Sveta Marcela Rimska ( 328. - 410.

Marcela je bila rimska plemićka žena koju je Vatikan kanonizirao tj. proglasio sveticom zbog svoje
uloge u osnivanju kršćanskog samostanskog sustava.
Marcela se udala u mladoj dobi, nakon smrti svog oca. Potom je ostala udovica sedam mjeseci nakon
vjenčanja. Umjesto da se ponovno vjenča, kao što je to običaj u rimskom društvu, odlučila se za
celibat, posvetivši svoj život Bogu i proučavanju Biblije. Bila je vlasnica palače na Aventinskom
brežuljku, jednom od sedam brežuljaka na kojima je izgrađen Rim. Svoju palaču je pretvorila u
utočište za druge plemenite žene koje su željele svoj život posvetiti kršćanstvu. Žene su slijedile
model asketskih redovnika odričući se svjetskih užitaka poput raskošnih obroka, materijalnih posjeda
i seksualnog užitka radi postizanja duhovnih ciljeva.

Marcelina pobožnost i ugled njezinog kršćanskog utočišta je potaknula formiranje još nekoliko sličnih
skupina u Rimu, koje su započele rimski monaški pokret. Marcela je vodila svoj neformalni samostan
sve do godine 410., Kada su Goti napali Rim. Vojnici su pretresli njezinu palaču u potrazi za blagom, za
koje se govorilo da Marcela posjeduje a koje je zapravo razdijelila siromasima. Vojnici su je pretukli
pokušavajući saznati gdje joj je bogatstvo. Uspjela se skloniti u baziliku Svetog Pavla, ali je umrla od
zadobivenih ozljeda ubrzo nakon toga, u naručju svoje omiljene učenice, Principije.

Tijekom svog života Marcella je bila u bliskoj vezi sa sv. Jeronimom. Marcella je često ulazila u
teološke rasprave s njim, dokumentirane u njihovoj korespondenciji s kraja četvrtog i početka petog
stoljeća. Većina onoga što znamo o Marcelli je iz pisama svetog Jeronima, a najpoznatije je njegovo
pismo 127 Principiji. Napisao ga je povodom Marceline smrti, odajući počast njenom životu i tješeći
njenu voljenu učenicu. U njemu on govori o svom odnosu s Marcelom:

„I jer se onda mišljaše, što se tiče svetog Pisma, da ja nešto vriedim, nikad sa mnom nije govorila, da
nije što o Pismu pitala; i ne zadovoljavaše se odmah, već pravljaše prigovore, ne da se prepire, nego
da se rapravljanjem nauči rješavati ih; znajući, da se mogu kao protivni razlozi navesti. Kakvih sam u
njoj kreposti vidio, kakvo oštroumlje, kakvu svetost, kakvu čistoću , strašim se reći, da se ni bi činilo
nevjerovano, i da ne zadam veće žalosti tebi, koja se sjećaš koliko si dobro izgubila. Samo ću ovo
kazati, da što god u meni dugim učenjem bi sabrano i postojanim mozganjem gotovo prešlo mi u
narav, to ona povadi, to nauči i posvoji: tako da, po mome odlazku, ako bi se zapodjelo prepiranje o
kakvom svjedočanstvu svetog Pisma, idijaše se k njoj kao k sudcu.“ Iz „Izabrane poslanice sv.
Jeronima“ - Ivan Marković 1908.