Weber

1. Tko zapravo ima „poziv za politiku“, posebno ako se zna da se 'politika

doduše vodi glavom, ali zacijelo ne samo glavom'?
Politika znači snažno, lagano bušenje tvrdih dasaka sa strašću i mjerom
istovremeno. Posve je točno, a to potvrđuje cjelokupno povijesno iskustvo,
da čovjek ne postiže ono moguće kada svijet ne bi konstantno posezao za
onim nemogućim. Ali onaj tko to može učiniti mora biti vođa, i ne samo to,
već i junak. A i oni koji nisu ni jedno ni drugo, moraju se naoružati, već
čvrstinom srca koja je dorasla do poraza svih nada, inače neće moći ostvariti
ni ono što je već moguće. Samo onaj tko je siguran da se neće polomiti zbog
toga što je svijet, sa njegovog stanovišta, previše glup ili previše prost, samo
onaj koji ima snage svemu tome reći „ipak!“, samo taj ima poziv za politiku.
2. Detaljno izvedi sociološko shvaćanje političke organizacije, posebno
države.
Što je država? Ni ona se ne može sociološki definirati samo iz sadržaja
njene djelatnosti. Gotovo da nema zadatka koji ne bi došao u nadležnost
političke organizacije, a s druge strane gotovo da nema zadatka za kojeg
bi mogli reći da u svako vrijeme isključivo pripada onim organizacijama za
koje možemo reći da su političke- danas su to države, a povijesno su bile
prethodnice moderne države. Moderna država se može naposljetku
sociološki definirati samo na osnovi specifičnog sredstva koje joj je kao i
svakoj političkoj organizaciji svojstveno; na osnovi primjene fizičke sile.

3. Weber govori o političkim oblicima koji su „djeca demokracije“. Na što

točno misli? Detaljno objasni ključni oblik/organizaciju demokracije.
Od ovog idiličnog stanja vladavine krugova uglednika, i prije svega
parlamentaraca, odstupaju najmoderniji oblici stranačke organizacije. Oni
su djeca demokracije, masovnoga biračkog prava, nužnosti masovnog
vrbovanja i masovne organizacije, djeca najstrože discipline i najvišeg
jedinstva vodstva. Tu prestaje vladavina uglednika i usmjeravanje od
strane parlamentaraca. „Profesionalni“ političari izvan parlamenta
preuzimaju posao u svoje ruke bilo kao „poduzetnici“-kao što je slučaj s
američkim bossom ili engleskim election agentom- ili kao fiksno plaćeni
službenici. Formalno se događa široka demokratizacija. Mjerodavne
programe ne stvara više parlamentarna frakcija, a kandidate ne
postavljaju više lokalni uglednici nego skupštine višeg reda, kojih može
 biti više, sve do opće stranačke skupštine. Ali, u stvarnosti se moć nalazi u
rukama onih koji kontinuirano djeluju unutar političkog pogona ili u
rukama onih od kojih održavanje pogona ovisi novčano ili kadrovski-npr.
mecene. Odlučujuće je to da taj cijeli ljudski aparat ili bolje rečeno oni koji
njima upravljaju, drže parlamentarce u šaci i mogu im u priličnoj mjeri
nametnuti svoju volju. A to ima poseban značaj za izbor vodstva stranke.

4. Politička djelatnost je povezana s „dijaboličnim silama“. Objasni na koji

način.
Ako umjesto „rodno mjesto“ ili „domovina“ – što nema za svakoga
jednoznačnu vrijednost – kažete „budućnost socijalizma“ ili
„međunarodni mir“ onda ćete se suočiti s problem u obliku u kojem se on
danas pojavljuje. Jer sve to, ukoliko se tomu teži pomoću političkog
djelovanja, koje se služi sredstvima sile i oslanja na etiku odgovornosti,
ugrožava spas duše. Ali ako se tom spasu teži na osnovi čiste etike
uvjerenja u vjerskoj borbi, može mu se nanijeti šteta i može biti
diskreditiran za čitav niz generacija jer nedostaje odgovornost za
posljedice. Jer onaj koji djeluje tada nije ni svjestan dijaboličnih sila koje
su u igri. One su neumoljive i stvaraju posljedice njegovog djelovanja i za
njegov unutarnji život.

5. Weber piše o demagozima. Kako ih on vidi i tko su po njemu „suvremeni

demagozi“?
Demagog je, od vremena ustavne države, i u potpunosti od vremena
demokracije, vodeći tip političara na zapadu. Neugodan prizvuk riječi ne
smije dopustiti da se zaboravi da to ime nije prvi nosio Kleon nego Perikle.
Bez službe, ili protivno položajima u antičkoj demokraciji koji su bili
dijeljeni kockom, s jedinim izbornim položajem – položaj najvišeg
stratega, on je vodio suverenu ekleziju atenskog demosa. Moderna
demagogija se, doduše, služi govorom čak u kvantitativnom ogromnom
obujmo – prsjetimo se samo nekih predizbornih govora koje neki
moderan kandidat mora održati. Ali, ona se još ustrajnije bavi pisanom
riječi, prema tome, politički publicist (prije svega novinar), najvažniji je
predstavnik ove vrste.
6. Prema Weberu kroz povijest se javlja pojam 'eksproprijacije
eksproprijatora'. O čemu se tu radi?
Razvoj moderne države posvuda je potican time što je vladar pokrenuo
razvlaštenje samostalnih privatnih nositelja upravne moći koji su vladali
 paralelno s njim, dakle vlasnika upravnih i ratnih sredstava i politički
upotrebljivih dobara svake vrste. Cijeli proces je potpuna paralela s
razvojem kapitalističkog poduzeća pomoću postupnog razvlašenja
samostalnih proizvođača. Na kraju vidimo da se u modernoj državi
raspolaganje cjelokupnim političkim pogonskim sredstvima skuplja u
jednom vrhu, da ni jedan službenik nije više osobni vlasnik novca koji troši
ili zgrada, zaliha, oruđa, ratnih strojeva kojima raspolaže. Dakle u
današnjoj državi je, što spada u bit pojma, potpuno provedeno
razdvajanje upravnog aparata: upravnih službenika i upravnih radnika od
materijalnih sredstava. Ovdje se sada uključuje najmoderniji razvoj i
pokušava pred našim očima pokrenuti eksproprijacija eksproprijatora
političkih sredstava, a time i političke moći.
7. Weber piše o istinskom činovniku. Kako ga Weber vidi u odnosu na
političare odnosno političke vođe?
Pravi službenik prema svom stvarnom pozivu ne bi se trebao baviti
politikom, već prije svega upravljati nestranački. To vrijedi i za tzv.
Političke upravne službenike ukoliko u pitanje nije doveden državni rezon,
tj. životni interesi vladajućeg poretka. „Bez bijesa i pristranosti“ on treba
upravljati svojim položajem. On dakle ne bi smio činiti upravo ono što
političar, vođa kao i njegovi sljedbenici, uvijek i neizbježno moraju činiti:
boriti se. Jer stranačje, borba i strast predstavljaju element političara, a
prije svega političkog vođe. Njegovo se djelovanje, za razliku od
službenika, nalazi pod sasvim drugačijim principom odgovornosti. Čast
službenika je sposobnost, da ako, usprkos svojim predodžbama,
nadređene vlasti ustrajavaju na naređenju koje mu se čini pogrešnim, to
naređenje na odgovornost naredbodavca savjesno izvrši, upravo tako kao
da ta zapovijed odgovara njegovom vlastitom uvjerenju. Bez te etičke
discipline i samozatajnosti raspao bi se cjelokupni aparat. Čast političkog
vođe, vodećeg državnika, je isključiva samoodgovornost za ono što čini,
samoodgovornost koju on ne može i ne smije skinuti sa sebe. Upravo
visokostojeći činovnički tipovi su loša stvar, i u političkom pojmu riječi
neodgovorni, te etički niski političari. To je ono što nazivamo
„službeničkom vladavinom“.
8. Weber govori o dvije vrste demokracije. Izvedi ih i navedi koju on
preferira i zašto.
Demokracija s vođom i demokracija bez vođe. Demokracija s vođom jest
omasovljena demokracija i centralizaciju moći u rukama vladara, odnosno
političkog vođe. Vođa je karizmatik, demagog, koji ima sve osobine
 karizmatskog vođe zbog kojih ga mase prate i poštuju. On upravlja
„mašinom“ – discipliniranim pogonom koji radi za njegov račun. S druge
strane demokracija bez vođe je vladavina političara po pozivu koji nisu
pozvani, političara bez karizmatskih kvaliteta koje nekog čine vođom. To
znači ono što stranačka oporba naziva 'vladavinom klike'. Zasad u
Njemačkoj imamo samo ovo posljednje.
9. Weber govori o tome kako su iz borbe vladara sa staležima nastali
profesionalni političari. Objasni to detaljno na primjeru klera i
humanistički obrazovanih literata.
Kler- u borbi protiv staleža vladar se oslanjao na politički upotrebljive
slojeve nestaleškog karaktera (kler u Z i I Indiji, budističkoj Kini i Japanu,
lamaističkoj Mongoliji, kršćanskim područjima srednjeg vijeka). Kler je
pismen. Uslijedio je njihov uvoz zbog dobivanja pismenih upravnih
kadrova koji bi se mogli koristiti u borbi protiv vladara, aristokracije. Kler u
celibatu – izvan sklopa normalnih političkih i ekonomskih interesa, nije
dolazio u iskušenje da za svoje potomke zahtijeva samostalnu političku
moć naspram svog vladara. Kler je od pogonskih sredstava vladarske
uprave bio odvojen svojim vlastitim staleškim kvalitetama.
Humanistički obrazovani literati su učili latinski jezik i grčke stihove te su
postajali politički savjetnici, pisali vladareve političke govore… vrijeme
procvata humanističkih škola i vladarevih zaklada namijenjenih za
profesore 'poetike'. Istočna Azija – kineski mandarini – školovani i iskusni
sloj koji je odredio cjelokupnu sudbinu Kine.
10. Objasni spoils sistem.
Spoils system je praksa kojom se viši položaji u javnim ustanovama ili
službama tretiraju kao plijen pobjedničke stranke na izborima. On je
tehnički bio moguć u Americi jer je uslijed mladosti američke kulture bilo
moguće podnijeti da upravu vode čisti diletanti. Jer 300 000 do 400 000
takvih stranačkih osoba, za svoju kvalifikaciju nisu mogli navesti ništa
osim činjenice da su svojoj stranci učinili usluge. No, takvo stanje nije
moglo postojati bez priličnih neprilika: korupcije i rasipništva što ih je
mogla izdržati samo zemlja s još neograničenim ekonomskim šansama.
11.Weber navodi tri tipa stranaka. Objasni ih.
povremene političke organizacije (klubove), takvo stanje zovemo
"vladavina krugova uglednika i parlamentaraca". Oni su bili čisti
sljedbenici aristokracije, kandidate su postavljali mjesni uglednici, a malo
ljudi je imalo biračko pravo (cenzus naobrazbe i imućnosti).
 2. prijelazna faza bile su organizacije u kojima političku djelatnost napola
obavljaju uglednici, a napola službenici i poduzetnici. Razvijale su se
mreže lokalnih stranačkih organizacija u gradovima i mreže „povjerljivih
osoba“. Politika je bila sporedna profesija, a broj profesionalnih političara
malen. U Engleskoj je LEADER odabirao za određene položaje i njemu su
se obraćali tzv. lovci na položaje. Uz to se razvila figura kapitalističkog
poduzetnika election agenta.
3. moderne stranke plebiscitarne demokracije – masovne stranke =
najmoderniji oblici stranačke organizacije plodovi su demokracije,
masovnog biračkog prava, masovnog vrbovanja i masovnih organizacija,
te jedinstva vodstva i stroge discipline. Moć se nalazi u rukama onih koji
kontinuirano djeluju unutar pol. pogona. Sljedbenici od pobjede vođe
očekuju nagradu. No mašina može doći u ruke stranačkih službenika i
tada dolazi do birokracije. Takve stranke organizirane su po tzv. caucus
sistemu (pojavio se 1868. godine na lokalnim izborima u Birminghamu)
12.Weber ističe skupinu koja je bila „svojstvena Zapadu“ i od presudnog
značaja za cjelokupnu njegovu strukturu. Navedi koja je to skupina i
objasni.
Weber govori o odvjetnicima. Njihov značaj za politiku Zapada je velik jer
su oni demagozi i mogu tehnički uspješno voditi loše argumentiranu stvar.
Znači odvjetnik posjeduje dvoje bitne stvari koje čine političara –
demagoške sposobnosti i skupinu političkih stavova (doktrinu). Odvjetnik
ima osjećaj za manipulaciju ljudima što mu daje dobre predispozicije za
bavljenje politikom, zastupa interese interesanata, a politička aktivnost
putem političkih stranaka je upravo aktivnost interesanata. Odvjetnik je
nadmoćam svakom službeniku – službenik nije demagog, a kada to i
pokuša biti ispadne loš demagog. Odvjetniku prednost daje i činjenica da
poznaje predmet jednako kao i službenici.

13.Weber govori o novinarima. Tko su oni?

Novinar, prema Weberu, dijeli istu sudbinu kao demagog i advokat.
Novinar je lišen čvrste društvene klasifikacije, pripada nekoj vrsti parijske
kaste koju u društvu uvijek ocjenjuju prema njezinim etički najnižim
predstavnicima. Novinar mora imati velik osjećaj odgovornosti.
Novinarstvo je poziv koji sa sobom donosi velika iskušenja, no to stvara
posljedice da publika tisak promatra s mješavinom prezira i bijednog
kukavičluka. Na pitanje političke profesionalne sudbine novinara, njihova
šansa da dođu do vodećih položaja bila je povoljna samo u
 socijaldemokratskoj stranci. Šansa da stranački vođa potekne iz redova
tiska bila je iznimka. Razlog tomu je njegova materijalna ovisnost o
zarađivanju za život putem pisanja novinskih članaka. Imaju i mali
poslovni ugled, odnosno koliko god novinari bili ugledni nikad neće doseći
ugled npr. liječnika. Bez obzira na to Weber tvrdi da novinarska karijera
ostaje jedan od najvažnijih puteva profesionalne političke djelatnosti, a
novinare smatra jednim od tipova profesionalnih političara.

14. Weber govori o staleški strukturiranoj organizaciji. Objasni.

Staleški strukturirana organizacija je kada državni uprani aparat sam
posjeduje upravna sredstva (novac, građevine, ratni materijal i dr.). Npr.
feudalizam - nositelj moći (vladar) vlada uz pomoć samostalne
aristokracije feudalaca koji na svom području sami provode upravljanje,
pravosuđe, sami se opremaju za rat itd… Vladar i „samostalna“ feudalna
aristokracija međusobno dijele vlast, jer vladar nije mogao osigurati
njihovu poslušnost. Zbog toga se moć vladara zasnivala samo na savezu o
osobnoj vjernosti i činjenici da je feudalac legitimnost za svoj posjed i
društveni položaj izvodio iz vladara.

15.Nabroji vrste etike.

Weber kaže da svo etički orijentirano djelovanje može biti orijentirano
prema etici uvjerenja ili etici odgovornosti, dvije temeljno različite i
suprotstavljene maksime.
Etičar uvjerenja smatra da za posljedice svog djelovanja nije on kriv, nego
da je odgovoran svijet, glupost ljudi ili čak Božja volja. Primjer za to su
sindikalisti – pristaše ove etika kojima možeš sto puta reći da će posljedica
njegova djelovanja biti veća potlačenost njegove klase, a da to na njega
ne ostavi dojam – jer drugi su krivi. Etičar uvjerenja osjeća se odgovoran
samo za to da se ne ugasi plamen čistog uvjerenja nppr. Plamen protesta
protiv nepravednosti društvenog poretka, a svrha njegovih postupaka je
raspirivati taj plamen.
S druge strane etičar odgovornosti je odgovoran za svoja djelovanja i za
posljedice, neće tvrditi da je netko drugi za njih odgovoran, nego računa s
prosječnim manama ljudi, te smatra da je i on samo čovjek s tim istim
manama.

16. „dužnost prema istini“. Pokaži o čemu je tu riječ.

Dužnost prema istini je za apsolutnu etiku bezuvijetna. Dakle: publiciranje
svih dokumenata, prije svega onih koji terete vlastitu zemlju na osnovi tog
jednostranog publiciranja: priznavanje krivnje, jednostrano, bezuvjetno,
bez obzira na posljedice. Političar će smatrati da time u krajnjem rezultatu
istina nije unaprijeđena nego je zloupotrebom i raspirivanjem strasti
zatamnjena; da bi plodove moglo donijeti svestrano, plansko ispitivanje
od strane nestranačkih tijela, a da bi svako drugačije postupanje za naciju,
koja tako radi, moglo imati posljedice koje se desetljećima ne mogu
ispraviti. Ali apsolutna etika ne pita za posljedice.