FILOZOFIJA

 
ŠTO JE FILOZOFIJA
 
POJAM I PREDMET FILOZOFIJA
Riječ filozofija je grčkog podrijetla, philein znači voljeti, sopfia znači mudrost.
Filozofija u doslovnom prijevodu znači “ljubav prema mudrosti”. Doći do istine – filozofirati.
Prvi grčki filozofi nisu poznavali ternime “filozof” i “filozofija”.
Filozofija – najuzvišenija znanost.
Kolijevka filozofije je Zapadna Grčka.
Prema predaji je Pitagora (oko 500 pr. Krista) prvi upotrebljavao ove riječi.
Bit filozofije je mudrost i stvaralački rad.
Mudrost je najviše znanje kao rezultat mišljenja.
Filozof je čovjek koji je željan znanja i koji je sav usmjeren na taj cilj, tj. na filozofiju ili duhovnu
težnju za znanjem.
Tales – otac filozofije, jedan od 7 mudraca Antičke Grčke.
On stvari počinje tumačiti na stvaran način: uzročno-posljedični način.
Danas povjesničari dokazuju da je riječ filozof prvi upotrijebio Heraklit.
Sokrat je tom nazivu dao njegovo povijesno značenje I uveo ga u stalnu uporabu (“Znam da ništa ne
znam”).
Platon kaže da se samo Boga može nazivati mudrim, a ljude je prikladno nazivati filozofima, onima
koji teže za mudrošću.
Aristotel kaže da je filozofija božanska nauka.
Filozofija istražuje svu stvarnost; ona toj stvarnosti traži izvor, počelo.
Sredstvo pomoću kojega ona istražuje je razum.
Filozofija je kritičko razmišljanje o svemu što jest. Ona je izraz nastojanja ljudskog uma da spozna
cjelinu svijeta, da spozna prva osnove svega.
Poslije je filozofija prestala biti znanost o bitku  i postala znanost o spoznaji.
Ipak, pogledamo li povijest filozofije, od Talesa do Jaspers, uočavamo nešto zajedničko: filozof je
uvijek pokušao razumski objasniti stvarnost i unijeti jasnoću i red u život.
Prema tome, filozofija je znanost o svim stvarima po posljednjim uzrocima stečena prirodnim
svjetlom (definicija skolastika – filozofi starog vijeka). Ona ne istražuje ovo ili ono, “nego je u
njoj riječ o najopćenitijim stvarima, kao o stvari, egzistenciji, vlastitostima i sl.”.
Četiri bitna elementa:
     -    znanost – umska djelatnost
-         o svim stvarima
-         po posljednjim uzrocima, prema uzročno – posljedičnoj vezi
-         svoje spoznaje podvrgava isključivo sudu razuma
 
 
 
IZVORI FILOZOFIJE
 
Prvi izvori:
-         čuđenje, divljenje – prvi impulsi (kako to da se čovjek rađa, raste, umire)
-         sumnja, dvojba (je li to tako kako ja vidim)
Ondje gdje se poči njemo čuditi onome što je svakidašnje, što nam je poznato, tu započinje filozofija.
Jaspers smatra da osim ova dva izvora ima još jedan: potresenost ljudskog bića.
Kad se nađemo u nekoj situaciji koja nas izbaci iz svakodnevnice, pa nas dovedu da razmišljamo o
životu, npr. smrt).
Neki smatraju da su I drugi izvori filozofije: umjetnost, religija…
 
Temeljna filozofska pitanja:
-         što ja mogu znati?
-         Što treba činiti?
-         Čemu se mogu nadati?
-         Što je čovjek?
 
Aurelije Augustin – “Dok griješim, jesam – postojim”.
Descarte – “Mislim, dakle jesam”.
 
ODNOS FILOZOFIJE I ZNANOSTI
 
Prvi filozofi bili su I prvi znanstvenici.
Poslije su se pojedine znanstvene struke odvajale od filozofije i postajale samostalne discipline.
U srednjem vijeku kao vladajuća disciplina umjesto filozofije dolazi teologija.
U novom vijeku to je fizika i tada filozofija upada u najveću krizu.
Filozofija ne može biti znanost u užem značenju, ali kao umna djelatnost s drugim znanostima
dijeli važna obilježja.
 
ZNANOST
 
Znanost je skup svih metodički stečenih i sustavno sređenih znanja o nekom predmetu, a
ujedno je i djelatnost kojom stječemo takva znanja.
Svaka znanost ima svoj predmet koji proučava.
Taj predmet može biti zajednički raznim znanostima. Npr. čovjek je predmet proučavanja psihologije,
biologije, antropologije… Stoga je za svaku znanost važan formalni objekt,tj. stajalište s kojeg se neki
predmet proučava.
 
ZNANSTVENE METODE
 
Metoda (put kojim se dolazi cilju) je postupak znanstvenog istraživanja da bi se istražili
odgovarajući zadaci.
Ona se upotrebljava u dva značenja: označava i proceduru i misaoni postupak.
Razlikujemo dvije vrste metoda:
-         heurističke metode – metode znanstvenog istraživanja, a to su: analiza i sinteza, indukcija i
dedukcija, apstrakcija i generalizacija, analogija, hipoteza, teorija i eksperiment
-         metode znanstvenog usustavljanja, a to su: definicija, klasifikacija, dokazivanje i
opovrgavanje.
 
METODE ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA (HEURISTIČKE METODE)
 
ANALIZA I SINTEZA
Analiza – rastavljanje misaonih tvorevina na dijelova i proučavanje svakog dijela za sebe i u odnosu
na druge dijelove.
Sinteza – objašnjavanje stvarnosti pomoću spajanja, sastavljanje misaonih tvorevina u složenije,
povezujući ih u jedinstvenu cjelinu u kojoj su njezini dijelovi uzajamno povezani.
Ove metode uvijek idu skupa, analizom se postiže jasnoća, a sintezom preglednost.
Sve znanosti ih koriste.
Bez analize je svaka spoznaja površna, a bez sinteze nepotpuna.
 
INDUKCIJA I DEDUKCIJA
 
Indukcija – je način zaključivanja od pojedinačnih spoznaja do jednog univerzalnog zaključka. Temelji
se na zakonu kauzaliteta: u istim uvjetima isti uzroci proizvode iste učinke. Upotrebljava se u početnim
stadijima znanosti.
Imamo dvije vrste indukcija:
-         potpuna (potpuno nabrajanje svih pojedinačnih slučajeva)
-         nepotpuna (stvara zaključke na osnovu ograničenog broja pojedinačnih pojava)
Potpuna se rijetko koristi, češće se koristi nepotpuna.
Dedukcija – je način zaključivanja iz općenitog na pojedinačno. To je postupak pomoću kojega se iz
općih postavaka dolazi do konkretnih pojedinačnih zaključaka.
Indukcija i dedukcija nisu moguće jedna bez druge.
Induktivni zaključak služi kao pretpostavka deduktivnoga, a deduktivni kao pretpostavka
induktivnoga.
 
APSTRAKCIJA I GENERALIZACIJA
 
Apstrakcija – odvajanje bitnog od nebitnog kako bi se došlo do biti nekog pojma.
Primjenjuje se u svim znanostima.
Generalizacija ili uopćavanje – logički postupak donošenja sudova o nekoj stvari.
 
 
 
 
ANALOGIJA
 
Analogija – je zaključivanje po sličnosti, zaključivanje od jednog posebnog slučaja na drugi poseban
slučaj. Ona nije pouzdana metoda.
 
HIPOTEZA
 
Hipoteza – je određeni stav koji tumači neku pojavu. U svom početku je nedokazan stav, koji daljnja
istraživanja trebaju potvrditi ili opovrći.
Kada su prisutne dvije hipoteze vjerojatnija je ona koja je jednostavnija.
Takva hipoteza koja se na osnovu opažanja i eksperimenata utvrdila postaje teorija.
Teorija je hipoteza višeg tipa.
 
EKSPERIMENT
 
Eksperiment – je umjetno poticanje neke pojave da bi se ona što bolje istražila.
Pojave se mogu proizvoditi onoliko puta koliko je to potrebno.
Vrlo važna znanstvena metoda.
 
METODE ZNANSTVENOGA USUSTAVLJANJA
 
DEFINICIJA
 
Definicija je određivanje biti nekog predmeta.
Vrste definicija: realna, nominalna, genetička, verbalna, deskriptivna.
Prava definicija je samo realna definicija.
Definicija mora biti:
-         odgovarajuća, ne smije biti ni preuska, ni preširoka,
-         treba sadržavati samo bitne oznake pojma,
-         ne smije se kretati u krugu,
-         pozitivan pojam se ne može negativno definirati,
-         ne smije biti slikovita,
-         mora biti jasnija od onoga što se definira
 
KLASIFIKACIJA
 
Klasifikacija – način postupanja gdje se opći pojam dijeli na posebne, u određene klase.
Ona je najstarija znanstvena metoda.
Postoje pravila klasifikacije:
-         pojam ili predmet koji se klasificira  mora biti jasno određen
-         obavlja se na temelju jedinstvenog načela
-         mora biti potpuna, iscrpna i adekvatna
-         mora biti točna.
 
DOKAZIVANJE I OPOVRGAVANJE
 
Dokazivanje – je logički postupak kojim se obrazlaže i utvrđuje istinitost nekog suda, stava ili teorije.
Jedan je od najsloženijih postupaka.
Bitni elementi dokaza su:
-         teza
-         načelo
-         argument
-         demonstracija
Razlikujemo direktne i indirektne dokaze.
Direktni dokazi (neposredni) – nastoji pokazati istinitost naše teze.
Indirektni dokazi (posredni) – nastoji pobiti sva stajališta.
Aksiom – nešto što je ispravno, očito, nema dokaz, ali je toliko očito da se ne treba dokazivati.
Postulat – nužni zahtjev zdravoga razuma.
U cijelom postupku dokazivanja teza mora ostati nepromijenjena (jasno i precizno formuli rana), a
argumenti moraju biti istiniti i neovisni o tezi.
Opovrgavanje – je logičan proces (suprotan dokazivanju) kojim se neki iskaz dokazuje kao lažan.
Opovrgavanje može biti izravno ili direktno i neizravno ili indirektno kao i dokazivanje.
 
KLASIFIKACIJA ZNANOSTI
 
Postoje tri glavne povijesne razvojne faze znanosti i njezine klasifikacije:
-         prva faza koju je karakterizirala jedinstvenost znanosti
-         druga faza u kojoj se od filozofije odvajaju duge znanosti (fizika, kemija…)
-         treća faza detaljnija diferencijacija
Aristotel je dijelio znanosti na teorijske, praktične i poetske znanosti.
Herbert Spencer na: apstraktne, apstraktno-konkretne i konkretne.
Danas se uglavnom dijele na: formalne i realne znanosti. Realne se dijele na prirodne i kulturne.
Kulturne se dijele na: duhovne, društvene i gospodarstvene.
Znanost se dijeli u 6 znanstvenih područja:
1. 1.     područje prirodnih znanosti
2. 2.     područje tehničkih znanosti
3. 3.     područje medicinskih znanosti
4. 4.     područje biotehničkih znanosti
5. 5.     područje društvenih znanosti
6. 6.     područje humanističkih znanosti

Prirodne znanosti se dijele na: biologija, fizika, kemija, matematika, znanosti vezane za zemlju.
Tehničke znanosti dijele se na: arhitektura, urbanizza, građevinska, grafička tehnologija, metalurgija,
rudarstvo, strojarstvo
Medicinske znanosti: temeljne medicinske znanosti, kliničke medicinske znanosti, javno zdravstvo i
zdravstvena zaštita, veterinarska medicina, stomatologija, farmacija
Biotehničke znanosti: agronomija, šumarstvo, biotehnologija.
Društvene znanosti: ekonomija, pravo, politologija, sociologija, psihologija, odgojne znanosti
Humanističke znanosti: povijest, arheologija, znanost o jeziku i književnosti, filozofija, znanost o
umjetnosti, teologija.
 
FILOZOFIJA I ZNANOST
 
Za filozofiju možemo reći da je univerzalna znanost.
Ona polazi od iskustva i pita o onome na čemu se iskustveni svijet temelji.
Budući da se pita o krajnjim temeljima, možemo je nazvati fundamentalnom znanošću.
Znanosti proučavaju pojave, a filozofija duboku realnost koja se krije iza pojava.
Filozofska pitanja: Što je čovjek?, Što je život?, Postoji li Bog?
Polazeći od čovjeka, filozofija spoznaje prirodu i Boga.
Znanosti je potrebna filozofija, a i filozofiji je potrebna znanost.
 
ODNOSI FILOZOFIJE PREMA RELIGIJI I UMJETNOSTI
 
Postoji velika srodnost između filozofije i religije.
 
Ona se ponajprije očituje u njihovu predmetu.
Ista zagonetka svijeta i života stoji i pred religijom i pred filozofijom.
I jedna i druga žele dati nazor na svijet i život.
Za filozofiju posljednji kriterij jest ljudski um, za religiju je to objava.
Toma Akvinski – za njega su religija i filozofija različite, ali povezane. Ljudski um i objava imaju
isti cilj: otkrivanje istine o čovjeku i svijetu.
Filozofija i umjetnost se bitno razlikuju, iako i umjetnost pokušava rasvijetliti ljudsku egzistenciju, zato
što umjetničko tumačenje svijeta ima svoje podrijetlo u intuiciji i doživljaju, dok je filozofija razumska.
Umjetnost je slobodna i sama sebi je svrha. Za filozofiju je bitna općenitost teorije, a za umjetnost
ljepota. Filozofija i ne želi biti lijepa.
 
VAŽNOST FILOZOFIJE
 
Filozofija je za suvremenog čovjeka uglavnom zbunjujuća i razočarujuća, jer ne daje trenutačnu korist,
a današnji čovjek to traži.
Bez obzira na to i danas kao i u povijesti, velika pitanja filozofije su ujedno i velika pitanja
čovječanstva.
Mišljenje ne prestaje tamo gdje završava znanstvena spoznaja, jer tu počinje filozofsko mišljenje.
Filozofija osposobljava čovjeka za samostalno stvaranje zdrava vlastitog suda štiteći ga tako od
golemoga utjecaja javnog mnijenja i ispraznih mišljenja.
Filozofija je najveći domet čovjekova intelekta.
Filozofija teži upravljati ljudskim životom: čovjek prema znanju o univerzumu i o svom vlastitom
položaju u njemu treba urediti svoj život.
 
PODJELA FILOZOFIJE
 
Filozofiju možemo podijeliti na:
-         teorijsku
-         praktičnu
-         propedeutičku (priprava i za jednu i za drugu filozofiju)
Propedeutička je:
- logika (filozofska znanost o zakonima i formama mišljenja).
Praktična filozofija (znanost o ljudskom djelovanju i stvaranju) su:
-         etika (znanost o moralnom djelovanju i njegovim normama)
-         estetika (filozofska znanost o lijepom i o umjetnosti)
Teorijska filozofija:
-         filozofija spoznaje – gnoseologija (filozofska znanost o spoznaji)
-         metafizika ( opća metafizika – ontologija o biću kao biću i posebna metafizika – racionalna
teologija)
-         filozofija prirode – kozmologija (filozofska znanost o prirodi)
-         filozofska antropologija (filozofska znanost o čovjeku)
Budući da je filozofija fundamentalna i univerzalna, nema nijednog područja koje ne bi moglo postati
tema njezina razmatranja.
Tako imamo: filozofiju povijesti, političku filozofiju, filozofiju odgoja, filozofiju kulture, filozofiju religije,
filozofiju prava i dr.
 
TEMELJNE FILOZOFSKE DISCIPLINE
 
LOGIKA
 
SVRHA LOGIKE
 
Logika ima zadaću osposobiti čovjeka da bolje misli.
Poznavanje osnovnih elemenata logike nužno je za bolje razumijevanje biti i smisla pojedinih područja
znanosti.
 
POVIJEST LOGIKE
 
Logika je filozofska disciplina nastala na području antičke Grčke u 4. stoljeću prije Krista.
Njezini tvorci bili su starogrčki filozofi, a najzaslužniji je Aristotel, tvorac formalne logike.
Filozofi megarsko-stoičke škole su proučavali deduktivno zaključivanje.
U 19. i 20. stoljeću došlo je do razvoja induktivne logike.
Uz induktivnu počela se razvijati i simbolička logika.
 
DEFINICIJA LOGIKE
 
Pojam logika dolazi od grčke riječi logos, što znači: govor, riječ, um, mišljenje itd.
Logika je filozofska disciplina koja se bavi oblicima (formama) i zakonima valjane misli i
metodama spoznaje.
Psihologija proučava mišljenje, a logika misli.
Logiku zanima valjanost i istinitost oblika misli, dakle ona uči čovjeka kako treba misliti da bi došao do
istine.
Budući da postoje različiti oblici mišljenja, postoje i različiti oblici misli.
Oblici mišljenja su psihički procesi, a oblici misli logičke tvorevine.
OBLICI MIŠLJENJA                       OBLICI MISLI
Poimanje                                           pojam
Suđenje                                             sud
Zaključivanje                                    zaključak
Logiku zanima slaže li se mišljenja sa samim sobom i ona je znanost o ispravnosti misli.
 
POJAM
 
Važni oblici ljudske misli su: pojam, sud i zaključak.
Pojam je najjednostavniji oblik ljudske misli.
Poimanje nije isto što i pojam.
Pojam je misao o bitnim karakteristikama onoga što mislimo (o biti predmeta).
Svaki pojam ima tri karakteristike: sadržaj, opseg i doseg.
Sadržaj je skup bitnih oznaka nekog predmeta.
Opseg je skup nižih pojmova koje obuhvaća jedan viši pojam.
Skup svih pojedinačnih predmeta na koje se odnosi neki pojam možemo nazvati njegovim
poddručjem primjene ili dosegom.
Što je sadržaj veći, opseg je manji. Što je opseg veći, sadržaj je manji.
Vrste pojmova: individalni, pozitivni, negativni, jasni, nejasni…
Među pojmovima također postoje odnosi, pa tako imamo identične pojmove (isti sadržaj, isti opseg,
avion – zrakoplov) i ekvipolentne pojmove (različit sadržaj, isti opseg, npr. grad na Neretvi i najveći
grad u Hercegovini).
 
SUD
 
Sud je spoj pojmova kojima se nešto tvrdi ili niječe.
Primjer. “Čovjek je smrtan”.
Svaki sud nužno mora imati svoju istinosnu vrijednost, odnosno on može biti samo istinit ili neistinit.
Suđenje nije isto što i sud. Suđenje je psihički proces, sud je logička tvorevina – oblik valjane misli.
Svaka rečenica nije sud, svaki sud je rečenica.
 
Primjer: “Čovjek je smrtan”.
Svaki sud ima tri elementa:
-         pojam subjekta (čovjek, o kojemu nešto tvrdimo ili niječemo)
-         kopulu “je”/”nije” (tvrdnja/negacija)
-         pojam predikata (“smrtan koji se tvrdi ili niječe pojmu subjekta.
Postoje različite klasifikacije, podjele sudova i to po:
1. 1.     kvantiteti (univerzalni, partikularni i singularni)
2. 2.     kvaliteti (afirmativni, negativni i limitativni)
3. 3.     relaciji (kategorični, hipotetični i disjunktivni)
4. 4.     modalitetu (problematici, asertorični i apodiktični).

 
SUDOVI PO KVANTITETI
 
Sudovi po kvantiteti nazivaju se zato što se radi o razlici u kvantiteti – količini opsega pojma
subjekta.
“Svi ljudi su smrtni” – pojam subjekta mišljem u cijelom opsegu, univerzalni.
“Neki ljudi su liječnici” – pojam subjekta mišljen smo u dijelu svoga opsega, partikularni ili posebni.
“Vuk je životinja” – pomo subjekta se misli na pojedinačni predmet, pojedinačni ili singularni sud.
 
SUDOVI PO KVALITETI
 
Svakim sudom se nešto tvrdi ili niječe.
Ako se tvrdi neko stanje stvari, onda je sud afirmativan, a ako se niječe, sud
je negativan.Limitativan sud se sastoji od afirmativne kopule i negativnog predikata.
Ovakva se podjela vrši po kakvoći ili kvaliteti.
“Svi ljudi su smrtni” – afirmativan.
“Nijedan čovjek nije vječan” – negativan.
“Djeca su nerazumna” – limitativi sud.
Postoji i kombinirana podjela sudova po kvantiteti i kvaliteti:
-         univerzalno-afirmativni sud, “Svi ljudi su smrtni”, označava se slovom A
-         univerzalno-negativni sud, “Nijedan pas nije mačka”, označava se slovom E
-         partikularno-afirmativni sud, “Neki sisavci su mesožderi”, slovo I
-         partikularno-negativni sud, “Neki ljudi nisu pismeni”, slovo O
Odnosi među ovim sudovima možemo prikazati i pomoću logičkog kvadrata.
 
 
 
 
 
 
 
SUDOVI PO RELACIJI
 
Sud u kojemu povezanost subjekta i predikata nije ničim uvjetovana zove se kategorični sud.
(Primjer: Vuk je krvoločan.)
Sud u kojem je odnos između subjekta i predikata nečim uvjetovan zove se hipotetični sud. (Primjer:
“Ako budeš učio, položit ćes ispit”.
Sud u kojemu se subjekt povezuje s jednim od dvaju navedenih predikata, ili se predikat vezuje s
jednim od dvaju navedenih subjekata naziva se  disjunktivnim. (Primjer: Mate je lud ili genijalan”).
 
SUDOVI PO MODALITETU
 
Sudovi u kojima se veza između subjekta i predikata postavlja samo kao moguća ili vjerovatna
nazivaju se problematični. (Primjer: Kant je možda najveći filozof).
Sudovi u kojima se tvrdi da nešto nužno jest, odnosno mora biti takvo kakvo se tvrdi se
zovuapodiktičnim. (Primjer: Sve živo mora nastati od živog).
Sudovi u kojima nema riječi poput “možda”, “mora”, “vjerojatno”, “nužno”, kojima tvrdimo da nešto
uistinu jeste kako tvrdimo iako to ne mora biti tako, nazivaju se asertoričnim. (Primjer; “Svi majmuni
su dobri penjači):
 
ZAKLJUČAK
 
Zaključivanje nije isto što i zaključak.
Zaključivanje je misaoni proces, a zaključak je oblik valjane misli.
Zaključak je strukturirana složena misao o dva ili više sudova, od kojih jedan slijedi, proizlazi iz
jednoga ili više drugih sudova.
Sudovi od kojih zaključivanje polazi nazivaju se premise (prednji sudovi).
Sud koji se izvodi iz jedne ili više premisa (više drugih sudova) naziva se zaključni sud ili konkluzija.
Ako zaključak slijedi iz premisa, nazivamo ga valjanim, a ako ne, nazivamo ga nevaljanim.
Valjanost zaključka ne podudara se uvijek s istinitošću zaključka.
 
PODJELA ZAKLJUČKA
 
Ovisno o broju sudova iz kojih se izvodi, zaključni sud ili zaključak možemo podijeliti na posredni ili
neposredni.
Neposredni je zaključak onaj koje se izvodi iz samo jednog suda (premise) i zaključnog suda ili
konkluzije.
Posredan je zaključak onaj koji se izvodi iz dvaju ili više krugih sudova. U posrednom zaključku
imamo najmanje tri suda – dvije premise i konkluziju.
Posredni zaključci najčešće su:
-         deduktivni – iz općenitih premisa izvodi se posebna konkluzija
-         induktivni – iz posebnih premisa se izvodi opća konkluzija
-         analogijski – iz posebnih premisa izvodi se posebna konkluzija.
Deduktivni se zaključci mogu podijeliti na:
-         jednostavni deduktivni zaključak ili silogizam (dvije premise i klonkluzija)
-         složeni deduktivni zaključak ili polisilogizam (više od dvije premise)
 
SILOGIZAM
 
Silogizam je deduktivan posredan zaključak koji se sastoji od triju sudova, dviju premisa i
konkluzije.
Uz tri suda silogizam ima i tri pojma.
Primjer: Sve mačke su krvoločne.
              Lav je mačka.
              Lav je krvoločan.
Pojam koji je predikat konkluzije (krvoločan) naziva se veći pojam i označava se slovom P.
Pojam koji je subjekt konkluzije (lav) naziva se manji pojam i označava se slovom S.
Pojam koji se javlja u obje premise naziva se srednji pojam i označava se slovom M.
Premisa u kojoj se nalazi viši pojam naziva se viša premisa.
Premisa u kojoj se nalazi manji pojam naziva se manja premisa.
Primjer gore možemo prikazati i ovako:
Svi M su P.
Svi S su M
Svi S su P
 
FIGURE KATEGORIČNOG SILOGIZMA
 
Figure kategoričkog silogizma razlikuju se prema raspodijeljenosti srednjeg pojma M u
premisama.
Tako razlikkujemo četiri figure kategoričkog silogizma:
M    P              P   M                      M         P                       P      M
S     M             S   M                      M         S                       M     S
S      P              S   P                       S          P                       S      P
 
U prvoj figuri je srednji pojam (M) subjekt veće premise, a predikat manje premise.
U drugoj figuri srednji pojam je predikat u obje premise.
U trećoj figuri srednji pojam je subjekt u obje premise.
U četvrtoj figuri srednji pojam je predikat veće premise, a subjekt manje premise.
Svaka figura Ima više modusa.
Prva figura ima četiri modusa koji se zovu:
-         Barbara (svi ljudi su smrtni, svi grci su ljudi, svi grci su smrtni)
Svi M su P, svi S su M, svi S su P
-         Celarent (nijedan čovjek nije nepogrešiv, svi mudraci su ljudi, nijedan mudrac nije nepogrešiv)
Nijedan M nije P, svi S su M, nijedan S nije P.
-         Darii (svi kipari su umjetnici, neki seljaci su kipari, neki seljaci su umjetnici)
Svi M su P, Neki S su M, Neki S su P
-         Ferio (nijedan lopov nije pošten, neki ljudi su lopovi, neki ljudi nisu pošteni)
Nijedan M nije P, neku S su M, neki S nisu P
 
OPĆA PRAVILA SILOGIZMA
 
Pravila za raspodijeljenost pojmova:
-         srednji pojam mora biti raspodijeljen bar u jednoj premisi
-         krajnji pojam koji nije raspodijeljen u premisi ne može biti raspodijeljen ni u konkluziji
Pravila za kvantitetu i kvalitetu premisa:
-         barem jedna premisa mora biti afirmativan, iz dvije negativne premise ne slijedi ništa
-         barem jedna premisa mora biti universalna, iz dviju partikularnih premisa ne slijedi ništa
-         ako je prva premisa partikularna, druga ne smije biti negativna.
Pravila za kvantitetu i kvalitetu konkluzije:
-         iz dvije afirmativne premise slijedi afirmativna konkluzija
-         ako je jedna premisa negativna i konzkluzija je negativna
-         ako je jedna premisa partikularna i konkluzija je partikularna.
 
LOGIČNE POGJEŠKE
 
Tijekom procesa zaključivanja mogu se javiti određene pogrješke koje se zovu logičke
pogrješke.
Možemo ih podijeliti na logičke pogrješke u širem i logičke pogrješke u užem smislu.
Logička pogrješka u širem smislu odnosi se na svaki nevaljan zaključak i općenito na svaku
nevaljanu misao.
Logička pogrješka u užem smislu je nevaljan zaključak koji je sličan valjanom zaključku te se može
shvatiti kao otklon ili odstupanje od njega.
Logičke pogrješke se najčešće dijele na paralogizme i sofizme.
Paralogizmi su nenamjerne, nesvejsne logičke pogrješke.
Sofizmi su svjesne i namjerne logičke pogrješke koje činimo s ciljem da nekog dovedemo u zabludu ili
da ga prevarimo.
Pojedini antički sofizmi ostali su sve do danas. Imaju svoja imena:
-         “rogati sofizmi”
-         “pokriveni sofizam”
-         “sofizam Sokrit”
 
FILOZOFIJA SPOZNAJE
 
Filozofija spoznaje kao samostalna disciplina je relativno novijeg doba.
Osnivačem se smatra John Locke koji u svom djelu Ogled o ljudskom razumu sustavno obrađuje
probleme ljudske spoznaje, i to pitanje njezina izvora, dosega, sigurnosti i granica. Osim spomenutog
naziva za ovu disciplinu imamo i nazive:
Kritika se odnosi na razlučivanje između istinitog i neistinitog.
Kriteriologija postavlja kriterije razlučivanja između istinto i lažnog.
Epistemologija znanost ili teorija spoznaje.
Filozofija spoznaje je disciplina koja se bavi ljudskom spoznajom pod vidimo njezine
mogućnosti, izvora, dometa, istinitosti, sigurnosti i granica spoznavanja.
 
POJAM SPOZNAJE
 
U svakom procesu spoznavanja zapažamo subjekt koji spoznaje, sam čin spoznavanja i objekt
spoznaje. Najvažniji od ovih elemenata je sam čin spoznavanja.
Da bi naša spoznaja bila istinita, potrebno je da se sadržaj naše spoznaje poklapa sa stanjem stvari
koje smo spoznavali.
Spoznavati znači stupiti u dodir s nečim na takav način da taj predmet postane nazočan u
spoznavatelju, da ga on nosi u sebi, da je on primio nešto od toga predmeta te onda nešto zna
o njemu i to svoje znanje ističe u tvrdnjama.
Spoznaja je valjana onda kad se njezin sadržaj doista poklapa sa starni stanjem stvari ili sa činjenicom
koju izriče. U tom slućaju kažemo da je takva spoznaja istinita.
 
MOGUĆNOST LJUDSKE SPOZNAJE
 
Prvi problem koji se javlja u filozofiji spoznaje je pitanje o čovjekovoj sposobnosti spoznavanja istine.
Filozofija nema drugog istrumenta osim razuma.
Skepticizam – ističe da spoznaja nije moguća i da je zato jedini ispravan stav uzdržavanje od bilo
kakvog suda.
Možemo razlikovati metodički i doktrinarni skepticizam.
Doktrinarni može biti apsolutni i relativni, etički i religioni.
Subjektivizam  i relativizam su novije forme skepticizma.
Subjektivizam tvrdi da nema ni jedne sigurne i istinite spoznaje.
Relativizam ističe da nema spoznaje koja bi vrijedila za sve.
Suprotno skepticizmu je dogmatizam.
Dogmatizam je stav koji ne voli postavljati pitanja smatrajući da u ljudskom umu postoje neki urođeni
primcipi na koji se gradi naša spoznaja istine.
Posredan stav između skepticizma i dogmatizam je kriticizam.
Kriticizam – u svojim tvrdnjama ovaj smjer dopušta pitanja i provjere, provjeravanje ne znači sumnju.
Aurelije Augustin – čvrsto uporište protiv skeptičke tvrdnje o nemogućnosti spoznaje svake istine.
Descartes – Mislim, dakle jesam. (Mogu u sve sumnjati, ali u jedno ne mogu, a to je da ja jesam).
Apsolutni početak i temelj svake spoznaje je svijest o samome sebi, odnosno samosvijest.
 
IZVOR LJUDSKE SPOZNAJE
 
Govoreći o ljudskim spoznajama, susrećemo se sa dva oprečna stava.
Na jednoj strani je empirizam, a na drugoj racionalizam.
Zastupnici empirizma tvrde da je jedini izvor ljudske spoznaje osjetno iskustvo (izvanjsko i unutarnje).
Racionalisti tvrde da u spoznavanju glavnu ulogu ne igra osjetno opažanje nego razum, odnosno
mišljenje, a glavni izvor ljudske spoznaje su urođene ideje.
Predstavnik racionalizma je Descartes.
Učenje de Spinoze se obično naziva panteizmom. Najviši stupanj spoznaje za njega je neposredno
znanje ili intuicija, a to znači spoznaja Boga kao najvišeg dobra.
Stav koji može pomiriti suprotnost racionalizma i empirizma nazvan je intelektualizam.
Za njega izvor spoznaje nije samo mišljenje – razum nego i iskustvo.
Najznačajniji predstavnici intelektualizma su Aristotel i skolastički filozofi.
Aristotel niječe bilo kakve urođene ideje.
Kantov apriorizam – on tvrdi da rezultat spoznaje čini iskustvo i mišljenje skupa.
 
DOMET LJUDSKE SPOZNAJE
 
S obzirom na domet ljudske spoznaje imamo dva oprečna stava: idealizam (imanentizam) i
materijalizam.
Problem se javlja zato što se natoji premostiti jaz između svijesti i materijalnog svijeta.
Idealizam nastoji taj problem riješiti u samoj svijesti, dok materijalizam to čini izvan svijesti.
Idealizam tvrdi da ne možemo spoznati kakva je stvar u sebi jer ne možemo iskoračiti iz kruga vlastite
svijesti.
Najznačajni oblik idealizma je Kantov transcendentalni idealizam.
Kant: “O svijetu znam samo u granicama samoga sebe.”
Materijalizam niječe duhovnu stvarnost i ističe da je stvarnost dana samo u materijalnom obliku.
Materijalizam istinti smatra samo ono što se može izmjeriti.
Realizam je posredan stav između idealizma i materijalizma. On ističe da su predmeti spoznatljivi
samo u mogućnosti, pa je zato potrebna i aktivnost subjekta da bi se mogla otkriti njihova bit.
Subjekt je sposoban spoznavati, a objekt je načelno spoznatljiv.
Predstavnici kriticizma su aristotlovsko-skolastički filozofi i mnogi prirodoznanstvenici (fizikalni
realizam).
 
ISTINA I KRITERIJ SPOZNAJE
 
Istinu možemo definirati kao poklapanje (slaganje) uma i stvarnosti.
Kriterij istine i sigurne spoznaje mora biti neko mjerilo koje će čovjeku poslužiti kao sredstvo
razlikovanja istinti i neistinitih spoznaja, sudova ili tvrdnji.
Filozofijska spoznaja nastoji dati jedan opći kriterij koji bi vrijedio za svaku moguću spoznaju.
Skolastička tradicija taj kriterij nalazi u evidenciji (očiglednosti) ili uvidu uma u stanje stvari.
Postoje spoznaje koje su evidentne, a time istinite i sigurne, npr. naša vlastita egzistencija.
Evidencija može biti posredna i neposredna.
O svakoj spoznaji i njezinoj sigurnosti ne moženo imati neposrednu evidenciju.
Stoga moramo prihvatiti posrednu evidenciju kod koje se stanje stvari ne pokazuje samo po sebi nego
preko nekoga posrednika.
Za istinitost i sigurnost spoznaje potrebno je da barem jedan posrednik bude u izravnoj vezi s
predmetom spoznaje i da ta veza bude spoznatljiva.
 
VRSTE SPOZNAJE
 
Spoznati neki predmet znači shvatiti ga duhovno.
Da bi to postigli potrebno je predmet spoznavanja staviti u odnos s drugim predmetima, apstrahirati s
njega ono što je nebitno da bi dohvatili njegovu bit.
U procesu spoznavanja služimo se različitim misonim operacijama (dedukcija, indukcija...). Ova se
vrsta spoznaje naziva diskurzivna ili indirektna.
Postoji i intuitivna spoznaja. Tu se radi o neposrednom gledanju, neposrednoj viziji predmeta,
duhovnoj ili osjetnoj.
Postoje tri vrste intuicije:
-         Empirijske (neposredno spoznavanje)
-         racionalna ili intelektualna intuicija (odnosi sličnosti, također neposredno)
-         metafizička intuicija (spoznaja Boga, duše).