Pobuna u Bjelopavlićima 1854.

godine –
Momčilo Šaletić
       Poslije crnogorsko-turskog rata 1852-1853. godine i
velikih ratnih pustošenja najplodnijih prostora Crne Gore
(Bjelopavlića, Crmnice i drugih), nastupila je teška
nemaština i glad. Stanje je još više pogoršala nerodna 1854.
godina, kada su pojedine porodice naprosto umirale od
gladi.

       Crnogorski državni interes je nalagao da se u

pograničnim krajevima striktno poštuje dogovor o miru s
Turcima, što je još više pogoršavalo polozaj tamošnjih
stanovnika, koji su, pored ostalog, upadima u tursku
teritoriju dolazili do plijena koji bi im pomogao u održanju
porodica.

       Prirodno je da se u takvim okolnostima javi veliko

nezadovoljstvo, kao posljedica opšte egzistencijalne
nesigurnosti. Tu atmosferu je pojačano koristio skadarski
vezir Osman-paša, pa je svim sredstvima, obećanjima i
potkupljivanjem vezivao za sebe opozicione prvake iz
Bjelopavlića, Pipera i Kuča i podsticao ih na otpor Cetinju.

       Opozicija je sa svoje strane takođe koristila stanje duha

u narodu i snažnom propagandom na sve moguće načine
nastojala da omrazi Knjaza. U novembru prethodne (1853)
godine iz Crne Gore u Austriju emigrirali su glavni nosioci
politike protiv knjaza Danila: Pero Petrović, serdar Milo
Martinović i Stevan Perović Cuca, ali su njihove veze u
zemlji ostale brojne i jake. Pero je, istina, umro u Kotoru 28.
januara 1854. godine, ali to nije umanjilo djelovanje
opozicije u inostranstvu, a ni u zemlji, đe joj je na čelu bio
Đorđija Petrović. Prema njihovim zamislima je i
organizovana pobuna u Bjelopavlićima, Piperima i Kučima
1854. godine. Njihov glavni cilj je bio zbacivanje knjaza
Danila sa vlasti i zadržavanje glavarskih i privilegovanih
pozicija, njih i njihovih sljedbenika. Na toj osnovi su okupili
jedan broj istaknutih ljudi u plemenima, koji su bili
organizatori pobune. Prema planu za koji se znalo na
Cetinju, pored ostalog Stevan Perović Cuca, koji je školovan
u Beogradu i imao jake veze sa srpskom vladom i dvorom,
trebalo je da ide u Srbiju i otud obezbijedi dovoljnu novčanu
pomoć za uspjeh pobune. Na osnovu takvog plana
pripreman je oružani ustanak.

       Organizatori pobune u Bjelopavlićima su bili pop Risto

Bošković, sa dva brata od strica, popom Đokom i Vidom.
Risto je, inače, bio oženjen sestrom knjaza Danila, Janom.
Sa Boškovićima je sarađivao i Petar Pavićević iz Pavkovića,
kao pripadnik opozicione struje protiv Knjaza koju je
predvodio Đorđija Petrović.
Sukob i netrpeljivost između Boškovića i Knjaza nijesu bili
izazvani trenutnom ljutnjom, kako se to pokusalo
predstaviti, već sa mnogo dubljim razlozima i dužim
trajanjem. U podjelama koje su nastale u Crnoj Gori – ko je
za »Zeka«, ko je za Pera i Đorđiju – Boškovići su se
očigledno opredijelili za ove druge. Pop Risto je za to imao i
vrlo konkretan, materijalni razlog. On je, naime, sve do
novembra 1852. godine imao pravo povlašćene trgovine
solju, a tada mu je, na Knjažev prijedlog, to pravo Senat
uskratio, u sklopu širih reformi koje su uvedene u oblasti
trgovine.

       Kada je krajem 1853. godine Pero Petrović sa

pristalicama emigrirao u Austriju (Kotor), Crnom Gorom se
prosuo glas da su istovremeno, strijepeći za svoje živote, u
Spuž kod Turaka otišli pop Đoko i brat mu Vido Bošković.
Tih dana Boškovići su poslali poruku Knjazu tražeći da
odmah abdicira u korist Đorđije Petrovića, a da emigrantima
dozvoli povratak i to na sljedeći način:
»… ako se do tri dana ne odreče sam knjaževstva i ne preda
vladanje Đorđu, i ne pozove serdara Mila na trag da će svi
predat se veziru Skadarskome«.

       O njihovom, kao i o izbjeglištvu cuckog serdara Andrije

Perovića javlja »Srbski dnevnik« 25. novembra 1853, ali
već 29. novembra vijest o bjekstvu Boškovića demantuje,
navodeći da im Bjelopavlići nijesu dali da idu na Cetinje da
prisustvuju skupštini glavara koju je Knjaz sazvao i na kojoj
je odlučeno da se Pero Petrović, serdar Milo Martinović i
Stevan Perović-Cuca, kao izdajnici otadžbine trajno osuđuju
na izgnanstvo.

       Može se pretpostaviti da se Knjaz nije obrtao na poruku

Boškovića, a još manje na onakve ultimatume oko
abdikacije, međutim, ovim je potpuno jasno objelodanjeno
neprijateljstvo prema Knjazu, koje će za oko pola godine
prerasti u pokusaj oružane pobune.
       Iz Bjelopavlića su uz Đorđiju Petrovica bili i pop Puniša
Pavićević sa šurom Todorom Kadićem.
Sve navedene ličnosti iz Bjelopavlića pripadale su poznatim
porodicama i bratstvima, a i kao pojedinci imali su zavidan
uticaj i ugled u plemenu. Vido Bošković je bio miljenik
vladike Rada i njegov bliski saradnik. Očigledno je da mu je
u Danilovo vrijeme pozicija bitno promijenjena. Pop Risto,
pop Đoka i Vido Boškovići i sa njima Puniša Pavićević i
stric mu Petar, plemenski kapetan Pavkovića – su u
Bjelopavlićima bili glavni nosioci opozicionog rada protiv
Knjaza i svega onoga što je on kao novinu uvodio u Crnu
Goru, vjerujući da mogu za sobom u datom trenutku povući
veliki dio naroda. Zbog toga su i stali na celo pobune.
Izmišljeni povod za pobunu je bio, kako je rečeno,
tradicionalni narodni skup u manastiru Ostrog 1854. godine,
na kome su Knjaz i njegova pratnja – perjanici, navodno,
osramotili neke nevjeste i đevojke iz Bjelopavlića.

       Naravno, to je bila samo propaganda, ali su je mnogi

prihvatili kao punu istinu. Tome su pomogle i neke tadašnje
srpske i austrijske novine koje su dopirale do Crne Gore, a
kasnije i neki istoričari i etnografi, koji su taj »glas«
prihvatili bez ozbiljnije provjere, poput Petra Šobajića. Iza
ovako prljave propagande u nekim austrijskim listovima,
koji su izlazili na srpskom jeziku, stajao je Stevan Perović-
Cuca, pa je Knjaz lično zvanično urgirao kod austrijskih
vlasti da se objavljivanje laži o njemu prekine.
Potka te preuveličane i u osnovi izmisljene priče je sljedeća:
Na Trojičin dan se kupi velika masa ljudi u ostroški
Manastir. Skupu prisustvuju mladi i stari, glavari i običan
svijet, muškarci, žene, mladež. Te, 1854. godine na sabor je
došao i Knjaz, a sa njim i njegov lični prijatelj, francuski
konzul u Skadru, Ekar i drugi gosti. Na saboru su bili i svi
viđeniji Bjelopavlići. Uveče, kad je uobičajeno narodno
veselje, Knjaz je trazio da lijepi momci i nevjeste i đevojke
igraju kolo, a nakon toga su njegovi perjanici – katunjani,
navodno, po Danilovom nagovoru, obljubili neke od tih
žena.

       Ta priča i danas, u različitim varijantama, živi i

povremeno razne »pamtiše« daju povoda da se napiše kakav
feljton ili člančić u novinama, i danas sa tačno određenim
političkim ciljem, kao u vrijeme samoga događaja.

       Ovim povodom se desilo nešto što je sasvim suprotno

crnogorskom mentalitetu, pa i moralu. Umjesto da se svoja
sramota krije, (ako je bilo), da o njoj nikad niko ne sazna, a
obraz da se pere bez velike galame, priča je upravo od
Bjelopavlića tako munjevito raširena, ali ne sa ciljem da
opravda navodne žrtve, nego da narod uvjeri kako je Knjaz
ništavilo spremno i na takve niske postupke. Prema
narodnom kazivanju, u širenju propagandne priče vodeću
ulogu je imao pop Risto Bošković i njegova supruga Jana,
sestra Danilova, što je, bar što se nje tiče, naravno, malo
vjerovatno. Navodno je pop bio legao da spava i zaspao kad
je kod njega dotrčala, sva usplahirena Jana, koja je i sama
bila u kolu, i rekla mu kako nije smio dozvoliti da se pred
ostroškom svetinjom brukaju Bjelopavlići, jer su se Knjaz i
perjanici grubo šalili sa naivnim ženama i nevinim
đevojkama koje su bile u kolu.

       Interesantno je pratiti, kako je vrijeme prolazilo i kako

je koja generacija ovu priču prihvatala i prenosila dalje, tako
je čitav događaj dobijao na grubosti i nemoralu. Na kraju je
ispalo, da to nijesu bile samo slobodnije šale i zadirkivanja,
nego čak i silovanja, u kojima je učestvovao i Knjaz lično.
Čini se da je verziju ovoga događaja, koja je najbliža istini,
opisao Blažo Milovanov Vuletić u knjizi:
»Bilješke i pričanja iz života starih Bjelopavlića po pričanju
starih Brđana«. Vuletić je rođen 1859. godine, znači
odrastao je i živio sa neposrednim učesnicima događaja, a
kako sam kaže:
»Moj otac kao bivši perjanik knjaza Danila bio je o Troičinu
dne (1854) u Ostrogu na manastirskom saboru. On je bio
posmatrač pod Ostrogom i učesnik u buni (1854)«, pa je
svome sinu »o svemu pričao kako je bilo od početka do
kraja«.Vuletić bilježi:
       »… knjaz tada otsjedne u jednoj manastirskoj kući. Da
bi goste moga po večeri čime da zabavi, naredi da se u
prizemlju njenom priredi jedno kolo. Prostor za igranje bio
je dobro osvijetljen. U četiri rožnika gorela su četiri fenjera.
Tako su se igrači u kolu mogli lijepo viđet. Tome je kolu
prisustvovao i knjaz sa svojom svitom i njegovi gosti. Tu su
bili zastupljeni i neki Bjelopavlići, tako: pop Risto Bošković
(zet knjažev), sa ženom, Vido Novakov (Bošković – M.S.)
sa ženom, kapetan Blažo Radović sa snahom, pop Puniša
Pavićević sa zenom, Milovan Mišev Vuletić (Jovanović) i
još neki viđeniji Brđani«. [/i]
Knjaz, dakle, nije na ovoj večernjoj svečanosti bio okružen
samo svojom pratnjom i katunjanima, nego su sa njim bili i
brojni bjelopavlićki glavari i prvaci, neki i sa suprugama.
Vuletić dalje nastavlja:
       »Kako za to kolo nije bilo dosta žena, knjaz naredi
perjanicima da iz naroda, što tu o saboru bješe doša, izaberu
jedno 15-20 koje su bile glednije na oko i ođevenije, da bi
gosti sa njega ponijeli ljepši utisak i da vide kako ima
odabran narod. Da u kolu ne bi igrao veliki čovjek i mala
žena ili obrnuto, knjaz je sam određivao koji će čovjek sa
kojom ženom da igra. U kolu su najviše igrali perjanici i
Brđanke, a bilo ih je i drugih. Igralo se »Crnogorsko kolo« i
»Zetsko kolo«. Kada je knjaz mislio da je igranja bilo dosta,
udari dlan o dlan, čime dade znak da je igranje završeno.
Tada je rekao: »A sad neka svaki svoju (onu s kojom je
igrao) napoji«.

»Sjutradan izjutra susrete jedan stariji Crnogorac Jovana

Mašanova, komandira perjaničkog, i zapita ga u šali:
»A da, čoče, napoji li ti onu tvoju, ka što je knjaz reka?«.
Jovan mu na to odgovori: »Ne ja, Boga mi, nego je i …….
(poljubio). »Tako se ona riječ knjaževa tada prevela na
bezobraznu, da je knjaz tobož rekao mjesto napoji ……..
(poljubi). Te nezgodne riječi pale su među prolazećim
svijetom, te se brzo proniješe kroz narod koji tu bješe, i
počnu da se tumače raznoliko. Tu pade ljaga na neke
Brđanke, a najgore prođe jedan Martinić. Njemu Jovan
Mašanov reče za njegovu snahu gadno da se nije moglo
otrpljet. Kroz narod počne da se govori:
»Katunjani nam evo udariše na obraz i s nama se zveknu, a
grdne naše sramote za Boga!« te Brđani počeše da se bune.
Jedni su bili da se Katunjani sa sabora prosto najure, a drugi
su te stvari posmatrali mirnije. Tada se nekoliko uglednijih
Brđana okupi i zdogovori da se od knjaza zatraži da se
Katunjani za nanijetu ljagu brdskim ženama izvinu pred
Brđanima, i, kako je pop Risto Bošković bio zet knjažev oni
nađu da će biti najzgodnije ako tu poruku bude on lično
knjazu saopštio. Knjaz je bio čuo o onome što je Jovan bio
izgovorio, ma je znao da je on sprdačina i brz na jeziku, pa
se pravio nevješt i popu Ristu ništa ne odgovori, a poslije
viđe da se iz toga može rđavo dogodit, te se sa svitom brzo
pokupi i napusti iznenadno Ostrog i Bjelopavliće«.

       »Bjelopavlići, koji su o Troičinu – dne bili u Ostrogu,

viđeše kakva riječ ostade na brdske žene i riješe da zbog
toga podignu bunu. Vido Novakov, pop Đoko, Milovan
Mišev (Vuletić – M.S.), pop Puniša (Pavićević – M.S.) i još
neki Bjelopavlići objave po cijelom plemenu da se svi
Brđani, koji mogu pušku nosit, okupe u određeni dan na
zbor kod manastira Ždrebaonika, da se tu dogovore šta ce
radit prema onome što se dogodilo u Ostrogu. Na zbor dođu
gotovo svi plemenici, osim jedan mali dio onih koji će ih
izdat…«.       Pozivajući se na priču Bekice Vidova
Boškovića serdar Radivoje Turov Plamenac u svojim
opširnim memoarima daje i neke dodatne detalje o
zbivanjima u Ostrogu:
»Ove godine, kao i prvija Gospodar Knjaz Danilo I Petrović
posjetio je ovu veliku narodnu svetkovinu sa svojom
pratnjom. Pošto se poklonio svetim moštima Svetoga
Vasilije čudotvorca odsio je u Donji Manastir u kući zvanog
popa Jovana, te na Troičin dan uveče poslje večere naredi
svojoj pratnji da začnu kolo u kući kod njega. U tome kolu
bješe muškija dosta, no ženskija malo, tako da ne mogahu
vodit kolo sa muškijema. Tu bješe i žena vojvode Mirka, a
snaha Knjaževa, dvije sestre Knjaževe i dvije rođake. To
bjehu žene koje su tu mogle mjesta imati. Zato Knjaz Danilo
naredi nekim perjanicima da pozovu iz opšteg nekolike
ženske da potpune kolo Knjaževo u kući. Perjanici poslati
pozovu nekolike ženske iz opšteg brckog da pođu sa njima u
kuću u kolo kod Knjaza. No, kako ono bješe po noći, ove
ženske ne hćednu se odvojit od svog društva, a perjanicima
se učinje sramota da se povrate bez uspjeha, te oni
primoraju pozvane ženske, te ih povedu sa sobom u kuću i
pridruže kolu. Ovo se odmah razglasi proz brcko kolo i začu
se jedan nepoznat glas koji viknu glasno: Što ovo bi Brđani
te nam se pograbiše zene i đevojke noćas? Ovi glas razjari u
onome skupu buku i negodovanje koje je trajalo cijelu noć.

       Sjutri dan sretne se serdar Blažo R. Radović iz

Martinića sa kapetanom čevskim Jovanom Mašanovijem
Vukotićem i reče mu:
»Što ovo učinjeste noćas od nas o Jovane Mašanov, te nam
pograbiste žene na silu«. Jovan se nađe kao uvrijeđen sa
ovakvim neosnovanim pitanjem, pa odgovori ovo: »Učinjeli
smo što nam je volja bila. Noćas sam ti leža sa snahom te
sam obrlja gaće od nje, no dođi da mi ih opereš«. Ovo je
prouzrokovalo velike nesretne posljedice koje su za ovim
došle. Na ovo se osobito uzbune Brđani, nalazeći se prezreni
i poniženi do skota od Knjaževe pratnje. Sad postane javno
uzbuđenje i veliko negodovanje među Brđanima da su
sasvijem ostavili svetkovinu ostrošku i povratili se svojim
kućama silno uvrijeđeni«.

       Prema nekim drugim kazivanjima pop Risto je mnogo

grublje ujutro odbrusio Knjazu, govoreći:
»Nećeš Zeko maniti tako igrati sa Bjelopavlićima, a ja biti
živ«, što je teško povjerovati, jer se Danilu tako niko nije
smio obratiti, a da odmah ne snosi posljedice. Ono što narod
nije znao, pa ni pisac gornjih redova (Vuletić) i njegov otac,
dobro su znali i pop Risto i Knjaz. Knjazu je bila jasna
politička pozicija popa Rista, a ovome još bolje Danilova
odlučnost u stvaranju novih odnosa u državi. Knjaz sigurno
nije bio zaboravio onu ultimativnu poruku od prije nekoliko
mjeseci, iza koje je stajao i Risto, kojom su Boškovići od
njega tražili da abdicira sa prijestola. A tada nije bilo ni
ostroškog sabora, ni »bruke« koju su, navodno,
Bjelopavlićima napravili perjanici. To im obojici nije dalo
da u tom trenutku i na tome mjestu otvore direktniji sukob.

       Viđeli smo da je Vuletić decidan u tome da su se igrala

»Crnogorsko kolo« i »Zetsko kolo«. Moguće je da je kod
starijih Bjelopavlića prisutnih na saboru podozrenje izazvalo
i to sto su mladići i đevojke igrali u istom kolu. Naime,
postoje podaci, kada je riječo »Crnogorskom kolu« da je to
do samog kraja XIX vijeka bilo pretežno muško kolo,
osobito ako nije na skupu bilo ženskih osoba ili ih je bilo
malo. Ako je i bilo ženskih, u kolo se hvatala sestra – ako je
igrao brat, snaha – ako je igrao đever, kćerka – ako je igrao
otac, nevjesta – ako je igrao muž. U svakom slučaju
muškarci bliski po srodstvu morali su biti barem prisutni,
ako i nijesu bili u kolu. Unutar bi se nadigravala po dva
igrača, a ako ima ženskih, onda i po dvije igračice. Ostali su
činjeli krug ili polukrug, odvojeno muški, a odvojeno
ženske.

       »Zetsko kolo« je u osnovi vrlo slično »Crnogorskome

kolu«, ali je nešto slobodnije. Kolo je mješovito, opet su
muški jedan do drugoga a ženske jedna do druge. Bez obzira
da li je kolo »zapučeno« (u krug) ili »otpučeno« (u
polukrug), u njemu igra jedan par (momak i djevojka). U
tome kolu se parovi u sredini izdvajaju po nekoj simpatiji, i
u tom pogledu ovo kolo djeluje intimnije.

       Da li je i vrsta i način igre te noći pod Ostrogom mogao

dati povoda da se ispredu priče kakve su se isprele –
nemamo odgovora. Međutim, ako se ima u vidu vrlo gruba
podjela između onoga što mogu muškarci i onoga što
pripada zenama u svakodnevnom životu i ponašanju u
ondašnjoj Crnoj Gori, vrlo je moguće da je veselo
nadigravanje u kolu katunskih momaka i bjelopavlićkih
nevjesta i đevojaka, nekima od prisutnih izgledalo
nepristojno i »stidno«. Pošto nema ni veselja đe se mladi i
ne pogleduju veselo i đe se ne čuje i poneka riječ
dobacivanja i šale, sigurno ni ova igra nije bila bez takvih
sadržaja.
Kad su zlonamjernici još čuli Knjaževe riječi na kraju igre
»sad neka svako svoju napoji« (vjerovatno u smislu:
počasti), bilo je dovoljno da se otvori skandalozna priča,
koju su već pripravni organizatori bune vješto iskoristili.
Cilj je bio jasan: da se na osnovu »okaljane plemenske
casti« što veci broj ljudi osjeti uvrijeđen i spreman na otpor
protiv Knjaza i Crne Gore, i da uzme učešća u oružanoj
pobuni koja je već dogovorena sa Piperima i Kučima.
Odmah se postavlja pitanje zbog čega bi u pobuni
ucestvovali Kuči i Piperi, ako je povod za to samo uvreda
Bjelopavlića?

       Za dogovor o oružanoj pobuni u ova tri plemena narod,

osim organizatora, uglavnom nije ni znao, stoga je do danas
ostalo uvjerenje da je tu bila riječ samo o reagovanju na
ponašanje knjaza i njegove pratnje pod Ostrogom.
Niko se, međutim, nije zapitao kako je moguće, i da li je
uopšte moguće, da Crnogorci i Crnogorke, sa dubokim
osjećanjem vjere i poštovanja prema Sv. Vasiliji
čudotvorcu, tu, takoreći pod njegovim ćivotom, ispolje tako
sramno ponašanje i učine takva nemoralna djela. Zna se da u
vjerskom životu Crnogoraca, i ne samo njih, čak i danas,
ništa ne izaziva takvo strahopoštovanje i divljenje kao i sami
pomen Sv. Vasilija Ostroškog. Ko bi se mogao, još u onome
vremenu, usuditi da svojim postupcima izazove gnjev tako
snažno poštovanog svetitelja?
Samo to je dovoljno da se shvati kako je cijela priča o
skandalu u Ostrogu izmišljena, kako je od slamke
napravljena greda u čisto političke i propagandne svrhe.

       Bekica Vidov Bošković kazuje da je poslije skupa u

Ostrogu Knjaz došao na Orju Luku: »Knjaz Danilo po
svršetku one svečanosti pođe sa svojom pratnjom u
Bjelopavliće na Orju Luku i kaze Boškovićima da hoće da
osnuje i ogradi svoju prestolnicu na Orju Luku i naredi da se
omjeri mjesto za dvor, pa i za pojedine iz svoje pratnje đe će
koji da gradi svoju kuću. Onda izide Vido Novakov
Bošković i rece: Gospodaru, ogradi kuću za tebe đe god
hoćeš, sretnja ti bila, ako ćeš i na ovu moju, a za druge ne
damo našu Orju Luku, ovu nasu đedovinu, nikome ni prsta,
no ovo naše naseljenje ostaje za nas.«
»Knjaz Danilo naljuti se na ovi odgovor Vida Novakova,
zaprijeti mu i odmah pođe put Cetinja, uzimajući ovu
upornost od Boskovića da se isticu pred Brđanima protivu
Gospodara radi njinog poniženja što su uzeli s onog u
Ostrog, i zato stane im prijetit da ce za ovu upornost i
nevjernost kazniti Boskoviće sa vojskom«.

       Dakle, Knjaz nije pobjegao iz Ostroga »glavom bez

obzira«, niti je na putu čak i bez konja ostao – kako se
navodi u nekim kazivanjima – nego je sasvim mirno otišao
bas na Orju Luku, đe su ga Boskovići normalno primili, bez
obzira što nijesu prihvatili njegovu ideju o budućoj gradnji
na tom mjestu. Ubrzo je Knjaz i na Cetinju dočuo što se o
njemu govori u Bjelopavlićima i bilo mu je jasno da je to
priprema za ozbiljnije akcije.

       Reagovao je na njegov način, plahovito i oštro, ne

čuvajući se ni od otvorenih i grubih uvreda. Na ruke
bjelopavlićkog serdara Rama Boškovića poslao je pismo –
proklamaciju 18. juna, koja glasi:
»Serdaru Ramu i svijema kapetanima bjelopavlićskijema.
Čuo sam nekakve zborove što se zbori tamo u vas, od kako
sam ja u Ostrog bio, ali opet razmišljam, da nije ništa istina
od toga, što sam čuo, jerbo kad bi sve to bila istina od vas
sto sam čuo, zaista neka bude uvjereno malo i veliko, da bi
za vas gori bio, nego li sto je bio Omer-paša prošle godine.
No ja naređjujem vama gospodi kapetanima, da vi prvi
ustuknete i da držite vaš jezik za zube, inače biste se mogli
brzo kajati, i ne uzbunjujte moju pravu raju. I ova moja
zapovjed da bude proglašena na Prentinoj Glavici. A čuo
sam da i Piperi nešto bleje i sa vama se druže – Brankovići i
ližisahani. A mene nije stalo ni za vas, ni za Turke, i
nemojte misliti da ja ne znam iz čije su glave ove riječi
proizišle, jerbo vama je dobro poznato, da niti sam ja, ni
stari vladatelji, koji su bili crnogorski, nikad nikome zuluma
učinjeli nijesu, no su se vazda mučili obdržati vas i ostale
Crnogorce, koje vi dostojni nijeste bili njih imati za
gospodare. A po danas činite kako hoćete, ako vi basta. I
tako znadite«.       Kada je proklamacija pročitana bilo je
jasno da su pobunjeničke namjere otkrivene i da se mora
brzo djelovati, jer povratka nazad nema.

       U međuvremenu je Đorđija Petrović, vrlo perfidni i

opasni Danilov protivnik, javio Boškovićima tajnim pismom
da »Knjaz Gospodar sprema vojsku protiv njih da ih kazni i
rašćera… Sad Brđanima trebaše džebana za vojsku koju
nijesu imali odaklen dobit nikako nako da razbiju državnu
džebanu u Ostrog«.
Pop Risto Bošković i pop Puniša Pavićević su obili državni
magacin fišeka u Ostrogu i počeli da ih dijele
pobunjenicima za predstojeću borbu.

       Istovremeno Đoko Bošković, kapetan Petrusinovića i

Petar Pavićević, kapetan Pavkovića, sazvali su zbor
Bjelopavlića i uputili pismo Martinićima da im se pridruže i
dogovore o daljem djelovanju. Ovo pismo je uhvaćeno i
dostavljeno na Cetinje, a iz njega se jasno vide namjere
opozicionih glavara:
»Vidite i sami kakav je zulum i svako poruganije postavio
Danile Stankov na nesrećne Bjelopavliće, koji se više nosit
ne može. Sad mi od viteške nevolje poslasmo za prah i
podijelismo za vas Bjelopavliće bez Martinića, no ajte i vi
zarasta odista ovi zulum više trpjet od Crnogoraca nećemo,
ni s njima više miješanja imat, no sjutra hajte i zovite
svakoga Martinića, koji hoće s vama i koji begeniše bit
Bjelopavlić na zbor na Podojnice, da tu nešto radimo. Koji li
je Crnogorac neka ide k nama rašta se ni s takvijem lasno
miješat nećemo, i tebe pope Stevane zovemo, i ko oće s
vama, kako smo do lani braća i družina bili, tako i po danas
da budemo do naše smrti, pa što ni Bog da…«       Sadržaj
pisma izražava potpunu riješenost da se ne popusti pred
eventualnom silom koju bi mogao upotrijebiti Knjaz prema
njima, »pa što Bog da!«. Očigledno su računali na svoj
autoritet u plemenu, uvjereni da će ih svi podržati. Međutim,
nije bilo tako. Najveći broj ljudi izmučenih upravo
završenim ratom, pritisnuti nemaštinom, pa i glađu, nije bio
spreman na krvavu avanturu koju su kolovođe zamislile.
Izgleda da ni autoritet starih kapetana nije više bio kao
ranije.

       Ni napad na magacin fišeka u Ostrogu nije prošao kako

je planirano. Pop Risto je uspio da iznese manju količinu, ali
su mu posao prekinuli kapetani Blažo Radović i Peko Mićov
Mijušković. Oni 29. juna javljaju na Cetinje sto se dogodilo,
ali da su Vražegrmci i Pješivci »izagnali« popa Rista, koji se
bio zatvorio u manastriu. Potvrđuju da je tom prilikom iznio
izvjesnu količinu baruta »ali izgleda da nije mnogo«.
Radović i Mijušković govore i o detaljima:
»U prešu nekoliko riječi: mi smo čuli da se zatvorio pop
Risto u Gornji Manastir i došli smo na Petrov dan ujutro u
Ostrog ja s Ilijom i nekoliko Vražegrmacah i Peko Mićov s
nekoliko Pješivaca i iz manastira ih izagnasmo i utekoše
preko planine. Sjutra ćemo pregledat koliko je kaseta praha
ponešeno, i neće biti na priliku mnogo ponešeno, a
pisaćemo vi koliko je ponešeno, kada pregledamo. Od
kapetanije Blažove niko kasete ponio nije«.
(Riječ je o kapetanu Blažu Radoviću, u čiju kapetaniju su
ulazili Martinići i Vražegrmci – M.S.).

       To je knjazu Danilu bio novi signal da se mora brzo i

energično postupati. Na djelu je bila otvorena oružana
pobuna.
Istog dana 29. juna knjaz Danilo piše austrijskom
namjesniku u Zadar, Mamuli:
»Ima nekoliko dana da sam doznao od razni moji
povjerenika kako Osman-paša Skadarski po običnoj svojoj
zloći i opakoj svagdašnjoj namjeri podbunio je kučke,
bjelopavlićke i piperske glavare i podmićuje da narod protiv
mene naoruža se, obećajući im silni novac i bogato odijelo
a, i jaku podporu ako bih ja protiv nji ustanuo da ih
pokorim«.       Očigledno je da su tada na Cetinju bile
prisutne potpune informacije o djelovanju svih učesnika i
njihovih podstrekača u vezi sa planiranom pobunom.
Glavnu ulogu u svemu je izgleda imao skadarski Osman
paša, a našao je pogodan oslonac kod nezadovoljnih
opozicionih prvaka u ova tri plemena.
Odmah pošto je saznao za provalu magacina u Ostrogu,
Knjaz obavještava Mamulu i ruskog konzula Gagica:
»Osman paša Skadarski podbunio je kučke, bjelopavlićske i
piperske glavare, da narod protiv mene oružaju. Tome se
nijesam nadao, jer nijesam mislio da Osman pasa smije to
učiniti, ali sam se prevario, jer doista mnogi glavari i
ponekoliko ljudi od ovih nahija javno se odmetnuše i protiv
mene ustadoše«. Pošto dalje upoznaje Mamulu da će s
vojskom krenuti da uguši pobunu, pa da se ne bi pomislilo
da će udariti na Turke i time prekršiti datu riječ o miru, traži
od Mamule da »upotrijebite sredstva kod Osman paše da ne
bi u moju granicu slao vojsku i da se prođe otrovne mame,
koje često puta prouzrokuju podobne bune u mom narodu,
kao što se ja uklanjam u današnjoj udobnoj zgodi od
njegove raje, sprema koje mnogo većeg upliva imam nego
on spramo moje, kao što je vama dobro poznato«.

       Interesantna je tvrdnja Blaža Milovanova Vuletića da je

»pop Đoko tada išao u Spuž i razgovara se s Turcima o
tome. Iz Spuža je donio glas da su Turci voljni da Brđanima
daju vojsku i topove, ali da Brđani unaprijed dadu šest
mladića u taoce«. Ovaj uslov na održanom zboru nije
prihvaćen, ali se vjerovatno u krajnjem računalo na tursku
pomoć, tako da su procjene na Cetinju oko Osman pašine
umiješanosti bile sasvim realne.

       Knjaz je 1. jula krenuo u Bjelopavliće sa vojskom od

oko 6.000 ljudi. To se čulo i u Bjelopavlićima, i u Piperima,
i u Kučima. Mnogi od organizatora pobune su odmah
ustuknuli.

       Petar Pavićević, kapetan Pavkovića i stric popa Puniše,

2. jula Knjazu piše:
       »Kako mi je došla od vas zapovijed i božja vjera da sam
slobodan, a ja sam od vas vazda bio slobodan i moja kuća,
dokle su mi ljudi kazali da ćeš mušketati Punišu sampetoga
na veliku pravdu bozju i mene da ćeš ubiti i daješ hiljadu
talijera ko će me posjeć, pa da seliš Crnogorce, a nas da
izagoniš iz Bjelopavlića. To mi, Gospodaru, nije jednom
kazano, no i trista i jednom. Za dva dana i dvije noći
nijesam smio doma doći, dokle sam k vama posla sahiju
(glasnika, knjigonošu M.S.), da mi donese od vas odgovor i
čistu zapovijed. A dođe oni Petrusinović, (sic!) što smo ga
slali s knjigom vaš narod, e ćeš ne mušketati, izgoniti i
nosove kidati. I zaboravili smo sve prve kazalice pri njegovu
kazivanju. Sada ne znamo, ali je ovako naučen da buni
narod, ali ste vi to rekli. Tade skočiše Kaluđerovići (šire
bratstvo Boškovića – M.S.), Vido i pop Risto i odose te
slomiše džebeanu tvoju, a nama rekoše: ajte i vi, a vidite i
zasto nećete, a vidite, e smo poginuli. Tade mi rekosmo, da
uzmemo malo praha, neka se nađe u moju kuću, pa ka bide.
Sve sam bio među njima, da se ne pokolju i da ne slome
kuću Ristovu i Ramovu i da im ne pokolju đecu. A sve sam
govorio, da je Risto što i mi, odavno bi se među sobom oni
poklali. Sad se Gospodaru, po vašoj milosti ja i svaki rob
pavkovićki podpisujem, sve će biti kako vi zapovijedate bez
nekoliko Petrušinovića, teke mi dođe od vas čisti glas i
sloboda, da nije istina, što se nam kaže. Tade sam oveselio
jadnu sirotinju, koja se bješe prepala i izgubila od vas, a na
pravdu božju. Sad te kumim i molim ne šilji ovamo nikoga,
da se ne pokolje narod. I opet te kumim silom božjom, ako
se ja mogu u tebe umoliti, da mi das božju vjeru za svakoga
Dmitrovića (Mitrovići, po predanju potomci Mitra, sina
Bijeloga Pavla: Pavkovići, Petrusinovići i Brajovići – M.S.)
ovoj sirotinji, da ni nećeš ništa učinjeti. Sada ako
zapovijedaš mene i Puniši, da se potfatimo svemu
Dmitroviću da ne ne uženeš u oganj živi i da ne objesiš o
tvojojzi duši ovoliko naroda. A za sve mi vjeruj, što ti pišem
i što ti kaže ovi moj brat, za sve ti ja podpisujem da je
istina«.
Očigledno, namjerno ili spontano, pred Knjazom i vojskom
išle su glasine i svakakve prijetnje prema onima koji su
skrivili ove nemire.

       Pismo Petra Radovanova Pavićevića Knjazu u osnovi

pokušava da objasni razloge koji su njega i njegovu kuću
nagnali da uzme učešća u pobuni, a istovremeno traži da i
Knjaz to razumije. Petar je kasnije zbog ovoga izgubio
kapetanski čin, ali drugih posljedica nije imao, pošto je
nakon Knjaževog dolaska s vojskom u Bjelopavliće prvi
pristupio Danilu i »izjavio mu poslušnost i uslugu, a tako po
redu i svi Bjelopavlići«.

       Glas o Knjaževoj proklamaciji i otvorenoj prijetnji čuli

su i Piperi, pa takođe 2. jula upućuju Knjazu pismo:
       »Što čuješ zborove bjelopavlićske, mi u to nijesmo,
zadavamo ti božju vjeru glavari piperski, ni znamo za to. No
te kumimo Bogom i svetijem Petrom, nemoj vjerovati našije
dušmana Bjelopavlića, a to će doći viđen dan, na koga
kreneš krivoga, mi smo ti gotovi vazda. A mi čujemo đe nas
neko opada u vas, a to će se znati, ko će biti Vuk
Branković«.
Potpisuju se kapetan Vule Nikolin i Jole Piletić.

       Poslije ovakvog stava Petra Pavićevića i piperskih

glavara bilo je jasno da pobuna ne može uspjeti.
Danilo je ipak došao s vojskom u Bjelopavliće, i niko mu
nije pružio otpor. Glavni organizatori pobune pobjegli su k
Turcima u strahu od Knjaževe kazne.

       O učinku svoga pohoda Knjaz je 6. jula obavijestio

ruskog konzula u Dubrovniku, Gagića, sljedećim pismom:
       »Sav se narod od nahijah Bjelopavlića, Pipera i Kuča
meni isti čas pokorio i vjeran pokazao, kromje same kuće
popa Đoka Boškovića s Orje Luke, koja je glavnu bunu u
narod uzrokovala su drugi pešest njegovi privrženika, ili
bolje reči sljepački podražatelja, koji su odma tek što su
čuli, da ja onamo s vojskom krećem, odbjegli s njihovom
čeljadi u Spuž, a odande preko Podgorice u Skadar, đe se
primjeni od ondašnjeg Osman paše danas nalaze. Tako
dakle danas, Bogu hvala, zaostao je u goreoznačene tri
nahije prvobitni mir, sloga i nesumnjiteljna vjernost spramo
mene«.       Iz raspoložive građe se vidi da Martinići i
Vražegrmci nijesu uzeli učešća u pobuni, naprotiv oni su je
osujetili i suzbili. Po onoj ružnoj priči iz Ostroga, po kojoj
im je snaha obrukana, Martinići su imali najviše razloga da
se ljute. Međutim, oni su se suprotno ponašali – a ne bi
sigurno tako da je išta od one priče bilo istinito. Vjerovatno
je priča naknadno plasirana, ne bi li se i Martinići uključili u
pobunu.
Poslije svega što se desilo Boškovići Đoko, Vido i Risto su
ostali usamljeni, uz njih su ostala samo dvojica Pajovića i
dvojica Radulovića i pobjegli su u Spuž, pa preko Podgorice
u Skadar. Knjaz ih je u psihozi koju su svi ovi događaji
izazvali proglasio izdajnicima otačestva, ali je kasnije
promijenio stav.       Viđeli smo da Knjaz u pismu Mamuli i
Gagiću navodi da su sa bjeguncima u Spuž odbjegla i
»njihova čeljad«. Ni u dokumentima, ni u narodnom
predanju, nema podataka na osnovu kojih se može pouzdano
zaključiti ko je poimenično i da li je još neko od Boškovića
otišao. Dr Branko Pavićević navodi da je izbjeglo 14
članova njihovih porodica. »Srpski dnevnik« navodi da je
pobjeglo 16 osoba.
Zna se da je Jana, supruga popa i vojvode Rista, ostala na
Orjoj Luci.

       Knjaz je, pošto je pobuna smirena, samo tri dana ostao

na Orjoj Luci. Sve one koji su uzeli od opljačkanog baruta u
Ostrogu kaznio je novčano. Vjerovatno za ishranu vojske,
svima je oduzeo »desetoga brava«, takođe kao kaznu. Prema
narodnom predanju naredio je da se spale kuće glavnih
vinovnika pobune, a da se oduzmu njihova imanja.
Slušajući narodno kazivanje o tome i čitajući pojedine
tekstove, koji su na osnovu toga predanja pisani, moglo bi se
zaključiti da je Knjaz u svojoj ljutnji i obijesti počinio
užasne stvari na Orjoj Luci. Navodno je najprije zapalio
kuću popa Rista, pokušao da mu žive izgori dva dječaka,
koje je Jana držala na rukama, pa kad ga je u tome spriječio
Jole Piletić, on je naredio da se sjutra dan otruju – itd. Našao
se tu, navodno, jedan Bošković, koji je Knjazu ponudio
kumstvo, koje je ovaj prihvatio i time je prestala Danilova
osveta. Pri svemu tome, opet navodno, Jana je klela svog
brata, kao najvećeg krvnika.
Ova brutalna i pakosna priča, koja je rezultat naknadnih
dodavanja i uveličavanja, koliko je nemoguća, toliko je i
naivna. Nema nikakve sumnje da je i ova propaganda protiv
Knjaza iz kuhinje Đorđije Petrovića i njegovih sljedbenika u
Bjelopavlićima, jer ako je ugušena pobuna, nije prestala
politička borba, a još manje rivalstvo i mržnja. Ako je
opozicija htjela ikakav upliv u narodu, morala je širiti
upravo ovakvu i sličnu propagandu mržnje.

       Postoje najmanje dva argumenta koji nas nagone da u

ove priče ne vjerujemo. Naime, svakome ko i malo zna
porodične odnose u ondašnjoj Crnoj Gori, a i kasnije, je
poznato da je odnos brata prema sestri ispunjen izuzetnom
pažnjom i nježnošću, da je brat njen zaštitnik i oslonac. Još
više od toga sestra voli svoga brata, on je stub njenoga roda,
njeno »sunce sa istoka«, njen »očni vid«, njena najveća i ni
sa čim uporediva vrijednost. Sestra će izdati muža – ali brata
nikada, ona će se i sinu zamjeriti – ali bratu neće. Ni njen
sopstveni život ne predstavlja ništa, ako će se njime makar
malo brat zaštititi.
Nikako ne treba smetnuti s uma da je to bilo epsko vrijeme
Crne Gore, ili vrijeme epske Crne Gore, kada je svaka sestra
bila »sestra Batrićeva«.
Može li iko pomisliti da je Crnogorka Jana Stankova, sestra
Knjaževa, iz glasite vladajuće kuće Petrovića, bila drugačija
sestra?! Može li iko vjerovati da je i u najvećem bijesu i
ljutnji Danilo htio sestri da sagori živo srce, ubijajući njenu
djecu?!

       Danas poslije skoro 150 godina od tih događaja,

možemo pretpostaviti u kakvoj užasnoj situaciji se našla
odvažna i gorda Jana Ristova tih dana. Na jednoj strani su
braća, Knjaz i gospodar Crne Gore – Danilo i veliki vojvoda
Mirko, na drugoj, sasvim suprotno, njen cijenjeni suprug
pop i vojvoda Risto, junak i čovjek, poznati uglednik svijeh
Brda i Crne Gore, – a ona među njima, u ognju njihovog
sukoba. Vrlo je vjerovatno da je ona svojim uticajem
pomogla da se zakrvljene strane poslije nekolika mjeseca
pomire i oproste jedna drugoj.Da bi čitava priča dobila ne
samo surovu, nego i neljudsku dimenziju u predanju je
smišljen i navodni zahtjev Mirka i Danila da se Jana,
njihova sestra, odmah preuda za drugoga, ali pošto se ona
tome energično usprotivila, »oni su od toga odustali«.
Takvom preudajom ona bi, bez sumnje, nanijela veliku
uvredu svome mužu i svim Boškovićima, ali ne manje i
samoj sebi i svome rodu – tako da i taj detalj spada samo u
apsurdnu propagandu koja se ovim slučajem dugo služila i
tako se poigravala ljudskim sudbinama.
Izbjegli Crnogorci koji su se nalazili kod Osman paše u
Skadru nijesu u prvi mah shvatili da je pobuna potpuno
propala, kao i politički ciljevi pobunjenika, vjerovatno i
zbog uticaja samog Osman paše i njegove elite. Poznato je
pismo koje je iz Skadra pisao Radovan Bešov Niši Mitrovu,
Toku Pavićevu, Boru Bešinu »i svoj braći Vukotinoj« u
kome ih upozorava da se paze od Knjaza da ih »ne prevari i
ne potuče«, pa nastavlja:
»Zeko dobro zna i vidi da više njegova Brda biti ne mogu,
ni Brda ni Crna Gora, nego će on poći brzo po zlomu putu
otolena iz Crne Gore«.
Poziva ih da dođu pod carski skut – »bolje bi vi bilo ovamo
jednu godinu i za vas i za narod ostali da se prosvijesti i oči
otvori, nego u tu muku i tamu da stoje i u strahu od toga
maništine…«.
U pismu se dalje navodi kako im Paša daje bogate darove,
da im daje dosta novaca, a da je popu Đoki uručio jatagan i
druge najljepše i skupocjene poklone.

       Istoga dana, 19. jula, knjaz Danilo se pismom žali

Mamuli, da odbjegli Crnogorci iz Skadra predvode Turke u
napadima na pogranična crnogorska sela, pa navodi pogibiju
jednog Komanina i paljevinu kuća. Osman paša je, sigurno,
podsticao i naređivao takve pohode pod motivacijom:
»Neka vlaški ajduci na ajduke napadaju i neka se grdna
fukara kolje, stalo mi za to nije«.
Crnom Gorom su se tada prosuli glasovi kako Boškovići
navode Turke »na svoju braću«, o tome piše ondašnja
štampa, a Vuk Popović obavještava Vuka Karadžića
polovinom 1854. godine:
»Bjegunci Boškovići navode Turke i kroz Brda sijeku glave,
rumentin i pale kuće. Vido Bošković ima pod sobom 10.000
Turaka, i s njima vreba zgodu da juriša na Bjelopavliće«.

       I dalje:
»Na mali Gospođin dan zorom bio je žestok boj među
Turcima i Bjelopavlićima. Boškovići iz Spuža naveli su
Turke na svoju braću Bjelopavliće i za dugo onaj dan bijući
se, ostane 48 ranjeni i 7 mrtvi Crnogoracah. U isti dan bili
su se i Piperi sa Podogoričanima…«.
Veliko je pitanje koliko su ove glasine bile istinite. Sigurno
je da je Osman paša nastojao da potkupi i zloupotrijebi tako
značajne i glasite ličnosti, ali ostaje tajna da li su oni sebi
mogli dozvoliti toliki moralni pad. U to je zaista teško
povjerovati. Uostalom, njihov brzi povratak u Crnu Goru i
relativno brza rehabilitacija od strane Knjaza prije bi
govorili da su Boškovići u emigraciji imali korektno
držanje. Vrlo je vjerovatno da su i oni, pored nesreće koju
sobom nosi svako izbjeglištvo, postali žrtva i turske
propagande, a i propagande Đorđije Petrovića.
Tako je teret emigracije, još pod okriljem vjekovnog
crnogorskog, a i njihovog ličnog neprijatelja, postajao sve
nepodnošljiviji.

       Osobito je sumnjiva ona vijest o učešću Boškovića u

borbi na Mali Gospođindan, jer već 18. septembra 1854.
godine, znači svega 10 dana po Malom Gospođinu-dne, pop
Đoko, pop Risto i Vido pišu vrlo nesrećno i ponizno pismo
knjazu:
»Mi znamo da smo ti falili sad, no nijesmo dosad nikad od
kad ni je kuća nastala, a ni sad nijesmo ti sami falili, no sa
svijema glavarima bjelopavlićskijema, koji su bez nas s
Piperima glavili i bez nas zbor uglavili«.
Dalje ističu da je prvi Blažo(Radović – M.S.) predložio da
se podijele fišeci, da su to pofermali »svi Bjelopavlići i
glavari«, ali da su sad svi ispali pravi, a samo oni krivi.
Takođe navode, da su čuli kako je vojvoda Mirko zaprijetio
da ako njegova kuća bude u Crnoj Gori, njihova neće, pa
nastavljaju:
»Mi ne žalimo e smo platili od tebe, no smo ovo i tražili, no
žalimo što oprosti onijema, koji su u svašto krivlji no mi. No
ve, Gospodaru, molimo i Bogom i silom Božjom
zaklinjamo, ako nemaš drugoga nada i dževapa, pusti ne, da
se s grdnijema krvnicima iskoljemo…«.
U tom trenutku ova molba je ostala bez odjeka.

       Pop Đoko Bošković, koji je na neki način bio

najistureniji u propaloj pobuni, 4. decembra ponovo piše
Knjazu i moli da se »smiluje i promisli ovom vašom
žalosnom kućom koja bez prevratka vaša bila do ove naše
zle ure, u koju se istražismo sobom i nasladismo svakoga i
našega i vašega dušmanina i tamo i ovamo, ali kad se kome
svrne, lako mu je prevrnut«.
Dalje moli Knjaza:
»koji možete svezat i odriješit, koji možete karat i
pomilovat… Kumimo te silnijem i strašnijem Bogom i
svetom Gospođom i Svetijem Petrom i vašijem zdravljem i
napretkom izbavite ne iz turskoga ropstva i ne držite ne u
njiove ruke«.
Osim toga pop Đoko poručuje da su spremni da stanu pred
njega »pa kojega ćete udavit – udavite, kojega ćete pustit –
može vi bit«.
Sebe i ostale naziva:
»mi vaša sirotinja, koji tamnujemo u turske ruke ovoliki
zeman«.
U ponovljenoj molbi od 22. decembra, pop Đoko još više
apeluje na milost Knjaževu, pa kaže:
»Ako smo sad i falili, a da li ti ne pomalo i ža nije, ka su ovo
sve đeca vaša, a čeljad vaša, koja su vi se vazda radovala i
na vas nad imala«.

       Iz ovih pisama se vidi da je u odbjeglim pobunjenicima

svaki otpor slomljen i nestao. Razložno je zaključiti da im je
život u egzilu pomogao da uvide kako je namjeravana
pobuna bila nepotrebna i nepromišljena avantura. U Skadru,
koji je u onome vremenu bio važno središte, ne samo za
tursku upravu, nego i za predstavnike velikih sila, gdje se
odvijao znatno intezivniji politički život i diplomatske
aktivnosti u daleko širem kontekstu, Boškovići su mogli
sagledati i neke relacije, koje im u Bjelopavlićima, moguće,
nijesu bile dostupne. Sve je to moralo uticati da promijene
stav i prema Knjazu i prema Crnoj Gori, što će kasnije
svojim djelima nedvosmisleno potvrditi.

       Knjaz je 5. marta 1855. godine odobrio Boškovićima da

se vrate, vratio im je njihova imanja i oni su došli 25. marta
u Orju Luku.

       Neki autori ovaj akt Knjaževe milosti povezuju sa

njegovom ženidbom krajem januara 1855. godine. Tu tezu
je objavila i ondašnja stampa. No, eventualno i pored takve
Knjaževe namjere da prilikom ženidbe pokaže svoju
velikodušnost prema političkim emigrantima (osim prema
Stevanu Peroviću-Cuci i serdaru Milu Martinoviću, koji su
ranije emigrirali sa tada već pokojnim Perom Petrovićem),
izgleda da je i njegov vjenčani kum, baron Mamula, u ime
Austrije vršio na njega pritisak da to učini. Njemu – Mamuli
– su se Boškovići iz Skadra i neposredno obratili, s molbom
da utiče na Knjaza.

       Kada su u pitanju Boškovići, ne treba sumnjati da je

njihovo pomilovanje bilo i gest prema sestri Jani.
Knjaz je u pismu od 2. marta 1855. godine obavijestio
Mamulu da odobrava povratak bjelopavlićkim bjeguncima
bez ikakve kazne i povratak na njihova imanja, koja im se
vraćaju.
»Dopustio sam svima, da se bez svakoga podleganja kazni
mogu u svoje otečestvo povratiti, svoje imuće mirno uživati,
koje će im se povratiti, samo da dug na imuću ležeći
podmire. Iz ovoga pomilovanja isključuju se samo u toliko
Đoko, Vido, moj zet Risto i Mina Markov, da se ne mogu
dosadašnjim prezimenom Boškovići zvati i da ne mogu
oružje u mojoj zemlji nositi, a inače i njima dozvoljavam, da
mogu slobodno u mojoj zemlji živjeti i svoje imuće uživati«.

       Povratkom Boškovića iz Skadra sklopljena je i

posljednja stranica priče o bjelopavlićkoj pobuni. Nakon
nepunih devet mjeseci Knjaz je glavnim organizatorima
oprostio i pomilovao ih, a nije mogao, a da ih moralno ne
opomene time što je zaprijetio da će im zabraniti da nose
oružje i da se ne mogu više sluziti svojim glasitim
prezimenom. Narodno kazivanje pominje da im je Knjaz,
uzimajući im oružje, uručio britve da ih mjesto sablje »nose
o pasu«, a da se imaju po tome prezivati »Britvići«.
U dokumentima nigdje nema pomena o ovakvom
Knjazevom postupku. Nema ni potvrde o tome da su se oni
prilikom povratka uopšte susreli sa njime. Ipak izgleda da je
ovo više bila osuda na riječima, a ne na dijelu – jer su
upravo ovi Boškovići brzo, sa sabljama u ruci bili na
braniku Crne Gore i postavljani na visoke državne položaje,
i oni i njihovi rođaci i potomci. Po tome se vidi da sukom sa
Knjazom ni iz daleka nije bio onih dimenzija koje mu je
dala narodna mašta i tadanja propaganda, niti je Knjaževa
osvetoljubljivost potrajala, a ni Boškovići sami nijesu te
odnose zatezali, već naprotiv, ispoljili punu lojalnost i
knjazu Danilu i kasnije knjazu Nikoli.

       Protopop Đoko Novakov Bošković bio je prvi kapetan

Petrusinovića, postavljen od knjaza Danila. Poslije pobune
izgubio je kapetansko zvanje, ali je 1860. godine bio
postavljen za starješinu manastira Ostroga i na tome
položaju ostao do 1867. godine, a na toj dužnosti prije
njega, od 1858. do 1860. nalazio se njegov sin, pop Janko
Bošković.
Brat protopopa Đoke, Vido Novakov Bošković bio je
izuzetno cijenjen i pravi miljenik vladike Rada. Bio je
Vladičin perjanik i čovjek od najvećeg povjerenja. Najveće
uvažavanje, do pobune, imao je kod knjaza Danila. Zbog
svoje mudrosti i junaštva i kasnije bio je ugledan i uticajan
kod Petrovića.
Pop Risto Lazarev Bošković, brat od strica popa Đoke i
Vida, je 1858. godine od knjaza Danila dobio čin vojvode.
Bio je i načelnik Bjelopavlića, a 1861. godine postao je član
Senata kod knjaza Nikole. Ostao je senator sve do 1882.
godine kada je podnio ostavku zbog neslaganja sa načinom
rada u Senatu.
Da je između Boškovića i Petrovića nestao svaki animozitet
svjedoči i visoka pozicija slijedećih generacija, sinova i
unuka učesnika pobune iz 1854. godine.
Već je rečeno da je pop Janko, sin popa Đoke, bio starješina
manastira Ostrog, a kasnije je bio kapetan.
Vidov sin Bajo, poznato je ime crnogorske istorije i jedna
od značajnih ličnosti svog vremena. Izuzetne su njegove
junačke zasluge u ratu 1862. godine protiv Omer paše, zatim
u hercegovačkom ustanku 1875. godine i u bici na Vučjem
Dolu 1876. godine. Bio je komandir Bjelopavlića, kasnije je
postavljen za načelnika Morače, a bio je i član Senata.
Bajov brat Milovan bio je u službi knjaza Nikole, vrlo
istaknut kao jajoš u Hercegovini, a drugi brat Bekica bio je
sveštenik.

       U sagledavanju odnosa između Boškovića i Petrovića

treba imati u vidu i to da je knjaz Danilo baš na Orjoj Luci
napravio dvorac – kuću za sebe i da je imao namjeru da baš
tu podigne novi prijestoni grad svoje države. Knjaz je,
prema nekim podacima, podigao svoju kuću na Orjoj Luci
1856. godine. Pouzdano znamo da je kuća bila izgrađena
1857. godine, jer je u njoj tada, po njegovom nalogu,
otvorena prva škola u Bjelopavlićima.

       Ni ostali učesnici pobune, izuzev onih koji su nastavili

da mu rade o glavi, nijesu bili trajno omraženi kod Knjaza.
Sačuvan je dokumenat iz koga se vidi da je knjaz Danilo 23.
februara 1856. godine uputio raspis o upisu đece u školu na
Cetinju. Poimenično su navedena đeca koja se imaju uputiti
u školu. Među njih dvanaestoro, pod rednim brojem 6.
nalazi se »Sin Petra Radovanova iz Pavkovića«. To je sin
Petra Pavićevića, bivšeg kapetana, koji je takođe učestvovao
u pripremi pobune, ali je na vrijeme uvidio uzaludnost
takvog postupka i izrazio odanost Knjazu.

       Sve ove pojedinosti i okolnosti dokazuju da pokušaj

oružane pobune 1854. godine nije ostavio ozbiljnijeg traga
na odnose Cetinja i Bjelopavlića, a pogotovo ne onaj
izmišljeni »skandal« u Ostrogu. Knjaz je, dakle, prešao
preko toga što mu se prijetilo i radilo o glavi, preko
pokušaja da mu se razbije država i time kompromituje
čitava crnogorska državna ideja u međunarodnoj zajednici,
da se obezvrijede sve žrtve i pobjedonosni napori za slobodu
Crne Gore.       Konačnu tačku na sukob sa Boškovićima i
Bjelopavlićima stavio je knjaz Nikola kada je 1866. godine
na Orjoj Luci o svome trošku podigao crkvu u spomen
»Svome stricu Danilu« i kada je odlučio da u
Bjelopavlićima podiže novi prijestoni grad svoje države.
Poslije pobjedonosnog boja na Vučjem Dolu umro je Bajo
Vidov Bošković čije je junaštvo Knjaz izuzetno cijenio, pa
je naredio da zbog njegovih velikih zasluga bude sahranjen
u novopodignutoj crkvi, što je i učinjeno.

Izvjesno je da je najveći broj učesnika pobune, prije svih

Boškovići, vrlo brzo razumio na kakvu su avanturu
navedeni od Đorđije Petrovića, koji nije prezao ni od čega,
da iz potaje izdejstvuje pad knjaza Danila i svoje ustoličenje
na crnogorski prijesto.
Posmatrano sa današnje tačke gledanja, prosto je
neshvatljivo kako su tako značajne i umne ličnosti, takvi
prvaci i junaci, kroz generacije potomci znamenitih ljudi,
mogli ući u takav poduhvat. No, to je bila jedna epizoda u
izuzetno teškom vremenu, u kome su pored svih drugih
nedaća crnogorskih, kulminirale unutrašnje političke podjele
i razmirice.

       U svakom slučaju potpuno je jasno da ovi događaji

nijesu imali presudnoga uticaja na ubistvo Knjaza u Kotoru,
iako je jedan broj autora prihvatio tu tezu kao osnovanu.

       Oni ljudi, koji su bez razmišljanja slijedili političko

djelovanje Đorđije Petrovića, snažno podržano i
usmjeravano interesima Austrije, Rusije i Turske prije
svega, – odlučni su bili u ideji da Knjaza treba ubiti i na
tome su uporno radili. Sve priče i legende koje su se
ispredale povodom toga jedinog cilja, bile su samo u
funkciji propagande.
Takvih pojedinaca, sljedbenika Đorđije Petrovića, bilo je i u
Bjelopavlićima.
Iz knjige »Ubiše knjaza«  ZNAČAJNA KNJIGA
MOMČILA ŠALETIĆA
       »Ubiše knjaza«, nedavno objavljena knjiga Momčila
Šaletića, spada u veoma ozbiljna razmatranja jednog
događaja naše nedavne prošlosti. Rijetke su knjige koje
čitalac usvaja bez dileme da li su zasnovane samo na pukom
predanju, ili na povijesnim faktima, jer u njima nađe istinu
utemeljenu na znanstvenom i višestranom osvjetljavanju
događaja i ličnosti.

       Takva knjiga je i »Ubiše knjaza«. Njen je osnovni

kvalitet nepristrasnost, vizura objektivnosti i veoma prisutna
dokumentarnost. Gospodin Šaletić se odvažio da uđe u
jedan nemio događaj s polovine devetnaestog stoljeća, vezan
za Bjelopavliće, »ostroški zbor« i knjaza Danila, po mnogo
čemu najdržavotvornijeg vladara od svih sedam Petrovića.
Šaletićeva knjiga veoma uspješno demaskira »ostroški
događaj« bez događanja i sve aspekte pobune u
Bjelopavlićima daje u sasvim realnim povijesnim
dimenzijama. Nedostatak knjige je sto Šaletić nije dublje
ušao u motive nekih ubistava, mahom kumovskih, koja su
počinili Kadići, pa i ubistva Lazara Pecirepa, jednog od
najvećih crnogorskih junaka svoga doba. Vjerovatno će se
Momčilo Šaletić i dalje baviti ovom značajnom temom.
Njegova knjiga skida babološku koprenu s povijesne istine
jednog tragično domišljenog ostroškog događaja i ubistva
knjaza Danila.
Uz izuzetnu knjigu »Knjaz Danilo«, akademika Branka
Pavićevića, Šaletićev prilog rasvjetljavanju ličnosti ovog
vladara i njegovog ubistva značajan je i dobro nam je došao,
i to baš danas kada se i ključni događaji iz crnogorske
istorije falsifikuju i zloupotrebljavaju. Jevrem Brković