Odsjek za psihologiju

Kolegij: Kognitivna psihologija 2

Istraživački praktikum

Einsicht ili uvid kao einstellung inteligentnog uma prema

racionalnosti

Profesor: dr. Nermin Đapo Studenti: Amila Ahmić

Mia Fejzić
Lamija Mahmutović
Asistent: doc. dr. Mirna Marković Mubera Sokolar

Sarajevo, januar 2020.

 Sažetak

Cilj istraživanja je utvrditi razmjer hipotetskog preklapanja konstruka 'inkubacije' ponuđenog

u četverofaznom modelu rješavanja problema (Wallas, 1926) sa konstruktima 'Sistem 1' i
'Sistem 2' (Evans, 2008; Stanovich, 2009), u namjeni inkluzije ovog tradicionalno loše
operacionaliziranog geštaltskog fenomena u domen nadležnosti kognitivne nauke. Predložena
komparativna evaluacija bi postepeno nagovijestila (1) slojevitost 'Sistema 2' u znaku
algoritamskog i reflektivnog 'procesora', (2) uslovljenost ili 'mentalni set' kao kategoriju
operantog pamćenja u inkluziji sa heurističkom pohranom, (3) kvalitativno distinktan
'mentalni set' u odnosu na pripadajući sistem, te konačno (4) nadoknadu efekta 'inkubacije' u
terminima svjesnog procesiranja u 'Sistemu 2'- te kroz nezavisne varijable 'vrsta pripremne
faze', 'dužina pauze', i zavisne varijable 'uspješnost kognitivnog transfera'.

Metodologija

Tabela 1: Operacionalizacija nezavisne varijable 'vrsta pripremne faze'

indikator u struktuiranost struktuiranost opis postupka mjereni

pripremnoj pravila/ mentalna cilja/ konstrukt
fazi reprezentacija mentalna *po uzoru na Gick i Holyoak
(1980)
manipulacija
odsutan loša loša ispitanik treba
generisati barem
jedan problem Sistem 2-
izomorfan refleksivni
ponuđenom*, nakon procesor
čega treba riješiti
ponuđeni problem
odsutan dobra loša ispitaniku su
ponuđena dva Sistem 2-
izomorfna problema*, algoritamski
od kojih treba riješiti procesor
jedan
prisutan- loša dobra ispitaniku su
facilitirajući ponuđena dva
Sistem 2-
izomorfna problema*
algoritamski
pod opravdanjem
procesor
kasnije provjere
dosjećanja
prisutan- dobra dobra ispitaniku su
Sistem 1-
facilitirajući ponuđena dva
autonomni/
izomorfna problema*
heuristički
i nagovještaj njihove
procesor
povezanosti

2
Pri raspodjeli ispitanika u eksperimentalne skupine, nužno je osigurati slučajnu raspodjelu, a
ovo svojstvo uzorkovanja potkrijepiti testiranjem razlika među početnim skupinama u
rasponu varijabli za koje je pozanto da koreliraju sa ispitivanim varijablama. Primjer ovakve
varijable je fluidna inteligencija (Horn i Cattell, 1967), koja se uzima kao pouzdana mjera
većine egzekutivnih funkcija radnog pamćenja, što koincidira sa funkcijom razdvajanja ili tzv.
decoupling 'Sistema 2' (Duncan i sur, 2008; Hasher, Lustig i Zacks, 2007; Salthouse i Pink,
2008; Stanovich, 2011); Stanovich (2009) u svojoj reviziji 'teorije dualnih procesa' postulira
povezanost kristalizirane inteligencije (Horn i Cattell, 1967) sa particijom 'Sistema 2', sa
napomenom u ograničenosti ovakve kongruencije u specijaliziranosti racionalnog načina
rezonovanja u domenama probabilističkog, kauzalnog i naučnog mišljenja, naspram opštem
znanju koje se tradicionalno mjeri testovima kristalizirane inteligencije.

Sukladno selektivnom kognitivom naporu da se prevlada 'Sistem 1' u korist preciznijem, ali i
sporijem te zahtjevnijem 'Sistemu 2', lahko je pretpostaviti da bi variranje u prezentaciji
zadatka po dimenziji nivoa procesiranja koje je strukturalno implicirano moglo da značajno
modulira odnos vrste pripremne faze kao nezavisne varijable sa rezultatom na zadatku kao
zavisnom varijablom (Gentner, 2000; Reed, 1987; Sternberg i Nigro, 1980). Unutarnju
valjanost je moguće održati regrutovanjem procedure rangiranja zadatka-analogije priloženog
od strane ispitanika u prvom eksperimentalnom uslovu na ljestvici 1-3, gdje je ocjena 1
dodijeljena za 'površinske' izomorfnosti sa izostankom 'strukturalnih', ocjena 3 za
'strukturalne' izomorfnosti sa izostankom 'površinskih', te ocjena 2 ukoliko postoje naznake
obje vrste izomorfnosti. Ovakvo kodiranje treba biti popraćeno i u ostalim eksperimentalnim
uslovima, s time da 'dobra struktuiranost pravila' po kojoj se razlikuju od prvog uslova
sugeriše manipulaciju tj. zadavanje ovih razina (1-3) od strane ispitivača umjesto ispitanika.
Za razliku od testiranja za inicijalnu grupnu izjednačenost po varijabli inteligencije koje
zahtjeva korištenje jednostavne ANOVE sa dopunom t-testa, kao prikladnija forma
međugrupnog testiranja po ordinalnoj varijabli 'struktuiranost pravila' dodjeljuje se Kruskal-
Wallinsov test sa dopunom Mann-Whitney U testa.

Ponuđeni eksperimentalni uslovi reflektuju preinaku 'teorije dualnih procesa' (Stanovich,

2009) kroz pripremnu fazu rješavanja problema i trebaju biti upotpunjeni interakcijom sa
varijablom 'prisutnosti pauze' na dva nivoa. Opisani nacrt svojom temeljnom paradigmom
prati tradicionalna istraživanja efekta 'inkubacije', gdje se varira trajanje (a) pripremne faze i
(b) pauze do ponovnog rješavanja problema, oba oblika intervencije pojedinačno i u
interakciji povećavajući uspješnost uratka u funkciji trajanja intervencije (Fulgosi i Guilford,

3
1968; Silveira, 1979; Smith i Blackenship, 1991). Dužina pripremne faze u svakoj
eksperimentalnoj situaciji praktikuma predviđena je konstantnom relativno od standarda kojeg
ispitanici postave u prvom eksperimentalnom uslovu, kako je regulisana prije svega njenom
konfiguracijom po razinama struktuiranosti problema. Premisa o prijemčivosti problema
manipulaciji njegove struktuiranosti usvojena je iz istraživanja Gicka i Holyoaka (1980), koji
su kroz problem transfera analogije demonstrirali kako inače loše struktuiran problem može
da se preobrazi u dobro struktuiran posredstvom različitih sistema mišljenja uvođenjem
inhibirajućeg ili facilitirajućeg indikatora ili 'mentalnog seta', u jednom od dva formata:
heuristika ili naporednog zadatka. Tumačenje dodatnog opterećenja radnog pamćenja
naporednim zadatkom kao einstellung 'Sistema 2' ne samo da je poduprijeto protokolom
psihometrijskih testova optimalne (maksimalne) performance za procjenu inteligencije ili
drugih kognitivnih sposobnosti algoritamskog 'procesora', već može da pojasni nekonzistentne
rezultate istraživanja efekta 'iluminacije' (Katona, 1940; Weisberg i Alba, 1981) kao
dislociranu operacionalizaciju indikatora koji vodi do spontanog uvida u smjeru udešavanja
heuristikom. Princip po kojem je uvriježenost kontinuirana radije nego diskretna kvaliteta
kognitivnog aparata dosljedno prati i protokol psihometrijskih testova tipične performance za
procjenu refleksivnog 'procesora' koji zahvataju vještine prioritizacije ciljeva i
epistemološkog pokroviteljstva u kontekstu niske prijetnje samoefikasnosti, koja bi se
alternativno nametnula eksternim ciljem (Ackerman i Kanfer, 2004).

Rezultati istraživanja Gicka i Holyoaka (1980) aproksimirani su u Grafiku 1, tako da je

svakom od uslova dodijeljen kognitivni sistem-procesor u koji se projicira (za detaljniji opis
kodiranja i procedure, konsultovati Tabelu 1), te su uratci pozicionirani u uslovu 'bez pauze'
shodno uspješnosti aktiviranja kognitivnog transfera. Očituje se statistička značajnost u
glavnom efektu (a) 'prisutnosti indikatora' u korist učestalijem pozitivnom transferu u uvjetu
prisutnosti poticajnog indikatora, te (b) 'struktuiranosti problema' u korist učestalijem
negativnom transferu u uvjetu polustruktuiranih problema (tzv. algoritamskog 'procesora').
Međutim, ozbiljnijom inspekcijom opaženog trenda profilira se interakcija između varijabli
'kognitivni sistem' ('Sistem 1' naspram 'Sistemu 2') i 'prisutnost indikatora'; dok heuristički
indikator facilitirajući ili inhibirajući u skladu sa uspjehom odnosno neuspjehom u
performanci, algoritamski indikator se uvijek smatra facilitirajućim, dok se njegova
eliminacija uzima kao inhibirajuća, iako se algoritamski indikator natječe sa ciljnim
problemom za resurse radnog pamćenja. Naime, algoritamski 'procesor' se bez indikatora

4
suočava sa niskom rezolucijom problemskog prostora tj. mentalne reprezentacije, te shodno
malom šansom za uspjeh uslijed

Grafik 1: Sažetak hipoteza o povezanosti varijabli

Različiti pripremni uvjeti u funkciji vremena inkubacije

(*brojevi su ordinalnog karaktera tj. bez apsolutne nule i intervalne standardizacije,
te u funkciji reprezentacije statističke značajnosti)
3.5
Uspješnost kognitivnog transfera*

3
2.5 Refleksivni
Algoritamski- bez indikatora
2
Algoritamski- sa indikatorom
1.5 Heuristički
1
0.5
0
Bez pauze Sa pauzom
Prisustvo pauze

ovdje se predviđa kako pauza oslobađa mentalnog seta ispitanike u uslovima heuristične
udešenosti te povećava varijabilitet u distribuciji zavisne varijable 'uspješnosti rješavanja
zadatka', gdje ispitanici u uslovu pomagajućeg mentalnog seta rješavaju lošije zadatke nakon
pauze, dok ispitanici u uslovu inhibirajućeg mentalnog seta rješavaju bolje. Međutim, ovakav
nacrt treba da pokaže kako mentalni set može da bude uspostavljen na obje dimenzije
struktuiranosti problema (pravila i cilja), čime ne bi trebalo biti razlike u distribuciji zavisne
varijable relativnvo od prisutnosti pauze u prvom eksperimentalnom uslovu, naspram drugog
eksperimentalnog uslova u kojem se očekuje 'nadoknada' svjesno uspostavljene kognitivne
dispozicije kroz nesvjesan proces inkubacije induciran pauzom.

Značaj istraživačkog problema

Reprokusija izuzimanja latentnog konstrukta 'uvida' iz evaluacije na nivou simboličke obrade

informacija manifestuje se u konstrukciji problemskog prostora postdiktivno od iznalaska
rješenja na problem, što sofisticiranost algoritamskog 'procesora' kao reprezenacije
operantnog pamćenja podvodi zasvodnom principu asocijativnog odgovora (Newell i Simon,
1958); ovim se insinuira pozitivistički pristup obrazovanju mentalih reprezentacija iz kojih
pojedinac ekstrahuje značenje, po čemu su pravila kojim se povinuje algoritamski sistem tek

5
kvantitativni distinktna po stepenu adaptivnosti kontekstualnim uvjetovanjima u terminima
ekvivalencije podražaja po njihovom značenju ukoliko se zajedno pojavljuju, ali ne i
kvalitativno po omjeru reproduktivnog naspram produktivnom mišljenju. Iako modeli
pamćenja iz kognitivne znanosti (Craik i Lockhart, 1972; Craik i Tulving 1975; Zinchenko,
1962) naglašavaju preferenciju konsolidacije pamćenja po osnovi semantičke radije nego
perceptivne konvergencije (štaviše, semantičke reprezentacije se dosežu elaboracijom
perceptivnih reprezentacije u funkciji divergencije izolovanih značajki u apstrakcije) čak
uprkos prijetnji adaptivnosti (nastanak lažnih sjećanja; Vranić i Tonković, 2012), modeli
rješavanja problema još uvijek semantičke udešenosti interpretiraju kao perceptivne, zbog
čega im pripisuju iracionalnost.

Pokazano je da spavanje povećava vjerovatnoću dolaska do uvida u rješavanju matematičkih

zadataka, kao i problema koji zahtijeva razumijevanje temeljnih pravila (Stickgold i Walker,
2004; Wagner i sur, 2004). Dok se funkcija spavanja generalno povezuje sa alokacijom
energetskih resursa organizma (Schmidt, 2014) iz tzv. waking efforts (održavanje aktivne
budnosti, traženje hrane, reprodukcija i sl.) u tzv. biological investments (rast i rekuperacija,
jačanje imunološkog sistema, reorganizacija i konsolidacija neuralnih mreža i sl.),
sporotalasni stadiji spavanja podržavaju sistemsku, dok REM faza spavanja podržava lokalnu
sinaptičku konsolidaciju (Diekelmann i Born, 2010). Facetnom inspekcijom sadržaja snova
lahko je uočiti kompromitovanost perceptivnih reprezentacija koje održavamo u budnom
stanju, što je prema teoriji Cricka i Mitchisona (1995) manifestacija 'postupka obrnutog
učenja' ili reverse learning, kojom se pohranjene asocijativne mreže samoizlažu
'nepristrasnim' podražajima u prilici izopćenja od uobičajenih ulaznih i izlaznih podražaja, a
sve u cilju izbjegavanja preopterećenja mreže.

ekspertnost kao spontani uvidi

zar uvid nije svojstven kreativnosti a ne racionalnosti

Teorijsko utemeljenje istraživačkog problema

Okosnica tzv. Great Rationality Debate je operacionalizacija racionalnosti kao dispozicijskog

otklona (pristup melorista) naspram naklona (panglosijanski pristup) ljudske kognicije;

6
istraživači područija heuristika ukazuju na raskorak između normativnog i deskriptivnog
prosuđivanja, te da se obrazovanjem može nadomjestiti prirodna defektivnost i pristasnost
kognicije (Bishop i Trout, 2005); istraživači orijentacije evolucijske psihologije radije tretiraju
ljudsku kognitivnu opremljenost kao normu, te sukladno deskriptivno prosuđivanje
izjednačuju sa normativnim (Anderson, 1999). U interesu objašnjavanja postojanja
individualnih razlika u uspješnosti na zadacima rezonovanja neovisno od smjera naklona,
mnogi istraživači su neovisno proponirali postojanje dualnog sistema mišljenja (Epstein,
1994; Evans, 2003; Sloman, 1996). 'Tip 1' sistem generiše heurističko mišljenje, čije su
kognitivne strukture autonomne i ne zahtjevaju interakciju sa drugim sistemima u radnom
pamćenju (mogu biti paralelno procesirane), kako operiraju na automatskoj i nesvjesnoj
razini, prije nego što krajnji produkt mišljenja dospije preko praga svijesti; prepoznavanje da
lice koje ulazi u učionicu pripada učitelju matematike je zapravo obrada 'Sistema 1'- javlja se
trenutno i bez napora, a na njega ne utječu intelekt, budnost ili motivacija (Frederick, 2005).
Neurološki korelati sistema 'Tipa 1', u šta spadaju subkortikalne strukture kao limbički sistem,
su evolucijski primitivnije (zajedničke životinjama i ljudima), te u pozadini brzih ponašanja
naslijeđenih kao instikti ili formiranih asocijativnim učenjem (klasično i operantno
uvjetovanje). S druge strane, 'Tip 2' sistem omogućava apstraktno i hipotetičko mišljenje, a
oslanja se na sisteme radnog pamćenja održavane uslovima selektivnosti pažnje i
sekvencijalnosti, kako operiraju na svjesnoj razini često lingvističkim posredstvom;
neurološki korelat (prefrontalni korteks) je evolucijski mlađi i osobeniji ljudskoj vrsti.

Evolucija kognicije ka svjesnom procesiranju uprkos njegovoj zahtjevnosti može biti

razmotrena u kontekstu neupotrebljivosti heurističnog modus operandi u situacijama (a) koje
ne nude pristupačne ili vjerodostojne okidače, a zbog tendencije heurističkog polja značenja
ka generalizaciji tj. inkluziji irelevantnih klasa podražaja (Hsee i Hastie, 2006), (b) interakcije
sa socijalno versatilnim pojedincima koji svoje ponašanje mogu strateški prilagoditi
iskorištavanju heurističke pouzdanosti i predvidljivosti ponašanja drugoga. Stanovich (2009)
uviđa kako instrukcije prevladavanja 'Sistema 1' u interesu inicijacije 'Sistema 2' mogu biti
uspostavljene na razini kognitivne obrade koja premašuje razinu operacija razdvajanja
(decoupling) ili produkovanja mentalne simulacije u terminima naknadne internalizovane
transformacije; time uvodi svojstvo slojevitosti u obradi 'Sistema 2' kao algoritamski nasrpam
refleskivnog 'procesora'. Razlika između ova dva 'procesora' je obuhvaćena u istraživanjima
individualnih razlika, gdje mjere kognitivnih sposobnosti formiraju obrise algoritamskog
'procesora', dok mjere dispozicija/stilova razmišljanja doprinose razumijevanju konstrukta

7
 refleksivnog 'procesora'. Dispozicije razmišljanja tiču se (1) uvjerenja (beliefs) i stavova
prema njihovom usvajanju i modifikaciji, (2) hijerarhije ciljeva; u primjere procjenjivanih
stilova razmišljanja potpadaju: otvorenost za nove uvide (actively open-minded thinking),
potreba za kognicijom (ruminativna tendencija), razmatranje budućih posljedica, potreba za
zaključkom (closure), praznovjerno razmisljanje, dogmatizam itd. (Stanovich, 2009;
Sternberg i Grigorenko, 1997).

Tragom priložene klasifikacije, Resanović (2017) je zabilježila kako 'kognitivna refleksivnost'

ne predviđa inklinaciju ka pseudoznanstvenim vjerovanjima i nekritičkim oblicima mišljenja,
dok 'otvorenost za nove uvide' i 'potreba za kognicijom' svrstava kao mjere analitičkog
mišljenja, negativno predviđaju već pomenute inklinacije. Brojni su primjeri istraživanja koja
konfirmiraju dihotomnost ova dva procesora 'Sistema 2', kroz prikaz umjereno slabe
korelacije (obično manje od 0.30) između mjera inteligencije i nekih dispozicija razmišljanja
(npr. 'otvorenost za nove uvide' ili 'potreba za kognicijom'), te izostanka korelacije sa drugim
(npr. 'savjesnost', 'znatiželja', 'marljivost'); u različitim testiranja priklonjenosti heuristicima,
dosljedno je utvrđeno kako (a) racionalno dispozicijsko mišljenje značajno predviđa
varijabilitet u rezultatima kada se učinak opće inteligencije drži konstantnim (b) podložnost
nekim vrstama pristrasnosti (npr. Myside bias) uopće ne može biti predviđena mjerom
inteligencije (Stanovich, 2009). Iako se mjere radnog pamćenja generalno i kapacitet
algoritamskog 'procesora' specifično smatraju

Literatura:

Evans, J., 2008. Dual-Processing Accounts of Reasoning, Judgment, and Social

Cognition. Annual Review of Psychology, 59(1), pp.255-278.

Stanovich, K. E. 2009. Distinguishing the reflective, algorithmic, and autonomous minds: Is it time for a
tri-process theory. In two minds: Dual processes and beyond, pp. 55-88.

Wallas, G., 1926. The Art Of Thought. 1st ed. London: J. Cape.

Evans, J., 2003. In two minds: dual-process accounts of reasoning. Trends in Cognitive Sciences,
7(10), pp.454-459.

8
Hsee, C. and Hastie, R., 2006. Decision and experience: why don't we choose what makes us
happy?. Trends in Cognitive Sciences, 10(1), pp.31-37.

Horn, J. L., & Cattell, R. B. (1967). Age differences in fluid and crystallized intelligence. Acta
Psychologica, 26(2), pp.107–129. DOI:  https://doi.org/10.1016/0001-6918(67)90011-X

Hasher, L., Lustig, C., & Zacks, R. (2007). Inhibitory mecha- nisms and the control of
attention. In A. Conway, C. Jarrold, M. Kane, A. Miyake, & J. Towse (Eds.), Variation in
working memory (pp. 227–249). New York: Oxford University Press.

 Evans, J., 2003. In two minds: dual-process accounts of reasoning. Trends in Cognitive Sciences,

7(10), pp.454-459. DOI: 10.1257/089533005775196732

Duncan, J., Parr, A., Woolgar, A., Thompson, R., Bright, P., Cox, S., Bishop, S. and Nimmo-Smith, I.,
2008. Goal neglect and Spearman's g: Competing parts of a complex task. Journal of Experimental

Psychology: General, 137(1), pp.131-148. DOI: 10.1037/0096-3445.137.1.131

Salthouse, T. and Pink, J., 2008. Why is working memory related to fluid intelligence?. Psychonomic

Bulletin & Review, 15(2), pp.364-371. DOI: 10.3758/pbr.15.2.364

Markman, A. and Gentner, D., 2000. Structure Mapping in the Comparison Process. The American

Journal of Psychology, 113(4), p.501. DOI: 10.2307/1423470

Aarnio, K. and Lindeman, M., 2005. Paranormal beliefs, education, and thinking styles. Personality
and Individual Differences, 39(7), pp.1227-1236. DOI: https://doi.org/10.1016/j.paid.2005.04.009

Zuckerman, P. (2007). Atheism: Contemporary numbers and patterns. In M. Martin (Ed.), Cambridge

companions to philosophy. The Cambridge companion to atheism (p. 47–65). Cambridge University
Press. DOI: https://doi.org/10.1017/CCOL0521842700.004

Reed, S. K. (1987). A structure-mapping model for word problems. Journal of Experimental

Psychology: Learning, Memory, and Cognition, 13(1), 124–139.
DOI: https://doi.org/10.1037/0278-7393.13.1.124

Fulgosi, A., & Guilford, J. P. (1968). Short-term incubation in divergent

production. The American Journal of Psychology, 81(2), 241–
246. https://doi.org/10.2307/1421269
Smith, S. M., & Blankenship, S. E. (1991). Incubation and the persistence of fixation in problem
solving. The American Journal of Psychology, 104(1), 61–87. https://doi.org/10.2307/1422851

Katona, G. (1940). Organizing and memorizing: studies in the psychology of learning and

teaching. Columbia Univ. Press.

9
Weisberg, R. W., & Alba, J. W. (1981). An examination of the alleged role of "fixation" in the solution of
several "insight" problems. Journal of Experimental Psychology: General, 110(2), 169–
192. https://doi.org/10.1037/0096-3445.110.2.169

Kanfer, R., & Ackerman, P. L. (2004). Aging, Adult Development, and Work Motivation. The Academy
of Management Review, 29(3), 440–458. https://doi.org/10.2307/20159053

Bishop, M. and Trout, J., 2005. The Pathologies of Standard Analytic Epistemology*. Nous, 39(4),
pp.696-714. DOI: 10.1111/j.0029-4624.2005.00545.x

Anderson, C. W. (1999). Research on Scientific Reasoning. Journal of Research in Science Teaching,

36(7), pp:751–752. doi:10.1002/(sici)1098-2736(199909)36:7<751::aid-tea1>3.0.co;2-r 

Epstein, S. (1994). Integration of the cognitive and the psychodynamic unconscious. American

Psychologist, 49(8), 709–724. DOI: https://doi.org/10.1037/0003-066X.49.8.709

Sloman, S. A. (1996). The empirical case for two systems of reasoning. Psychological

Bulletin, 119(1), 3–22. doi:10.1037/0033-2909.119.1.3  DOI: https://doi.org/10.2307/1422851

Sternberg, R. J., & Nigro, G. (1980). Developmental patterns in the solution of verbal
analogies. Child Development, 51(1), 27–38. DOI: https://doi.org/10.2307/1129586

, Stanovich K.E.( 2011).

Gentner(2000), Sternberg R.,

10