CARLO

ROVELLI

SEDAM
KRATKIH
LEKCIJA
IZ FIZIKE
S talijanskog prevela Snježana Husić

VUKOVIĆ & RUNJIĆ – ZAGREB 2017.

VUKOVIĆ & RUNJIĆ
10090 Zagreb, Dudovec 32 a
www.dzepna.com

Sette brevi lezioni di fisica

© 2014 - Adelphi edizione S. P. A. Milano
Prijevod © Snježana Husić, 2017.
Sva prava pridržana.

Redaktura Maja Šoljan

Korektura Ana Runjić
Dizajn Boris Runjić Tisak i uvez Kerschoffset

ISBN 978-953-286-175-4

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne

knjižnice u Zagrebu pod brojem 000976867
SADRŽAJ

Predgovor

PRVA LEKCIJA
Najljepša od svih teorija

DRUGA LEKCIJA
Kvanti

TREĆA LEKCIJA
Arhitektura svemira

ČETVRTA LEKCIJA
Čestice

PETA LEKCIJA
Zrna prostora

ŠESTA LEKCIJA
Vjerojatnost, vrijeme i toplina crnih rupa

ZA KRAJ
Mi

Imensko i pojmovno kazalo

 PREDGOVOR

Ove su lekcije napisane za one koji o suvremenoj znanosti ne znaju

ništa ili znaju vrlo malo. Zajedno tvore letimičan pregled nekih od
najvažnijih i najčudesnijih aspekata velike revolucije koja se u 20. stoljeću
odigrala u fizici, a poglavito onih pitanja i zagonetki koje je ta revolucija
postavila. Jer znanost nas uči bolje razumjeti svijet, ali nam pokazuje
također koliko je silno mnogo toga što još ne znamo.
Prva je lekcija posvećena općoj teoriji relativnosti Alberta Einsteina,
«najljepšoj od svih teorija». Druga kvantnoj mehanici, koja krije neke od
aspekata suvremene fizike koji izazivaju najviše smutnje. Treća je
posvećena kozmosu: arhitekturi svemira u kojem obitavamo. Četvrta
elementarnim česticama. Peta kvantnoj gravitaciji: današnjim naporima da
se ostvari sinteza velikih otkrića 20. stoljeća, Šesta vjerojatnosti i toplini
crnih rupa. U zadnjem dijelu, zaključno, knjiga se vraća nama i propituje
kako bismo mogli promišljati sebe u neobičnu svijetu koji takva fizika
opisuje.
Lekcije su proširena verzija niza članaka koje je autor objavljivao u
nedjeljnom prilogu novina Ii Sole 24 Ore. Autor zahvaljuje ponajviše
Armandu Massarentiju, čija je zasluga što je znanost dobila svoje mjesto
na stranicama kulturnog priloga te što je ukazao na njezinu ulogu
neodvojivog i bitnog dijela kulture.
 PRVA LEKCIJA
NAJLJEPŠA OD SVIH TEORIJA

U mladosti je Albert Einstein proveo čitavu godinu u besposlenoj

dokolici. Tko ne gubi vrijeme, neće nikamo dospjeti, što roditelji
tinejdžera, nažalost, često zaboravljaju. Bio je u Paviji. Pridružio se obitelji
nakon što je prekinuo školovanje u Njemačkoj; nije podnosio gimnazijsku
stegu. Bio je početak stoljeća, a u Italiji početak industrijske revolucije.
Otac, inženjer, gradio je prve elektrane u Padskoj nizini. Albert je čitao
Kanta i, s viškom vremena, pohađao predavanja na Sveučilištu u Paviji: iz
zabave, nije bio upisan niti polagao ispite. Tako se postaje ozbiljnim
znanstvenikom.
Potom se upisao na Sveučilište u Zürichu i udubio se u fiziku.
Nekoliko godina poslije, 1905., poslao je tri članka tada najvažnijem
znanstvenom časopisu, «Annalen der Physik». Svi do jednoga zavrijedili
su Nobelovu nagradu. Prvim je dokazao da atomi doista postoje. Drugi je
otvorio vrata kvantnoj mehanici, o kojoj ću govoriti u sljedećoj lekciji. U
trećemu je predstavio svoju prvu teoriju relativnosti (danas zvanu
«posebna relativnost»), teoriju koja pojašnjava kako vrijeme ne protječe
jednako za sve: dva će blizanca biti različite dobi ako jedan od njih bude
brzo putovao.
Einstein preko noći postane ugledan znanstvenik i prima ponude za
posao s raznoraznih sveučilišta. No nešto mu ne da mira: njegova teorija
relativnosti, koliko god otpočetka slavljena, ne uklapa se u ono što znamo
o gravitaciji, to jest o tome kako što pada. Shvaća to dok piše pregledni
članak o vlastitoj teoriji te se zapita ne bi li trebalo preispitati također i
prastaru i suhoparnu opću gravitaciju velikog oca fizike, Isaaca Newtona,
kako bi se uklopila u tu novu relativnost. Einstein se zadubi u taj problem.
Deset će mu godina trebati da ga riješi. Deset godina mahnitih istraživanja,
pokušaja, pogrešaka, nesnalaženja, promašenih članaka, blistavih zamisli,
promašenih zamisli. Naposljetku, u studenom 1915. predao je u tisak
članak sa sveobuhvatnim rješenjem: novom teorijom gravitacije, koju je
nazvao «općom teorijom relativnosti», što je njegovo remek-djelo.
«Najljepša od svih znanstvenih teorija», tako ju je prozvao veliki ruski
fizičar Lev Landau.
Ima nepobitnih remek-djela koja nas snažno potresu, Mozartov
Rekvijem, Odiseja, Sikstinska kapela, Kralj Lear... Da bismo pojmili
koliko su veličanstvena katkad je potrebno dugo razdoblje naukovanja. No
nagrada je čista ljepota. I ne samo to: pred našim se očima otvara nov
pogled na svijet. Opća relativnost, Einsteinov dragulj, jedno je od takvih
remek-djela.
Sjećam se uzbuđenja kad sam počeo donekle shvaćati o čemu je tu
riječ. Bilo je ljeto. Bio sam na plaži u Kalabriji, u Condofuriju, i prepuštao
se grkolikom sredozemnom suncu, na posljednjoj godini studija. Najbolje
se uči na praznicima, kad nema nastave da odvlači pozornost. Učio sam iz
knjige kojoj su miševi izgrizli margine, jer sam njome noću zatvarao rupe
u kojima su te sirote beštijice živjele u oronuloj i pomalo hipijevskoj kući
na brežuljku u Umbriji, kamo sam se sklanjao od dosade fakultetskih
predavanja u Bologni. Svako toliko podigao bih pogled s knjige da
promotrim svjetlucanje mora: činilo mi se da vidim zakrivljenost prostora i
vremena kakvu je zamislio Einstein.
Bilo je to poput čarolije: kao da mi prijatelj šapuće na uho čudesnu i
skrivenu istinu te odjednom sa zbilje skine koprenu kako bi razotkrio
jednostavniji i dublji red koji vlada njome. Otkako smo naučili da je
Zemlja okrugla i da se vrti poput mahnita zvrka, shvatili smo da zbilja nije
kakvom nam se čini: svaki put kad nazremo neki njezin nov dio, obuzme
nas uzbuđenje. Još je jedna koprena pala.
Ali od svih mnogobrojnih skokova naprijed u našim spoznajama koji
su slijedili jedan za drugim kroz povijest, skoku što ga je ostvario Einstein
možda nema ravna. Zašto? Kao prvo, jednom kad se shvati kako
funkcionira, ta teorija svojom jednostavnošću oduzima dah. Osnovna joj je
zamisao sažeta ovdje:
Newton je nastojao objasniti zašto stvari padaju, a planeti se vrte.
Zamislio je «silu» koja sva tijela privlači jedna drugima: nazvao ju je
«silom teže». Kako ta sila uspijeva privući međusobno udaljene stvari, a da
između nema ničega, nije bilo jasno, a veliki otac znanosti bio je oprezan i
čuvao se iznošenja smionih pretpostavki. Newton je također zamišljao da
se tijela kreću u prostoru te da je prostor velik i prazan spremnik, kutijetina
za svemir. Beskrajne police kojima predmeti jure ravno, sve dok ne skrenu
zbog neke sile. Od čega je taj «prostor», posuda koja sadrži svijet i koju je
izmislio Newton, ni to nije bilo jasno.
No ne tako davno prije Albertova rođenja, dva velika britanska
fizičara, Faraday i Maxwell, dodala su još jedan sastojak Newtonovu
hladnom svijetu: elektromagnetsko polje. To je polje stvaran entitet,
rasprostranjen posvuda, a prenosi radijske valove, ispunjava prostor, može
vibrirati i mreškati se poput površine jezera te «pronosi» električnu silu.
Einstein je odmalena bio zadivljen elektromagnetskim poljem, koje je
okretalo rotore elektrana što ih je gradio njegov tata, te je ubrzo shvatio da
i gravitaciju, baš kao i elektricitet, mora pronositi nekakvo polje: mora
postojati nekakvo «gravitacijsko polje», koje odgovara «električnom
polju»; pa je nastojao shvatiti kakvo bi moglo biti to «gravitacijsko polje» i
kakvim bi se jednadžbama moglo opisati.
I tu sad nastupa ta čudesna zamisao, čisti genij: gravitacijsko polje
nije rasprostranjeno u prostoru: gravitacijsko polje jest prostor. To je ideja
opće teorije relativnosti.
Newtonov «prostor», kojim se stvari kreću, i «gravitacijsko polje»,
koje pronosi silu teže, jedno su te isto.
Kakvo prosvjetljenje. Uistinu dojmljivo pojednostavljenje svijeta:
prostor više nije nešto različito od materije - jedna je od «materijalnih»
sastavnica svijeta. Entitet koji se mreška, pregiba, krivi, uvija. Ne sadrži
nas nikakva nevidljiva i kruta polica: plutamo u savitljivu divovskom
mekušcu. Sunce savija prostor oko sebe, a Zemlja ne kruži oko njega
privučena nekom zagonetnom silom, nego zato što juri ravno u nagnutu
prostoru. Poput kuglice koja se kotrlja lijevkom: nema nikakvih
tajanstvenih «sila» koje izviru iz središta lijevka, kuglica se kotrlja zbog
zakrivljenosti stijenki. Planeti se vrte oko Sunca i stvari padaju jer je
prostor zakrivljen.
Kako opisati tu zakrivljenost prostora? Najveći matematičar 19.
stoljeća, Carl Friedrich Gauss, «prvi među matematičarima», matematički
je opisao dvodimenzionalne zakrivljene površine, poput površine
brežuljaka. Zatim je od svojeg izvrsnog studenta zatražio da sve to poopći
na zakrivljene prostore u tri ili više dimenzija. Student, Bernhard Riemann,
iznjedrio je zamašnu doktorsku disertaciju, jednu od onih koje se čine
savršeno bespotrebnima. Kao ishod, svojstva zakrivljenog prostora
obuhvaćena su matematičkim objektom koji danas zovemo Riemannova
zakrivljenost i označavamo slovom R. Einstein napiše jednadžbu koja kaže
da je R razmjerno energiji materije. To jest: prostor se zakrivi ondje gdje
ima materije. To je sve. Jednadžba stane u pola retka, ne više. Jedna vizija
- prostor koji se zakrivljuje - i jedna jednadžba.
No u toj se jednadžbi krije čitav blistavi univerzum. I tu se razotkriva
čarobna raskoš te teorije. Sumanut niz predviđanja koja djeluju kao bunilo
luđaka, a naprotiv, sva su iskustveno potvrđena.
Za početak, jednadžba opisuje kako se prostor zakrivljuje oko
zvijezde. Zbog te zakrivljenosti ne samo da planeti kruže svojom putanjom
oko zvijezde, nego ni svjetlost više ne putuje pravocrtno i skreće. Einstein
je predvidio da Sunce skreće svjetlost. Godine 1919. obavljena su mjerenja
i ispalo je da je to točno.
No nije zakrivljen samo prostor, nego i vrijeme. Einstein je predvidio
da vrijeme prolazi brže u visinama, a sporije nisko, u blizini Zemlje.
Izmjereno je i to, i ispalo je točno. Samo mrvu, ali blizanac koji je živio na
moru otkrio je da je blizanac koji je živio u planinama mrvu stariji od
njega. To je tek početak.
Kad velika zvijezda sagori sve svoje gorivo (vodik), na kraju se
ugasi. Toplina sagorijevanja više ne održava ono što je ostalo pa se taj
ostatak uruši pod vlastitom težinom, da bi naposljetku tako jako zakrivio
prostor da se surva u pravu pravcatu rupu. Riječ je o znamenitim crnim
rupama. Kad sam ja studirao, bile su malo vjerojatna predviđanja
zakučaste teorije. Danas ih se na nebu opaža na stotine, a astronomi ih
podrobno proučavaju. No to još nije sve.
Čitav se prostor može rastezati i širiti; štoviše, Einsteinova jednadžba
pokazuje da prostor ne može mirovati, mora se širiti. Sirenje svemira
doista je i uočeno 1930. godine. Ista jednadžba predviđa da je širenje
moralo proisteći iz eksplozije mlada svemira, posve sićušnog i krajnje
vrelog; to je veliki prasak. I opet, nitko nije vjerovao u to, ali dokazi su se
gomilali, sve dok na nebu nije uočeno kozmičko pozadinska zračenje:
raspršeni sjaj preostao od topline početne eksplozije. Predviđanje
Einsteinove jednadžbe pokazalo se točnim.
 Povrh toga, teorija predviđa da se prostor mreška poput morske
površine, a učinci tih «gravitacijskih valova» uočeni su na nebu na dvojnim
zvijezdama i podudaraju se s onim što je teorija predvidjela do u
zapanjujućih jedan naprama stotinu milijardi. I tako dalje.
Sve u svemu, teorija opisuje šarolik i čudnovat svijet, u kojemu se
svemiri rasprskavaju, prostor se urušava u rupe bez izlaza, vrijeme
usporava spuštajući se na planet, a beskonačna prostranstva
međuzvjezdanoga prostora mreškaju se i bibaju poput površine mora... a
sve to, što se postupno pomaljalo iz moje knjige nagrižene mišjim zubima,
nije bila nikakva bajka koju je u ispadu mahnitosti ispričao maloumnik, ni
posljedica prženja sredozemnoga sunca Kalabrije, priviđenje ponad
ljeskanja mora. Bilo je stvarnost.
Ili, još bolje, pogled u stvarnost, nešto manje zastrt od zamućena
banalnog, svakodnevnog pogleda. U stvarnost koja i sama djeluje kao da je
od iste tvari od koje su sazdani i snovi, no svejedno stvarniju od našega
maglovitog svakodnevnog sna.
A sve je to posljedica temeljne slutnje: prostor i polje jedno su te
isto. I jednostavne jednadžbe, koju ne mogu odoljeti a da ne prepišem
ovdje, iako je moj čitatelj sigurno neće znati odgonetnuti, no volio bih da
barem uoči njezinu velebnu jednostavnost:
Rab - ½ R gab = Tab
To je sve. Naravno, treba neko vrijeme učiti kako bi se probavilo
Riemannovu matematiku i ovladalo vještinom nužnom za iščitavanje ove
jednadžbe. To zahtijeva malo truda i posvećenosti. Ali manje nego što je
potrebno da bi se uistinu čulo istančanu ljepotu jednoga od posljednjih
Beethovenovih kvarteta. U oba slučaja, nagrada je ljepota, i nov pogled na
svijet.
 DRUGA LEKCIJA
KVANTI

Dva temelja dvadesetostoljetne fizike — opća relativnost, o kojoj

sam govorio u prvoj lekciji, i kvantna mehanika, o kojoj ću ovdje - ne bi
mogla biti različiti ja nego što jesu.
Obje nas teorije uče da je fina struktura prirode delikatnija nego što
nam se čini. Međutim, opća relativnost kompaktan je dragulj: začeta u
jednom jedinom umu, onome Alberta Einsteina, jednostavno je i suvislo
viđenje gravitacije, prostora i vremena. Kvantna mehanika ili «teorija
kvanta», naprotiv, doživjela je eksperimentalni uspjeh bez premca i urodila
primjenama koje su izmijenile naš svakodnevni život (računalom na kojem
pišem, primjerice), ali stoljeće nakon rođenja i dalje odiše čudnim mirisom
zagonetke i nepojmljivosti.
Obično se kaže da je kvantna mehanika rođena točno 1900. godine,
kao da otvara stoljeće intenzivnog promišljanja. Njemački fizičar Max
Planck došao je do izračuna električnog polja u ravnoteži unutar zagrijane
kutije. U tu se svrhu poslužio trikom: zamislio je da je energija polja
raspodijeljena u «kvante», to jest u paketiće, u grumenje energije. Taj
postupak doveo je do rezultata koji savršeno preslikava to što se mjeri (pa
dakle mora biti na neki način ispravan), ali odudara od svega što se tada
znalo, jer se energiju smatralo nečime što stalno varira i nije bilo razloga
misliti da se sastoji od ciglica.
Za Maxa Plancka, promatrati energiju kao da je sačinjena od gotovih
paketića bio je neobičan računski trik, čijoj djelotvornosti ni sam nije
uspijevao dokučiti razlog. Tek Albert Einstein - opet on - pet godina
poslije shvati da su «paketići energije» stvarni.
 Einstein pokaže da je svjetlost sačinjena od paketića: svjetlosnih
čestica. Danas ih zovemo «fotoni». U uvodnom dijelu rada piše:
«Čini mi se da su zapažanja o fluorescenciji, nastanku katodnih
zraka, elektromagnetskom zračenju koje izbija iz kutije i drugim sličnim
pojavama povezanim s odašiljanjem i preoblikama svjetlosti, razumljivija
pretpostavi li se da je energija svjetlosti neravnomjerno raspoređena u
prostoru. Ovdje razmatram hipotezu da energija zrake svjetla nije
ravnomjerno raspoređena u prostoru, nego da se, naprotiv, sastoji od
konačnog broja <kvanta energije>, koji su lokalizirani u određenim
točkama u prostoru, kreću se ne dijeleći se, a nastaju i apsorbiraju se kao
pojedinačne cjeline.»
Ti redci, tako jednostavni i jasni, istinsko su rođenje teorije kvanta.
Obratite pozornost na početno «Čini mi se...», što podsjeća na «Ja
mislim...» kojim Darwin u svojim bilješkama uvodi velebnu ideju o
evoluciji vrsta, ili na «oklijevanje» o kojemu govori Faraday kad u svojoj
knjizi uvodi revolucionarnu ideju električnog polja. Genij oklijeva.
Prema Einsteinovu se radu kolege spočetka odnose kao prema
mladenačkoj ludoriji briljantna momka. No poslije će Einstein dobiti
Nobela za taj rad. Ako je Planck otac teorije, Einstein je roditelj u čijim je
rukama stasala.
Ali, kao sva djeca, i teorija je potom otišla svojim putem i Einstein je
više nije mogao prepoznati. Tijekom 1910-ih i 1920-ih razvijala se pod
paskom Danca Nielsa Bohra. On je taj koji je shvatio da energija elektrona
u atomima također može poprimiti samo određene «kvantizirane»
vrijednosti, kao i energija svjetlosti, i poglavito da elektroni mogu samo
«skakati» između ove i one atomske orbite ograničenih energija, a kad
skoče, emitiraju ili apsorbiraju foton. To su čuveni «kvantni skokovi». U
Bohrovu institutu u Kopenhagenu okupljaju se najsjajniji mladi umovi
stoljeća, kako bi pokušali uvesti red u to neshvatljivo ponašanje atomskoga
svijeta te na temelju toga osmisliti suvislu teoriju.
Jednadžbe te teorije pojave se napokon 1925. i zamijene čitavu
Newtonovu mehaniku. Teško je zamisliti veći trijumf. Odjednom sve štima
i sve se može izračunati. Samo jedan primjer: sjećate li se Mendeljejeve
periodne tablice elemenata, koja navodi sve moguće elementarne tvari od
kojih je sačinjen svemir, od vodika do uranija, i koja je visjela u bezbroj
učionica? Kako to da su elementi baš ti, tamo navedeni, i kako to da
periodna tablica ima baš tu i takvu strukturu, s takvim periodama, a
elementi posjeduju baš ta svojstva? Odgovor je da je svaki element rješenje
osnovne jednadžbe kvantne mehanike. Svekolika kemija razotkriva se u toj
jednoj jedinoj jednadžbi.
Prvi je jednadžbe nove teorije ispisao mlad njemački genijalac
Werner Heisenberg, a u temeljima su im zamisli od kojih se zavrti u glavi.
Heisenberg zamisli da elektroni ne postoje stalno. Postoje samo kad
ih netko gleda ili, još bolje, kada stupe u interakciju s nečim.
Materijaliziraju se na određenome mjestu, s izračunljivom vjerojatnošću,
kad udare o nešto. «Kvantni skokovi» iz orbite u orbitu jedini su im način
da budu stvarni: elektron je skup skokova iz interakcije u interakciju. Kad
ga nitko ne dira, ne nalazi se ni na kojem određenomu mjestu. Uopće nije,
igdje.
To je kao da Bog nije nacrtao zbilju debelim potezima, nego se
ograničio na isprekidano iscrtkavanje.
U kvantnoj mehanici ništa ne zauzima određen položaj, osim kad se
zabije u nešto drugo. Kako bi ga se prikazalo u letu iz interakcije u
interakciju, pribjegava se apstraktnoj matematičkoj funkciji koja ne
prebiva u stvarnom prostoru, nego u apstraktnim matematičkim
prostorima.
I gore od toga: ti skokovi, kojima se prelazi iz jednog
međudjelovanja u drugo, ne događaju se na predvidljiv način, nego
uglavnom nasumce. Nije moguće predvidjeti gdje će se elektron opet
pojaviti, može se izračunati samo vjerojatnost da će iskrsnuti ovdje ili
ondje. Vjerojatnost se pomalja u samome srču fizike, ondje gdje se činilo
da je sve uređeno preciznim, jednoznačnim i neminovnim zakonima.
Čini vam se besmislenim? Besmislenim se činilo i Einsteinu. S jedne
je strane predlagao Wernera Heisenberga za Nobela, jer je uviđao da je
ovaj shvatio nešto ključno o svijetu, ali s druge nije propuštao priliku da
njurga kako tako, međutim, ništa više nije jasno.
Mladi su se lavovi iz kopenhaške družine zabezeknuli: ali, kako, zar
baš Einstein? Njihov duhovni otac, čovjek koji je smogao hrabrosti da
zamisli nezamislivo, sad uzmiče i boji se tog novog skoka u nepoznato,
koji je upravo on potaknuo? Zar baš Einstein, koji nas je naučio da vrijeme
nije univerzalno i da je prostor zakrivljen, baš nam on sad govori da svijet
ne može biti tako čudan?
 Niels Bohr strpljivo je Einsteinu objašnjavao te nove zamisli.
Einstein je prigovarao. Smišljao je mentalne eksperimente ne bi li pokazao
kako su nove zamisli proturječne: «Zamislimo kutiju punu svjetla iz koje
samo na tren pustimo jedan jedini foton...» tako je počinjao jedan od
njegovih poznatih primjera, mentalni eksperiment sa «svjetlosnom
kutijom». Bohr bi naposljetku uvijek uspio naći odgovor, odbaciti
prigovore. Dijalog se nastavio još godinama, na skupovima, u pismima,
člancima... U toj razmjeni, oba su velikana morala ustuknuti, predomisliti
se. Einstein je morao priznati da u novim zamislima zapravo nema
nikakvoga proturječja. Bohr je morao priznati da nije sve tako jednostavno
i jasno kako je u početku mislio. Einstein nije htio popustiti u onome što je
njemu bilo ključno: da postoji objektivna stvarnost koja ne ovisi o tome tko
je u interakciji s kime. Bohr se nije htio odreći valjanosti korjenito novog
načina na koji je nova teorija poimala stvarnost. Einstein je naposljetku
prihvatio da je teorija golem korak naprijed u razumijevanju svijeta, ali i
dalje je bio uvjeren da ne može sve biti tako čudno i da «iza» svega toga
mora postojati neko smislenije objašnjenje.
Prošlo je čitavo stoljeće i nismo se makli s mjesta. Jednadžbama
kvantne mehanike i njihovim posljedicama iz dana u dan služe se fizičari,
inženjeri, kemičari i biolozi, u raznoraznim područjima. Beskrajno su
korisne u svekolikoj suvremenoj tehnologiji. Bez kvantne mehanike ne bi
bilo tranzistora. A svejedno, te jednadžbe i dalje su zagonetka: ne opisuju
što se događa s ovim ili onim fizičkim sustavom, nego samo kako jedan
fizički sustav percipira drugi fizički sustav. Sto to znači? Znači li to da se
suštinska stvarnost nekog sustava ne da opisati? Ili znači samo to da
nedostaje djelić priče? Ili pak, kako se meni čini, znači da se moramo
pomiriti s idejom da zbilja nije ništa doli interakcija?
Naše znanje raste, doista raste. Dopušta nam da izvedemo nešto
novo, što dotad nismo ni sanjali. Ali kako raste, tako otvara nova pitanja.
Nove zagonetke. Tko se jednadžbama te teorije služi u laboratoriju, često
se ne bavi time, ali znanstveni radovi i skupovi fizičara i filozofa i dalje
propituju, štoviše, posljednjih su godina sve brojniji. Sto je teorija kvanta
stoljeće od svojega rođenja? Izvanredan, dubok uron u prirodu zbilje?
Slučajno uspjela opsjena? Nepotpun djelić mozaika? Ili naznaka nečega
ključnog što se tiče strukture svijeta i što još nismo dokraja pojmili?
Nakon Einsteinove smrti, Bohr, njegov nepokolebljivi suparnik,
nalazi samo ganutljive riječi divljenja. Kad ubrzo, nakon nekoliko godina,
umre Bohr, netko snimi ploču u njegovu kabinetu: na njoj je crtež.
Predstavlja «kutiju punu svjetla» iz Einsteinova mentalnog eksperimenta.
Do kraja, potreba za sučeljavanjem i razumijevanjem. Do kraja — sumnja.
 TREĆA LEKCIJA
ARHITEKTURA SVEMIRA

U prvoj polovici 20. stoljeća, Einstein je svojom teorijom relativnosti

opisao tkanje prostora i vremena, a Bohr i njegovi mlađahni prijatelji u
jednadžbama su uspjeli prikazati neobičnu kvantnu narav materije. U
drugoj polovici 20. stoljeća, fizičari su gradili na tim temeljima i
primjenjivali te dvije nove teorije na najraznovrsnija područja u prirodi: od
makrokozmosa strukture svemira do mikrokozmosa elementarnih čestica.
O prvome ću u ovoj lekciji, o drugome u sljedećoj.
Ova se lekcija sastoji prvenstveno od jednostavnih crteža. To je zato
što znanost, više od eksperimenata, mjerenja, matematike i besprijekorno
izvedenih zaključaka, prije svega tvore vizije. Znanost je prije svega
vizionarski posao. Znanstvena se misao hrani sposobnošću da se nešto
«vidi» drukčije nego što smo to dotad sagledavali. Pokušat ću pružiti
skroman uvid u to putovanje među vizijama.

Slika prikazuje kako se tisućljećima zamišljalo kozmos: dolje

Zemlja, gore Nebo. Prva velika znanstvena revolucija, koju je prije
dvadeset šest stoljeća izveo Anaksimandar u nastojanju da shvati kako je
moguće da se Sunce, Mjesec i zvijezde okreću oko nas, zamijenila je takvu
predodžbu kozmosa ovom:

Nebo je sada svud oko Zemlje, ne samo iznad, a Zemlja je velik

kamen koji lebdi u prostoru i ne pada. Ubrzo je netko (možda Parmenid, a
možda Pitagora) shvatio da je najprimjereniji oblik za tu Zemlju koja leti,
kojoj su svi smjerovi jednaki — kugla, a Aristotel je iznio uvjerljive
znanstvene dokaze kako bi potvrdio okruglost Zemlje i nebesa oko Zemlje,
kojima se kreću nebeska tijela. Evo slike kozmosa koja proizlazi iz toga:

Takav kozmos opisuje Aristotel u svojoj knjizi O nebu i to je slika

svijeta kakva će ostati svojstvenom sredozemnim civilizacijama sve do
kraja srednjega vijeka. To je slika svijeta kakvu Dante uči u školi.
Sljedeći je skok izveo Kopernik, pokrenuvši ono što se zove velikom
znanstvenom revolucijom. Kopernikov svijet ne razlikuje se mnogo od
Aristotelova:
 No jedna je razlika ključna: preuzevši zamisao koja je već
razmatrana u antici, da bi zatim bila napuštena, Kopernik je shvatio i
pokazao da se naša Zemlja ne nalazi u središtu plesa planeta, nego da je
ondje Sunce. Naš planet postao je samo jedan od mnogih, istih takvih.
Velikom se brzinom okreće oko sebe sama i oko Sunca.
Nove se spoznaje neprestano množe, a naši se instrumenti brzo
razvijaju te smo shvatili da je Sunčev sustav tek jedan od mnogih i da je
naše Sunce samo zvijezda poput tolikih drugih. Beskrajno maleno zrnce u
neizmjernu roju zvijezda, sačinjenom od stotinu milijardi zvijezda —
Galaksiji:

Ali otprilike tridesetih godina 20. stoljeća, precizna astronomska

mjerenja u svemirskim maglicama - bjeličastim oblačcima među
zvijezdama - pokažu da je i sama Galaksija tek zrnce prašine u neizmjernu
roju galaksija, stotina milijardi galaksija, što se rasprostire unedogled dokle
dopiru naši najmoćniji teleskopi. Svijet je tada postao jednolično i
bezgranično prostranstvo. Slika u nastavku nije crtež: fotografija je
snimljena iz orbite teleskopom Hubble i prikazuje najudaljenije nebo koje
uspijevamo vidjeti svojim najmoćnijim teleskopom; golim bi okom to bio
sićušan djelić najcrnjega neba. Kroz teleskop se ukazuje kao roj veoma
dalekih galaksija. Svaka crna točkica na slici jedna je galaksija sa stotinu
milijardi sunaca sličnih našemu. Nema tome mnogo godina kako smo
uvidjeli da se oko najvećega dijela tih sunaca vrte planeti. Postoje, dakle, u
svemiru, na tisuće milijardi milijarda planeta poput Zemlje. I u kojem god
smjeru da se pogleda, vidi se ovo:

No i sama je ta beskrajna jednoličnost tek privid. Kao što sam

objasnio u prvoj lekciji, prostor nije ravan, zakrivljen je. Pa i tkanje
svemira, poškropljeno galaksijama, moramo zamišljati uzbibano valovima
sličnim morskima, katkada tako uzburkanima da stvaraju ždrijela — a to su
crne rupe. Posegnimo opet za crtanim prikazom kako bismo predočili taj
svemir izbrazdan velikim valovima:
 I, naposljetku, danas znamo da je taj neizmjerni, elastični kozmos
posut galaksijama rastao petnaestak milijardi godina, niknuvši iz sićušna i
veoma vrela i gusta oblačka. Kako bismo tu viziju pretočili u sliku, ne
moramo više crtati svemir, nego čitavu povijest svemira. Evo je,
shematski:

Svemir se rađa kao malena lopta i zatim eksplodira do svojih

sadašnjih kozmičkih razmjera. Ovo je naša sadašnja predodžba o svemiru,
u najvećemu mjerilu koje nam je poznato.
Ima li još toga? Je li bilo čega i prije? Možda. Još par lekcija, pa ću i
o tome. Ima li još sličnih svemira, ili pak različitih? To ne znamo.
 ČETVRTA LEKCIJA
ČESTICE

Svemirom opisanim u prethodnoj lekciji kreću se stvari i svjetlost.

Svjetlost se sastoji od fotona, čestica svjetlosti koje je zamislio Einstein.
Sve što vidimo sačinjeno je od atoma. Svaki je atom jezgra s elektronima
oko nje. Svaka se jezgra sastoji od protona i neutrona, tijesno zbijenih. I
protone i neutrone tvore još sitnije čestice, koje je američki fizičar Murray
Gell-Mann prozvao quarks, kvarkovi, nadahnut besmislenom riječju iz
besmislene rečenice - «Three quarks for Muster Mark!» — koja se čita u
Uliksu Jamesa Joycea. Sve što dodirujemo sačinjeno je dakle od elektrona i
od tih kvarkova.
Silu koja kvarkove drži na okupu u protonima i neutronima
proizvode čestice koje fizičari, bez straha da će ispasti smiješni, zovu
«gluonima», prema engleskome glue, ljepilo. U prijevodu bi to bili
«ljepioni» ili «keljioni», ali srećom svi upotrebljavaju engleski naziv.
Elektroni, kvarkovi, fotoni i gluoni sastavni su dijelovi svega što se
kreće prostorom oko nas. To su «elementarne čestice», koje proučava
čestična fizika. Tim česticama treba dodati još neke, primjerice neutrine,
kojima svemir vrvi ali rijetko dolazimo u dodir s njima, i Higgsov bozon,
uočen nedavno u Zenevi u CERN-ovu velikom hadronskom sudaraču; no
sve u svemu nema ih mnogo. Manje od desetak vrsta čestica. Pregršt
osnovnih sastojaka koji djeluju kao kockice u divovskom Legu od kojih je
izgrađena cjelokupna materijalna stvarnost oko nas.
Kako se te čestice kreću i kakva im je priroda, to opisuje kvantna
mehanika. Te čestice nisu, dakle, uistinu kamenčići, zapravo su «kvanti»
odgovarajućih elementarnih polja, kao što su fotoni «kvanti»
elektromagnetskoga polja. To su elementarni podražaji nestalnog supstrata
sličnog Faradayevu i Maxwellovu polju. Sićušni valići u pokretu. Koji
nestaju i ponovno se pomaljaju u skladu s neobičnim pravilima kvantne
mehanike, gdje ono što postoji nikad nije postojano; nije ništa drugo doli
međudjelovanje, skakanje iz interakcije u interakciju.
Čak i kad promatramo prazan predio u prostoru, u kojemu nema
atoma, svejedno uočavamo neznatnu uskomešanost tih čestica. Ne postoji
prava praznina, koja bi bila posve prazna. Kao što je i najmirnije more, kad
se pogleda izbliza, blago uzbibano i treperi, tako i polja koja tvore svijet
jedva zamjetno lelujaju i možemo zamisliti kako osnovne čestice svijeta,
koje to treperenje neprestano stvara i razara, žive kratke, prolazne živote.
To je svijet što ga opisuju kvantna mehanika i teorija čestica. Koliko
je to neizmjerno daleko od Newtonova i Laplaceova mehaničkoga svijeta,
u kojemu su se sićušni hladni kamenčići vječno potucali točno zadanim
putanjama nepromjenjiva geometrijskog prostora. Kvantna mehanika i
eksperimenti s česticama naučili su nas da je svijet neprestano i
nespokojno komešanje, neprekidno rađanje i nestajanje prolaznih entiteta.
Skup vibracija, poput hipijevskoga svijeta šezdesetih godina. Svijet
događanja, a ne stvari.
Pojedinosti teorije čestica polako su se. nadograđivale tijekom
pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. U tome su
sudjelovali veliki fizičari tog vremena, poput Feynmana i Gell-Manna, a
među njima i nemala četa Talijana. Ishod je tog nadograđivanja zamršena
teorija, koja se temelji na kvantnoj mehanici i nosi ne baš aristokratski
naslov «standardnog modela elementarnih čestica». «Standardni model»,
osmišljen sedamdesetih godina, potkrijepljen je čitavim nizom
eksperimenata, koji su potvrdili ispravnost svih njegovih predviđanja.
Među prvima bila su mjerenja koja su 1984. donijela Nobelovu nagradu
Talijanu Carlu Rubbiji, danas također doživotnom senatoru. Posljednja je
potvrda došla 2013. s otkrićem Higgsova bozona.
Međutim, usprkos tom dugom nizu uspješnih eksperimenata, fizičari
nikad nisu dokraja ozbiljno shvatili standardni model. Barem na prvi
pogled, ta teorija djeluje skrpano zbrda-zdola. Tvore je raznorazni dijelovi
i jednadžbe skupljeni na hrpu bez jasna reda. Određen broj polja (zašto baš
tih?), koja djeluju jedna na druga određenim silama (zašto baš tim?), od
kojih svaku određuju neke konstante (zašto baš tih vrijednosti?), koje
poštuju određene simetrije (zašto baš te?). Daleko je to od prozračne
jednostavnosti jednadžbi opće relativnosti i kvantne mehanike.
Pa i način na koji jednadžbe standardnog modela pružaju predviđanja
o svijetu apsurdno je zamršen. Primijenjene doslovce, te jednadžbe vode
do bezumnih predviđanja, u kojima svaka izračunata veličina ispadne
beskonačno velika. Kako bi se dobili smisleni rezultati, valja zamisliti da
su parametri uključeni u jednadžbe također beskonačno veliki, tako da
budu protuteža besmislenim rezultatima i dovedu do razumnih rezultata.
Stručni termin za taj zamršeni, barokni postupak jest «renormalizacija»; u
praksi funkcionira, ali onima koji bi voljeli da je priroda jednostavna
ostavlja u ustima gorak okus.
U posljednjim godinama svog života, Paul Dirac, najveći
znanstvenik 20. stoljeća nakon Einsteina, veliki arhitekt kvantne mehanike
te autor prve i osnovne jednadžbe standardnog modela, više je puta izrazio
svoje nezadovoljstvo takvim stanjem stvari: «Još nismo riješili problem»,
govorio je.
Standardni model sadrži i upadljiv nedostatak. Oko svih galaksija
astronomi uočavaju djelovanje široka prstena tvari, koji odaje svoje
postojanje silom teže kojom privlači zvijezde i skreće svjetlost. No taj
široki prsten, čije gravitacijsko djelovanje uočavamo, ne uspijevamo
neposredno vidjeti i ne znamo od čega je. Razmotreno je mnogo hipoteza,
no čini se da nijedna ne drži vodu. Da tu ima nečega, sad se već čini
očitim, ali što je, ne znamo. Danas to zovemo «tamnom tvari». Po svemu
sudeći, riječ je o nečemu što standardni model ne opisuje, inače bismo to
vidjeli. Nešto što nisu ni atomi, ni neutrini, ni fotoni...
Ne iznenađuje, dragi čitatelju, što je na nebu i na zemlji više toga
nego što naša filozofija uopće sanja - a i naša fizika. Uostalom, donedavno
nismo ni slutili postojanje radijskih valova ili neutrina, a pun ih je svemir.
Standardni je model i dalje najbolje što možemo reći o svijetu stvari,
sva su njegova predviđanja potvrđena, a uz iznimku tamne tvari — i
gravitacije, koju opća relativnost opisuje kao zakrivljenost prostorvremena
- prilično dobro opisuje sve aspekte svijeta koji vidimo. Ponuđene su i
alternativne teorije, ali oborili su ih eksperimenti.
Primjerice, zgodna je teorija iznesena sedamdesetih godina, pod
tehničkim nazivom SU(5); zbrkane jednadžbe standardnog modela
zamijenila je mnogo ljepšom i jednostavnijom strukturom. Prema
predviđanjima te teorije, proton se s određenom vjerojatnošću mogao
raspasti i pretvoriti u lakše čestice. Izgrađeni su veliki strojevi ne bi li se
vidjelo kako se protoni raspadaju. Razni fizičari, među kojima je bilo i
Talijana, posvetili su čitav život nastojanju da uoče proton koji se raspada.
(Ne promatra se proton po proton, jer mu treba previše vremena da se
raspadne. Uzme se vode na tone i uokolo se postave osjetljivi detektori
proizvoda raspadanja.) Ali, jao, nikad nije uočen proton koji se raspada. Ta
zgodna teorija SU(5), koliko god elegantna, očito se nije svidjela dragomu
Bogu.
Povijest se sad ponavlja sa skupinom teorija prozvanih
«supersimetričnima», koje predviđaju postojanje nove kategorije čestica.
Cijeli život otkako se bavim fizikom slušao sam kolege koji su s mnogo
pouzdanja očekivali da će koliko sutra ugledati te čestice. Prolazili su dani,
mjeseci, godine, desetljeća, a one se još nisu pojavile. Fizika nije uvijek
priča o uspjesima.
Preostaje nam standardni model. Možda nije naročito elegantan, ali
savršeno drži vodu, opisuje svijet oko nas. A tko zna, može biti, kad se
bolje pogleda, da nije on taj kojemu manjka elegancije: možda mi još
nismo naučili promatrati ga iz pravog kuta kako bismo pojmili njegovu
skrivenu jednostavnost.
Toliko zasad znamo o materiji. Pregršt vrsta elementarnih čestica,
koje neprestano titraju i lelujaju između postojanja i nepostojanja, prostor
vrvi njima čak i kad se čini da nema ničega, a one u beskonačnost ulaze u
međusobne kombinacije kao dvadeset slova nekakve kozmičke abecede
kako bi ispripovjedile velebnu priču o galaksijama, o bezbrojnim
zvijezdama, o kozmičkim zrakama, sunčanu svjetlu, planinama, šumama,
žitnim poljima, mladenačkim osmjesima na zabavama i o crnom i
zvjezdanom noćnom nebu.
 PETA LEKCIJA
ZRNA PROSTORA

Unatoč nejasnoćama, pomanjkanju elegancije i još uvijek otvorenim

pitanjima, fizikalne teorije koje sam predstavio opisuju svijet bolje nego
što je bio slučaj ikad u prošlosti. Trebali bismo, dakle, biti prilično
zadovoljni. Ali nismo.
U samom srcu našega poznavanja fizičkoga svijeta nalazi se
paradoksalna situacija. Dvadeseto nam je stoljeće namrlo dva dragulja o
kojima sam govorio: opću relativnost i kvantnu mehaniku. Na prvoj su
izrasle kozmologija, astrofizika, proučavanje gravitacijskih valova, crnih
rupa i mnogočega drugog. Druga je postala temeljem atomske fizike,
nuklearne fizike, fizike elementarnih čestica, fizike kondenzirane tvari i
kojekakve druge fizike, Dvije teorije izdašne darovima i ključne za
suvremenu tehnologiju, koje su promijenile naš način života. Pa ipak, te
dvije teorije ne mogu obje biti točne, barem ne u sadašnjem obliku, jer su
međusobno proturječne.
Student koji ujutro sluša predavanja iz opće relativnosti, a
poslijepodne iz kvantne mehanike, ne može nego zaključiti da su profesori
tikvan do tikvana ili da su još prije sto godina zaboravili razgovarati jedni s
drugima: uče ga dvjema posve proturječnim slikama svijeta. Ujutro je
svijet zakrivljen prostor gdje je sve u kontinuitetu; poslijepodne je svijet
ravan prostor kojim skaču kvanti energije.
Paradoks je u tome što obje teorije besprijekorno drže vodu. Priroda
se prema nama ponaša kao onaj stari rabin kojemu su se dvojica obratila da
razriješi spor. Rabin sasluša prvoga pa kaže: «Imaš pravo.» Drugi navaljuje
da sasluša i njega, rabin ga sasluša i kaže mu: «Imaš i ti pravo.» Tada
rabinova žena, koja je prisluškivala iz druge sobe, drekne: «Ali ne mogu
obojica imati pravo!» Rabin razmisli, kimne i zaključi: «I ti imaš pravo.»
Skupina teorijskih fizičara raspršenih na pet kontinenata iz petnih se
žila trudi razriješiti to pitanje. Polje istraživanja nazvano je «kvantna
gravitacija»: cilj je iznaći teoriju, to jest skup jednadžbi, ali nadasve
suvislu sliku svijeta kojom bi se stalo na kraj shizofreniji.
Nije prvi put da se fizika našla pred dvjema vrlo uspjelim i naizgled
proturječnim teorijama. Napor da se ostvari sinteza često je u prošlosti
nagrađen velikim koracima naprijed u razumijevanju svijeta. Newton je
otkrio opću gravitaciju spojivši Galilejeve parabole s Keplerovim
elipsama. Maxwell je došao do jednadžbi elektromagnetizma spojivši
električnu i magnetsku teoriju. Einstein je iznašao relativnost kako bi
riješio navodno nesuglasje između elektromagnetizma i mehanike. Fizičar
je sretan kad naiđe na nesuglasje te vrste među uspjelim teorijama:
izvanredna je to prilika. Možemo li smisliti pojmovni okvir za promišljanje
svijeta koji će biti spojiv s onime što smo o svijetu saznali s pomoću obiju
teorija?
Tu, na prvoj crti, onkraj granica aktualnih spoznaja, znanost postaje
još ljepšom. U užarenoj kovačnici gdje se rađaju ideje, slutnje, pokušaji.
Gdje se putovi otvaraju i prekidaju, gdje se prepušta oduševljenju. U
naporu da se zamisli što još nikada nije zamišljeno.
Prije dvadeset je godina magluština bila gusta. Danas su otvoreni
putovi koji bude zanos i ulijevaju optimizam. I više ih je od jednog, pa se
stoga ne može reći da je problem riješen. Raznovrsnost izaziva neslaganja,
ali rasprava je zdrava: sve dok se magla ne raziđe, dobro je da postoje
kritika i oprečna mišljenja. Glavni smjer istraživanja usredotočenog na
pokušaj rješenja problema jest kvantna gravitacija «petlji», koju je u
raznim zemljama svijeta razvila nemala četa istraživača.
Kvantna gravitacija petlji pokušaj je spajanja opće relativnosti i
kvantne mehanike, oprezan pokušaj, jer ne pribjegava drugoj hipotezi osim
istim tim dvjema teorijama, svrsishodno iznova napisanima, kako bi se
postiglo da budu kompatibilne. No posljedice su joj radikalne: još jedna
duboka promjena strukture stvarnosti.
Zamisao je jednostavna. Opća nas je relativnost naučila da prostor
nije inertna kutija, nego je dinamičan: nešto poput neizmjerna, pokretljiva
mekušca u kojega smo uronjeni i koji se može skupljati i uvijati. Kvantna
mehanika, s druge strane, uči nas da je svako polje te vrste «sačinjeno od
kvanta»: posjeduje finu zrnatu strukturu. Iz toga odmah proizlazi da je
fizički prostor također «sačinjen od kvanta».
Glavno je predviđanje teorije petlji, dakle, da prostor nije
kontinuiran, nije djeljiv u beskonačnost, nego ga tvore zrna, to jest «atomi
prostora». A oni su posve sićušni: milijardu milijardi puta manji od
najmanje atomske jezgre. Teorija u matematičkom obliku opisuje te
«atome prostora», uz jednadžbe koje utvrđuju kako su se razvili. Nazivaju
se petljama jer nijedan od njih nije usamljen, nego «upetljan» s drugima
sebi sličnima, pa tvore mrežu odnosa od koje je istkana potka prostora.
Gdje su ti kvanti prostora? Nigdje. Nisu u nekom prostoru, jer su oni
sami prostor. Prostor je sazdan od međudjelovanja pojedinačnih kvanta
gravitacije. I opet se čini da je svijet odnos, a ne stvari.
No najradikalnija je druga posljedica te teorije. Kao što se rasplinula
ideja kontinuiranog prostora koji sadrži stvari, tako se rasplinula i ideja
elementarnog i iskonskog «vremena» koje protječe neovisno o stvarima. U
jednadžbama koje opisuju zrna prostora i materiju više nema varijable
«vrijeme».
To ne znači da je sve nepomično i da nema promjene. Upravo
suprotno, znači da je promjena posvuda, ali elementarne procese nije
moguće poredati u neki uobičajeni slijed trenutaka. U sićušnome mjerilu
kvanta prostora, ples prirode ne odvija se u ritmu štapića jednog jedinog
dirigenta, jedinstvenoga tempa: svaki proces za sebe pleše sa susjedima
posve neovisno i slijedi vlastiti ritam. Protok vremena dio je svijeta, rađa
se u samome svijetu, iz odnosa među kvantnim događajima koji jesu svijet
i koji upravo i jesu izvor vremena.
Svijet opisan tom teorijom još se više udaljava od onoga kakav nam
je poznat. Nema više prostora koji «sadrži» svijet i nema više vremena
«tijekom kojega» se nižu događaji. Postoje samo elementarni procesi, u
kojima su kvanti prostora i materije u stalnomu međudjelovanju. Privid
kontinuiranog prostora i vremena oko nas mutna je slika elementarnih
procesa koji vrve u gustom komešanju. Kao što je mirno i prozirno
planinsko jezero zapravo vrtoglav ples bezbroj sićušnih molekula vode.
Izbliza, pod supermoćnim povećalom, predzadnja slika iz treće
lekcije trebala bi prikazivati zrnatu strukturu prostora:
 Možemo li tu teoriju eksperimentalno potvrditi? Razmišljamo o tome
i pokušavamo, ali još nema eksperimentalnih potvrda. No ima raznoraznih
ideja.
Jedna od njih oslanja se na proučavanje crnih rupa. Danas na nebu
vidimo crne rupe nastale odumiranjem zvijezda. Materija tih zvijezda
urušila se u sebe samu pod vlastitom težinom i nestala nam iz vida. Ali
kamo se djenula?
Ako je teorija kvantne gravitacije petlji točna, materija se nije mogla
doista urušiti u beskrajno malenu točku. Jer ne postoje beskrajno malene
točke: postoje samo ograničeni predjeli prostora. Urušivši se pod vlastitom
težinom, materija se morala sve više zgušnjavati, sve dok kvantna
mehanika po svoj prilici nije izvršila pritisak u suprotnom smjeru, kao
protutežu. Taj hipotetski završni stadij u životu zvijezde, gdje pritisak
proizveden kvantnim kolebanjima prostorvremena djeluje kao protuteža
težini materije, nazvan je «Planckovom zvijezdom». Da od Sunca, kad
prestane izgarati, nastane crna rupa, bila bi velika otprilike kilometar i pol.
U unutrašnjosti bi se sva Sunčeva materija i dalje urušavala, sve dok ne
postane Planckova zvijezda, čije bi dimenzije tada bile slične onima atoma.
Cjelokupna materija Sunca sabijena u prostor jednog jedinog atoma. To
ekstremno stanje materije trebalo bi biti Planckova zvijezda.
Planckova zvijezda nije stabilna: tek što je sabijena do maksimuma,
odskoči i počne se ponovno širiti. Sto izazove eksploziju crne rupe. Taj
proces, iz motrišta hipotetskog promatrača koji bi trebao sjediti u
unutrašnjosti crne rupe, na Planckovoj zvijezdi, krajnje je brz: kao odskok.
No vrijeme ne protječe jednakom brzinom za njega i za onoga tko se nalazi
izvan crne rupe, iz istog razloga zbog kojega vrijeme u planinama protječe
brže nego na moru. Samo što je ovdje razlika u protoku vremena golema,
zbog ekstremnih uvjeta, pa ono što je za promatrača na zvijezdi kratak
odskok, gledano izvana djeluje kao da traje veoma dugo. Zato mi vidimo
crne rupe kao da su veoma dugo stalno iste: crna je rupa odskok zvijezde
viđen na krajnje usporenoj snimci.
Moguće je da su u talionici prvih trenutaka svemira nastale crne rupe
i da se neke od njih upravo rasprskavaju. Kad bi bilo tako, možda bismo
mogli uočiti signale koje, dok eksplodiraju, odašilju u obliku kozmičkih
zraka visoke energije što dopiru s neba, pa dakle uočiti i izmjeriti izravan
učinak pojave proistekle iz kvantne gravitacije. Odvažna je to zamisao i
možda ne upali, primjerice zato što u prvobitnom svemiru nije nastalo
dovoljno crnih rupa da bi se vidjelo kako neka od njih eksplodira upravo
sada. No potraga je za signalima započela. Pa da vidimo.
Još jedna posljedica te teorije, i to među najspektakularnijima, tiče se
postanka svemira. Znamo rekonstruirati povijest svojega svijeta do
početnog razdoblja kad je bio posve sićušan. Ali prije toga? E pa dobro,
jednadžbe teorije petlji omogućavaju nam da rekonstruiramo povijest
svemira još dalje u prošlost.
A tako dolazimo do toga da, kad je svemir krajnje sabijen, kvantna
teorija zaziva odbojnu silu, iz čega proizlazi da je veliki prasak, big bang,
možda zapravo bio veliki odskok, big bounce: naš je svijet možda potekao
iz nekog prethodnog svemira koji se skupljao pod vlastitom težinom, sve
dok se nije sabio u sićušan prostor, da bi zatim «odskočio» i počeo se
ponovno širiti te postao upravo ovaj svemir koji se i dalje širi, svemir koji
vidimo oko sebe. U trenutku odskoka, kad je svemir sabijen u orahovu
ljusku - ondje kvantna gravitacija doista caruje: prostor i vrijeme posve su
iščezli, svijet se rasplinuo u uskomešanu roju mogućnosti, koji jednadžbe
ipak i dalje uspijevaju opisati. A zadnja slika iz treće lekcije pretvara se u:
 Naš je svemir možda nastao iz odskoka neke prethodne faze,
prošavši međufazu bez prostora i vremena.
Fizika otvara prozor s kojega pogled daleko puca. I to što vidimo
samo nas ostavlja u čudu. Shvaćamo da smo puni predrasuda, a naša
intuitivna slika svijeta nepotpuna je, skučena, neprimjerena. Svijet se
stalno mijenja pred našim očima, malo-pomalo kako ga sve bolje vidimo.
Zemlja nije ravna ploča, ne stoji u mjestu. Pokušamo li sabrati sve
što smo o fizičko me svijetu naučili tijekom 20. stoljeća, znakovi ukazuju
na nešto bitno različito od naših spontanih predodžbi o materiji, prostoru i
vremenu. Kvantna gravitacija petlji pokušaj je da se ti znakovi protumače i
da se pogled vine još malo dalje.
 ŠESTA LEKCIJA
VJEROJATNOST, VRIJEME I TOPLINA
CRNIH RUPA

Uz velike teorije koje opisuju osnovne sastavnice svijeta i o kojima

sam dosad govorio, uzdiže se u fizici još jedno velebno zdanje, ponešto
različito od ostalih. Pitanje iz kojega je neočekivano izniklo glasi: «što je
toplina?»
Sve do sredine 19. stoljeća fizičari su nastojali shvatiti toplinu u
uvjerenju da je riječ o svojevrsnom fluidu, takozvanom «kaloriku», ih o
dvama fluidima, jednom toplom i jednom hladnom; no ispalo je da su u
krivu. A onda je Maxwellu i Boltzmannu sinulo. I sinulo im je nešto
predivno, neobično i dubokoumno, što nas vodi u dandanas neistražena
područja.
Sinulo im je da tvar koja je topla nije tvar koja sadrži kalorik ih
toplinski fluid. Topla je tvar u kojoj se atomi brže kreću. Atomi i molekule,
grupice povezanih atoma, stalno se gibaju. Jurcaju, titraju, poskakuju i
tome slično. Hladan je zrak u kojem se atomi, ali ponajprije molekule,
kreću sporije. Topao je zrak u kojem se molekule kreću brže. Jednostavno i
divno. Ali tu još nije kraj.
Toplina, kao što znamo, uvijek prelazi s toplog na hladno. Hladna
žličica u Šalici toplog čaja i sama postane topla. Po cičoj zimi, ako se
dobro ne obučemo, vrlo brzo gubimo toplinu i hladimo se.
Zašto toplina prelazi s toploga na hladno, a ne obratno?
 Ključno je to pitanje, jer tiče se prirode vremena. Naime, kad god ne
dođe do razmjene topline, ili kad je razmijenjena toplina zanemariva,
vidimo da se budućnost ponaša navlas isto kao i prošlost. Primjerice, za
gibanje planeta Sunčeva sustava toplina je gotovo nevažna i oni bi se
zapravo mogli isto tako gibati i u suprotnom smjeru, a da ne bude prekršen
ni jedan jedini zakon fizike. Naprotiv, čim se umiješa toplina, budućnost je
različita od prošlosti. Naprimjer, tako dugo dok nema trenja, njihalo će se
njihati zauvijek. Ako ga snimimo i snimku pustimo unatrag, vidimo sasvim
moguće kretanje. Ali ako je prisutno trenje, njihalo zbog trenja blago
zagrije svoje oslonce, gubi energiju i usporava. Trenje proizvodi toplinu. I
odmah smo kadri razlikovati budućnost (prema kojoj njihalo usporava) od
prošlosti: i doista, nitko nikad nije vidio njihalo koje se pokrene iz
mirovanja i zanjiše se s pomoću energije dobivene iz topline svojih
oslonaca.
Prošlost i budućnost različite su samo kad ima topline. Temeljna
pojava koja uvodi razliku između budućnosti i prošlosti jest činjenica da
toplina prelazi s toplijih stvari na hladnije.
Ali zašto toplina prelazi s toploga na hladno, a ne obratno?
Razlog je otkrio austrijski fizičar Ludwig Boltzmann i začudno je
jednostavan: puki slučaj. Boltzmannova je zamisao dovitljiva i oslanja se
na pojam vjerojatnosti. Toplina ne prelazi s toploga na hladno po sili nekog
apsolutnog zakona: prelazi samo s velikom vjerojatnošću. Razlog je tome
što je statistički vjerojatnije da će atom tople tvari, koji se kreće brzo,
udariti o hladan atom i ostaviti mu malo svoje energije, nego obratno.
Energija je pri sudarima očuvana, ali kad je toliko slučajnih sudara, sklona
je razdijeliti se na više-manje jednake dijelove. Tako temperature predmeta
koji dođu u doticaj teže tomu da se izjednače. Nije nemoguće da se toplo
tijelo još više zagrije u doticaju s hladnim tijelom: samo je užasno
nevjerojatno.
To uvođenje vjerojatnosti u samo srce fizikalnih razmatranja i
posezanje za njom kako bi se, štoviše, objasnile osnove dinamike topline
spočetka se smatralo besmislicom. Boltzmanna nitko nije ozbiljno shvaćao,
kako to često bude. Oduzeo si je život 5. rujna 1906. u Duinu kod Trsta,
objesio se a da nije dočekao sveopće priznanje ispravnosti svojih ideja.
Ali kako je vjerojatnost dospjela u samo srce fizike? U drugoj sam
lekciji rekao da se prema kvantnoj mehanici kretanje svake sitne stvarčice
događa slučajno. To uvodi vjerojatnost u igru. No vjerojatnost na koju
misli Boltzmann, vjerojatnost povezana s toplinom, drukčijeg je podrijetla
i neovisna o kvantnoj mehanici. Vjerojatnost koja je u igri u znanosti o
toplini povezana je na neki način s našim neznanjem. Mogu ne znati nešto
u potpunosti, ali mogu mu pripisati veću ili manju vjerojatnost. Ne znam,
primjerice, hoće li ovdje u Marseilleu sutra kišiti ili sjati sunce ili sniježiti,
no vjerojatnost da će sutra sniježiti, u kolovozu u Marseilleu, malena je. I
za većinu fizičkih objekata znamo ponešto o njihovu stanju, ali ne sve, i
možemo iznijeti predviđanja samo s određenom vjerojatnošću. Zamislite
balončić napunjen zrakom. Mogu ga izmjeriti, odrediti mu oblik,
zapremninu, tlak, temperaturu... Ali molekule zraka u balonu hitro jure
njegovom unutrašnjošću i nije mi poznat točan položaj svake od njih. Zato
ne mogu točno predvidjeti kako će se balon ponašati. Primjerice, razvežem
li čvor kojim je zatvoren i pustim ga, glasno će se ispuhati jureći i
udarajući sad na jednu sad na drugu stranu, na način meni posve
nepredvidljiv. Nepredvidljiv meni, koji poznajem samo oblik, zapremninu,
tlak, temperaturu balona. Odbijanje balona sad o ovo sad o ono ovisi o
potankostima položaja molekula u njegovoj unutrašnjosti, koji mi je
nepoznat.
Premda ne mogu sve točno predvidjeti, mogu, međutim, predvidjeti
vjerojatnost da će se dogoditi jedno ili drugo.
Veoma je nevjerojatno, primjerice, da balon odleti kroz prozor, obleti
oko svjetionika ondje dolje i zatim se vrati na polazište te mi sleti na dlan.
Neka su ponašanja vjerojatnija, druga nevjerojatnija. Vjerojatnost da će pri
sudaru molekula toplina prijeći s toplijega tijela na hladnije može se
izračunati i ispada da je neusporedivo veća od vjerojatnosti da će se toplina
vratiti natrag.
Grana fizike koja to objašnjava zove se statistička fizika, a jedan od
trijumfa statističke fizike, još od Boltzmannova vremena, jest što je
prokljuvila probabilističko podrijetlo ponašanja topline i temperature, to
jest termodinamiku.
Na prvi pogled, ideja da naše neznanje ima veze s tim kako se svijet
ponaša, čini se bezumnom: hladna se žličica ugrije u toplom čaju, a balon
leti amo-tamo kad ga pustimo, neovisno o tome što ja znam ili ne znam.
Kakve veze to što znamo ili ne znamo ima sa zakonima koji vladaju
svijetom? Pitanje je opravdano, a odgovor je domišljat. Žličica i balon
ponašaju se onako kako moraju, slijede zakone fizike, posve neovisno o
tome koliko mi znamo ili ne znamo o njima. Predvidljivost ili
nepredvidljivost njihova ponašanja ne odnose se na njihovo točno stanje.
Odnose se na ograničeni skup njihovih svojstava s kojima smo u
interakciji. Taj skup svojstava ovisi o nama svojstvenom obliku interakcije
sa žličicom i balonom. Dakle, vjerojatnost se ne odnosi na promjene tijela
samih po sebi. Odnosi se na promjene vrijednosti podskupova svojstava
tijela kad su u interakciji s drugim tijelima. I opet izlazi na vidjelo duboko
relacijska priroda pojmova kojima se služimo kako bismo uveli red u
svijet.
Hladna se žličica ugrije u toplom čaju jer su čaj i žličica u interakciji
s nama samo preko malog broja varijabli, od bezbroj njih koje su
svojstvene njihovu mikrostanju (temperaturi, primjerice). Vrijednost tih
varijabli nije dovoljna da bi se predvidjelo točno buduće ponašanje (kao u
slučaju balona), ali je dovoljno kako bi se procijenilo da će se žličica $
najvećom vjerojatnošću ugrijati.
Nadam se da ovim zakučastim odlomkom nisam izgubio čitateljsku
pozornost.
Tijekom 20. stoljeća termodinamika, to jest znanost o toplini, i
statistička mehanika, to jest znanost o vjerojatnosti različitih gibanja,
primijenjene su i na elektromagnetska polja i na kvantne fenomene.
Širenje njihove primjene na gravitacijsko polje, međutim, pokazalo
se neizvedivim. Kako se ponaša gravitacijsko polje kad se njime širi
toplina, dandanas je neriješen problem. Znamo što se događa s toplim
elektromagnetskim poljem: u pećnici, naprimjer, nalazimo toplo
elektromagnetsko zračenje koje znamo opisati. Elektromagnetski valovi
nasumce titraju i međusobno raspodjeljuju energiju, a sve skupa možemo
zamisliti kao plin sačinjen od fotona koji se gibaju poput molekula u
toplom balonu. Ali što je toplo gravitacijsko polje? Gravitacijsko je polje,
kao što smo vidjeli u prvoj lekciji, prostor sara, štoviše prostorvrijeme, i
stoga kad se toplina proširi gravitacijskim poljem trebali bi zatitrati i sami
prostor i vrijeme... ali to još ne znamo baš dobro prikazati: ne posjedujemo
jednadžbe koje bi opisale toplinsko titranje toplog prostorvremena.
Takva nas pitanja vode u srž problema vremena: što je, dakle, protok
vremena?
Problem se javlja već u klasičnoj fizici, a istaknuli su ga i filozofi na
razmeđu 19. i 20. stoljeća, no u suvremenoj se fizici dodatno zaoštrava.
Fizika opisuje svijet s pomoću formula koje govore kako se što mijenja kao
funkcija «varijable vrijeme». No možemo sastaviti i formule koje nam
govore kako se što mijenja kao funkcija «varijable položaj», ili kako se
mijenja okus rižota kao funkcija «varijable količina maslaca». Čini se da
vrijeme «teče», dočim količina maslaca ili prostorni položaj ne «teku».
Odakle ta razlika?
Drugi je način da se taj problem postavi zapitati se što je
«sadašnjost». Kažemo da je ono što postoji - ono što se nalazi u
sadašnjosti: prošlost (više) ne postoji, a ni budućnost (još) ne postoji. No u
fizici nema ničega što odgovara pojmu «sada». Usporedite «sada» i
«ovdje». «Ovdje» označava mjesto na kojemu se nalazi onaj tko govori: za
dvije različite osobe «ovdje» upućuje na dva različita mjesta. Zato je
«ovdje» riječ čije značenje ovisi o tome odakle je izgovorena (stručni je
termin za riječi te vrste «upućivači»). «Sada» također označava trenutak u
kojemu je riječ izgovorena (i «sada» je upućivač). Nitko ni u snu ne bi
rekao da ono što je «ovdje» postoji, a ono što nije «ovdje» ne postoji. Ali
zašto onda kažemo da ono što je «sada» postoji, a sve ostalo ne? Je li
sadašnjost nešto što je objektivno u svijetu, što «teče» i zahvaljujući čemu
stvari «postoje» jedna za drugom, ili je tek subjektivno, kao i «ovdje»?
Pitanje se može učiniti pukim hirom. No u suvremenoj je fizici to
goruće pitanje, jer je posebna relativnost pokazala da je i pojam
«sadašnjost» također subjektivan. Fizičari i filozofi došli su do zaključka
da je ideja o sadašnjosti zajedničkoj cijelome svemiru - zabluda, a da je
univerzalni «protok» vremena uopćavanje koje ne drži vodu. Kad je umro
njegov veliki prijatelj, Talijan Michele Besso, Albert Einstein u dirljivu
pismu Micheleovoj sestri piše: «Michele je napustio ovaj čudni svijet malo
prije mene. Ništa to ne znači. Ljudi poput nas, koji vjeruju u fiziku, znaju
da razlikovanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti nije ništa drugo nego
tvrdokorna zabluda koja se jednostavno ne da.»
No, zabluda ili ne, što objašnjava činjenica da za nas vrijeme «teče»,
«prolazi», «protječe»? Protok vremena svima nam je očit: naše misli i naš
govor postoje u vremenu, pa i sama struktura našega jezika podrazumijeva
vrijeme (nešto «jest» ili «je bilo» ili «će biti»). Možemo zamisliti svijet bez
boja, bez materije, pa čak i bez prostora, no teško ga je zamisliti bez
vremena. Njemački filozof Martin Heidegger naglasak je stavio na to naše
prebivanje «u vremenu». Je li moguće da protok vremena, koji je za
Heideggera iskonski, izostane iz opisa svijeta?
Neki filozofi, a među njima i najzagriženiji hajdegerijanci, iz toga
zaključuju da fizika nije sposobna opisati osnovne aspekte stvarnosti te je
odbacuju kao nepouzdan način spoznaje. No previše smo se puta u
prošlosti uvjerili da, ako je nešto netočno, onda su to naši spontani,
intuitivni zaključen da smo se njih slijepo držali, dandanas bismo mislili da
je Zemlja ravna ploča i da se Sunce okreće oko nje. Takvi intuitivni
zaključci razvili su se na temelju našeg ograničenog iskustva. Zagledamo li
se malo dalje, otkrivamo da svijet nije kakav nam se čini: Zemlja je
okrugla, a u Capetownu hodaju sa stopalima gore, glavom dolje. Pouzdati
se u intuiciju, umjesto u rezultate kolektivnog istraživanja, racionalnog,
temeljitog i pronicavog, nije mudrost: to je obijest starčića koji odbija
povjerovati da bi veliki svijet izvan zaselka u kojemu živi mogao biti
drukčiji nego što se njemu oduvijek čini.
Odakle onda taj snažan doživljaj protoka vremena?
Na odgovor upućuje uska povezanost vremena i topline, činjenica da
se prošlost i budućnost razlikuju samo kada struji toplina i da je toplina u
fizici povezana s vjerojatnošću, a ova pak s činjenicom da u svojim
interakcijama sa svijetom ne razaznajemo sitne detalje zbilje.
Protok vremena, istina, ima svoje mjesto u fizici, ali ne u sklopu
točnog prikaza stanja stvari. Umjesto toga, nalaži svoje mjesto u statistici i
termodinamici. To bi mogao biti ključ zagonetke vremena. «Sadašnjost»
objektivno ne postoji kao što ne postoji neko objektivno «ovdje», ali
mikroskopske interakcije u svijetu izazivaju pojavu vremena u određenom
sustavu (kakav smo, primjerice, mi sami) koji je u interakciji samo sa
srednjim vrijednostima bezbroj varijabli. Naše pamćenje i svijest počivaju
na tim statističkim fenomenima, koji nisu nepromjenjivi u vremenu.
Zamislimo li beskrajno oštar vid kojemu ništa ne izmiče, za njega ne bi
bilo vremena «koje teče», a svemir bi bio jedinstvena masa prošlosti,
sadašnjosti i budućnosti. No mi, svjesna bića, obitavamo u vremenu jer
vidimo samo blijedu sliku svijeta. Ako smijem ukrasti rečenicu od svog
urednika: «Neočiglednog je mnogo više nego očiglednog.» Naš doživljaj
protjecanja vremena posljedica je te mutne slike svijeta.
Jasno? Nije. Još toliko toga tek treba shvatiti. Kako pristupiti
problemu nazire se iz izračuna do kojega je došao engleski fizičar Stephen
Hawking, poznat po tome što se izvanredno uspješno bavi fizikom unatoč
ozbiljnim zdravstvenim teškoćama zbog kojih je vezan za invalidska kolica
i ne može govoriti.
Hawking je s pomoću kvantne mehanike uspio pokazati da su crne
rupe stalno «tople». Sire toplinu poput peći. To je prvi konkretan znak koji
upućuje na to što je «topao prostor». Nitko nikada nije primijetio tu toplinu
jer je u slučaju stvarnih crnih rupa, koje vidimo na nebu, vrlo slaba, ali
Hawkingov izračun djeluje uvjerljivo, ponovljen je na raznorazne načine i
općenito je prihvaćeno da je toplina crnih rupa stvarnost.
A ta toplina crnih rupa kvantni je učinak na objekt, crnu rupu, čija je
priroda gravitacijska. Pojedinačni kvanti prostora, elementarna zrna
prostora, «molekule», titraju i tako zagrijavaju površinu crne rupe te
stvaraju toplinu crnih rupa. No ta pojava obuhvaća istodobno statističku
mehaniku, opću relativnost i znanost o toplini. Ako nešto pomalo
počinjemo shvaćati o kvantnoj gravitaciji, u kojoj se spajaju dva od tri
dijela slagalice, svejedno još uvijek ne posjedujemo ni natruhu teorije koja
bi uspjela objediniti sva tri dijela naših temeljnih spoznaja o svijetu i još ne
razumijemo u potpunosti razloge te pojave.
Toplina crnih rupa kamen je iz Rosette ispisan na tri jezika — jeziku
kvanta, gravitacije i termodinamike - koji tek treba dešifrirati kako bi nam
rekao što je doista protok vremena.
 ZA KRAJ
MI

Nakon što smo se daleko otputili, od dubinske strukture prostora do

rubova kozmosa kakav poznajemo, prije nego što zaključim ovaj niz
lekcija volio bih se vratiti nama samima.
Koje je naše mjesto, nas ljudskih bića koja opažaju, odlučuju, smiju
se i plaču, u toj velikoj slici svijeta kakvu nudi suvremena fizika? Ako je
svijet komešanje nestalnih kvanta prostora i materije, golema slagalica
prostora i elementarnih čestica, što smo mi? Zar smo i mi sačinjeni samo
od kvanta i čestica? No odakle onda taj dojam pojedinačnoga postojanja u
prvom licu koji nam je svima dobro poznat? Sto su onda naše vrijednosti,
naši snovi, osjećaji, pa i samo naše znanje? Što smo mi, u ovome
beskrajnom i blistavom svijetu?
Ne mogu ni zamisliti da bih pokušao uistinu odgovoriti na takvo
pitanje, i to na ovo malo skromnih stranica. Teško je to pitanje. Toliko je
toga što u golemoj slici suvremene znanosti i dalje ne razumijemo, a ono
što možda ponajmanje razumijemo upravo smo mi sami. No izbjegavati to
pitanje i praviti se kao da ga nema značilo bi, po meni, propustiti nešto
ključno. Naumio sam ispričati kakav je svijet iz znanstvenoga kuta, a dio
smo svijeta i mi.
«Mi», ljudska bića, ponajprije smo subjekt koji promatra ovaj svijet,
tvorci, svi zajedno, ove slike stvarnosti koju sam pokušao sastaviti.
Čvorišta smo u mreži razmjena čiji je ova knjiga tek djelić i u kojoj jedni
drugima prenosimo predodžbe, oruđa, podatke i znanje. Ali ujedno smo i
sastavni dio tog svijeta koji vidimo, nismo promatrači izvana. U njemu
prebivamo. Naša je perspektiva iznutra. Od istih smo atoma i svjetlosnih
signala kakve razmjenjuju borovi u planinama i zvijezde u galaksijama.
Malo-pomalo, kako je raslo naše znanje, sve smo više osvješćivali da
smo dio svemira, i to malen dio. Zbilo se to već i u davnijim stoljećima, no
u još većoj mjeri u prethodnom. Mislili smo da smo smješteni na planetu u
središtu kozmosa, a nismo. Mislili smo da smo izdvojen soj u odnosu na
veliku obitelj životinja i biljaka, a onda smo otkrili da potječemo od istih
praroditelja kao i sva druga živa bića oko nas. Dijelimo zajedničke pretke s
leptirima i arišima. Mi smo poput jedinca koji odraste i nauči da se svijet
ne vrti samo oko njega, kako je mislio kad je bio dijete. Mora prihvatiti da
je jedan od mnogih. Kad se zrcalimo u drugim bićima i stvarima, učimo
tko smo.
U razdoblju velikog njemačkog idealizma Schelling je još mogao
misliti da čovjek predstavlja vrhunac prirode, najvišu točku na kojoj
stvarnost stječe svijest o sebi. Danas, s obzirom na naše spoznaje o
prirodnom svijetu, ta nam pomisao mami osmijeh na usne. Ako i jesmo
posebni, posebni smo kao što je poseban svatko za sebe, kao svaka mama
svome djetetu. Ali nismo, nipošto, i za ostatak prirode. U nepreglednu
moru galaksija i zvijezda, mi smo beznačajan zabačeni zakutak; među
bezbrojnim arabeskama oblika od kojih je sastavljena zbilja, mi smo tek
jedna vitica od mnogih.
Predodžbe što ih gradimo o svemiru žive u nama, u prostoru naših
misli. Između tih predodžbi - onoga što uspijevamo rekonstruirati i shvatiti
svojim ograničenim sposobnostima — i stvarnosti koje smo dio, bezbroj je
filtara: naša neukost, skučenost naše inteligencije i ograničenja naših
osjetila, uvjeti koje naša priroda kao subjekata, posebnih subjekata, nameće
iskustvu. No ti uvjeti nisu univerzalni, kako je mislio Kant i iz toga
zaključio, očito pogrešno, da euklidovska priroda prostora, pa čak i
Newtonova mehanika, moraju a priori biti istina. A one su a posteriori u
odnosu na mentalnu evoluciju naše vrste i neprestano evoluiraju. Ne samo
da učimo, nego učimo također postupno mijenjati vlastite pojmovne
strukture i prilagođavati ih tome što učimo. A to što učimo i upoznajemo,
premda sporo i nesigurno, stvarni je svijet kojega smo dio.
Predodžbe što ih gradimo o svemiru žive u nama, u prostoru naših
misli, ali više-manje točno prikazuju stvarni svijet kojega smo dio.
Slijedimo tragove kako bismo bolje prikazali taj svijet.
 Kad govorimo o velikom prasku ili o strukturi prostora, nije to
nastavak proizvoljnih i fantastičnih priča kakve su ljudi pripovijedali
navečer uz vatru stotinama tisuća godina. Tako se nastavlja nešto drugo:
pogled istih tih ljudi u praskozorje, u potrazi za antilopinim stopama u
prašini savane - istraživanje detalja stvarnosti kako bi se iz njih zaključilo o
onome što nam nije izravno vidljivo, ali možemo mu slijediti trag. Svjesni
da uvijek možemo biti u krivu, pa dakle u svakom trenutku spremni
predomisliti se pojavi li se nov trag, ali isto tako svjesni da ćemo, budemo
li se iskazali, ispravno shvatiti te otkriti što tražimo. To je znanost.
Iz brkanja tih dviju tako različitih ljudskih djelatnosti, gdje se u
jednoj izmišljaju priče, a u drugoj slijede tragovi kako bi se nešto otkrilo,
proizlazi nerazumijevanje i nepovjerenje prema znanosti u jednom dijelu
suvremene kulture. Granica je tanka: antilopa za kojom se u zoru kreće u
hajku nije baš tako daleko od božanstva antilope iz večernjih priča.
Nepostojano je to razgraničenje. Mitovi se hrane znanošću, a znanost se
hrani mitovima. No spoznajna vrijednost znanja ne dovodi se u pitanje.
Otkrijemo li gdje je antilopa, najest ćemo se.
Naše znanje, dakle, odražava svijet. U tome je više ili manje
uspješno, ali jest odraz svijeta koji nastanjujemo.
Ta veza između nas i svijeta nije nešto po čemu bismo se razlikovali
od ostatka prirode. Sve na svijetu neprestano djeluje jedno na drugo i
pritom stanje jednoga nosi tragove stanja svega drugog s čime je bilo u
interakciji: u tom smislu, sve bez prestanka razmjenjuje informacije jedno
o drugome.
Informacija koju jedan fizikalni sustav posjeduje o drugome nije
ništa misaono ni subjektivno, to je samo veza koju fizika utvrđuje između
stanja nečega i stanja nečega drugog. Kap kiše sadrži informaciju o
prisutnosti oblaka na nebu, zraka svjetla sadrži informaciju o boji tvari koja
joj je izvor, sat ima informaciju o dobu dana, vjetar nosi informaciju o oluji
koja se približava, virus prehlade u posjedu je informacije o osjetljivosti
mog nosa, DNK u našim stanicama sadrži sve informacije o našem
genetskom kodu, zbog čega sam sličan svom ocu, a moj mozak vrvi
informacijama nagomilanim iskustvom. Osnovna tvar od koje su naše misli
jest bogatstvo informacija, prikupljenih, razmijenjenih, nagomilanih i
podvrgnutih neprestanoj obradi.
Ali i termostat na mom radijatoru «osjeća» i «zna» kakva je
temperatura u kući, dakle posjeduje informaciju o njoj pa isključi grijanje
kad je dovoljno toplo. Po čemu se razlikujemo termostat i ja koji
«osjećam» i «znam» da je toplo, slobodno odlučujem hoću li ili neću
uključiti grijanje i znam da postojim? Kako neprekidna razmjena
informacija u prirodi može dovesti do postojanja nas samih i naših misli?
Problem je jedva načet, a mnogo je zgodnih mogućih rješenja o
kojima se danas raspravlja. To je, po meni, jedan od najzanimljivijih
obzora koji se otvaraju pred znanošću i vjerujem da će tu uskoro doći do
najvećih napredaka. Novi nam uređaji sad omogućavaju da promatramo
moždanu aktivnost na djelu i da čudesno točno mapiramo zamršene mreže
u mozgu. Iz 2014. potječe vijest o prvome cjelovitom mapiranju fine
(«mezoskopske») moždane strukture sisavca. Posve jasne zamisli o
matematičkom obliku struktura koje bi mogle odgovarati subjektivnom
doživljaju svijesti ne iznose se i ne razmatraju samo u filozofiji, nego i u
neuroznanosti.
Među najljepšima je, po mom sudu, teorija koju je razvio sjajan
talijanski znanstvenik na radu u SAD-u, Giulio Tononi. Zove se «teorija
integriranih informacija» i nastoji kvantitativno opisati strukturu koju
sustav mora posjedovati da bi bio svjestan: što se, primjerice, uistinu
mijenja u fizičkome svijetu kad smo budni (svjesni) u odnosu na stanje kad
spavamo bez snova (nesvjesni). U svakom slučaju, i to je još jedan
pokušaj. I dalje nemamo uvjerljiv i općeprihvaćen odgovor na pitanje kako
se oblikuje naša svijest o sebi, no meni se čini da se magla polako razilazi.
Kad smo mi u pitanju, jedno nas posebno zbunjuje: Što to znači da
slobodno odlučujemo, kad u svom ponašanju samo slijedimo prirodne
zakone? Ne stoje li ipak u proturječju naš osjećaj slobode i nesmiljenost s
kojom se, kako smo dosad već shvatili, sve zbiva na ovome svijetu? Je li
nama možda svojstveno nešto što izmiče prirodnim pravilima i omogućava
nam da ih izvrćemo i preusmjeravamo svojim slobodnim mislima?
Ne, ništa u nama ne izmiče prirodnim pravilima. Da išta u nama krši
pravila prirode, odavno bismo to već otkrili. Ništa u nama nije suprotno
prirodnom ponašanju. Svekolika moderna znanost, od fizike do kemije i od
biologije do neuroznanosti, samo potkrepljuje to opažanje.
Rješenje te zbrke leži drugdje: kada kažemo da smo slobodni, a istina
je da možemo biti slobodni, to znači da su naši postupci određeni onime
što se zbiva u nama samima, u mozgu, a nisu nametnuti izvana. Sloboda ne
znači da našim postupcima ne vladaju prirodni zakoni. Znači da njima
vladaju prirodni zakoni koji djeluju u našemu mozgu. Naše slobodne
odluke slobodno su određene ishodima kratkotrajnih i mnogobrojnih
uzajamnih djelovanja između milijarda neurona u našemu mozgu:
slobodne su kad ih određuju interakcije tih neurona.
Znači li to da, kad odlučujem, to «ja» odlučujem? Da, naravno, jer
besmisleno bi bilo pitati se mogu li «ja» postupiti drukčije nego što je
odlučila postupiti ukupnost mojih neurona: to dvoje, kako je u 17. stoljeću
izvanredno pronicavo dokučio nizozemski filozof Baruch Spinoza, jedno
su te isto. Ne postoje «ja» i «neuroni u mojemu mozgu». Riječ je o jednom
te istom. Pojedinac je proces, složen, ali krajnje integriran.
Kada kažemo da je ljudsko ponašanje nepredvidljivo, to je točno, jer
je presloženo da bi se moglo predvidjeti, a posebno da bismo ga mi mogli
predvidjeti. Naš snažan osjećaj unutarnje slobode, kako je Spinoza britko
uočio, proizlazi iz činjenice da su ideja i predodžbe koje gajimo o sebi
krajnje nedorečene i mutne u pojedinostima, u usporedbi sa složenošću
onoga što se zbiva u nama. Sami smo sebi izvor čuđenja. U našemu je
mozgu stotinu milijardi neurona, koliko i zvijezda u galaksiji, a u još je
većoj mjeri astronomski broj veza i kombinacija u kojima se oni mogu
zateći. Svega toga nismo svjesni. «Mi» smo proces koji proizlazi iz te
složenosti, a ne ono malo čega smo svjesni.
«Ja» koje odlučuje isto je «ja» koje se oblikuje — kako, to nam
naravno nije posve jasno, ali pomalo naziremo — iz samopredočavanja u
svijetu, iz prepoznavanja sebe kao promjenjiva očišta smještenog unutar
svijeta, iz zrcaljenja sebe same one veličanstvene strukture koja barata
informacijama i oblikuje predodžbe, a koja je naš mozak.
Kad osjećamo da sam «ja» taj koji odlučuje, ništa točnije: a tko bi
drugi? Ja sam, kako je tvrdio Spinoza, vlastito tijelo i ono što se događa u
mome mozgu i u mome srcu, u svoj njihovoj beskrajnoj i meni samom
neproničnoj složenosti.
Pa onda znanstvena slika svijeta koju sam ispreo na ovim stranicama
ne stoji u proturječju s našim doživljajem sebe. Nije u proturječju s našim
razmišljanjima u moralnim i psihološkim okvirima, s našim osjećajima i
čulima. Svijet je složen, mi ovladavamo njime s pomoću različitih jezika,
primjerenih različitim procesima koji ga tvore. Svakom složenom procesu
može se pristupiti i pojmiti ga s pomoću različitih jezika na različitim
razinama. Različiti se jezici križaju, isprepleću i uzajamno obogaćuju, kao
i sami procesi. Istraživanje naše psihologije istančanije je kad obuhvati i
biokemiju mozga. Istraživanje teorijske fizike hrani se strašću i osjećajima
kojima se vodimo u životu.
Naše moralne vrijednosti, naši osjećaji, ljubavi, nisu ništa manje
iskreni zato što proizlaze iz prirode, zato što ih dijelimo sa životinjskim
svijetom ili zato što smo izrasli uvjetovani milijunima godina evolucije
svoje vrste. Štoviše, baš su zato nepatvoreni: stvarni su. Oni su ona složena
stvarnost koja nas tvori. Naša je stvarnost plač i smijeh, zahvalnost i
nesebičnost, vjernost i izdaja, prošlost koja nas progoni i spokojna vedrina.
Našu stvarnost tvore naša društva, uzbuđenje izazvano glazbom, bogatstvo
isprepletenih mreža općih spoznaja koje smo zajedno stvorili. Sve je to dio
iste one prirode koju opisujemo. Sastavni smo dio prirode, jesmo priroda, u
jednome od njezinih bezbrojnih i krajnje raznorodnih izraza. Tome nas uči
naše sve bolje poznavanje ovoga svijeta.
Nije specifično ljudsko naše odvajanje od prirode, nego naprotiv ono
što proizlazi upravo iz naše prirode. Jedan je od oblika što ih je priroda
poprimila ovdje, na ovom našem planetu, u svojoj beskonačnoj
kombinatornoj igri uzajamnih utjecaja i razmjene suodnosa i informacija
među dijelovima. Tko zna koliko i kakvih sve izvanredno složenih oblika,
nama možda čak nezamislivih, ima gore u kozmičkim bespućima... Ondje
je gore toliko prostranstvo, djetinjasto je misliti da se u ovom zabačenom
zakutku jedne od najbeznačajnijih galaksija krije nešto posebno. Život na
Zemlji tek je slutnja onoga što se možda događa u svemiru. A naša je duša
samo još jedna takva slutnja.
Znatiželjna smo vrsta, jedina preostala iz čitave skupine vrsta (roda
Homo) koju je tvorilo barem tucet znatiželjnih vrsta. Ostale vrste iz te
skupine izumrle su; neke, poput neandertalaca, zapravo nedavno: nema
tome ni trideset tisuća godina. Riječ je o skupini vrsta koje su se razvile u
Africi, srodne hijerarhijski nastrojenim i svadljivim čimpanzama, ali još i
više bonobima, miroljubivim patuljastim čimpanzama privrženima
jednakosti koje se radosno odaju promiskuitetu. Riječ je o skupini vrsta
koje su u više navrata napuštale Afriku kako bi istraživale nove svjetove i
daleko dospjele, sve do Patagonije, sve do Mjeseca. Nismo protuprirodno
znatiželjni: mi smo prirodno znatiželjni.
Prije stotinu tisuća godina naša je vrsta krenula iz Afrike, možda
potaknuta baš tom znatiželjom, i naučila je gledati sve dalje naprijed. Dok
sam jednom noću prelijetao Afriku, zapitao sam se je li netko od tih naših
dalekih predaka, uspravivši se i zaputivši se prema otvorenim sjevernim
prostranstvima, pogleda uprtog u nebo, mogao zamisliti da će njegov
daleki potomak letjeti tim nebom i pitati se o prirodi stvari, i dalje
pogonjen istom znatiželjom.
Mislim da naša vrsta neće dugo potrajati. Ne bi se reklo da je od
istoga gradiva kao i kornjače, koje i dalje sebi slične traju stotinama
milijuna godina, stotinama puta dulje nego što mi postojimo. Nismo među
dugovječnim vrstama. Rođaci su nam već svi izumrli. A mi nanosimo
toliko štete. Klimatske promjene koje smo izazvali i naš utjecaj na okoliš
nemilosrdni su i teško da ćemo ih biti pošteđeni. Za Zemlju će to biti
beznačajan prekid programa, ali ne vjerujem da ćemo se mi izvući
nekažnjeno i bez štete, to više što javno mnijenje i politika zatvaraju oči
pred opasnostima s kojima se suočavamo i radije guraju glavu u pijesak.
Možda jesmo jedina vrsta na Zemlji svjesna neizbježnosti vlastite
pojedinačne smrtnosti; strepim da ćemo uskoro morati postati također vrsta
koja svjesno promatra kako joj se primiče kraj ili barem kraj vlastite
civilizacije.
Kao što se više ili manje uspješno nosimo s vlastitom smrtnošću kao
pojedinci, tako ćemo se znati suočiti i s propašću svoje civilizacije. Nema
velike razlike. I neće to biti prva civilizacija koja propada, to je sigurno.
Maje su to već prošli, kao i Kreta. Rađamo se i umiremo kao što se rađaju i
umiru zvijezde, kako pojedinačno tako i kolektivno. To je naša stvarnost.
Život nam je dragocjen baš zbog svoje prolaznosti. Jer, kao što piše
Lukrecije, «ista nas žeđ za životom sve jednako sveudilj mori» (O prirodi
III, 1084).
No uronjeni u tu prirodu koja nas je stvorila i usmjerava nas, nismo
beskućnici u zrakopraznu prostoru između svjetova, nismo potomci samo
dijelom potekli iz prirode koji čeznu za nečim drugim. Ne: tu nam je dom.
Priroda nam je dom i u prirodi smo doma. Taj neobični, šaroliki i
začudni svijet koji istražujemo, gdje se prostor truni, vrijeme ne postoji i
stvari ne moraju biti nigdje, nije nešto što nas udaljava od nas samih: to je
samo onaj dio našega doma koji nam pokazuje ta naša prirodna znatiželja.
To je tkanje od kojega smo i mi sami satkani. To je ista tvar od koje smo i
sami sazdani. Od istoga smo zvjezdanog praha od kojega i sve oko nas, i
kad se prepustimo boli, jednako kao i kad se smijemo i prštimo od veselja,
mi smo samo ono što ne možemo a da ne budemo: dio vlastitoga svijeta.
Lukrecije je to predivno izrazio:
 Napokon, svi smo iz istog nebeskoga sjemena nikli; svima nam isti je
otac od kog hraniteljica majka zemlja nam kristalno blistave kapljice
vlažnosti prima;
tako oplođena, sjajnom žitaricom, stablima bujnim rađa, i ljude i
vrste životinjske rađa također, hranu priskrbljuje kojom se tijela krijepe
stalno kako bi živjela slatkim životom i potomke dala...
(II, 991-997)

U prirodi nam je da volimo i da budemo pošteni. I u prirodi nam je

da želimo saznati više. I da stalno učimo. Naše spoznaje o svijetu
neprestano se množe. Granice postoje i upravo na njima učimo i izgaramo
od želje za znanjem. Nalaze se u najsitnijim zakutcima u tkanju prostora, u
podrijetlu kozmosa, naravi vremena, sudbini crnih rupa i načinu na koji
djeluje naš um.
Ovdje, na rubovima onoga što znamo, tik uz more onoga što ne
znamo, blistaju zagonetnost svijeta, njegova ljepota, i oduzimaju nam dah.
 IMENSKO I POJMOVNO KAZALO

Afrika 86-87
Anaksimandar 32
«Annalen der Physik» 11
Aristotel 33-34
atom 11, 23, 41-42, 45, 57, 63, 65
atomi prostora 54

Beethoven, Ludwig van 18

beskonačnost 46, 54
Besso, Michele 70
Bohr, Niels 2.3, 25-27, 31
Bologna 13
Boltzmann, Ludwig 63, 65-67
bonobi 86

Capetown 71
CERN 42
Condofuri 13
crne rupe 7, 17, 36, 51, 56-58, 71-73, 89

čimpanze 86

Dante 33
Darwin, Charles 23
Dirac, Paul 44
DNK 81
Duino 65

Einstein, Albert 7, 11-14, 16-17, 21-23, 25-27, 31, 41, 44, 53, 70
elementarne čestice 7, 31, 42-43, 46, 51, 77
Euklid 79

Faraday, Michael 14, 23, 42

Feynman, Richard Phillips 43
fotoni 22-23, 25, 41-42, 45, 68

galaksija 35-37, 45, 47, 78-79, 84, 86

Galilei, Galileo 52
Gauss, Carl Friedrich 15
Gell-Mann, Murray 41, 43
gluoni 41-42
gravitacijski valovi 17, 51

Hawking, Stephen 72-73

Heidegger, Martin 70-71
Heisenberg, Werner 24-25
Higgsov bozon 42-43

informacija 81-82, 84, 86

jezgra 41, 54
Joyce, James 41

Kalabrija 13, 18
kalorik 63
kamen iz Rosette 73
Kant, Immanuel 11, 79
Kepler, Johannes 52
klimatske promjene 87
Kopernik, Nikola 33-34
kornjače 87
kozmičko pozadinsko zračenje 17
Kreta 88
kvantna gravitacija petlji 53-54, 56, 59
kvarkovi 41-42

Landau, Lev Davidovič 12

Laplace, Pierre-Simon de 43
Lukrecije Kar, Tit 88

Maje 88 Marseille 66
Maxwell, James 14, 42, 53, 63
molekule 55, 63-64, 66-68, 73
Mozart, Wolfgang Amadeus 12

neandertalci 86
neutrini 42, 45
neutroni 41
Newton, Isaac 12, 14-15, 23, 43, 52, 79

Parmenid 33
Patagonija 86
Pitagora 33
Planck, Max 21-23
Planckova zvijezda 57
prazan 14, 42
protoni 41, 45-46

relativnost, posebna 12, 70

renormalizacija 44
Riemann, Bernhard 15-16, 18
Rubbia, Carlo 43

Schelling, Friedrich Wilhelm Joseph 79

Spinoza, Baruch 84
standardni model 43-46
SU(5) 45-46
svemirske maglice 35

teleskop Hubble 35
teorija petlji 54, 58
termodinamika 67-68, 72-73
Tononi, Giulio 82
toplina 7, 16-17, 63-69, 71-73
Trst 65

veliki odskok (big bounce) 58

veliki prasak (big bang) 17, 58, 80
vizije 31
vjerojatnost 7, 24-25, 45, 65-68, 71

Zürich 11
 O AUTORU

Carlo Rovelli teorijski je fizičar koji je dao velik doprinos fizici

prostora i vremena. Radio je u Italiji i Sjedinjenim Državama, a sada
rukovodi istraživačkom skupinom Centra za teorijsku fiziku koja u
Marseilleu u Francuskoj istražuje kvantnu gravitaciju. Njegovih Sedam
kratkih lekcija iz fizike međunarodna je uspješnica prevedena na četrdeset
jedan jezik.