Ova1.

Poglavlje: The Creation of Israel: Zionism as Anti-Imperialism

Napominje da su Hashomer Hatzacir, najveća komponenta buduće paartije MAPAM bili cionisti
no smatrali su da je binacionalna država način na koji treba ostvariti pravo židovskog naroda na
samoodređenje. Prije listopada 1947. internacionalni komunistički pokret smatra da je cionizam
kolonijalistički pokret čiji je cilj napraviti naseljeničku koloniju u Palestini. U zadnjim
mjesecima mandata je SSSR objavio da je najviši cilj komunista na bliskom istoku izlazak
Britanaca šti je prihvatila većina židovskih i arapskih komunista. 24.
Cionizam se od tada smatra antiimperijalističkim. SSSR se nada da će buduća židovska država
biti orijentirana prema SSSR-u. 25.
MAPAM je stvoren u siječnju 1948. ujedinjavanjem tri lijeve cionističke tendencije koje su se
protivile dominaciji Mapaija. 25 – 26.
Each of MAPAM’s components—Ahdut Hacavodah (Unity of Labor), Left Pocalei Tzion
(Workers of Zion), and Hashomer Hatzacir Workers’ Party— brought a distinctive social base,
ideological orientation, and political style to the united party. Baza ove frakcije bivše Mapaija su
bili članovi federacije kibutzima. Oni su bili povezani s vojnim krugovima i Haganom,
zagovarali su jedinstvenu socijalističku židovsku državu u Palestini i nisu priznavali pravo Arapa
na samoodređenje na tom teritoriju. 26.
Hashomer Hatza'ir je imao snažnu prosovjetsku frakciju i zagovarao je suradnju Arapa i Židova.
Oni su bili jedina cionistička stranka koja je priznala pravo palestinskih Arapa na
samoodređenje. Do 1941. su zagovarali binacionalnu državu, niti arapsku niti židovsku. 1942. je
na konferenciji uglavnom američkih cionista koje je podržao Ben Gurion donesen Biltmore
program u kojem je prvi put utvrđeno da je cilj cionizma uspostavljanje židovske države u
Palestini na kraju rata. Hashomer se protivio podijeli Palestine i zagovarali su internacionalnu
kontrolu nad Palestinom sa sovjetskim utjecajem. 27.
Intelektualci koji su podržavali binacionalnu državu: For Hashomer Hatza'ir, binationalism was
both a means to realizing Zionism and an expression of its own internationalist and socialist
commitments. While no other Jewish political forces in Palestine formulated a binationalist
position in quite the same terms, before the adoption of the UN partition plan Hashomer Hatzacir
did have political partners, especially the Ihud (Unity) association, a small but prestigious circle
of intellectuals led by Martin Buber, Judah Magnes, Haim Kalvarisky, and Ernst Simon. Ihud,
Hashomer Hatzacir, independents, and individuals from other parties joined to promote their
binationalist ideas in the League for Arab-Jewish Rapprochement and Cooperation. 28.
Članovi i vodstvo Hashomera su više puta morali birati jednu stranu kontradikcije između
njihovih internacionalističkih socijalističkih i cionističkih ciljeva i uvijek su se odlučili za
prioritizaciju cionizma, autor napominje da ovo ne znači da su vjerovali u samo jedno od toga
dvoje. 28.
Zadnja organizacija: Left Pocalei Tzion’s roots were in the Russian revolutionary movement, its
“proletarian Zionism” inspired by a synthesis of Marxism and Zionism as elaborated by Ber
Borochov. 28.
Ova frakcija se sve do kasnih 1930ih odbija priključiti Svjetskoj cionističkoj organizaciji jer
smatra da ovu organizaciju kontrolira židovska buržoazija. Osim toga protivili se politici
Mapaija da se arapske radnike ne prima u sindikat Histadrut i zagovaraju zajedničko
organiziranje židovskih i arapskih radnika. Oni vjeruju da će organizacija zajednička židovskih i
arapskih radnika riješiti nacionalno pitanje u Palestini. 29.
In April 1946, Ahdut Hacavodah and Left Pocalei Tzion fused to form the Ahdut Hacavodah-
Pocalei Tzion Party. Hashomer 1947. započinje s njima pregovore o ujedinjenju, znali su da će
se morati odreći binacionalne koncepcije palestinske države, a njihov prijedlog o „političkoj
jednakosti“ dviju naroda u budućem Eretz Izraelu je također odbijena jer je ličila na
bionacionalnu koncepciju. Nakon UN-ove rezolucije od 29. studenog 1947. o podijeli Palestine
na židovsku i arapsku državu binacionalna koncepcija je izgubila smisao. 29.
Neki su željeli inzistirati na arapsko-židovskom sporazumu i odbijali su podijelu, međutim na
kraju su pristali na ujedinjenje partija jer je bilo potrebno stvoriti snažnu opoziciju Mapaiju. 30.
The transnational roots of neoliberalism
Radikali u MAPAM-u su bili jako utjecajni: The radicals in Kibbutz Artzi, joined by some
ex-Palmah members of Kibbutz Me’uhad as well as urban workers and intellectuals led by
Moshe Sneh (who joined MAPAM at its founding), saw this consolidation as compatible with
and even contingent on transforming MAPAM into a territorial Marxist-Leninist party. Although
they never comprised more than 20 to 30 percent of MAPAM, the leftists were extremely
influential and included many of its leading activists: Peri was the first editor of the party daily,
Al hamishmar (The guardian); Cohen headed the Arab Affairs Department; Riftin was one of the
two party secretaries; and Peri, Riftin, and Sneh served as members of the first Knesset. 31.
Stranka se smatrala dijelom internacionalnog radničkog pokreta. 31.
The platform was intentionally vague on four critical points. (1) All agreed on the goal of
restoring the unity of Eretz Israel, but the future regime of the country was not specified. Would
it be a binational or a Jewish state? Would Palestinian Arab national (or only civil) rights be
recognized? (2) Would MAPAM become a territorial party by allowing Arab citizens of the
Jewish state to join its ranks? (3) MAPAM did not specifically adopt Marxism-Leninism, and its
attitude toward the Soviet Union was not clearly stated. (4) MAPAM’s relationship to MAKI
was not specified. 31.
MAPAM je bio cionistička stranka te nije bilo upitno da će sudjelovati u ratu nakon invazije
arapskih zemalja na Izrael. Veliki broj oficira su bili članovi MAPAM-a te je stranka bila vrlo
važna u organiziranju obrane i vojnih operacija. 32.
MAPAM se tijekom rata zalagao za prestanak progona Arapa, kritizirali su uništavanje sela koja
nisu surađivala s arapskim vojskama, uništavanje kuća seljaka, eksproprijaciju zemlje
palestinskih seljaka, pljačke i druge zločine. No one in the party was more militant, persistent,
and farsighted in opposing the government’s treatment of the Palestinian Arabs than Aharon
Cohen. His report to the Political Committee on May 10 opened a discussion that culminated in a
resolution opposing “the tendency to expel the Arabs from the areas of the Jewish state,” the
destruction of villages without military necessity, and illegal expropriation and intentional
destruction of the means of livelihood of those Arabs who remained or who were entitled to
return at the conclusion of hostilities, and recommending severe punishment for looting, robbery,
or attacks on civilians. The party urged the government to call on peace-loving Arabs to remain
in their homes and places of work and accept the authority of the Jewish state. It upheld for all
peace-loving Arabs who remained or would return to Israel the right to work, an independent
community life, personal security, medical care, markets, and education. 33.
Mapai je nakon toga nastavio sa svojom politikom progona Arapa iz teritorija pod kontrolom
izraelske vojske. 34.
Problem za partiju je bio taj što su oficiri koji su vodili ofenzivne operacije koje su završavale
progonom Arapa i njihovim izgonom bili članovi MAPAM-a. Cohen je kritizirao i politiku vlade
i oficire koji su ju provodili. In the first issue of MAPAM’s ideological journal he criticized both
the government and MAPAM members in uniform, warning prophetically that “a state based on
national enmity and the rule of one people over another will certainly breed chauvinism and
reaction in its internal life; and a reactionary state will of necessity become subjugated, sooner or
later, to imperialism and its reactionary and aggressive policies in the international arena.”35 –
35.
Cohen je na jednom seminaru za nove članove MAPAM-a rekao da se „većina izbjeglica“ mora
vratiti. Vodstvo partije je ipak bilo puno umjerenije u kritikama vlade. 35.
Nakon zaustavljanja arapske ofanzive u lipnju i ljevičari u MAPAM-u i desničari imaju
zajednički cilj u vojnoj pobjedi ali zbog različitih razloga: After the Arab offensive
was blocked in June, the most hawkish elements of Ahdut Hacavodah, such as Galili and Allon,
as well as some left-wingers like Riftin, Sneh, and Cohen, agreed that the military objective of
the war should be to conquer all of Eretz Israel. The difference between the two groups was
that Ahdut Hacavodah wanted to open up the whole country to Jewish settlement, whereas the
left-wingers wanted Israel to prevent cAbd Allah from occupying any part of Palestine in order
to establish an independent Palestinian Arab state. Some continued to look forward to restoring
the political unity of the country in a binational state. 36.
Zbog ovoga MAPAM nije mogao nametnuti binacionalnu državu kao opciju suprotstavljenu
dominantnom cionističkom narativu: Meanwhile, the political program of the Zionist consensus
was derived from the activist attitude toward (Jewish) geopolitical facts: refusal to withdraw
from territories occupied in the war, refusal to repatriate the Palestinian refugees, and refusal to
accept the existence of a Palestinian Arab state. 37.
Mapam se postupno približavao ovim političkim ciljevima, u rezoluciji iz 7. listopada 1958. kažu
da se samo neki izbjeglice trebaju vratiti, oni miroljubivi. 14. studenog u jednim MAPAM-ovim
novinama se pojavljuje tvrdnja da su izbjeglice pobjegli zbog protivljenja državi Izrael što je u
suprotnosti s prijašnjim tezama partije. Mnogi članovi Hashomer Hatzacir su nezadovoljni zbog
sve veće razlike između teorije i prakse. 38.
Na jednom sastanku ove frakcije su izbile žestoke rasprave oko koncepcije Izraelske države,
židovska ili binacionalna država. 39.
Komunistička partija Palestine od ranih 20ih ima problema s međunacionalnim odnosima s
obzirom na miješano židovsko arapsko članstvo. U svibnju 1943. došlo je do raskola: In May
1943 these differences led to a split along national lines when Jewish party members led by
Shmu’el Mikunis revolted against what they considered the “ultranationalist” leadership of the
general secretary, Radwan alHilu (“Musa” ).30 Some Jewish party leaders, including Me’ir
Vilner, Ester Vilenska, Me’ir Slonim, and Simha Tzabari, remained loyal to Musa’s leadership
for a short time; but Vilner and Vilenska soon joined with Mikunis to convene the Eighth Party
Congress in May 1944, which declared itself the continuator of the PCP. Slonim and Tzabari
went on to establish the Jewish-national Communist Educational Association (CEA). The Arab
party members eventually abandoned the ideal of a joint organization with Jews and founded the
National Liberation League in early 1944 as an entirely Arab organization. Thus, at the end of
World War II there were three major communist formations in Palestine: the Jewish PCP and
CEA and the Arab NLL. 40.
U rujnu 1945. na devetom kongresu PCP Palestina je proglašena binacionalnom državom, traži
se neovisnost demokratske židovsko-arapske države. Izrazito je važno da se zagovara jednakost
Židova i Arapa i da su Židovi priznati kao jedna od palestinskih nacija. 40.
Komunistička obrazovna udruga je osnovana u svibnju 1945., ova organizacija je bila ideološki
na nekoj vrsti židovskog komunizma, podržavala je pravo Židova na nacionalni dom u Palestini,
nezavisnost za jishuve te neograničeno pravo useljavanja za Židove. Ime je uzeto po uzoru na
Browderovu Komunističku političku udrugu, kad je Browder proglašen revizionistom
organizacija se preimenovala u Komunistički savez Palestine, te nakon toga u lipnju 1947. u
Hebrejsku komunističku partiju. Većina članova ove partije je 1949. prešla u MAPAM. 41.
Na arapskoj strani glavni motiv za odvajanje od PCP-a je bilo djelovanje mladih arapskih
intelektualaca poput Bulusa Faraha. Grupa arapskih intelektualaca je u jednom letku napisala da
je PCP „arapska nacionalna partija u kojoj su neki članovi Židovi koji prihvaćaju nacionalni
program partije“. Gensek Musa je osudio pismo međutim jedinstvno partije je dodatno
poljuljano, u studenom 1943. Musa je otišao s pozicije genseka a mlađi arapski intelektualci,
Bulus Farah i njegova grupa s nekim sindikalistima su krenuli u osnivanje Narodno-
oslobodilačke Lige (NLL). Prema njemu NLL je predstavljala savez dvije društven skupine koje
su bile marginalizirane u političkom sustavu Palestine, mlade intelektualce i urbane radnike
arapske. Oni su 1945. formirali Arapski radnički kongres (AWC), sindikalnu organizaciju. Ovo
je bila najjača arapska sindikalna organizacija od službeno oko 20 000 članova. 42.
Ciljevi NLL-a: The NLL presented itself as a radical, democratic, nationalist organization “open
to every Arab citizen,” “the conscious vanguard of the national movement,” and the
“organization of the Arab working class and progressive forces.” The only explicitly communist
ideological principle was that embodied in the democratic centralist organizational structure. The
NLL called for a “democratic government guaranteeing the rights of all inhabitants [of Palestine]
without distinction” and opposed Zionist immigration, settlement, and a Jewish state, while
distinguishing between the Zionist movement and the Jewish inhabitants of Palestine. Suradnja s
cionističkim partijama je isključena zbog protivljenja židovskoj državi u Palestini koju vide kao
prepreku na putu arapsko-židovske sloge. NLL je bio jedina arapska nacionalistička organizacija
koja je zagovarala davanje građanskih prava židovima. PCP i NLL su oboje bili protiv židovske
države u Palestini. Ipak NLL je arapsko nacionalistička org a PCP je i dalje van cionističkog
pokreta. 43.
Dvije tendencije u arapskom komunizmu su se sukobile u veljači i ožujku 1947. na Konferenciji
komunističkih partija Britanskog carstva u Londonu. Emile Tuma iz NLL-a je na ovoj
konferenciji cionizam proglasio produženom rukom britanskog imperijalizma, tražio je
demokratsku jedinstvenu Palestinu bez ikakvih podjela. Shmu'el Mikunis, predstavnik PCP-a
tvrdi da je kolonijalna potlačenost usmjerena protiv oba naroda, kaže da je glavni nacionalni
problem u Palestini oslobađanje oba naroda od imperijalizma. Tvrdi da Ben Gurion i predsjednik
Arapskog visokog komiteta, Jamal al-Husayni ne mogu donijeti demokratski režim u Palestinu.
On zagovara jednu demokratsku državu s jednakim pravima za oba naroda, niti arapska niti
židovska država. 44.
Mikunis nakon toga kritizira Tumu tvrdi da zanemaruje Arapske proimperijalističke sile u
palestini. PCP je priznao jishuve kao nacionalnu zajednicu međutim nije im dao pravo na
samoodređenje do odcjepljenja. PCP se protivi podijeli, smatraju da je imperijalizam uzrok
nacionalnih sukoba kao i lijevo krilo MAPAM-a. 45.
Mikunis je iznijeo izvješće CK-u 16. listopada i tek tada PCP prihvaća podijelu Palestine UN-
ovu, međutim samo kao privremeno riješenje do uspostavljanja federalne države u budućnosti.
Nakon prihvaćanja podijele PCP je postao komunistička partija zemlje Izraela, MAKEI. Partija
koristi izraelsko ime, Eretz Izrael, osim toga u jednom letku se kaže Živjela nezavisna
demokratska židovska država, a nema sličnog poziva za arapsku državu. Ipak partija je
podržavala stvaranje arapske države u Palestini, međutim ovo pokazuje kako je postupno
potpadala pod utjecaj dominatnog cionizma. U jednom letku povodom nezavisnosti Izraela
MAKEI proglašava cijeli židovski nacionalni pokret progresivnim i antiimperijalističkim, iako je
za zanemarivanje proimperijalističkih arapskih dijeloma optuživao Tumu. 46.
Tijekom rata Mikunis smatra da je borba protiv arapskih država antiimperijalistička borba, čak
odbija UN-ovo primirje. MAKEI je u potpunosti podržao izraelsku stranu u ratu, CK već 15.
studenog 1947. savjetuje članovima da se pridruže Hagani. Nonetheless, the directive to join an
organization formerly denounced as an instrument of Zionist oppression illustrates how
circumstances pushed the party toward practical acceptance of the Zionist consensus and
concrete support for acts it would later condemn. 47.
After the Tsarapkin speech, the NLL Secretariat was split: Emile Tuma was against partition;
Fu’ad Nassar, Emile Habibi, Tawfiq Tubi, and Rushdi Shahin were in favor. Early in December
the Central Committee met in Nazareth. A majority of the members, led by Tuma, Bulus Farah,
Musa Dajani, Mukhlis cAmr, and Khalil Shanir, opposed partition. Tek na drugom proširenom
sastanku CK u Nazaretu istog mjeseca odlučeno je da će NLL podržati podijelu. Naposljetku je
došlo do podijele organizacije, mnogi članovi su sudjelovali u oružanom otporu cionistima. 47 –
48.
MAKEI je tijekom rata održao kontakte sa NLL-om i branio je prava palestinskih arapa.
Sekretarijat MAKEI-ja je u veljači poslao cirkularno pismo u kojem je objavio sporazum s NLL-
om: to achieve full political independence through anti-imperialist war; to struggle against
internal and external provocations of communal violence; to struggle for cooperation and peace
between the two peoples; to struggle for the democratic unity of the two states; and to establish a
“territorial organization of all the communists with no distinction as to their national origins,
with one secretariat and regional organizations for the two states and the Jerusalem area.” 48 –
49.
Sredinom srpnja 1948. između dvaju prekida vatre očito je da su arapske vojske razbijene što
jača podržavatelje podijele u NLL-u, oni tada uz pomoć Eli'ezera Be'erija iz arapskog odjela
MAPAM-a dijele propagandne materijale jordanskim i egipatskim vojnicima koji ih pozivaju da
napuste Palestinu i zbace vlastite vladare. 49.
and concluded with the slogan, “Long live Eretz Israel, united and democratic.” 60 The technical
device of translating Palestine as Eretz Israel in the Hebrew dailies, while formally correct,
rhetorically obscured the transformation of a land with an Arab majority into one with a Jewish
majority. 50.
NLL je čak organizirao demonstracije protiv stranih arapskih trupa. Već od svibnja 1948.
MAKEI i NLL zajednički prosvjeduju protiv postupaka Hagane nad Arapima u Haifi. MAKEI
optužuje Haganu za pljačkanje i zlostavljanje arapskih civila dva tjedna nakon zauzimanja grada.
MAKEI traži osiguravanje prehrane i građanskih prava za Arape, NLL poziva Arape u Haifi na
borbu za ostanak, de facto priznaju suverenitet Izraela. NLL je pitao MAPAM da pokuša skinuti
zabranu objave novina Al-ittihad, MAPAM je ponudio jamstvo za sadržaj međutim ovo je
odbijeno. 50 – 51.
AWC sredinom kolovoza u Haifi traži od izraelskih vlasti posao za svoje članove te
poboljšavanje opskrbe hranom, de facto priznaju izraelske institucije. Tijekom ranog rujna 1948.
CK NLL-a je objavio dokument u kojem su priznali odgovornost za raskol 1943., priznali da
postoje revolucionarni elementi u židovskoj naciji te izrazili želju za ujedinjenjem s
Komunističkom partijom Izraela (Maki). Kritiziraju politiku vlasti prema Arapima i traže pravo
svih izbjeglica da se vrate. NLL je nakon toga pozvao sve članove unutar granica Izraela da se
pridruće MAKI, ostatak je trebao nastaviti funkcionirati kao NLL. 51 – 52.
MAKI je 6. listopada pohvalio promjenu politike NLL-a i prihvatio prijedlog za ujedinjenje
partija, svi članovi NLL-a su se trebai pridružiti MAKI, a članovi CK NLL su se trebali pridružiti
CK-u MAKI. Na proširenom plenumu CK partije 22. listopada se trebalo ponovno uspostaviti
„internacionalističko jedinstvo“. Sporazum o stvaranju dvije binacionalne partije u dvije države
je postignut. Članovi NLL-a u dijelovima koje su okupirali Izraelci izvan granica UN-ovog plana
se nisu smatrali članovima MAKI. 52 – 53.
U ranom listopadu 1948. iračka, libanonska, sirijska KP i NLL su osudili arapsku invaziju na
Palestinu i podržali podijelu. Egipatski komunisti nisu potpisali jer su bili razbijeni no većina se
slagala s deklaracijom. U dokumentu se kritiziraju samo imperijalističke sile i arapski
reakcionarni režimi, nema kritike cionističke ideologije i izraelskog vođenja rata. Tek se na kraju
poziva na povlačenje arapskih i izraelskih trupa iz okupiranih dijelova arapske države po UN
granicama. Nema analize lokalnih prilika, sve se nade polažu u SSSR. 53 – 54.
Mikunis iz MAKI-ja je citirao izjave Ben Guriona i Golde Meir da palestinski arapi nisu
podržavali strane vojske i da velika većina nije sudjelovala u operacijama protiv izraelske vojske.
Partija je dobila zbog ovoga izraelski nacionalistički pomak, ipak konzistentno je branila prava
Arapa: By sanctioning this narrative, MAKI detached the Palestinian Arabs from their national
political context, denied their right to resist the expropriation of their homeland, and accepted the
Zionist view that any Palestinian Arab resistance to the creation of Israel was illegitimate.
Israel’s military dominance and the reactionary leadership of both the Palestinian Arab national
movement and the Arab states probably insured that any attempt by the Palestinian Arabs to
resist partition more actively would have compounded their national catastrophe. Recognition of
this reality, along with sympathy for the remnants of Nazism and the undeniable Zionist success
in expelling the British, led to unification of MAKI on terms reflecting a Jewish national tilt. 54.
Mikunis je na sastanku ujedinjenja kritizirao izraelsko vođenje rata, eksproprijaciju vlasništva
prognanih Arapa, uhićenje političkih aktivista uključujući komunističke podržavatelje podijele te
neaktivnost (u stvarnosti protivljenje) stvaranju arapske države u Palestini. He summarized his
criticism of Israel’s conduct of the war with the warning: “If matters continue in this way, then
the war of liberation of the state of Israel may turn into an antidemocratic war of conquest.” 55.
Kaže da su arapski komunisti radili razliku između cionizma i židovstva, ostali dijelovi arapskih
nacionalno oslobodilačkih pokreta nisu radili ovu razliku. 59.
However, the creation of a Zionist state and the war required to defend that state had a logic of
their own. In Israel, these developments led to the institutionalization of Ben-Gurion’s activist
politico-military strategy and structured the hegemonic Zionist discourse on the significance of
the Jewish state and its relationship to the Palestinian Arabs. The principle issues in the
Palestinian-Israeli conflict—the refugee question, the location of Israel’s borders, the creation of
a Palestinian state, the character of Israeli democracy—became defined by a mythologized
account that demonized Palestinian opposition to Zionism and denied realities experienced and
criticized by many Zionists themselves. Postupno je komunistička podrška podijeli Palestina
uključena u dominantni cionistički diskurs, komunisti nisu mogli pokrenuti stvaranje palestinske
države. Cionistički pokret je zbog uplitanja reakcionarnih režima arapskih postao kod komunista
jedini antiimperijalistički pokret. 64.
Komunističke partije su naknadno opravdavale kršenje podijele iz 1947.: MAKI’s support for
Israel’s violation of the partition plan through annexation of Jerusalem;95 MAPAM’s October 7,
1948, resolution on boundary modifications, its new formulation of the refugee question,
and the behavior of its kibbutzim and members in uniform during the war; the demands of both
MAPAM and MAKI that the Israeli government reject the UN-sponsored cease-fires and Count
Bernadotte's proposed territorial compromise— all these stands were justified in the name of
anti-imperialist struggle, and their adoption contributed to consolidating the hegemonic Zionist
discourse. 64.
Sve navedene partije nisu razumijele da će stvaranje Izraela dovesti do temeljnih političkih
promjena na Bliskom Istoku. Slične greške rade i židovski komunisti: The communists and the
left wing of MAPAM imagined that Israel was going to be simply a normal state in which the
class struggle would go on. They did not understand the internal, regional, and international
implications of Israel’s settler-colonial heritage and the ways in which this heritage would be
extended into the statehood period. 65.

3. Poglavlje – Politička ekonomija hegemonije

MAKI i MAPAM se nadaju da će se Izrael nakon pobjede u ratu oslanjati na SSSR, SAD je prije
rata pokušao odgoditi proglašenje neovisnosti te je nakon rata na konferenciji u Lausanni 1949.
pokušavao nagovoriti Izrael na dozvoljavanje povratka 100 000 izbjeglica. The most
fundamental reason is that Zionism and Nasserist Arab nationalism were based on dissimilar
class alliances, with opposite implications for the international orientation of the two movements.
66.
Tvrdi da je radnička klasa ostvarila hegemoniju u okviru cionističkog pokreta ranih 30tih, ova
hegemonija je održana sve do pobjede Likuda na izborima 1977: The working class established
its hegemony over the Zionist movement in the early 1930s. Organizationally this was expressed
by the formation and emergence of MAPAI as the dominant party within the yishuv and the
World Zionist Organization, MAPAI’s control of a commanding majority within the Histadrut,
and the election of MAPAI leader David Ben-Gurion as chairman of the Jewish Agency. 67 – 68.
Jedino je radnička klasa mogla naseliti i izgraditi nova naselja te uz to organizirati vojne
organizacije koje su omogućile yishuvima da stvore svoju državu u već naseljenoj i neprijateljski
nastrojenoj zemlji. Napominje da Histadrut nije bio samo sindikat već je imao svoje vojne snage,
Haganah i Palmah, sportske organizacije, osiguranje fond, zdravstvenu službu itd. 68.
O vrsti kapitala koju uvoze cionističke organizacije: Official efforts at encouraging
entrepreneurial capital investment in the Zionist project in Palestine met with only limited
success owing to the insecure conditions there. The Zionist institutions, the Histadrut,
and later the state of Israel therefore recruited capital from abroad in the form of donations and
concessionary loans, resources that can be defined as collective capital. Although these funds
were invested and managed according to the norms of the capitalist market, with the intention of
yielding a profit, profitability was often subordinated to the national-political goals of Zionist
settlement and construction. As the dominant party in the Zionist institutions, MAPAI used
highly political criteria in managing and allocating this imported capital. The Histadrut’s
enterprises—major recipients of imported capital—were also managed mainly by political
appointees of the MAPAI majority. 68.
Ističe da je radnički pokret bio ovisan o kapitalu uvezenom sa Zapada. Također bilo je potrebno
održavati sinergiju privatnog i kvalitetnog kapitala te je za uvoz kapitala bio nužan britanski
mandat. 68.
MAPAI jeva socijaldemokracija je bila orijentirana prema Zapadu i čvrsto antikomunistička.
MAPAI se nije borio protiv Britanije osim u jednom kratkom periodu 1945 – 1946., osim toga
čak i kada se protivio Britanskoj politici okrenuo se SAD-u što simbolizira Biltmore konferencija
1942. The settler-colonial component of the Zionist project had a continuing influence on the
economy, ideology, and diplomacy of the statehood period. Opisuje eksproprijaciju arapskih
kuća i zemlje. 69.
Eksproprijacija i progoni arapskog stanovništva se nastavljaju i nakon rata kroz vojnu vladu koja
kontrolira većinu arapskih područja od 1948. do 1966., vojska daje pristup ovim područjima
jedino MAPAI-ju a MAKI-ju je otežan i ograničen pristup. Histadrut sve do 1965. u svoje
članstvo Arape, Arapi su neravnopravni Židovima u svim sektorima ekonomije. 70.
Veliki uvoz stranog kapitala omogućuje Izraelcima relativno visok standard u odnosu na
proizvodne kapacitete njihove države: Over two-thirds of this imported capital consisted of
unilateral transfers requiring no return of dividends or interest: donations from world Jewry,
reparations from the West German government, and grants from the U.S. government. 70.
Još podataka koliko je Izrael bio ovisan o kapitalu iz SAD-a i Zapadne Njemačke, ovo čvrsto
smješta Izrael u Zapadni blok. Histadrut je zaošljavao oko 20 do 25% radnika, vlada MAPAI-ja i
Histadrut zajedno oko 40%. 71 – 72.
Opisuje kako je radnička klasa deradikalizirana u Izraelu, stariji Askhenazi radnici su postupno
promaknuti na upravljačke pozicije a niskokvalificirane poslove su 1950ih preuzeli imigranti iz
ostalih bliskoistočnih država koji su bili u potpunosti ovisni o Histadrutu za svoje osnovne
životne potrebe. 72.
MAKI I MAPAM su se protivili uvođenju Nove ekonomske politike 1952. koja je značila
devalvaciju izraelske funte i ukidanje nekih ograničenja cijena. MAKI i MAPAM su vjerovali da
će ovo ojačati klasnu borbu i da će radnička klasa napustiti MAPAI međutim životni standard
izraelskih radnika se konstantno povećavao. 73.
Štrajk pomoraca usmjeren protiv centralnih tjela Histadruta su podržavali MAPAM i MAKI,
štrajk traje 43 dana od studenog do prosinca 1951. Već prije toga se MAPAI i MAPAM i MAKI
sukobljavaju oko pitanja podrške UN-ove operacije u Koreji 1950. Ben Gurion je štrajk
predstavio kao borbu oko strane politike Izraela i štrajk je nasilno slomljen 14. prosinca. 74.
Eisenhower u to vrijeme nije želio ugroziti odnose s arapskim zemljama te nije sklopio vojni
savez koji je Izrael želio. Izrael je također odbio priznati diplomatski Narodnu Republiku Kinu.
Glavni izraelski saveznici su Zapadna Njemačka i Francuska sve do 1967 – 1970. kada se sklapa
savez sa SAD-om. 75.
Štrajk pomoraca je bio simbolički izraz nemogućnosti MAKI i MAPAM da promijene vanjsku
politiku Izraela u više neutralističku. Izrael je previše ovisan u zapadnom kapitalu. 76.
Visokokvalificirani radnici i arapi pod vojnom vlašću održavaju MAPAI na vlasti sve do pobjede
Likuda 1977. na krilima niskokvalificiranih radnika. 76.
MAKI od početka do kraja 1950ih gubi većinu svojih ćelija u većim tvrtkama. 77.
Na izborima za Kongres Histadruta su lijeve partije MAKI, MAPAM i Ahdut Havodah sve
slabije od ranih 50ih do sredine 60ih. 77 – 78.
SDtruktura ekonomija koju je MAPAI konstruirao: Ben-Gurion and MAPAI built a political
economy that integrated expropriation of Arab property, limits on Arab access to desirable jobs
through a nationally segmented and stratified labor market, discipline of the working class by the
Histadrut, pursuit of capital imports from the West, a rising standard of living, and total and
constant confrontation with “the Arabs.” Consequently, the positions of MAKI and MAPAM on
the Arab-Israeli conflict became thoroughly repellent to the great majority of Jewish workers. 78.
MAKI je gubio podršku zbog stava prema Arapima, MAPAM je do kasnih 50ih napustio većinu
svojih prijašnjih pozicija prema Arapima te je zato manje gubio podršku. 78.
Kibutzimi su bili konzervativna sila u MAPAM-u, ovisili su o gpotporama i dugovima koje im je
davala Židovska agencija u kojoj je dominantan bio MAPAI i zato su morali imati dobre odnose
s njima. Kibbutzi su dobivali veliku državnu podršku zato što su bili važni zbog pozicije u
područjima koja su prije bila većinski arapska te zbog obrane granica, imali su važnu nacionalnu
ulogu i ova nacionalna uloga je postupno prevladala socijalističku. Kibbutzimi su prije rata
imali9 manjak zemlje a svoje posjede su proširili upravo zbog eksproprijacije zemlje, ovo je
MAPAM kojem su baza bili kibbutzimi stavilo u lošu poziciju po pitanju odnosa prema Arapima
i ideje binacionalne države. U kibbutzima u arapskim područjima često nije bilo političke
aktivnosti, uvjeti su bili teški i obilježeni sukobima s Arapima. 79 – 80.
Daje primjer kibbutza u selu Sasa, ovaj kibbutz je nastao na mjestu arapskog sela čije je
stanovništvo protjerano i ubijeno a džamija raznesena nakon rata. 81.
Primjeri Sase i Lahava: Their experiences illustrate the difficulty of sustaining a dual
commitment to the Zionist settlement project and socialist internationalism. 84.
Američka ambasada i CIA su podržavali vojni udar 1952. u Egiptu zato što su vjerovali da su
reforme potrebne i da će oni moći zamijeniti Britaniju kao dominantna sila. 86 – 87.

4. poglavlje – A Window of Opportunity? 1949 – 1955

Tvrdi da je od 1949. do 1955. marksistička ljevica u Izraelu održavala drugačiju koncepciju
Izraelsko-palestinskog sukoba, ova koncepcija je suprotstavljena obima nacionalizmima. 102.
Prije rata 1956. sukob između Izraela i Egipta nije egzistencijalno pitanje u dvima državama. U
Izraelu MAPAM je drugi najjači blok nakon izbora 1949., a MAKI raste i vrhunac doseže na
izborima 1955. godine. Postoje snage koje žele rješavanje sukoba na temelju principa iz Un-ova
plana podijele iako ne možda na tim granicama. MAKI je konzistentno branila prava palestinskih
arapa na državu, prava povratka izbjeglica, te se protive politici MAPAI-ja prema Arapima.
MAPAM je postpuno napustio radikalnu kritiku MAPAI-jeve politike prema Arapima. MAPAM
and MAKI, however, unlike Ben-Gurion, did not appreciate that the establishment of a state
would reorder the Zionist discourse and eliminate binationalism and Palestinian Arab national
rights—ideas that had been respectable despite their minority status in the prestate Zionist
movement— from the political agenda. 103.
MAPAM i MAKI u kontekstu Hladnog rata smatraju da je ključno podržavati SSSR, to je za njih
ključno političko pitanje. MAPAM se i nakon prihvaćanja određenih cionističkih postavki
smatra, i drugi da smatraju, marksističkom partijom. MAKI-jevi zahtjevi MAPAM-u za
ujedinjeni front su na 118. 117 – 118.
Ipak MAKI vjeruje da je stvaranje izraelske države samo početak ostvarivanja ciljeva cionizma.
119.
MAPAM u kampanji za izbore u siječnju 1949. traži socijalističku, radničku državu u cijelom
Eretz Izraelu, država koja će okupiti većinu Židova koji žive u egzilu, državu koja će održavati
mirne odnose sa arapima koji žive u Palestini. MAPAM se protivio priznavanju aneksija
palestinskog teritorija od strane arapskih država, osim toga nisu zagarantirali prava zbog članstva
bvišeg Ahdut Ha'vodah. MAPAM nije primao arapske članove, organizirao je posebnu listu za
Arape 3 tjedna prije izbora. 120.
MAKI je bila arapsko-izraelska partija koja je pokušavala voditi kampanju i u arapskom
stanovništvu. 121.
MAKI program: MAKI’s electoral propaganda was based on an internationalist appeal for
establishment of a Palestinian Arab state in accordance with the UN partition plan of November
29, 1947; safeguarding of the independence of Israel; peace between Israel and the neighboring
Arab states; complete equality between Arabs and Jews within Israel; return of the Palestinian
refugees; release of all the Palestinian prisoners; an end to the military government; jobs for all
Palestinians who sought work; equal wages for Jews and Arabs; equal rights for women; free and
equal education for Jews and Arabs; freedom of religion. MAKI stressed that it was the only
Jewish-Arab party in the country.50 Tawfiq Tubi and Emile Habibi occupied the second and
fifth places on MAKTs list, positions high enough to guarantee Arab representation in the party’s
Knesset bloc. Ben Gurion je odbio nakon izbora dati ustupke MAPAM-u i zato MAKI i
MAPAM predstavljaju lijevu opoziciju. MAKI je i nakon izbora za ujedinjeni front, isto kao i za
zajedničku listu prije. 122.
MAKI prije svakih izbora predlaže zajedničku listu MAPAM-u. MAPAM odbija no surađuju na
nekim stvarima. MAKI je ipak zauzeo domoljubnu poziciju proizraelsku tijekom i nakon rata:
Despite MAKI’s clear ideological rejection of Zionism, it shared with MAPAM and the Zionist
left a common definition of the principal political issues facing Israel in 1948-49. MAKI adopted
an Israeli patriotic stance in opposing creation of a neutral no-man’s-land between Egypt and
Israel, the Mixed Armistice Commissions established at the 1949 Israeli-Arab armistice talks,
and the internationalization of Jerusalem, as stipulated by the UN partition plan, arguing that
these measures might enhance the imperialist military presence in the Middle East and
diminished Israel’s independence. 123.
MAKI je podržavao aliju no protivio se cionizmu na 11 kongresu u listopadu 1949. Tvrdi da su
židovski vođe naglašavali ideološke razlike između komunizma i cionizma no nisu govorili o
problemu naseljavanja na arapskoj zemlji, programatskoj razlici. Na kongresu se palestincima
priznaje pravo na samoodređenje i pravo na državu no napominju da će se granice dogovarati u
skladu s interesima radnika, ne spominje se poštovanje granica iz 1947. 123 – 124.
MAKI je u travnju 1949. ukinuo NLL na okupiranim područjima arapske države po planu iz
1947., ovo je značilo da su priznali status quo iako je cilj bio poboljšanje života Arapa. 125.
Although MAKI’s concessions to the Zionist consensus were far less substantial than
MAPAM’s, they were justified in the same discursive terms. The creation of Israel was a victory
for the anti-imperialist forces in the Middle East; strengthening that state was considered a
legitimate progressive goal. 125.
MAPAM-ovo lijevo krilo je bilo podijeljeno između ortodoksnih marksista i lijevih cionista:
Sneh and his mainly urban followers were motivated by orthodox Marxist appeals to class
sentiment and, above all, by Soviet loyalism. Sneh rarely used the symbols and slogans of the
Zionist lexicon. In contrast, Riftin, Peri, and their followers in Kibbutz Artzi, while they
argued that the difference between MAPAM and the international communist movement was
restricted to the Jewish national question, were primarily motivated by Zionist sentiment. 126.
Arapi su prihvaćani kao članovi u MAPAM tek nakon raskola s Ahdut Ha'avodah, no i tada je
većina u odjelu za arapske poslove Židovi. Aharon Cohen je 1950. u studenom dao ostavku na
mjesto šefa ovog odjela, njegovi pogledi se tada smatraju preradikalnima, on je inzistirao da se
odmah prima arapske članove, njegovo napuštanje je bilo poraz za ljevicu po pitanju Izraelsko-
arapskih odnosa. 127 – 128.
Na Drugom kongresa MAPAM-a prihvaćen je novi program partije, tzv. Haifa program,
zagovarao je povratak miroljubivih palestinskih izbjeglica u skladu s razvojem Izraela, građanska
prava za Arape uključujući ukidanje vojne vlade, jednake plaće, lokalne izbore itd. Međutim u
programu nije donesena odluka o prihvaćanju Arapa u članstvo i partija nije ujedinjena, nisu
ukinute frakcije. 128 – 129.
Na pitanjima, ideologije, organizacije i arapsko-izraelskih odnosa lijeva frakcija i većinski front
ujedinjenja su dali ustupke Ahdut Ha'avodahu. Ključno pitanje 1952. je pozicija prema suđenju
Slanskom, uhićen je i član MAPAM-a Mordehai Oren i optužen za špijunažu, lijeva frakcija,
Sneh posebno, podržava suđenja. 130.
13. siječnja 1953. Moshe Sneh i Adolph Berman i njihovi lijevi pristaše su stvorili Lijevu sekciju
u MAPAM-u, program lijeve sekcije: The Left Section issued a manifesto proclaiming loyalty to
the Haifa program and calling for (1) abrogation of the council’s resolution on the Prague trial,
(2) return of those who voted against the resolution, including Political Secretary Riftin, to their
leadership positions, (3) ideological and organizational resistance to the right in the party, (4)
departure from the Zionist Executive and the World Jewish Congress Executive, (5) enhanced
unity between kibbutz and city workers, (6) a united front with MAKI, (7) immediate admission
of Arab members to the party, and (8) elections for a new party congress. 131.
28. siječnja MAPAM-ovo Vijeće je isključilo Lijevu sekciju iz partije. Cionizam je bio primarna
ideologija partije i zato su isključili marksističku Lijevu sekciju. Naposljetku su iz MAPAM-a i
Fronta jedinstva isključeni svi koji su se protivili isključenju Lijeve sekcije. Uzrok ovome je
rezolucija o Praškim procesima koju je osudila Lijeva sekcija. 132.
U kolovozu 1954. od MAPAM-a se odvojio Ahdut Haavodah, Hashomer Hatzair je postao
dominantna frakcija u partiji, donesena je odluka o primanju Arapa i došlo je do ograničene
reradikalizacije, međutim: Nonetheless, the MAPAM left was smashed and with it any chance
that MAPAM would constitute either a counterhegemonic alternative to the prevailing Zionist
discourse on Arab-Israeli questions or even a consistent voice of opposition within it. 134.
Ljevica MAPAM-a je bila jača u gradovima i vrlo slaba u kibbutzima. 134.
U svibnju 1953. oni koji su zajedno sa Snehom napustili MAPAM su osnovali Lijevu
socijalističku partiju. LSP podržava pravo izbjeglica na povratak, pravo Arapa na državu u
Palestini, te jednakost za Arape u Izraelu, ipak većina članova su cionisti i LSP nema arapskog
članstva. The decisive line dividing the left from the rest of MAPAM, therefore, was not
Arab-Israeli relations, but rather Marxism-Leninism, loyalty to the Soviet Union, the “orientation
toward the forces of tomorrow,” and the building of a revolutionary party. 135.
The left in MAPAM, the LSP, and MAKI all opposed the Zionist consensus on Arab-Israeli
relations but were unable to center the national political debate in Israel on this question.
This capacity to structure public discussion was the most fundamental expression of the
hegemonic status of the Zionist discourse. 136.
LSP je zagovarao potpunu podršku i potpuno vezanje uz SSSR i narodne demokracije. MAKI
podržava LSP i naglašava da MAPAM mora izabrati kojem kampu pripada, demokratskom i
antiimperijalističkom ili imperijalističkom i antidemokratskom. 136.
Jedina razlika između LSP-a i MAKI je bila podrška LSP-a za koncentraciju svih Židova u
Izraelu, naposljetku je Sneh kritizirao cionizam u svojoj knjizi koju je odobrio CK LSP, te su se
partije ujedinile u listopadu 1954. U to vrijeme MAKI postaje najjača partija u arapskom
stanovništvu. 137.
MAKI stalno naglašava slogan „Živjelo Židovsko-arapsko bratstvo“, postaju partija koja
predstavlja radničku klasu i palestinsku naciju. MAKI je organizirao demonstracije protiv
progona Arapa. MAPAM odbija suradnju s MAKI oko pitanja Arapa, 1950. Absentee Property
Law MAPAM je bio suzdržan, MAKI glaso protiv. 138.
MAKI osvaja značajan broj glasova u nekim lokalnim izborima u arapskim dijelovima zemlje.
MAKI je također podržavao aktivnosti obnavljanje AWC-a, međutim vlasti su ovo konstantno
onemogućavale. Aharon Cohen i MAPAM su podržavali vladine mjere protiv AWC-a. 139.
MAKI je naposljetku krajem 1952. odlučio raspustiti AWC nakon dva neuspješna štrajka i nakon
što je Histadrut donio službenu odluku o primanju Arapa. 141.
MAKI je naposljetku prihvatio granice Izraela nakon rata 1948. kao minimalne: What began as
tactical necessity became the limit of political vision. MAKI ultimately acceded to the Zionist
consensus, which held that the results of the war had established new minimum borders for
Israel. This meant that MAKI’s line differed from that of the Arab communist parties, who
continued to uphold the UN partition plan boundaries as the basis for a peaceful settlement of the
Arab-Israeli conflict. Priznali su okupirane dijelove kao dio Izraela, u početku taktički međutim
to je bio ustupak cionističkom hegemonijskoj diskursu. 143.

5. Poglavlje Internationalism in PRactice: Relations Between the Egyptian and Israeli

Marxists
MAKI i MAPAM su surađivali u uspostavljanju Izraelskog vijeća mira koje je jedno vrijeme
uspješno djelovalo, oko 40% Izraelaca je podržavalo Stockholmski apel za mir. Na predsastanku
za regionalnu vijeće mira za Bliski istok Izraelci su odbili podržati zahtjev za mir temeljen na
granicama iz 1947. 146.
Egipat je pod Nasserom tražio mir temeljen na temelju zahtjeva Bandunške konferencije, ova
rezolucija je predviđala povratak Izraela na granice iz 1947., povratak svih izbjeglica a zauzvrat
bi Egipat priznao Izrael. 153.
Nasser 1955. naglašava da Egipat nema agresivne namjere i da će poštovani UN-ovu rezoluciju.
154.
Cionistička ljevica, čak i lijevo krilo MAPAM-a. odbija podržati Hilmijev poziv na mir na
temelju Bandunške deklaracije o Palestini, MAKI podržava ovakav poziv na mir. 158.

6. poglavlje – The Consolidation of Nationalist Politics: 1955 – 1958

1955. na vlast dolazi nova koalicija, MAPAI u vladu prima MAPAM i Ahdut Haavodah. Ben
Gurion je nakon Izraleskog upada u Gazu u veljači 1955. i nastavaka napada fedajina na Izrael
postavio sigurnost države kao glavno političko pitanje, proradničke društvene politike nisu
dobile prostor usprkos MAPAM-u u vladi. 161.
Tvrdi da je 1955. godina prekretnica na Bliskom Istoku, Izrael je učvrstio svoju prozapadnu
orijentaciju a Nasser je postao popularni antiimperijalistički vođa zbog protivljenja Bagdadskom
paktu i Bandunške konferencije. As I argued above, the two countries’ international orientations
were integrally linked to their political economies, the social composition of their nationalist
movements, and the overall logic of the military conflict (once the Israeli activists seized the
initiative in determining its development). These elements jointly constituted a nationalist
political discourse in Egypt and Israel in which fundamentally conflicting visions of the
requirements of national independence came to be perceived as mutually exclusive. 162.
Opisuje kako je aktivistička politika u Izraelu postupno postala dominantna te isključila
komunističku koncepciju rješavanja izraelsko-arapskog sukoba. 162.
MAKI je 1955. dobio nešto više glasova i poslanika u Knessetu međutim ovo su bili kratkotrajni
uspjesi zbog nekih lokalnih faktora, dugoročno gledano izraelska politika se pomicala udesno:
These modest successes were undermined, however, by the steady rightward shift of the entire
framework of Israeli politics as Ben-Gurion and his activist followers recast the Zionist political
discourse, glorifying the state (a state dominated by MAPAI, of course) and particularly
its military arm as the central institutions and supreme values of the new Jew.6 The preeminence
of the Histadrut during the mandate period was replaced by that of the state and the IDF. Since it
was controlled by the same political party, the Histadrut eventually conceded to BenGurion’s
statist policies in most arenas. 163.
Uz to: With the dismantling of the labor trend, symbols like the red flag and the celebration of
May Day disappeared from the public schools and eventually from public consciousness. 164.
As the Histadrut’s leading role in Jewish society was assumed by the state, the political
leadership of the Jewish working class, though formally still embracing variants of socialist
ideology, began to adopt increasingly class-accommodationist positions. Ben-Gurion himself
stopped speaking of socialism. Despite workers’ frequent economic struggles over wages, prices,
and taxes, the political trajectory of the Jewish working class was now away from the Marxist
left, while MAPAI embraced an ever milder version of social democracy in order to encourage
and protect private capital investment. 164.
Egiptski komunisti u svim frakcijama su 1955. podržali kupovinu oružja od Čehoslovačke. 165.
MAPAM nakon prodaje oružja i Hruščovova govora u prosincu 1955. u kojem kaže da je
politika Izraela otkada je nastao bila neprijateljska prema susjedima sve više gubi vjeru u SSSR,
MAKI kritizira MAPAM zbog njihovog kritiziranja prodaje oružja i govora. 168.
U siječnju 1956. MAKI organizira demonstracije protiv vojnih upada izraelske vojske u Egipat i
okupiranu Gazu. Na demonstracijama se poziva na mir i osuđuje agresivna izraelska politika. Na
demonstracijama u Tel Avivu gdje su demonstranti bili većinom židovski se ne govori o pravima
arapa, u Haifi gdje su većina Arapi se govori. Napominje da MAKI tada nije partija arapskog
nacionalizma već sama sebe definira kao „partija izraelskog patriotizma i proleterskog
internacionalizma“. 169 – 170.
In Israel, it was difficult enough to convince a Jewish audience that the Arab and Israeli
governments were equally responsible for the conflict and that its continuation served only the
cause of imperialism; to argue that Israel was the aggressor and the willing servant of imperialist
interests, while Egypt and the other Arab states merely sought peace (as demonstrated by the
Bandung resolution and Egypt’s improved relations with the international peace camp beaded by
the Soviet Union), was beyond the limit of legitimate political discourse. The elementary
facts that might have supported such an argument—the activities of Unit 101 and its successors,
Israel’s responsibility for the Egyptian Jewish sabotage ring of July 1954, the failure of a series
of mediation attempts, and Ben-Gurion’s efforts since early 1955 to convince the cabinet to
launch a preemptive war against Egypt—were unknown in Israel. For most of the Jewish public
they were also unknowable. 171.
U kampanji za izbore 1955. se vidi da je MAPAM odustao od opozicijske alternativne politike i
da su prihvatili stav Ahdut Haavodah da je uloga lijevih partija biti korektiv MAPAI-ju. MAPAI,
Ahdut Havodah i Herut u kampanji traže žestoki odgovor na granične upade fedajina. 172.
MAPAI je na izborima izgubio 5 poslaničkih mjesta što je interpretirano kao osuda Sharettove
umjerene politike prema Arapima, nakon dolaska na vlast1955. Ben Gurion je pokrenuo granične
sukobe s Egiptom. 173.
Richard Weintraub iz MAPAM-a tvrdi da se MAPAM pridružio vladajućoj koaliciji jer je
Egipatska kupovina oružja od Čehoslovačka prijetnja za Izrael te da će MAPAM spriječiti
potpisivanje saveza sa SAD-om, programatskih ustupaka MAPAI-ja nije bilo. 174.
MAPAM je tvrdio da je Izrael stalno tražio mir i da su arapske države odbijale mir, krajem 1955.
Nasser je ipak neizravno preko posrednika pregovarao s Izraelcima. MAPAM tvrdi da ovo
onemogućava njihovu kampanju protiv preventivnog rata, ovo je vrlo blizu opravdavanju rata i
MAPAM će ubrzo nakon početka rata 1956. podržati rat. MAPAM je podržao rat 29. listopada i
nakon toga podržao zahtjeve za aneksijom Gaze i Sharm al-Shaykha. 175 – 176.
But just as MAPAM’s resolution of October 7, 1948, justified the results of Israel’s first war,
despite the party’s severe criticism of the manner in which it was conducted and its effects on the
Palestinian Arab civilian population, so the demand to annex Gaza retroactively justified the
1956 war and legitimized the logic of activism. 177.
U ovom trenutku međutim MAPAM-ovo lijevo krilo je uništeno, MAPAM je već 10 godina
popuštao po pitanju arapa te je ušao u MAPAI vladu bez ikakvih ustupaka i nije izašla iz vlade
nakon što je MAPAI započeo rat kojem se MAPAM protivio. MPAM je prestao s tim trenutkom
biti radikalna opozicijska partija. 177.
Tek nakon rata 1956. egipatski komunisti postaju politički u potpunosti usklađeni s Nasserovom
vladom i više ne govore puno o mogućnosti mira iako poštuju podijelu iz 1947. Izrael se stalno
osuđuje kao produžena ruka imperijalizma. 188 – 189.
Glavni utjecaj 20. Kongresa KPSS na MAKI i egipatske komuniste je olabavljenje discipline i
početak razvoja „nacionalnog komunizma“, nema odlijeva članstva. 190.
Posljedice 20. Kongresa i moskovske konferencije partijske 1957. na MAKI, Arapi postaju više
nacionalistički nastrojeni: Shmu’el Mikunis and Emile Habibi represented MAKI at the
Twentieth Congress of the Soviet Communist Party, and Moshe Sneh and Tawfiq Tubi
represented the party at the November 1957 Moscow conference of communist parties called to
reassess the international movement’s path following Khrushchev’s revelations. According to
Berl Balti (formerly a leader of MAKI), after meeting with Khalid Bakdash and other Arab
communists in Moscow, Habibi and Tubi began to argue that the decision to support the partition
of Palestine was an error attributable to Stalin’s cult of personality and that the 1948-49 war had
in fact been an unjust anti-Arab war; they therefore returned to Israel demanding that MAKI
declare nonrecognition of Israel’s territorial acquisitions beyond the boundaries of the UN
partition plan.93 When questioned about this, however, Habibi responded with the opposite
contention: that some Jewish members of the party (most notably Balti) had begun to argue that
Stalin’s errors had caused the international communist movement to adopt a historically negative
attitude toward Zionism.94 Neither claim is supported by documentation, and it is possible both
are correct. 192.
4. travnja 1956. kada se Mikunis vratio s dvadesetog kongresa iz MAKI je isključen Hanokh
Bzozah zbog židovskog nacionalizma. On je bio jedan od ranih kritičara Praških procesa 1952.
Također je kritizirao MAKI zbog odbijanja pridruživanja vladi 1955. 192.
MAKI je izgubio određeni broj židovskih članova ovo je bila posljedica XX. kongresa i Bzozaha
koji je oko sebe okupio grupu židovskih komunista, oni su nadoknađeni novim arapskim
članovima međutim MAKI sve više postaje partija koja se brine za arapske probleme. 193.
Nakon rata MAKI koristi Kafr Qasim masakr kao mobilizacijski motiv za privlačenje Arapa,
Tawfiq Tubi je istražio ovaj masakr i objavio u tisku što se dogodilo nakon zataškavanja. Nakon
rata 1956. MAKI je zaključio da je sigurnost židovske države osigurana i da je u opasnost došao
arapski narod i njegova borba protiv imperijalizma, zato se fokusiraju na arapske probleme. 194.
Stavovi partije da je Izrael bio agresor, da je savez s imperijalistima 1956. bio pogreška, da je za
mir bilo potrebno vratiti izbjeglice i priznavanje prava na samoodređenje palestinskih Arapa su
postale nedopustive stvari u izraelskom političkom diskursu obilježenom nacionalizmom.
Istovremeno Arapi u MAKI po uzoru na Nasserov nacionalizam pokušavaju partiju pogurati
prema arapskom nacionalizmu. 194 – 195.
MAKI nakon početka rata traži povlačenje Izraelske vojske i u Knessetu su pokrenuli opoziv
vlade zbog napada na Egipat. 195.
Trinaesti kongres MAKI je bio zakazan za studeni 1956. no zbog rata je morao biti odgođen do
29. svibnja 1957., do tada se vode rasprave, pogotovo oko arapsko-izraelskih odnosa. Na
dvanaestom kongresu MAKI se nije raspravljalo o granicama država što je bio ustupak
cionistima i židovskog javnosti. 196.
Već prije rata 1956. se vode rasprave o granicama između Mikunisa i nekih arapskih članova,
originalne teze za kongres objavljene u rujnu iste godine kažu da se treba postići kompromis oko
pitanja teritorija znači nešto između statusa quo i plana iz 1947. Rat je dodatno radikalizirao i
ojačao arapske nacionalističke elemente u partiji, The most controversial addition to the original
theses was the determination that “Israeli-Arab peace demands the recognition by Israel of
the right to self-determination, up to secession, of the Palestinian Arab people, including its part
living in Israel.” 109 In other words, not only were the Palestinian Arabs entitled to a separate
state, but Arabs living in Israel (presumably those living in territorially contiguous areas of the
Galilee and the Triangle) would also have the right to separate from Israel and join such a
Palestinian state once it was established. This oblique formulation, which suggested that Israel
might return to borders resembling those outlined in the partition plan, resulted from the
intraparty struggle mentioned above, in which some Arab leaders (probably Fu’ad Khuri, Emile
Tuma, Saliba Khamis, and possibly also Habibi) had insisted on specifying that a peaceful
resolution to the conflict could come about only if the UN partition borders were adhered to. 197.
Nakon ovoga MAKI napadaju u izraelskom tisku zbog navodnog zagovaranja arapskog
separatizma. Od rujna 1957. MAKI odlučuje pojačati borbu protiv tlačenja Arapa. Također
organizira memorijalna obilježavanja KAfr Qasim masakra. 198.
General Security Services Shabak organizacija je 6. veljače 1958. organizirala objavljivanje
lažne vijesti u tisku da se arapski članovi MAKI planiraju odvojiti i voditi antikolonijalnu borbu.
Ne postoje dokazi da se ovaj sastanak stvarno dogodio. 199 – 200.
Habibi later expressed this outrage in a brilliant tragicomic novel, The Secret Life of Saeed, the
Ill-fated Pessoptimist: A Palestinian Who Became a Citizen of Israel, which many regard as one
of the finest works of Arabic fiction in the post-1967 period. 200.
Neki arapski članovi MAKI su nakon uspostavljanja UAR-a počeli izražavati podršku ovoj
novoosnovanoj državi. Fu'ad Khuri čak tvrdi da se palestinski Arapi smiju pridružiti UAR-u.
201.
Na 1. maj 1958. vojna vlada u Nazaretu je uhitila veliki broj palestinskih arapskih članova
MAKI koji su demonstrirali usprkos zabrani. 202.
Arapski front koji se kasnije preimenovao u Narodni front je savez komunista i arapskih
nacionalista preko kojeg oni rade na zajedničkim ciljevima za Arape u Izraelu. 202 – 203.

7. poglavlje – The Triumph of Nationalism: 1959 – 1965

Kraj 50tih je doveo do širenja panarabizma, prvo politička pobjeda Egipta 1956., stvaranje UAR-
a 1958. te puč protiv Hashemitske monarhije u Iraku iste godine. Zbog Nassera marksisti su bili
prisiljeni promijeniti stav iz 1947. i 1948., arapske države više nisu bile reakcionarne. 204.
Od 31. prosinca 1958. pa kroz sljedećugodinu Nasser vodi žestoki obračun s komunistima,
uhićeno je dvije do tri tisuće ljudi. 206 – 207.
U Izraelu je početkom 1959. zbog događaja u Egiptu došlo do raskola Narodnog fronta na
frakciju Zemlja koja je bila lojalna Nasseru i frakcije koja je nastavila surađivati s MAKI. MAKI
je zbog ovoga privremeno prestao ići putem arapskog nacionalizma međutim ovo je bilo samo
privremeno i arapi su na kraju i dalje bili najznačajnija skupina u partiji. 207 – 208.
MAPAM je na Trećem kongresu 1958. otvoreno odbio ML ideologiju, a njihovi pokušaji
organiziranja Arapa su bili vrlo neuspješni, nastavili su suradnju s MAPAI, više nisu marksisti.
208.
MAPAM-ovi vođe u Političkom komitetu su UAR definirali kao antiradničku reakcionarnu
diktaturu i kao neprijatelj Izraela. MAPAM-ovi arapski članovi su imali pozitivniji stav prema
UAR-u, naglašavali su antiimperijalizam no ovo nije bio službeni stav partije. 213.
MAPAM 1959. u arapskoj zajednici, preko arapskih članova i neslužbenih tiskovnih organa,
promiče naserizam iako službeno kritizira Nassera, MAKI tada podržava Qasima i Iračku
revoluciju. MAKI je izgubio podršku zbog ovakve politike. 215.
Ovo također dodatno naglašava razlike između Židova i Arapa u MAKI, Židovi žestoko
kritiziraju dok su Arapi puno suzdržaniji u kritiziranju Nassera. 216.
Od siječnja 1958. MAKI kritizira definiranje Izraela kao „imperijalističke baze“ u diskursu
arapskih nacionalista i komunista. MAKI npr. Sneh inzistira da Izrael ima pravo na postojanje i
da ovo pravo ne ovisi o imperijalističkom ponašanju vlade. 217.
Na izborima 1959. MAPAM i MAKI vode kampanju protiv prodaje oružja Zapadnoj Njemačkoj
od strane Ben Gurionove vlade, a kod Arapa se kampanja vodi na bazi suprotstavljanja Qasima i
komunista s jedne i Nassera s MAPAM strane. 218.
MAKI u svojim materijalima za kampanju više ne koristi slogane koji spominju arapsko-
židovsko bratstvo, naglašava se nacionalizam. 219.
MAPAI je u ovim izborima povećao svoj broj poslanika u odnosu na MAPAM i MAKI, Shimon
Peres i Moshe Dayan koji su bili glavni provoditelji vojne aktivističke politike su po prvi put
dobili mjesto u Knessetu i MAPAI se općenito okrenuo u desno. 221.
MAKI u periodu između izbora 1959. i 1961. ima nadu da će kriza u MAPAI koja je izbila zbog
zataškavanja Lavon afere i Ben Gurionovog pokušaja da za cijelu aferu okrivi tadašnjeg ministra
Lavona iako su njegovi stranački suborci i oficiri IDF-a naredili operaciju. Vlada je pala zbog
ove afere, osim toga početkom 1961. dolazi do štrajkova židovske radničke klase, osnivaju
akcijske komitete neovisne o Histadrutu i ovo budi nadu MAKI iako su MAPAM i Ahdut
Haavodah odbili zajednički nastup na izborima u radničkom frontu za obranu demokracije. 223 –
224.
MAKI je također sudjelovao u uspješnoj borbi Arapa protiv zakona o konsolidaciji zemlje koji bi
omogućio eksproprijaciju arapske zemlje na određenim područjima uz obeštećenje. 224 – 225.
Prije izbora u kolovozu 1961. MAKI je održao svoj 14. kongres, na tom kongresu je iz teza
izbačena formulacija o pravu arapa u Izraelu na samoodređenje do otcjepljenja. 226.
U programu se ne spominje arapska država u Palestini, traži se međusobno priznavanje prava na
samoodređenje židovskog i arapskog naroda i izraela i susjednih arapskih država. Traže
recipročno priznanje i ponovno počinju kritizirati arapske vođe. 227.
Mikunis je otvoreno rekao da oni neće u programu govoriti o granicama države i broju izbjeglica
koji se trebaju vratiti, ovo je bio izravan napor da ne antagoniziraju židovsku radničku klasu.
228.
This approach, however, was the mirror image of MAKI’s propaganda line in the Arab
community in the 1959 elections, when it defended itself by engaging in nationalist competition
with MAPAM. 228.
U arapskom stanovništvu žestoko kritiziraju MAPAM zbog sudjelovanja u vladi koja je odbila
primiti izbjeglice. Propaganda u arapskom i židovskom komunističkom tisku je bila vrlo
različita, puno o suđenju Eichamnnu u židovskom i puno o pitanju izbjeglica u arapskom, malo o
demokraciji koja je navodno bila glavni problem izbora. 228.
MAKI je doživio uspjeh, broj poslanika je povećan s 3 na 5, međutim tradicionalno je udjel
glasova bio dvije tećine Židovi jedna Arapi a na izborima 1961. je bilo skoro pola pola. Partija
ima samo 400 arapskih članova a dobila je 20 000 glasova Arapa i bila je druga najjača partija
iza MAPAI arapskih lista. 229.
U MAKI su postojali neki teoretičari npr. Eli'ezer Feiler koji su žejeli po uzoru na Togliatija u
program MAKI uvesti tezu o izraelskom putu u socijalizam, vodstvo partije je bilo iz Istočne
Europe i ortodoksno orijentirano što je spriječilo ovakve pokušaje, osim toga ortodoksija je
vjerojatno omogućavala jedinstvo židovskog i arapskog dijela partija. 231.
U Izraelu ne postoji ujedinjena izraelska kultura koja obuhvaća Arape i Židove, inzistiranje na
izraelskom putu u socijalizam bi moglo i na kraju će razbiti jedinstvo partije. 232.
Od kraja 1961. omladinska organizacija MAKI BANKI je postala sve više nacionalistička,
ceremonije primanja u organizaciju se odvijaju na prvi maj i Hanuku umjesto na prvi maj i 7.
studenog, BANKI je čak sponzorirao jednu vojnu jedinicu u kibbutzu NAHAL. Značajan znak
nacionalnog komunizma. 233.
Following the 1961 Knesset elections MAKI had two contradictory options for further growth: a
“Jewish national” orientation or an “Arab national” orientation. After defending the flag of
orthodoxy throughout the 1950s, Sneh became the most articulate representative of the Jewish
national orientation. 235.
Habibi was the champion of the Arab national orientation. He argued that MAKI should have
been more aggressive in its campaign attacks on the parties of the Zionist left, to lay the basis for
an antiBen-Gurion front. 235.
1963. je Ben Gurion posljednji put dao ostavku, Levi Eshkol dolazi na premijersko mjesto,
Mikunis i većina Židova u MAKI tvrdi da treba napadati Gurionove pristalice u MAPAI, arapi i
Vilner tvrde da dolazak Eshkola nije značajna promjena. 236.
This disagreement prefigured the 1965 split in the party and contained most of the components
that caused it. The key issue was, Should MAKI loyally support the policy of the Soviet Union,
which was based on the assessment that the Arab nationalist movement led by Abdel Nasser was
the leading anti-imperialist force in the Middle East, or did the need to fashion an Israeli road to
socialism require distancing the party from Soviet stands that were regarded in Israel as
excessively and uncritically “pro-Arab” ? 237.
Advocates of the second position (opinion B) emphasized that the radical nationalist Arab states
were military dictatorships, exercised repression against their working classes and communist
parties, refused to recognize Israel, called for its destruction, and excepted it from the call for
peaceful coexistence—which became the principal Soviet foreign policy slogan following the
conclusion of the partial nuclear test ban treaty with Britain and the United States on August 5,
1963. 238.
Arapski vođe su shvaćali da je potencijal židovske radničke klase za radikalizaciju malen i željeli
su prebaciti fokus na borbu za arapsko oslobođenje, Židovi u partiji su željeli židovski put u
komunizam. 239.
Od 1961. dvije godine traje razdoblje iznimno aktivnog otpora židovske radničke klase. 239.
Međutim u ove dvije godine intenzivnih radničkih borbi napredak MAKI u židovskoj radničkoj
klasi je bio minimalan iako su sudjelovali u štrajkovima. 1963. MAKI gotovo uopće nema
radničkih organizacija u industrijskim postrojenjima. Broj članova u židovskim dijelovima
zemlje od tada počinje čak blago padati. 240.
Početkom 60tih otvaranja radnih mjesta za Arape kao i škola dovodi do jačanja MAKI kod
Arapa, proleterizacija arapskog stanovništva je značajan društveni proces koji je doveo do
jačanja MAKI u izborima za Histadrut: The rapid proletarianization of the former Arab peasantry
after the easing of some work and travel restrictions by the military government in 1959 and
expansion of secondary and university education were the main social processes that broke down
the authority of the clan heads, mobilized the Arab community in the 1960s, and led to increased
support for MAKI. 243.
Baza MAKI su radnici koji putuju iz svojih sela na rad u gradove te učenici u školama koji
također putuju u gradove. 243.
The 1965 split in MAKI was fundamentally an expression of the party’s shifting social base and
the poor prospects for a radical reorientation in Israeli politics. The Jewish working class was
moving toward the right, and the party’s activity in the trade union struggles of the early 1960s
failed to attract new Jewish members or readers of the party press. 243.
Eshkol naposljetku nije mogao obuzdati krugove vojne koji su zagovarali aktivističku vojnu
politiku i bio je prisiljen 1967. pokrenuti preventivni rat protiv Arapa. Židovska radnička klasa
nastavlja skretati u desno. Ovisnost Izraela o zapadu je postala još veća, i u uvozu kapitala a
SAD je postao najbitniji dostavljač oružja. 244.
Uzroci raskola, židovska radnička klasa nije pružila solidarnost Arapima a tada je u tijeku bio
panarapski val koji je povećao očekivanja Arapa: The split in MAKI and subsequent
establishment of two communist parties—the entirely Jewish MAKI, led by Mikunis and Sneh,
and the overwhelmingly Arab RAKAH, headed by Vilner and Tubi—was an expression of the
inability of the Jewish working class to keep its part of the bargain reached when the Jewish and
Arab communists united to form MAKI in 1948. The Arabs agreed to recognize Israel and
operate in its political system; in exchange, they expected that the class solidarity of Jewish and
Arab workers in alliance with other democratic forces in both communities would achieve full
democratic rights for Israel’s Arab citizens and win Jewish recognition for the right of the
Palestinian people to national self-determination in the form of an independent state. By the early
1960s, the prospects for this outcome appeared very remote. Thus, to avoid becoming hopelessly
isolated within the Jewish community, MAKI stepped back from speaking about the Arab-Israeli
conflict in the terms it had employed in the 1950s. For Arab party members this retreat was
unacceptable, not only because it damaged the party’s prospects for future growth in their
community, but also because the anti-imperialist impulses of Nasserist pan-Arabism were not yet
exhausted. 244.

Zaključak