Povodom knjige “Transition to

Nowhere” razgovarali smo s

istaknutim filozofom i
sveučilišnim profesorom
Borisom Budenom, koji živi i
radi u Berlinu.
Kada se gugla vaše ime, piše da
ste austrijski filozof. Kakvo je
zapravo vaše identitetsko
određenje u tom smislu? Biti
nečijim filozofom.
- Čini mi se da nemam nikakav
identitet i da vam priznam,
uopće mi ne fali. Sjećam se
vremena kad nitko nikoga nije
pitao za taj identitet. Danas je
drugačije. Ne možeš ne imati
ga. I nitko te ne pita želiš li ga
ili ne. Tako je nastao i moj
austrijski identitet. Iz puke
činjenice mojeg posjedovanja
austrijskog državljanstva. Sve
ostalo što se učitava u frazu
“austrijski filozof” nije pod
mojom kontrolom. A učitava se
svašta, cijeli niz proizvoljnih
svojstava pa tako i to da sam,
kako kažete, nečiji filozof, kao
da pripadam kanonu
“austrijskih filozofa” zajedno s,
recimo, Husserlom,
Wittgensteinom ili Popperom.
Naravno da je to besmislica, ali
nije najgora s kojom moramo
živjeti protiv svoje volje.
Pa što je onda identitet ako nije
stvar slobodne volje?
- Nužnost! Nešto što nam je
nametnuto i što negira naše
pravo na slobodni izbor.
Identitet je ideologija koja bez
konkurencije vlada suvremenim
svijetom. Ako se danas još
uvijek može govoriti o iskustvu
totalitarizma, onda mu je ime
“identitet”. Ali nije bilo uvijek
tako. Nekada su karakterizacije
kao “austrijski filozof”,
“američka glumica”, “češki
pivopija” itd., služile
jednostavnoj geopolitičkoj,
odnosno kulturnoj orijentaciji u
svijetu. Garantirale su kakvu-
takvu usporedivost razlika i
njihovu relativnu
ravnopravnost. Tko je
spominjao nacionalnu
pripadnost, uvijek je pod njom
podrazumijevao i nekakvo
društvo. Sa stupanjem identiteta
na svjetsku političku scenu taj
dubinski, društveni karakter
nacije se izgubio. Ona je danas
ime za identitetsku zajednicu. I
što je sadržajno praznija, to je
politički efektnija. Raspad
Jugoslavije i nije bio ništa
drugo nego rat identiteta koji je
nepovratno uništio društvenu
supstancu naših nacija. One su
iz njega izašle kao prazne
identitetske ljuske bez ikakvog
društvenog sadržaja.
Kažete u jednom razgovoru da
smo “na novom početku za koji
ne znamo čega je to početak”.
Važi li to i za današnju
situaciju? Je li ona, u tom
smislu, također “radikalna”?
- Ljudi danas shvaćaju da kriza
u koju smo ušli nije nikakav
ciklički poremećaj koji samo
nakratko prekida inače
postojanu normalnost. Ona je
radikalna utoliko ukoliko može
biti fatalna. Decenija u koju
smo upravo ušli bit će
odlučujuća. Ako se do 2030.
emisije stakleničkih plinova ne
prepolove, odnosno ako se do
polovice stoljeća ne svedu na
nulu, izgubljeni smo. Klimatska
će katastrofa biti neizbježna.
Dakle, nema više “nigdar ni tak
bilo da ni nekak bilo”. Nema
više opravdanja za
oportunističko kalkuliranje. Ili
ćemo sprovesti radikalne
promjene, ili nas neće biti.
Radikalno se odnosi na
promjenu u samom načinu
reprodukcije života. Nema više
tabua koji se ne smiju dovoditi
u pitanje. Nije to ni koncept
ekonomskog rasta, ni privatno
vlasništvo, ni sam kapitalizam.
Ne možemo svi živjeti kao
Amerikanci i trošiti onoliko
energije koliko troši prosječna
američka obitelj. Zemlja to ne
može podnijeti. Dakle, ne samo
da taj način života odnosno
kapitalistički način proizvodnje
koji ga omogućuje ne mogu
više biti ideal svima ostalima;
oni se moraju radikalno
promijeniti.
Odnosi li se to i na nacije, na
primjer na ove naše iz
takozvane regije?
- Upravo na njih se to i odnosi.
Ako se one radikalno ne
promijene, dani su im
odbrojeni. Nedavni izvještaj
demografa okupljenih oko
Eurostata tvrdi da će za
dvadesetak godina u Hrvatskoj
polovica stanovništva biti starija
od 65 godina. Do kraja stoljeća
preko 60 posto populacije bit će
“starci”. Po tom scenariju za
tridesetak godina Hrvatska će
izgubiti milijun stanovnika. A
na kraju ovog stoljeća u zemlji
će živjeti tek nešto više od
milijun i pol stanovnika, ne više
u nacionalnoj državi nego u
nekoj vrsti masovnog staračkog
doma. Isto važi i za ostale
zemlje regije. Srbija bi trebala
imati čak manje stanovnika od
Hrvatske.
Ti statistički trendovi se
projiciraju na temelju
parametara koji važe danas. Ali
oni se sutra mogu u potpunosti
promijeniti.
- Ali što ako se ne promijene,
ako u svijesti ljudi odnosno u
politici koju oni podržavaju ne
dođe do nekog radikalnog
obrata? Onda ovaj scenarij
odumiranja nacije postaje
sasvim realističan. Za mene
osobno, a ja se niti osjećam
Hrvatom niti volim Hrvatsku,
taj scenarij uopće ne zvuči
pesimistično. Ljudi ima
dovoljno na svijetu, čak će ih u
dogledno vrijeme biti još i više.
U Nigeriji je polovica
populacije mlađa od 19 godina.
Ta zemlja će krajem stoljeća
imati 800 milijuna stanovnika.
Razloga za paniku dakle nema.
Potrebno je samo dovesti u
pitanje hrvatsku nacionalnu
ideologiju, dakle ideološke
pretpostavke na kojima je
ustrojena danas dominantna
ideja hrvatske nacije. To je na
prvom mjestu rasistička dogma
da su Hrvati samo oni koji su
rođeni od oca Hrvata katolika i
od majke Hrvatice katolkinje,
dakle logika krvi i tla na kojoj
je uspostavljena suvremena
hrvatska država. Kako tu
ideologiju izričito ili prešutno
podržavaju gotovo svi u čijoj se
odgovornosti nalazi budućnost
Hrvatske, uključujući i vodeće
hrvatske demografe, izlaza,
kako se čini, nema. Oni će i
dalje bulazniti o Hrvaticama
koje će najednom početi rađati
po petero djece, zahtijevati
zabranu abortusa, obećavati
rapidni rast standarda koji će
zaustaviti odlazak mladih ljudi
u svijet i čak osigurati njihov
povratak. Ali neće primijetiti da
su im ljudi tu iza ugla, kod
Bihaća, ljudi koje, kad pređu
granicu, njihova država batina,
pljačka i protuzakonito izbacuje
natrag u Bosnu. Ali u tome i jest
problem hrvatske nacionalne
ideologije i, općenito, hrvatskog
domoljublja, da reže granu na
kojoj nacija sjedi. Hrvatskim
ideolozima i političarima
nedostaje najjednostavniji
instinkt za preživljavanje. Tako,
umjesto da stvore nekakav plan
imigracije, privlačenja i
prihvaćanja migranata koji su
nasušna potreba proste
reprodukcije društva, uvjet za
bilo kakav ekonomski
prosperitet, oni su svoju naciju
uvalili u ulogu frontex batinaša.
Sasvim u skladu sa svojom
tisućljetnom kulturom. Nacija
koja ima takve ideologe i
političare ni ne zaslužuje da
preživi.
Kako u tom kontekstu vidite
ovu pandemiju i njezine
implikacije?
- Ljudi su manje-više svjesni
toga da je ona samo simptom
jedne daleko teže bolesti koja
nam prijeti iz budućnosti. Mi
još ne znamo što će nas sve
snaći, koje još nepoznate
boleštine će izroditi globalno
zatopljenje, kakve će
nesagledive posljedice
prouzročiti za sada još
nezaustavljivo uništavanje
prirode. Ipak, nešto smo već
naučili iz ove krize. Društvena
solidarnost, briga za slabije i
nemoćne, svjesno ljudsko
udruživanje s ciljem
zajedničkog djelovanja, i ono
najvažnije, nužnost racionalnog
planiranja u skladu s društvenim
svrhama, to je ono što nam stoji
na raspolaganju pred
nadolazećom katastrofom. A tu
katastrofu, i to danas postaje sve
jasnije, nećemo spriječiti ako
ćemo i dalje slijediti logiku
beskonačnog ekonomskog rasta
i ako ćemo dati da nas poput
slijepaca i dalje vodi takozvana
nevidljiva ruka tržišta. Ona nas
je i dovela na rub katastrofe.
Došlo je vrijeme da ponovo
izmislimo socijalizam u kojem
će čovjek biti drug ne samo
drugom čovjeku nego i prirodi,
onoj izvan sebe kao i onoj u
sebi.
I u vašoj novoj knjizi
“Transition to nowhere” bavite
se problemom postkomunizma.
O kakvom je to povijesnom
procesu riječ? O povijesnom
napretku ili možda regresiji?
- Kao i u prethodnim knjigama
inzistirao sam na tezi da je
takozvana postkomunistička
tranzicija ideološka zamka u
koju je kapitalistički Zapad,
pobjednik Hladnoga rata,
uhvatio bivša socijalistička
društva osiguravajući sebi
apsolutnu dominaciju i
neograničenu kontrolu nad
njima. Uspio im je nametnuti
jedan cilj bez alternative, cilj
slijepog dostizanja Zapada. Sva
njihova budućnost time se svela
na ponavljanje nečije tuđe
prošlosti. Štoviše,
postsocijalistička društva
stavljena su pod neku vrstu
zapadnog tutorstva, poput
nekakvih maloljetnika povijesti
nezrelih za upravljanje
vlastitom sudbinom. To je bila
cijena integracije u globalni
kapitalizam u kojem je
mnogima od tih društava
suđeno da nikada ne dostignu
prosperitet i moć svojih gazda i
profitera.
Kako je Hrvatska, ako je,
okončala tu tranziciju?
Submisivno? Je li mogla
drugačije?
- Okončala ju je kao vazal bilo
najmoćnijih zemalja Europske
unije, kao Njemačke na primjer,
bilo Sjedinjenih Država
odnosno NATO pakta. Taj
vazalni odnos ima jasan
neofeudalni karakter. Tranzicija
je u tom smislu proces upravo
suprotan prosvjetiteljstvu.
Dakle, ne izlazak iz
samoskrivljene nezrelosti, u
čemu je Kant vidio smisao
prosvjetiteljstva, nego upravo
suprotno, dragovoljno
prihvaćanje tog stanja vlastite
nezrelosti i potrebe za
tutorstvom.
Korak, dva unatrag: kada i kako
je kod nas zapravo započela ta
tranzicija?
- Ako mene pitate, proces
tranzicije u Hrvatskoj započeo
je onda kada je na Trg
Republike vraćen spomenik
banu Jelačiću. Još danas mi nije
jasno što je tadašnja hrvatska
malograđanska inteligencija,
koja je to izvela, vidjela loše u
ideji republike. Kakvu to
antidemokratsku, komunističku
ideologiju, kakav to
totalitarizam ili, božemesačuvaj,
jugoslavenstvo? A još manje mi
je jasno što im je ondje trebao
Jelačić, onaj koji je kao
habsburški vazal u ime
feudalnog apsolutizma u krvi
zatro građansku, demokratsku
revoluciju. Ali, kako se ono
kaže: Čega se pametan stidi,
time se budala ponosi. Danas,
nakon što je tranzicija završena,
čini se da je Jelačić s pravom na
svome placu. Da svjedoči o
kontinuitetu hrvatskog
vazalstva, od Jelačića, preko
Pavelića do Plenkovića.
Tuđman, ipak, ne spada u taj
kontinuitet. On je bio
suverenist, barem u pokušaju.
Odveć se ugledao na svog vođu
i učitelja Josipa Broza, jedinog
pravog suverena kojeg su narodi
na ovim prostorima ikada imali.
Ali nije imao njegove
kapacitete, ni intelektualne, ni
političke. Ipak, umro je sretan, u
zabludi da je ostvario
samostalnu i suverenu hrvatsku
državu.
Je li sad napokon završilo to
vrijeme tranzicije, i ako jest,
kako znamo da jest?
- Podnaslov moje njemačke
knjige o tranziciji objavljene
prije desetak godina je “O kraju
postkomunizma”. Ne dakle o
kraju komunizma, nego o kraju
procesa izlaženja iz njega. Taj
proces nije dovršen kada je
postignut nekakav njegov
povijesni cilj, na primjer kad je
napokon ostvarena društveno
stabilna, ekonomski
prosperitetna i kulturno
oplemenjena demokracija – na
ovom se mjestu obično dodaje:
“zapadnog tipa”. Naprotiv,
tranzicija je dovršena onda kada
je taj cilj potrošio svoju
privlačnu energiju, kada se
cijela teleologija
postkomunističke tranzicije
rasplinula u realizmu
privatizacijske pljačke,
korumpiranih elita,
postindustrijske pustoši,
emigracije, primitivnog
klerikalizma, intelektualne
dekadencije i kulturne
provincijalizacije, ukratko u tuzi
i bijedi perifernog kapitalizma.
Danas samo neoliberalni
talibani još zahtijevaju konačno
ostvarenja tranzicijskog cilja
koji oni vide u fantaziji nekakve
“normalne, uređene države”
koja će se odreći svih svojih
funkcija osim one da bude
servis za akumulaciju njihovih
profita.
Većina eseja u ovoj knjizi traži
odgovore na politička i
povijesna pitanja u praksama i
djelima suvremene umjetnosti.
Zašto baš u umjetnosti? Zar
povijesno odnosno političko
znanje nije u stanju samo
odgovoriti na ta pitanja?
- Nemoguće je tu knjigu
disciplinarno definirati. Ja
nisam nikakav kritičar ili
povjesničar umjetnosti. Također
nisam napisao ni nekakav
traktat iz estetičke teorije.
Štoviše, nisam odabrao ni teme
tih eseja. Naprotiv, svi ti
tekstovi su naručeni i svi su
napisani za novac. Načelno ne
želim prikrivati činjenicu svog
najamnog rada u sferi kulture i
umjetnosti, dakle realnost
materijalnih, proizvodnih
pretpostavki svog navodno
autonomnog autorstava. Nisam
ja kao autor s originalnim
idejama prišao umjetnosti i
ponudio joj svoje usluge.
Upravo obrnuto, umjetnost je
došla k meni i ponudila mi
novac za tekstove na teme koje
je sama odabrala. Ja dakle
nisam ni pisac, ni umjetnik, ni
teoretičar ovoga ili onoga, ni
novinar, nego neka vrsta
kondotijera u današnjoj
Republici slova, suvremenoj
reprodukciji onoga što se u
renesansi i prosvjetiteljstvu
nazivalo Respublica Literraria.
Kondotijer dolazi od talijanskog
condottiero što znači naprosto
kontraktor, onaj koji radi po
ugovoru, ili ako baš hoćete,
plaćenik.
To odudara od predodžbe
slobodnog umjetnika,
intelektualca koji ima svoju
jasnu poziciju i ulogu u javnosti
nacionalne kulture.
- Suvremena umjetnost je
globalni sistem koji je već
odavno progutao i probavio
koncept nacionalne umjetnosti.
Ona nema više nikakve veze s
onom starom predodžbom o
umjetnosti kao podrubrici
kulture u smislu listanja starih
novina: najprije vanjska, pa
unutarnja politika, pa
ekonomija, pa kultura i u njoj
umjetnost, a na kraju sport,
razonoda i vrijeme. U tu
transformaciju spada i otvaranje
umjetnosti prema svim temama
suvremenog života, kulture,
politike, povijesti, kao i prema
znanstvenim disciplinama.
Nema više te discipline znanja
koja nije dobrodošla u
suvremenoj umjetnosti, kao što
je, s druge strane, suvremena
umjetnost dobrodošla u svim
sferama modernog znanja. U
tom smislu se može reći da sam
i ja umjetnik, naravno, ne u
smislu u kojem stara nacionalna
kultura razumije tu profesiju.
Gotovo svi eseji u knjizi
izvorno su napisani na
engleskom. Spada li ta činjenica
također u transformaciju o kojoj
govorite?
- Tako je. Suvremena
umjetnost, i ne samo ona, nego
čitavo područje suvremene
proizvodnje znanja, kulture,
ekonomije i politike, pa tako i ta
današnja Republika slova ima
svoj “materinji” jezik, koji je,
jasno, engleski. Mladen
Stilinović koji je početkom
devedesetih skovao onaj slavni
slogan da “umjetnik koji ne
govori engleski nije umjetnik”
bio je potpuno u pravu. Ta
činjenica ima, naravno,
dalekosežne posljedice po
nacionalne jezike, naročito
ovako male i nemoćne kao što
je hrvatski – koji nacionalisti
još uvijek pokušavaju nasilno
odvojiti od srpskog, bosanskog
ili crnogorskog, tako samo
ubrzavajući njegovo propadanje
i odumiranje. Već danas taj je
jezik velikim dijelom
revernakulariziran, sve više
upotrebljiv samo još u
nevažnim domenama života i
rada, u svakodnevici, obitelji, u
zatvorenom lokalnom svijetu
vazalne državice na periferiji
globalnog kapitalizma.
Uostalom, studija “Evropski
jezici u digitalnom dobu”, koju
je nedavno izradila grupa od
preko 200 eksperata jezične
tehnologije, došla je do
zaključka da 21 od 30 europskih
jezika koje su istraživali ima
slabu ili nikakvu digitalnu
podršku. Uvjereni su da većina
europskih jezika neće preživjeti
digitalno doba. Nije potrebno
napomenuti da je hrvatski među
njima. Skora budućnost će nam
tako dati odgovor na pitanje tko
će prvi odumrijeti, nacija ili
njezin jezik. Što se prvoga tiče,
nije mi žao. Kad je o jeziku
riječ, treba sve učiniti da se on
spasi, a na prvom mjestu
osloboditi ga iz nacionalističkog
kaveza u kojem mu nema
opstanka.
I za kraj, umrla je Mira Furlan.
Poznavali ste je?
- Da, jesam. Zato s nelagodom
danas promatram kako se u
Zagrebu naveliko slini za njom.
Kasno. Ali njezin suprug, Goran
Gajić, kojeg se danas u tom
kontekstu spominje samo još
kao, je l’, onog Srbina zbog
kojeg je nastao čitav problem –
da je voljela Hrvata, valjda bi
sve bilo u redu – on je još živ.
Gajić je, i to mladi ljudi ne
znaju, također dijete sa
zagrebačkog novovalnog
asfalta, lik iz Zvečke i s
duvanskog puta. Ako se sad
stide zbog toga što su napravili
Miri, neka pozovu Gajića da mu
to u oči kažu. I on je, na svoj
način, bio dio te novovalne
kulture kojom se sad svi toliko
ponose. S druge strane, možda
je Marx bio u pravu kad je
rekao da je stid revolucionarni
osjećaj. Možda je hrvatska
kultura kojoj je trebalo trideset
godina da joj taj stid dođe iz
dupeta u glavu nešto naučila.
Možda se promijenila. Možda
će sad imati hrabrosti da se
ispriča ljudima koje je
izvrijeđala i otjerala dok su još
živi. Istina, Mira je mrtva, ali
Dubravka Ugrešić je još živa,
Rada Iveković je živa. Što čeka
Filozofski fakultet? Da umru,
pa da i on počne sliniti.