UOPŠTE O PISCU I DJELU

Književno djelo Stefana Mitrova Ljubiše nerazlučivo je uvedeno u sadržajne tokove,

misao i izraz crnogorske književnosti, koja je njime i stekla osnove za razvoj vlastitog načina
pripovijedanja i za pripovijedno oblikovanje duhovnog bića Crnogoraca. Njegova
pripovijesna proza u središte interesovanja postavlja tjeskoban zivot kakvog pamti crnogorska
istorija i tradicija, a zatim i pitanje o suštinskim odlikama čovjeka čojstva i junaštva. Ljubiša
je proizašao iz svijeta koji se držao crnogorstva kao životnog načela, pa je prije svega i bio
pripovijedač tog i takvog svijeta. Ljubiša se u književnosti javlja kao osobena pojava, nova,
svježa, izvorna. Njegov način pisanja, način pripovijedanja zapažen je kao kvalitetna novost,
te je bilo veoma malo boljih opisa faza narodnog života. U njegovim pripovijetkama nema
psihologije, nema opisa, ličnosti nisu izdiferencirane. U njegovim pripovijetkama skoro da
nema patetike osjećanja i romantičarske uzvišenosti izraza. On je odbacivao klasistički pravac
zbog toga što je bio tuđ našem narodu, a smatrao da je romantizam kod nas izgrađivao
nacionalni tip književnosti. Na prvi pogled izgleda da se Ljubiša definitivno opredjelio za
romantizam. Međutim, njegovo deklarisanje kao romantičara odnosilo se samo na jedan
period njegovog stvaralačkog rada. Ljubišino djelo je veoma složeno i cjelovito. Ono je
nastajalo sintezom istorijskih činjenica, folklornih oblika naracije i prikazom istinskog zivota.
Folklorni dio pripovijesti sačinjavaju poslovice, pričice, anegdote, legende i vjerovanja.
Njegove pripovijetke imaju sve vrline i mane narodnih umotvorina. One su jedre, epski
široke, tačne, imaju prirodno izlaganje, živopisan stil, začinjene su poslovicama i izrekama.
Uočavamo slabo povezane dijaloge, nizanje epizoda bez mnogo uzročne veze, psihologija je
svedena na najnižu mjeru, ličnosti su obilježene sasvim opštim i blijedim potezima, sve se
svodi na lokalne riječi i izraze, provincijalizme, anegdote i poslovice. Njegovi likovi su ne
samo istorijski diferencirani nego i individualisani. On se služi kratkim opisima spoljašnjeg
izgleda svojih junaka, oni su izgrađivani pomoću sadržajnih dijaloga i karakterističnih
postupaka. Ljubiša se veoma rijetko služi iznošenjem unutrašnjih preživljavanja, a jos rjeđe
raspredanjem psiholoških stanja. Međutim, veoma često jednom rečenicom neke ličnosti,
jednim sudom uspije da otkrije značajnu karakternu crtu.
Kanjoš Macedonović – je najbolja Ljubišina pripovijetka, najreprezentativniji obrazac
njegove umjetnosti. On je u tom djelu uspio da ostvari preplet istorije i legende, te da tu
pripovijest gradi na izvijesnim istorijskim događajima iz 15. vijeka. Ljubiša je generalno
demitologizirao legendu, zadržavajući se na njen poetski okvir – rastom mali Kanjoš ubija na

1
megdanu džinovskog Furlana i tako spašava od poniženja Mletke. Možda još u nekom detalju
bljesne sjaj stare legende, koju je pisac predočio u novi oblik. Tako su npr. Kanjoš i Furlan
odjeveni kao epski junaci naših narodnih pjesama, pobjedniku se kao nagrada nudi carska kći
itd. Na legendu asocira i sam motiv priče.

2
OPOZITNOST DVA KULTURNA MODELA

Umjesto epske atmosfere pred čitaoca izranjaju Mleci, sa svojom komplikovanom državnom i
administrativnom organizacijom, svojim sudstvom, trgovinom, sa svojim velelepnim
palatama u kojima zivi plemstvo i malim kućama i trgovinama po kojima vrvi običan i
poslovan svijet. Čitalac skoro da i ne primjećuje da taj svijet u stvari doživljava kroz priče dva
naratora.
Slika Mletaka data je u dvije epizode, dvije priče, onu prije i onu poslije Kanjoševa megdana.
Te dvije epizode povezuje scena paštrovske skupine, na kojoj junak pripovijetke priča o svom
boravku u Mlecima i nevolji koja je taj grad snašla. Scena te paštrovske skupstine ima
funkciju slikanja jednog svijeta, suprotnog u odnosu na mletački, tako da uočavamo da
uspostavlja kontrastivni paralelizam.
Taj suprotstavljeni svijet slikan je kroz lik Kanjoša. Slika Mletaka raspoređena je u dva
podjednaka segmenta, da bi u prvom bio naslikan Kanjoš kao anonimni provincijalni trgovčic,
neuk i skoro dirljiv u svojoj naivnosti i komičnosti, a u drugom kao vitez mača i duha koji se
može povezati sa epskim. Ljubiša je pomenuta dva svijeta suprotstavio na nekoliko planova.
U prvom redu – to je etički plan. Vidimo da je potpuno različito njihovo shvatanje moralnih
vrijednosti. Recimo, odnos prema viteštvu i prema novcu. Vidimo da svaki stanovnik Mletaka
odbija i pomisao da izađe Furlanu na megdan, dok Kanjoš izražava želju da to učini čak i
besplatno. Ono što je za Kanjoša viteški izazov, za Mlečane je ludost. Da neko ide na dvoboj
u kome može da pogine, a pritom i nije primoran na to, da neko daje kad mu se nudi da uzima
– sve je to nerazumljivo mletačkom svijetu.
Vidimo da su ovdje prikazana dva potpuno različita svijeta, kao i dva kontrasna pogleda na
svijet. Patriotizam, podvig i žrtvovanje za opšte interese imaju različit smisao. Ono što je za
Mletke bio nerješiv problem i moralni test pred kojim su pokleknuli, za Paštovice je nešto
razumljivo i svakodnevno. Za mletačkog čovjeka smrt je nešto najstrašnije, ali za Paštoviće
nije. Tu se izdvaja mletački kukavičluk, a paštrovačka hrabrost. Život, žrtvovan za ostvarenje
nekog velikog cilja prihvata se u Paštrovićima kao privilegija odabranih. Zanimljivo je reći da
oni sa mirnoćom govore o mogućnosti Kanjoševe pogiblje na megdanu. To se mnogo
razlikuje od reakcije Kanjoševog pratioca koji odbija da krene sa njim, jer mu „život nije
omrznuo“. Treba istaći da Kanjoš čak i ne razmišlja o smrti prije tog sukoba, dok Mlečani
nemaju hrabrosti da taj megdan uopšte posmatraju.

3
Kanjoševa konstatacija najbolje opisuje uzaludnost njegovog čina za one koji to i ne cijene,
vec pokazuju nejunaštvo i kukavičluk: „Nanese me neki grijeh da ovdje ludo poginem“.
Suprotnost između ova dva svijeta ogleda se kroz međusobno nerazumijevanje uslovljeno
različitom moralnom, filozofijom, društvenom organizacijom, životnim navikama i slično.
Možemo reći da pisac najbolje ironijom pokazuje kolika je razlika između ova dva svijeta.
Kanjoš niže ironije na račun svijeta za koji se bori, da bi taj verbalni obračun završio pričom o
mletlačkim ženama koje su hrabrije od svojih muževa.
Na taj način Kanjoš daje poruku ovom neviteškom svijetu, koji i nije bio vrijedan njegovog
rizika. Bitno je sa ovim djelom povezati i Njegošev Gorski vijenac, te istaći da je sličan stav
prema Mlečanima imao i vojvoda Draško. Govoreći o Mlečanima, on kaže: „ Bješe brate
dosta lijepijeh, a grnijeh deset puta više, od bruke se se gledat´ ne mogahu“. Njegoš nije
nimalo slučajno uvrstio ovu scenu u svoje djelo. Iza svakog osmjeha, stoji neprijateljstvo koje
Crnogorci gaje prema Mlecima.
Vojvoda Draško je kao i Kanjoš, patrijahalan, zastario i prevaziđen model zapadne kulture.
On negativno vrijednuje njihovu kulturu, ističući da nisu gostoljubljivi, hrabri i pravedni.
Najgoru kritiku daje u trenutku kada kaže da tamo „o junaštvu ne bješe zbora“, što uočavamo
i u ovoj pripovijeci, vidjevši da niko od Mlečana nije ni pomišljao da se bori za svoj narod.
Kada pitaju vojvodu Draška: „A bjehu li junaci, vojvoda“? na šta on odgovara gore već
pomenutim stihovima: „O junaštvu ne bješe zbora“. Saosjećanje je ubijeno kao i svaki vid za
takvim životom, sve je utopljeno u materijalizam, i sve hiti ja hedonizmu. Primjećujemo
krajnji moralni pad Mlečana, sve je puno špijuna. Oba junaka, i Draško i Kanjoš suđuju
njihove sudove, način života, nedostatak morala i pravednosti. Vidimo da je i Kanjoš dao
kritiku na njihovu poštenost, pravednost i nemogućnost održavanja obećanja, te kaže: „Lijepo
li ova gospoda mažu i šaraju“, misleći na Mlečane koji ne drže svoju riječ, koji ne poštuju
sporazum i ostale zakone. Mlečani su trebali da štite Crnogorce, a umjesto toga oni su gledali
kako da im uzmu što više novca na carinama. Kada su zatražili Kanjošu da im plati carine:
„Od svakog sto perpera da daš Svetom Marku“ i još da ih časti piće, on im reče: „Sveti
Marko, hvala mu i slava, nit´ jede, nit´ pije, a ja sam se predao duždu da mu tobož ne davam
ništa, nego da mu ruku celivam, a on da me brani od Turčina“. Zbog toga Kanjoš
Macedonović odlazi u Mletke, kako bi se požalio duždu, a tamo nailazi na sve ono što u
crnogorskoj kulturi važi za visoko vrijednovane instance. Upravo zato je Gorski vijenac
postao knjiga opštepriznatih i prihvaćenih vrijednosti crnogorskog naroda. Crnogorci takođe
kritikuju i osuđuju mletačke izopačenje ljudske vrijednosti, odsustvo ljudskog dostojanstva i
slobode, nehuman odnos prema zatvorenicima, čega u Crnoj Gori uopšte nema, bogastvo kao

4
jedini ideal, uličnu tjeskobu kao posljedicu urbanizacije i smrad kao posljedica ljudske
prenaseljenosti.
Elementi Njegoševe poezije koji izazivaju Ljubišinu pažnju govore o smjeru njegovih
tadašnjih interesovanja. Može se reći da je međužanrovska priroda Gorskog vijenca preteča
međužanrovskom karakteru Ljubišinih pripovijesti i pričanja, a obje su uslovljene načinom
mišljenja, osjećanja, načinom života i djelovanjem tradicije i društvenih odnosa u njihovom
zavičaju. Zbog toga tu sličnost u karakterima forme njihovih djela ne treba posmatrati kao
posljedicu uticaja koje je Njegoševo djelo imalo na Ljubišu nego i kao nužnu pojavu kod
pisaca koji su izrasli iz naroda. Izvorni karakter tih djela nametao im je međužanrovsku formu
crnogorskog predanja kao njihovog osnovnog arhetipa.
Izvjestan broj istraživača Ljubišina djela uočio je da Dojčević donekle podsjeća na
Njegoševog Draška. Vuk Dojčević priča o neprirodnom, nezdravom zivotu. Pojedini
fragmenti u Pričanjima zaista podsjećaju na dijelove poznate epizode iz Gorskog vijenca.
Sličnosti su očigledne. Dojčević takođe priča o pozorištu u Mlecima. Oni podjednako
pokazuju nerazumijevanje i neprihvatanje pozorišne umjetnosti; Draško je doživljava kao
smiješnu maskaradu, a Dojčević kao podsticaj na nemoral i zlo. Priče vojvode Draška o
mletačkim zabavama samo je na prvi pogled epozodalni momenat, iz tih priča Crnogorci
stvaraju odbojnost prema mletačkim igrama i kulturi. Kulturni modeli su modeli koji oblikuju
našu društvenu stvarnost i utiču na ponašanje većine pripadnika neke društvene zajednice.

5
KANJOŠ MACEDONOVIĆ KAO NETIPIČAN PREDSTAVNIK CRNOGORSKE
KULTURE

Lik Kanjoša je sigurno jedan od najdorađenijih i najdosljednije izvedenih likova. Već na

samom početku uočavamo njegove fizičke karakteristike: „Čovjek niska struka, ali živ i
ćeperan“. Mali rast je kod Kanjoša konstantan izvor kompleksa određene vrste, a živost i
okretnost je ono sto pokazuje na samom megdanu.

Taj njegov mali rast izvor je brojnih zabluda u vezi sa njegovom ličnošću. On sam je svjestan
svog nedostatka, te za sebe kaže da je „šaka jada“, ali da bi se rado obračunao za Furlanom.
Kanjoš je očigledno navikao na nepovjerenje ljudi prema njegovom izgledu i pretpostavlja da
kao takav nema pravo da se upusti u nešto što bi mogli samo krupniji od njega. Međutim,
njegove verbalne reakcije izazvane povredom pomenutog kompleksa hitre su i smišljene.
Upravo zbog tog skeptičnog odnosa ljudi prema „niskom struku“, on u prvom trenutku ne
prihvata da ide jer je „malešan“. Možemo reći da je ovaj Ljubišin junak veoma inteligentan,
britka duha, snalažljiv. On svoju pronicljivost pokazuje na megdanu, pa vidimo da ga ne
impresioniraju spoljni efekti, niti ga zastrašuje Furlanova moć.

On potpuno samopouzdano kaže gorostasu Furlanu: „Muči rđo; ti nijesi junaka jošt ni vidio,
kamo li ubio; nego baci tu palošinu da ti vežem ruke naopako, da te vodim duždu, e da mu se
smiluje i da ti oprosti kad te vidi takva“: Iako je pobjeda nad Furlanom njegovo individualno
djelo, on nju postavlja u službu opšte koristi. On ne uzima nagrede za svoj čin, te na taj nacin
ostaje moralno čist, želeći da uradi nešto dobro za svoj narod. Ova scena najbolje pokazuje
Kanjoševu pronicljivost i psihološku stabilnost. Njegov nastup predstavlja spoj hrabrosti i
drskosti, samouvjerenosti. Njegovi zbunjujući potezi, kao što je odgurkivanje čamca,
zauzimaju centralno mjesto. Svi ti potezi, sračunati za zastrašivanje i zbunjivanje protivnika
pogađaju cilj, te se dešava ono neočekivano.

Dobivši psihološki dvoboj, malo nakon toga dobija i fizički. Hladnokrvan, sa mirom i
dostojanstvom pobjednika, on se savršeno ponaša u novoj ulozi, glatko ali mudro odbijajući
mletačke darove.

6
U tom postupku uviđamo i elemente bajke, jer Kanjoš odbija one tipske nagrade koje sleduju
junaka bajke (bogastvo, ruka carske kći), te ostaje borac za viši cilj, odnosno on njima traži:
„Da nam ne uzimate carine, ni mrnara, da stojite pošteno na pogodbi pri predaji, i za bolje
jemstvo da se zove imenom našeg naroda ona obala u Mlecima pri moru gdje se iskrcava naša
trgovina. Drugoga dara i oblizuša niti tražim, niti primam“. Neugledni Kanjoš raste pred
našim očima do izuzetne veličine, zbog svoje dovitljivosti i pameti kojom pobjeđuje fizički
jačeg, vec zato što se svojim postupima podsmijava mletačkoj gospodi.

7
Literatura:

1. Božidar Pejovič, Književno djelo Stefana Mitrova Ljubiše, Svjetlost, OOUR Izdavačka
djelatnost, Sarajevo, 1977.

2. Novo Vuković, Pripovjetke Stefana Mitrova Ljubiše, Zavod za udžbenike i nastavna

sredstva — Beograd, 1985.