Zbornik Historije Drzave I Prava Bih

1
1
ZBORNIK RADOVA SA NAUČNOG SKUPA
HISTORIJA DRŽAVE I PRAVA BiH
-IZAZOVI I PERSPEKTIVE-
Povodom 50 godina naučnog i publicističkog rada

prof. dr. Mustafe Imamovića
Tuzla, 28 – 30. novembar 2014. godine
Izdavač:
JU ZAVOD ZA ZAŠTITU I KORIŠTENJE KULTURNO-HISTORIJSKOG I
PRIRODNOG NASLIJEĐA TUZLANSKOG KANTONA
Glavni i odgovorni urednik:

prof. dr. Edin Mutapčić
Redakcija:
prof. dr. Enes Durmišević,
prof. dr. Dževad Drino,
doc. dr. Anita Petrović,
mr. Jasmin Branković
Tiraž: 300 primjeraka
Tekstovi su objavljeni u formi koju su dostavili autori.

--------------------------------------------------------------------
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo
340.15(497.6+4)
NAUČNI skup Historija države i prava BiH (2014 ; Tuzla)

Zbornik radova sa Naučnog skupa Historija države i prava BiH :
izazovi i perspektive : povodom 50 godina naučnog i publicističkog
rada prof. dr. Mustafe Imamovića, Tuzla, 28-30. novembar 2014. /
Naučni skup Historija države i prava BiH. - Tuzla : Zavod za zaštitu
i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog
kantona, 2017. - 368 str. : ilustr. ; 30 cm
Bibliografija i bilješke uz tekst. - Bibliografija uz pojedine referate.
ISBN 978-9926-8157-0-7
1. Imamović, Mustafa
COBISS.BH-ID 23865606
<-----------------------------------
2
ZBORNIK RADOVA
SA NAUČNOG SKUPA
HISTORIJA DRŽAVE
I PRAVA BiH
-IZAZOVI I PERSPEKTIVE-
Povodom 50 godina naučnog i publicističkog rada

prof. dr. Mustafe Imamovića
Tuzla, 2017. god.
3
4
5
6
Ovaj Zbornik radova rezultat je skupa što ga je povodom 50 godina naučnog
i publicističkog rada prof. dr. Mustafe Imamovića od 28. do 30. novembra 2014.
godine u Tuzli organizovao Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog
naslijeđa Tuzlanskog kantona. U ovom Zborniku objavljujemo sve referate koji
su na njemu saopšteni, uz prethodna redakcijska ujednačavanja. Cilj nam je bio
pokazati stav dijela naučne javnosti prema rezultatima rada profesora Imamovića,
ali istodobno objaviti rezultate naučnih istraživanja drugih naučnika o temama koje
su bliske onima koje je u dosadašnjem radu istraživao profesor Imamović.
Tematski radovi su podijeljeni u dvije cjeline. Prva cjelina je Historija države i
prava Bosne i Hercegovine. Ona obuhvata najveći dio referata podnesenih na ovom
skupu, a čiji je naziv upriličen povodom četvrtog izdanja istoimenog udžbenika
za studente pravnih fakulteta autora prof. dr. Mustafe Imamovića. Drugu cjelinu
predstavljaju radovi tematski svrstani pod nazivom Pravna historija Evrope i
Mediterana, koji su kao što znamo predstavljali takođe trajnu inspiraciju naučnog
opusa profesora Imamovića.
Kao i prilikom obilježavanja 45 godina naučnog i publicističkog rada prof.
dr. Mustafe Imamovića, skupa koji je održan u Gradačcu, 23.-25. oktobra 2009.
godine okosnicu referata čine naučnici kojima je profesor Imamović bio mentor
prilikom izrade njihovih magistarskih i doktorskih disertacija. Ovo je takođe i izraz
zahvalnosti profesoru Imamoviću za nesebičnu podršku koju su oni imali tokom
svojih istraživanja.
Naučni skup se održao u organizaciji JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog naslijeđa Tuzlanskog kantona, a pod pokroviteljstvom Federalnog
ministarstva obrazovanja i nauke, kojima se najtoplije zahvaljujemo, kao i svima
onima koji su doprinijeli u njegovoj realizaciji, te svakako i samim učesnicima.
Redakcija
7
8
SADRŽAJ
1. HISTORIJA DRŽAVE I PRAVA BIH
Enes Durmišević
Srednjovjekovna bosanska dvorska kancelarija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13
Milica Petrović
Društvena struktura srednjovjekovne Bosne . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27
Mehmed Bećić
Da li je millet sistem ostavio trag na sudstvo u
postosmanskoj Bosni i Hercegovini? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35
Fikret Karčić
Odjek balkanskih ratova u Bosni i Hercegovini: promjena
paradigme bošnjačkog vođstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43
Benjamina Londrc
Bojkot Jevreja u bosanskohercegovačkim gradovima 1925. godine . . . . . . 51
Omer Hamzić
Uloga Džafera Kulenovića u obnavljanju programa i organizaciji
pokreta za autonomiju BiH 1939. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57
Ajdin Huseinspahić
Pravno regulisanje vanbračne zajednice nakon drugog svjetskog
rata u Bosni i Hercegovini s osvrtom na njeno uređenje
de lege lata i de lege ferenda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71
Muharem Štulanović
Medžella – Nova paradigma primjene kodifikovanog, šerijatskog
materijalnog prava u sudstvu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97
Vedad Gurda
Historijski razvoj maloljetničkih krivičnih sankcija u domaćem
i uporednom krivičnom pravu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113
Elvira Islamović
Žene i rad – od privatnog do javnog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135
Rusmir Djedović, Semir Hadžimusić
Neki problemi pravnog okvira oblasti zaštite i korištenja
naslijeđa Tuzlanskog kantona . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151
9
Jasmin Branković
Historijska dimenzija prava ................................................... 167
Sead Selimović
Položaj Bosne i Hercegovine prema jugoslavenskom
ustavu 1963. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 177
Hamza Karčić
Da li je u BiH na sceni zamrznuti sukob?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187
Edin Mutapčić
Razvoj historiografije u Bosni i Hercegovini sa posebnim osvrtom
na historijsko-pravnu nauku. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 197
Mersed Šljivić
Historičar Mustafa Imamović. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217
2. PRAVNA HISTORIJA EVROPE I MEDITERANA
Dževad Drino
Rufije fest: kratak pregled povijesti rimskog naroda, kao
pravni izvor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 249
Mirela Šarac, Andrija Crnković, Tina Miletić
Salvum fore recipere. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 255
Samir Aličić
Personifikacija pravičnosti (aequitas) na rudničkom novcu
provincija Dalmacije i Panonije u vreme cara Trajana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 271
Miro Gardaš, Daniel Haman
Regalno pravo lova i lovno zakonodavstvo u Hrvatskoj kroz
povijest. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 283
Joško Pavković
„Rusija na barikadama“: revolucionarna 1905. godina. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 299
Ehlimana Memišević
Mudawwana: porodični zakon Maroka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 323
Edin Halapić
Sudske doktrine .................................................................. 339
Anita Petrović
Novo europsko ius commune – primjer DCFR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 349
10
11
12
Enes Durmišević
SREDNJOVJEKOVNA BOSANSKA DVORSKA

KANCELARIJA
Sažetak
Vladarska kancelarija u srednjovjekovnoj Bosni, može se posmatrati i analizirati
iz više uglova. Prije svega to je vladarska rezidencija, mjesto življenja i vršenja
vladarskih funkcija. Kao mjesto odakle se vlada, dvor traži pokornost ne samo u
političkim i vojnim stvarima, nego i u ponašanju, načinu življenja i konvencijama.
Dvorsku kancelariju činili su raznovrsno osoblje, funkcionalno i hijerarhijski
organizirano. Određene funkcije unutar dvorske kancelarije podrazumijevale su i
izvjesni stepen znanja o bosanskom običajnom pravu, pravilima trgovine, sudskom
postupku, međudržavnim odnosima, te općenito znanje o pravnim ustanovama
toga vremena. Upravo su ovi „činovnici“ svoje znanje o srednjovjekovnom pravu
izražavali kroz funkcije koje su obavljali u dvorskoj kancelariji, bilo da se radi o
savjetodavnoj, pisarskoj ili nekoj drugoj ulozi.
Dvor su sačinjavali vladar, članovi njegove porodice, krupna vlastela i nosioci
dvorskih zvanja, među kojima se najčešće spominju dvorski knez (maršal), kaznac
(komornik ili protovestijar), peharnik (vinotoča ili pincerna), dukatar, mitničar,
globar, katunar i dr. Kada govorimo o srednjovjekovnom bosanskom pravu
najznačajnija funkcija je svakako funkcija dijaka (pisara) koji se spominje i pod
drugim imenima: logofet, logotet, gramatik, gramatig, igramatik i dr.
Ključne riječi: vladar, bosansko pravo, dijak, povelja, bosančica
Srednjovjekovna bosanska država, kao i svaka patrimonijalna država toga

doba, posjedovala je dvor, mjesto odakle se upravljalo državnim poslovima. Dvor
u političkom smislu (curia domini regis) sačinjavali su vladar, članovi njegove
porodice, krupna vlastela i nosioci glavnih dvorskih zvanja. Svi oni sačinjavaju tijelo
– savjet koji se sastajao povremeno, prema potrebama. Mada je odluke donosio
vladar, ovo tijelo je imalo znatan uticaj na njegove odluke. Svi vanjskopolitički
poslovi bili su koncentrirani na vladarevom dvoru. Mada je vlastelinski sabor imao
određene ingerencije i uticaj na donošenje odluka, na dvoru su se vodili diplomatski
pregovori i zaključivali ugovori.
Dvorska (vladarska) kancelarija u srednjovjekovnoj Bosni, može se posmatrati
i analizirati iz više uglova. Prije svega to je vladarska rezidencija, mjesto življenja
13
HISTORIJA DRŽAVE I PRAVA BiH - IZAZOVI I PERSPEKTIVE
POVODOM 50. GODINA NAUČNOG I PUBLICISTIČKOG RADA PROF.DR. MUSTAFE IMAMOVIĆA
i vršenja vladarskih funkcija. Kao mjesto odakle se vlada, dvor traži pokornost
ne samo u političkim i vojnim stvarima, nego i u ponašanju, načinu življenja i
konvencijama. Načelno, dvor formira i nameće kulturne obrasce, posreduje u
recepciji i distribuiranju kulturnih tekovina. Na dvoru i dvorskoj sredini obitavaju
oni koji su najbolji poznavaoci „svijeta“ i oni koji su najbogatiji, a time i najmoćniji.
Stoga je i logično da oni nameću svoj obrazac ponašanja i življenja uopće. Jasno je
da je uz dvor uvijek egzistirala i dvorska kancelarija, neovisno gdje se dvor nalazio.
Osoblje dvorske kancelarije činili su, najčešće crkveni ljudi, koji su izražavali
kraljevo mišljenje i stav koji je navođen u službenim dokumentima bosanske
kancelarije. Početak rada bosanske državne kancelarije veže se za 1180. godinu, jer
je već tada zabilježena zvanična prepiska kada je papa Aleksandar III uputio jedno
pismo bosanskom banu Kulinu.
Upravo će ovaj bosanski ban izdati svoju čuvenu povelju Dubrovčanima, koja
predstavlja najstariji sačuvani akt bosanske državne administracije, ali i najstariju
ispravu pisanu tadašnjim narodnim jezikom u svom slavenskom svijetu.
U bosanskoj srednjovjekovnoj državi, dvorsku kancelariju činili su raznovrsno
osoblje, funkcionalno i hijerarhijski organizirano. Određene funkcije unutar dvorske
kancelarije podrazumijevale su i izvjesni stepen znanja o bosanskom običajnom
pravu, pravilima trgovine, sudskom postupku, međudržavnim odnosima, te
općenito znanje o pravnim ustanovama toga vremena. Upravo su ovi „činovnici“
svoje znanje o srednjovjekovnom pravu izražavali kroz funkcije koje su obavljali u
dvorskoj kancelariji, bilo da se radi o savjetodavnoj, pisarskoj ili nekoj drugoj ulozi.
U izvorima se dvorski aparat obično spominje kao poštena dvorština, na čijem
čelu se nalazio dvorski knez ili jednostavno „dvorski“ („našega kralevstva dvorski“).
Svi ovi nazivi označavaju nosioca jedne dvorske službe koju su obnašale osobe iz
redova bosanske vlastele. Ova funkcija je bila stalna, ali su se nosioci ovog zvanja
veoma često mijenjali. U svim bosanskim poveljama ovi funkcioneri se, uz vladarske
garancije (svečane zakletve), pojavljuju uvijek u ime dvora i centralne vlasti kao
garanti i svjedoci, obavezujući državu na poštovanje preuzetih obaveza iz povelja.
Dvorski knez, kao najbliži saradnik bosanskog vladara je, uz pisare povelja, najbolje
poznavao i bio upućen u sadržaj povelja i smisao njihovih odredaba. Njihovo
prisustvo pregovorima koji su imali međudržavni karakter i stavljanje njihovog
imena kao garanta na bosanskim poveljama, samo potvrđuje i daje političku važnost
poveljama, ali i samim misijama u kojima učestvuju.
Najvjerovatnije je da je funkcija dvorskog kneza „preslikana“ sa ugarskog
dvora, jer je takva funkcija veoma rano uvedena u Ugarskoj, a obnašali su je visoke
crkvene ličnosti poput nadbiskupa i biskupa. U latinskim izvorima on se obično
spominje kao „dvorski maršal“ (marscealus aulicus), i imao je više potčinjenih lica
kao nosilaca određenih dužnosti, odnosno resora. Interesantno je spomenuti da
je jedan od najznačajnijih dvorskih kneževa u srednjovjekovnoj Bosni bio Vignja
14
Enes Durmišević
SREDNJOVJEKOVNA BOSANSKA DVORSKA KANCELARIJA
Milošević koji je, prema natpisu na njegovoj nadgrobnoj ploči, u kontinuitetu služio
čak pet bosanskih vladara: bana Stjepana II Kotromanića (1314-1353), bana i kralja
Tvrtka I Kotromanića (1353-1391), kralja Stjepana Dabišu (1391-1395), kraljicu
Jelenu Grubu (1395-1398) i kralja Stjepana Ostoju (1398-1404).
U nekim poveljama bosanskih kraljeva spominje se i institucija dvorskog savjeta,
neformalnog tijela sastavljenog od kraljevih bliskih srodnika, najistaknutijih
feudalaca i dvorskih dostojanstvenika – dvorskog kneza, protovestijara i logofeta.
Razlozi formiranja ovakvog tijela su višestruki i međusobno uvjetovani zbog
mnogobrojnih zahtjeva međudržavnih poslova koji nisu mogli čekati na odluke
Bosanskog stanka (sabora) ili zbog potrebe da se određeni dogovori i pregovori
održe u tajnosti, odnosno u krugu najpovjerljivijih vladarevih ljudi. Može se
pretpostaviti da su dvorski knez, protovestijar i logofet spadali u stalno tijelo osoba
sa dvora koje su, uz prisustvo vladara i vlastele, vodile diplomatske pregovore sa
stranim izaslanicima, pripremali ugovore, predlagali prijedloge za rasprave na
Bosanskom stanku, pogotovo za bosanske poslanike koji su upućivani u misije u
strane zemlje. Ove misije najčešće su upućivane u Dubrovnik i Veneciju, a kasnije i
osmanskim sultanima.
Diplomatskim poslovima na bosanskom dvoru, pored „profesionalnih“
bosanskih diplomata, počinju se baviti i franjevci. U cilju uništenja Bosanske crkve,
ili bar umanjenja njenog uticaja u Bosni, Katolička crkva nastoji da bosanske vladare
okruži svojim ljudima da bi lakše vodila borbu protiv heretika. Neki franjevci su
se uspjeli afirmirati kao savjetnici i diplomate u službi bosanskih vladara. S druge
strane, bosanski krstjani gotovo da nisu učestvovali u diplomatskim misijama
bosanskih vladara, jer su bosanski vladari izbjegavali da budu optuženi za
podržavanje bosanske „kuge“. Uprkos tome, zabilježeni su slučajevi da su bosanski
krstjani bili u diplomatskim misijama, ali u službi bosanske vlastele, koja je i sama
propovijedala vjerovanja Bosanske crkve. Poznato je da su Dubrovčani, kao vješti
diplomati, rado tražili i primali usluge bosanskih krstjana i njihovih starješina sve
do posljednje dvojice bosanskih vladara, Stjepana Tomaša (1443-1461) i Stjepana I
Tomaševića (1461-1463), koji su i zvanično pokušali eliminirati bosanske krstjane
iz političkog života srednjovjekovne Bosne.
Najvažnijim resorom, odnosno državnom blagajnom, upravljao je kaznac,
komornik ili protovestijar kako se zvao na bizantskom dvoru. On je bio zadužen za
prikupljanje i raspolaganje vladarevim prihodima, odnosno on je rukovodio svim
vladarevim finansijskim poslovima.
Najvažnija komornikova dužnost bila je briga oko kovanja novca (ius cudendae
monetae), jer je to bio simbol suvereniteta svakog, pa i bosanskog vladara. Pored
toga, komornik je brinuo i o vladarevom blagu, porezima i regalnim pravima
bosanskog vladara i njegovim prihodima. Još u vrijeme bana Mateja Ninoslava
spominju se čak trojica kaznaca, Grdomil, Semijun i Belehan, dok su u vrijeme
15
Stjepana II i Tvrtka I, spomenuti Tolislav, Boleslav, Sanko i Stjepoje. Vremenom je

naziv kaznac zamijenjen nazivom protovestijar.
Protovestijar je bio konsultiran u pitanjima spoljnopolitičkih, diplomatskih
odnosa, jer su ti odnosi veoma često tretirali ekonomsko-finansijska pitanja
bosanske države. Stoga oni, prema potrebama, preuzimaju i funkciju diplomata
bosanskog dvora s ciljem uspostavljanja, ali i razrješavanja određenih sporova iz
ekonomsko-finansijske sfere. Takve misije bile su nerijetke. Tako se navodi da su
u Dubrovniku boravili, u decembru 1382. godine, kraljev logofet Vladoje, vojvoda
Vlatko i knez Mirko, i u Vijeću umoljenih vodili razgovore o ukidanju tržišta soli u
Novom, pitanjima poreza, ali i o „nekim drugim stvarima“. Samo po sebi se nameće
stav da su ovi bosanski izaslanici u Dubrovniku raspravljali i tumačili neke sporne
dijelove „velike povelje“ kralja Tvrtka I Kotromanića od 2. decembra 1378. godine
o „svetodmitarskom danku“, na koji se Dubrovnik obavezao plaćati bosanskom
kralju, ukidanju tržišta soli u Novom, što nije odgovaralo Dubrovčanima i drugim
spornim pitanjima. Logofet Vladoje je pisao ovu povelju, knez Mirko Radojević je
bio dvorski knez, pa je sasvim logično da su oni po svojoj funkciji na bosanskom
dvoru, najbolje poznavali sadržaj i smisao odredaba ove povelje. U tom smislu,
njihova diplomatska misija u Dubrovniku čini se sasvim logičnom.
U bosanskim poveljama ranijeg perioda na dvoru bosanskih vladara spominje
se i funkcija tepčije koji je vršio poslove raspodjele zemljišnih posjeda i brinuo o
odgoju prinčeva na dvoru. U vrijeme bana Mateja Ninoslava spominje se tepčija
Radonja, kod Stjepana II Kotromanića, tepčija Radosav, kod Tvrtka I Kotromanića,
Sladoje, kod kraljice Jelene, tepčija Ivahan, a kod kraljeva Stjepana Dabiše i Stjepana
Ostoje, tepčija Batalo. Tepčija Batalo se navodi više puta kao svjedok na poveljama
koje su se ticale bosansko-dubrovačkih odnosa, ali i kao savjetnik s kojim su se
bosanski vladari, njegovog doba, veoma često savjetovali prilikom izdavanja povelja.
Vremenom će ova funkcija nestati na dvoru bosanskih vladara, pa se pretpostavlja
da je zamijenjena nekom drugom funkcijom.
U povelji bosanskog bana Mateja Ninoslava iz 1240. godine, na njegovom dvoru
spominju se poznati peharnici Mirohna i Grubeša, dok se u latinskoj povelji kralja
Tvrtka I iz 1390. godine spominje pincerna (peharnik, vinotoča). Ovaj termin
pripisuje se njemačkom uticaju koji je posredovan preko Ugarske. Također, samo
jednom, u povelji Tvrtka I iz 1380. godine spominje se zvanje velikog vratara, čije ime
asocira na dvorskog čuvara vrata, poznatog u svim velikim carstvima i dinastijama.
U poveljama nekih bosanskih vladara spominju se i dukatari (službenici koji su
prikupljali poreze od naroda u visini jednog dukata), mitničari (carinici), globari
(naplaćivali novčane kazne, globe), katunari (predstavnici vlaških (katunskih)
plemena i skupina, itd.).
16
Enes Durmišević
Služba dijaka – pisara
Jedna od najvažnijih funkcija u bosanskoj dvorskoj kancelariji, koja je uvijek

usko bila vezana za vladarski dvor, bila je i funkcija pisara. Dvorski pisar ili dijak,
u pojedinim izvorima je nazivan gramatik (gramatig) ili logotet (logofet). On je,
uglavnom, bio zadužen za pisanje vladarskih povelja i hronika, raznih napisa i
zapisa, pa je shodno opsegu njegovog posla, na dvoru moglo biti više pisara i imali
su različit rang. Veliki broj dijaka ostao je anoniman. Zna se za one koji su ostavili
svoje potpise na poveljama (vladarskim ili vlastelinskim), na marginama Evanđelja
i na epitafima.
Institucija dijaka u srednjovjekovnoj bosanskoj državi nije dovoljno istražena
niti je rasvijetljen njen veliki značaj u kulturi pismenosti u historiji Bosne. Po samoj
etimologiji riječi (grč. diákonos – sluga), značio bi slugu na dvoru visoke feudalne
vlastele, ali i učenog čovjeka. Od iste riječi dolazi i đakon (diaconus) koji predstavlja
svećeničkog pomoćnika koji ima dužnost da u crkvenim obredima, između ostalog,
čita Evanđelje i koji još nije zaređen za svećenika, te stoga ova riječ ima veze i sa
crkvenom hijerarhijom. U ranijoj fazi đakoni su vršili i pisarske poslove u crkvenoj
organizaciji. Ova funkcija se vremenom odvojila od crkve i formirala kao samostalna
profesija dijaka (pisara).
Pretpostavlja se da su dijaci vještine pisarske djelatnosti izučavali kao što su se
izučavali i svi drugi zanati, jer su se i oni nazivali majstorima, općim imenom za sve
zanatlije, i da su bili članovi vladarskog savjeta, iako njihovo učešće nigdje u izvorima
nije direktno spomenuto. Oni su pisali, a veoma često i sastavljali sve akte dvorske
kancelarije, kao što su: povelje, pisma, trgovački ugovori, vjerovna pisma, razne
priznanice, darovnice, testamenti, službena i privatna pisma bosanskih vladara i
feudalaca, ugovore o savezu sa pojedinim državama, mirovne ugovore, posjedovnice
i razne druge dokumente državno-pravnog i privatno-pravnog karaktera. Iz svega
navedenoga, jasno je da za ovakve poslove mora biti organiziran vrstan aparat koji
treba odgovoriti najvišim zahtjevima tadašnje državne kancelarije i njenoj potrebi
korespondencije sa svim tadašnjim pravnim subjektima, kako unutarnjeg, tako i
međunarodnog karaktera. Učestvujući u sastavljaju i pisanju svih ovih dokumenata,
sasvim je logično, da je pisar najbolje poznavao kontinuitet nastanka i sadržaj svakog
pravnog akta koji je izdavan u bosanskoj dvorskoj kancelariji. Pogotovo je njegova
uloga bila važna u diplomatskoj prepisci bosanske kancelarije sa drugim državama.
Njegov potpis na kraju svakog akta, potvrđivao je pravnu valjanost takvog akta,
koliko i potpisi vlastele zajedno sa bosanskim vladarom.
Ugled dijaka u srednjovjekovnoj Bosni bio je veoma velik. Oni su imali
neposredne odnose sa vlašću i najkrupnijom vlastelom kao nosiocima i simbolima
moći s jedne, dok su na svojim proizvodima (poveljama i drugim dokumentima)
bilježili svoja imena s druge strane, i tako zauvijek ostavljali svoj trag u historiji,
17
za razliku od drugih mnogobrojnih majstora koji su ostajali anonimni. Oni su bili

društveni sloj koji je dao najveći doprinos kulturnom životu srednjovjekovne Bosne.
Poznato je, da je u većim vladarskim kancelarijama, pored više pisara, postojao i
veliki dijak. Tako se u Povelji Kulina bana, spominje veliki dijak Radoje, a u povelji
Stjepana II Kotromanića iz 1353. godine, „dijak veliki“ Priboje. Dijake su imali i
pojedini vlastelini, koji su vršili vlastitu korespondenciju sa drugim vlastelinima, ali
i sa Dubrovačkom Republikom. Vlastite kancelarije imali su gotovo svi značajniji
bosanski feudalci, kao što su Kosače, Hrvatinići, Sankovići, Pavlovići, Radenovići
i drugi. Snažan ekonomski i društveni razvoj i intenziviranje trgovačkih odnosa
sa susjedima, posebno Dubrovnikom, nametali su potrebu bosanskim feudalnim
gospodarima da posvete pažnju svojim dvorskim kancelarijama, koje nisu zaostajale
za bosanskom državnom kancelarijom. To dokazuje i činjenica da je najveća
bosanska povelja napisana u kancelariji velikog vojvode Radoslava Pavlovića, 31.
decembra 1427. godine, kojom je Dubrovčanima prodao svoj dio Konavala. U ovim
kancelarijama pisani su, ne samo administrativno-pravni akti, nego i druga djela.
Tako se kao najpoznatiji pisari i diplomati bosanske srednjovjekovne vlastelinske
porodice Kosača, spominju Pribislav Pohvalić (Pohvalica) i njegov sin Vlatko
Pohvalić. Pribislav je bio prvo u službi Sandalja Hranića kao dijak, da bi kasnije
postao i najznačajniji njegov diplomata. Poslije smrti Sandalja Hranića, Pribislav
prelazi u službu kod Stjepana Vukčića Kosače, kod kojeg su nastavili raditi poslove
pisara i diplomata i njegovi sinovi Vlatko i Radoje. Na dvoru Sandalja Hranića dijak
je bio i Brajan koji je više puta boravio u Dubrovniku u delegaciji svoga gospodara
koja je bila zadužena za određene finansijske transakcije u Dubrovniku. Najčešće
su to bili depozitarni poslovi Sandalja Hranića i njegove žene Jelene. Također, kao
dijaci na dvoru bogatog Sandalja Hranića spominju se i Bogavče Radosalić, Pribisav,
sin popa Milija, Radoslav Bogčinović i Radinac.
Poznati dijaci vlastelinske porodice Hrvatinića bili su Milivoje, Hval i Butko. Dijaci
vlastelinske porodice Pavlovića bili su Čičoje Popović, Vlatko Maroš, Ostoja, Ivan i
Radosav Milosalić. Među dijacima i bilježnicima koji su pisali povelje i dokumente
koje su izdavali bosanski vlastelini, spominju se i Dubrovčani Niko Bijelić, Jako
Krusić, Nikša Zvijezdić, Rusko Kristoforović, Vidoš, Marinko Cvjetković, i dr.
Svi ovi službenici na dvorovima bosanske vlastele su gradili karijeru od nižih
službi do položaja pisara, izaslanika na dvorovima drugih vlastelina i država,
do značajnih, pa čak i tajnih diplomatskih zadataka i misija. Iz gore navedenog
primjera može se zaključiti da su se poslovi pisara, veoma često, obavljali u okviru
jedne porodice i nasljeđivani su s koljena na koljeno.
Vjerodostojnost svake povelje i svakog akta koji je bio napisan u dvorskoj
kancelariji potvrđivao je dijak svojim potpisom, jer se takav dokument bez dijakovog
potpisa smatrao nevjerodostojnim. Ako se ima u vidu činjenica da su neki vladari
18
Enes Durmišević
bili nepismeni, onda dijakov potpis na svakom aktu bosanske kancelarije dodatno
dobija na težini. Bosanski vladari su imali praksu da sa sobom na svako putovanje
vode svoga pisara.
U historiji srednjovjekovne Bosne već krajem XII stoljeća spominju se dijaci
Grigorije, Desivoj, Radohna i Prodan. Jedan od najznačajnijih i najpoznatijih
pisara, bio je pisar bana Kulina, Radoje, koji je i ispisao najstariju ćiriličku povelju
pisanu narodnim jezikom. Bila je to čuvena Povelja Kulina bana, izdata 29. augusta
1189. godine. Kao pisar bana Mateja Ninoslava spominje se „gramatig“ Desoje (A
se pisah imenom Desoje, gramatik bana Ninoslava, velijega bosn’skoga – tako vjerno
kakore u prvih ...) i još neki anonimni pisari. U dvorskoj kancelariji bosanskoga
bana Stjepana II Kotromanića spominju se pisari Priboje, Pribisav, Rađen (Radin),
Ivaniš Ivanović i Kupusac. Pri kraju vlasti ovoga bana pisar mu je bio Dražeslav
(Bojić), kojeg je u bosanskoj dvorskoj kancelariji zatekao i slijedeći bosanski ban i
kralj Tvrtko I. Za Pribisava se tvrdilo da je imao veoma lijep rukopis, dok je dijak
Rađen pisao „čistim brzopisnim pismom“.
Od Tvrtkovog krunisanja za kralja 1377. godine, ćirilsko pismo je u državnoj
kancelariji doživjelo svoju renesansu. Kralj Tvrtko I je veoma cijenio lijep rukopis
u dokumentima koji su izdavani u njegovoj dvorskoj kancelariji. Tako njegov dijak
Dražeslav, pišući pismo vlastelinu Vlatku Vukoviću, feudalnom gospodaru iz roda
Hrvatinića sa kojim je ban Tvrtko, uglavnom, imao dobre odnose, piše da „kada
pisah ovo tada mi dā gospodin ban Tvrtko ispred sebe veliki pehar vina popiti u
dobru volu (volju)“.
Pored spomenutog Dražeslava, kralj Tvrtko I Kotromanić, za vrijeme svoje
višegodišnje vladavine u Bosni (1353-1391), u bosanskoj dvorskoj kancelariji imao
je više pisara, među kojima se spominju Vukmir Krhljević (Krljehtić), Brajan,
Vukoje i drugi.
Za Brajana se pretpostavlja da je bio Dražeslavov učenik. Čuveni Tvrtkov dijak
Vladoje je na dvor stigao iz Raške. On je, u bosansku kraljevsku kancelariju uveo
stil i jezik raških povelja, što se naročito ogleda u prvom dijelu povelja – intitulaciji
i arengi (svečanom uvodu). Uvođenje raških formulara u pisanju povelja, imalo je
za posljedicu pisanje srpskom diplomskom minuskulom (brzopis) koja se razvila na
srpskom dvoru. Time je način pisanja povelja u bosanskoj kancelariji promijenjen.
Te promjene se ne ogledaju samo u strukturi povelja koje je pisao Vladoje, nego i
u grafijskim i jezičkim obilježjima. Vladojeva raška arenga u Tvrtkovim poveljama
grafijskim osobinama i crkveno-slavenskim jezikom u kontrastu je prema
dotadašnjoj praksi bosanske kancelarije. Vladojeve povelje sadrže kićeni potpis
vladara, koji ranije nije prakticiran u bosanskim poveljama.
Svoju prvu bosansku povelju logotet Vladoje pisao je 10. aprila 1378. godine
kojom kralj Tvrtko I traži od Dubrovčana da mu plaćaju „svetodmitarski danak“
19
koji su ranije plaćali srpskoj državi. Pismo ove povelje, po svojoj harmoničnosti i
ljepoti može se porediti sa pismima tadašnjih najrazvijenijih dvorskih kancelarija
u Evropi. Tekst ove povelje spada u jedan od najljepših tekstova na našem jeziku
u srednjem vijeku. Sličnu rječitost i nadahnuće sadrže i darovnice kralja Dabiše
velikom vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću iz 1392. godine i braće Bjeljaka i
Radiča Sankovića koji Dubrovčanima daruju Župu Dubrovačku.
Vladojev vrlo lijep i harmoničan rukopis stavlja ga među najbolje srednjovjekovne
pisare bosanske dvorske kancelarije. Njegovom zaslugom ćirilčko pismo je dostiglo
svoj vrhunac u Bosni sa kurzivnom ćirilicom. Vladoje je posljednje pismo napisao
12. juna 1389. godine, pred samu bitku na Kosovu, nakon čega mu se gubi trag.
Međutim, njegova škola pisanja povelja prepoznatljiva je kod njegovog učenika,
logoteta Tomaša Lužca koji je bio pisar i vicekancelar kralja Dabiše (1391-1385).
Lužac, u vještini i ljepoti pisanja, nije zaostajao za svojim učiteljem Vladojem. U
ovom periodu ova obilježja bosanske ćirilice prenose se i na natpise na stećcima.
Sa slabljenjem bosanske države dolazi i do promjena u pisanju dokumenata
u bosanskoj kancelariji. Kriza feudalnih odnosa uticala je i na ovaj segment
srednjovjekovne bosanske državnosti. Dijaci kralja Ostoje, koji je u dva navrata bio
bosanski kralj (1398-1404. i 1408-1418), Stjepan Dobrinović, Vukorija i Hrvatin,
dalje ne usavršavaju svoje umijeće, nego su u kvalitetu i ljepoti pisanja ispod nivoa
Vladoja i Tomaša Lužca. U drugom periodu Ostojine vladavine, pojaviće se dijak
Tomaš Bućanin koji ponovo vraća poslove bosanske kancelarije na nivo kakav je
imala u doba dijaka Tomaša Lužca. Tomaš Bućanin, u želji za bržim pisanjem koje
se sve više ogleda u kurzivnosti i jednostavnijim oblicima za pojedina slova, počinje
međusobno spajati pojedina slova što dovodi do jednostavnijih oblika i lošije
estetike slova.
Pisar kralja Stjepana Ostojića (1418-1421) Novak Gojničić i pisari kralja Tvrtka
II Tvrtkovića (1421-1443) Dušan i Radivoj Hrastić, također ne spadaju u vrh
dijaka bosanske kancelarije. Objašnjenje za pad kvaliteta u pisanju dokumenata u
bosanskoj kancelariji može se potražiti i u nedovoljnoj obučenosti i „školovanju“
bosanskih dijaka u ovo vrijeme. Pisar Restoje, pisar pretposljednjeg bosanskog
vladara Stjepana Tomaša, ponovo uvodi u dokumenta bosanske kancelarije rašku
grafiju sa miješanjem ekavice i ijekvice uz dominaciju ikavice. Međutim, može
se slobodno reći da ova forma pisanja u vrijeme kralja Tomaša postaje specifična
bosanska ćirilica. U periodu vladavine Stjepana Tomaša spominje se i dijak Radosav.
Dijaci, koji se spominju u vrijeme posljednjeg bosanskog vladara Stjepana I
Tomaševića, bili su Branoš, Tvrtko Sekulović i Radosav (krstjanin), predstavljaju
kraj u razvitku i usavršavanju ćiriličkog pisma u bosanskoj državnoj kancelariji.
Evidentno je da je u bosanskoj državnoj kancelariji tok usavršavanja pisma bio
postepen sa povremenim padovima koji su zavisili od vještine pojedinih pisara, koji
20
Enes Durmišević
su pisali, sa estetskog stanovišta, veoma lijepe povelje, pisma i druge dokumente.

Literarna vrijednost svih ovih pravnih srednjovjekovnih bosanskih spisa, uprkos
njihovom pravnom sadržaju i suhoparnosti, predstavljaju, najoriginalnija i
najvrjednija književna ostvarenja srednjovjekovne Bosne.
Usavršavanje i razvitak pisma, ali i pravne pismenosti u bosanskim
srednjovjekovnim poveljama tekao je postepeno, ponekad i sa izvjesnom
kolebljivošću, ali se, u suštini, razvijao u pravcu boljih rješenja. Određeni nivo
pismenosti zahtijevao je i feudalni sistem, jer su se feudi dodjeljivali i potvrđivali
poveljama, dakle pismenim putem. Zato je svaki feudalac bio veoma zainteresiran
da čuva povelje i sve druge isprave kojima mu je dodjeljivana baština, odnosno
na kojima se zasnivala njihova ekonomska i društvena moć. Također i bavljenje
trgovinom, koja je bila razvijena u srednjovjekovnoj Bosni, zahtijevalo je određenu
pismenost, jer su trgovci sklapali trgovačke pismene ugovore i vodili evidenciju o
realizaciji svojih trgovačkih ugovora i interesa. Razvoju pismenosti doprinosile su i
kolonije dubrovačkih trgovaca i drugih poduzetnika (zanatlija, majstora i umjetnika
raznih vrsta) po bosanskim gradovima i utvrdama, jer njihov interes je zahtijevao
pravnu, ekonomsku i svaku drugu sigurnost u vođenju njihovih poslova. Na kraju,
sve institucije triju bosanskih crkava, nisu mogle funkcionirati bez poznavanja
osnovnih elemenata pismenosti. Sve gore spomenute poslove mogli su vršiti i voditi
samo pismeni ljudi (pisari, kancelari, diplomate, članovi crkvenih institucija i dr.).
Iako je ponekad bilo vraćanja na stare forme pisanja povelja, dekadenca će
nastupiti sa osmanskim osvajanjem Bosne. Iako je ovo pismo preživjelo stoljeća
osmanske vlasti, sa Osmanlijama se dominantno prešlo na arapsko pismo, koje
je također, doživjelo određena prilagođavanja domaćem, bosanskom jeziku
(alhamijado pismenost).
Krajem XIV i u XV stoljeću, bosanske povelje, ugovore, pisma, rodoslove i epitafe
pišu dijaci: Stanko Kromirjanin (pisar čuvenog tepčije Batala) Bratoje, Pomočan,
Vukašin, Petar Pribilović, Dragoje,Vuk Radišić, Predrag Vojinović, Vrsan Kosarić,
Radomil, Kulduk, Radin Plavičić, Vujan Dragišić, Dragiša Dragilović, Napovišt i dr.
Kada govorimo o pisarima koji su sastavljali i pisali epitafe na nadgrobnim
spomenicima i napise na građevinama, najčešće se spominje kovač i dijak Grubač,
prije bi se moglo reći klesar i skulptor. On je jedan od najpoznatijih majstora koji se
potpisivao na stećcima. Živio je sredinom XV stoljeća, ostavivši radove u okolici Stoca
(Vidoška, Boljuni i Opličići). Njegov epitaf, koji se nalazi na groblju u Boljunima,
uklesao je majstor Obrad. U isto vrijeme, u okolici Stoca djelovali su i Semorad,
Miogost i Krilić koji su bili majstori, ali i dijaci. U srednjoj Bosni djelovali su dijaci
i kovači koji su pisali i klesali natpise u kamenu, Prodan i Miogost, u području Jajca
i Lašve Veseoko Kukulamović, Radomil i Vukašin, u Travuniji Bratjen, u Podrinju
Nikola Dragoljević i Dragoje, a u Vrhbosni dijak i majstor Ugarak.
21
Epitaf na grobu Radojice Bilića, koji se nalazi u Starom Selu (između Donjeg
Vakufa i Jajca), napisao je i potpisao dijak Veseoko Kukulamović (Se kami Radojice
Bilića ... A se pisa Veseoko Kukulamović.) Na čuvenoj Radimlji kod Stoca gdje se
nalazi 133 stećka, od kojih je trećina ukrašena ornamentima i likovnim predstavama,
nalazi se i pet stećaka sa vrlo jednostavnom sadržinom natpisa u kojima se daju
najosnovniji podaci o pokojniku. Na „Malom stećku“ ispod figure čovjeka sa
ispruženom rukom, urezana su četiri znaka (BBBB) koje još niko nije dešifrirao.
Međutim, čuveni bosanskohercegovački arheolog i historičar Alojz Benac smatra
da je to „dupli“ potpis dijaka (majstora) Bolašina Bogašića sa inicijalima njegovog
imena.
Škola za dijake
Vrlo interesantno je pitanje, s obzirom na veoma lijep rukopis i sadržinu

bosanskih srednjovjekovnih povelja, gdje su pisari bosanskih povelja izučavali
svoj zanat. Historičari tvrde da su, bez sumnje, pri dvorskim kancelarijama na
dvorovima bosanskih vladara postojale neke vrste škola za dijake, čiji je karakter
ostao nepoznat.
Pretpostavlja se da su na dvorovima bosanskih vladara i nekih krupnih feudalaca
postojale pisarske radionice u kojima se obavljao svakodnevni kancelarijski posao.
U isto vrijeme podučavali su se i mladi pisari i vršila prepisivačka djelatnost.
Takve pisarske radionice-škole nalazile su se na dvorovima bosanskih banova ali
i humskih knezova, a kasnije i na dvorovima bosanskih kraljeva. Posebno se, kao
škola za dijake, spominje dvor vlastelinske porodice Pavlovića u Podrinju. Bosanski
krstjani su, šireći svoje učenje, imali neke vrste pisarskih škola u svojim „kućama“
(hižama).
Smatra se da su stariji i iskusniji dijaci i majstori pisanja, u samim kancelarijama i
tokom ispisivanja povelja poučavali svoje mlađe kolege i nasljednike. Najvjerovatnije
je postojala i neka pisarska hijerarhija i sistem koji je preferirao i davao šansu
sposobnijim i vještijim pisarima.
Upoređujući tekst i stilove pisanja pojedinih povelja, može se zaključiti, po obliku
slova (rukopisu), stilu pisanja i konstrukcijama riječi, da su jedni pisari poučavali
druge i da je čak stvorena neka vrsta „škole“ izraslijih i vještijih pisara. Tako se
navodi da je, gore spomenuti pisar Tomaš Lužac Bosanac, bio daroviti učenik svoga
učitelja Vladoja. Također, Hrvatin, dijak kralja Ostoje, svoga starijeg kolegu iz iste
kancelarije Stjepana Dobrinovića, naziva „meštar Stepan“. Smatra se da je dijak
Dobrinović sigurno pohađao neku školu i bavio se poslom pisara, jer je na kraju
završio kao diplomatski predstavnik bosanskog kralja. Pretpostavlja se da je dijak
Dobrinović negdje školovan ili bio učitelj na kraljevom dvoru, odnosno bavio se
22
Enes Durmišević
poslovima administrativno-pravne prirode prije nego je postao dijak i diplomata

kralja Ostoje.
S druge strane, svi dijaci bosanskih vladara i vlastelina, najčešće su poticali
iz crkvenih krugova tadašnjih mjesta kulture i pismenosti, bilo da se radilo o
pripadnicima Crkve bosanske, katoličke ili pravoslavne crkve.
Pisma bosanske kancelarije: od glagoljice

preko bosančice do begovice
Uopćeno posmatrajući, bosanska srednjovjekovna pravna pismenost i pravna

misao razvijala se kao i u drugim južnoslavenskim srednjovjekovnim državama.
Koliko je ona bila originalna, a koliko je preuzimana iz neposrednog okruženja, to
je veoma teško utvrditi. Nesporno je da su uticaji postojali. Po svemu sudeći, tokom
trajanja bosanske srednjovjekovne države pisanih tekstova, pa i pravnih, moralo je
biti više, međutim, do nas su dospjeli samo ostaci ove pismenosti.
Kad govorimo o glagoljici, glagoljska tradicija u bosanskim spomenicima
nesporno postoji, pa se može reći da je najstarija faza bosanske srednjovjekovne
pismenosti bila glagoljska. Nažalost, sačuvano je voma malo spomenika glagoljaške
pismenosti u Bosni. Tu se, u prvom redu misli na dva rukopisa Apostola u
fragmentima iz XII stoljeća, Grškovićev odlomak (ima samo dva lista) i Mihanovićev
odlomak (jedan list), koji nesporno svjedoče o glagoljaškoj pismenosti u Bosni i
Humu. Ova dva spomenika pisani su poluoblom glagoljicom, koja se transformirala
iz oble (istočne), u uglastu (zapadnu) glagoljicu, pa se zbog te osobenosti često
naziva i bosanskom glagoljicom. Ovoj grupi starijih glagoljskih rukopisa po svojim
jezičkim i paleografskim osobinama, pridružuje se i Splitski odlomak, koji je također
napisan bosanskom glagoljicom.
Najpoznatiji spomenik glagoljaške pismenosti u Bosni predstavlja Hrvojev misal,
veoma reprezentativan, bogato iluminiran i nazvan po velikom vojvodi Hrvoju
Vukčiću Hrvatiniću, koji je pisan uglastom glagoljicom početkom XV stoljeća.
Napisan je između 1403. i 1415. godine, sadrži 247 listova, a napisao ga je dijak
Butko.
Naravno, najviše spomenika srednjovjekovne bosanske pismenosti napisano
je na (bosanskoj) ćirilici, koja je na bosanskim prostorima zadobila određene
karakteristike i najčešće se zove bosančicom. Ovim pismom napisane su tri velike
grupe spomenika: crkveni rukopisi (knjige) i nekanonski tekstovi (apokrifi, molitve
i dr.), administrativni, pravni akti, (povelje i pisma) i epigrafski natpisi (najviše
na srednjovjekovnim bosanskim stećcima i građevinama). Najpoznatija mjesta
lapidarnih (uklesanih u kamen) natpisa (epitafa) bila su u Humu i srednjoj, banskoj
Bosni.
23
Jezik bosanskih povelja i svih pravnih spisa bio je živi narodni govor, dok je
ovo pismo bilo najbolji pokazatelj razvoja u grafiji bosanske ćirilice (bosančice).
Nesporna je činjenica da je proces južnoslavenske ćiriličke pismenosti imao
jedinstven razvoj, ali je ćirilica, uprkos zajedničkom razvitku, na pojedinim
područjima južnoslavenskih prostora, u skladu sa različitim kulturno-historijskim
uvjetima, sticala zasebna obilježja u jezičkom, morfološkom i grafijskom pogledu.
Zahvaljujući takvim specifičnostima, a posebno različitim grafijskim rješenjima
i razvitku grafije, u ćiriličkim spomenicima na području Bosne, Huma, Duklje i
srednje Dalmacije, u periodu od kraja XII i prvoj polovini XIII stoljeća, u literaturi je
stvoren pojam zapadnog područja ćirilice. Ovo područje dalje se razvilo i možemo
govoriti o dalmatinskoj i bosanskoj ćirilici. Po nekim autorima, ključnu ulogu u
razvitku ove ćiriličke pismenosti imala je bosanska ćirilica.
Ključna karakteristika sveukupne ćiriličke pismenosti na bosansko-humskom
području jeste težnja prema jednostavnoj grafiji i oblicima, te veoma jak uticaj
čistog narodnog govora koji se može prepoznati u bosanskim poveljama.
Svi ovi akti izdavani u bosanskim kancelarijama srednjovjekovnih bosanskih
vladara bili su pisani ćirilicom, koja je u Bosni dobila i neke specifične oblike pa
je i nazvana bosanskom brzopisnom ćirilicom ili bosančicom (bosanica). Padom
Bosne pod osmansku vlast 1463. godine, bosančica će nastaviti svoju egzistenciju
među muslimanskim stanovništvom. Ona se koristi, najčešće, u korespondenciji
sa Dubrovnikom, tako da su pojedini sandžak-bezi u Bosni imali u svojim
kancelarijama dijake koji su nastavili njegovati ovo pismo. Bila je to brzopisna
ćirilica (minuskula) koja je korištena u bosanskoj kancelariji bosanskih vladara i
kancelarijama bosanskih vlastelina.
Brzopisnom ćirilicom je Mahmud-paša Anđelović, osmanski vojskovođa,
izvijestio Mehmeda II Fatiha o osvojenju Jajca, 19. juna 1463. godine. Tako je u
službi hercegovačkog sandžak-bega, Hamza-bega, radio dijak Radoje, koji je
obavljao pisarske poslove brzopisnom ćirilicom, u sedmoj deceniji XV stoljeća,
neposredno nakon osmanskog zauzimanja Bosne. Pismo je napisano 1473. godine.
(Po zapoviedi gospodara mi Hamza-bega, ja Radoja diak ovo napisah). I vojvoda Isa-
beg Ishaković, osnivač Sarajeva, imao je u svojoj kancelariji dvojicu dijaka, Heraka
Vraneša i Mihaila, za koje se pretpostavlja da su bili bosanski krstjani.
U sljedećem, XVI stoljeću, Ahmed-paša Hercegović (1459-1518), najmlađi sin
hercega Stjepana Vukčića Kosače, tada visoki funkcioner osmanskog dvora, 1503.
godine piše pismo Dubrovčanima brzopisnom ćirilicom (bosančicom). Poznato je
da su i na dvoru bosanskog sandžak-bega, Gazi Husrev-bega u Sarajevu, pisari pisali
bosansku ćirilicu. S obzirom da je i bosanski jezik postao jedan od diplomatskih
jezika Osmanskog carstva, odgovarajuća kancelarija postojala je i u Istanbulu.
24
Enes Durmišević
Ovo pismo će biti sačuvano i korišteno sve do polovine XX stoljeća unutar

bosanskog muslimanskog plemstva, begova. Oni ga koriste, kako u međusobnoj
pismenoj komunikaciji tako i u prepisci sa Dubrovčanima. Stoga se s pravom, ovo
pismo naziva i begovsko pismo ili begovica. Posljednji sačuvani tekst napisan ovim
pismom je pismo Muhameda Čengića iz Foče od 5. aprila 1953. godine. Jasno je da
je ovo pismo brižno čuvano i njegovano u porodičnom krugu bošnjačkog plemstva
i tako preživjelo više od pola milenija.
Literatura
1. Pavao Anđelić, Barones regni i državno vijeće srednjovjekovne Bosne, Prilozi
Instituta za istoriju, br. 11-12, godina XI-XII, Sarajevo, 1975-1976. 29-48.
2. Anto Babić, Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni, Međunarodni centar
za mir, Sarajevo, 1995.
3. Vojislav Bogićević, Pismenost u Bosni i Hercegovini, Veselin Masleša, Sarajevo,
1975.
4. Gregor Čremošnik, Studije za srednjovjekovnu diplomatiku i sigilografiju Južnih
Slavena, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo, 1976.
5. Sima M. Ćirković, Rabotnici, vojnici, duhovnici, Equilibrium, Beograd, 1997.
6. Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka,
Beograd, 1955.
7. Mak Dizdar, Antologija starih bosanskih tekstova, Alef, Sarajevo, 2007.
8. Mustafa Imamović, Uvod u historiju i izvore bosanskog prava, Pravni fakultet
Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2006.
9. Salih Jalimam, Izvori za historiju srednjovjekovne bosanske države (izbor),
Historijski arhiv, Tuzla, 1997.
10. Tomislav Raukar, O problemu bosančice u našoj historijografiji, Muzej Grada
Zenice, Zenica, 1973., 103-144.
11. Pisana riječ u Bosni i Hercegovini od najstarijih vremena do 1918. godine (grupa
autora), Veselin Masleša, Sarajevo, 1982.
12. Aleksandar Solovjev, Vlasteoske povelje bosanskih vladara, Istorisko-pravni
zbornik br. 1, Pravni fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 1949., 79-105.
13. Ćiro Truhelka, Državno i sudbeno ustrojstvo Bosne u srednjem vijeku, u: Povijest
Bosne i Hercegovine, Knjiga I, HKD Napredak, Sarajevo, 1942 – 1991 – 1998.,
593-616.
25
Enes Durmišević, Dževad Drino i Anita Petrović
Tijana Muftić i Milica Petrović
26
Milica Petrović
Tijana Muftić
DRUŠTVENA STRUKTURA SREDNJOVJEKOVNE

BOSNE
Sažetak
Od početka 12. stoljeća u srednjovjekovnoj Bosni po uzoru na evropski proces

feudalizacije dolazi do raslojavanja stanovništva. Tome su doprinjeli unutrašnji
razlozi, česti ratovi ali i promjene gospodara kojima je srednjovjekovna Bosna bila
izložena. Postojali su centralni i lokalni organi vlasti. Centralni organi bili su oličeni
u vladaru i Saboru. Predstavnici lokalne vlast, feudalci, su de facto nadređeni
centralnim organima vlasti. Pri dnu društvene ljestvice nalazili su se slobodni
građani, pod koje su potpadali i stranci, a na samom dnu seljaci. Autori će u ovom
radu poseban akcenat staviti na odnos između različitih struktura vlasti. Ukazati će
na faktore koji utječu na jačanje pojedinih organa vlasti i naročitu pažnju staviti na
problematiku naklonosti crkve određenim strukturama , pri čemu se crkva ističe
kao faktor jačanja krupnih feudalaca i feudalne anarhije koja u tom periodu vlada
u srednjovjekovnoj Bosni.
Ključne riječi: Bosna, ban, pateranstvo, Stanak, Crkva bosanska, vlastela
1. Centralna vlast
1.1. Vladar
Srednjovjekovna bosanska država u potpunosti je pratila proces feudalizacije,
te je bila dio evropskog feudalnog sistema. Njeno bosansko medijavalno društvo
prerasta početkom XII stoljeća u staleško, te se javlja disperzija brojnih centralnih
organa na niže regionalne cjeline.1
Predstavnici centralne vlasti u srednjovjekovnoj Bosni bili su Vladar i Sabor.
Od sredine XII stoljeća vladar je nosio naziv Ban. Prvi koji je nosio tu titulu bio je
1 E. Mutapčić, Predstavnici centralne vlasti srednjovjekovne Bosne u Usori, u: Saznanja 4, Društvo

historičara Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli, Tuzla 2013., 9.
27
ban Borić kojeg je ugarski kralj doveo kao svog vazala u Bosnu.2 Ko će biti na vlasti
birala je vlastela samovoljno, ili bi prevagnuo utjecaj izvana te se nikada za života
vladara nije mogli pretpostaviti ko će biti njegov nasljednik. Često se dešavalo da
se vladar više puna postavljao i svrgavao s vlasti u kratkom vremenskom intervalu.
Vladar u srednjovjekovnoj Bosni nije imao čvrstu vlast jer nije raspolagao ni jednom
društvenom snagom kojom bi se mogao suprostaviti nadmoći vlastele, ili kojom
bi pak vlastelu stavio u svoju službu. Tome je doprinio specifičan vid bosanskog
feudalizma koji je ogromnim dijelom zadržao crte konzervativnosti. Od samog
početka državnog života vlasteoski rodovi, čvrsto ukorijenjeni u svojim “plemenitim
baštinama”, nastupaju kao cjelina i ne dopuštaju da se razvije jača vladarska vlast i
da dođe do jačeg izražaja državna cjelina.3 Slabljenju vlasti vladara kao predstavnika
centralne vlasti doprinosi i nepostojanje pronijskog sistema feudalne vezanosti,
kao ni pronijari-feudalaca sa uslovnim posjedom feuda. Vlasteli konkurenciju nije
pravila ni Crkva jer u Bosni nije postojala crkvena vlastela, niti crkveni vlastelinski
posjedi. Što se tiče materijalnog bogatstva vladara, i ono je u odnosu na vlastelu
bilo manje. Samo je Tvrtko I Kotromanić bio bogatiji od aktuelne vlastele koja je
postojala u doba njegove vladavine.
1.2. Državni sabor ili Stanak

Drugi centralni organ u srednjovjekovnoj Bosni predstavljao je državni Sabor
ili Stanak. Stanak je u svom sastavu imao vlastelu koja je zajedno sa vladarom
odlučivala o najvažnijim državnim poslovima. Terminološki se Stanak prvi puta
spominje u povelji Tvrtka I Kotromanića 1354. godine. 4
Stanak je uvijek sazivao vladar koji je vodio i glavnu riječ na istom, ali se dešavalo
da usljed unutrašnjih nemira ili smjene jednog vladara drugim Stanak sazivaju
predstavnici krupne vlastele. Članovi Sabora su bili svi „knezovi“, tačnije predstavnici
vlastelinskog staleža, a velmože su bili ti koji su vodili glavnu riječ na Stanku. Na
sjednicama Stanka nisu mogli učestvovati vladarovi sinovi, dok je ženama prisustvo
moglo biti omogućeno.5 Kada se donese odluka na Saboru, ona je svoj pismeni oblik
dobivala kroz Povelje koje su izdavali vladari. Dešavalo se da pored redovnih članova
Stanka njegovim sjednicama prisustvuju i predstavnici stranih država, ali samo kao
neka vrsta posmatrača ili obavještajaca u slučaju da se radilo o pitanjima koja se
direktno tiču njihove države.6 Predstavnici Crkve bosanske nisu učestvovali u radu
Stanka, kao ni predstavnici ostale dvije crkve - katoličke i pravoslavne.7 Na Saboru
2 A. Babić/B. Grafenauer i et.al., Historija naroda Jugoslavije, Školska knjiga, Zagreb 1953, 584.
3 http://www.camo.ch/srvjekovnabh.htm , (20.10.2014)
4 https://www.parlament.ba/istorija/default.aspx?id=27865&langTag=bs-BA&pril=b, (01.11.2014)
5 M. Imamović, Historija države i prava BiH, Magistrat, Sarajevo 2003., 101.
6 M. Dinić, Državni sabor srednjovjekovne Bosne, Srpska akademija nauka, Beograd 1955., 3.
7 A. Babić/B. Grafenauer i et.al., Historija naroda Jugoslavije, Školska knjiga, Zagreb 1953., 590.
28
Milica Petrović, Tijana Muftić
DRUŠTVENA STRUKTURA SREDNJOVJEKOVNE BOSNE
ili Stanku rješavala su se najvažnija pitanja, kako unutrašnje tako i vanjske politike.
Značaj i uloga Stanka su se zasnivali i proizilazili iz odnosa snaga između vladara i
vlastele. Općenito je tendencija u političkoj historiji srednjovjekovne Bosne da slabi
vlast vladara, a da jača utjecaj krupne vlastele. Tako je vlastela poštujući iz državnih
razloga dinastiju Kotromanića, vremenom sve više vladara svodila na zatočenike
svojih želja.
2. Lokalna vlast
2.1. Vlastela
Vlastela u srednjovjekovnoj Bosni predstavljala je lokalni oblik vlasti. Vodila
je porijeklo još od rodovsko-plemenskih starješina čije su neke od karakteristika
bile vidljive i mnogo godina kasnije. Iako se u vladajućoj strukturi nalazila de iure
u podređenijem položaju u odnosu na vladara, ona je de facto bila izuzetno jaka i
utjecajna. Sistem vladavine u Srednjovjekovnoj Bosni bio je sličan sistemu u Carskoj
Rusiji i Bugarskoj gdje je postojala određena vlastela koja je vladala pojedinim
dijelovima Bosne i pomagala samom vladaru u njegovom upravljanju.8 Postepeno
se uvećavala vlastelinska baština a vladar nije imao ingerencija nad zemljom koja je
pripadala vlasteli.
Vlastela u Bosni se dijelila na tri kategorije. Svi su se skupnim imenom
nazivali knezovima a postojali su velmože, vlastelu i vlasteličiće. Vlastela je u
srednjovjekovnoj Bosni imala određena imunitetska prava. Ti imuniteti bili su
ekonomski, administrativni i sudski imunitet. Određena davanja zavisnih seljaca
prema feudalcima, odnosno vlasteli, su stavljena pod imperative i bila su obligatorna,
dok su davanja vlastele prema vladaru prepuštena na volju svakom vlastelinu. To je
značilo da vlastela srednjovjekovne Bosne ne priznaje prava vladara kao vrhovnog
vlasnika zemlje.
U Bosni je vladao hijerarhijsko feudalno uređenje unutar kojeg su samo krupni
feudalci bili vezani za vladara kao seniora, dok je niža vlastela bila ovisna o krupnoj
vlasteli. Nije bilo direktne komunikacije između vladara i sitne vlastele, nego je
krupna vlastela bila spona među pomenutim strukturama.
8 http://www.bosanskehistorije.com/srednjovjekovna/1071-feudalizam-u-srednjovjekovnoj-bosni-
i-uprava-nad-zemljom- , (01.11.2014.)
29
2.2. Utjecaj crkve na vlast

U svim zemljama crkva je bila faktor koji je jačao centralnu vlast, ali je
Srednjovjekovna Bosna po tom pitanju bila izuzetak. Bosanski vladari i velikaši
prihvatili su Crkvu bosansku prvenstveno zbog toga što ista nije tražila feude kao
katolički samostani i pravoslavni manastiri. Krstjani su zahtijevali samo zaštitu
svojih života od progona stranih vojski.9 Velikaši su krstjanima ukazivali čast
time što su ih držali u krugovima svojih obitelji, oni su im odgajali djecu, bili im
dijaci (pisari) te ih savjetovali u pravnim poslovima. Na ovo čvrsto povezivanje s
vlastelom Crkva bosanska bila je upućivana i time sto su vladari, pod pritiskom
Rima i ugarskog dvora, nju i njezine vjernike često nemilo gonili i na njezin račun
forsirali rimsku crkvu, koja je za vlastelu uvijek predstavljala i te kako opasnog
konkurenta kako u zahvatanju zemljišnog posjeda, tako i u uticaju na vladara u
vođenju državnih poslova.10 Uska povezanost vlastele i Crkve bosanske djelovala
je kao faktor u pravcu jačanja vlasteoskih rodova i pomogla da se razviju i ojačaju
tendencije njihovog osamostaljivanja na svojim velikim porodičnim baštinama 11.
S obzirom na odlike bosanskog feudalizma, nikada se nije mogla izgraditi čvršća
državna cjelina kao šira baza ekonomskog, kulturnog i duhovnog razvitka. Umjesto
toga, stvarale su se “vlastelinske državice” sa divergentnim interesima koji su se
rijetko mogli uskladiti
3. Seljaci
Kakav je bio položaj seljaka u Srednjovjekovnoj Bosni u odnosu na susjedne

države je manje poznato. Međutim, određeni fragmentni ostaci mogu poslužiti da
se pobliže odredi položaj bosanskog seljaka. Seljaci u srednjovjekovnoj Bosni su
bili kmetovi/kmetići i pripadali su ili vladaru ili feudalcu. Crkva bosanska nikada
nije bila feudalac, te stoga nije imala ni zavisne seljake.12 Taj položaj kmeta i njegove
obaveze nisu bili vezani za njegovu ličnost nego za zemlju koju je obrađivao i na kojoj
je živio. Svaka kuća je godišnje vladaru plaćala po jedan dukat.Taj su dukat kasnije
mnogi feudalci prigrabili za sebe. Seljaci su, također, morali graditi i popravljati
gradove kao i u ostalim srednjovjekovnim državama. Potkraj srednjovjekovne
Bosne položaj seljaka i njihove obaveze se sve više povećaju, usljed prijetnje od
turskog osvajanja. “Česte provale pljačkaških odreda Turaka s jedne strane, i stalna
obračunavanja među vlastelom, dovele su do toga da seljak nikada nije osjećao da je
9 S. M. Džaja/D. Lovrenović, Crkva bosanska, Svjetlo riječi, Beograd, 2007. god.

10 Pejo Ćošković, Crkva bosanska u XV stoljeću, Institut za historiju, Sarajevo, 2005., 20.
11 Ibid., 24.
12 A. Babić/B. Grafenauer i et.al., Historija naroda Jugoslavije, Školska knjiga, Zagreb, 1953., 584.
30
njegovo ono što mu poslije izmirenja obaveza ostaje.13 Turci su koristili te moment
nestabilnosti i obećavali su seljacima da će ih osloboditi ako pređu na njihovu
stranu.
3.1. Zemljoradnici
U Bosni je postojao sloj zavisnih zemljoradnika koji su se nazivali kmetovi ili
kmetići, a povremeno “ljudi”, odnosno “čovjek”. Ovaj termin se obično upotrebljavao
za ljude koji su “išli uz zemlju”.14 Tom sloju stanovništva bio je zabranjen prelazak
iz jedne u drugu vlastelinsku porodicu, ili pak iz Bosne u susjedni Dubrovnik.15
Zemljoradnici su imali dvadesetodnevnu obvezu godišnje da rade na gospodarstvu
feudalca. Kmetovi su obavezni davati zalazninu, odnosno smještj i hranu svome
gospodaru, vladaru i njihovoj pratnji ili stranim poslanicima kada prolaze kroz
Bosnu. Što se tiče tvrđava, zemljoradnici su ih također morali čuvati, popravljati ili
pak graditi. Bili su obavezni i na plaćanje dažbina velmožama. Sve to je utjecalo i
pogoršavalo njihovo položaj, pa zavedeni turskom propagandom nisu pružali otpor
Osmanlijama kada su isti prodirali u Bosnu.
3.2. Zavisni stočari

Zavisni stočari predstavljali su drugi sloj seljaka. Nazivali su se Vlasi, što je
bilo starogermanska riječ koja znači „Rimljanin“.16 Stočari su prvobitno živjeli
nomadskim stilom života i odlazili su s jednog mjesta na drugo. Ali vremenom oni
nastanjuju katune u kojima provode zimske mjesece. Katun predstavlja zajednicu
jednog ili više rodova Vlaha povezanih u jedan prostor i prepoznatljivu organizacionu
cjelinu. Na čelu katuna je katunar, a obično iz jedne porodice se prati nasljedna
linija predvodnika katuna. Katunska organizacija utiče na razvoj naselja, pa neka
današnja naselja upravo za svoje ime duguju katunima Vlaha, kao što su naselja
Gleđevci i Vlahovići.17 U ranofeudalnom periodu Vlasi su bili u direktnom odnosu
prema vladaru, sa obavezom da mu daju dio svojih proizvoda, obično u stoci. Osim
toga Vlasi su imali obavezu da vrše komordžijsku službu u ratu i da za “ponos”
vladaru daju tovarne konje za prenos soli iz dalmatinskih gradova u Bosnu. Kasnije
su i Vlasi bili zahvaćeni procesom feudalizacije, pa su uz zavisne zemljoradnike
13 Ibid., 88.
14 Ibid., 87.
15 Ban Tvrtko I Kotromanić u Povelji koju je 1353. izdao u korist kneza Vlatka Vukosavlića izričito
kaže da u njegovoj državi niko ne može primiti “Vlatkova čovjeka”, pa ni on sam kao ban, “ni
njegov brat knez Vuk bez volje kneza Vlatka”.
16 https://bib.irb.hr/datoteka/271257.httpwww.ffzg.hrpovpov2files3zavodRADOVI-ZHP-
onlinebotica.pdf.pdf, (02.04.2014).
17 http://www.dejanlucic.net/Lat/zlo_velike_jetre.html, (03.04.2014.)
31
došli u posjed vlastele.18 Za Vlahe se može reći da su živjeli lagodnijim životom od

zemljoradnika, jer su prije svega bili udaljeni i izolovani od feudalnih centara moći.
4. Građani
U Bosni se građanski stalež sporo razvijao i nikada nije igrao značajniju ulogu
u političkom životu srednjovjekovne Bosne. Strani građani, prije svega Dubrovčani
bili su jako važan činilac u unutrašnjoj i vanjskoj politici Bosne. Građanstvo kao
stalež naračito je ojačao s razvojem rudarstva u bosanskim gradovima. Vremenom
se razvijaju i predgrađa u kojima je sve manje stranaca pa bosanski građani dobivaju
značajniju političku ulogu. Bosanski građani su mahom bili trgovci, zanatlije i
rudari a većinu stanovništva činili su Dubrovčani i Sasi kao rudari. Dubrovčani su,
za raziku od ostalih stranaca, imali svoje kolonije koje su brojale od deset do preko
dvije stotine članova. Međutim, u dubrovačkim arhivskim knjigama nalazimo
podatke da se vremenom broj bosanskih građana povećavao.19
5. Robovi
U srednjem vijeke na balkanskom području Bosna je bila veliki izvoznik roblja

iako je trgovina robljem bila sraman i nedostojan čin. Kupci roblja su bili obično
Dubrovčani ili stanovnici italijanskih primorskih gradova. Ljudi su postajali robovi
najčešće iz ekonomskih razloga i to ako nisu mogli da vrate dugove ili izdrže
ugovore na koje su se obavezali. Robovima su postajali i zarobljenici koji su hvatani
u ratovima sa protivnicima ili pak upadima na susjedna područja. Cijena roblja
zavisila je od mladosti i fizičke izdržljivosti roba pa su se najviše cijenili mladići i
djevojke. Postoji i pretpostavka da je robstvo bilo nasljedno a da se iz njega izlazilo
samo oslobađanjem iz ropstva. Katolička crkva je zabranjivala trgovinu katoličkim
robljem, ali pošto se ovdje radilo o bosanskom roblju, a poznato je da su u Bosni
heretici, trgovina robljem je bila dopuštena i tolerirala se. Postojali su i “ropci”
koji su hvatali robove i prodavali ih. Najčešće su boravili u Trebinju jer je Trebinje
predstavljalo zaleđe Dubrovnika.
18 M. Imamović, Historija države i prava BiH, Magistrat, Sarajevo 2003., 89.

19 U vrijeme pada Bosne Srebrenica je brojala oko 700 kuća, od kojih su stranci činili samo neznatan
dio. Osim ljudi iz rudarskih centara (Olovo, Kreševo, Fojnica i dr.), ili iz poznatih gradova (Visoko,
Borač, Višegrad, Prača, Goražde, Foča) nalazimo i iz manjih mijesta dosta ljudi koji se bave
trgovinom, iz Jajca, Rogatice, Jeleča i sl.
32
6. Zaključak
Srednjovjekovno bosansko društvo predstavljalo je neki oblik staleške monarhije.

Staleško uređenje oslikavalo je društveno. U Bosni su postojali centralni i lokalni
organi vlasti unutar kojih su se formirali razčičiti staleži.
Centralne organe činili su vladar i sabor, a lokalne krupna vlastela. Vladar je
faktički bio u podređenom položaju u odnosu na vlastelu jer je vladala feudalna
anarhija.
Crkva bosanska za feudalce nikada nije predstavljala nekog konkurenta u
zauzimanju zemljišnog posjeda, te je stogla naišla na prijem u redovima vlastele. U
odnosu snaga u bosanskoj feudalnoj državi pojačavala je položaj vlastele u odnosu
na vladara i bila garant njihovih izuzeto velikih prava.
Na dnu hijerarhijske ljestvice nalazili su se seljaci koji su se dijelili na
zemljoradnike i stočare. Vlasi stočari su bili u manje podređenom položaju jer su
živjeli u katunima i uspjeli su formirati vlastitu upravu.
U srednjem vijeke na balkanskom području Bosna je bila veliki izvoznik roblja
iako je trgovina robljem bila sraman i nedostojan čin. Robovi su se najviše izvozili u
Dubrovnik a Bosna je bila ozloglašena kao zemlja koja trguje robljem.
7. Literatura
1. A. Babić/B. Grafenauer i et.al., Historija naroda Jugoslavije, Školska knjiga,

Zagreb 1953.
2. A. Babić, Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni, u: Radovi, Odjeljenje
istorijsko-filoloških nauka, Sarajevo, 1960.
3. A. Babić, Istorija srednjovjekovne Bosne, Svjetlost, Sarajevo, 1972.
4. E. Durmišević, Područje Visokog - centar srednjovjekovne Bosne, u: Godišnjak
Pravnog fakulteta Sarajevo, Sarajevo, 2002.
5. E. Mutapčić, Predstavnici centralne vlasti srednjovjekovne Bosne u Usori, u:
Saznanja 4, Društvo historičara Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u
Tuzli, Tuzla, 2013.
6. M. Imamović, Historija države i prava BiH, Magistrat, Sarajevo, 2003.
7. M. Dinić, Državni sabor srednjovjekovne Bosne, Srpska akademija nauka,
Beograd, 1955.
8. P. Ćošković, Crkva bosanska u XV stoljeću, Institut za historiju, Sarajevo, 2005.
9. S. M. Džaja/D. Lovrenović, Crkva bosanska, Svjetlo riječi, Beograd, 2007.
10. S. Jalimam, Bosanski krstjani u društvenom i političkom životu srednjovjekovne
33
Bosne i Huma, u: Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, Institut

za istoriju, Sarajevo, 2005.
11. http://www.dejanlucic.net/Lat/zlo_velike_jetre.html,
12 . http://www.anurs.org/sajt/doc/File/casopisi/GPB4_%282011%29.pdf
13. h t t p s : / / b i b . i r b . h r / d a t o t e k a / 2 7 1 2 5 7 . h t t p w w w . f f z g .
hrpovpov2files3zavodRADOVI-ZHP-onlinebotica.pdf.pdf,
14. http://www.dejanlucic.net/Lat/zlo_velike_jetre.html,
15. http://www.camo.ch/grbovibhvlastele.htm
16. http://hjem.get2net.dk/VRBAS/pedia/historija.htm
17. http://www.iis.unsa.ba/pdf/coskovic_crkva_bosanska.pdf
18. http://www.camo.ch/srvjekovnabh.htm,
19. http://www.fikret.fi/ba/istorija_BiH.html
20. http://www.bosanskehistorije.com/srednjovjekovna/1071-feudalizam-u-
srednjovjekovnoj-bosni-i-uprava-nad-zemljom-
Mehmed Bećić
34
Mehmed Bećić
DA LI JE MILLET SISTEM OSTAVIO TRAG

NA SUDSTVO U POSTOSMANSKOJ BOSNI I
HERCEGOVINI?
Sažetak
Ovim radom nastoji se u kraćim crtama objasniti historijska i institucionalna
uloga milletskih sudova u pravnom poretku postosmanske Bosne i Hercegovine.
Cilj rada je odgovoriti na pitanje da li su i u kojoj formi milletski sudovi bili
inkorporirani u sudski sistem Bosne i Hercegovine nakon austrougarske okupacije.
Millet sistem, kao sastavni dio osmanskog pravnog poretka, uključivao je
određeni stepen pravno-sudske autonomije kršćanskih i jevrejskih zajednica u
osmanskoj državi. Svaki millet imao je svoja sudska tijela, čija se stvarna nadležnost
protezala na pitanja bračnog, porodičnog i nasljednog prava.
Prvi dio rada bavi se pojmovnim određenjem sistema milleta i milletskih sudova
u Osmanskom carstvu, dok se drugi dio rada bazira na pitanje uloge crkvenih
sudova u Bosni i Hercegovini nakon austrougarske okupacije.
U radu je konstatirano da je u Bosni i Hercegovini nakon 1878. godine ostala
na snazi sudsku autonomija nekadašanjih milletskih sudova. Oni su posebnim
uredbama transformirani u bračne, odnosno crkvene sudove priznatih vjerskih
zajednica, sa znatno ograničenom i specijalnom jurisdikcijom. Njihova stvarna
nadležnost protezala se uglavnom na bračne predmete koji nisu imali imovinski
karakter (najčešće razvod braka).
Millet sistem ostavio je trag i na praksu redovnih sudova. U radu je ukazano da
je u pogledu primjene materijalnog prava u imovinskim bračnim, porodičnim i
nasljednim stvarima ostalo na snazi crkveno i običajno pravo nemuslimana u Bosni
i Hercegovini.
Ključne riječi: millet sistem, crkveni sudovi, bračni sudovi, Bosna i Hercegovina,
Austro-Ugarska.
35
Uvod
Osmanski pravni poredak ostavio je veliki trag na razvitak pravnih ustanova

u Bosni i Hercegovini. Ostaci osmanskih institucija posebno su bili vidljivi u
posljednjim decenijama XIX i početkom XX stoljeća, kada je pravni sistem Bosne i
Hercegovine još uvijek nosio određena osmanska obilježja.
Millet sistem, kao sastavni dio osmanskog pravnog poretka, uključivao je
određeni stepen pravno-sudske autonomije kršćanskih i jevrejskih zajednica u
osmanskoj državi. Svaki millet imao je svoja sudska tijela, čija se stvarna nadležnost
protezala na personalne i civilne predmete, a prvenstveno na pitanja bračnog,
porodičnog i nasljednog prava.
Ovim radom nastoji se u kraćim crtama objasniti historijska i institucionalna
uloga milletskih sudova u pravnom poretku postosmanske Bosne i Hercegovine.
Cilj rada je odgovoriti na pitanje da li su i u kojoj formi milletski sudovi bili
inkorporirani u sudski sistem Bosne i Hercegovine nakon austrougarske okupacije.
Odgovor na to pitanje pokušaćemo pronaći historijskopravnom analizom
objavljenih normativnih izvora, zakona i naredbi koji reguliraju ovu oblast, a zatim i
analizom sadržaja neobjavljenih arhivskih izvora. Prvi dio rada bavi se pojmovnim
određenjem sistema milleta i milletskih sudova u Osmanskom carstvu, dok se drugi
dio rada bazira na pitanje uloge crkvenih sudova u Bosni i Hercegovini nakon
austrougarske okupacije.
Pojam millet sistema
Stanovništvo Osmanskog carstva predstavljalo je višeetničko, višereligijsko

i višejezičko društvo. To društvo koegzistiralo je stoljećima pod okriljem države
čiji je političko-pravni poredak bio zasnovan na šerijatskom pravu, odnosno
islamskom konceptu države. U tom smislu, religijska pripadnost predstavljala je
„izvor identiteta svakog pojedinca“, a ujedno je bila osnov za njegov pravni položaj
u okviru osmanskog pravnog poretka.
Pravni poredak osmanske države predviđao je poseban pravni položaj
nemuslimanskih zajednica koji je nazvan sistem milleta. Po svom sadržaju, ali
i pojmovno, ovaj sistem nije izvorno osmanski, nego je predstavljao šerijatski
koncepta odnosa države prema nemuslimanskim zajednicama, koji je bio poznat i
u ranijim islamskim državama.
Kršćani i Jevreji su u tim državama, kao narodi knjige (ahl al-kitab), imali
zaštićeni status (status zimmija) koji se ogledao u zaštiti ličnih i imovinskih prava,
a zauzvrat je predviđao posebne namete i obaveze nemuslimana prema islamskoj
36
Mehmed Bećić
DA LI JE MILLET SISTEM OSTAVIO TRAG NA SUDSTVO U POSTOSMANSKOJ BOSNI I HERCEGOVINI?
državi. Osmanski millet sistem bio je spoj ovog islamskog koncepta i osmanskih
administrativnih i političkih potreba za efikasnim upravljanjem državom.
Riječ millet dolazi od arapske riječi milla, koja izvorno znači vjera, obred i religija.1
Tako su se i u Osmanskom carstvu pod milletima prvenstveno podrazumijevale
kršćanske i jevrejske vjerske zajednice koje su uživale ličnu i imovinsku zaštitu, kao
i određen stepen samouprave u duhovnim, prosvjetnim, kulturnim i pravosudnim
poslovima.
U prvoj polovini XIX stoljeća službeni status milleta imale su: Pravoslavna crkva,
Aremenska crkva i Jevrejska zajednica. Ovi milleti bile su hijerarhijski organizirane
religijske zajednice, sa millet-bašama na čelu, koji su imali znatne političko-
administrativne ovlasti unutar milleta.2
Iako se novija histriografija spori o tome da li je millet sistem u toj formi postojao
i u ranijim stoljećima, nesporno je da su kršćani i Jevreji, još od sredine XV stoljeća,3
uživali zaštićen status i veliki stepen samouprave u svim duhovnim i određenim
obrazovnim, sudskim i fiskalnim pitanjima.4
Millet sistem uključivao je, dakle, i određeni stepen pravno-sudske autonomije
kršćana i Jevreja u Osmanskom carstvu. Svaki millet imao je svoja sudska tijela
sastavljena uglavnom od sveštenstva, sa određenim organizacijskim specifičnostima
za svaki od milleta.
Stvarna nadležnost ovih sudova protezala se na personalne i civilne predmete u
užem smislu, a prvenstveno na pitanja bračnog, porodičnog i nasljednog prava.5 Time
je milletima bilo omogućeno reguliranje i rješavanje određenih privatnopravnih
odnosa na osnovu njihovog vjerskog, kanonskog ili običajnog prava, i to unutar
milletske samouprave.
Sa tanzimatskim reformama u XIX stoljeću, kojima je bila naglašena građanska,
politička i pravna jednakost osmanskih podanika, počelo je postepeno izumiranje
klasičnog milletskog sistema.6
1 O pojmu millet, vidi: Encyclopedia of the Ottoman Empire, Gábor Ágoston and Bruce Masters,
Facts on File, New York, 2009., 383. Leksikon islama, priredio Nerkez Smailagić, Svjetlost,
Sarajevo, 1990., 412.
2 Gül M. Kurtoğlu Eskişar, “When State Becomes the Mediator: Understanding the Roots of Inter-
Ethnic Peace in the Ottoman Empire”, International Review of Turkology, Vol. 2, Issue 4, 2009.,
8-9.
3 Status milleta u Osmanskoj carevini dodijeljen je prvobitno kršćanskoj pravoslavnoj zajednici u
Konstantinopolju 1454. godine. (Gül M. Kurtoğlu Eskişar, “When State Becomes the Mediator:
Understanding the Roots of Inter-Ethnic Peace in the Ottoman Empire”, 8.).
4 Ahmet İçduygu, B. Alį Soner, “Turkish Minority Right Regime: Between Difference and Equality”,
Middle Eastern Studies, Vol, 42, No. 3, 2006., 449.
5 Gül M. Kurtoğlu Eskişar, “When State Becomes the Mediator: Understanding the Roots of Inter-
Ethnic Peace in the Ottoman Empire”, 9-10.
6 Tradicionalna podjela muslimani/zimmije počela se artikulirati u smislu odnosa većina/manjina.
37
Međutim, milleti su zadržali određen stepen sudske autonomije. Tako je bilo i u

Bosanskom vilajetu u drugoj polovini XIX stoljeća.
Milletski sudovi u Bosni i Hercegovini
Moderna historijsko-pravna nauka nije tematizirala fenomene sudske autonomije

milleta i primjene vjerskog i kanonskog prava nemuslimanskih zajednica u Bosni
za vrijeme osmanske uprave. Ono što znamo jeste da su milleti u Bosni i nakon
tanzimatskih reformi u XIX stoljeću zadržali određen stepen sudske autonomije u
personalnim stvarima. Ta autonomija bila je sankcionirana i Uredbom o organizaciji
vilajeta iz 1867. godine, gdje se u poglavlju o uređenju pravosuđa navodi da se iz
nadležnosti građanskih sudova izuzimaju oni predmeti koji, između ostalog,
spadaju u kompetencije „duhovnih uprava nemuslimana“.7
Još jasniju sliku o poštivanju sudske autonomije nemuslimanskih zajednica
u Bosni prenosi nam Eduard Eichler u djelu „Das Justizwesen Bosniens und der
Hercegovina“ iz 1889. godine. Tu se navodi da je vjerskim starješinama katoličke i
pravoslavne crkve, te jevrejske zajednice u Bosni prije 1878. godine bila ostavljena
jurisdikcija u pitanjima bračnog, porodičnog i nasljednog prava njihovih vjerskih
pripadnika. Interesantno je da Eichler ove sudove naziva upravo „milletskim
sudovima“.8
Međutim, postavlja se pitanje da li su i u kojoj formi milletski sudovi bili
inkorporirani u sudsku hijerarhiju Bosne i Hercegovine i nakon austrougarske
okupacije. Ovo pitanje se nameće samo od sebe, imajući u vidu tezu o kontinuitetu
osmanskog pravnog poretka nakon 1878. godine.
Prvi normativni izvor koji sankcionira jurisdikciju nekadašnjih milletskih
sudova u postosmanskom periodu jeste Naredba Zajedničkog ministarstva od
1. januara 1879. godine. Tu se naglašava da će u bračnim stvarima, sa izuzetkom
imovinsko-pravnih sporova, kršćanima i jevrejima i dalje presuđivati njihove
„duhovne starješine“.9
Ova privremena naredba dobila je kasnije svoje zakonsko uporište. Radi se o
članu 1. Građanskog parničnog postupka za Bosnu i Hercegovinu iz 1883. godine.
Ahmet İçduygu, B. Alį Soner, “Turkish Minority Right Regime”, 451-452.

7 Uredba je objavljena u Bosanskom vjestniku tokom 1866. godine. (Ustavni zakon vilajeta bosanskog,
Bosanski vjestnik, br. 4 od 28. aprila 1866.; br. 5 od 7. maja 1866.; br. 6 od 14. maja 1866.; br. 7 od
21. maja 1866.; br. 8 od 28. maja 1866.; br. 9 od 4. juna 1866.; br. 10 od 11. juna 1866.).
8 Eduard Eichler, Das Justizwesen Bosniens und der Hercegovina, 47-48.
9 Sammlung der für Bosnien und die Hercegovina erlassenen Gesetze, Verordnungen und
Normalweisungen, II Band, Justizverwaltung, Wien, 1881., 13. (Ovaj zbornik u daljem tekstu se
citira kao „Sammlung II“.).
38
Mehmed Bećić
Tu je propisano da će „duhovne sudske oblast“ vršiti „u buduće sudstvo za svoje

suvjerenike u ženidbenim stvarima, u koliko se tu ne radi o imovinskim pravnim
poslovima.“10
Iste navode nalazimo i u službenom Izvještaju o upravi Bosne i Hercegovine iz
1906. godine, koji potvrđuje postojanje posebne jurisdikcije tzv. bračnih sudova
nemuslimanskih zajednica.11
Moglo bi se, dakle, zaključiti da je u Austro-Ugarska ostavila na snazi jurisdikciju
nekadašnjih milletskih sudova, koju je istovremeno ograničila na čisto bračne
predmete koji nisu imali imovinskopravni karakter. Austrougarske vlasti su, ustvari,
transformirali milletske sudove u „bračne sudove“ koji su trebali da raspravljaju i
odlučuju uglavnom o rastavi ili valjanosti braka.12
Ograničavanjem jurisdikcije nekadašnjih milletskih sudova, istovremeno je
proširena jurisdikcija redovnih (građanskih) sudova. Oni su tako postali nadležni
za sve ostale imovinske bračne stvari, kao i porodične i nasljednopravne predmete
nemuslimanskog stanovništva.
Jasno je da su crkveni sudovi svoje odluke zasnivali na propisima vjerskog,
odnosno crkvenog ili običajnog prava.13 Ostaje, međutim pitanje prava na
osnovu kojeg su redovni sudovi trebali rješavati predmete bračne, porodične i
nasljednopravne predmete.
To pitanje Zemaljska vlada je riješila posebnim naredbama, kojima je naređeno
da se i redovni sudovi u takvim predmetima imaju držati pravila vjerskih zajednica.
Tako se u Naredbi od 8. maja 1885. godine, određuje da se u svim pitanjima
bračnog, porodičnog i starateljskog prava, sudovi trebaju držati pravila dotične
vjeroispovijesti. S obzirom da ova pravila nisu bila kodificirana, sudovima je
naređeno da u svakom konkretnom slučaju šalju upite preko Vrhovnog suda
nadležnoj duhovnoj vlasti kako bi konstatirali ta pravila.14
Slično je riješeno i pitanje primjene materijalnog prava kod rješavanja ostavinskih
predmeta nemuslimana, s obzirom da je u Naredba o privremenom uređenju
nasljednog prava i postupanja kod ostavština nemuslimana u Bosni i Hercegovini od
14. aprila 1885. godine sudovima naređeno da u takvim predmetima primjenjuju
propise mjesnog običajnog prava nemuslimana.15
10 Građanski parnični postupnik za Bosnu i Hercegovinu: s novelom gr. p. p. i drugim naredbama i

upustvima za sudove., uredio: Franjo pl. Kruszelnicki, Sarajevo, 1918., 7.
11 Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1906., C. i Kr. Zajedničko ministarstvo financija, Zagreb,
1906., 466.
12 Građanski parnični postupnik za Bosnu i Hercegovinu, uredio Franjo Kruszelnicki, Sarajevo, 1918.,
7.
13 Izvještaj o upravi BiH 1906., 466.
14 Zbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Godina 1885., Sarajevo, 1885., 115.
15 Naredba glede privremenog uregjenja našljednog prava i postupanja, koje se upotrebljava pri
39
Milletski sudovi u praksi
Konačno, treba utvrditi da li su pravila o posebnoj jurisdikciji bračnih sudova

poštovana i u praksi. Podatke o tome dobijamo iz nekoliko neobjavljenih arhivskih
izvora.
Prvi izvori se odnose na jedan brakorazvodni predmet pripadnika Srpske
pravoslavne crkve iz 1885. godine. Supruga je 22. novembra 1885. godine kod
okružnog suda u Mostaru podnijela tužbu protiv muža za rastavu „od stola i postelje,
priznanja vlasništva i pristojnog uzdržavanja“.16
Sud je 18. decembra 1885. odbio prvu tačku tužbe i proglasio se nenadležnim.
Pozivajući se na 1. član Građanskog parničnog postupka, sud je u obrazloženju
naveo da ovaj predmet spada u „djelokrug duhovne sudbene oblasti.“ U zaključku
suda se također navodi da se odlučivanje o preostala dva tužbena zahtjeva koja se
odnose na priznanje prava vlasništva i izdržavanje „odgodi na neizvjestno vrieme
dokle jedna ili druga stranka ne podnese pravomoćnu osudu od nadležne duhovne
sudbene oblasti glede zahtjeva o razstavi od stola i postelje“.17
Nakon toga supruga se obratila „Sudu Pravoslavne Hercegovačko-Zahumske
Mitropolije“, koji je 20. januara 1886. godine poslao službenu obavijest okružnom
sudu u Mostaru o tome da se slaže sa zaključkom okružnog suda u ovom
brakorazvodnom predmetu. Tu se, između ostalog, navodi da je Mitropolijski
sud zaključio da je „rastava od stola i postelje sljedovana i primorana da bude“, te
preporučio okružnom sudu da supruga osudi na vraćanje samovoljno oduzetih
stvari i primjereno izdržavanje supruge. 18
Drugi slučaj odnosi se na brak pripadnika Katoličke crkve iz 1888. godine.
Supruga je „kod biskupskog duhovnog stola kao ženitbenog suda u Banjaluci“ predala
tužbu protiv svoga muža „na razstavu od stola i postelje“, sa obrazloženjem da je
muž „proganjao, zlostavljao, te zdravlje i život u pogibelj stavio“.19
U ovom slučaju je Zemaljska vlada u Sarajevu tražila mišljenje Vrhbosanske
nadbiskupije u Sarajevu o pitanju kompetencija kotarskih ureda u vezi sa
razvrgnućem zajednice života bračnih drugova. U odgovoru nadbiskupskog
Ordinarijata od 15. marta 1888. godine navodi se da „sva pitanja koja se tiću braka,
a time i rastava od stola i postelje spadaju u nadležnost bračnog suda. Konsekventno
tome, o dopuštenju za odvojeno mjesto stanovanja odlučuje ovaj sud.“ U odgovoru
se dalje navodi „da kanonsko pravo dopušta bračnom drugu napuštanje bračne
ostavštinama nemuhamedanaca u Bosni i Hercegovini, Zbornik zakona i naredaba za Bosnu i

Hercegovinu, Godina 1885., Sarajevo, 1885., 77-88.
16 Arhiv BiH, ZVS-67, 112/256, 1888.
17 Arhiv BiH, ZVS-67, 112/256, 1888.
18 Arhiv BiH, ZVS-67, 112/256, 1888.
19 Arhiv BiH, ZVS-67, 112/27, 1888.
40
Mehmed Bećić
zajednice, ne čekajući odluku suda, ukoliko su zajednicom ugroženi njegov život i

njegovo zdravlje.“ Na kraju se zaključuje da kotarski uredi mogu na zahtjev bračnog
druga odrediti odvojeno mjesto stanovanja, ukoliko su ispunjeni navedeni uslovi,
što utvrđuje mjesni župnik.20
I konačno, treći primjer odnosi se na brakorazvodni predmet Jevreja iz Bosne i
Hercegovine. Izvor koji citiramo je Odluka Vrhovnog suda za Bosnu i Hercegovinu
od 27. oktobra 1893. godine. U toj odluci je naglašeno da „brakorazvodni postupci
kod jevrejskih supružnika ne pripadaju nadležnosti redovnih sudova“, te se „u takvim
procesima nadležnost civilnog suda ne može ugovoriti.“21
Zaključak
Osmanski millet sistem ostavio je trag na uređenje pravosuđa u Bosni i

Hercegovini s kraja XIX i na početku XX stoljeća. Na snazi je ostala sudska autonomija
nekadašanjih milletskih sudova. Oni su posebnim uredbama transformirani
u bračne, odnosno crkvene sudove priznatih vjerskih zajednica, sa znatno
ograničenom i specijalnom jurisdikcijom. Njihova stvarna nadležnost protezala se
uglavnom na bračne predmete koji nisu imali imovinski karakter. Najčešće su to bile
rastave braka („rastava od postelje i stola“), rasprave o valjanosti braka i tome slično.
Ukoliko bi stranke imale dodatni imovinski zahtjev, kao na primjer alimentacioni
zahtjev, onda bi se zainteresirana strana, nakon što je crkveni sud rastavio brak, sa
takvim tužbenim zahtjevom morala obratiti redovnom (građanskom) sudu. Iz gore
navednih primjera može se zaključiti da su redovni sudovi ex officio pazili da ne
dođe do povrede pravila o stvarnoj nadležnosti kod bračnih predmeta, te se kod
zahtjeva za razvod braka redovno proglašavali nenadležnim i stranke upućivali na
nadležni bračni, odnosno crkveni sud.
Pored toga, millet sistem ostavio je trag i na praksu redovnih sudova. Konstatirali
smo da je u pogledu primjene materijalnog prava u imovinskim bračnim, porodičnim
i nasljednim stvarima ostalo i dalje na snazi crkveno i običajno pravo nemuslimana
u Bosni i Hercegovini. Ovaj fenomen dovest će do pojave pravne nesigurnosti u
sudskoj praksi, ali će s druge strane, kao odgovor na pravnu nesigurnost uvjetovati
i izradu prvih kodifikacija porodičnog i nasljednog prava za Bosnu i Hercegovinu u
drugoj deceniji XX stoljeća.
20 Arhiv BiH, ZVS-67, 112/27, 1888.

21 Odluka Vrhovnog suda od 27/10 1893. broj 4825, Präjudicienbuch in Civilsachen, Band II, br. 435.
41
Fikret Karčić i Hamza Karčić
Muharem Štulanović, Dževad Drino i Omer Hamzić
42
Fikret Karčić
ODJEK BALKANSKIH RATOVA U BOSNI I

HERCEGOVINI: PROMJENA PARADIGME
BOŠNJAČKOG VOĐSTVA
Sažetak
Balkanski ratovi 1912-1913. označili su kraj osmanskog prisustva na ovom
poluostrvu. Nakon gotovo pet vijekova vladavine Balkanom, Osmanska država je
bila primorana da se povuče s ovog prostora. Ovaj teritorijalni gubitak bio je praćen
ogromnim demografskim gubicima muslimana nekadašnje Osmanske Evrope
(masakri, protjerivanja, glad itd.).
Svi ovi dogadjaji pomno su praćeni u Bosni i Hercegovini (BiH), koja je u to
doba bila dio Austro-Ugarske. Osmanske teritorije, koje su prije Balkanskih ratova
bile u susjedstvu BiH (sandžaci Novi Pazar i Taslidža), odjednom su postale vrlo
udaljene (Edirne). Za bošnjačku javnost bilo je jasno da je prisustvu jedne islamske
države na Balkanu došao kraj. Ovu činjenicu bilo je potrebno javno priznati.
Političke i vjerske vođe Bošnjaka našle su se u situaciji da promisle jednu novu
strategiju narodnog opstanka. Ova strategija uključivala je oslanjanje na novu
državu zaštitnicu - Austro-Ugarsku.
Ovaj rad istražuje kao su Balkanski ratovi percipirani u BiH, posebno u
bošnjačkoj štampi te kako su uticali na orijentaciju bošnjačkih političkih i vjerskih
predstavnika u to doba.
Balkanski ratovi
Dana 8. oktobra 1912. Crna Gora, članica Saveza balkanskih država, proglasila
je rat Osmanskom Carstvu. Deset dana kasnije ostale članice Balkanskog saveza -
Srbija, Bugarska, i Grčka - priključile su se ovom aktu. Rat je otpočeo kao težnja
vođstva ove četiri balkanske države da se Osmanska država konačno protjera iz
Evrope. U tom smislu pomenute četiri balkanske države su u ljeto i ranu jesen 1912.
sklopile niz bilateralnih sporazuma o zajedničkim vojnim naporima.
U vrijeme otpočinjanja neprijateljstava Osmanska država je imala u svojim
granicama znatan dio balkanskog polustrva koji je administraivna nazivan
„Osmanska Evropa“. Ovaj region je bio podijeljen u 6 provincija (vilajeta). To su
43
bili Edirne (Jedrene), Selanik (Solun), Yanya (Janina, Ioannina), Manastir, Iškodra
(Skadar) i Kosova (Kosovo). Prema osmanskim podacima 1911. u ovom regionu je
živjelo 6 352 575 stanovnika, od kojih je bilo 3 242 108 muslimana.1
U ratu koji je započeo države Balkanskog saveza su veoma brzo napredovale.
Nakon dva mjeseca osmanske vlasti su od svih balkanskih teritorija držale pod
svojom kontrolom samo tri utvrđena grada - Edirne, Janinu i Skadar. Osmanska
vlada je zatražile primirje koje je stupilo na snagu 4. decembra 1912. Mirovni
pregovori su započeli u Londonu pod pokroviteljstvom velikih evropskih sila. U
tim pregovorima Osmanskoj Carevini je nametnuto rješenje po kojoj je trebalo da
preda tri opkoljena grada i od cijelih posjeda na Balkanu zadrži samo malu traku
teritoriju do linije Enos (Egejsko more) - Midia (Crno more) uključujući i Istanbul.
Nezadovoljna odlukama Londonske konferencije grupa Mladih Turaka pod
vođstvom Enver - beja (kasnijeg paše) zbacila je s vlasti pomirljivog velikog vezira
Kamil-pašu i ubila ministra rata. Zbog toga je prekinuta Londonska konferencija
a borbe na Balkanu produžene. Opkoljeni gradovi su bili prisiljeni na predaju.
Osmanski komandant Skadra predao je 23. aprila 1913. grad crnogorskim snagama.
Takav razvoj događaja nije htjela da prihvati Austro-Ugarska te je zajedno s četiri
evropske zemlje započela pomorsku blokadu Crne Gore. To je prisililo crnogorske
snage da se povuku iz Skadra. Na taj način završene su vojne operacije u prvom
balkanskom ratu.
Dana 30. maja 1913. u Londonu je potpisan mirovni ugovor kojim je Osmanska
Carevina bila prisiljena da prihvati gubitak teritorija zapadno od linije Enos - Midia.
U međuvremenu Albanija je proglasila nezavisnost pa je to pitanje ostavljeno odluci
velikih evropskih sila.
Članice Balkanskog saveza bile su nezadovoljne odlukama Londonske
konferencije, posebno podjelom bivših osmanskih teritorija. Pošto nisu mogle da
dijele albansku teritoriju, koja je sada postala nezavisna država, pobjednice iz Prvog
balkanskog rata su se sukobile oko Makedonije. Srbija i Grčka su željele svoj dio
Makedonije koja je ranijim dogovorima bila predviđena da pripadne Bugarskoj.
U noći 29/30. juna 1913. bugarske snage u Makedniji su napale srpske i grčke
jedinice. Međutim, ubrzo su bugarske snage počele da gube. Takav razvoj događaja
iskoristili su Turci koji su prešli liniju Enos - Midia i ponovo uzeli Edirne. Rumuni
su se, takođe, namirili na račun Bugara zauzevši Silistriju.
Bugarska je zatržila prekid vatre i mirovne pregovore. Oni su okončani 10.
avgusta 1913. potpisivanjem Bukureškog ugovora. Ovim ugovorom definitivno su
uspostavljene nove granice na Balkanu. Makedonija (Selanik vilajet i tri sandžaka
1 Justin McCarthy, Balkanski ratovi 1912-1913, Smrt i prisilno progonstvo osmanskih muslimana:
mapa s objašnjenjem, prevod: Hikmet Karčić (Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava, /2012/).
44
Fikret Karčić
ODJEK BALKANSKIH RATOVA U BOSNI I HERCEGOVINI: PROMJENA PARADIGME BOŠNJAČKOG VODJSTVA
Manastir vilajeta-Bitola, Debar i Skoplje) je podijeljena izmedju Srbije i Grčke,

Rumunija je dobila Silistriju i Dobrudžu a Turska definitivno zadržala Edirne i
teritoriju zapadne Trakije. Vilajet Kosovo sa sandžacima Novi Pazar (Yeni Pazar),
Pljevlje (Tašlidža), Peć (Ipek), Priština i Prizren podijeljen je izmedju Srbije i Crne,
gdje je veći dio pripao Srbiji. Turske granice na Balkanu pomjerene su od dijela
jugoistočne granice Bosne i Hercegovine, tada pod austro-ugarskom vlašću, do
blizine Edirne.
U balkanskoj literaturi se uobičajeno ocjenjuje da su balkanski ratovi, posebno
prvi, imali oslobodilački karakter jer su se balkanski narodi borili protiv viševjekovne
osmanske uprave ili okupacije, pošto se ta riječ redovno koristi za označavanje
osmanske vladavine na Balkanu.2
U turskoj literaturi balkanski ratovi se percepiraju kao izraz nemoći oslabljele
Carevine da zaštitu svoju teritoriju i stanovništvo. Poznat je slučaj da je Mustafa
Kemal u bici na Galipolju u borbi za vis Čunuk bair aprila 1915. izdao naređenje
vojnicima 57 regimente: „Ja očekujem da bi svaki od nas radije umro nego ponovio
sramotnu priču iz balkanskih ratova“.3
Ono što se redovno zapostavlja u takvim ocjenama jesu masovna stradanja
civilnog stanovništva posebno muslimana. Zemlje Balkanskog saveza nisu se u
većini slučajeva tokom vođenja ratnih operacija potrudile da razlikuju osmansku
vojsku od muslimanskog civilnog stanovništva. Svima su namijenili istu sudbinu-
protjerivanje s Balkana. Gubici muslimanskog stanovništva u toku i nakon
balkanskih ratova, prema istraživanjima američkog historičara Justina McCarthy-a
iznose 27% ukupne muslimanske populacije. Takav gubitak demografi kvalifikuju
kao katastrofu.
Prema tome, neispričana strana balkanskih ratova jesu masovni ratni zločini
protiv muslimanskog stanovništva u Prvom balkanskom ratu i protiv civilnog
stanovništva suparničkih balkanskih država u Drugom balkanskom ratu.
O razmjerama ovih zločina detaljno i autoritativno govore dva strana izvora: Lav
Trocki i Istražna komisija Carnegie fondacije iz SAD.
Lav Trocki je u vrijeme balkanskih ratova bio izvještač ruskih novina s Balkana.
Njegovi ratni izvještaji objavljeni su u šestom tomu njegovih sabranih djela. Prevedeni
su na engleski 1981. i nakon toga doživjeli više izdanja.4 Djelove ovih izvještaja
preveo je na bosanski jezik potpisnik ovih redova i objavio u knjizi Muslimani
2 Kritički osvrt na tumačenje Balkanskih ratova u srpskoj literaturi dala je Dubravka Stojanović
u tekstu „Sto godina fantazije“, Peščanik, http://pescanik.net/2012/10/sto-godina-fantazije/,
pristupljeno 06.11.2012.
3 Sean McMeekin, The Berlin-Baghdad Express: The Ottoman Empire and Germany’s Bid for World
Power (Cambridge, Massachusetts: The Belknap Press of Harvard University Press, 2010), str. 187.
4 The War Correspondence of Leon Trotsky: the Balkan Wars 1912-1913 (New York: Pathfinder,
1993).
45
Balkana: istočno pitanja u 20. vijeku (Tuzla: Behram begova medresa, 2001). Jedan
od svojih izvještaja o zločinima koji su prema muslimanskom stanovništvu Balkana
provodile regularne trupe država Balkanskog saveza i neregularne čete (komitadžije)
naslovljen je kao “Zločini šovinizma i demokratije” (str. 257-307).
Američka fondacija Carnegie Endowment poslala je 1913. istražnu komisiju
na Balkan nakon uznemirujućih novinskih izvještaja u američkoj štampi o ratnim
zločinima u ovom regionu.
Izvještaj ove komisije je objavljen i on nesumnjivo govori o sistematskim ratnim
zločinima prema civilnom stanovništvu, posebno muslimanima. Ovaj izvještaj je
1993., u jeku novih balkanskih ratova, ponovo štampan.5
Krvavi raspad Jugoslavije, agresija na BiH i genocid u ovoj zemlji oživjeli
su sjećanja na balkanske ratove. Ovi događaji su u svjetskoj publicistici često
označavani kao „ostali balkanski ratovi“.
Uticaj balkanskih ratova na unutrašnje prilike u BiH
Balkanski ratovi su izazvali važnu unutrašnju krizu u unutrašnjem životu u

BiH. Nastupanjem ratova, austro-ugarska vlast je donijela više mjera koje su bile
usmjerene na jačanje vojnih vlasti nad civilnim. Na kraju, civilna uprava je prenijeta
na vojnog poglavara zemlje.6
Ovaj poglavar - oličen u ličnosti generala Potioreka - donio je 3. maja 1913. niz
uredaba označenih kao “iznimne mjere”- kojima se ograničava kretanje, udruživanje
i sakupljanje, ograničava proizvodnja, prodaja, posjed i nošenje oružja i municije,
građanska lica stavljaju pod vojno-sudsku vlast, pooštrava krivični postupak te
izdaju novi propisi o ograničenjima za sredstva komunikacije.7
Namjera Srbije i Crne Gore da zauzmu i prisvoje teritoriju današnje Albanije
izazvala je oštru reakciju Austro-Ugarske koja je izvršila vojnu mobilizaciju u BiH
i koncentrisala oko 190.000 vojnika prema Srbiji i Crnoj Gori. “Iznimne mjere” su
ukinute 15. maja 1913. godine, nakon što se crnogorska vojska povukla iz Skadra.
U toku Prvog balkanskog rata, srpski političari u BiH su se solidarisali sa
Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom i njihovim vojnim naporima. To je dovelo do
toga da se bošnjački političari približe hrvatskim političarima i zajedno identifikuju
5 The Other Balkan Wars: A 1913 Carnegie Endowment Inquiry in Retrospect with a New Introduction
and Reflection on the Present Conflict by George F. Kennan (Washington DC: Carnegie Endowment
for International Peace, 1993).
6 Raifa Festć, „Odraz balkanskih ratova na rad bosanskog sabora“, Godišnjak Pravnog fakulteta u
Sarajevu, vol.XVI-XVII, 1968-1969, str. 412.
7 Isto, str. 417.
46
Fikret Karčić
sa pozicijom Austro-Ugarske prema ratnim osvajanjima balkanskih pravoslavnih

zemalja.8
Međutim, bilo je i grupa među Bošnjacima, posebno među srednješkolskom i
akademskom omladinom koji su podržavali srpski nacionalizam i jugoslovensku
orijentaciji. Neki od njih su svojim telegramima pozdravili “srpsku vojsku,
osloboditeljicu potlačene braće u Turskoj”. Takve grupe je list Ujedinjene
muslimanske organizacije “Zeman” od 15. oktobra 1912. pod znakovitim naslovom
“Rat pravoslavlja proti islamu” najoštrije osudio kao “islamske Efijalte”.9
Pro-srpska orijentacija malobrojnih omladinaca nije uticala na opšte pro-tursko
raspoloženje koje je vladalo među većinom Bošnjaka početkom i u toku balkanskih
ratova.
Na osnovu obrađenih historijskih izvora saznajemo da je nakon početka ratnih
dejstava na području sandžaka Novi Pazar i Taslidža već krajem oktobra 1912. u
BiH našlo sklonište oko 1600 bivših osmanskih vojnika.10
U BiH se uspio vratiti i dio Bošnjaka koji su napustili zemlju dolaskom Austro-
Ugarske te se naselili na obližnjim osmanskim teritorijama. Zauzimanjem tih
teritorija od strane balkanskih zemalja 1912. oni su se ponovo našli u prilici da
učine hidžret - sada u svoju staru domovinu.11
Prema podacima prof. Dževada Juzbašića u periodu od polovine novembra
1912. do sredine maja 1913. oko 5000 lica se vratilo u BiH o zemaljskom trošku.12
Balkanski ratovi u bosanskohercegovačkoj štampi
Tretiranje balkanskih ratova u periodičnim publikacijama u BiH zavisilo je od

političke orijentacije pojedinih publikacija.
“Sarajevski list”, zvanični organ zemaljske vlade BiH, od početka rata na Balkanu
donosio je redovno vijesti s frontova. Rubrika “Rat na Balkanu” je postala stalna.
Izvještavanje je bilo agencijsko, bez vlastitih dopisnika na terenu, lišeno objavljivanja
komentara. Objavljuju se, između ostalog, vijesti o dolasku muhadžira u BiH i o
prikupljanju humanitarne pomoći za ratne stradalnike.
8 Isto, str.413.
9 Dževad Juzbašić, „Uticaj balkanskih ratova 1912/1913. na Bosnu i Hercegovinu i na tretman
agrarnog pitanja“, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, knjiga XII, 2000, str. 196.
10 Safet Bandžović, „Balkanski ratovi i muhadžirski pokreti (1912-1913)“, Pregled, vol. 53, 2012, str.
40.
11 Tomislav Kraljačić, „Povratak muslimanskih iseljenika iz Bosne i Hercegovine u toku Prvog
balkanskog rata“, u Migracije i Bosna i Hercegovina (Sarajevo, 1990.), str. 153.
12 Dževad Juzbašić, „Uticaj balkanskih ratova 1912/1913. na Bosnu i Hercegovinu i na tretman
agrarnog pitanja“, str. 199.
47
List “Novi musavat”, organ Muslimanske narodne organizacije - političke stranke

proizašle iz muslimanskog autnomnog pokreta u BiH - nakon početka Prvog
balkanskog rata objavio je opšti stav redakcije i stranke koju zastupa a u kome se
kaže13:
“U ovim ozbiljnim časovima ne možemo mi muslimani Bosne i Hercegovine biti
ravnodušni, jer je naša i prošlost i sudbina tijesno skopčana sa sudbinom Halifanske
imperije. Osim prisebnosti, odvažnosti, strpljenja i pouzdanja, svaki musliman ovih
zemalja treba da proprati svoje simpatije prema Turskoj Carevini sa materijalnim
požrtvovanjem.
Mi smo danas u takvim političkim prilikama, da nam nije moguće žrtvovati svoju
fizičnu silu za čast i silu našeg uzvišenog halife, zato ipak ne treba da zaboravimo,
da je i naša, makar i najmanja pomoć od velike moralne koristi našoj jednovjernoj
braći.
Osim naših jednodušnih simpatija prema njima, mi smo u stanju da im prema
našoj brojnoj snazi pritečemo u pomoć i materijalnim sredstvima, koja će oni
upotrebiti za humanitarna djela. Mi smo u stanju da pritičemo u pomoć našoj
ranjenoj braći skupljanjem ijane za “Hilali Ahmer”…
Treba da se otresemo zanosnih fraza, golemih riječi i bučnih manifestacija, treba
da pokažemo stvarnim djelima našu jednodušnost i požrtvovanje, treba da smo
sabrani, svjesni i darežljivi, pa nam neće trebati bolje opravdanosti za nadu, da
ćemo biti sposobni, da očuvano tekovine naših velikih otaca…”
Tekst je potpisan inicijalima “Dr b. Mir” (dr Derviš beg Miralem).
List “Zeman”, organ Ujedinjene muslimanske organizacije zauzima radikalniji
stav u članku „Rat je započeo na Balkanu“ objavljenom dva dana po objavi rata:14
„Mi bosansko-hercegovački Muslimani - ako ništa drugo - imaćemo barem
u ovom ratu toliko koristi, da ćemo doći do uvjerenja, da Srbin i njegove države
neće dotle mirovati, dok nas odavle ne maknu. To bi trebalo upamtiti, da se barem
ubuduće znademo ravnati prema ovakoj „braći“...
Jer, mi Muslimani u ovom svemu ne možemo ništa drugo da vidimo, nego
ponovljene stare krstaške ratove proti Islamijetu pa na to smo spremni svi do jednog
da ustanemo da se branimo“.
U brojevima koji su slijedili ovaj list je obezvrjeđivao snagu balkanskih
pravoslavnih država i isticao vjeru u tursku pobjedu. Kako je tok Prvog balkanskog
rata odmicao takav ton je nestajao. Iz brojnih napisa o ratu, „Zeman“ je pokazivao
tendenciju da u Balkanskm ratovima naglašava njihovu vjersku dimenziju.15
13 Novi musavat, g. I, br. 65, 26.10.1912, str. 1.

14 Zeman, g. II, br. 88, 10.10.1912, str. 1.
15 Vidi rubriku „Rat pravoslavlja protiv islama“, Zeman, g. II, br. 92, 19.10.1912, str. 1.
48
Fikret Karčić
Prema tome, u sarajevskoj štampi nalazimo različlite načine izvještavanja o

ratu: od činjeničnog do ideologizovanog. Svelo se na to da je najuticajnija politička
stranka Bošnjaka smatrala da Bošnjaci mogu Turskoj da pruže samo moralnu i
materijalnu podršku. Odlazak dobrovoljaca u rat - kako onih na strani Srbije i Crne
Gore tako i onih na strani Turske - bio je manjinski fenomen.
Promjena paradigme
Poraz Osmanske države u balkanskim ratovima definitivno je doveo do

”promjene paradigme” među Bošnjacima. Postaje jasno da je Osmanska država
definitivno odstupila s ovog dijela Balkana i da Bošnjaci moraju naći novi okvir
svoga opstanka. Taj okvir bila je Austro-ugarska Monarhija. Ova promjena strateške
orijentacije Bošnjaka uočena je od brojnih savremenika tog procesa. Ovdje
navodimo neke primjere.
Austrijanac Frantz Wienwur je napisao da su Bošnjaci, vidjevši masovno
stradanje muslimana na Balkanu 1912-1913. počeli strahovati za svoju propast u
“srpskom moru i možda po prvi put okrenuli svoje simpatije Monarhiji, od koje su
očekivali zaštitu za sebe i revanš protiv balkanskih zemalja. Sad je postalo potpuno
jasno da njihovoj religiji i individualitetu ne prijeti stvarna opasnost od strane
Austro-Ugarske, nego od strane Srbije i njenih saveznika.”16
Gotovo istovjetno zapažanje iznio je baron Karlo Collas, vladin komesar za grad
Sarajevo, koji je uporedio položaj Bošnjaka u BiH nakon sloma osmanske države u
Prvom balkanskom ratu sa ovcama koje je vuk natjerao u tor Monarhije.17
Sličnu ideju razvio je i Šerif Arnautović u članku „Muslimanima na Balkanu“18
u kojima je poručio preostalim muslimanima u proširenim balkanskim državama
da je njihova prijeka potreba da prihvate evropski način života, onako kako su to
uradili muslimani u BiH.
On je napisao:
„Ugovori sklopljenu u Londonu, Bukureštu, Carigradu i Ateni utvrdili su
definitivnu vašu sudbinu. Novi gospodari i nove prilike neće vas možda zadovoljiti
i vi ćete žaliti i tužiti za starim danima vašeg gospodstva i sanjati, kad će vam se ti
sretni dani opet vratiti. U takom raspoloženju i u takim pustim željama provode
se dani i godine bez ikakvog pozitivnog reda. U njima malo po malo zamire svaki
život, a ono što ste imali polagano se izmiče i prelazi u ruke radljivijih i marljivijih.
16 Husnija Kamberović, “Sjaj i bjeda bosanskih begova“, cit. prema Safet Bandžović, “Balkanski ratovi
i muhadžirski pokreti (1912-1913)”, Pregled, vol. 53, 2012, str. 52, bilj. 86.
17 Dževad Juzbašić, op. cit., str. 197-198.
18 Vakat, g.I, br.1, 1914, str. 2.
49
Tako je isti slučaj bio s nama bosanskohercegovačkim muslimanima. I pošto

imamo gorko iskustvo i pošto se sada ljuto kajemo, što se nijesmo umjeli odmah
snaći u novim prilikama, dužnost je naša da vas na ovo upozorimo. Vi ste počeli
živjeti novim životom. Ako znadnete upotrebiti prilike i ako htjednete biti pametni,
vi možete biti sretni i zadovoljni i pod tim novim gospodarima. Prije 35 godina i
nas je okupirala jedna tuđa sila. I madju nas je došao jedan nov način života i rada.
Zapad je sa svojom brzinom, spremom i okretnošću počeo malo po malo istiskivati
istok sa svojim rahatlukom, mirom i bezbrižnošću.
Mi smo to istiskivanje i brze promjene gledali mrkim okom. Škripili zubima,
nadali se da će nam se sultan vratiti i neradili ništa...
Radi toga je sevap upozoriti vas muslimane u balkanskim krajevima, da ne
padnete u istu pogrešku, nego da spremni dočekate nove prilike i nova vremena i
da s njima zajedno podjete. Ostavite se besposlica i nekih jalovih nada. U takmica
i rad danas drži i diže narode, a toga rada i utakmice potrebno je muslimanima na
Balkanu više, nego ikom drugom, jer je ovo jedan kraj Evrope, gdje se podmiruju
tuđi računi najviše na vašu štetu. To bi morali dobro upamtiti i početi odmah s
najozbiljnijim radom.“
Prema tome, strateško opredjeljenje bošnjačkog vjerskog i političkog vođstva
postalo je oslanjanje na novu državu zaštitnicu - Austro-Ugarsku. Pošto je iz tri
decenije austro-ugarske vladavine u BiH postalo jasno da sa strane nove države
ne prijeti opasnost očuvanju identiteta Bošnjaka i njihovim interesima, bošnjačko
vođstvo je odlučilo da se bliže identifikuje sa državom koja je 1908. anketirala BiH.
Osmansko odstupanje s Balkana i stradanje muslimanskog stanovništva tokom
Balkanskih ratova pojačalo je ovo usmjerenje.
Benjamina Londrc
50
Benjamina Londrc
BOJKOT JEVREJA U BOSANSKOHERCEGOVAČKIM

GRADOVIMA 1925. GODINE
Sažetak
Jevreji u Sarajevu, a tako isto i iz drugih mjesta u Bosni i Hercegovini, glasali su,
na izborima 8. 2. 1925. g., u velikoj većini za kandidatske liste Radikalne stranke.
Tim povodom, glasilo Jugoslovenske Muslimanske Organizacije Pravda, odmah
je poslije izbora, učinilo apel na bosanskohercegovačke Muslimane da bojkotuju
Jevreje, njihove trgovine, robu i usluge. To je Pravda učinila u svom broju od 12.
februara, pod natpisom Sarajevski Jevreji i Muslimani. Interesima Muslimana
nije odgovaralo zaoštravanje odnosa, prvenstveno jer je veliki broj muslimanskih
radnika bio zaposlen u jevrejskim preduzećima, što potvrđuje i podatak da su 1925.
godine muslimanski privrednici bili dužni jevrejskim preko 100.000.000 dinara.
Bojkot ne samo da nije uspijevao, nego je bila zapažena povećana poslovna aktivnost
između muslimanskog i jevrejskog privrednog svijeta. Cilj rada je da obrazloži
historijske okolnosti izbijanja bojkota, te da predstavi stvarne efekte bojkota
u bosanskohercegovačkim gradovima. Vlasti su nastojale da spriječe izbijanje
šireg sukoba, te su stavljale pod nadzor obavještajne službe istaknute ličnosti
muslimanskog privrednog i društvenog života, a pooštrena je kontrola pisanja lista
Pravde. Napori vlasti su bile utemeljene na ustavnim i zakonskim odredbama, u
kojima je za krivično djelo, uz oštre sankcije, proglašavano raspirivanje vjerske i
etničke mržnje i razdora. Za razliku od Sarajeva, akcija bojkota jevrejskih privrednika
na širem području Bosne i Hercegovine pobudila je duhove u unutrašnjosti, no,
kampanja bojkota se stišala do aprila 1925. godine.
Ključne riječi: Jevreji, Muslimani, list Pravda, bojkot, privreda, bh gradovi.
Dolazak Jevreja u naše krajave obogatio je BiH u više oblasti života i rada-
kulturi, prosvjeti, pravu, medicini. Državnopravni sistemi u Bosni i Hercegovini
su se mijenjali, a u njima i sam položaj jevrejskog naroda. Pitanje kojim se bavi
ovaj rad je bojkot jevrejskog stanovništva širom Bosne i Hercegovine 1925. godine.
Naime, Jevreji u Sarajevu, kojih je u tom periodu bilo preko 2000 birača, a tako isto
i Jevreji iz drugih mjesta u Bosni i Hercegovini glasali su 8. februara 1925. godine
u velikoj većini za kandidate liste Radikalne stranke.1 Tim povodom je glasilo
1 Arhiv BiH, Fond Veliki župan sarajevske oblasti, POV- br. 438/ 1925, Izvještaj velikog župana
51
Jugoslovenske Muslimanske Organizacije, Pravda, odmah poslije izbora, učinilo

apel na Muslimane da bojkotuju Jevreje. To je Pravda učinila prvo u svom broju od
12. februara, kada je objavljen tekst naslova Sarajevski Jevreji i Muslimani. Naslov je
shvaćen kao izazvanje vjerskog razdora, tako da je državno odvjetništvo rasturanje
ovog broja Pravde zabranilo na osnovu člana 138. Ustava.2Dan poslije, 13.2. Pravda
donosi članak pod nazivom Svoj svome u kome navodi da je u Sarajevu osnovan
poseban odbor koji ima u naširem smislu namjeru da sprovede bojkot na svim
linijama protiv nemuslimana i onih koji muslimanima ne žele dobro.3 Veliki župan
sarajevske oblasti i nakon ovog članka šalje dopis državnom odvjetništvu i zahtijeva
pokretanje krivičnog postupka jer se izaziva mržnja protiv dijela građanstva i
raspiruje vjerski razdor u mirnom građanstvu.4 Taj broj časopisa nije povučen ali
je protiv urednika, prema izvještaju odvjetništva upućenom sarajevskim županu,
pokrenut krivični postupak. Nakon navedenih dešavanja, list Pravda je nastavio
pisati o Jevrejima, ali kako to navodi veliki župan sarajevske oblasti u svom dopisu
upućenom Ministru unutrašnjih poslova Maksimoviću, od 16.2.1925.- natpisi
su pisani sa naročitom obazrivošću.5 U Izvještaju policijske direkcije za Bosnu i
Hercegovinu upućenom Velikom županu sarajevske oblasti od 10. marta 1925.
godine stoji da nema sumnje da je počinjen pokušaj od strane Pravde i njenih
inspiratora i pristalica da se sprovede bojkot protiv Jevreja.
Pokušaj bojkota je bio uspješan u određenim mjestima kao što su Visoko,
Višegrad, Rogatica- Jevreji iz tih mjesta su slali protestne deputacije u Sarajevo,
tražeći od Jevrejske opštine intervenciju u svrhu zaštite.6 U Sarajevu nije se mogao
opaziti nikakav efekat toga bojkota, iz jednostavnog razloga- Jevreji su tu snažno
trgovački i ekonomski organizovani, te su, faktički, bili jedini koji koji su u stanju
da u vremenu teške privredne krize još uvijek daju robu na kredit, tako da su manji
trgovci bezuvjetno upućeni da se od njih snabdijevaju.
Usljed navedenih dešavanja Veliki župan sarajevske oblasti šalje policijskoj
direkciji i svim sreskim poglavarima i sreskim ispostavama hitan zahtjev da pošalju
izvještaje o bojkotu u njihovim krajevima. Tako, u izvještaju policijske direkcije u
Sarajevu Velikom županu sarajevske oblasti od 7. marta 1925. godine stoji: Čast mi
je izvijestiti da u predmetu bojkota Jevreja od strane ovdašnjih Muslimana nije do
sarajevske oblasti, od 16.2.1925. upućen Ministarstvu unutrašnjih dela, Sarajevo.

2 ABiH, Fond VŽSO, Pov.br. 615/1925, Naređenje velikog župana sarajevske oblasti, od 12. i 18.2.
1925. godine Državnom odvjetništvu u Sarajevu.
3 ABH, fond VŽSO, POV- br. 618/ 1925, Izvještaj velikog župana sarajevske oblasti, od 16.2.1925.
Bož. Maksimoviću, Ministru unutrašnjih djela kraljevine SHS, Beograd.
4 ABiH, Fond VŽSO, POV- br. 615/ 1925, Izvještaj policijske direkcije za BiH, od 10.3.1925 velikom
županu sarajevske oblasti.
5 Isto.
6 ABH, fond VŽSO, POV- br.390/ 1925, Izvještaj policijske direkcije za Bosnu i Hercegovinu 10.3.1925.
upućen Velikom županu sarajevske oblasti u Sarajevu.
52
Benjamina Londrc
BOJKOT JEVREJA U BOSANSKOHERCEGOVAČKIM GRADOVIMA 1925. GODINE
sada ništa opaženo niti ustanovljeno.7 U manjim mjestima su prilike drugačije, tamo
su jevrejski trgovci bili upućeni na sitne mušterije, pretežno muslimanski živalj u
varošima, i tu su šanse bile mnogo veće da bojkot bude proveden i održan, i da na taj
način ozbiljno ugrozi egzistenciju ovih ljudi. Tako poglavar sreza fojničkog u svom
izvještaju upućenom velikom županu sarajevske oblasti od 12.3.1925. kaže: Razumije
se, bojkot se sprovodi potajno, ali se opaža8. Poglavar sreza visočkog u svom izvještaju
velikom županu od 4.3.1925. navodi slučaj u kojem je Dionisije Plavšić prijavio
Saliha Dedića da je vratio ispred dućana Avrama Perere jednog muslimana, kazavši
mu Zašto kupuješ kod ćifuta kad je to zabranjeno.9 Dedić je pozvan na odgovornost
ali nije htio priznati krivicu. Nije postojao neki naročiti odbor koji bi imao zadatak
da sprovodi bojkot, barem nije ustanovljeno da je postojao - nesumnjivo je da je
potekao iz Sarajeva, od ljudi oko Pravde i da se sprovodio u tajnosti, od osobe do
osobe.
Pored navedenog pisanja lista Pravde još jedan događaj uzburkao je javnost.
Kako je svakog petka poslije džuma namaza Reis Džemaludin Čaušević „kazivao
vaz“ u Begovoj džamiji, tako je 13.2. tj. u prvi petak iza izbora držao vaz. Prema
izvještaju policijske direkcije za BiH upućene Velikom županu sarajevske oblasti, od
10. marta 1925. Reis Čaušević je govorio ovako: Kako vidite i čitate, eto u Palestini,
Židovi imaju manjinu a ipak hoće da Palestinom upravljaju, i makar što imaju svu
trgovinu u svojim rukama, to im opet ne može da uspije. Eto vidite, i u nas je u
njihovim rukama sva trgovina i glavna preduzeća, mi bismo kao muslimani trebali
sve kupovat jedan od drugog, a njih ovakvim postupkom slabiti, da nam ne bi mogli
šta gore učiniti.10
Na optužbe da poziva na bojkot Jevreja, reis je odgovorio da njegov vaz nije bio
rezultat glasanja Jevreja na izborima, nego da je tako po redu u knjizi iz koje svakog
petka kazuje ders, te kako je to po redu i da je ovo vazio samo da ne preskače u
knjizi.11Jevreji, prije svega Sarajevski, odlučili su da za slučaj potrebe, da na bojkot,
ukoliko ne prestane, naročito u manjim mjestima, odgovore represalijama, od kojih
su posebno isticali dvije:
1. otpuštanje svih muslimana u jevrejskim poduzećima
2. uskraćivanje kredita te blokada svih trgovačkih mjenica - što bi značilo propast
velikog broja srednjih i malih muslimanskih trgovaca.
7 ABH, fond VŽSO, POV- br. 617/ 1925, Izvještaj velikog župana sarajevske oblasti od 7.3.1925.
8 ABH, fond VŽSO, POV- br. 610/ 1925, Izvještaj Sreske ispostave u Fojnici 9.3.1925., velikom
9 ABH, fond VŽSO, POV- br. 615/ 1925, Izvještaj Sreske ispostave u Visokom 12.3.1925., velikom
10 ArhivBiH, Fond Veliki župan sarajevske oblasti, VŽSO, POV- br. 390/ 1925, Izvještaj policijske
direkcije za BiH od 10.3.1925. velikom županu sarajevske oblasti.
11 Isto.
53
Veliki župan sarajevske oblasti u svom dopisu od 16.2. piše Ministru unutrašnjih
dela, kako smatra da bojkot neće uspjeti- to mišljenje zasniva na faktu da je
muslimanski svijet mnogo više ekonomski zavisan od Jevreja, nego što su Jevreji
zavisni od muslimanskih masa.12 Pored toga, u izvještaju navodi da su čak i pojedini
Muslimani trgovci, koji su pristalice JMO i na koje se računalo za bojkot- izjavili
kako je pozivanje na bojkot nerazumno jer trgovci Muslimani duguju Jevrejima
možda i preko stotinu miliona dinara.13 Bilo je poznato da su jevrejski trgovci
prodavali robu po nižim cijenama, čak i za 20 %.
Bitan je i podatak da su Jevreji i prilikom izbora narodnih poslanika 1923., glasali
za kandidatsku listu radikalne stranke, ali da bojkota nije bilo. S obzirom na sve
navedeno, tražilo se iznalaženje rješenja da se prevaziđe konfliktna situacija i da se
na taj način riješe moguće krupne ekonomske i političke posljedice i sukobi između
Muslimana i Jevreja. Vlasti su nastojale da spriječe izbijanje šireg sukoba te su pod
nadzor obavještajne službe stavljale istaknute ličnosti muslimanskog privrednog i
društvenog života, te je pooštrena kontrola pisanja lista Pravda.14 Napori vlasti su
bili utemeljeni na ustavnim i zakonskim odredbama u kojima je za krivično djelo uz
oštre sankcije proglašavano raspirivanje vjerske i etničke mržnje i razdora.15
Stvarni uzroci kampanje bojkota jevrejskih trgovaca mogu se uočiti prilikom
analize društvenih i političkih okolnosti u tom periodu. Nakon I svjetskog rata
klasni, nacionalni, politički odnosi bivaju promijenjeni. Različitosti interesa,
prvenstveno vjerskih, etničkih, socijalnih grupacija, te nerazvijenost demokratije,
dovode do borbe za pridobijanje radništva. Iz radničkih redova su se masovno
regrutovale pristalice građanskih političkih formacija, kao rezultat prevage kod
većine radnika, vjerskih i nacionalnih osjećanja nad osjećanjem klasne pripadnosti
i proleterskog internacionalizma.16 Jevrejsko radništvo nije se u tom pogledu
izdvajalo. Jevrejsko socijalističko radničko društvo, kao i ostale jugoslovenske
radničke političke organizacije, bilo je ideološki usmjereno i određeno političkim
i socijalnim programom, ali nije bilo masovno. Naglim rastom antisemitizma u
Evropi, početkom 20-og vijeka razvija se cionizam17, kao svjetski jevrejski nacionalno
politički pokret za stvaranje nezavisne jevrejske države u Palestini.18 Prvi kongres
12 ABH, fond VŽSO, POV- br. 438/ 1925, Izvještaj velikog župana sarajevske oblasti od 16.2.1925.
upućen Ministarstvu unutrašnjih dela, Sarajevo.
13 Isto.
14 Broj 24 od 12.2.1925. je zaplijenjen zbog natpisa Sarajevski Jevrejii Muslimani.
15 ABiH, Fond VŽSO, Pov.br. 615/1925, Naređenje velikog župana sarajevske oblasti od 12. i 18.2.
1925. godine Državnom odvjetništvu u Sarajevu.
16 Budimir Miličić, Jevrejsko socijalističko radničko društvo Poale Cion u Sarajevu 1919- 1929.
godine, Zbornik radova Sefarad ‘92, Institut za istoriju Sarajevo, Jevrejska zajednica Bosne i
Hercegovine, Sarajevo, 1995, 147.
17 Pokret je dobio ime prema brdu Cionu kod Jerusalima. Na tom brdu se nalazio hram koji se smatra
duhovnim i kulturnim centrom svih Jevreja.
18 Oskar Grof, Dvadeset godina cionizma u Bosni, Jevrejski život, Sedmični list za kulturno-politička
54
Benjamina Londrc
BOJKOT JEVREJA U BOSANSKOHERCEGOVAČKIM GRADOVIMA 1925. GODINE
cionista održan je 1897. u Švicarskoj, pri čemu je osnovana svejevrejska cionistička

organizacija. Organizacija izrasta u svjetski pokret Jevreja.19 Nakon Prvog svjetskog
rata sile pobjednice su Palestinu izdvojile iz sastava Turskog Carstva i nad njom je
upravu dobila Velika Britanija. Tako je počelo intenzivno i masovno useljavanje
Jevreja u Palestinu od 1923. godine, što je predstavljalo prvu fazu u procesu
stvaranja jevrejske države. Sljedbenici cionističke ideje, već 1904. počinju djelovati u
Sarajevu. Cilj saveza cionista je bio internacionalno rješenje jevrejskog nacionalnog
pitanja, nastanak jevrejske države u Palestini, uvođenje pokrajine i države narodne
samouprave za Jevreje gdje god žive u većem broju (na nivou opštine), napredak
jevrejske nacionalne kulture i približavanje narodu jevrejskih radnika. Podršku
ovih stavova dala je i socijal- demokratska stranka BiH.20 Samim tim dolazi do ideje
za formiranje Jevrejskog socijalističkog radničkog društva Poale Cijon u Sarajevu
1919. godine. To je bio period stvaranja zajedničke države jugoslovenskih naroda
Kraljevine SHS i poleta jugoslovenskog revolucionarnog, radničkog i seljačkog
pokreta, ali i pojave fašizma. Između dva svjetska rata u Sarajevu su cionističku
ideologiju zastupali Židovsko nacionalno društvo, Mjesna cionistička organizacija,
Jevrejsko socijalističko radničko društvo Poale Cion i više jevrejskih kulturno-
prosvjetnih društava, Jevrejska radnička omladinska zajednica Matatja i Sefardska
bogoštovna opština.21 Nacionalna propaganda se vodi preko biblioteka, kurseva
hebrejskog jezika, izučavanja jevrejske historije, propagiranja iseljavanja Jevreja
u Palestinu itd.22 BH Muslimani su bili protiv ideja cionizma. Vjerski momenat
je uslovio da se Muslimani u Bosni i Hercegovini negativno odrede u odnosu
na strateški cilj cionističkog pokreta za osnivanje jevrejskih kolonija i stvaranje
nezavisne jevrejske države na tlu Palestine na račun palestinskih Arapa.
Kao zaključak se mogu izdvojiti dvije konstatacije. Navedene promjene u društvu,
rast antisemitizma u Evropi, formiranje saveza cionista, ideja stvaranja jevrejske
države, te vjerske prilike su u većoj mjeri utjecale na negativnu klimu usmjerenu
protiv Jevrejskih trgovaca tokom 1925. godine i mogu se smatrati stvarnim uzrocima
pokušaja bojkota. Rezultati izbora 8.2.1925. g. i pisanja bosanskohercegovačkih
listova predstavljaju samo povod za rasplamsavanje negativnih stavova i buđenje
duhova unutrašnjosti u gradovima u Bosni i Hercegovini.
Reakcija vlasti u Bosni i Hercegovini, ali i sasvim jasna ekonomska slika u
zemljiučinila je da akcija generalnog bojkota jevrejskih privrednika u Bosni i
i privredna pitanja, Sarajevo, godina I, broj I, od 22. veadar 5684-28. marta 1924, 7-8.
19 Encyclopedia Judaica, vol. 15. O-U, Jerusalem, 1971.
20 Budimir Miličić, Radnička klasa Sarajeva 1919-1941 godine, Sarajevo, 1985, 223-225.
21 Budimir Miličić, Jevrejsko socijalističko radničko društvo Poale Cion u Sarajevu 1919- 1929.
godine, Zbornik radova Sefarad ‘92, Institut za istoriju Sarajevo, Jevrejska zajednica Bosne i
Hercegovine, Sarajevo, 1995, 148.
22 Oskar Grof, Dvadeset godina cionizma u Bosni, Jevrejski život, Sedmični list za kulturno-politička
i privredna pitanja, Sarajevo, godina I, broj I, od 22. veadar 5684-28. marta 1924, 7-8.
55
Hercegovini nije naišla na širi odjek. Kampanja se potpuno stišala sredinom aprila
1925. godine, od kada se više u izvorima ne spominje. Izvorni arhivski dokumenti
upućuju na zaključak da kratkotrajna antijevrejska kampanja nije imala dubljih
posljedica po tradicionalno korektne odnose između Muslimana i Jevreja.
Mnogo arhivskog materijala, štampe i drugih publikacija o pitanjima jevrejskog
naroda nestalo je u buri Drugog svjetskog rata, a nažalost, i u nedavnom paljenju
Arhiva u Sarajevu (proljeće 2014. godine), pa bi bio uspjeh da rad, donoseći podatke
iz sačuvanih dokumenata, podstakne na prikupljanje i obradu građe, otimajući
je od zaborava i da na taj način da doprinos borbi za današnji, stvarni i faktički,
ravnopravan položaj jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Omer Hamzić
56
Omer Hamzić
ULOGA DŽAFERA KULENOVIĆA U OBNAVLJANJU

PROGRAMA I ORGANIZACIJI POKRETA ZA
AUTONOMIJU BIH, 1939
Sažetak
U ovom prilogu učinjen je pokušaj da se sagleda i ponovo prevrednuje uloga
Džafera Kulenovića u obnavljanju Pokreta za autonomiju Bosne i Hercegovine, koji
je, zahvaljujući skoro bezrezervnoj podršci na bošnjačkoj, odlučnom otporu na
srpskoj i manje više prikrivenoj opstrukciji na hrvatskoj strani, obilježio posljednje
dvije godine Kraljevine Jugoslavije – od otvaranja pregovora i potpisivanja
sporazuma Cvetković – Maček, pa do njene propasti u aprilskom ratu 1941.
Vrijeme će pokazati da je autonomistički koncept koji je oživio i nametnuo Džafer
Kulenović, preuzimajući mjesto Mehmeda Spahe u bošnjačkoj politici i formulišući
zahtjev da se Bosna i Hercegovina u definitivnom ustrojstvu države uspostavi kao
četvrta autonomna jedinica - zapravo bio jedina realna osnova budućeg ustrojstva
države. Nažalost, taj koncept, nije uspio - u prvom redu zbog slabosti u samom
pokretu i nejedinstva na bošnjačkoj, ali i zbog žestokog otpora velikosrpske i
velikohrvatske politike i njihovih pretenzija na teritorij Bosne i Hercegovine, te
vrtoglavog približavanja ratnog požara granicama zemlje.
Ključne riječi: Džafer Kulenović, Mehmed Spaho, Kraljevina Jugoslavija, Bosna i
Hercegovina, autonomija, sporazum Cvetković – Maček, Banovina Hrvatska
Uvodne napomene
O Džaferu Kulenoviću više znamo kao o potpredsjedniku vlade NDH i najviše

pozicioniranom Bošnjaku u državnoj nomenklaturi NDH, nego o njegovoj
ulozi u bošnjačkoj politici u prethodnom periodu, a posebno od trenutka
kada je, voljom političkog vrha u Sarajevu, preuzeo sve funkcije iznenada
preminulogneprikosnovenog političkog lidera bosanskih muslimana Mehmeda
Spahe (period od polovine 1939. do polovine 1941). On se tada pojavljuje kao
neformalni obnovitelj autonomističke ideje za Bosnu i Hercegovinu, koja se javno
nije spominjala još od Spahinihpunktacija, 1933. godine. Za razliku od kasnijeg
hrvatskog ili tzv. ustaškog perioda iz životopisa Džafera Kulenovića, o kojem
57
možemo naći dosta podataka u publikacijama o Nezavisnoj državi Hrvatskoj i

ustaškom pokretu (Fikreta Jelić Butić, Mladen Colić, te djelima tzv. „NOP-ovske”
historiografije i dr.), o političkom djelovanju Džafera Kulenovića iz predratnog
perioda, posebno nakon Spahine smrti, do sada je relativno malo pisano. Njegovi
učinci u tom periodu, ostali su nezapaženi najmanje iz dva razloga: prvo zato što
se početkom rata, ne samo našao, već što je do kraja i ostao na „pogrešnoj“, u ratu
poraženoj strani, i drugo, zato što je objektivno bio i ostao u sjeni lika i djela, uistinu,
velikog Spahe, čije domete, zbog nedostatka vremena i iskustva, te nepovoljnog
općeg političkog ambijenta, nije mogao dosegnuti.
U predratnom periodu, odbranjena je jedna magistarska radnja i objavljeno
nekoliko članaka koji bacaju nešto malo više svjetla na politički profil Džafera
Kulenovića u periodu između dva svjetska rata.1 Od novijih izdanja, značajne su
objavljene knjige Šaćira Filandre, profesora iz Sarajeva i Nade Kisić Kolanović,
povjesničarke iz Zagreba u kojima se, u mozaiku bošnjačke politike između dva
svjetska, rata nalazi i Džafer Kulenović.2 Ima odgovarajuće mjesto i u nekoliko
historijskih radova i studija o političkim prilikama u Bosni i Hercegovini, a posebno
u radovima o Mehmedu Spahi i JMO kao temeljnoj bošnjačkoj političkoj stranki
tog vremena.3 Od novijih izdanja, treba posebno istaknuti obimnu studiju Zlatka
Hasanbegovića, u kojoj se autor, između ostalog, upustio u detaljno raščlanjivanje
mnogih do sada nepoznatih fakata iz života i rada Džafera Kulenovića,
demistifikovao određene stereotipe koji su do sada vladali o toj ličnosti, te tako
dao značajan doprinos bosanskohercegovačkoj historiografiji uopće. Na osnovu
izloženih i izvrsno dokumentovanih detalja u toj knjizi, moglo bi se napraviti
više kvalitetnih studija o mnogim pravno-političkim pitanjima vezanim za Bosnu
i Hercegovinu, pa i za Džafera Kulenovića i stanje bošnjačke politike, u periodu
od zavođenja šestojanuarske diktature, 1929., pa do prvih ratnih mjeseci 1941.
1 Milan Gaković, Politika Muslimanske organizacije HSS 1936. – 1941. godine (magistarski rad),
Filozofski fakultet Sarajevo, 1981.; Dana Begić, Akcije muslimanskih građanskih političara poslije
skupštinskih izbora 1935. godine, Godišnjak Društva istoričara BiH, god. XVI, Sarajevo 1965.;
Tomislav Išek, Stvaranje i djelovanje muslimanskog ogranka Hrvatske seljačke stranke 1935. –
1941., Prilozi Instituta za istoriju Instituta za istoriju Sarajevo, god. XXIII/1988. br. 24, Sarajevo
1988., 235.
2 Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u 20. stoljeću, Sarajevo 1998.; Nada Kisić Kolanović, Muslimani
i hrvatski nacionalizam 1941. – 1945., Hrvatski institut za povijest, Školska knjiga, Zagreb, 2009.
3 Za ovu priliku izdvajamo najzapaženije naslove: Atif Purivatra, Jugoslovenska muslimanska
organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, (drugo izdanje) Sarajevo 1977;
Šaćir Filandra, Bošnjačka politika 20. vijeka, Sarajevo 1998.; Harun Crnovršanin i Nuro Sadiković,
Dr. Mehmed Spaho – državnik i borac za Bosnu i Hercegovinu, Frankfurt na Majni, Sandžačka riječ,
2007.; Husnija Kamberović, Mehmed Spaho 1883. – 1939. – politička biografija, Sarajevo 2009.;
Adnan Jahić, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme monarhističke Jugoslavije, Zagreb
2010.; Ahmed Lavić i Elvedin Subašić, Mehmed Spaho, Sarajevo 2010.; Zlatko Hasanbegović,
Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929. – 1941. (u ratu i revoluciji 1941.- 1945.), Zagreb
2012.
58
Omer Hamzić
ULOGA DŽAFERA KULENOVIĆA U OBNAVLJANJU PROGRAMA I ORGANIZACIJI POKRETA ZA AUTONOMIJU BIH, 1939
godine. U kontekstu ove teme, između ostalih, značajno je poglavlje „Obnova

autonomističkog programa i borba za Spahino naslijeđe (1939. – 1941.)“4 Za bolje
razumijevanje pojedinih sekvenci iz životopisa Džafera Kulenovića od značaja je i
nevelika i skromno opremljena publikacija pod naslovom „Izabrana djela Džafera
Kulenovića“, štampana u hrvatskim emigrantskim krugovima sedamdesetih godina
prošlog stoljeća.5
Na Spahinom mjestu
Politička biografija Džafera Kulenovića mogla bi se podijeliti u dvije faze:

jugoslovensku (između 1919. i 1941.) i hrvatsku (od 1941., do njegove smrti, 1956.).6
Prva faza u kojoj je „muslimanska politika bila odjek sukoba hrvatskog i srpskog
nacionalizma“ može se podijeliti na dva vremenski nejednaka dijela: (1) od 1919. do
1939. godine Kulenović djeluje kao jedan od istaknutijih aktivista JMO (poslanik,
ministar), ali dosta nezapaženo i u sjeni svemoćnog bošnjačkog lidera Mehmeda
Spahe i (2) od sredine 1939. do sredine 1941. godine, kada kao nasljednik Mehmeda
Spahe, oživljava i neformalno predvodi autonomistički pokret u BiH, sjedi u tzv.
„vladi sporazuma“ i daje podršku sporazumu Cvetković – Maček, a paralelno s tim
traži rješenje za BiH kao četvrtu federalnu jedinicu u daljem prekomponovanju
Kraljevine i istovremeno se približava hrvatskim nacionalistima. To je, dakle faza
političkih kontroverzi, pretjeranog taktiziranja, kompromisa i lutanja Džafera
Kulenovića, koja će se i završiti njegovim odlaskom u vladu Ante Pavelića i
konačnim slomom svih iluzija o autonomiji Bosne. Time počinje, „hrvatska“ faza
u političkoj biografiji Džafera Kulenovića, koja se, takođe može podijeliti na dva
razdoblja.7 Početak prvog, dakle, obilježen je njegovim samovoljnim napuštanjem
pučističke vlade Generala Simovića, koja je, nekoliko dana prije kapitulacije
napustila zemlju. Nekoliko mjeseci kasnije on će se, na poziv Pavelića, naći na
položaju potpredsjednika vlade NDH u Zagrebu (zamijenivši na tom položaju svog
brata Osman-bega). Igrom sudbine, u maju 1945. godine, doživjet će slom još jedne
4 Zlatko Hasanbegović, Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929. – 1941. (u ratu i revoluciji

1941.- 1945.), Zagreb 2012.
5 Dr. Džafer Kulenović, Izabrana djela 1945. - 1956., Buenos Aires 1978. (sabrali, odnosno priredili:
dipl. pravnik Stjepan Barbarić, Miron Krešimir Begić i Ragib Zukić; znatan broj članaka dr. Džafera
Kulenovića prikupio i stručno savjetovao Dr. Jere Jareb.
6 Na ovom mjestu pojam hrvatska odnosi na razdoblje NDH i razdoblje poslijeratne hrvatske
emigracije u životu Džafera Kulenovića, a ne na samo njegovo opredjeljenje – nacionalno i
političko, budući da se on još kao student nacionalno opredijelio u hrvatskom smislu (bio je i
predsjednik starčevićanskog Sveučilišnog društva “Svijest” u Beču) i jedan je od rijetki, ako ne i
jedini zastupnik JMO koji se izjasnio kao Hrvat itd.
7 Nada Kisić Kolanović, Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941. – 1945., Hrvatski institut za
povijest, Školska knjiga, Zagreb, 2009., 152.
59
države i „bježaniju“ još jedne vlade. Za razliku od prethodne, jugoslovenske, ovoj,

hrvatskoj i njenom Poglavniku ostao je vjeran do kraja života. To drugo emigrantsko
razdoblje u hrvatskoj fazi životopisa Džafera Kulenovića, trajalo je, dakle, od sloma
NDH do njegove smrti, koja ga je zatekla 1956. u Siriji kao hrvatskog (ustaškog)
emigranta i „predsjednikahrvatske (ustaške) vlade u egzilu“.8
Iz te burne i zanimljive biografije,u ovom radu akcenat se stavlja na djelovanje
Džafera Kulenovića nakon dolaska na mjesto iznenada preminulog Mehmeda
Spahe, (2. 7. 1939.) i potpisivanja sporazuma Cvetković – Maček (26. 8. 1939.) i
njegovu „Beogradsku izjavu“ (6.11.1939.), kojom je izazvao buru na političkoj sceni
zemlje i reaktivirao autonomistički pokret u Bosni i Hercegovini.
Izborom za političkog nasljednika Mehmeda Spahe, Džafer Kulenović je stupio
na političku scenu zemlje, u vrlo komplikovanoj unutrašnjoj i vanjsko-političkoj
situaciji i gotovo u kritičnom trenutku za muslimansku bošnjačku politiku. Podjela
Bosne i Hercegovine, kao rezultat kompromisa velikohrvatskih i velikosrpskih
koncepata, bila je već završena stvar. Samo se čekala saglasnost sa nadležnog mjesta
i potpis dva velika igrača - Mačeka i Cvetkovića, koji će uslijediti samo dva mjeseca
nakon Spahine dženaze.
Politički ambijent u novoformiranoj Vladi Cvetković-Maček (Vladi sporazuma)
za Kulenovića je bio znatno nepovoljniji u odnosu na ranije stanje. Njegov veliki
prethodnik je bio jedan od „nosivih stubova“ kako prethodne vlade (Milana
Stojadinovića), tako i JRZ koja je bila predominantna politička snaga i te vlade i
tog režima. Nakon pada Stojadinovića i otvaranja pregovora sa Hrvatima, ni sama
8 Dr. Džafer Kulenović, rođen je 1877. godine u Brčkom. Svršio je pravne nauke s doktoratom. Bio
je advokat u Brčkomi istaknuti političar iz redova JMO. Kao jedan od najintimnijih saradnika
i prijatelja pok. Dr. Mehmeda Spahe, prvi put je izabran za narodnog poslanika 1921. godine.
poslije toga neprekidno je biran za narodnog poslanika na izborima 1923., 1925. i 1927. godine.
Ponovo je izabran 1935. godine na listi Mačeka, ali je sa grupom poslanika koje je predvodio
dr. Spaho ušao u skupštinu poslije obrazovanja vlade dr. Milana Stojadinovića. Prvi put postao
je član kabineta dr. Stojadinovića 1937. godine i zadržao zvanje ministra bez portfelja sve do
obrazovanja prve vlade Dragiše Cvetkovića u koju je takođe ušao kao ministar bez portfelja. Šesti
put za narodnog poslanika izabran je na posljednjim izborima u srezu Žepačkom i Gračaničkom.
Poslije smrti pok. Dr. Spahe, g. dr. Džafer Kulenović, početkom jula 1939. izabran je za njegovog
nasljednika, ukazom kraljevskih namjesnika postavljen je za zastupnika ministra saobraćaja, koju
je dužnost vršio sve do novog imenovanja za ministra šuma i rudnika u vladi Cvetković – Maček.
U međuvremenu pokrenuo je ili oživio pokret za autonomiju BiH, koji zbog snažnog otpora
protivnika te autonomije na srpskoj i hrvatskoj strani i drugih nepovoljnih okolnosti nije mogao
uspjeti. U vladi Cvetković – Maček ostao je do prevrata i obaranja Namjesništva, 27. 3. 1941., nakon
potpisivanja Trojnog pakta. I u pučističkoj vladi generala Simovića, zadržao je ministarsko mjesto.
Samovoljno se odvojio od te vlade u općem ratnom rasulu, prije kapitulacije vojske Jugoslavije,
dok se ona u okolini Sarajeva pripremala za bijeg u inostranstvo. Nekoliko mjeseci kasnije, na
poziv Pavelića, prihvatio je dužnost potpredsjednika vlade NDH, sa kojom će dočekati slom i 1945.
povući se u emigraciju. Nakon kraćeg boravka u Austriji dobio je politički azil u Siriji. Umro je i
pokopan u Damasku 1956. godine. (Tko je tko u NDH. Zagreb: Minerva, 1997, 216-217.).
60
Omer Hamzić
JRZ nije više „ono što je bila“. Dok je u prethodnim vladama bila „čvrsto u sedlu“,
u vladi Sporazuma morala je dijeliti vlast sa jakim blokom HSS kao tek „jedna
komponenta“ u njenoj višestranačkoj strukturi.9 Osim toga Vlada Cvetkovića nije
ni morala tražiti podršku Narodne skupštine, koja je u međuvremenu raspuštena.
U toj konstelaciji, držanje muslimanskog dijela JRZ, pa ni Kulenovića kao ministra
i novog muslimanskog lidera, nije moglo imati nikakav uticaj na srpske političke
odnose sa HSS, pa ni na sprovođenje sporazuma.
Unatoč tako nepovoljnim okolnostima, Kulenović je nastojao da učvrsti svoju
poziciju unutar JRZ, pravilno procjenjujući da je to bilo jedino preostalo „sredstvo“
preko kojeg se mogao ostvarivati uticaj muslimana u takozvanoj visokoj politici i
vladi. Nije dugo oklijevao sa javnim iznošenjem svojih stavova u pogledu pozicije
Bosne i Hercegovine u procesu srpsko-hrvatskih pogađanja.
Na Spahinom putu (ili stranputici)
Nakon “Velike dženaze u Sarajevu” i svečane inauguracije za političkog

nasljednika “Velikog rahmetlije” Džafer Kulenović je više puta u prigodnim i
manje prigodnim prilikama javno ponovio da nastavlja njegovu, da ide njegovim
putem, da slijedi njegovu politiku i sl. Ali iz tih manje-više lijepo sročenih rečenica,
teško je razaznati na što je u tim trenucima konkretno mislio i koju je, zapravo,
politiku mogao nastaviti. Pažljivije sagledavajući opće okolnosti i tok događaja, uoči
i poslije potpisivanja sporazuma Cvetković – Maček, realno se postavlja pitanje šta
se, zapravo, moglo naslijediti iza Mehmeda Spahe, kad je sve već bilo unaprijed
podijeljeno, osim državnih i političkih funkcija koje nije mogao “odnijeti sa sobom”.
Riječ je dakle o Bosni i Hercegovini i njenoj poziciji između dva najveća igrača
tadašnje političke scene.
Kad procjenjujemo političku poziciju sa koje je mogao startovati Džafer
Kulenović i šta je konkretno, u pogledu već podijeljene Bosne, mogao preuzeti iz
političkog “prtljaga” svog velikog prethodnika, ne treba zaboraviti da je Mehmed
Spaho praktično odustao, istina, prećutno, od svojih autonomističkih načela nakon
petomajskih izbora 1935. godine samim napuštanjem Udružene opozicije i ulaskom
u vladu Milana Stojadinovića, čija se politika temeljila na načelima Ustava iz 1931.,
a koji je, opet, između ostalog, ozakonio podjelu zemlje na Banovine (pa i Bosne
i Hercegovine na četiri banovine), u skladu sa glavnim ciljevima šestojanuarske
diktature. U skladu s tim, nikada nije javno spominjao nepravedno unutrašnje
uređenje i podjelu BiH (izuzev samo u jednom slučaju, i to u vrijeme Vlade Milana
9 Pored SDK (HSS i Samostalne demokratske stranke) u njen sastav su ušli i predstavnici Saveza
zemljoradnika, jedne grupe radikala koja je bila izvan JRZ oko Lazara Markovića i Božidara
Maksimovića, kao i nekoliko srpskih vanstranačkih ličnosti.
61
Stojadinovića),10 a niti je javno iznosio svoje stanovište u pogledu položaja Bosne i

Hercegovine u toku pregovora Cvetković – Maček. Premda postoje indicije (barem
po nekim sjećanjima) da je iza javne scene, tokom pregovora, pokušavao suzbiti
Mačekove aspiracije na BiH, da je u vezi s tim, navodno upozoravao i samog kneza
Pavla,11 pokazalo se na kraju da to nije imalo nikakvog ozbiljnog uticaja na sam tok
i rezultate pregovora. Kako o tome nema pouzdanih izvora, ostalo je da se nagađa
je li u pitanju bio politički pragmatizam ili lukava taktika Mehmeda Spahe, koji je,
možda, čuvao „žokera u rukavu“ za završnu fazu pregovora. Njegova iznenadna i
naprasna smrt, 29. juna 1939. godine, ostavila je otvorenim i ta i mnoga druga pitanja
do današnjeg dana, uključujući i okolnosti pod kojima je preminuo. Preuzimajući
sve Spahine finkcije, 2. jula 1939. godine, dok se takoreći „narod još nije bio ni
razišao sa dženaze“, Džafer Kulenović nije mogao ništa drugo ni izjaviti osim da
će nastaviti putem velikog rahmetlije, u što su se zaklinjali i Spahini drugi najbliži
sljedbenici. Kao i Spaho ranije, podržavao je pregovore Cvetković – Maček, koji će,
kako se očekivalo, stabilizirati prilike u zemlji, vjerujući da će konačan sporazum
biti pravedan, da neće ići na štetu drugih itd.
Mada niukoliko nije mogao uticati na tok pregovora Cvetković – Maček, koji
su ionako bili neformalno privedeni kraju, Kulenović je ipak počeo nagovještavati
svoje otvorenije istupanje o bosanskim problemima (autonomiji i sl.) u odnosu
na svog prethodnika. Već krajem jula 1939. novinarima sarajevskih listova iznio
je stranačka stajališta o daljim pregovorima, iskazao nadu da će sporazum biti
postignut, ali nije mogao reći kako i kada. Vjerovatno s razlogom, poslao je poruku
da „Hrvati nisu imali nikada boljeg partnera u pregovorima za sporazum nego
danas“. Za muslimane je rekao da žele da sporazum bude „pravedan i da zadovolji
sve“ i po prvi puta, istina, samo indirektno iznio muslimansko autonimističko
stajalište, govoreći o izdvojenosti naših krajeva, posebnosti običaja, zakonodavstva
itd. Svoje obraćanje novinarima tom prilikom zaključio je sljedećim riječima: „Mi
sa punim pravom možemo da tražimo da ono što se dade drugim krajevima, da se
dade svima.“12
Nesporazumi oko sporazuma
Na sam dan objave Sporazuma, 26. 8. 1939., muslimanski zastupnici i senatori

iz JRZ koji su se zatekli u Beogradu, održali su sastanak, na kojem je „Kulenović
10 Zlatko Hasanbegović, Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929. – 1941. (u ratu i revoluciji

1941.- 1945.), Zagreb 2012., 509.
11 Ivan Božić, Sima Ćirković, Milorad Ekmečić, Vladimir Dedijer, Istorija Jugoslavije, Beograd 1972.
442.
12 „Hrvati nisu imali nikada boljeg partnera u pregovorima“, Jugoslovenski list (Sarajevo), 29. 7. 1939.
62
Omer Hamzić
prihvatio sporazum i ministarski položaj u novoj vladi“.13 Istinski se očekivalo da

će se neke nepravde, posebno što se tiče Bosne i Hercegovine ispraviti i da će se
pitanje preuređenja zemlje, političkim sredstvima dovesti do kraja na „poštenim
principima“. Poslije objave Sporazuma, međutim, muslimanska javnost je
bila prilično uzburkana raznim glasinama i komentarima, te strahovima pred
očiglednom podjelom Bosne i Hercegovine, ali i razočarenjem što se nije vodilo
računa o zahtjevima muslimana da BiH ostane u svojim historijskim granicama
koje postoje vjekovima. Radi smirivanja situacije, sarajevska „Pravda“ je kao organ
muslimanskog krila JRZ (JMO), nastavila odašiljati optimističke tonove kako
nema razloga za zabrinutost jer je postignuti sporazum tek prva etapa u rješavanju
državnog preuređenja zemlje i „ne kosi se sa našim interesima“. Pri tome se
naglašeno isticalo povjerenje u Kulenovića.14 Ključna poruka je da „bojazan naših
pristaša i prijatelja (...) nije na mjestu“, jer Sporazum ima samo privremeni značaj.
„Definitivno razgraničenje upravnih jedinica“ ima da odredi „tek novi Ustav..“15
Međutim, ubrzo se pokazalo da takvom optimizmu nije bilo mjesta jer se pitanje
ustava vezivalo za izbore i u visokim krugovima politiziralo do beskonačnosti.
Kamen spoticanja i dalje je bila Bosna i Hercegovina na koju su pretendirala oba
velika igrača. Vodeći od početka prevrtljivu politiku prema Bosni, Maček je, poslije
potpisivanja Sporazuma, zastupao mišljenje da se u Bosni i još nekim teritorijama
između Srbije i Hrvatske mora provesti narodni plebiscit (računajući, svakako i na
muslimane kao Hrvate, nekatolike). Na srpskoj strani dominiralo je mišljenje da
je Bosna srpska zemlja (da su zauvijek srušene granice koje su razdvajale Srbe na
Drini), te da treba vratiti i one srezove koji su ušli u sastav Hrvatske banovine ili u
krajnjem slučaju „ostatak Bosne“ priključiti trećoj teritorijalnoj jedinici, koja će se
zvati Srpske zemlje, pri čemu se počelo govoriti o nekoliko varijanti tog aranžmana.
U prvi plan, dakle, izbija pitanje stvaranja novih administrativno-političkih jedinica,
pa se i Džafer Kulenović odlučuje za javno proklamovanje zahtjeva za autonomiju
BiH u njenim historijskim granicama.
Za razliku od svog velikog prethodnika, koji je nakon otvaranja pregovora
Cvetković – Maček izbjegavao javno istupanje o osjetljivom pitanju Bosne i
Hercegovine u budućem preustroju zemlje, on se nimalo nije libio da vrlo brzo,
nakon preuzimanja Spahinih funkcija, jasno i glasno izađe sa starim, nikada
potpuno odbačenim zahtjevom JMO za autonomiju Bosne i Hercegovine. Prvi put
on je to uradio krajem septembra 1939. prilikom obilaska srezova Bosanska Krupa
13 „U novoj situaciji mi ostajemo na programu autonomne Bosne“, Muslimanska svijest (Sarajevo),

16. 9. 1939., u: Zlatko Hasanbegović, Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929. – 1941. (u ratu
i revoluciji 1941.- 1945.), Zagreb 2012., 563.
14 „Sarajevska Pravda ističe da je konačno rešenje ostavljeno za docnije“, Politika, Beograd, 25. 8.
1939., 4.
15 „Sporazum“, Pravda, Sarajevo, 1. 9. 1939.
63
i Cazin. Zajedno sa reis-ul-ulemom Fehim ef. Spahom prisustvovao je otvaranju

seoskog mekteba u Pećigradu kraj Cazina. Objašnjavajujćiokupljenom narodu iz
cijele Cazinske krajine suštinu Sporazuma Cvetković – Maček, on je između ostalog
ponovio da taj sporazum nije konačan i da je on „oduvijek bio za jedinicu Bosne
i Hercegovine, jer život toga naroda, ekonomske, socijalne i društvene prilike to
traže.“ U tom smislu, kako je rekao, autonomna BiH predstavljala bi „u minijaturi
malu Jugoslaviju, koja bi privlačila sve snage iz svih krajeva naše otadžbine i time
Jugoslaviju kao cjelinu ojačala.“16
Sljedeći javni istup, na kojem je iznio svoje stajalište o autonomiji, Kulenović je
imao krajem septembra, prilikom posjete Gradačcu, koji je ušao u sastav Hrvatske
banovine. U svom govoru na otvaranju džamije u Seoni u blizini Gradačca,
potencirajući jugoslovenstvo muslimana, poručio je da muslimani nisu nikada bili
separatisti ili hegemonisti, „ali mi zatostvaramo jedinice koje će zajednički povećati
slobodno razvijanje i napredovanje celokupnog našeg naroda.“17
Svoje učešće na sjednici Banovinskog odbora JRZ u Sarajevu, 3. 10. 1939, kada
je izabran za predsjednika JRZ Drinske banovine, iskoristio je da baš u toj prigodi
iznese svoja stanovišta u vezi sa Sporazumom i daljim preuređenjem države. Opet
je ponovio da razgraničenje sa Banovinom Hrvatskom nije definitivno i da Bosnu
i Hercegovinu svi njeni stanovnici doživljavaju još uvijek kao cjelinu, bez obzira
što je podijeljena na četiri banovine.18 Naglasio je da muslimani nikada nisu bili
separatisti, ali „mi tražimo da se i našem kraju dade ono, što se daje drugim.
Tražimo teritorij, koji je život propisao i da se stvore takve jedinice koje mogu same
živjeti.“ Za Kulenovića je Bosna „Jugoslavija u minijaturi“, u kojoj se „ukrštavaju sve
vjere i sva plemena“ i gdje mogu „zajednički živjeti i napredovati“. Vezano za budući
preustroj države, istakao je sljedeće: „Mi tražimo od uvijek da možemo živjeti i
da budemo upućeni na svoj prirodni centar, a ne da živimo rasparčani i upućeni
na centre koji s nama nemaju veze.“19 Bilo je to njegovo prvo jasnije očitovanje da
će za Bosnu tražiti „ono što se daje drugim“, kako je rekao, „teritorij koji je život
propisao“, to jest, njen historijski teritorij.
Nakon ovih prvih ne baš tako razgovijetnih nagovještaja zahtjeva za autonomiju
BiH, zajedno sa članovima najužeg vođstva stranke (muslimanskog dijela JRZ),
u narednih mjesec dana pažljivo je osluškivao reagovanje političke javnosti,
16 „Nj. Preuzvišenost Reis ul Ulema i Ministar Dr Kulenović na otvorenju mekteba u Pećigradu“,

Pravda (Sarajevo), 29. 9. 1939.; „Ministar Džafer Kulenović za autonomiju Bosne“, Jugoslovenska
pošta (Sarajevo), 25. 11. 1939. u: Zlatko Hasanbegović, Jugoslavenska muslimanska organizacija
1929. – 1941. (u ratu i revoluciji 1941.- 1945.), Zagreb 2012., 597.
17 „Ministar g. dr. Kulenović poziva muslimane da sarađuju sa braćom ostalih veroispovesti“, Vreme
(Beograd), 30 10. 1939.
18 „Ministar dr. Kulenović o reorganizaciji države“, Jugoslovenski list (Sarajevo), 4. 10. 1939.
19 Zapisnik sa sjednice Banovinskog odbora JRZ za Drinsku banovinu, održane u Sarajevu 3. oktobra
1939., Arhiv Sarajeva, SF-518.
64
Omer Hamzić
istovremeno se pripremajući za prvo javno i otvoreno istupanje. Već 20. oktobra

1939. godine sarajevska “Pravda“ u svom polemičkom uvodniku podnaslovom
„Naše Sarajevo“ piše: „Mi vršimo svoju najveću patriotsku dužnost ako neprestano
naglašavamo da tražimo da Sarajevo ostane ono što je uvek bilo: centar Bosne i
Hercegovine, središte naših želja i napora, srce Jugoslavije. Mi se nećemo nikada
izmiriti s tim da se u ujedinjenoj otadžbini Sarajevu dodeli jedno beznačajno mesto
kada mu je priroda dodelila da bude središte Jugoslavije. (...) No, mi smatramo da
je u interesu svih nas bez razlike da radimo na tome da Sarajevu očuvamo njegovo
značenje centra Bosne i Hercegovine, ne samo kulturnog i privrednog, nego i
administrativnog“.20
Ovo pisanje nije bilo slučajno. Vjerovatno su i do sarajevskih političkih krugova
oko Džafera Kulenovića dopirale vijesti kako se u nastavku procesa preuređenja
države pripremaformiranje banovine Srpske zemlje u kojoj bi BiH bila svedena na
status provincije, a Sarajevo na status nekog zabačenog provincijskog grada, na što
je „Pravda“ i dala gotovo direktan odgovor.
„Beogradska autonomaška izjava Džafera Kulenovića“
U drugoj polovini oktobra razvila se oštra polemika na stranicama mnogih

listova oko modaliteta daljeg preuređenja države. U nizu oprečnih stavova,
najveća razmimoilaženja u stavovima bila su oko statusa Bosne i Hercegovine i
osnivanja Srpske banovine na teritorijama koje nije zahvatala hrvatska i buduća
slovenačka banovina. Zato je Kulenović odlučio da svoje stavove o statusu Bosne i
Hercegovine u budućem preustroju zemlje iznese, što prije javno i to u Beogradu,
izvan kruga bosanskohercegovačkih stranačkih pristaša. Prilika za to pružila mu
se na konferenciji predstavnika stranaka zastupljenih u Vladi Cvetković-Maček,
osim SDK, koja se organizovala u Predsjedništvu vlade u Beogradu od 3. do 6. 11.
1939. Na dnevnom redu bila su dva važnanajaktuelnija politička pitanja u zemlji:
prvo, o preuređenju krajeva van Banovine hrvatske i Dravske Banovine i drugo -
organizovanje opštinskih i skupštinskih izbora.
Nakon burnih rasprava, izgleda da je na tom sastanku prvi put usaglašena ideja
o trećoj srpskoj jedinici na cjelokupnoj preostaloj teritoriji zemlje (osim Banovine
Hrvatske i Savske, t.j. Slovenije). Što se tičezahtjeva za eventualnu autonomiju
pojedinih dijelova te teritorije (naprimjer Bosne i Hercegovine), prihvaćenoje
jednokompromisno rješenje, koje je objašnjeno u štampi na sljedeći način: „Naime,
postoje izvjesne sugestije o takozvanim ekonomskim jedinicama koje ne bi imale
pravo legislative. To je za sada postavljeno kao jedno od mogućih rješenja. Po svemu
20 „Sarajevska Pravda zalaže se da Sarajevo ostane administrativni centar Bosne i Hercegovine“,

Politika, Beograd, 20. 10. 1939., 8.
65
izgleda da će prevladati gledište kompaktnosti teritorije van Banovine Hrvatske i

Dravske banovine“. Što se tiče izbora, takođe je usaglašeno da se do kraja tekuće
godine, ako prilike dozvole, obave općinski, a poslije toga i izbori za skupštinu,
„u svakom slučaju prije proljeća.“21Završna konferencija održana je 6. 11. 1939.,
imenovanjem dva ministarska komiteta: prvi da priprema projekt zakona o izboru
narodnih poslanika i drugi koji će odmah „uzeti na proučavanje“ pitanje daljeg
uređenja države.22
Pošto je bio vidno nezadovoljan istupima i držanjem srpskih predstavnika u
vladi, koji su na toj konferenciji svi redom osporavali njegove stavove o Bosni i
Hercegovini kao četvrtoj autonomnoj jedinici, uz to razočaran i polemikama po
Sarajevu, posebno izvještavanjem „Jugoslovenske pošte“ „o trećoj srpskoj jedinici
na cjelokupnoj preostaloj teritoriji“23, Kulenović se nije ni pojavio u završnici te
konferencije, već je istog dana (6. 11. 1939.) okupio strane i domaće novinare u
Beogradu i iznio im svoje stanovište o preuređenju države.
Ključni dio te izjave glasi: „Ja držim da je najbolje, kad bude došlo na dnevni
red pitanje preuređenja države, da se stvori još jedna četvrta jedinica pored triju,
pored srpske, hrvatske i slovenačke. Ja držim da je potrebno da bude i da postoji
četvrta jedinica koja će vezivati, spajati ove tri. Jer ova četvrta jedinica ne bi davala
svojoj teritoriji samo ono plemensko ili narodno ili narodnosno, kako se to sad kaže
u Hrvatskoj, obeležje, kao što bi davale srpska, hrvatska i slovenačka, nego bi joj
davale jugoslovensko obeležje. Na ovoj teritoriji žive pomešani i Srbi i Hrvati, po
veri i katolici i pravoslavni i muslimani, koji su i Hrvati i Srbi. A svi su Jugosloveni.“24
Sadržaj ove izjave, koja će se kasnije kvalifikovati kao „Beogradska autonomaška
izjava Džafera Kulenovića“ prenijeli su gotovo svi domaći i više stranih listova. Imalo
je to širokog odjeka u javnosti i otvorilo novu fazu na političkoj sceni Jugoslavije
i Bosne i Hercegovine. Među prvim se na taj istup, osvrnuo zagrebački „Hrvatski
dnevnik“, poluzvanični organ HSS, koji u svom zajedljivom komentaru opominje
i proziva Kulenovića što je (valjda suviše) zabrinut za Jugoslaviju, a što je u suštini
protiv osnivanja Banovine Hrvatske itd.25 Da se hrvatski stavovi, što se Bosne i
Hercegovine tiče, nisu u biti razlikovali od srpskih, potvrđuje i osvrt u istom broju
„Hrvatskog dnevnika“, koji je povodom spomenutog izvještaja „Jugoslovenske
21 „Sve preostale oblasti van Banovine Hrvatske imale bi se sjediniti u Srpsku banovinu“, Jugoslovenska
pošta, Sarajevo, 3578/XI, 6. 11. 1939., 3.
22 „Skupštinski izbori izvršiće se prije općinskih, Jugoslovenska pošta, Sarajevo, 3178/XI, 7. 11. 19139.
23 „Sve preostale oblasti izvan Banovine Hrvatske imale bi se ujediniti u Srpsku banovinu“,
Jugoslovensku pošta (Sarajevo), 6. 11. 19939.
24 „Ministar g. dr. Kulenović smatra da pored Hrvatske, slovenačke i srpske banovine, treba stvoriti
i četvrtu jugoslovensku banovinu, koju bi činile Bosna i Hercegovina“ Politika (Beograd), 7. 11.
1939., 7.
25 „Šta je rekao kraljevski ministar i potpredsjednik JRZ g. dr Džafer Kulenović, Jugoslovenska pošta,
Sarajevo 3118/XI, 8. 11. 1939., 3.
66
Omer Hamzić
pošte“, iz Beograda pod naslovom. „Sve preostale oblasti izvan banovine Hrvatske
imale bi se sjediniti u srpsku banovinu“, objavio komentar u kojem se, između
ostalog, navodi: „Hrvatska seljačka stranka nije pristala da se od cijelog državnog
područja izvan sadašnje Hrvatske i razumije se, i izvan Slovenije stvori Srpska
banovina. – Predsjednik dr. Maček dao je u tom pogledu potpuno jasnu izjavu na
posljednjoj sjednici Hrvatskog narodnog zastupstva: Ako se budu u državi formirale
samo tri jedinice onda je jasno da se teritorija Hrvatske ima povećati. To je barem
svakome jasno. Zaključci protivni tome bili bi račun bez krčmara.“26 I beogradsko
„Vreme“ prenosi članak „Jugoslovenske pošte“ pod naslovom „Nikakvog uređenja
ne može biti bez pitanja a kamo li protiv volje bosanskih Srba.“27
Kulenovićeva „Beogradska izjava“ u političkoj javnosti odjeknula je kao
svojevrsna politička bomba. Pod različitim naslovima prenijele su je i komentarisale
gotovo sve značajnije domaće i neke strane novine, dok su zvaničnici vlade i JRZ, u
svojim istupima pokušavali umanjiti njenu važnost, predstavljajući je isključivo kao
lični stav njihovog ministra.28
I dok se Kulenović trudio da objasni svoje stavove u političkoj javnosti zemlje,
njegova je izjava u muslimanskom narodu prihvaćena sa velikim oduševljenjem.
Dajući mu podršku, to su manifestovala sva muslimanska kulturno-prosvjetna
društva i razne organizacije u BiH. Ta se podrška pojačala i proširila poslije
sastanka predstavnika muslimanskih društveno-političkih i vjersko-prosvjetnih
javnih radnika u Sarajevu, 24. 11. 1939. godine, na koji jedino nisu bili pozvani
predstavnici MO HSS, iako je na njemu pozvan i učestvovao, čak i Munir Šahinović
– Ekremov, kao urednik „Muslimanske svijesti“ i protagonsta frankovačkih ideja i
pogleda na BiH. Poslije tog sastanka krenula je prava plima podrške Kulenoviću,
a njegove izjave postaju podloga Pokreta za autonomiju BiH. Širom BiH osnivaju
se sreski akcioni odbori Pokreta za autonomiju BiH koji su birali svoje delegate za
Centralni odbor koji će se konstituirati sljedeće, 1940. godine.
26 „Stvaranje Srpske banovine je račun bez krčmara“, kaže „Hrvatski dnevnik“, Jugoslovenska pošta,
Sarajevo, 3118/XI, 8. 11. 1939., 3.
27 „Odjek pisanja Jug. Pošte“, Jugoslovenska pošta, Sarajevo 3118/XI, 8. 11. 1939., 3.
28 Izdvajamo samo neke naslove: „G. ministar dr. Kulenović za osnivanje bosansko-hercegovačke
banovine, Uredba o prenosu poslova s ministarstva šuma i ruda na Banovinu Hrvatsku već se
dovršava“ Jutarnji list, (Zagreb), 7. 11. 1939.; „Ministar g. dr. Kulenović smatra da pored Hrvatske,
slovenačke i srpske banovine, treba stvoriti i četvrtu jugoslovensku banovinu, koju bi činile Bosna
i Hercegovina“ Politika (Beograd), 7. 11. 1939; „Izjava g. dr. Kulenovića, o Bosni i Hercegovini,
tvrde merodavni krugovi JRZ, predstavlja njegovo lično mišljenje“ Politika (Beograd), 8. 11.1939.,
6; ,„Prijem novinara kod ministra šuma i rudnika g. dr. Kulenovića: Ostajući pri svojoj izjavi u
kojoj je istakao potrebu stvaranja autonomije Bosne i Hercegovine, g. dr. Džafer Kulenović je
dodao: Za mene nema granica ni na Savi, ni na Drini, za mene postoje granice Jugoslavije“, Pravda
(Beograd) 21. 11. 1939.; „Izjava g. dr. Kulenovića“ Vreme, (Beograd), 21. 11. 1939.; „Ministar dr.
Kulenović ostaje kod svoje izjave o autonomiji BiH“, Novosti (Zagreb) 20. 11. 1939.
67
Na drugoj strani, izjava Džafera Kulenovića od 6. 11. 1939. potakla je ili ubrzala
srpsko političko okupljanje u BiH na širokoj nacionalnoj osnovi, uključujući
mnoga nacionalna društva i organizacije, posebno crkvu i crkvene krugove.
Izjava je iznenadila Cvetkovića i srpski dio JRZ koji su uglavnom izbjegavali javne
istupe u vezi sa daljim preuređenjem države kako sebi dodatno ne bi komplikovali
situaciju.. Zato su se već 7. 11. 1939. oglasili putem vladinogpres biroa, prenoseći
„veliko negodovanje“ u „prestoničkim krugovima“, a posebno među beogradskim
prvacima JNS, koji su povezani sa uticajnim vojnim krugovima.
Izjava se podudarila i sa službenim obilježavanjem godišnjice ulaska srpske
vojske u Sarajevo, 6. 11. 1918. To je potaklo bana Drinske banovine Vladimira
Jeftića da istog dana javno poruči Kulenoviću da je srpska vojska ušla u Sarajevo
pošto je prethodno „uništila granicu, koja je vjekovima razdvajala Srbiju i Bosnu,
(...) da se ona nikad ne spomene.“29
Prenoseći „Beogradsku izjavu“ površno, nepotpuno i krajnje jednostrano
sarajevska „Jugoslovenska pošta“, potakla je dodatno nezadovoljstvo i reagovanje
Srba. S podnaslovom „nisam Srbin, ja sam Hrvat“ umanjila je jugoslovensku
dimenziju te izjave. Ističući da bosanski Srbin, seljak nikad neće dopustiti da se
postave granice na Drini, ova novina je najavila početak skore „srpske crkveno-
nacionalne akcije“ upozoravajući da su Srbi, i pored svoje partijske podijeljenosti,
potpuno jedinstveni „u ovom pitanju“.30 Tako se pokreće žestoka srpska kampanja
protiv autonomne, a za srpsku Bosnu i Hercegovinu, koja će obilježiti čitavu
sljedeću 1940. godinu. „Beogradska izjava“ Džafera Kulenovića označila je početak
muslimanskog autonomističkog pokreta, a spomenuti članak „Jugoslovenske pošte“
početak srpskog antiautonomističkog pokreta u Bosni i Hercegovini. Njihov sudar
na prostoru Bosne i Hercegovine bio je nacionalno i vjerski obojen i žestok
Kako su izvještavali njemački obavještajci ova Kulenovićeva beogradska izjava
odjeknula je poput praskana političkoj sceni zemlje, a posebno u Bosni i Hercegovini.
Odlučno i nedvosmisleno iskazana usred Beograda, podigla je na noge sve bošnjačke
i srpske vjersko-nacionalne organizacije i društva, koje su davale podršku, odnosno
osporavale autonomističke zahtjeve Džafera Kulenovića. Iz njih će se razviti Pokret
za autonomiju Bosne i Hercegovine s bošnjačke i antiautonomistički pokret sa srpske
strane, uglavnom dirigovan iz nacionalističkih krugova Beograda (Srpski kulturni
klub i dr.). Bez obzira na kasnija kontroverzna ponašanja i neke politikantske poteze
Džafera Kulenovića u okviru tog pokreta, koji se „njegovom zaslugom“ nikada nije
isprofilirao niti do kraja konstituisao (da ne govorimo o kasnijoj Kulenovićevićevoj
prisezi Paveliću,1941. kojem je ostao vjeran do kraja života), Beogradska izjava,
29 „Ban Jeftić i Bosna“, Muslimanska svijest (Sarajevo), 13. 11. 1939., u: Zlatko Hasanbegović,
Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929. – 1941. (u ratu i revoluciji 1941.- 1945.), Zagreb
2012., 610.
30 „Još o autonomiji Bosne“, Jugoslovenska pošta (Sarajevo), 7. 11. 1939.
68
Omer Hamzić
po svom odjeku i kasnijim reperkusijama ostaje, u pozitivnom smislu, vrhuncem

političke karijere ovog, inače, kontroverznog bošnjačkog političara, ali i značajan
detalj u političkoj historiji Bosne i Hercegovine, koji iz raznih razloga nije do sada
posebno istican.
Zaključak
1. Beogradska izjava Džafera Kulenovića, značajna je po tome što predstavlja

prelomnu tačku u bošnjačkoj nacionalnoj politici tog vremena. Označila je prekid
sa šutnjom i vraćanje JMO svom izvornom programu, „kojeg je dvadesetak godina
ranije usvojila kao putokaz borbe za ostvarenje muslimanskih interesa u Bosni i
Hercegovini.“31 Ključnu ulogu u Pokretu imao je, bez sumnje, Džafer Kulenović,
od njegovog oživljavanja do stagnacije i postepenog gašenja. Zahvaljujući skoro
bezrezervnoj podršci na bošnjačkoj, odlučnom otporu na srpskoj i manje više
prikrivenoj opstrukciji na hrvatskoj strani, Pokret je uzburkao političku scenu
i obilježio posljednje dvije burne godine Kraljevine Jugoslavije – od otvaranja
pregovora i potpisivanja sporazuma Cvetković – Maček, pa do njene propasti u
aprilskom ratu 1941.
2. Pitanje Bosne i Hercegovine, bilo je uistinu jugoslovensko pitanje jer je od
njegovog rješavanja zavisilo dalje preuređenje, pa i opstanak Kraljevine Jugoslavije,
koje je bilo samo otvoreno formiranjem Banovine Hrvatske. Zahtjev za autonomiju
BiH bila je ozbiljna politička inicijativa koja se zbog konfuznosti vremena i
približavanja ratnog vihora nije mogla ostvariti. Događaji koji će uslijediti i
politička gibanja na ovim prostorima u drugoj polovini 20. stoljeća će pokazati da
je autonomistički koncept koji je oživio i nametnuo Džafer Kulenović, preuzimajući
mjesto Mehmeda Spahe u bošnjačkoj politici i formulišući zahtjev da se Bosna i
Hercegovina u definitivnom ustrojstvu države uspostavi kao četvrta autonomna
jedinica, zapravo bio jedina realna osnova budućeg ustrojstva države.
3. Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine, nije se mogao do kraja razviti
zbog žestokog otpora velikosrpske i velikohrvatske politike i njihovih pretenzija
na teritorij Bosne i Hercegovine, ali i vrtoglavog približavanja ratnog požara
granicama zemlje. Žestoki politički sukobi na relaciji „za i protiv autonomije Bosne
i Hercegovine“ nastavit će se i nakon propasti Kraljevine Jugoslavije, ali drugim
sredstvima i sa tragičnim posljedicama, posebno u Bosni i Hercegovini. I sam
Džafer Kulenović, kao obnovitelj Pokreta za autonomiju, politički marginaliziran i
ogorčen, na kraju će tiho odustati od tog koncepta i nakon izbijanja rata priključiti
se jednoj strani. Nažalost, pogrešnoj.
31 Omer Ibrahimagić, Državnoprvani i politički razvitak Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2009., 228.
69
Ideju o autonomnoj, odnosno federalnoj Bosni i Hercegovini koja će u ustavno-

pravnom pogledu biti ravnopravna sa Srbijom i Hrvatskom, realizovat će neke
druge snage i neke druge politike.
Ajdin Huseinspahić
Fikret Karčić, Dževad Drino i Anita Petrović
70
Ajdin Huseinspahić
PRAVNO REGULISANJE VANBRAČNE ZAJEDNICE

NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA U BOSNI I
HERCEGOVINI S OSVRTOM NA NJENO UREĐENJE DE
LEGE LATA I DE LEGE FERENDA
„A lawyer without history or literature is a mechanic,
a mere working mason; if he possesses some
knowledge of these, he may venture to call
himself an architect.“
Counselloor Pleydell in „Guy Mannering“
Sažetak
Za razumijevanje vanbračne zajednice u pozitivnom pravu Bosne i Hercegovine

nužno je načiniti osvrt na pravna rješenja koja su navedenu zajednicu života
tretirala u periodu nakon Drugog svjetskog rata u državama i pokrajinama bivše
Jugoslavije. Pravno (ne)regulisanje vanbračne zajednice u postratnoj Jugoslaviji
reflektovalo se i na njeno (ne)regulisanje u Bosni i Hercegovini. Danas su vanbračna
djeca izjednačena sa bračnom djecom, ali prava vanbračnih partnera su samo u
nekim segmentima izjednačena sa pravima koja imaju bračni partneri. Pozitivno-
pravnim rješenjima u našoj državi vanbračna zajednica je izjednačena sa bračnom
zajednicom, i to u pogledu:
- prava na međusobno izdržavanje i
- imovinskih odnosa vanbračnih partnera.
Pored toga, u našoj državi postoje i poteškoće prilikom utvrđivanja trenutka
nastanka vanbračne zajednice, pa se korisnim čini utvrditi registar vanbračnih
zajednica kako bi bile otkolonjene sve dileme oko utvrđivanja (ne)postojanja ovih
tipova zajednica života. Dakako, ovo bi doprinijelo i ekspeditivnijem utvrđivanju
vanbračne stečevine u onim slučajevima kada partneri nemaju zajedničko dijete.
Ključne riječi: vanbračni partneri, vanbračna zajednica, vanbračna stečevina,

imovinski odnosi vanbračnih partnera, vanbračni ugovor, izdržavanje vanbračnih
partnera.
71
Uvod
Pisati o vanbračnoj zajednici u zemlji u kojoj ovaj relativno „mlađi“ tip zajednice
života pravno sazrijeva tek u posljednjih nekoliko decenija predstavlja naučni
izazov. Kao što je Friedrich Carl von Savigny za pravo kazao da je „...ono predmet
istog kretanja i razvoja kao svaka druga narodna tendencija...“1, tako i mi, na tragu
iznesenih promišljanja, možemo konstatovati da bi pravna rješenja uvijek trebala
pratiti društvene tokove, odnosno kretanja unutar jedne zajednice, a što uvijek i
nije bio slučaj. Tako su i vanbračne zajednice posmatrane sa sociološkog aspekta
dosta starije od njihovog pravnog normiranja i svođenja u zakonske okvire, a što je
po prirodi stvari često dolazilo sa zakašnjenjem, i to u momentu kada je određena
društvena pojava bivala etabliranom i društveno prihvaćenom. Današnjem
sagledavanju imovinskih odnosa između vanbračnih partnera treba pristupiti uz
prethodno, nešto kraće, analiziranje vanbračne zajednice u starom Rimu. Ovakav
pristup je važan kako bi mogli uočiti da li smo napravili pravni iskorak u regulisanju
odnosa između vanbračnih partnera i koliki je značaj u svemu imala sudska praksa.
1. Pravno uređenje vanbračne zajednice

u antičkom Rimu
Zbog utjecaja koji je rimsko pravo imalo na eurokontinentalni pravni sistem

osvrnućemo se na pravni status vanbračne zajednice u antičkom Rimu, uz njeno
nezaobilazno poređenje sa tadašnjim konceptom shvatanja braka.2 Za razliku
od porodičnog prava naroda Starog Istoka koje je bilo prožeto matrijarhatom,3
porodično pravo antičkog Rima je bilo utemeljeno na patrijarhalnim ovlaštenjima
oca porodice. Rimska porodica je bila monogamna, individualna porodica s jako
izraženom vlašću muškog porodičnog starješine (pater familias).4 Individualnu
monogamnu porodicu sačinjavaju bračni partneri i njihova djeca i potomci.
1 „1814. godine kao profesor Univerziteta u Berlinu Savinji objavljuje možda svoje najčuvenije i
najčitanije djelo pod naslovom „Vom Beruf unserer Zeit für Gesetzgebung und Rechtswissenschaft”
(„O pozivu našeg vremena zakonodavstvu i pravnoj nauci”).” U ovom spisu, u kojem je
sadržana gore navedena njegova konstatacija o pravu, Savinji je, kritikujući francuski i austrijski
kodifikatorski poduhvat u to doba kao i stavove čuvenog hajdelberškog profesora Tiboa (Thibaut)
o potrebi za donošenjem građanskog zakonika za Njemačku, postavio postulate historijsko-pravne
škole čiji je bio najznačajniji i najistaknutiji predstavnik. Vidjeti: S. Đorđević, „Značajni njemački
pravnici, Friedrich Carl von Savigny (Fridrih Karl fon Savinji)“, Nova pravna revija, Časopis za
domaće, njemačko i evropsko pravo, broj 1/2013, 84.
2 Dž. Drino, Istorija pravnih institucija, Visoka škola „Primus“ Gradiška, Gradiška, 2014, 65-67.
3 M. Imamović, Predavanja iz opće povijesti prava i političkih institucija, Pravni fakultet Univerziteta
u Sarajevu, Sarajevo 2005, 38.
4 M. Horvat, Rimsko pravo, osmo izdanje, Izdavačko poduzeće „Školska knjiga“, Zagreb 1974, 66.
72
Ajdin Huseinspahić
PRAVNO REGULISANJE VANBRAČNE ZAJEDNICE NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA U BOSNI I HERCEGOVINI S OSVRTOM
NA NJENO UREĐENJE DE LEGE LATA I DE LEGE FERENDA
Značajno mjesto u konstituisanju ovog oblika porodice imao je brak, kao strogo
monogamna zajednica života muškarca i žene.5 U rimskom društvu brak je shvatan
kao trajna zajednica života između muškarca i žene. „Rimljani su brakom smatrali
samo takvu zajednicu koju pravni poredak priznaje brakom. U tu svrhu se tražila
kako faktička zajednica života muškarca i žene, tako i njihova trajna namjera,
odnosno volja da budu baš muž i žena, što se označavalo kao affectio maritalis.“6
Zato se rimski brak razvrgavao prestankom affectio maritalis-a, što je označavalo
i kraj bračne veze, i eventualni početak zajednice između muškarca i žene koja se
nikako nije mogla zvati bračnom, nego vanbračnom. Tokom cijele historije i svih
perioda razvoja antičkog Rima, pored braka su postojale i druge zajednice života
koje su Rimljani nerijetko i pravno uokvirivali te im na taj način pridavali značajno
mjesto kako u okviru porodice tako i van nje. Već u postklasično doba se mijenja
ranije shvatanje braka po kojem je affectio maritalis i životna zajednica bila bitni
element braka kroz čitavo vrijeme njegova trajanja. Prodire shvatanje kako je za
brak potreban samo početni sporazum supružnika postignut u času sklapanja
braka.7 Vremenom forma sklapanja braka biva gurnuta u stranu, što je dovelo do
sveopćeg animoziteta prema braku u rimskom društvu, a što je vidljivo iz bilješki
cenzora Quintusa Mettalusa.8
„Concubinatus (lat.od: cum-sa+cubere-ležati, spavati) je trajna zajednica
muškarca i žene, koja za razliku od bračne veze (matrimonium) nije bila zasnovana
5 Zato rimski pravnici kažu: nuptias non concubitus, sed consensus facit. Imajući u vidu taj faktički
element životne zajednice rimski pravnik Modestinus definira brak: Nuptias sunt coniunctio maris
et feminae et concortium omnis vitae, divini et humani iuris communicatio. Naravno, ova definicija
više stremi ka etičkom nego li pravnom određenju braka. Vidjeti: The development of South
African matrimonial law with specific reference to the need for and application of a domestic
partnership rubric, submitted in partial fulfilment of the requirements for the degree, Doctor
legum, at the Faculty of Law Department of Private Law University of the Free State Bloemfontein
Republic of South Africa by Bradley Shaun Smith, November 2009, 8.
6 D. Stojčević, Rimsko pravo, drugo izdanje, Odbor za udžbenike stručnog udruženja studenata
prava, Beograd 1947, 122.
7 M. Horvat, 71.
8 Rimski građani, koji su uzimali ženidbenu ili roditeljsku obavezu, bili su nagrađivani, ili im je
darivan imunitet, a primjerno su kažnjavane, posebnim porezima, uporne neženje. Izjava cenzora
Quintus Mettelus (164. godine prije n. e.) karakteristična je za tadašnji pristup braku kao instituciji.
On kaže da bi se svi muškarci lišili nevolje kada bi mogli živjeti bez žena, ali priroda je tako
uredila da ne mogu živjeti komotno s njima, ali ne mogu da žive ni bez njih. Smatrao je da je
širi državni interes da žive s njima zbog potomstva, lišavajući se tako prolaznog zadovoljstva u
komotnom življenju bez njih. Docnije, pošto je brak, po mišljenju tadašnje vlasti, počeo sve više
da gubi svoje tradicionalne odlike, doneseni su, za vrijeme Julija i Augusta Cezara, zakoni koji su,
između ostalog, podsticali populacioni porast. Tako je ženama za vrijeme Julija bilo zabranjeno
da budu neudate poslije 24 godine starosti, a onim koje su poslije tog starosnog doba ostajale
neudate i nerotkinje, bilo je zabranjeno da nose plemenite metale i drago kamenje, kao i upotreba
nosiljke, dok su nagrađivane one žene koje su imale djecu, a posebno veći broj djece. Julije je
na selu dozvoljavao posjedovanje zemlje samo građanima koji su imali najmanje troje djece. N.
Petrić, Čovjekove slobode, rađanje, samoupravljanje, Svjetlost, Banjaluka 1981, 37.
73
na zakonu. Do nastanka ovakvog faktičkog odnosa je dolazilo obično zbog bračnih

smetnji ili socijalnih i političkih razloga, ali također, i u slučajevima kada neka lica
nemaju želju da žive kao muž i žena (affectio maritalis).“9 Za razliku od konkubinata,
contubernium (cum-sa+taberna-daščara, šator) je trajna zajednica života između
roba i robinje, koja liči na brak, ali ne proizvodi odgovarajuće posljedice.10 Ovaj
naziv je sličan terminu kojim se označavao i odnos između gospodara i njegove
robinje. Interesantno je navesti kako je konkubinat bio moralno dopustiv, odnosno
prihvaćen kao zajednica života koja ne proturječi uspostavljenom pravnom,
odnosno moralnom poretku u zemlji.11 „Na konkubinat bi pristajale najčešće samo
oslobođenice, a ingenue samo onda, ako bi bile niska staleža ili nemoralna života.
Druge žene su ulaskom u ovaj tip zajednice gubile svoj društveni položaj, pa se
zato konkubinat sa čestitom ingenuom mogao sklapati naročitom izjavom pred
svjedocima, jer je to bio inače ili brak ili stuprum.“12
Konkubinat je predstavljao čestu pojavu kod starih Rimljana, jer je po njihovom
viđenju to bila pravno nepriznata, ali ne i nemoralna zajednica. To je uglavnom
bio oblik zajedničkog života malih, običnih ljudi koji su, najčešće iz ekonomskih
razloga, željeli da izbjegnu običaje i ceremonije koje prate sklapanje braka (vjeridba,
predbračni ugovor, miraz).13 Inače, ako je neko pored braka sklopio konkubinat ili
nastavio živjeti u njemu, to je smatrano protupravnim činom, ali ni u kom slučaju
nije bilo kažnjivo kao preljub. Čak je zabilježeno da su i neki carevi poput Antonija
Pija, iz poštovanja prema preminulim suprugama, odlučili da žive u konkubinatu
kako ne bi zaključili novi brak.14
Znači, konkubina, kao što smo mogli vidjeti nije imala status honor matrimonii
(ugled žene u zakonitom braku), nije stjecala društveni položaj muškarca, niti bilo
kakva imovinska i nasljedna prava prema njemu, dok su djeca iz konkubinata kako
smo i naveli smatrana vanbračnom. Iako djeca nisu ulazila u porodicu oca, otac nije
imao zapreka da tu djecu imenuje za nasljednike pod istim uslovima kao i svako
9 Ž. Bujuklić, Forum Romanum-rimska država, pravo, religija i mitovi, četvrto izmijenjeno i

dopunjeno izdanje, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, Centar za izdavaštvo i informisanje,
Beograd 2009, 240.
10 M. Boras/L. Margetić, Rimsko pravo, četvrto izdanje, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka
1998, 82. i 218.
11 „Ovaj tip zajednice života imao je uglavak da žena (nazvana pellex, a kasnije cocubina) i djeca
(liberi naturales) nemaju ući u muževu familiju, pa se zato veli da ovdje mužu nedostaje affectio
maritalis, a ženi dignitas uxoris.“ I. Baron et al., Institucije rimskog prava, preveo Milivoj Šrepel,
K.N. Bibliografski zavod d.d., Zagreb 1925, 59.
12 „Nemoralan je stuprum, tj. prolazna spolna veza čovjeka sa slobodnom neudanom ženom; Iulia de
adulteriis proglasi stuprum ako se učini s djevicom ili do tada poštenom udovicom, protupravnim
i udari na nj teške kazne; stuprum s robinjom nije kažnjiv. Djeca su se nazivala vulgo concepti, vulgo
quaesti, spurii“ Ibid., 59-60.
13 Ž. Bujuklić, 241.
14 Ibid., 241.
74
Ajdin Huseinspahić
drugo njemu strano lice, a mogao ih je čak i usvojiti.15 Tek je u IX st. car Leon
zabranio konkubinat, te samim tim ukinuo do tada egzistirajuća minimalna pravna
dejstva ovog tipa vanbračne zajednice života.16 Zaključimo, život u konkubinatu
ženi nije davao ni društveni položaj muža, kao ni imovinska ili nasljedna prava
prema njemu a djeca rođena u konkubinatu smatrana su vanbračnom.17 Da se
teškoće oko toga izbjegnu, za vrijeme dominata, nastaje pretpostavka po kojoj se,
uvijek kada čovjek i žena istog društvenog položaja žive zajedno, ima smatrati da
su u braku. Za vrijeme Justinijana ova pretpostavka je proširena i na slučajeve kada
čovjek i žena različitog društvenog položaja žive zajedno. „Justinijan je propisao da
lica senatorskog reda-illustres-i lica koja žele svoj konkubinat da pretvore u brak,
moraju uvijek sačiniti pismeni ugovor - instrumentum dotale.“18
2. Vanbračna zajednica i sociološko pojimanje

nevjenčanog braka
Brak i vanbračnu zajednicu povezuje sličan sadržaj, jer se u oba slučaja radi o
sveobuhvatnim životnim zajednicama u kojima se zadovoljavaju viševrsne potrebe
odraslih osoba različitog spola (psihičke, emocionalne, seksualne, ekonomske i
dr.).19
Potrebe za pravnim normiranjem raznolikih privatno-pravnih odnosa su u
skoro svim društvima i periodima njihovog razvoja bile izražene, pa shodno tome
pred zakonodavcima se često nalazio imperativ regulisanja društvenih odnosa koji
de facto egzistiraju, iako su de iure neprepoznati ili su de lege lata prevaziđeni, te
zbog toga zahtijevaju što hitnije i pravno preciznije normiranje de lege ferenda.
Fizička lica različitog spola imaju pravo da zasnuju različite oblike zajednica
života, ali ih ne mogu svojevoljno označavati kao bračne, vanbračne i sl. nego
moraju poštovati zakonom propisane materijalne i formalne uslove neophodne za
njihovo precizno pravno određenje. Shodno tome, u historiji razvoja porodično-
pravnih instituta zabilježeno je i postojanje zajednica života kojima pravni poredak
nije davao legitimitet, nego su te zajednice života svoj legitimitet crpjele iz naroda
15 Vidjeti: W.W. Buckland/A.D. McNair, Roman Law and Common Law, Cambridge Univerity Press,
Cambridge 1965, 33-34.
16 I.13. Justinijan, Institucije, Preveo, uvod napisao i komentar sastavio Ante Romac, Latina et graeca,
Zagreb 1994, 61.
17 W.B. Frier/A.J.T., McGinn, A Casebook on Roman Family Law,Oxford Univeristy Press, Oxford,
2004, 51-52, 480.
18 D. Stojčević, Rimsko privatno pravo, osmo izdanje, „Savremena administracija“, Beograd 1976, 87-
88.
19 M. Alinčić et.al., Obiteljsko pravo, Narodne novine, Zagreb, prosinac 2007, 103.
75
odnosno iz njihovog sveopćeg prihvatanja od strane društva.20 Takav je slučaj i

sa društvenim fenomemom nevjenčanog braka.21 Danas smo svjedoci postojanja
nemalog broja zajednica života u koje stupaju mlađe osobe bez da prethodno
udovolje civilnoj formi sklapanja braka. Ta lica, koja najčešće prvobitno udovolje
uslovima za sklapanje braka koje propisuju norme njihove vjerske zajednice,
ne dopuštaju da neko njihovu životnu zajednicu okarakteriše kao vanbračnu jer
su ubijeđeni da žive u braku, a koji bi sa naučnog aspekta mogli okarakterizirati
kao vjerski brak. Istina, i među ovim licima postoje stanovite razlike. Jedni su
onemogućeni da odmah sklope civilni brak, drugi su u mogućnosti, ali zbog razloga
finansijske prirode ne sklapaju civilni brak, dok treći ne pridaju nikakav ili pridaju
vrlo mali značaj civilnom braku. Poštujući volju svakog lica da živi u bilo kojoj formi
zajednice života moramo naglasiti da niko svoju zajednicu ne bi trebao proglašavati
brakom ukoliko ista nije udovoljila pozitivnim zakonskim pretpostavkama. Ovo
je važno prvenstveno zbog toga što samo legalne forme zajednica života uživaju
sveukupnu društvenu i pravnu zaštitu. Stoga, na našim zakonodavcima je obaveza
da po ugledu na rješenje u susjednoj Hrvatskoj naprave iskorak po pitanju forme
sklapanja raka i pravnih dejstava vjerskog braka.22 Dok to zakonodavci u BiH ne
učine lica koja sklope tzv. vjerski brak ostaju pravno nezaštićeni.
Nevjenčani brak jedna je od etnoloških pojava koja nije precizno definisana.
Pitanje je može li precizna definicija nevjenčanog braka i postojati s obzirom na
činjenicu da se značenje tog pojma mijenjalo kroz historijska razdoblja i kroz
lokalitete te mu je svaki kazivač ili sredina pridavala vlastita značenja i konotacije.
Pri pokušajima definisanja nevjenčanog braka neizostavno je spoznati što je u
određenom lokalitetu (selo, regija, država), u određenom historijskom razdoblju
značilo sklopiti zakonski brak i koje su sve to činjenice utjecale na njegovu
pravovaljanost.23
20 Značajni su podaci koji ukazuju da održavanje određenih predsvadbenih običaja, odnosno same
svadbe (pira) bez zakonskog vjenčanja, daje legitimitet prema narodnom shvaćanju. S. Lončar,
„Propitivanje pristupa istraživanju neredovnih oblika predbračnog i bračnog života na primjeru
krivog puta“, Senj. zb. 32, 2005, 223-272.
21 Ovu društvenu pojavu su istražile Magdalena Mijaković i Sanja Lončar. M. Mijaković, „Nevjenčani
brak“, Etnol.trib.22, Vol. 29,1999, 163-187.
22 „Brak se u vjerskom obliku s učincima građanskoga braka sklapa pred službenikom vjerske
zajednice koja s Republikom Hrvatskom o tome ima uređene pravne odnose. Matičar će upozoriti
nevjestu i ženika da upisom u državnu maticu vjenčanih njihov brak sklopljen u vjerskom obliku
ima učinke građanskoga braka.“ Čl. 13 st. 3; Čl. 20 st. 5. Obiteljskog zakona Republike Hrvatske,
Narodne novine br. 75/14, 83/14.
23 Na osnovi postojeće literature i građe, Magdalena Mijaković definiše nevjenčani brak kao specifičan
oblik bračne zajednice kada djevojka i mladić započinju zajednički život bez zakonskog vjenčanja
u crkvi i/ili kasnije općini. Autorica razlikuje privremeno nevjenčani brak i trajno nevjenčani brak.
Privremeno nevjenčani brak bi bio onaj koji je sklopljen nakon dogovornog odvođenja djevojke,
bez obzira na razlog koji je bio uzrok takvom načinu sklapanja braka. Kad bi se roditelji pomirili
76
Ajdin Huseinspahić
Dok je za zaključenje braka bitno da se ispoštuje stroga forma kod zasnivanja

vanbračne zajednice je dovoljno da stranke usaglase volje o tome da će živjeti
zajedno. Neka zakonodavstva potpuno izjednačavaju dejstva braka i vanbračne
zajednice, dok veći broj zemalja vanbračnoj zajednici priznaje samo neka pravna
dejstva poput onih imovinskog karaktera.24 Nedostatak propisa o uređenju
vanbračnih zajednica pridonio je širenju ugovornog regulisanja imovinskih učinaka
vanbračne zajednice po uzoru na Sjedinjene Američke Države u kojima je česta
pojava sklapanja sporazuma o zajedničkom životu (tzv. living together agreement).25
„Pored toga, razlika između braka i vanbračne zajednice je pravne naravi. Naime,
brak se sklapa i prestaje na način i uz ograničenja propisana zakonom odnosno
ima normirane pravne učinke. Vanbračna zajednica nastaje i prestaje neformalno, a
stanje regulacije pravnih učinaka takvih zajednica vrlo je raznoliko.“26
„O učestalosti vanbračnih zajednica uglavnom se sudi na osnovu posrednih
pokazatelja: opadanja stope nupcijaliteta i porasta broja djece rođene van braka.
Ocjena da se u europskim državama povećava broj vanbračnih zajednica potakla je
Vijeće Europe (VE) da 1998. donese Preporuke o valjanosti ugovora među osobama
koje žive zajedno kao nevjenčani par i njihovih oporučnih raspolaganja, a koje
se u nekim zemljama ne priznaju jer se smatraju protivnima državnoj politici ili
moralu.“27
sa situacijom, uglavnom nakon kratkog vremena ili najkasnije nakon rođenja prvog djeteta, došlo
bi do formalnog sklapanja braka. Trajno nevjenčani brak znači da se duže vrijeme (katkad i cijeli
život) živi u vanbračnoj zajednici. Autorica je kao razloge sklapanja nevjenčanog braka navela
slijedeće: ekonomski razlozi, zadržavanje prava naslijeđa u majčinom rodu, nemar, maloljetstvo
i dr. Trajanje nevjenčanog braka moglo je biti različito; trajno ili da do sklapanja legitimnog braka
dođe dulje vrijeme nakon zasnivanja bračne zajednice (nakon 5-10 godina zajedničkog života,
nakon duljeg perioda, prije rođenja prvog djeteta, nakon rođenja prvog djeteta). Institucija
nevjenčanog braka potvrđena je na području Like. Riječ je o nevjenčanom braku do kojeg nije
dolazilo isključivo nakon krađe ili otimačine, već o nevjenčanom braku kojem legitimitet daje
svadba (pir). Ibid., 245, 247.
24 U ove zemlje možemo uvrstiti i nama susjedne Hrvatsku i Srbiju, te Makedoniju, Švedsku itd.
Pravne norme u pogledu izdržavanja, imovinskih dejstava i imovinskog režima su u najvećem
broju navedenih zemalja istovjetne ili slične dejstvima braka. U holandskom pravu postoji
obaveza vjernosti i pomoći, obaveza vođenja zajedničkog života, te obaveza odgajanja djece, a u
francuskom i obaveza na emocionalnu pomoć. N.Traljić/S.Bubić, Bračno pravo, I izdanje, Pravni
fakultet Univrziteta u Sarajevu, Sarajevo 2007, 140.
25 M. Alinčić, et.al., 104.
26 Ibid., 103.
27 „Vladama zemalja članica VE preporučeno je poduzimanje mjera koje će osigurati priznavanje
ugovora kojima se uređuju imovinska pitanja bilo za vrijeme održavanja životne zajednice ili
nakon njena prestanka. Jednako načelo bi se trebalo primijeniti kada je riječ o valjanosti oporučnih
raspolaganja. U Preporuci se ne traži propisivanje pravnih učinaka vanbračnih zajednica; njen
je smisao da vanbračni partneri samostalno urede svoj imovinske odnose za trajanja zajednice,
nakon njena raskida i za slučaj smrti, a da država štiti volju i slobodu osoba koje odluče živjeti
zajedno kao nevjenčani par.“ Ibid.
77
Živimo u vremenu kada je broj vanbračnih zajednica u porastu, te je potrebno što

adekvatnije odgovoriti u pogledu pravovremenog pravnog normiranja vanbračne
zajednice, uz istovremeno jasno pravno diferenciranje u odnosu na druge zajednice
života.28 „U zemljama u kojima pravni status osoba iz vanbračnih zajednica nije
uređen propisima, o sudskoj praksi prvenstveno zavisi kako rješavati imovinske
zahtjeve i sporove koje pokreće žena ili muškarac nakon prestanka zajedničkog
života ili smrti jednog od njih (u području nasljednog, stambenog, odštetnog prava
i sl.).“29
Zakonodavci se prilikom određenja pravnog koncepta vanbračne zajednice
priklanjaju jednom od dva pravno egzistentna sistema i to: statusnom ili ugovornom.
“Ukoliko je vanbračna zajednica regulisana zakonom, riječ je o statusnom konceptu
koji je bio prihvaćen u svim republikama i pokrajinama bivše Jugoslavije. Neka
zakonodavstva za priznanje dejstava vanbračne zajednice, koja su identična
dejstvima braka, postavljaju određene uslove.
To su u pravilu odsustvo bračnih smetnji i dužina trajanja vanbračne zajednice.30
Drugi zakonodavci, pak dejstva vanbračne zajednice ne uslovljavaju odsustvom
bračnih smetnji, a jedini uslov je dužina trajanja vanbračne zajednice, dok su dejstva
isključivo imovinske prirode.31 Što se tiče dužine trajanja vanbračne zajednice,
koja bez sumnje predstavlja konstitutivni element za njeno postojanje, rješenja u
zakonodavstvu su različita. Trajanje vanbračne zajednice se najčešće određuje kao
„duže“ odnosno „dugotrajno“, što sud određuje u svakom konkretnom slučaju.
28 O postotku vanbračnih zajednica vidjeti: Ibid., fn. 1 i 2, 104. M. Alinčić, „Obitelj u obiteljskom
zakonodavstvu“, Revija za socijalnu politiku, god. I, br. 3, 225-235, Zagreb, 1994.
29 Ibid.
30 Primjera radi Porodični zakon (PZ) Srbije („Službeni glasnik RS“ br. 18/2005) u čl. 4 navodi:
„Vanbračna zajednica je trajna zajednica života žene i muškarca između kojih nema bračnih
smetnji (vanbračni partneri). Vanbračni partneri imaju prava i dužnosti supružnika pod uslovima
određenim ovim zakonom.“ Iz navedenog proizlazi kako je vanbračna zajednica priznata, i u
pogledu prava i obaveza partnera skoro da je izjednačava sa brakom s tim da određene razlike
postoje samo u domenu nasljeđivanja.
31 Iako ih ne možemo svrstati u kategoriju uporednog prava interesantna su rješenja koja sadrži
Porodični zakon Republike Srpske-PZ RS i Porodični zakon Federacije BiH-PZ FBiH. Ostajući
pri pravnim rješenjima iz 1979. godne u čl. 12 st. 1 PZ Republike Srpske („Službeni glasnik RS“
br. 54/02, 41/08) normira: „Zajednica života žene i muškarca koja nije pravno uređena na način
propisan ovim zakonom (vanbračna zajednica) izjednačena je sa bračnom zajednicom u pogledu
prava na izdržavanje i drugih imovinsko-pravnih odnosa pod uslovom i na način propisan
ovim zakonom.“ U čl. 3 PZ FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05, 35/14) je normirao:
„Vanbračna zajednica, u smislu ovog zakona, jeste zajednica života žene i muškarca koji nisu u
braku ili vanbračnoj zajednici sa drugom osobom, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je
u njoj rođeno zajedničko dijete.“ Tumačenjem odredbi o vanbračnoj zajednici u oba entiteta čini
nam se da smo na tragu zaključka da je vanbračna zjednica u Federaciji BiH monogamna, a u
Republici Srpskoj poligamna životna zajednica, jer federalni zakonodavac je naglasio kako istu ne
mogu sklopiti lica koja su već u braku ili vanbračnoj zajednici.
78
Ajdin Huseinspahić
Neka zakonodavstva određuju vrijeme trajanja vanbračne zajednice od jedne do

pet godina.“32
U zemljama u kojima preovladava ugovorni koncept vanbračne zajednice
vanbračni partneri su generalno slobodni da međusobno zaključuju sve vrste
ugovora, pa i onih kojima će proširiti pravila bračnog imovinskog režima na
vanbračnu zajednicu, konstituisati pravo na izdržavanje ili stipulisati pravo na
nasljeđivanje.33 „Ugovorni koncept vanbračne zajednice je zastupljen u većem broju
europskih zemalja, pa tako su u zakonodavstvu Njemačke, Švicarske i Engleske
vanbračni partneri slobodni da zaključe ugovor kojim regulišu imovinske odnose za
vrijeme trajanja vanbračne zajednice i u slučaju njenog prestanka. U ovim pravima
vanbračna zajednica nije regulisana, niti su predviđene njene pravne posljedice,
kako u sferi ličnih, tako i imovinskih prava.“34
2.1. Pravno (ne)regulisanje vanbračne zajednice u Bosni i

Hercegovini nakon 1945. godine
U porodičnom zakonodavstvu bivše SFRJ nije bilo mnogo odredaba koje
regulišu odnose u vanbračnoj zajednici, ali je shvaćanje društva i odnos sudske
prakse prema takvim zajednicama postepeno evoluirao. Neposredno poslije
Drugog svjetskog rata donešen je set zakona kojima su bili uređeni porodično-
pravni odnosi.35 Zbog pravne rascjepkanosti u oblasti porodičnog prava postojala je
namjera da se izvrši kodifikacija porodičnog prava za cijelo područje SFRJ, odnosno
da se cijelo porodično pravo izrazi u obliku jednog Zakona o porodici.36 Nakon što
ova aktivnost nije urodila plodom 1979. godine na području SR BiH donesen je
Porodični zakon, koji po prvi put, istina površno ali za pravnu historiju vrlo bitno,
32 N.Traljić/S.Bubić, 140.-141.
33 M. Draškić, Porodično pravo i prava deteta, sedmo izdanje, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu,
Beograd, 2011, 171.
34 N. Traljić/S. Bubić, 141.
35 Osnovni zakon o braku („Službeni list FNRJ“ br. 36/48).
Osnovni zakon o odnosima roditelja i djece („Službeni list FNRJ“ br. 104/47 i 45/49).
Osnovni zakon o usvojenju („Službeni list FNRJ“ br. 30/47).
Osnovni zakon o starateljstvu („Službeni list FNRJ“ br. 30/47).
36 Radi toga je Savezna skupština obrazovala Komisiju za kodifikaciju porodičnog prava, sastavljenu
od poslanika i stručnjaka. Ova Komisija je veoma aktivno radila u periodu 1966-1971. Nasuprot
svim razlozima za donošenje jednog zakona, tokom ustavne reforme preovladalo je stanovište
da u fedralnoj zajednici, federalnim jedinicama-socijalističkim republikama i autonomnim
pokrajinama treba da pripadne veća zakonodavna funkcija, i da između ostalog, pravno uređenje
braka, porodičnih odnosa i starateljstva u cjelini treba da dođe u zakonodavnu nadležnost
republika i pokrajina, a što je posredno izraženo u Amandmanu XXX na Ustav SFRJ i neposredno
u Ustavnom zakonu za sprovođenje ustavnih manadmana XX do XLI.
Vidjeti: V.S. Bakić, Porodično pravo u SFRJ, Savremena administracija, Beograd, 1988, 20.
79
uređuje institut vanbračne zajednice.37 Ustav FNRJ iz 1946. i Ustav SFRJ iz 1963. su
predviđali da jedino brak, a ne i vanbračna zajednica, uživa društvenu zaštitu. Ustav
SFRJ iz 1974. godine kao i ustavi socijalističkih republika i pokrajina u odnosu na
vanbračnu zajednicu ne predviđaju ništa novo, ali istini za volju ne predviđaju više
da brak uživa društvenu zaštitu, već posebnu društvenu zaštitu predviđaju samo za
porodicu bez obzira na način njenog nastanka (bračnu, vanbračnu, po usvojenju).
Međutim svi navedeni ustavi predviđaju da se brak i bračni odnosi regulišu
zakonom, dok vanbračnu zajednicu i ne spominju.38
Pošto je zakonodavac uskratio normiranje vanbračne zajednice, grubo ignorišući
njihovo sve izraženije prisustvo, sudovi su bili pod velikim pritiskom da riješe
sporove nastale povodom zasnovanih vanbračnih zajednica koje su kao društvene
pojave egzistirale i svakodnevno vršile pritisak na organe vlasti da skinu pravnu
koprenu sa vlastitih očiju i suoče se sa njihovim pravnim posljedicama. „Sudovima
su se često obračale žene iz ruralnih sredina koje su zbog nepovoljnog ekonomskog
položaja nakon prestanka vanbračne zajednice tražile pravnu zaštitu i zahtjevale
naknadu za uložen rad, podjelu imovine stečene u vanbračnoj zajednici, izdržavanje
i sl. Isprva su sudovi takve zahtjeve odbijali, nalazeći da pravne posljedice ne nastaju
u onim odnosima koji nisu pravo priznati i uređeni. Učestalost slučajeva očitog
ekonomskog iskorištavanja nezaštićenih žena utjecala je na promjenu sudske
prakse, a naročito nakon objavljivanja Uputstva Vrhovnog suda Jugoslavije o
načinu rješavanja sporova koji nastaju u vezi sa vanbračnim zajednicama.“39 „Pored
37 Vanbračna zajednica i odnosi iz vanbračne zajednice, do ustavne reforme nisu bili pravno
regulisani u našem pravnom sistemu. Stav društva prema ovim zajednicama se mijenjao u skladu
sa razvojem društvenih odnosa. Na tom tragu možemo zapaziti mijenjanje stava prema vanbračnoj
zajednici kroz tri perioda i to:
Prvi period, neposredno poslije oslobođenja zemlje pa sve do donošenja Ustava FNRJ od
1946. i Osnovnog zakona o braku, bio je okarakterizovan djelomičnim uvažavanjem vanbračnih
zajednica posebno kada je riječ o statusu vanbračne žene, te je na tom tragu i vanbračna zajednica
proizvodila određene pravne posljedice. Zbog toga se vanbračnoj ženi kao i bračnoj priznavalo
pravo na državnu pomoć, ako se njen muž kao hranilac nalazio u zarobljeništvu, u vojsci ili je
poginuo, a ona je živjela sa njim u domaćinstvu najmanje šest mjeseci i prije njegovog odlaska
u vojsku ili ju je on pretežno izdržavao (Odluka Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije o
davanju pomoći porodicama čiji su hranioci u zarobljeništvu od 19. decembra 1944.).
U drugom periodu, koji nastupa poslije donošenja Ustava FNRJ i Osnovnog zakona o braku,
jugoslovensko pravo zauzima drugačiji, potpuno restriktivan stav prema vanbračnoj zajednici, a
na tragu ustavnog principa da se brak nalazi pod zaštitom države, dok navedeni zakon izričito nije
priznavao dejstva i postojanje vanbračne zajednice.
I na koncu, treći period koji obuhvata vremensko razdoblje poslije 1954. godine, označio je
trenutak prestanka skoro decenijske pravne ignorancije vanbračne zajednice. Tada je Vrhovni sud
Jugoslavije izdao svoje Uputstvo o pravnim posljedicama raskida vanbračne zajednice. (br. SU
42/54), a koje je poslužilo kao valjan osnov za razvoj sudske prakse. Ibid., 244.
38 Ibid., 246.
39 M. Alinčić, fn. 8, 106.
80
Ajdin Huseinspahić
toga sve češći su bivali zahtjevi za naknadnu vrijednosti koje su vlasništvo jednog
vanbračnog druga a utrošene su za potrebe drugog vanbračnog druga, članova
njegove porodice ili za potrebe njegovog domaćinstva i privrednog gazdinstva.
Shodno tome, ne bi bilo pravilno da se zahtjev ove vrste odbija samo zato što su
stvari ovako uporijebljene u vrijeme vanbračne zajednice života i u vezi sa njom.“40
U Uputstvu iz 1954. godine41 kojim se po prvi put nakon rata regulišu načini
rješavanja sporova koji nastaju u vezi sa vanbračnim zajednicama, te pitanjem
zajedničke imovine, normirano je kako vanbračni drug ima pravo zaštite vlasničkih
i drugih stvarnih prava kao i svaki drugi građanin, jer postojanje vanbračne zajednice
samo za sebe ne čini da jedan vanbračni drug gubi niti da drugi stječe pravo na stvar.42
„Vlasnik utrošenih stvari može tražiti naknadu njihove vrijednosti, po odbitku
onoga što je u zajednici utrošeno za njegovo izdržavanje ili za podmirenje njegovih
obaveza...“43 Suvlasništvo44 koje bi se osnovalo na zajedničkom radu vanbračnih
drugova u toku njihove zajednice izjednačavalo bi takvu zajednicu sa brakom. „Koji
vanbračni drug je vlasnik stvari, o tome se sudi po pravnim pravilima o stjecanju
svojine. Drugom vanbračnom drugu se može u odgovarajućoj mjeri priznati samo
tražbeno pravo za njegov udio u stjecanju imovine.“45
„Nepravilno je i gledište da vanbračnom drugu pripada pravo na vrijednost
uloženog rada kao da je između vanbračnih drugova zaključen ugovor o radu.“46 U
praksi su se javljala i takva gledišta da je za odluku o imovinsko-pravnim zahtjevima
vanbračnog druga koji je upravljen protiv drugog vanbračnog druga ili njegovih
roditelja, potrebno prethodno utvrditi ko je kriv što nije zaključen obećani ili
očekivani brak.47 „Ovo gledište nije pravilno, jer nijedan vanbračni drug nije dužan
da ostane u vanbračnoj zajednici i isto tako nije pravno obavezan da stupi u brak koji
je obećan ili koji se od njega očekuje. Prema tome, pitanje da li je vanbračni drug
kriv ili ne što brak nije zaključen ne može utjecati na odluku o imovinsko-pravnim
40 I. Babić, Komentar porodičnog zakona, Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list SRBiH,

Sarajevo, 1990, 750.
41 04.03.1954. u Pravnom životu br. 12/54 i Našoj zakonitosti br. 4/54 objavljeno je Uputstvo Vrhovnog
suda Federativne Narodne Republike Jugoslavije o načinu rješavanja sporova koji nastaju u vezi sa
vanbračnim zajednicama - (Uputstvo).
42 Ibid., 750.
43 Tačka 2. Uputstva.
44 „Suvlasništvo na nepokretnim i pokretnim stvarima po sporazumu mogu steći i lica koja žive u
vanbračnoj zajednici. Taj sporazum ne mora biti ni izričito zaključen već je dovoljno da iz svih
relevantnih okolnosti nesumnjivo proizlazi zaključak o njihovoj saglasnosti da zajedničkim radom
ili svojim doprinosom u novcu i drugim sredstvima stječu odgovarajući stvarno-pravni udio.“
(Presuda VSV, Rev. 662/83 od 14.12.1983. PTP 4/84 i Pž. 8-9/89).
45 Tačka 3 Uputstva.
47 „Sve što je stjecano za vrijeme vanbračne zajednice, ako kasnije vanbračni drugovi zaključe brak,
smatra se da je stjecano za vanbračnu zajednicu.“ (VSS, Gž. 241/64 od 12.06.1964., Zbirka 1972.
Odluka br. 642.).
81
zahjevima o kojima je ovdje riječ.“48 S druge strane, kada je riječ o navedenom

uputstvu, u pravnoj teoriji je spravom zapaženo da se vanbračnom drugu priznaju
neka prava koja nema bračni drug. To su prava za rad uložen van onog obima koji
je nužan da zajednica života postoji i funkcioniše.49 Vremenom sudska praksa se
razvija u pravcu sve pozitivnijeg akceptiranja vanbračne zajednica i njenih pravnih
dejstava.50
Shodno svemu navedenom kao i pravnoj rezervisanosti kada je riječ o
regulisanju pravnih dejstava vanbračne zajednice pred zakonodavce u SFRJ je
postavljano nekoliko pitanja i to: da li ovim posebnim vrstama zajednica života
dati prefiks vanbračne ili naći neki drugi naziv, da li njihov pravni učinak treba
usloviti (ne)postojanjem određenih okolnosti, u kojoj mjeri pravila koja važe za
brak trebaju biti primjenjena i na vanbračnu zajednicu, kakva je stvarna suština
ovih zajednica, te na koncu, da li ih i kako evidentirati i koja pravila trebaju
važiti u pogledu dokazivanja postojanja, odnosno nepostojanja ovih zajednica?51
Tragajući za odgovorima na prethodna pitanja možemo zaključiti da su razlike
između braka i vanbračne zajednice dosta dublje. Vanbračna zajednica se zaključuje
običnom saglasnošću lica (solo consensu), a takva saglasnost može biti ispoljena i
konkludentnim radnjama, a koje se uočavaju u činjenici održavanja zajednice života
vanbračnih drugova u određenom vremenskom periodu.52 Za razliku od pozitivno-
pravnog uređenja vanbračne zajednice u BiH, prijašnja zakonska rješenja nastanak
i postojanje vanbračne zajednice nisu uslovljavala njenim vremenskim trajanjem
ili rađanjem zajedničkog potomstva. Tako, za razliku od braka koji teorijski može
trajati veoma kratko, vanbračna zajednica se ne zasniva na pravnom aktu nego na
odnosima vanbračnih drugova koji bi trebali da traju duže vrijeme. Upravo zbog
ove pravne neodređenosti vanbračna zajednica je bila teško razlikovana u odnosu
na kratkotrajne emocionalne ili seksulane kontakte lica različitog spola.53 Vanbračna
zajednica kako prije tako i danas, bez obzira na dužinu njenog trajanja ili rađanje
zajedničkog potomstva, ne može prerasti u brak.54 Bez obzira na to vanbračna djeca
su izjednačena sa bračnom, a što ne možemo konstatovati kada je riječ o pravnom
statusu vanbračnih i bračnih partnera. Tokom 2014. godine stupio je na snagu
49 Vidjeti: Ž. Milović, „Zastarjelost tražbina iz neosnovanog obogaćenja nastalog radom u vanbračnoj
zajednici“, Pravni život, 1966, 2.
50 V.S. Bakić, 249.
51 M. Popović, „Brak i bračna i vanbračna zajednica“, Glasnik Pravnog fakulteta u Kragujevcu,
1978/1979, Kragujevac, 1980, 79-82.
52 I. Babić, 27.
53 Ibid.
54 „Vanbračna zajednica se ne može proglasiti bračnom od strane suda ili nekog drugog organa jer to
nije predviđeno nijednim procesnim niti materijalnim propisom“ (Iz rješenja VSV Gž 392/81 od
16.07.1981. SP 12/81, strana 62). Ibid, 29.
82
Ajdin Huseinspahić
Zakon o nasljeđivanju FBiH55 u kojem je regulisano da vanbračni partner ima

zakonsko pravo nasljeđivanja jednako kao i bračni partner. No, i dalje ovo pravo
vanbračni partneri nemaju na cijeloj teritoriji BiH, nego samo na jednom njenom
dijelu.
3. De lege lata uređenje vanbračne zajednice u

Bosni i Hercegovini
Kada je riječ o pravnom statusu vanbračnih partnera u našoj državi mogli

bi konstatovati da je današnja pravna situacija u odnosu na period od samo par
decenija prije nešto povoljnija, ali i dalje postoje poteškoće utvrđivanja momenta
nastanka, odnosno momenta prestanka vanbračne zajednice, što je od iznimne
važnosti prilikom utvrđivanja sadržaja vanbračne stečevine.56
PZ FBiH vanbračnu zajednicu približava zakonskoj definiciji porodice, kojoj
se može uputiti nekoliko primjedaba, ali za nas je najvažnija sljedeća primjedba.
Naime, na početku zakonskog određenja porodice se navodi da je porodica
„životna zajednica roditelja i djece i drugih krvnih srodnika, srodnika po tazbini,
usvojilaca i usvojenika“, te se onda dodaje „i osoba iz vanbračne zajednice ako žive
u zajedničkom domaćinstvu.“57 Ovaj dodatak nije jasan, a uz to je nepotreban i
suvišan.58 Ovo iz razloga što se slovom zakona u krug osoba koje konstituišu
porodicu ubrajaju i osobe iz vanbračne zajednice, uz bespotreban dodatak „koje
žive u zajedničkom domaćinstvu“ jer je to konstitutivni element iste. S druge strane,
analizirajući zakonsku definiciju porodice ne možemo zaključiti da osobe u braku
čine porodicu, jer se iste u toj odredbio zakona izričito ne navode.
Rješenja PZ FBiH, kada je riječ o vanbračnoj zajednici, u određenoj mjeri
odstupaju od rješenja Porodičnog zakona SR BiH iz 1979. godine.59 Shodno
55 Zakon o nasljeđivanju FBiH, Službene novine FBiH br. 80/14.

56 O pravnoj prirodi vanbračne stečevine vidjeti: Presudu Kantonalnog suda u Novom Travniku, br.
Gž: 436/04, od 19.04.2005. godine).
57 S. Bubić, „Nova rješenja Porodičnog zakona Federacije BiH“, Pravna misao, časopis za pravnu
teoriju i praksu, br. 9-10, Sarajevo, septembar-oktobar, rujan-listopad 2005, 4-5.
58 Ako se odnosi samo na vanbračne partnere onda izjednačava porodicu i vanbračnu zajednicu, što
je neprihvatljivo. Međutim, sintagma „osobe iz vanbračne zajednice“ ne može se odnositi ni na
vanbračne roditelje i djecu i ostale srodnike po osnovu rođenja van braka, jer su oni obuhvaćeni
sintagmom „roditelji i djeca i drugi krvni srodnici“ (sadržanoj u prvom dijelu odredbe). Ibid., 5.
59 Član 14 Porodičnog zakona SR BiH („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89) normirao je vanbračnu
zajednicu jednako kao i pozitivni porodičnopravni propis Republike Srpske.
„Zajednica života žene i muškarca koja nije pravno uređena na način propisan ovim zakonom
(vanbračna zajednica) izjednačena je sa bračnom zajednicom u pogledu prava na izdržavanje i
drugih imovinsko-pravnih odnosa pod uslovom i na način propisan ovim zakonom.“ Čl. 14 PZ SR
BiH.
83
važećim pozitivno-pravnim odredbama,60 valja istaći kako je određenje vanbračne

zajednice u PZ RS oslonjeno na zakonska rješenja PZ SR BiH iz 1979. dok PZ FBiH i
PZBDBiH vanbračnu zajednicu određuje kao zajednicu života žene i muškarca koji
nisu u braku ili vanbračnoj zajednici s drugim licima i koja traje najmanje tri godine
(ako nemaju djecu) ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.61
PZ FBiH precizira da u vanbračnu zajednicu ne mogu stupiti ni one osobe koje
su već u braku ili drugoj vanbračnoj zajednici, no kao uslove njenog nastajanja ne
određuje postojanje tzv. vanbračnih smetnji. Na tom tragu, i Europska konvencija
za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda štiti vanbračnu zajednicu, odnosno
proklamujući pravo na poštovanje porodičnog života, navodi da svako ima pravo
na poštovanje svoga privatnog i porodičnog života, doma i dopisivanja.62 Kada
vanbračni partneri postanu roditelji na njih se primjenjuju propisi o uređenju
odnosa između roditelja i djece, tj. pravila o porijeklu djeteta od majke i oca, te o
roditeljskom staranju kada je u pitanju zajedničko dijete.63
„Vanbračna zajednica žene i muškarca, koji nisu u braku ili vanbračnoj zajednici
sa drugom osobom, a koja je trajala najmanje tri godine ili kraće, ako je u njoj
rođeno zajedničko dijete, izjednačena je s brakom u pogledu prava:
- na međusobno izdržavanje i
- na imovinske odnose vanbračnih partnera.“64
„Odnosi među vanbračnim partnerima u pogledu imovine su normirani u svega
dva stava jednog člana PZ FBiH-e. U jednom stavu je određen samo pojam ove
imovine, za koju se koristi termin „vanbračna stečevina“, a u drugoj se normira da se
na vanbračnu stečevinu primjenjuju zakonske odredbe o bračnoj stečevini.65 Ovim
60 Porodični zakon Federacije BiH-PZ FBiH („Službene novine FBiH”, broj: 35/05 i 41/05.).
Porodični zakon Republike Srpske-PZ RS („Službeni glasnik RS”, broj: 54/02 i 41/08).
Porodični zakon Brčko Distrikta BiH- PZ BDBiH („Službeni glasnik BDBiH”, broj: 23/07).
61 Član 5 st.1 PZBDBiH i čl. 4 PZ FBiH.
Zakonodavac u Brčko Distriktu BiH je u normiranju pojma vanbračne zajednice dodao „...ako
nemaju djecu...“. Čini se da mu je intencija bila jednaka onoj koju je pri određenju vanbračne
zajednice imao i zakonodavac u FBiH, ali ovim dodatkom tumačenje pojma vanbračne zajednice
može biti dosta šire, pa se tako pod vanbračnom zajednicom može podrazumijevati zajednica života
muškarca i žene koji nisu u braku ili vanbračnoj zajednici s drugim licem i koja traje najmanje tri
godine ako nemaju djecu, a što je dosta šire određenje, pošto se postavlja pitanje pravnog statusa
djece, odnosno da li je riječ o zajedničkoj djeci ili ne. Daljnjim tumačenjem ove odredbe možemo
zaključiti kako je zakonodavac svjesno ispustio prefiks zajednička djeca, jer na kraju određenja
vanbračne zajednice navodi „...ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete“, čime ipak ukazuje
na činjenicu da je terminološka odredba zajedničko prethodno možda i namjerno izostavljena.
Shodno navedenom možemo zaključiti da u našem porodično-pravnom sistemu egzistiraju tri
zakonske definicije vanbračne zajednice.
62 Čl. 8 st. 1 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda,
Vidjeti: http://www.echr.coe.int/Documents/Convention_HRV.pdf (25.06.2013.).
63 M. Alinčić, 107.
64 N. Traljić/S. Bubić, 145.
65 „Po svojoj pravnoj prirodi zajednička imovina je posebna imovinska kategorija. Bračni supružnici
84
Ajdin Huseinspahić
upućujućim pravnim normiranjem otpala je potreba uređenja svih pitanja koja se

tiču vanbračne stečevine, osim određenja njenog pojma, po čemu se i razlikuju ove
dvije vrste imovine.“66
S druge strane, u PZ Republike Srpske normira: „Imovina stečena radom lica u
vanbračnoj zajednici koja je trajala duže vremena smatra se njihovom zajedničkom
imovinom. Kod diobe imovine iz prethodnog stava shodno se primjenjuju
odredbe o diobi zajedničke imovine bračnih supružnika.”67 Pored toga normirano
je da partneri mogu svoje različite udjele u zajedničkoj imovini dokazivati pred
sudovima, nezavisno od zakonske presumpcije da svakom supružniku pripada po
jedna polovina zajedničke imovine, ali samo u slučaju da nije zaključen (van)bračni
ugovor.68 „Posljednjim izmjenama PZ Republike Srpske prihvaćen je mješoviti
sistem jednakih udjela koji pruža solidnu osnovu sudovima i olakšava sporazumnu
diobu,69 iako još uvjek ovaj zakon operira pojmom zajedničke imovine.“70
Shodno tome, imovina se smatra vanbračnom stečevinom ukoliko je stečena
radom u vanbračnoj zajednici koja ispunjava uslove iz čl. 3 PZ FBiH. „Dva su
konstitutivna elementa vanbračne stečevine, i to: rad oba vanbračna partnera,71 te
ne znaju koliki su njihovi dijelovi u zajedničkoj imovini sve dok ne dođe do njene diobe, jer se
njihova prava prostiru na svim stvarima, svim dijelovima prava i potraživanja, pa se zato samo
zajedno i sporazumno mogu koristiti, te njome upravljati i raspolagati. Zajednička imovina je
nepodijeljeno pravo bračnih supružnika na apsolutnim i relativnim (obligacionim) imovinskim
pravima koja su stečena za vrijeme zajednice. Jednako bi vrijedilo i kod zajedničke imovine
vanbračnih drugova.“ I. Babić, Porodično pravo, Službeni glasnik, Beograd, 1999, 276.
Čl. 263 PZ FBiH reguliše: „Imovina koju su vanbračni partneri stekli radom u vanbračnoj
zajednici koja ispunjava uslove iz člana 3. ovog Zakona smatra se njihovom vanbračnom
stečevinom. Na imovinu iz stava 1. ovog člana primjenjuju se odredbe ovog Zakona o bračnoj
stečevini.”
Čl. 240 PZ BDBiH reguliše pitanje stečevine slično kao i PZ FBiH.
Ovdje uočavamo razliku zbog činjenice da je jedan bosanskohercegovački entitet (Republika
Srpska) zadržao pojam zajedničke imovine. U Republici Srpskoj je određeno da su dijelovi
partnera poznati i iznose jednu polovinu i pored toga što je riječ o zajedničkoj imovini, čiji udjeli
nisu određeni, pa je i ovlašćenje raspolaganja sasvim isključeno ili bitno ograničeno. Vidjeti čl.
272 st. 1 PZ Republike Srpske. Posljednim izmjenama PZ FBiH termin „zajednička imovina“ je
zamijenjen terminom „bračna stečevina“, a pojam stečevine je širi od pojma zajedničke imovine-u
nju ulaze i dobitak od igara na sreću i prihodi od intelektualnog vlasništva ostvareni u toku bračne
zajednice. S. Bubić, 16.
66 N.Traljić/S.Bubić, 147.
67 Čl. 284 PZ Republike Srpske.
68 Čl. 271-274 PZ Republike Srpske.
69 Ukoliko partneri žele regulisati ovo pitanje na drugi način na dispoziciji im je (van)bračni ugovor.
D. Radić, „Zakonski i ugovorni bračni imovinski režim“, Pravni savjetnik, oktobar 2003, 50-51.
70 Vidjeti: Đ. Mutapčić, „Pravni režim bračne stečevine u porodičnom zakonodavstvu u Bosni
i Hercegovini“, Pravna misao, časopis za pravnu teoriju i praksu, br.3-4, Sarajevo, mart-april,
ožujak-travanj 2005, 62.
71 Nasuprot tome bračna stečevina se stječe radom samo u pravilu od kojeg postoje izuzeci, u nju
ulaze i prihodi iz ove imovine, dobitak od igara na sreću, prihodi od intelektualnog vlasništva, a
85
stjecanje imovine u vanbračnoj zajednici. Ukoliko je imovina stečena u vanbračnoj

zajednici koja je trajala kraće od tri godine (a da pri tome lica nisu imala (zajedničke)
djece), ta imovina se neće smatrati stečevinom i imovinski odnosi vanbračnih
partnera se neće rješavati primjenom pravila o imovinskim odnosima bračnih
partnera, već pravila građanskog prava. Na vanbračnu stečevinu se primjenjuju sva
pravila o bračnoj stečevini, pa je u tom smislu i vanbračna stečevina po svojoj prirodi
suvlasništvo u jednakim udjelima, ukoliko vanbračni partneri nisu ugovorili šta
drugo.“72 Kada je riječ o upravljanju vanbračnom stečevinom napomenimo da se u
tom segmentu primjenjuju odredbe stvarnog i obligacionog prava, a njena podjela
se vrši ugovorom vanbračnih partnera ili odlukom suda na zahtjev vanbračnih
partnera ili povjerioca jednog od njih. „Vanbračni partner s kojim živi dijete dobit
će pri podjeli stečevine, pored svoga dijela i stvari koje su namijenjene neposrednoj
upotrebi djeteta.“73 Vanbračni partner, može svojim idealnim dijelom stvari
slobodno raspolagati, bez traženja pristanka drugog partnera, no to može činiti
samo ako time ne dira u tuđa prava.74 Na (van)bračnu stečevinu se primjenjuju
odredbe stvarnog i obaveznog prava, ukoliko zakonom nije drukčije određeno.75 Što
se tiče prava suvlasništva nad stvarima koje ulaze u vanbračnu stečevinu potrebno
je razlikovati poslove redovnog upravljanja i poslove vanrednog upravljanja, no i za
jedne i druge potreban je pristanak drugog vanbračnog partnera.76 „Jedina razlika
pod određenim uslovima i pokloni trećih osoba, a shodno odredbi čl. 251 st.2 PZ FBiH u kojoj piše:
„Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju
pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio,
ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona
može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.“
72 „Odstupanje od pravila o trogodišnjem trajanju vanbračne zajednice je predviđene samo u slučaju
da se rodi zajedničko dijete. Samo tada će imovina stečena u njoj biti tretirana kao vanbračna
stečevina, bez obzira na to koliko dugo postoji zajednica.“ N.Traljić/S.Bubić, 148.
73 Ibid., 148.
74 To bi značilo da vanbračni partner može samostalno otuđiti svoj idealni dio, primjerice polovicu
stana ili kuće, bez pristanka drugog partnera, samo ako tim raspolaganjem ne bi umanjio ukupnu
vrijednost stvari iz bračne stečevine. B. Rešetar/U. Josipović, „Sporna pitanja bračne stečevine s
osvrtom na bankovne račune bračnih drugova“, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 50,
1/2013., 115.- 138.
75 Čl. 253 PZ FBiH.
Čl. 230 PZ BDBiH.
76 Ako neki vanbračni partner kao suvlasnik preduzme posao na stvari koja je u suvlasništvu bez
saglasnosti drugog suvlasnika, primjenjivat će se pravila o poslovodstvu bez naloga. Ako se
ne postigne potrebna saglasnost, a preduzimanje posla je neophodno za redovno održavanje
stvari, svaki vanbračni partner, odnosno suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud
u vanparničnom postupku. Za preduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja
(promjena namjene stvari, izdavanje stvari u zakup, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje
služnosti, veće popravke ili prepravke stvari koje nisu nužne za održavanje, i sl.) potrebna je
saglasnost oba vanbračna partnera-suvlasnika. Ako postoji sumnja, smatra se da posao prelazi
okvire redovnog upravljanja. Ukoliko se ne postigne saglasnost između vanbračnih partnera, a
za preduzimanje posla postoje naročito opravdani razlozi, svaki vanbračni partner-suvlasnik ima
86
Ajdin Huseinspahić
je u pravnoj naravi pristanka, koji u slučajevima vanrednog upravljanja mora

biti izričit, a u slučajevima redovnog upravljanja se isto predmnjeva.“77 Naravno,
prethodno će važiti ukoliko partneri nisu skopili ugovor kojim su ova pitanja
eventualno drugačije uredili, te isključili primjenu odredaba PZ FBiH i Zakona o
stvarnim pravima FBiH.
Znači, vanbračni partneri su suvlasnici vanbračne stečevine. Svaki vanbračni
partner ima pravo posjedovanja, korištenja i raspolaganja predmetima vanbračne
stečevine, a shodno svojim suvlasničkim udjelima određenim zakonom ili ugovorom
između vanbračnih partnera. „Suvlasnik ima pravo da stvar posjeduje i da se njome
koristi srazmjerno svom idealnom dijelu, ne vrijeđujući prava ostalih suvlasnika.
Suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez saglasnosti ostalih suvlasnika. Kad
suvlasnik nekretnine prodaje svoj dio, ostali suvlasnici imaju pravo preče kupovine,
osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno.“78 „Suvlasnik ima pravo da
učestvuje u odlučivanju o svim pitanjima koja se tiču stvari koja je u suvlasništvu
zajedno sa ostalim suvlasnicima.“79
„Imovina koju u vanbračnoj zajednici, koja ispunjava zakonom propisane
uslove, vanbračni partneri ne steknu radom već na neki drugi dozvoljeni način,
jeste posebna imovina onog partnera koji ju je stekao. Posebna je i imovina koju
je svaki od njih imao u vrijeme nastanka vanbračne zajednice.“80 Sva tri porodična
zakona u našoj državi u pogledu regulisanja imovinskih odnosa vanbračnih
partnera izjednačavaju imovinsko-pravna dejstava braka i vanbračne zajednice, pri
čemu treba voditi računa da se sa sigurnošću utvrdi momenat kada je konstituisana
vanbračna zajednica, jer od te činjenice zavisi razgraničenje vanbračne stečevine i
posebne imovine. Znači, sve zakonske odredbe koja se u pogledu posebne imovine
odnose na bračne partnere, jednako se primjenjuju i na vanbračne partnere.
„Ono što bi moglo biti sporno je razdoblje trajanja vanbračne zajednice, pa u
eventualnom imovinskom sporu treba dokazati dan zasnivanja i dan prestanka
vanbračne zajednice. To je vrijeme koje je relevantno da imovina stečena radom,
pravo zahtijevati da o tome odluči sud.

Vidjeti: Čl. 30-33 Zakona o stvarnim pravima FBiH-ZSP FBiH („Službene novine Federacije
BiH“, br. 67/13).
77 Više o poslovima redovnog i vanrednog upravljanja vanbračnom stečevinom vidjeti: B. Rešetar/U.
Josipović, 122.
78 Znači, ukoliko neko od vanbračnih partnera ima namjeru prodati svoj suvlasnički dio dužan
je putem preporučene pošiljke po pravilima parničnog postupka o dostavi ili putem notara
obavijestiti drugog vanbračnog partnera o tome navodeći tačne zemljišnoknjižne i katastarske
podatke nekretnine, cijenu i ostale uvjete prodaje. Ako ponuđeni vanbračni partner ne obavijesti
ponudioca na isti način na koji je učinjena ponuda u roku od 30 dana od dana prijema ponude o
prihvatu ponude, suvlasnik može prodati svoj dio drugoj osobi, ali ne po nižoj cijeni ili povoljnijim
uvjetima. Vidjeti: Član 26 ZSP FBiH.
79 Čl. 30 ZSP FBiH.
80 N.Traljić/S.Bubić, 149.
87
imovina koja potječe iz te imovine, dobitak od igara na sreću te imovinske koristi

od autorskih prava uđu u stečevinu vanbračnih drugova. Sva pravila koja se
odnose na bračnu stečevinu o suvlasništvu u jednakim dijelovima, kao i pravila o
upravljanju i raspolaganju stečevinom, o dugovima prema trećima te o učincima
upisa u zemljišne knjige i javne upisnike primjenjuju se i za vanbračne drugove.“81
Ukoliko se iz namjene poklona može zaključiti da je poklon učinjen isključivo
jednom vanbračnom partneru on će ulaziti u njegovu posebnu imovinu.82
U novom Zakonu o nasljeđivanju FBiH (ZN FBiH)83 predviđen je jednak
položaj vanbračne i bračne zajednice, odnosno ujednačen je nasljedno-pravni
status bračnih i vanbračnih partnera. Naime, za razliku od ranijeg zakonodavstva
SR Slovenije i SAP Kosovo koji su još u okviru bivše SFRJ priznavali vanbračnom
partneru pravo na zakonsko nasljeđivanje, u nasljednom pravu SR BiH, odnosno
Federacije BiH, ovo opredjeljene porodičnog zakonodavstva je ostalo bez odjeka,
sve do donošenja novog zakonskog okvira kojim je uređena oblast nasljednog
prava. Tako, za razliku od zakonodavstva u RS, u FBiH ostavitelja može nasljediti
vanbračni partner jednako kao i bračni,84 s tim što ni vanbračni partner nema pravo
na zakonsko nasljeđivanje ukoliko je njegova zajednica života sa ostaviteljem trajno
prestala prije smrti ostavitelja.85 Uz to, za razliku od rješenja u zakonodavstvu SFRJ,
vanbračni partneri, jednako kao i bračni, mogu zaključiti ugovor o nasljeđivanju, uz
uslov da je riječ o potpuno poslovno sposobnim osobama.86
„Imovinski odnosi vanbračnih drugova mogu se zakomplicirati ako bi sud u
imovinskom sporu procijenio da vanbračna zajednica nije trajala više od tri godine
(ukoliko nije rođeno zajedničko dijete-op.a.) ili da brak jednog od vanbračnih
drugova nije prestao. U tom slučaju ne bi se mogle primijeniti odredbe porodičnog
prava o pravnim učincima vabračne zajednice, već bi imovinsko-prane odnose
vanbračnih drugova trebalo tumačiti prema općim pravilima građanskog prava. Ako
su vanbračni drugovi sklopili ugovor i nazvali ga ugovorom vanbračnih drugova
sud može primijeniti pravilo o konverziji ugovora te mu priznati pravne učinke
ukoliko isti odgovara zahtjevima za valjanost nekog drugog ugovora građanskog
prava.“87
Kao što lica koja stupaju u brak svoje imovinske odnose mogu urediti ugovornim
putem, pa tako derogirati zakonski imovinski režim, jednako pravo imaju i lica koja
namjeravaju živjeti ili već žive u vanbračnoj zajednici. „Nije vjerovatno da će osobe

82 Vidjeti: D. Lazarević, Ugovor o poklonu, prvo izdanje, Poslovni biro, Beograd, 2010.
83 „Službene novine FBiH“ br. 81/14.
84 Čl. 9 ZN FBiH.
85 Čl. 25 st. 3. ZN FBiH.
86 Čl. 126 ZN FBiH.
88
Ajdin Huseinspahić
koje nisu bile sklone sklopiti brak poželjeti sklopiti vanbračni ugovor. Ako ipak to
smatraju prihvatljivim zakonodavac im omogućava da to učine, a u tom slučaju
za vanbračni ugovor primjenjivaće se iste pretpostavke kao za bračni ugovor.“88
Vanbračnim ugovorom se mogu urediti imovinskopravni odnosi vanbračnih
partnera prilikom stupanja u vanbračnu zajednicu, kao i tokom njenog trajanja.
Zakonodavac u FBiH je odredio da je za punovažnost ugovora nužno da isprava
bude notarski obrađena.89 S druge strane u PZ RS-e je normirano da se (van)bračni
ugovor zaključuje u pismenoj formi, te da potpisi (van)bračnih supružnika moraju
biti ovjereni od strane sudije ili notara.90 Proizlazi da je u RS-oj za punovažnost
vanbračnog ugovora dovoljno isti sklopiti u pismenoj formi te samo sudski ili
notarski ovjeriti potpise ugovornih subjekata. Znači, u ovom slučaju u RS-oj nije
propisana obaveznost notarski obrađene isprave, kao što je to slučaj u FBiH.91
Ako su predmeti vanbračne stečevine nekretnine, oba vanbračna partnera
imaju pravo da se upišu u zemljišnu knjigu kao suvlasnici.92 Nažalost, za ovu
ispravku zakonodavac nije dao nikakav rok, te se ovo pravo vanbračnog partnera
ne gubi protekom vremena, što ugrožava tačnost zemljišnih knjiga, a time i jedno
od najbitnijih načela, načelo pravne sigurnosti.93 U pogledu načina na koji će
vanbračni partner koji nije upisan u zemljišnu knjigu, izdejstvovati ispravku upisa,94
važe odredbe Zakona o zemljišnim knjigama FBiH (ZZK FBiH),95 koji propisuje
da je upis u zemljišnu knjigu dozvoljen samo uz saglasnost osobe koja je u vrijeme
podnošenje zahtjeva upisana u zemljišnu knjigu kao nosilac prava vlasništva ili
nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše.96 To bi
značilo da je ispravka upisa moguća samo uz saglasnost vanbračnog partnera koji je
već upisan u zemljišnoj knjizi, a što može predstavljati praktični problem.97
Neuknjiženom vanbračnom partneru ovaj pristanak neće trebati samo ukoliko
dokaže da je upis u zemljišnoj knjizi netačan.98 U većini slučajeva neuknjiženi
88 Ibid.
89 Čl. 258 PZ FBiH.
90 Čl. 271 st. 5 PZ RS.
91 O notarskoj obradi isprave vidjeti: E. Oruč, „Postupak notarske obrade isprava u pravnom sistemu
Bosne i Hercegovine - de lege lata i de lege ferenda“, Zbornik radova Fakulteta pravnih nauka
Sveučilišta/Univerziteta „Vitez“ u Travniku, br. 3, 2012, 293-323.
92 Čl. 252 st. 3 PZ FBiH izričito daje pravo onom bračnom partneru, koji nije upisan u zemljišnu
knjigu, da zahtijeva ispravku upisa.
93 D. Softić, „Bračna stečevina prema Porodičnom zakonu Federacije BiH“, Godišnjak Pravnog
fakulteta u Sarajevu, L-2007, 495-521.
94 Partnerima je odredbama PZ FBiH (čl. 252 st. 3) ostavljena mogućnost da zahtijevaju ispravku
upisa u zemljišne knjige, ukoliko je kao vlasnik stečevine upisan drugi partner. S. Bubić, 16.
95 „Službene novine F BiH“, br. 58/02 i 54/04.
96 Čl. 41 st. 1 ZZK FBIH.
97 Čl. 60 st. 4 ZZK FBIH.
98 Čl. 60 st. 2 ZZK FBiH.
89
partner će uspjeti da dokaže da je sporna nekretnina predmet stečevine te samim

tim i ex lege suvlasništvo oba partnera.99
„Mogućnost ispravke upisa partnera koji nije upisan u zemljišnoj knjizi ne bi
smio zanemariti. Naime, stupanjem na snagu ZZK FBiH upis u zemljišnu knjigu
kao način ili modus stjecanja prava vlasništva na nekretninama je postao obavezan
za sve pravne osnove stjecanja osim nasljeđivanja. Nema sumnje da odredbe ZZK
FBiH kao lex specialis i lex posterior imaju prednost pred primjenom odredbi ZSP
FBiH, što znači da su partneri od 2002. godine dužni svoje pravo vlasništva, koje
ulazi u (van)bračnu stečevinu, upisati u zemljišnu knjigu, jer su tek tada ispunjenje
zakonske pretpostavke za valjano stjecanje.“100
„Za ocjenu savjesnosti stjecaoca stvarnog prava nad stvarima koje su predmet
vanbračne stečevine nije dovoljno da on izvrši uvid, odnosno da se pouzda u
zemljišne knjige, već da istražuje i vanknjižno stanje.“101 Mogli bi kazati kako se ova
obaveza provjeravanja vanknjižnog stanja zapravo odnosi na provjeru posjedovnog
stanja nekretnine, te obavezu istraživanja pravnog osnova po kojem se neuknjiženi
partner kojeg bi stjecatelj pri tome eventualno zatekao u posjedu nekretnine, nalazi
u posjedu.102 Naravno, pitanje savjesnosti je bitno drugačije uređeno pošto je ZSP
99 Ukoliko on u tom dokazivanja ne bi uspio pravna praksa mu omogućava podizanje brisovne

tužbe, odnosno zabilježbe u vezi sa ispravkom upisa u zemljišnoj knjizi unatoč pravilu prema
kojem brisovnu tužbu odnosno zabilježbu spora može tražiti samo onaj ko je povrijeđen u svom
knjižnom pravu, a ne i osoba koja tužbom traži neko pravo koje još nije upisano u zemljišnim
knjigama.
O. Stanković/M. Orlić, Stvarno pravo, Savremena administracija, Beograd, 1986, 556-559.
O brisovnim tužbama iz sudske prakse:
„Brisovnom tužbom mogu se štititi samo prava uknjižena u zemljišnim knjigama, pa izvanknjižni
vlasnik nije aktivno legitimiran na podnošenje brisovne tužbe, što nije zapreka da u zaštiti svog
prava vlasništva u posebnoj parnici zahtijeva od osobe koja je upisana kao vlasnik, izdavanje
tabularne isprave radi upisa svog prava vlasništva.“ (VSRH, Rev 2832/1999 od 26. 2. 2003., Izbor
odluka 1-2003).
„Kroz institut ispravka pogriješke u upisu ne može se mijenjati upis zbog toga što za njegovu
provedbu nisu eventualno bile ispunjene sve pretpostavke određene zemljišnoknjižnim pravom,
odnosno čijom provedbom je povrijeđeno nečije knjižno pravo, već stranci pristoji pravna
mogućnost zaštitu svog povrijeđenog knjižnog prava ostvarivati tužbom za brisanje sukladno
odredbi čl. 129 ZZK u svezi s odredbom iz čl. 342 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim
pravima (NN 91/96; 137/99; 22/00; 73/00 i 114/01 - u nastavku: ZV)“. (Žs u Rijeci, Gž 2266/01 od
12.12.2001., Izbor odluka 1-2002).
„Na podnošenje brisovne tužbe ovlaštena je osoba koja je nositelj nekog knjižnog prava koje je
povrijeđeno nezakonitom uknjižbom u korist neke osobe.“ (VSRH, Rev 792/95 od 21.03.2001.,
Izbor odluka 1-2002).
J. Nakić, „Tužbe po zakonu o zemljišnim knjigama“, Nekretnine u pravnom prometu, Inžinjerski
biro 2005, 10-15.
100 D. Softić, 502-503.
101 M. Povlakić, „Uloga savjesnosti kod višestrukog otuđenja iste nepokrenosti i predstojeća reforma
zemljišno-knjižnog prava“, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, XLII 1999, Sarajevo, 2000.
102 „Na ovom tragu, a u prilog savjesnosti sticatelja i nepostojanja obaveze istraživanja bračnog stanja
90
Ajdin Huseinspahić
FBiH izričito predvidio da se nedostatak dobre vjere ne može prebaciti nikome

samo iz razloga što nije istraživao vanknjižno stanje.103 Da bi se, između ostalog,
udovoljilo i načelu pravne sigurnosti u pravnom prometu uvedena je institucija
notara. Njegov zadatak je, između ostalog, da prilikom sačinjavanja ugovora koji
se odnose na vanbračnu stečevinu provjeri da li je nekretnina koja je predmet
pravnog posla, predmet vanbračne stečevine, pa ako utvrdi da jeste pribaviće
saglasnost vanbračnog partnera čime će biti isključena mogućnost neovlaštenog
raspolaganja nekretninama iz vanbračne stečevine, što jamči sigurnost za sve
sudionike ovih pravnih poslova koji objektivno posmatrano sa sobom nose dozu
rizika i neizvjesnosti, često narušavajući načelo povjerenja u zemljišne knjige.104
Zaključak
Još od vremena antičkog Rima pa sve do danas vanbračna zajednica

(cocubinatus) je bila i ostala društvena pojava koju je zakonodavac normirao shodno
postojećem nivou društvene svijesti i razumijevanja potrebe i želje lica da žive u
neformalnoj zajednici života drugačijoj od braka. Shodno tome pravni položaj
vanbračnih lica kroz historiju je bio različito regulisan. Konstantne promjene
na skali društvene tolerancije vanbračne zajednice, te traganja za adekvatnijim i
pravednijim zakonodavnim normama ukazuju na tendenciju poboljšanja pravnog
statusa vanbračnih lica. Naše zakonodavstvo je izjednačilo pravni status bračnog
i vanbračnog djeteta, iako još uvijek nisu priznata jednaka prava bračnim i
vanbračnim partnerima. Ono u čemu su izjednačena navedena lica su izdržavanje,
otuđivatelja, osim činjenice da bi to znatno usporavalo i otežavalo pravni promet, svakako je i

činjenica da se na imovinski odnos vanbračnih partnera pod određenim uslovima primjenjuju
odredbe o bračnoj stečevini, a postojanje vanbračne zajednice je daleko teže utvrditi nego
postojanje braka.“ D. Softić, 505.
103 Ovakvo rješenje predviđa i pozitivno hrvatsko pravo u čl. 122 st. 3 Zakona o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima, „Narodne novine“ br. 91/96 i čl. 8 st. 3 Zakona o zemljišnim knjigama, „Narodne
novine“ br. 91/96.
104 Čl. 73 Zakona o notarima F BiH propisuje: Pravni poslovi koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju
notarsku obradu isprava odnose se na: 1. pravne poslove o regulisanju imovinskih odnosa između
bračnih drugova, kao i između osoba koje žive u vanbračnoj životnoj zajednici, 2. raspolaganja
imovinom malodobnih i poslovno nesposobnih osoba, 3. pravne poslove kojima se obećava
neka činidba kao poklon s tim što se nedostatak notarske forme, u ovom slučaju, nadomješta
izvršenjem obećane činidbe, 4. pravne poslove, čiji je predmet prijenos ili stjecanje vlasništva ili
drugih stvarnih prava na nekretninama, 5. osnivačka akta gospodarskih društava i utvrđivanje
njihovih statuta, kao i svaka promjena statuta... Pravni poslovi, za koje, protivno stavu 1. ovog
člana, nisu sačinjene notarski obrađene isprave, ništavi su. Neovisno od odredbe stava 1. ovog
člana, obveze notarske obrade isprava mogu biti predviđene i u drugim zakonima. Stranke imaju
pravo zahtijevati notarsku obradu isprava i za druge pravne poslove, koji nisu navedeni u stavku 1.
ili 3. ovog člana.
Čl. 55 st. 3 Zakona o stvarnim pravima FBiH
91
imovinski odnosi i njihov nasljedno-pravni položaj. Tako vanbračni partneri imaju

pravo zakonskog nasljeđivanja, uživanja vanbračne stečevine i posebne imovine,
kao i pravo da vanbračnim ugovorom regulišu status svoje imovine. Da bi bile
otklonjene sve nejasnoće i sumnje koje se mogu javiti oko momenta zasnivanja i
prestanka vanbračne zajednice svrsishodnim se čini utvrditi i registar ovih životnih
zajednica, kao i u samu definiciju vanbračne zajednice unijeti izričite odredbe o svim
vanbračnim smetnjama (identično bračnim smetnjama), a koje bi onemogućavale
zasnivanje vanbračne zajednice za vrijeme dok iste ne budu uklonjene.
Literatura
Knjige
1. Nataša Deretić, Zaključenje braka u pravnoj istoriji, Pravni fakultet, Novi Sad,
2011.
2. Marijan Horvat, Rimsko pravo, osmo izdanje, Izdavačko poduzeće „Školska
knjiga“, Zagreb, 1974.
3. The development of South African matrimonial law with specific reference
to the need for and application of a domestic partnership rubric, submitted
in partial fulfilment of the requirements for the degree Doctor legum at
the Faculty of Law Department of Private Law University of the Free State
Bloemfontein Republic of South Africa by Bradley Shaun Smith, November
2009.
4. Dragomir Stojčević, Rimsko pravo, drugo izdanje, Odbor za udžbenike
stručnog udruženja studenata prava, Beograd, 1947.
5. Mile Boras/Lujo Margetić, Rimsko pravo, četvrto izdanje, Pravni fakultet
Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 1998.
6. Mirela Šarac/Zdravko Lučić, Rimsko privatno pravo, Pravni fakultet
7. Dž. Drino, Istorija pravnih institucija, Visoka škola „Primus“ Gradiška,
Gradiška, 2014.
8. Žika Bujuklić, Forum Romanum-rimska država, pravo, religija i mitovi, četrvto
izmenjeno i dopunjeno izdanje, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu,
Centar za izdavaštvo i informisanje, Beograd, 2009.
9. I. Baron et al., Institucije rimskog prava, preveo Milivoj Šrepel, K.N.
Bibliografski zavod d.d., Zagreb, 1925.
10. Justinijan, Institucije, Preveo, uvod napisao i komentar sastavio Ante Romac,
Latina et graeca, Zagreb, 1994.
92
Ajdin Huseinspahić
11. Dragomir Stojčević, Rimsko privatno pravo, osmo izdanje, „Savremena

administracija“, Beograd, 1976.
12. Nerimana Traljić/Suzana Bubić, Bračno pravo, I izdanje, Pravni fakultet
13. Mira Alinčić et.al., Obiteljsko pravo, Narodne novine, Zagreb, prosinac 2007.
14. Ilija Babić, Porodično pravo, Službeni glasnik, Beograd, 1999.
15. Dragomir Stojčević/Ante Romac, Dicta et reguale iuris, Savremena
administracija, Beograd, 1984.
16. Obren Stanković/Miodrag Orlić, Stvarno pravo, Savremena administracija,
Beograd, 1986.
17. Marija Draškić, Porodično pravo i prava deteta, sedmo izdanje, Pravni fakultet
Univerziteta u Beogradu, Beograd, 2011
18. Meliha Povlakić, „Uloga savjesnosti kod višestrukog otuđenja iste
nepokrenosti i predstojeća reforma zemljišno-knjižnog prava“, Godišnjak
Pravnog fakulteta u Sarajevu, XLII 1999, Sarajevo, 2000.
19. Dragoljub Lazarević, Ugovor o poklonu, prvo izdanje, Poslovni biro, Beograd,
2010.
20. Frier, W.,B.,/McGinn, A.J.T., A Casebook on Roman Family Law,Oxford
Univeristy Press, Oxford, 2004.
21. W.W. Buckland/A.D. McNair, Roman Law and Common Law, Cambridge
Univerity Press, Cambridge, 1965.
22. N. Petrić, Čovjekove slobode, rađanje, samoupravljaje, Svjetlost, Banjaluka,
1981.
23. V.S. Bakić, Porodično pravo u SFRJ, Savremena administracija, Beograd, 1988.
Članci
1. Anita Duraković, „Jedinstvena pravila o imovinsko-pravnim aspektima regis-
trirane zajednice u Evropskoj uniji - Prijedlog Uredbe o nadležnosti, mjerodav-
nom pravu i priznanju i izvršenju odluka u oblasti imovinsko-pravnih odnosa
osoba u registriranoj zajednici od 16. 3. 2011.“, Nova pravna revija, časopis za
domaće, njemačko i evropsko pravo, br. 1/12.
2. Magdalena Mijaković, „Nevjenčani brak“, Etnol.trib.22, Vol. 29,1999.
3. Sanja Lončar, „Propitivanje pristupa istraživanju neredovnih oblika pred-
bračnog i bračnog života na primjeru krivog puta“, Senj. zb. 32, 223-272 (2005.).
4. Suzana Bubić, „Nova rješenja Porodičnog zakona Federacije BiH“, Pravna mis-
ao, časopis za pravnu teoriju i praksu, br. 9-10, Sarajevo, septembar-oktobar,
rujan-listopad 2005.
93
5. Đemaludin Mutapčić, „Pravni režim bračne stečevine u porodičnom zakono-

davstvu u Bosni i Hercegovini“, Pravna misao, časopis za pravnu teoriju i prak-
su, br.3-4, Sarajevo, mart-april, ožujak-travanj 2005.
6. Branka Rešetar/Una Josipović, „Sporna pitanja bračne stečevine s osvrtom na
bankovne račune bračnih drugova“, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu,
god. 50, 1/2013.
7. Željko Galić/Gojko Kolobarić, „Bračni ugovor u sklopu imovinskih odnosa u
braku i vanbračnoj zajednici“, Zbornik radova Pravnog fakulteta Sveučilišta u
Mostaru, br. XXI, 2010.
8. Ante Perkušić/Blanka Ivančić, „Ugovor o darovanju nekretnine de lege lata i de
lege ferenda-pobijanje paulijanskim tužbama, nasljednopravni i poreznopravni
aspekti“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta Rijeka (1991) v. 26, br. 2.
9. Mira Alinčić, „Obitelj u obiteljskom zakonodavstvu“, Revija za socijalnu politi-
ku, god. I, br. 3, str. 225-235, Zagreb 1994.
10. Darija Softić, „Bračna stečevina prema Porodičnom zakonu Federacije BiH“,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, L-2007.
11. Slavko Đorđević, „Značajni njemački pravnici, Friedrich Carl von Savigny
(Fridrih Karl fon Savinji)“, Nova pravna revija, Časopis za domaće, njemačko i
evropsko pravo, broj 1/2013
12. Jakob Nakic, „Tužbe po zakonu o zemljišnim knjigama“, Nekretnine u pravnom
prometu, Injžinjerski biro 2005.
13. Stanka Stjepanović, „Bračni ugovor“, Srpska pravna misao br. 1-4/2001, Banja
Luka 2001.
14. Mirela Krešić, „Zakonsko nasljeđivanje bračnih drugova prema Općem
građanskom zakoniku na hrvatsko-slavonskom pravnom području“, Zbornik
PFZ, 60, (2) 527-554 (2010).
15. M. Popović, „Brak i bračna i vanbračna zajednica“, Glasnik Pravnog fakulteta u
Kragujevcu, 1978/1979, Kragujevac, 1980.
16. Esad Oruč, „Postupak notarske obrade isprava u pravnom sistemu Bosne i
Hercegovine - de lege lata i de lege ferenda“, Zbornik radova Fakulteta pravnih
nauka Sveučilišta/Univerziteta „Vitez“ u Travniku, br. 3.
17. Ž. Milović, „Zastarjelost tražbina iz neosnovanog obogaćenja nastalog radom
u vanbračnoj zajednici“, Pravni život, 1966.
94
Ajdin Huseinspahić
Pravni akti
1. Porodični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 54/02, 41/08)
2. Porodični zakon Srbije („Službeni glasnik RS“ br. 18/2005)
3. Porodični zakon Crne Gore („Službeni list R Crne Gore“ br. 01/2007)
4. Porodični zakon Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05,
35/14)
5. Porodični zakon SR BiH („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89)
6. Porodični zakon Brčko Distrikta BiH („Službeni glasnik BDBiH”, broj: 23/07)
7. Zakon o braku i porodičnim odnosima SRH („Narodne novine SR Hrvatske“
br. 51/89)
8. Zakon o porodici („Zakon za semejstvoto“) Makedonije („Služben vesnik na
RM” br. 80/1992 i 38/2004.)
9. Obiteljski zakon RH („Narodne novine“, br. 116/03, 17/04, 136/04,
107/07, 57/11)
10. „Uputstvo Vrhovnog suda FNRJ o načinu rješavanja sporova koji nastaju u
vezi sa vanbračnim zajednicama“ Pravni život br. 12/54 i Naša zakonitost br.
4/54
11. Osnovni zakon o braku SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 28/65)
12. Zakon o zemljišnim knjigama FBIH („Službene novine F BiH“, br. 58/02 i
54/04.)
13. Zakon o vlasništvu i drugim starnim pravima RH („Narodne novine“ br.
91/96)
14. Zakon o zemljišnim knjigama RH , („Narodne novine“ br. 91/96)
15. Preporuka CM/Rec(2010)5 Komiteta ministara državama članicama o mjera-
ma za borbu protiv diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije ili rodnog
identiteta, Memorandum objašnjenja, Pripremio GR-H na svojoj sjednici od
23. marta 2010. godine.
16. Zakona o stvarnim pravima FBiH („Službene novine Federacije BiH“, br.
67/13, 100/13) od 30.8.2013.
17. Zakon o nasljeđivanju FBiH, Službene novine FBiH br. 80/14.
Internet stranice
1. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda,

http://www.echr.coe.int/Documents/Convention_HRV.pdf (25.06.2013.)
95
Mustafa Imamović i Omer Hamzić
96
MEDŽELLA – NOVA PARADIGMA PRIMJENE

KODIFIKOVANOG, ŠERIJATSKOG MATERIJALNOG
PRAVA U SUDSTVU
Sažetak
Materijalno pravo je ono koje sud primjenjuje kad odlučuje o meritumu stvari
unutar postupka, a formalno se odnosi na pravila postupka, tako je npr. materijalni
Kazneni zakon, a formalni Zakon o kaznenom postupku. Medžella, o kojoj će biti riječ
u ovom radu, sadrži vid kodifikovanog, šerijatskog, materijalnog prava.
Historijska analiza epoha razvoja islamske pravne misli upućuje na to da je
islamsko pravo-fikh, u svom razvoju i sistematizaciji prošlo, više različitih faza
ili epoha razvoja1 od kojih je podjela koju je napravio Mustafa Ahmed Ez-Zerka,
spominjući sedam različitih faza, prihvatljiva za objašnjenje ovog fenomena i
savremenu kodifikaciju islamskog prava. Sedmu fazu koja obuhvata razvoj fikha,
kako kaže autor, od pojave „Medželle“ do danas, karakterišu tri bitne stvari od
kojih je prva: Uzimanje i proglašavanje „Medželletul-ahkjamul-a’dlijje“ kao općeg
građanskog zakona uzetog iz hanefijskog fikha.
U poglavlju Građansko pravo, Opšta enciklopedija Larousse, spominje se
da bivša nam zemlja Jugoslavija, u razdoblju između dva svjetska rata, Prvog i
Drugog, nije imala jedinstvenu građansko-pravnu teritoriju, nego se sastojala
iz šest pravnih područja od kojih je posebno građansko-pravno područje činila
Bosna i Hercegovina gdje „su se primenjivali otomanski svetovni zakoni (Medžele),
muslimansko versko pravo (Šerijat), konfesionalna hrišćanska prava, običajno pravo
i OAGZ kao dopunsko pravo”2. Naravno za poznavaoce Šerijata i islamskog fikha
1 Neki islamski pravnici, kao što je šejh Muhammed El-Hudaribeg, smatraju da je šest faza u razvoju
islamskog fikha:
- Vrijeme Objave, života i rada Allahovog Poslanika, a.s.,
- Vrijeme velikih ashaba koje završava sa Pravednim halifama,
- Vrijeme mlađih ashaba koje prestaje završetkom I stoljeća Hidžre,
- Faza u kojoj fikh postaje zasebna nauka i u kojoj se pojavljuju pravni znalci i njihovi učenici i
sljedbenici a koja završava sa III stoljećem Hidžre,
- Faza u kojoj nastaju pravne rasprave, disputacije i veliki pravni zbornici a završava sa padom
Abbasijske države i Bagdada te prodorom i osvajanjem Tatara i
- Faza čistog slijeđenja, imitacije i oponašanja koje nastupa iza prethodne faze i traje do danas.
2 Građansko pravo, Opšta enciklopedija Larousse, (Vuk Karadžić, Beograd, 1971), I, 249.
97
ova kvalifikacija o Šerijatu i Medželli je netačna, ali odražava stav konvencionalnih

pravnika i njihovo nepoznavanje i nerazumijevanje biti šerijatskog prava, jer niti je
Medžella svjetovni zakon, dakle laicistički, niti Šerijat samo muslimansko vjersko
pravo. To se vidi čak i iz originalnog naziva Medželle koji stoji u naslovu prijevoda
na bosanski i glasi Medželle i ahkjami šerije, i upućuje da se radi o općepoznatoj
kodifikaciji šerijatskog prava ili hanefijskog mezheba u tkzv. fikhu mua’melata...
Glavna karakteristika fikhskih pravnih zbornika leži u činjenici velike disperzije
i nejedinstva pravnih stavova i mišljenja, koja su davali pravni eksperti kroz pravno
rezonovanje koje je bilo, bez obzira na sve, legitimno i po uvjetima metodologije
islamske jurisprudencije a radilo se o tkzv. fikhu tefsiri i tefsili (komentar i naučna
objašnjenja) deriviranom naučnom metodologijom iz temeljnih tekstova i izvora
Šerijata kao najveća i najobimnija pravna baština koju je svijet upoznao, predstavljena
u pravnim školama (mezhebima) poznatih učenjaka sa razlazom metodološke i
pravno-praktične prirode koji je pričinjavao teškoću u primjeni. Bio je to dovoljan
razlog da se pokuša novim vidom kodifikacije koja će se ostvariti izradom Medželle
čija je najveća odlika bila da se njome napravila razlika između naučnog, stručnog
prava koje se objašnjava, predaje i tumači, i prava koje je materijalni sudski izvor
u vidu samo jednog odabranog stava pretvorenog u član/paragraf. To je epohalni,
revolucionarni preokret u primjeni islamskog fikha te se s pravom može smatrati
novom paradigmom primjene kodifikovanog, šerijatskog, materijalnog prava u
sudstvu i velikim korakom ka uniformnom, jedinstvenom tumačenju i primjeni prava
i jedinstvenosti sudske prakse.
Pravni osnov za sve ovo potvrđen je i objašnjen u stavu 1801. Medželle a u kojem
se kaže da ako sultan izda naredbu/ukaz da se postupi po nekom stavu, iz razloga što
je to u korist ljudi, i što je primjerenije za savremeno doba, onda nije u ingerenciji
sudije da sudi i radi po nekom drugom mišljenju i stavu, koji je suprotan ovom, a
ako bi to učinio, njegova odluka nije izvršna i sprovodiva. Potvrda za to je i stav 16.
Medželle koji glasi: Idžtihad, stav nekog pravnog eksperta ne dokida se idžtihadom,
pravnim rezonom istog takvog drugog eksperta.
Ključne riječi: Medželle i ahkjami šerije (Otomanski gragjanski zakon)
Medželletul-ahkjam el-a’dlijje (Kodeks pravnih propisa), fikh, kodifikacija fikha/
prava, idžtihad, mudžtehid mutlak, pravno rezonovanje, tradicionalni izvori prava,
uniformno jedinstveno tumačenje i primjeni prava, unificiranost sudske prakse...
Razlozi koji su doveli do kodifikacije fikha
Islamsko zakonodavstvo, iako podliježe ljudskom tumačenju, ima božansko

porijeklo u tradicionalnim izvorima, ne pravi razliku između ljudi, niti preferira
pravne adresate u pravednosti i jednakosti; muslimana nad nemuslimanom,
98
MEDŽELLA – NOVA PARADIGMA PRIMJENE KODIFIKOVANOG, ŠERIJATSKOG, MATERIJALNOG PRAVA U SUDSTVU
plemića nad običnim čovjekom, niti je obespravilo ženu, nego joj je epohalno,
revolucionarno popravio njen status... Njegova primjena se raširila po svijetu, bez
obzira na one koji su mu bili protivnici i neprijatelji. Činjenica je da su mnogobrojna
zakonodavstva proizišla iz šerijatskog. Uzvišeni konstatira u Kur’anu:
]١٤:٦٧[ ‫ير‬ُ ِ‫يف ْال َخب‬
ُ ‫أ َ َل يَ ْعلَ ُم َم ْن َخلَقَ َوه َُو اللَّ ِط‬
A kako i ne bi znao Onaj koji stvara, Onaj koji sve potanko zna, koji je o svemu
obaviješten.
Muhammed El-Hasen El-Bega spominje u svom radu Et-Taknin kema jebdu fi
medželletil-ahkjamil-adlijje da je Napoleon Bonaparta napisao čuveni zakon uzet
iz islamskog fikha, izostavljajući ono što se odnosilo na vjerska pitanja, kao što su
zabilježili francuski historičari, temeljeći svoj rad na Šafijinoj knjizi El-Umm koja je
temelj šafijskog Novog mezheba u Egiptu regulirajući oblast civilnog ili građanskog
prava na način koji Zapad prije toga nije poznavao3.
Mnogi ne znaju da je žena i u našim krajevima bila obespravljena i hiljadu godina
nakon što ju je islam oslobodio i dao joj pravo nasljedstva božanskom normom
Kur‘ana.Tek dolaskom islama u naše krajeve, šerijatsko zakonodavstvo utiče da se
obespravljena žena izjednači sa muškarcem u pravu nasljeđivanja za koje je ona bila
prikraćena običajnim pravom, a posebno u domenu nasljeđivanja nekretnina.
Dr. Vojislav Spaić je, 1967. godine, objavio vrijednu naučnu studiju pod naslovom
Nasljednopravni običaji u BiH nakon Austro-Ugarske okupacije, u zbirci Radovi
Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine4 u kojoj je objavio integralni
tekst Projekta nasljednog zakona, koji je urađen prije Drugog svjetskog rata, ali
nikad nije službeno ozakonjen.
On navodi u svojoj studiji o nasljeđivanju žena: “… pa se, s potpunim pravom,
može reći da su žene bile isključene iz nasljeđivanja nekretnina. Osim toga, ne
smijemo zaboraviti da su ovi pravni običaji koji dozvoljavaju ženama nasljedstvo
vlastite zemlje nastali pod utjecajem turskog zakonodavstva.”5
Islamsko pravo je imalo svoje faze, primjene i uticaj kroz različite vremenske
epohe u svom dijalektičkom evolutivnom razvoju i kodifikaciji.
Općenito, ideja kodifikacije je bila poznata od vremena osnivanja islamske
države, prvo je sabran i kodifikovan Kur‘an na način da se zapisao i napravio
primjerak kompletne verzije Kur‘ana, u zbirci Mushafa, gdje se vršila recenzija
zapisanog od strane komisije pismenih ashaba, metodom komparacije i uz hafize
koji su kompletan kur‘anski tekst memorisali i znali napamet, da bi to poslije bilo
3 http://www.taddart.org/?p=12736
4 Vojislav Spaić, Nasljednopravni običaji u BiH nakon Austro-Ugarske okupacije, Akademija
nauka i umjetnosti BiH, knjiga XXXII., Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 11., Sarajevo, 1967.
5 Ibid., 64. Vidi, također, o utjecaju turskog zakonodavstva, str. 61.
99
umnoženo i poslano u centre islamske države. Isto je učinjeno i sa sunnetom koji je

poslije Kur‘ana sabran, zapisan i sačuvan.
Kodifikacija u pravnom smislu je sabiranje propisa, zakona pojedinih pravnih
problema u jednom poglavlju metodologijom članova/paragrafa, gdje se kod
rješavanja jednog pravnog problema zadovolji sa samo jednim odabranim propisom
izdvojenim iz različitih mišljenja/rješenja koja su izrekli pravnici, da bi olakšali
sudijama poznavanje odabranih propisa i samo njihovu primjenu, bez drugih
rješenja, koja su različita od tog odabranog ili preferiranog.
Još vrlo rano u islamskoj državi, Ebu Dža‘fer El-Mensur, tražio je od imama
Malika (93-179. g. po h.), utemeljitelja malikijskog mezhebada prisili ljude na
slijeđenje stavova iz njegove knjige El-Muvetta‘, što je imam Malik, r.h., odbio,
rekavši: Svaki narod ima svoje stare autoritete i imame, pa ako ih vladar pravovjernih
podrži u tome, neka to i učini.
Sudije i ljudi su ostali na tome da se referiraju na knjige i pravne zbornike u
svojim sporovima i problemima, sa oslanjanjem posebno na zbornike decizija. Ovo
je trajalo vijekovima dok osmanlijski sultan Sulejman El-Kanuni u 10. hidžretskom
stoljeću nije naredio šejhu Ahmedu El-Halebiju da sakupi sažetke hanefijskih
pravnih tekstova i zbornika što je on i učinio, sabrao i napisao djelo Multekal-ebhur.
Zatim je došao mogulski Sultan Muhammed El-Alemkir u 11. stoljeću hidžre
koji je naredio da se zapišu Zahirur-rivajeti iz hanefijskog mezheba, fetve/decizije
uleme kao i tkzv. mes‘ele Nevadira u kojima se složila ulema, kao i ono što je
generalno bilo prihvaćeno od svih i tako je nastalo fikhsko djelo koje je nazvano
Fetava Hindije ili Alemkirije.
Muhammed El-Hasen El-Bega spominje u svom radu Et-Taknin kema jebdu fi
medželletil-ahkjamil-adlijje da je Napoleon Bonaparta napisao čuveni zakon uzet
iz islamskog fikha, izostavljajući ono što se odnosilo na vjerska pitanja, kao što su
zabilježili francuski historičari, temeljeći svoj rad na Šafijinoj knjizi El-Umm koja je
temelj šafijskog Novog mezheba u Egiptu regulirajući oblast civilnog ili građanskog
prava na način koji zapad prije toga nije poznavao6.
Kao što je općepozanto postojala su mnogobrojna, nebrojena različita pravna
rješenja islamskih pravnika tako da je izdat Sultanski ukaz u osmanskoj državi
da se sačini zbirka/ zbornik šerijatskih propisa sačinjenih od zakonskih članova/
paragrafa u hanefijskoj pravnoj školi, i osnovana je komisija od sedam članova pod
vođstvom Ahmed Dževdet paše koji je bio nadglednik Divana.
6 http://www.taddart.org/?p=12736
100
Pravni osnov uzimanja samo jednog stava

kao princip Medželle
Da bi se moglo riješiti pravnog razlaza i sporenja koje uveliko otežava sudsku

primjenu u kojoj se mora praviti izbor, u konglomeratu različitih mišljenja, došlo se
do principijelnog stava da kada islamski vladar odabere i naredi neku dozvoljenost,
obaveza je da se pravni adresati tome pokore, isto tako ako nešto zabrani obaveza
je da se i to izvrši.
Na to upućuju tradicionalni izvorni tekstovi Šerijata a Kur’an proklamuje:
]٥٩:٤[ ۖ ‫سو َل َوأُو ِلي ْال َ ْم ِر ِمن ُك ْم‬ َّ ‫يَا أَيُّ َها الَّذِينَ آ َمنُوا أ َ ِطيعُوا‬
َّ ‫للاَ َوأ َ ِطيعُوا‬
ُ ‫الر‬
O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima
vašim.
Predstavnici vaši mogu se prokomentarisati da su predstavnici vlasti.
U hadisu se kaže:
‫ وإن أ ُ ِ ّمر عليكم عبدٌ حبشي ُمجدَّع األطراف‬،‫اسمعوا وأطيعوا‬
Slušajte i pokoravajte se pa makar vam bio nadređen abesinski rob otkinutih
ušiju.
Unificiranost primjene propisa i jedinstvo mišljenja se ne postiže nego obavezom
pokornosti primjene jednog rješenja koje se odredi.
Zbog toga kad se muslimani raziđu na više mišljenja koja su dozvoljena i
predstavnici vlasti ograniče samo jedno od njih te narede da se primjenjuje kako
bi se spriječilo razilaženje; onaj ko se razilazi ima obavezu uvažiti taj stav, i to je
ispravno mišljenje koje podržava ulema, kao što navodi El-Karafi, a to iz razloga
da se propisi ustabile, izbjegnu svađe, prepirke i iskorjeni anarhija, nered i inat.
Vladar/vlast, zakonodavac ima legitimitet da obaveže, njegova naredba ako se radi
o dozvoljenom, ista je po pravnoj snazi kao i tekst koji dođe od strane Uzvišenog
Zakonodavca po nekoj pravnoj situaciji koja zahtijeva propis, tako da njegovim
odabirom propisa on postaje specifičan za tu situaciju i preferira se nad općenitim
ostalim rješenjima, koje nije odabrao.
Tako muftija/sudija ne bi smio da donosi deciziju suprotnu stavu vladara/
zakonodavca koji se primjenjuje, jer njegova odluka i legitimni odabir u tom
domenu poništava razdor i sporenje, naravno u stvarima koje su podložne idžtihadu/
pravnom rezonovanju eksperta i razilaženju.
I to je ono što je došlo kao princip u Medželli u vidu člana 1801. u kojem se kaže:
...Ako bi izašla carska zapovijed da se postupa prema nazoru (mnijenju) jednog
učenjaka pravničkog, jer je to njegovo mnijenje u toj stvari za svijet, za potrebe
101
vremena, koristnije (probitačnije) ne smije sudac suditi u toj stvari po nazoru drugog
nekog pravničkog učenjaka, koje je mišljenje protivno prvome, ako bi to učinio, osuda
mu neće biti ovršljiva (valjana)7.
Osmanska država je prihvatila hanefijski mezheb kao službeni od vremena
Selima I, tako da su šejhul-islam, muftije i sudije postupali, sudili, i donosili decizije
u skladu sa ovim mezhebom. To je bio korak na putu kodifikacije islamskog fikha,
a to je bilo potvrđeno i objašnjeno stavom 1801. Medželle u kojem se kaže da ako
sultan izda naredbu/ukaz o postupku po nekom stavu, nekog pravnog eksperta, iz
razloga što je to u korist ljudi, i što je primjerenije za vrijeme, onda sudija ne može
da sudi i radi po nekom drugom mišljenju i stavu, koji je suprotan ovom, a ako
bi to učinio, onda njegova odluka ne bi bila sprovodiva i izvršna. Isto tako i stav
16. u Medželli glasi: Idžtihad, stav nekog pravnog eksperta se ne dokida idžtihadom,
pravnim rezonom istog takvog drugog eksperta. (‫)االجتهاد ال ينقض بمثله‬
Vremenom je Osmanska država odustala od pridržavanja samo hanefijskog
mezheba, prakticirajući druge mezhebe i njihova rješenja kao što je bio slučaj sa
porodičnim pravom.
U mnogobrojnim reformama osnovano je jedno tijelo najpoznatijih pravnih
eksperata toga doba koje je imalo zadatak da kodifikuje islamsko pravo/fikh i oni su
1286. h., podnijeli izvještaj. U tom izvještaju uočava se da nema sinhronizovanog
pravnog sistema šerijatskih i konvencionalnih sudova. Isto tako fikhska baština
je more kojemu nema kraja, kao ni traganju da bi se rješio neki pravni problem.
Hanefijski mezheb, u kojem su se mnogobrojni pravni eksperti različiti po autoritetu,
u puno praktičnih primjera razišli, nije bio dovoljno iskristalizirao mnogobrojne
propise, kao što je to bio slučaj sa šafijskim mezhebom, tako da je odvajanje
ispravnog mišljenja u moru pravne baštine iz različitih vremena, i njegova primjena
na realnim/aktualnim pravnim događajima izuzetno težak zadak, uz promjenu urfa
i adeta.
Za razlikovanje razlaza zbog vremena ili zbog dokaza potreban je izuzetan
ekspert. Zbog toga su pisane knjige decizija od strane vrhunske uleme kao što je
napisan zbornik decizija Fetava Et-Tatarhanije, i El-Alemkirije poznate kao El-
Fetava El- Hindije, međutim i to nije bilo dovoljno za sva pojedinačna praktična,
pravna pitanja i postojeći pravni razlaz.
Knjige fetvi su sadržavale ono što je praktično rješavano od strane uleme po
nekom pravnom problemu. Ibn Nudžejm je sakupio mnogobrojna pravna pravila
i opće situacije pod kojima su podvedena mnogobrojna praktičnopravna fikhska
rješenja pojedinačnih pitanja.
7 Medželle i ahkjami šerije: 615.

102
Razlozi za izradu Medželle
Vrlo rijetko ili gotovo da ne postoje učenjaci, koji su pravni eksperti iz svih
oblasti fikha, (tkzv. mudžtehid mutlak) tako da je na velikim mukama i problemima
obični sudija ili muftija kada treba donijeti presudu ili dati pravni savjet, a to se
jasno vidi iz slijedećih činjenica:
Samo, u hanefijskom mezhebu, a slično je i u ostalim pravnim školama, postoji
više vrsta pravnih mezhepskih mišljenja po nekom pitanju, u zavisnosti od njihove
pravne snage; postoji specifična mezhepska pravna terminologija; poseban način
preferiranja mezhepskih stavova svrstanih u tri kategorije8:
Mesailul-usul ‫( مسائل األصول‬temeljne mes›ele-pitanja) koja se zovu i zahirur-
rivaje ‫( ظاهر الرواية‬očevidno, jasno egzoterično predanje).
Mesailun-nevadir ‫( مسائل النوادر‬rariteti, rjetkosti, malobrojna pitanja) jesu
mes›ele prenešene od mezhepskih učenjaka ali ne u zbirci Zahirur-rivaje ‫ظاهر‬
‫الرواية‬, nego u drugim Muhammedovim knjigama kao što su El-Kisanijat, El-
Harunijat, El-Džurdžanijat, Er-Rikkijjat, El-Meharidž fil-hijel, Zijadetuz-zijadat
koju prenosi Ibni Rustem.
El-vaki›at vel-fetava ‫( الواقعات و الفتاوى‬pravni događaji i decizije). U ovu
kategoriju spadaju pitanja koja su riješili pozni mezhepski pravni eksperti kada su
pitani o pojedinim pitanjima za koja nisu postojala mezhepska rješenja njihovih
prethodnika i imama9.
Uz ovu disperziju i različitosti pravnih pitanja, ako se još mezhepska ulema
raziđe po nekom i ne složi na jedinstveno mezhepsko mišljenje (el-ittifak), pa se
ostane bez uniformnog rješenja u mezhebu, onda vrijede posebna i komplikovana
pravila preferiranja, koje bi sudija trebao znati primijeniti u mezhebu10.
Tako npr.:
• Preferira se mišljenje imama Ebu Hanife, općenito, a posebno u oblasti
pravne grane ibadata (obredoslovlje).
• Preferiranje mišljenja njegove dvojice učenika, ili jednog od njih, dolazi samo
u slučaju ako je Imamov dokaz slabiji, ili u slučaju nužde ili potrebe, ili u
slučaju promjene mjesta i vremena zbog čega se, svakako, mogu promijeniti
propisi.
• Uzima se fetva po mišljenju Ebu Jusufa u sudskim sporovima, kod
8 Vidi, H.M. Handžić, Kodificiranje šerijatskog prava kod raznih pravnih škola, predgovor u:
Tumač šerijatskih propisa (H. Muradbegović), 260.
9 Opširnije vidi u: Uvod u šerijatsko pravo (fikh) i njegovu metodologiju (usuli fikh), Muharem
Štulanović, (Bihać, 2002), 44-47.
10 Ibid: 55-57.
103
svjedočenja, i u nasljednom pravu zbog njegovog posebnog iskustva u ovim

oblastima.
• Mišljenje Muhammeda uzima se u pitanjima srodstva, a po mišljenju Zufera
u posebnih 17. mes’ela.
• Ako ne postoje predaje rješenja neke mes’ele od Imama, onda se redosljedno
uzima rješenje Ebu Jusufa, potom Muhammeda, pa Zufera, i na kraju El-
Hasen b. Zijada.
• Ako u nekoj mes’eli imamo rješenje na temelju kijasa i istihsana, onda se
primjenjuje rješenje na temelju istihsana, općenito, osim u poznate 22.
mes’ele gdje se preferira rješenje analogijom.
• Ako neka mes’ela nije spomenuta u kategoriji zahirur-rivaje onda se
pribjegava nekom drugom slabijem rivajetu.
• Ako se desi da dođu različiti rivajeti od Imama, onda se uzima po najjačem
dokazu.
• Ako nema rivajeta njegovog rješenja, niti njegovih učenika, onda se uzima
po konsenzusu poznih šejhova (mezhepski učenjaci nakon imama Ebu
Hanife). Ako su se i oni razišli, onda se uzima po mišljenju većine.
• Međutim, ako nema ni mišljenja poznih šejhova, onda će sudija/muftija da
upotrijebi sve svoje intelektualne sposobnosti da dođe do najoptimalnijeg
pravnog rješenja tražeći dokaz i bojeći se Uzvišenog, usklađujući svoje
mišljenje sa općim načelima i intencijama Šerijata.
Kad sve ovo znamo i analiziramo s pravom se postavlja dilema koji ekspert može
imati uvid u sve ovo prilikom odabira nekog stava za sudsku presudu ili deciziju?
Dakle, ne može se lahko ni zamisliti koju teškoću pretstavlja praktični odabir
nekog rješenja, za sudiju ili muftiju, ako nema unutarmezhebskog jedinstva i
uniformnog rješenja po određenom pitanju.
Prema tome, izlaz je bio da se saberu i napišu knjige fikhskih propisa koji će
biti u vidu sročenih članova/paragrafa i na šta će se moći lahko referirati, a neće
sadržavati poznati pravni razlaz i sporenje, sadržavaće samo odabrane, najkorisnije
stavove, što bi svako mogao da čita i to bi bilo od neprocjenjive koristi za sve one
koji su vezani za pravnu nauku, ili su članovi sudskih vijeća, administracije i sl.
Osim ovih subjektivnih poteškoća, unutar samog islamskog društva, postojali
su i objektivni razlozi i faktori, te vanjski pritisci koji su doprinijeli jačanju ideje
o potrebi kodifikacije građanskog prava, kao što je projekat modernizacije i
reformi (Tanzimat), započet 1839., i uspostava principa jednakosti svih podanika
te osnivanje građanskih sudova (mehakim-i nizamiye), nadležnih da presuđuju
građanske stvari svih podanika, a uz to evropski saveznici tražili su od Osmanske
države da donese zakonik po uzoru na tadašnje evropske kodifikacije.
104
Unutar političkih elita vodila se borba kojim smjerom krenuti, da li recepcijom

stranog građanskog zakonika (francuskog) ili kodifikacijom građanskog zakonika
na temelju šerijatskog prava? Prevagu je odnijela struja na čelu s Ahmed Dževdet-
pašom, koja se zalagala za kodifikaciju šeri’atskog prava. Ova odluka je predstavljala
prekretnicu, jer se pokazalo da je i šerijatsko pravo, bez obzira na sve poteškoće, podesno
za kodifikaciju i da samim time može odgovoriti savremenim izazovima društva, koje
se naglo mijenjalo iz feudalizma srednjeg vijeka u kapitalizam modernog doba.
Izrada Medželle
Zbog svega prednje izloženog u Osmanskoj državi dolazi do izdavanja „Sultanskog

dekreta“ 1867. g. o osnivanju Vijeća pravnih eksperata, sedmočlanog odbora,
kolegija koji će ustrojiti i odabrati šerijatsko-pravna rješenja hanefijskog mezheba
iz grane građanskog prava (mu’amelat) onih pitanja koja su najviše i najčešće u
upotrebi i pravnom životu društva. Da bi se ovo postiglo uradila se Medžella. Prva
knjiga Medželle podnesena je na usvajanje 11. 04. 1869., a posljednja 17. 09. 1876. g.
Čim je napisan Uvod i Prva knjiga, odmah se materijal dao na uvid recenziju i
davanje primjedbi Islamskoj zajednici kao i nekim ličnostima koje su bile poznate
kao fikhski znalci i eksperti šerijatskog prava. U isto vrijeme materijal je preveden
na arapski jezik, a onda se pristupilo pisanju i drugih poglavlja/knjiga kojih ima 16.
Tako je nastao kodifikovani pravni zbornik „Medželletul-ahkjam el-a’dlijje”
(Kodeks pravnih propisa) urađen u Osmanskoj državi od strane posebne
zakonodavne komisije koju je vodio ministar pravde Ahmed Dževdet-paša u
periodu od 1869-1876. g.11 Prevedena je i objavljena u Sarajevu 1906. g. (Asim
Škaljić) pod nazivom Medželle i ahkjami šerije (Otomanski gragjanski zakon)12.
Sadrži 99 temeljnih, načelnih, pravnih regula (od člana 2. do 100.) uzetih iz knjiga
Ibn Nudžejma i Hadimija sa dodatkom još nekih koje se ne nalaze u njima. Pod
rednim brojem jedan je definicija i podjela fikha na pravne grane. Članovi ili
paragrafi od 100-1851 su, kako se kaže u uvodu: „Ostala pravna pitanja, kojih je
rješenje u pravilima sadržano.” Formalno nije bila proglašena za zakon, a objavljivana
je sukcesivno i uporedo u službenom osmanskom zborniku zakona Destur (Düstür), te
na francuskom jeziku kao Osmanski građanski kodeks (Code civil ottoman) i uživala
je silu i autoritet zakona.
11 Vidi, prof. dr. Mustafa Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, (Sarajevo, 1999),
237.
12 Vidi, Medžele i ahkjami šerije (Otomanski gragjanski zakon), (Sarajevo, Tisak i naklada Daniela A.
Kajona 1906), reprint-preštampano izdanje koje je priredio i dopunio sa predgovorom i člankom
,,Šerijatsko pravo u Bosni i Hercegovini’’ i izvodi iz propisa, Mehmedalija Huremović u izdanju
Bosanskog kulturnog centra, Sarajevo, maj, 1997.
105
U „Medželli“ su, između ostalog, odabrana i neka slaba mezhepska mišljenja

zbog vremenske koristi koja je to uslovila. Ne sadrži oblast ibadata (obredoslovlje),
porodično pravo i sankcije. Spomenula je i neke članove koji nisu utemeljeni
kod hanefijskih pravnika, mada su uzeti iz mezheba kao slabija mišljenja.
Predstavljakodifikaciju imovinskog, obligacionog prava na koje se odnosi 13
knjiga i građanskog procesnog prava na koje se odnose 3 knjige.Medžella je, dakle,
tretirala mnogobrojna pitanja i oblasti, civilni zakon, temelje formalnog, procesnog
i tužbenog prava i mnoga pitanja trgovačkog prava.
Porodično i nasljedno pravo je izostavljeno. Svaka knjiga započinje sa
objašnjenjem obavezne terminologije za slijeđenje i navodi najkorisniji stav iz
hanefijskog mezheba, ne ograničavajući se na preferirani, ili na zahirur-rivaje/
stav koji je mišljenje trojne elite mezheba. Država ili vlast je na takav način čuvala
autoritet sudije i tako je mogla kontrolisati sudstvo.
Prema svemu navedenom može se konstatovati:
1. Medžella je bila izvor šerijatskim i konvencionalnim sistemskim državnim
sudovima za primjenu pravnopraktičnih propisa po fikhskim pravilima
prema potrebama vremena, a to iz razloga naredbe vladara da se uzme po
jednom određenom propisu koji je obavezan.
2. Rijetkost je postojanje eksperata u svim oblastima fikha, i nepremostiva
teškoća je u pronalasku sudija koji su sposobni da sude u šerijatskim
sudovima konsultujući se i referirajući na ogromnu pravnu baštinu koju bi
sudija trebao da poznaje da bi mogao suditi, što je uslovilo da se u području
praktičnopravnih propisa fikha napiše djelo koje će sadržavati preferirane i
odabrane stavove, na koje će se moći lahko referirati i služiće onima koji se
bave pravom, decizijama, suđenjem i administracijom.
3. Ova kodifikacija je nazvana „Medželletul-ahkjam el-a’dlijje” (Kodeks
pravnih propisa), napisana je na turskom jeziku i uporedo prevedena na
arapski jezik kao referentna osnova a objavljena je i na francuskom kao
Osmanski civilni kodeks te i na neke druge svjetske jezike.
4. Napravljena je razlika između argumentovanog razlaza i vremenskog, što je
iziskivalo oslonac na knjige decizija koje su napisane kao primjeri praktičnih
rješenja na temelju pravnih pravila.
5. Temeljenje propisa, koje je moguće mijenjati zbog promjene vremena, na
u’rfu i običaju, kao što je bio običaj kupovine kuće tako da se, po potonjim
pravnicima, odredila obaveza gledanja svake kuće koja se kupuje, iako to
nije bio slučaj po ranijoj ulemi koja nije na to obavezivala.
6. Pravljen je izbor iz stavova hanefijskog mezheba, a ponekad i iz drugih
mezheba ako je to zahtijevala javna korist i situacija ljudi.
106
7. Medžella je recenzirana od najviših dužnosnika islamske zajednice kao i od

najboljih i najelitnijih učenjaka, poznavaoca fikha.
1293. h. godine izdan je Sultanski Dekret kojim se proklamuje da je „Medžella“
obavezni pravni izvor u državnim sudovima. Ovim je sadržaj „Medželle“ postao
općim građanskim zakonom a sudije su bile obavezne na njenu primjenu.
Recepcija (primjena) Medželle
Medžella je primjenjivana na cijeloj teritoriji tadašnje Osmanske države. Nakon

proglašenja republike u Turskoj je važila sve do 1926. kada je recipiran sekularni
Švajcarski građanski zakonik. U Palestini, Transjordaniji, Siriji, Libanu i Iraku je važila
sve do donošenja nacionalinih građanskih zakonika u ovim zemljama nakon Drugog
svjetskog rata. U Izraelu je važila sve do 1972. kao zemaljsko pravo naslijeđeno iz
vremena britanskog mandata i osmanske uprave nad Palestinom. Važila je i na Kipru
do šezdesetih godina prošlog stoljeća, u Albaniji do 1928. godine i na sudovima
sultanata Džohor (Malezija), a važila je u Indiji i Pakistanu. Prevedena na farski jezik,
primjenjivana je, a i dalje se primjenjuje u Afganistanu. U BIH je važila u vrijeme
austro-ugarske uprave kao zemaljsko pravo. Šerijatski sudovi u BIH primjenjivali se
Medžellu sve do njihovog ukidanja 1946.
Nova legislativa Arapskih zemalja obuhvatila je 1953. Siriju, 1956. Tunis, 1958.
Maroko, 1959. Irak, 1976. Jordan, 1978. Jemen, 1984. Kuvajt i Alžir i 1992. Sudan.
Medžella nije primjenjivana u islamskom zemljama koje nisu bile pod Turskom
upravom kao što je Arapsko poluostrvo, Jemen i Egipat.
Prednosti i odlike Medželle
Medžellom se dobilo sljedeće:

1. Prelazak islamskog fikha iz mnogobrojnih, tekstova, komentara, primjedbi,
stavova i njihovih preferiranja u hanefijskom mezhebu u samo jedan stav na
koji se može oslonuti.
2. Stavljanje stava na koji se može oslonuti u svakom pojedinačnom pitanju u
poseban obavezujući zakonski član/paragraf.
3. Potpuni izostanak pravnog razilaženja i sporenja koji je štetan za praktičnu
primjenu.
4. Ograničenje i određivanje zakonskog izvora sudijama prilikom suđenja u
različitim oblastima.
107
5. To je jedan vid objedinjavanja i jedinstva muslimana u zakonu koji je

povezan.
6. Ograničavanje suđenja u skladu sa hanefijskim mezhebom, isključujući
razlaz, sporenje i anarhiju u suđenju prema različitim mezehbima i
samostalnim sudijskim nahođenjima.
Glavne primjedbe Medželli:
1. Zadovoljavanje sa hanefijskim mezhebom bez drugih mezheba, iako su bili

priznati u Osmanskoj državi i uživali pravni legalitet i legitimitet. Najkorisniji
stav, koji se nastojao odabrati za Medžellu, nije samo ekskluzivna vrijednost
u hanefijkom mezhebu, što se pokazalo tačnim kod mnogo pitanja kao što
su teorija zakonske ništavosti, uvjeta kod ugovora, te neuvažavanje koristi
kao jednog vida imetka.
2. Puno je ponavljanja bez navođenja opće teorije o ugovorima i obavezama
iako su sami propisi navedeni u podnaslovima i pojašnjeni, ali su ponavljani
u svim knjigama umjesto da se jednom spomene samo opća teorija.
3. Stavke su ponekad predugačke i previše je bespotrebnih pojašnjavajućih
termina, tako da ponekad podsjeća na ranije fikhske zbornike koji nisu
kodifikovani na ovaj način.
4. Medžela ne sadrži propise porodičnog, testamentalnog ili nasljedog prava,
vakufa, izgubljenih stvari i ne tretira neka druga pitanja čija rješenja postoje
gotovo u svim pravnim zbornicima.
5. Obaveznost da se prihvati samo jedan stav, neminovno je vodilo u
zamrzavanje idžtihadskog napretka.
Zaključak
Najveća odlika „Medželle“ je da se napravila razlika između naučnog, stručnog

prava koje se objašnjava, predaje i tumači, i prava koje je materijalni sudski izvor,
sa samo jednim odabranim mišljenjem pretvorenim u član/paragraf. Prema tome
to je epohalni i revolucionarni preokret u primjeni islamskog fikha i s pravom se
može tretirati novom paradigmom primjene kodifikovanog, šerijatskog, materijalnog
prava u sudstvu.
Ujedno izradom Medželle učinjen je ogroman korak ka uniformnom, jedinstvenom
tumačenju i primjeni prava i jedinstvenosti sudske prakse. Pitanje uniformnog
tumačenja i primjene prava jedno je od najvažnijih pravnih pitanja uopće jer iz
108
ujednačenog tumačenja iste odredbe zakona, propisa ili drugog općeg akta, slijedi
i jednaka primjena prava o kojoj u pravilu ovisi i jedinstvenost sudske prakse kao
jednog od izvora prava ili precedenta. U slučajevima kada se na isto ili u bitnom
slično činjenično stanje treba primijeniti odgovarajuća pravna norma, njezino
tumačenje i primjena trebaju biti ujednačeni u svim slučajevima. Rješavanje
predmeta iste činjenične i pravne osnove na isti način čini jednu od osnova
pravilnog funkcioniranja pravnog sistema uopće. Kada je u pitanju šerijatsko pravo
Medžella je bila epohalan korak i u tom pravcu kao model ujednačavanja tumačenja
i primjene prava koja je vodila i do unifikacije i jedinstvenosti sudske prakse.
Literatura:
1. dr. Abdul-Kerim Zejdan, El-Vedžizu fi usulil-fiqh (Kompendijum metodologije

islamske jurisprudencije), (Muessesetur-risale, 1987.).
2. dr. Abdul-Vehhab Ibrahim Ebu Sulejman, El-Fikrul-usulijj (Pojam metodologije
islamske jurisprudencije), (Daruš-Šuruk, Džidda, 1984.).
3. Alaud-din Es-Semerkandi, Tuhfetul-fukahai (Raritet za islamske pravnike),
(Idaretu ihjait-turasil-islami, bez godine izdanja).
4. A’li b. Ahmed b. Hazm El-Endelusi, El-Muhalla bil-asar (Zaslađeno vijestima),
(Darul-kutubil-i’lmijje, Bejrut, Libanon, 1988.).
5. Burhanud-din, Ebul-Hasen El-Marginani, El-Hidaje šerh bidajetil-mubteda
(Uputa, komentar početog početka).
6. Dželalud-din Es-Sujuti El-Ešbahu ven-nezairu fi kava’id ve furu’i fikhiš-šafi’ijje
(Sličnosti i uporednosti u metodologiji i pravu šafijske pravne škole), (Darul-
kutubil-ilmijje, Bejrut, 1979.).
7. Ebu Hamid Muhammed El-Gazali, El-Mustesfa min i’lmil-usul (Izbor iz nauke
o metodologiji islamske jurisprudencije), (Darul-ulumul-hadise, Bejrut, bez
godine izdanja), i sa dodatkom u istom kompletu-knjizi: Fevatihur-rehamut
bišerh musellemis-subut (Osvajanja samilosti sa komentarom onoga što je a
priori vjerodostojno), Muhibbullah b. Abduš-Šekur, (Darul-ulumil-hadise),
8. El-Hummam (En-Nizam) i grupa učenjaka iz Indije El-fetava el-hindijje fi
mezhebil-imamil-e’azami Ebi Hanifeten-Nu’man (Indijske decizije u pravnoj
školi imamul-e’azama Ebu Hanife En-Nu’mana, poznate i kao El-fetava
el’alemkirijje) (Daru ihjait-turasil-arebi, Bejrut, četvrto izdanje, bez godine
izdanja), sa dodatkom još dvije knjige u istom kompletu-knjizi:
9. Fetava Kadija han (Decizije Kadija Hana), i
10. El-fetava el-bezazijje (Decizije Bezazija).
11. dr. Fikret Karčić, Šerijatski sudovi u Jugoslaviji 1918-1941, (Islamski teološki
fakultet Sarajevo, Sarajevo, 1986.).
109
12. Fikret Karčić i Enes Karić, Šerijatsko pravo u savremenim društvima, (Sarajevo,
1998.).
13. Građansko pravo, Opšta enciklopedija Larousse, (Vuk Karadžić, Beograd, 1971),
I, 249.
14. H.M. Handžić, Kodificiranje šerijatskog prava kod raznih pravnih škola,
predgovor u: Tumač še rijatskih propisa (H. Muradbegović).
15. Ibrahim b. Muha’mmed El-Halebi, Multekal-ebhur (Sastajalište mora),
(Muessesetur-risale, 1989.).
16. Medželle i ahkjami šerije (Otomanski gragjanski zakon), (Tisak i naklada Daniela
A. Kajona, Sarajevo, 1906. i reprint izdanje, nakon sto godina koje je priredio i
dopunio Mehmedalija Huremović, Sarajevo, maj, 1997.).
17. Muhammed b. Ali Eš-Ševkani, Iršadul-fuhulila tahkiki-lhakki min i’lmil-usul
(Vodič znamenitima u postizanju istine u metodologiji islamske jurisprudencije),
(Darul-kutubil-ilmijje, 1994.).
18. Muhammed El-Emin Eš-Šenkiti, Muzekkiretu usulil-fikh (Skripta metodologije
islamske jurisprudencije), (El-Mektebetus-selefijje, Medina, 1391.h.).
19. Muhammed Emin, poznat kao Emir Padišah, Tejsirut-tahrir, šerh Emir Badišah,
ala Kitabit-tahriri fi usulil-fiqhil-džami’i bejne-stilahajjil-hanefijjeti veš-šafi’ijjeti
(Jednostavna, lahka redakcija, komentar Emira Padišaha na knjigu Spis o
metodologiji islamske jurisprudencije s komparativnom metodom hanefijske i
šafijske škole), (Darul-baz, bez godine izdanja).
20. Muhammed Emin, poznat kao Ibnu Abidin, Hašijetu reddil-muhtar, poznata
kao Hašijjetu Ibni Abidin (Glosa Ibni Abidina), (Darul-fikr, 1979.).
21. Muhammed Et-Tahir, Usulul-fiqh (Metodologija islamske jurisprudencije),
(Dar Bu Selame, Tunis).
22. Muhammed b. Idris Eš-Šafi’i, Er-Risale, bitahkik ve šerh Ahmed Muha’mmed
Šakir (Poslanica, sa identifikacijom i komentarom Ahmeda Muha’mmeda
Šakira), (El-mektebetul-ilmijje).
23. Muhammed b. Idris Eš-Šafi’i, El-Umm (Majka), kompendijum Muzenija,
(Darul-ma’rife, Bejrut, Libanon).
24. Muharem Štulanović, Uvod u šerijatsko pravo (fikh) i njegovu metodologiju
(usuli fikh), (Bihać, 2002).
25. Mustafa Ahmed Ez-Zerka, El-Medhalul-fikhil-a’mm (Opći uvod u islamsko
pravo), (Darul-fikr, 1968.).
26. Prof. dr. Mustafa Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine,
(Sarajevo, 1999.).
27. Mustafa Ahmed Ez-Zerka, El-Medhalul-fikhil-a’mm (Opći uvod u islamsko
pravo), (Darul-fikr, 1968.).
110
28. dr. Vehbe Ez-Zuhajli Usulul-fiqhil-islamijj (Metodologija islamske

jurisprudenije), (Darul-fikr, 1986.).
29. dr. Vehbe Ez-Zuhajli, El-Fikhul-islamijju ve edilletuh (Islamsko pravo i njegovi
dokazi), (Darul-fikr, Damask, 1984.).
30. Vojislav Spaić, Nasljednopravni običaji u BiH nakon Austro-Ugarske okupacije,
Akademija nauka i umjetnosti BiH, knjiga XXXII., Odjeljenje društvenih
nauka, knjiga 11., Sarajevo, 1967.
31. Zejnul-A’bidin b. Ibrahim b. Nudžejm, El-Ešbahu ven-nezairu ala mezhebi
Ebi Hanifeten-nu’man (Sličnosti i uporednosti pravne škole Ebu Hanife En-
Nu’mana), (Darul-kutubil-ilmijje, Bejrut, 1993.).
32. http://www.taddart.org/?p=12736
33. http://www.taddart.org/?p=12736
111
Vedad Gurda (u prvom planu), Senada Imamović i Elvira Islamović (u pozadini)
Detalj sa skupa
112
Vedad Gurda
HISTORIJSKI RAZVOJ MALOLJETNIČKIH

KRIVIČNIH SANKCIJA U DOMAĆEM I UPOREDNOM
KRIVIČNOM PRAVU
Sažetak
Predmet istraživanja ovo rada čini historijski razvoj maloljetničkih krivičnih

sankcija u domaćem i uporednom pravu. U antičkom i srednjevjekovnom pravu prema
maloljetnicima su se primjenjivale identične sankcije (kazne) kao i prema punoljetnim
učiniteljima krivičnih djela, s tim da su zbog njihovog uzrasta maloljetnicima izricane
blaže vrste kazni ili manja mjera kazne. Tek sa razvojem naučnih disciplina koje
za predmet svoga istraživanja imaju ličnost čovjeka, došlo se do saznanja kako se
ova dobna skupina po biopsihološkim i socijalnim karakteristikama svoje ličnosti
razlikuje od odraslih, te da je stoga treba različito tretirati i u oblasti krivičnog prava.
Shodno tome, zagovara se i uvođenje posebnih maloljetničkih krivičnih sankcija, koje
se po svojoj svrsi i pravnoj prirodi razlikuju od sankcija koje se izriču punoljetnim
učiniteljima krivičnih djela. Ovakve ideje prepoznaju se u učenjima klasične škole
krivičnog prava s kraja 18. i početka 19. vijeka, a punu afirmaciju dobijaju početkom
20. vijeka. U domaćem pravu posebne maloljetničke krivične sankcije prvi put se
uvode 30-ih godina prošlog vijeka, da bi tokom budućih novela domaćeg krivičnog
zakonodavstva spektar tih sankcija konstantno rastao. Danas one u formi odgojnih
mjera i maloljetničkog zatvora čine dominantnu vrstu sankcija koje se mogu izricati
maloljetnicima u sukobu sa zakonom, dok se mjere sigurnosti kao sankcije općeg
krivičnog prava izriču u znatno manjem obimu.
Uvod
Proces uobličavanja specifičnog statusa koji maloljetnici uživaju u okrilju

savremenog krivičnog prava ima dugu historijsku genezu, čija retrospektiva
odslikava slojevitu i u osnovi progresivnu dinamiku razvojnog procesa. Pri tome,
sve do druge polovine 18. vijeka pravni status mladih (nedoraslih) učinitelja
krivičnih djela nije se u kvalitativnom smislu bitno razlikovao od statusa odraslih,
da bi od tada, pa do početka 20. vijeka, uslijedili značajni evolutivni procesi. U tom
razdoblju, u pojedinim zakonodavstvima uvodi se institut discernementa, kojim se
sadržajno drugačije uređuje pitanje krivične odgovornosti maloljetnika u odnosu
na odrasle, te se pored kazni kreiraju i specifične maloljetničke sankcije. Početkom
113
20. vijeka dolazi do formiranja posebnih organa koji postupaju sa maloljetnim

učiniteljima krivičnih djela, a konsekventno tome propisuju se i osobene procedure
koje će ti organi primjenjivati prilikom procesuiranja maloljetnika. Na taj način su
artikulirana sva četiri segmenta autonomnog krivičnopravnog statusa maloljetnika,
a koja ga određuju i u savremenom krivičnom pravu, te razlikuju od položaja
punoljetnih učinitelja krivičnih djela.
1. Historijski razvoj krivičnopravnog položaja maloljetnika

u uporednom pravu
1.1. Krivičnopravni položaj maloljetnika do XIII vijeka

Već u antičkim izvorima krivičnog prava mogu se prepoznati naznake
diferenciranog tretmana maloljetnika u odnosu na odrasle učinitelje krivičnih djela.
Pa iako su smatrani delinkventima u minijaturi, njihov specifični krivičnopravni
status je u odnosu na savremena rješenja bio znatno reduciran. Naime, prema njima
se nisu primjenjivale posebne sankcije, već se benefit krivičnopravnog maloljetstva
ogledao jedino u mogućnosti blažeg kažnjavanja, pri čemu su ovoj dobnoj skupini
izricane blaže vrste kazni ili manja mjera kazne.
U literaturi se navodi da se već u ranom kineskom pravu mogu naći fragmenti
specifičnog postupanja sa maloljetnim delinkventima. Pri tome su djeca do 7 godina
starosti smatrana neodgovornim za svoje postupke, te su bila izuzeta od kažnjavanja.
Učinitelji od 7 do 10 godina starosti su zbog posebnog statusa predlagani caru na
pomilovanje, dok su za maloljetnike od 10 godina bile predviđene blaže kazne.1
Ovakve tendencije susreću se i u rimskom pravu. Zanimljivo je da je već Zakonik
XII ploča, kao najstariji spomenik rimskog prava, sadržavao izvjesne odredbe koje
se odnose na maloljetnike. Naime, prema ovom zakoniku, za određene imovinske
delikte zbog kojih je punoljetnim izricana smrtna kazna, pretor je maloljetnika
umjesto te kazne mogao kazniti šibanjem ili naknadom štete u dvostrukom iznosu.2
Naravno, valja naglasiti kako je ovo rješenje bilo partikularnog karaktera, jer se nije
odnosilo na sva krivična djela, nego tek na određene delikte imovinskog karaktera.
Daljnji razvoj rimskog prava rezultirao je i određenim rješenjima generalnog
karaktera. Tako Justinijanov kodeks iz 529. godine sadrži pravila kojima se uređuju
dobne granice krivičnopravnog maloljetstva i (krivične) odgovornosti maloljetnika,
1 Tako: Matić, O., Ispitivanje ličnosti maloletnika kao osnov za određivanje vaspitne mere i mera
tretmana u VP domovima, Institut za kriminološka i sociološka istraživanja, Beograd, 1974., str. 30.
2 Vidi: Radulović, Lj., Maloletničko krivično pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd,
2010., str. 35.
114
Vedad Gurda
HISTORIJSKI RAZVOJ MALOLJETNIČKIH KRIVIČNIH SANKCIJA U DOMAĆEM I UPOREDNOM KRIVIČNOM PRAVU
a koja će imati utjecaja i na srednjevjekovna zakonodavstva. Štaviše, moglo bi se

tvrditi kako ona predstavljaju historijskopravno ishodište moderne podjele mladih
(nedoraslih) osoba na djecu i maloljetnike.3
S tim u vezi, predmetni kodeks je razlikovao tri kategorije mladih učinitelja
krivičnih djela: (a) djecu do sedam godina (infantes) kao potpuno neodgovorne
osobe koje se uopšte ne mogu kažnjavati; (b) djecu od sedam do deset godina
(infantiae proximi) za koju je propisivao izuzetnu kažnjivost onda kada se utvrdi da
su sposobna za krivnju (doli capax), pri čemu je vrijedila presumptio iuris tantum o
njihovoj nesposobnosti za krivnju, pa samim tim i krivičnoj neodgovornosti; te (c)
maloljetnike od deset do četrnaest godina (pubertati proximi) za koju je vrijedila
obrnuta pretpostavka – da su kriva dok se suprotno ne dokaže. No, i pored njihove
krivične odgovornosti, osobama do četrnaest godina maloljetstvo se uzimalo kao
osnov za ublažavanje kazne, a vrijedilo je i pravilo kako se ovoj skupini ne može
izricati smrtna kazna.
Ipak, valja naglasiti kako je mogućnost ublažavanja kazne zbog maloljetstva
bila značajno relativizirana primjenom načela malitia suplet aetatem (zla namjera
nadomješta dob), a koje je omogućavala kažnjavanje mladih i ispod određenih
dobnih granica, te utiralo put arbitrarnom postupanju sa ovom populacijom.4
Sličan trend karakterizira i pravo srednjevjekovnih država. Naime, većina pravnih
sistema toga doba poznavala je fiksno određivanje dobnih granica krivičnopravnog
maloljetstva, koje je služilo kao osnov za blaže kažnjavanje maloljetnika, ali i
maksimu malitia suplet aetatem. Tako pravni izvori srednjevjekovnog germanskog
prava iz XIII vijeka, Sachsenspiegel i Schwabenspiegel, isključuju odgovornost i
kažnjivost djece do 7 godina, dok su gornje granice krivičnopravnog maloljetstva bile
određene na 12 (u Sachsenspiegel-u), odnosno 14 godina (u Schwabenspiegel-u).
Međutim, primjenom navedene maksime, Schwabenspiegel je za krivično djelo
ubistva predviđao mogućnost kažnjavanja i neodgovorne djece (ispod 7 godina), i
to najstrožijom, smrtnom kaznom.5
Posebno je zanimljivo da su i neki srednjevjekovni pravni izvori iz našeg
okruženja uvažavali starosnu dob učinitelja krivičnih djela, ali i oni isključivo na
planu kažnjavanja. Tako je, kako navodi A. Carić, Splitski statut iz 1312. godine
propisivao da muškarcu mlađem od 14 godina, odnosno djevojčici mlađoj od 12
godina, načelnik grada može smanjiti i ublažiti kaznu kako to odgovara položaju
3 Tako: Filipčić, K., Protislovja v razvoju koncepta odgovornosti mladoletnih prestupnikovov, Zbornik
znanstvenih rasprav, Pravni fakultet Univerziteta u Ljubljani, LXV, 2005, str. 129.
4 Uporedi: Carić, A., Mlađe osobe u kaznenom pravu (počinitelji i žrtve), ), Pravni fakultet u Zagrebu,
Zagreb, 2002, str. 1-2, Weijers, I., Grisso, T., Criminal Responsibility of Adolescents: Youth as Junior
Citizenship u: Junger-Tas, J., Dunkel, F. (eds.), Reforming Juvenile Justice, Springer, Dordrecht-
Heidelberg-London-New York, 2009. str. 47.
5 Vidi: Matić, O., op. cit., str. 34.
115
maloljetnika i prirodi učinjenog djela.6

Na kraju, i poznati Constitutio Criminalis Carolina iz 1532. je previđao
mogućnost blažeg kažnjavanja nedoraslih osoba, ali u određenim slučajevima.
Naime, čl. 164. ovog zakonika je bilo propisano da prema kradljivcima mlađim od
14 godina bez posebnih razloga ne treba primjenjivati smrtnu kaznu, već neku od
tjelesnih kazni. Međutim, važila je i spominjana maksima.7
Generalno, i tokom srednjeg vijeka krivična odgovornost maloljetnika je u
kvalitativnom smislu bila identična krivičnoj odgovornosti odraslih. Također,
maloljetnicima su sudili redovni sudovi u općem krivičnom postupku, primjenjujući
kazne kao jedinu vrstu sankcija toga doba, baš kao i prema punoljetnim. Jedini
učinak koji je maloljetstvo imalo na polju krivičnog prava ogledao se u mogućnosti
blažeg kažnjavanja ove populacije.
Tokom XVI i XVII vijeka bilježe se i prve naznake diferenciranog tretmana
maloljetnika na penitensijarnom planu, kada se javljaju prve ideje kako osobe ovog
uzrasta ne treba da izvršavaju kazne pod istim uslovima kao i punoljetni.8 Ipak,
značajniji obrat u razvoju maloljetničkog krivičnog prava otpočinje tek u drugoj
polovini XVIII vijeka.
1.2. Pojava discernementa i njegov utjecaj na sankcioniranje

maloljetnika
Novu historijsku perspektivu generirala su idejna i filozofska strujanja koja
su porodila francusku buržoasku revoluciju i koja su odredila buduća kretanja
sveukupne ljudske misli, pa tako i naučnih spoznaja na polju nauke krivičnog
prava. Upravo inovirana filozofija krivičnog prava koja je uobličena kroz klasičnu
školu, imala je nemjerljivog utjecaja i na razvoj krivičnopravnog statusa maloljetnih
lica. Tako se pored dotad jedinog pokazatelja uvažavanja dobnog statusa učinitelja
krivičnog djela, odnosno blažeg kažnjavanja maloljetnika, ova dobna skupina
delinkvenata počinje razlikovati od punoljetnih i na planu krivične odgovornosti, a
konsekventno tome javljaju se i specifične maloljetničke sankcije.
Legislativni precedent koji je uveo institut posebne krivične odgovornosti
maloljetnika, odnosno tzv. discernimento, bio je toskanski Krivični zakonik Leopolda
Toskanskog (Codice Leopoldino) iz 1786. godine, koji je izradilo povjerenstvo na čelu
sa Ćezare Becariom. Kasnije je ovaj institut kao discernement preouzelo i francusko
krivično zakonodavstvo, i to najprije Code penal iz 1791. godine, a potom i Code
6 Tako: Carić, A., Mlađe osobe u kaznenom pravu (počinitelji i žrtve), str. 9.
7 Vidi: Carić, A., Problemi maloljetničkog sudstva, Savez društava defektologa Jugoslavije, Split,
1971., str. 23
8 Uporedi: Perić, Krivičnopravni položaj maloletnika, Institut za kriminološka i sociološka
istraživanja, Beograd, 1975., str. 186.
116
Vedad Gurda
Napoleon iz 1810. godine, da bi ga u takvom značenju recipirala i druga evropska

zakonodavstva XIX vijeka.9 Ipak, sam pojam je u teoriji i praksi izazivao mnoge
kontraverze, obzirom da njegovu sadržinu nije definirao ni jedan od pomenutih
zakona.10 U krivičnopravnoj doktrini pod pojmom discernementa se uglavnom
razumjevao razbor maloljetnika, kao njegova sposobnost da shvati razliku između
dobra i zla, odnosno da shvati protivpravnost i zabranjenost svog djelovanja.11 U
stvari, kazano suvremenom terminologijom, pojmom razbora se označavala moć
rasuđivanja, kao intelektualna komponenta posebne uračunljivosti za maloljetnike
određenog uzrasta.
Međutim, i pored navedenih kontraverzi i nedostataka, kao i činjenice da on
nije obuhvatao voljnu komponentu uračunljivosti maloljetnika, institut razbora
(discernementa) neosporno predstavlja jednu od najmarkantnijih idejnih tekovina
klasične škole krivičnog prava. Naime, za razliku od ranijih razdoblja kada je krivična
odgovornost maloljetnika određenog dobnog uzrasta predstavljala pravilo, te se
apsolutno pretpostavljalo da sa dostizanjem određene dobi maloljetnik ima potpunu
sposobnost da shvati značaj svoga djela, odnosno da postupa sa razborom, sada se
uvodi princip da se bez obzira na dostignute godine starosti razbor kao intelektualna
komponenta maloljetničke uračunjljivosti ne pretpostavlja, već da je sud u svakom
slučaju mora utvrditi, a kako bi prema maloljetniku mogao primjeniti kazne kao
mjere represivnog karaktera. Ukoliko je bilo utvrđeno postojanje razbora, sud je
maloljetnika proglašavao krivično odgovornim i izricao mu je kaznu, koja je po
pravilu bila blaža u odnosu na odrasle, jer je maloljetstvo prihvatano kao miseratio
aetatis. U suprotnom, takvi maloljetnici su smatrani krivično neodgovornim i
prema njima su se imale primjenjivati posebne sankcije.12
Uvođenje posebnih krivičnih sankcija za maloljetnike čini drugu epohalnu
novinu klasične škole u razvoju maloljetničkog krivičnog prava. Registar
predmetnih sankcija u to doba bio je izuzetno skroman. Tako je Francuski Krivični
zakonik (Code Napoleon) iz 1810. kao posebne sankcije koje su se imale izricati
maloljetnicima koji nisu postupali sa razborom propisivao a) predaju maloljetnika
roditeljima, odnosno b) upućivanje u popravni dom (maison de correction). Značaj
9 Tako su pored navedenih zakonika institut razbora (discernementa) poznavali i austrijski Krivični
zakonik iz 1852, švedski Krivični zakonik iz 1864, Krivični zakonik Carevine Njemačke iz 1871,
ali i Kaznitelni zakonik za Knjaževstvo Srbiju iz 1860. godine. Uporedi: Matić, O., op. cit, str. 38 i
Radulović, Lj., op. cit, str. 37.
10 Stoga je utvrđivanje okolnosti o tome dali je maloljetnik postupao sa razborom ili ne predstavljalo
faktičko pitanje, koje je sud u nedostatku zakonskog određenja rješavao po običnom iskustvu i
poznavanju stvari. Osim toga, razbor je predstavljao i jako nepouzdan kriterij, jer je o jednom čisto
psihološkom fenomenu odlučivao sudija koji nije posjedovao bilo kakva posebna znanja osim
pravnih. Vidi: Perić, O. Milošević, N., Stevanović, I., Centar za mir i razvoj demokratije, Beograd,
2008, str. 15.
11 O tome više u: Carić, A., Problemi maloljetničkog sudstva, str. 51.
12 Vidi: Perić, O. Milošević, N., Stevanović, I., op. cit., str. 14.
117
novih sankcija, koje se u literaturi obično imenuju kao popravne ili odgojne mjere,
leži u činjenici da se pored kaznene represije koja je do tada predstavljala jedini oblik
krivičnopravne reakcije na kriminalitet, za određeni dio maloljetnih delinkvenata
predviđa kvalitativno nova vrsta tretmana – vaspitni tretman. Nažalost, popravne
ustanove za maloljetnike u Francuskoj toga doba nisu osnovane, ali to ne umanjuje
značaj predmetnih legislativnih rješenja za budući razvoj maloljetničkog krivičnog
prava na polju krivičnih sankcija, uključujući i penitensijarni aspekt istih. Tako
se kao blaga alternativa represivnim zatvorskim kaznama francuskim Zakonom
o vaspitanju i patronaži mladih osuđenika iz 1850. godine predviđa formiranje
posebnih zemljoradničkih kolonija za maloljetnike. U isto vrijeme, tačnije 1857.
godine u Engleskoj se formiraju industrijske i reformatorske škole za maloljetne
delinkvente.13 Na kraju, u američkoj saveznoj državi Massachusetts 1869. godine
upravo za postupanje sa maloljetnim delinkventima ozakonjena je mjera nadzora na
slobodi (eng. probation),14 koja će tokom XX vijeka u različitim varijantama postati
najpoznatijom maloljetničkom sankcijom vaninstitucionalnog tipa u uporednom
pravu.
1.3. Razvoj maloljetničkog krivičnog prava na kraju XIX i početkom XX

vijeka
Ipak, stvarnu historijsku prekretnicu u razvoju krivičnopravnog tretmana
maloljetnih lica predstvlja kraj 19. i početak 20. vijeka, te stvaranje idejnih
ozračja koja se u svojoj sveukupnosti označavaju kao sociološka i neoklasična
škole krivičnog prava. Najveći doprinos sociološke škole krivičnog prava čijim se
utemeljiteljima smatraju Franz von Liszt, Van Hammel i Prins15 jeste apostrofiranje
značaja ličnosti učinitelja krivičnog djela (Taterstrafrecht), kao problema koji je u
konceptu klasične škole kada su u pitanju odrasli bio potpuno zanemaren, a kod
maloljetnika je imao efemeran značaj.16 Novi idejni koncepti su proučavanje ličnosti
učinitelja krivičnog djela smatrali fundamentalnim ishodištem za razumjevanje
jednog kompleksnog naučnog fenomena kakav je fenomen kriminaliteta. Rađanje
ovakvih idejnih strujanja u okrilju nauke krivičnog prava zasigurno je pospješio
razvoj humanistučkih nauka poput medicine, pedagogije, sociologije, a posebno
psihologije. Upravo snažan razvoj pomenutih disciplina imao je nemjerljiv značaj
13 Vidi: Radulović, Lj., Maloljetničko krivično pravo Engleske i Velsa - između „etosa brige i zaštite“ i
„etosa odgovornosti i kažnjavanja“, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, god. LVIII, br. 1/2010, str.
198.
14 Uporedi: Stakić, Đ., Metodika rada sa maloletnim delinkventima, Dečje novine, Gornji Milanovac,
1991, str. 115. i Carić, A., Mlađe osobe u kaznenom pravu, str. 49.
15 Uporedi: Hirjan, F., Singer, M., Komentar Zakona o sudovima za mladež i kaznenih djela na štetu
djece i maloljetnika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2002, str. 13.
16 Vidi: Perić, O., Osnovni pravci u razvoju krivične odgovornosti maloletnika, Zbornik instituta za
kriminološka i sociološka istraživanja, Beograd, 1972, str. 129.
118
Vedad Gurda
i za radikalnu izmjenu položaja maloljetnika u okviru krivičnog prava, jer su

njihova naučna saznanja predstavljala dodatni argument za praksu odvojenog
tretmana maloljetnih od odraslih delinkvenata, ali ne zbog neke apstraktne pravde,
već stoga što čvrsti naučni dokazi ukazuju na fiziološke i psihološke osobenosti
njihove ličnosti.17 S tim u vezi, napušta se davnašnja zabluda o maloljetnicima kao
delinkventima u minijaturi, te utire put shvatanju kako su oni po mnogo čemu
različiti od odraslih učinitelja krivičnih djela.18 Naravno, to će voditi daljnjem
razvoju maloljetničkog krivičnog prava, ne samo u oblasti krivične odgovornosti i
sankcija, već i kroz uvođenje posebnih organa i specifičnih procedura za postupanje
sa maloljetnicima u sukobu sa zakonom.
Prije svega, pod utjecajem novih idejnih strujanja dolazi do ozbiljnih kritika
jednostranog određenja razbora (discernementa) koncipiranog u okrilju klasične
škole, a koji je, kako je već spomenuto, obuhvatao samo intelektualnu komponentu
uračunjljivosti maloljetnika. U tome je prednjačio Karlo Stooss, tvorac Projekta
švicarskog KZ iz 1893. godine, naglašavajući kako maloljetniku prije nedostaje
sposobnost savladavanja vlastite volje i nagona, nego mogućnost shvatanja
određenog ponašanja kao zabranjenog.19 Stoga se ovaj švicarski profesor zalagao
da pri prosuđivanju uračunjljivosti maloljetnika treba uzeti u obzir ne samo
intelektualnu, već i voluntarističku komponentu njegove ličnosti, a koja se ogleda
u stepenu razvijenosti volje mlade osobe i njenoj sposobnosti da savladava volju
i kontrolira svoje postupke. Pored toga, on je pledirao i za izmjenu dotadašnjih
krivičnopravnih učinaka instituta razbora. U tom smislu, smatrao je da odgojne mjere
treba primjenjivati ne samo prema maloljetnicima koji su postupali bez razbora, već
i prema onim koji su krivično djelo izvršili sa razborom. Generalno, smatrao je kako
prema ovoj kategoriji delinkvenata treba djelovati mjerama odgojnog i popravnog
karaktera, a primjenu represije kroz izricanje kazni maksimalno reducirati.20 Dakle,
da se zaključiti kako je prof. Stooss predstavljao jednog od rodonačelnika novog
pristupa u postupanju sa maloljetnim delinkventima, pristupa koji se temelji na
principu odgoj umjesto kažnjavanja.21
17 Vidi: Friedl, J., Slovenski model kazenskopravnega obravnavanja mladoletnika in možnosti njegova
razvoja, u Prestupniško in otklonsko vedenje mladih - vzroki, pojavi, odzivanje, Bonex Založba,
Ljubljana, 2000, str. 182.
18 Tako: Perić, O. Milošević, N., Stevanović, I., op. cit., str. 18.
19 Navedeno prema: Perić, O., Krivičnopravni položaj maloletnika, str. 37.
20 Vidi: Radulović, Lj., Maloletničko krivično pravo, str. 38.
21 Među rodonačelnike novog pristupa treba uvrstiti i njemačkog državnog tužitelja Appeliusa koji u
isto vrijeme (1892. godine) objavljuje knjigu “O postupanju s maloljetnim zločincima i zapuštenom
djecom” u kojoj preovladavaju ideje o odgoju umjesto kažnjavanja djece i omladine. Autor se zalaže
za odgojne zavode, odgoj maloljetnika i djece u drugoj porodici, uvjetno kažnjavanje maloljetnika
uz nadzor nad njegovim ponašanjem, te za podizanje dobnih granica krivične odgovornosti.
Vidi više u: Hirjan, F., Singer, M., Maloljetnici u krivičnom pravu, drugo dopunjeno i izmjenjeno
izdanje, Globus, Zagreb, 1987., str. 52.
119
Predmetne ideje su vrlo brzo recipirane u nizu evropskih maloljetničkih

zakonodavstava, tako da već početkom XX vijeka odgojne mjere počinju da ostvaruju
primat nad kaznenom represijom. Pri tome je primjena odgojnih mjera moguća
i prema uračunjljivim maloljetnicima, usred čega institut razbora (dicernementa)
gubi na značaju kod izricanja odgojnih mjera i pojedina zakonodavstva ga potpuno
ukidaju.22 Umjesto razbora kao kriterija uračunjljivosti maloljetnika za primjenu i
izbor najprikladnijih odgojnih mjera uvode se različite biopsihološke, pedagoške,
socijalne i druge karakteristike njegove ličnosti. Razbor ostaje jedino kao uvjet za
izricanje kazne, no obzirom da se sada kaznena represija koristi samo izuzetno,
institut razbora je značajno marginaliziran. Osim toga, njegova sadržina je pored
intelektualne proširena i voljnom komponentom,23 tako da određena zakonodavstva
umjesto termina razbora koriste pojmove poput zrelosti i duševne razvijenosti
maloljetnika (Sittliche Reife, la maturite itd.), a da bi se i na terminološkoj razini
ukazalo na sadržinski obrat u odnosu na institut razbora kako ga je određivala
klasična škola krivičnog prava.24
Opći val reformi krivičnog prava koji je bio usmjeren ka artikuliranju specifičnog
krivičnopravnog položaja maloljetnika, sasvim logično, nije se mogao zadržati
samo u okvirima materijalnog krivičnog prava, pa se i u krivičnom procesnom
pravu počinju javljati razmišljanja o iznalaženju novih rješenja koja će odgovoriti
potrebama hipersenzibilne mladalačke ličnosti i novim kriminalnopolitičkim
postavkama koje su usmjerene ka preodgoju maloljetnika. Tako je Međunarodno
kriminalističko udruženje (čijim se osnivačima smatraju utemeljitelji sociološke
škole krivičnog prava Liszt, Van Hammel i Prins) na zasjedanju u Lisabonu 1897.
godine raspravljalo o krivičnom postupku prema maloljetnicima i tom prilikom
usvojilo preporuku kako se tokom suđenja ovoj populaciji treba više pažnje
posvetiti ispitivanju ličnih i porodičnih prilika maloljetnika, a po potrebi uvesti
i ispitivanja, odnosno promatranja njegove ličnosti.25 Paralelno s tim javljaju
se i ideje o formiranju zasebnih organa nadležnih za postupanje sa maloljetnim
delinkventima, odnosno posebnih sudova za maloljetnike. U literaturi je uglavnom
22 Kao zakonodavstva koja su gotovo potpuno ukinula institut discernementa navode se

zakonodavstva Holandije iz 1901. godine, zatim belgijski Zakon o zaštiti djece iz 1912, te francusko
zakonodavstvo iz 1942. godine. Tako: Carić, A., Mlađe osobe u kaznenom pravu, str. 6.
23 Ovako prošireni pojam dicernementa kao posebne maloljetničke uračunjljivosti koja pored
intelektualne obuhvata i voljnu komponentu ličnosti maloljetnika, značajno se približava
uračunljivosti punoljetnih, ali se ipak s njom ne poklapa. Naime, one su sadržajno identične, ali
se kvalitativno razlikuju. S tim u vezi, kod ispitivanja maloljetničke uračunjljivosti utvrđuje se
stepen zrelosti u područjima intelekta i volje kod maloljetnika, dok se kod procjene uračunjljivosti
odraslih utvrđuje stepen ove zrelosti koji je imanentan odraslim osobama. Ibid, str. 5.
24 Vidi: Perić, O., Razvoj maloletničkog krivičnog prava i rešenja zastupljena u novom krivičnom
zakonodavstvu o maloletnicima u Republici Srbiji, Branič - časopis Advokatske komore Srbije,
Beograd, br. 1-2, 2007., str. 135.
25 O tome više u: Hirjan, F., Singer, M., Komentar Zakona o sudovima za mladež, str. 14.
120
Vedad Gurda
prihvaćeno kako je prvi sud za maloljetnike osnovan na području Sjeverne Amerike

u Chicagu (Illinois) posebnim zakonom (Act to Regulate Treatment and Control of
Dependent, Neglect and Delinquent Children) iz 1899. godine,26 da bi početkom XX
vijeka došlo do formiranja ovakvih sudova i u nekim zemljama na području Evrope.
Ipak, treba naglasiti kako predmetni sudovi nisu bili organizaciono odvojeni od
redovnih krivičnih sudova, već su predstavljali posebna odjeljenja u okviru istih.
Međutim, bitno je da su ovi „maloljetnički sudovi“ procesuirali maloljetnike u
pojednostavljenoj i manje formaliziranoj proceduri primjenjujući sve više mjere
odgoja, pomoći i zaštite. S druge strane, u skandinavskim zemljama nije prihvaćen
model posebnih sudova za maloljetnike, već model administrativnog postupanja pri
čemu je funkcija suđenja maloljetnim delinkventima sa redovnih sudova prenesana
na lokalna tijela socijalne zaštite.27
S nastankom posebnih tijela za procesuiranje maloljetnika u sukobu sa
zakonom zaokružen je proces uobličavanja sva četiri segmenta koja čine odrednice
specifičnog statusa maloljetnika u savremenom krivičnog prava. Dakle, uveden je
a) poseban način sagledavanja i utvrđivanja krivične odgovornosti maloljetnika;
b) specifične krivičnopravne sankcije koje se mogu izricati ovoj dobnoj skupini;
c) posebni organi koji postupaju sa maloljetnim učiniteljima krivičnih djela, te d)
osobeni (krivični) postupak koji ti organi primjenjuju. Ipak, svojevrsnu krunu ovog
procesa predstavlja donošenje posebnih zakona o maloljetnim delinkventima. Prvi
takav zakon je već pomenuti zakon američke savezne države Illinois Act to Regulate
Treatment and Control of Dependent, Neglect and Delinquent Children iz 1899., da
bi 1908. i u Kanadi stupio na snagu sličan zakon pod nazivom Juvenile Delinquent
Act. Trend donošenja autonomnog maloljetničkog krivičnog zakonodavstva
zahvata i neke zemlje zapadne Evrope, tako da su takvi zakoni usvojeni u Engleskoj
(Children Act iz 1908.), Belgiji (Zakon o zaštiti djece iz 1912.), Francuskoj (Zakon
26 Treba napomenuti kako je već 1870. godine u saveznoj državi Massachusetts uveden sistem
odvjenog suđenja maloljetnim delinkventima, te su imenovani tzv. State agents čiji je zadatak bio
da istraže porodične prilike takvih maloljetnika i o tome dostave izvještaj postupajućem sudu.
No, u literaturi se uglavnom ističe kako su prvi sudovi za maloljetnike formirani u Illinoisu 1899.
godine, vjerovatno stoga što je formiranje ovih sudova bilo predviđeno pomenutim zakonom, dok
praksa koja se javila u Massachusettsu nije imala statutarnog uporišta. O tome više u: Omaji, P.O.,
Responding to Youth Crime, Hawkins Press, Sydney, 2003, str. 62 .
Osim toga, Ph.L.Reichel navodi kako su još 1895. godine u Južnoj Australiji ustanovljeni prvi
sudovi za maloljetnike, da bi 1918. na području svih šest australskih država formirani tzv.
dječiji sudovi (Childrens Courts) s istovremenom nadležnošću u krivičnim i socijalnim stvarima
(criminal and welfare matters), odnosno kako u predmetima maloljetnih delinkvenata, tako i u
slučaju vaspitno zapuštenih mladih osoba. Tako: Reichel, Ph.L., Comparative Criminal Justice
Systems (Fourth Edition), Pearson Education Inc., New Jersey, 2005, str. 337.
27 Ovakav model je po prvi put ustanovljen u Norveškoj Zakonom o odborima za zaštitu maloljetnika
(iz 1896. godine), da bi potom slični zakoni bili doneseni i u drugima skandinavskim zemljama:
Švedskoj 1902., Danskoj 1905., Finskoj 1937. i Islandu 1947. godine. Vidi: Carić, A., Problemi
maloljetničkog sudstva, str. 86.
121
o sudovima za djecu i maloljetnike i o slobodi pod nadzorom iz 1912.) i Njemačkoj

(Zakon o sudovima za maloljetnike iz 1923.). Pomenuti zakoni su sadržavali
materijalnopravne i procesnopravne odredbe o uređenju krivičnopravnog statusa
maloljetnika, ali i odredbe o nadležnosti i sastavu specijaliziranih sudskih tijela za
procesuiranje maloljetnih delinkvenata.
Tako engleski Children Act iz 1908. predviđa formiranje sudova za maloljetnike,
koji su prema zakonskom tekstu trebali prevashodno reformirati, a ne kažnjavati
maloljetnike, pa su u tom duhu i ozakonjene već pominjane reformatorske i
industrijske škole. Zabranjeno je izricanje kazne zatvora delinkventima ispod 14
godina, a za učinitelje uzrasta između 14 i 15 godina propisana je restriktivnija
primjena zatvorske kazne.28 Također, kao zamjena za kaznu zatvora uvedena je mjera
kratkotrajnog tretmana (Remand Home) sa trajanjem do mjesec dana.29 Paralelno
s tim, Prevention of Crime Act-om iz 1908. predviđeno je osnivanje Borstal zavoda
kao ustanova u koje su upućivani maloljetni učinitelji teških krivičnih djela uzrasta
od 16 do 21, a umjesto njihovog smještanja u zatvorske institucije. Ova sankcija se
mogla izricati u relativno određenom trajanju od 1 do 3 godine, pri čemu je njeno
izdržavanje bilo podjeljeno u faze, a prelazak iz jedne u drugu fazu i ukupno trajanje
boravka zavisilo je od procjene posebne komisije o stupnju ostvarenog uspjeha u
preodgoju maloljetnika.30
Belgijski Zakon o zaštiti djece i francuski Zakon o sudovima za djecu i maloljetnike
i o slobodi pod nadzorom predviđaju posebne sudove za maloljetnike i izvjesne
posebnosti u krivičnopravnoj proceduri, te odgojne mjere kao specifične sankcije
koje su se mogle primjenjivati prema maloljetnim delinkventima uzrasta do 16
godina. Međutim, francuski zakon je prema maloljetnicima propisivao i primjenu
kazni, s tim da kada su u pitanju maloljetnici od 13 do 16 godina maloljetstvo se
uzimalo kao ublažavajuća okolnost, što je u konkretnom slučaju utjecalo na njihovu
modifikaciju. S druge strane, maloljetnicima od 16 do 18 godina izricale su se kazne
identične onim za punoljetna lica.31
Na kraju, kao i prethodni, tako i njemački Zakon o sudovima za maloljetnike
(Jugendgerichtsgesetz) iz 1923. stvara normativnu osnovu za uvođenje posebnih
odjeljenja za maloljetnike pri sudovima opće nadležnosti, te propisuje izvjesne
specifičnosti krivičnopravnih procedura koje se imaju primjenjivati prilikom
procesuiranja maloljetnih učinitelja krivičnih djela (npr. uvođenje principa
oportuniteta krivičnog gonjenja i procesuiranje maloljetnika in camera). Također,
na tragu zagovarane maksime odgoj umjesto kažnjavanja (Erziehung statt Strafe)
28 Tako: Radulović, Lj., Maloletničko krivično pravo Engleske i Velsa-između „etosa brige i zaštite“ i
„etosa odgovornosti i kažnjavanja“, str. 197-198.
29 Navedeno prema: Matić, O., op. cit, str. 41.
30 Uporedi: Radulović, Lj., Maloljetničko krivično pravo, str. 141.
31 Vidi više u: Matić, O., op. cit, str. 42-44.
122
Vedad Gurda
predmetnim zakonom je uvedena nova vrsta maloljetničkih sankcija - odgojne

mjere (Erziehungsmasregeln), kao i princip da se kazna zatvora ima primjenjivati kao
ultima ratio i to onda kada se odgojnim mjerama ne mogu ostvariti procesi uspješne
rehabilitacije maloljetnog učinitelja. Pri tome, umjesto dotadašnjeg doživotnog
zatvora, izricanje kazne zatvora je kada su u pitanju maloljetnici limitirano na 10
godina, a po prvi put u historiji njemačkog krivičnog prava data je mogućnost sudiji
da može odložiti izricanje kazne zatvora, te prema maloljetniku primjeniti mjeru
pojačanog nadzora na slobodi.32
2. Modeli maloljetničkih sankcija u savremenom

krivičnom pravu
Rezimirajući dosadašnja izlaganja može se zaključiti kako je u prvim

decenijama XX vijeka okončan proces uobličavanja sva četiri segmenta specifičnog
krivičnopravnog statusa maloljetnika: a) posebnih organa koji postupaju sa
maloljetnim učiniteljima krivičnih djela, b) osobenog (krivičnog) postupka koji ti
organi primjenjuju, c) krivnje (krivične odgovornosti) maloljetnika, te d) specifičnih
krivičnopravnih mjera i sankcija koje se mogu izricati ovoj kategoriji učinitelja.
Ipak, kada je riječ o krivičnim sankcijama kao centralnom predmetu istraživanja
ovog rada treba istači kako određena uporedna zakonodavstva nisu bezrezervno
prihvatila koncept uvođenja specifičnih maloljetničkih krivičnih sankcija, te se
tokom prošlog vijeka (posebno u njegovoj drugoj polovini) u uporednom pravu
razvilo nekoliko modela uređenja istih. Predmetni modeli se susreću i u savremenom
pravu, te će biti kratko prezentirani u tekstu koji slijedi.
1) Prvi model susreće se u pojedinim državama u kojima sistem maloljetničkih
krivičnih sankcija dominantno čine specifične maloljetničke sankcije, koje se kako
po nazivu, tako i po svojoj sadržini i prirodi bitno razlikuju od sankcija općeg
krivičnog prava. Ove sankcije, koje se mogu primjenjivati isključivo prema
maloljetnim prestupnicima, za potrebe ovog rada mogli bismo označiti kao
maloljetničke krivične sankcije u užem smislu. Ipak, predmetne sankcije nisu
uređene na jedinstven način, već u uporednom pravu egzistiraju dva podsistema
datih sankcija: monistički i dualistički. Prvi se u osnovi svodi na jedinstven sistem
sankcija, koje se dalje individualiziraju sukladno određenim kriterijima.33 Primjera
32 Uporedi: Dunkel, F., Juvenile Justice in Germany: Between Welfare and Justice u: Junger-Tas, J.,
Decker, S.H. (eds), International Handbook of Juvenile Justice, Springer, Dordrecht, 2006., str. 226-
227 i Wiese, K., K., Juvenile Justice: A Comparision Between The Laws New Zealand and Germany,
www.http//ir.canterbury.ac.nz, str. 138-142.
33 Tako: Perić, O., Kritička analiza sistema krivičnih sankcija prema maloletnicima u zborniku radova:
Teorijski i praktični problemi jugoslovenskog kaznenog zakonodavstva, Institut za kriminološka i
sociološka istraživanja, Beograd, 1996., str. 70.
123
radi, ovakav model uređenja maloljetničkih sankcija se susreće u Španiji.34

Drugi, pak, podrazumjeva podjelu maloljetničkih sankcija na sankcije odgojno-
edukativnog karaktera s jedne strane, te kazne s druge strane, kao i različite kriterije
za njihovu primjenu. Bez namjere da obuhvatimo sva zakonodavstva, kao primjere
evropskih zemalja u kojima je prihvaćen ovaj podsistem sankcija možemo navesti
zakonodavstva zemalja sa područja bivše Jugoslavije,35 Švicarske,36 Francuske37 i
Grčke.38 No, u nekim zakonodavstvima poput zemalja sa područja bivše Jugoslavije
prema maloljetnim učiniteljima krivičnih djela moguće je primjenjivati i određene
sankcije općeg krivičnog prava (mjere sigurnosti), koje se zbog svoje protektivne
naravi potpuno uklapaju u koncept maloljetničkih sankcija u užem smislu. Za
potrebe ovog rada specifične maloljetničke sankcije i sankcije općeg krivičnog
prava koje se primjenjuju prema maloljetnicima u sukobu sa zakonom u njihovoj
sveukupnosti označit ćemo kao maloljetničke krivične sankcije u širem smislu.
2) S druge strane, u određenom broju državama prema maloljetnim učiniteljima
krivičnih djela se pretežno primjenjuju modificirane sankcije općeg krivičnog prava.
Ovakav model je prihvaćen u zakonodavstvima pojedinih skandinavskih država.
Tako se u Finskoj, uz određene izuzetke, prema maloljetnicima primjenjuje
isti sistem sankcija kao i prema odraslima, a koji uključuje: novčanu kaznu u
dnevnim iznosima, društveno koristan rad i kaznu zatvora. Kazna zatvora može
biti bezuvjetnog i uvjetnog karaktera (uvjetna osuda - probacija). Ipak, prilikom
odmjeravanja i izricanja ovih sankcija prema maloljetnicima važe bitno drugačija
pravila. Tako se prema maloljetnicima ne može primjenjivati kazna doživotnog
34 Primarni izvor maloljetničkog krivičnog zakonodavstva u Španiji (tzv. Organski zakon 5/2000) sve
maloljetničke krivične sankcije označava kao mjere (medidas) i ne poznaje njihovo klasificiranje
glede odgojne ili penalne naravi. Ipak, u teoriji se mogu susresti neki drugi kriteriji njihove
podjele, poput one na mjere institucionalne i vaninstitucionalne naravi. Uporedi: Rechea Alberola,
C., Fernandez Molina, E., Continuity and Change in the Spanish Juvenile Justice Systme u: Junger-
Tas, J., Decker, S. H. (eds.), International Handbook of Juvenile Justice, str. 343-344; Pradel, Ž.,
Komparativno krivično pravo: sankcije, Pravni fakultet, Beograd, 2009., str. 113.
35 U zakonodavstvima zemalja bivše Jugoslavije sistem maloljetničkih krivičnih sankcija u užem
smislu obuhvataju vaspitne mjere i kazne.
36 Sistem maloljetničkih krivičnih sankcija u Švicarskoj čine dvije grupe sankcija: a) zaštitne mjere
i b) kazne. Uporedi: Hebeisen, D., Switzerland u: Dunkel, F., Grzywa, J., Horsfield, Ph., Pruin,
I. (eds), Juvenile Justice Systems in Europe: Current Situation and Reform Developments, Forum
Verlag Godesberg, Monchengladbach, 2010., str. 1376.
37 Francuski sistem maloljetničkih krivičnih sankcija čine: a) vaspitne mjere i b) vaspitne sankcije,
koje predstavljaju sankcije odgojno-edukativnog karaktera, te c) kazne. Vidi više u : Perić, O.
Milošević, N., Stevanović, I., op. cit. str. 35.
38 Krivično zakonodavstvo Grčke razlikuje: a) edukativne mjere i b) terapeutske mjere, koje spadaju
u prvu vrstu sankcija, te c) kaznu. O sistemu maloljetničkih krivičnih sankcija u Grčkoj vidi više
u: Spinellis, C.D., Tsitsoura, A., The Emerging Juvenile Justice System in Greece u: Junger-Tas, J.,
Decker, S. H. (eds.), International Handbook of Juvenile Justice, str. 318-320.
124
Vedad Gurda
zatvora, već jedino zatvor u određenom trajanju (od 14 dana do 12 godina).39 Kazna
zatvora se prema ovoj kategoriji učinitelja izriče izuzetno rijetko, a i tada se izvršava
u posebnim ustanovama.
Jedina specifična maloljetnička sankcija jeste tzv. maloljetnička kazna (eng.
juvenile punishment), koja je eksperimentalno uvedena 1995. godine, a inkorporirana
je u Krivični zakon Finske novelom iz 2004. godine. Premda sam naziv takvo što ne
sugerira, ona je po svom sadržaju svojevrsna kombinacija odgojnih mjera pojačanog
nadzora i posebnih obaveza iz našeg maloljetničkog krivičnog zakonodavstva.40
Sličan režim sankcija se primjenjuje i u Švedskoj. Sankcije koje su propisane
općim krivičnim zakonodavstvom imaju se primjenjivati i prema maloljetnim
učiniteljima krivičnih djela, s tim da kada su u pitanju ovi učinitelji prilikom
njihovog odmjeravanja i izvršenja važe specifična pravila, koja su kreirana na
način da omoguće ostvarivanje posebnih ciljeva usmjerenih ka pozitivnom razvoju
maloljetnikove ličnosti. Predmetne sankcije se dijele na: a) kazne, u koje spadaju
novačana kazna u dnevnim iznosima i kazna zatvora, te b) tzv. ostale sankcije, poput:
nadzora,41 uvjetne sankcije (uvjetna osuda bez nadzora službenika za probaciju) i
zasebne vrste sankcija pod nazivom upućivanje na posebnu brigu u koju spadaju
tri sankcije: a) posebna briga o ovisnicima, b) psihijatrijsko staranje i c) posebna
brige za mlade.42 U stvari, kao što se iz samog naziva može pretpostaviti, posljednja
sankcija predstavlja specifičnu sankciju za maloljetnike, koja se izvršava uz aktivno
učešće i monitoring službe socijalnog staranja.43
Međutim, s ciljem da domaći sistem maloljetničkog pravosuđa uskladi sa
međunarodnim dokumentima iz ove oblasti, i u Švedskoj je, kao i u Finskoj,
posljednjih decenija prisutna tendencija uvođenja novih specifičnih maloljetničkih
sankcija. Tako je kao alternativa kazni zatvora 1998. godine uvedena posebna
maloljetnička sankcija institucionalnog karaktera (eng. closed juvenile care) koja
39 Vidi: Marttunen, M., Finland: The Basis of Finish Juvenile Criminal Justice, International Review of
Penal Law, No. 1/2004 (vol. 75), 2004., str. 325-328.
40 Vidi više u: Batričević, A., Vaspitne mere pojačanog nadzora maloletnika u krivičnom pravu Finske
i Italije, Strani pravni život, br. 1/2010, Beograd, 2010., str. 326-329; Harrikari, T., The Juvenile
Justice System in Finland u: Giostra, G., Patane, V. (eds.), European Juvenile Justice Systems, Giuffre
Editore, 2007, str. 101 – 103.
41 Nadzor (šved. Skyddstillsyn) je sankcija koja se sastoji u stavljanju učinitelja pod nadzor probacijske
službe, s tim da mu sud može istovremeno naložiti neku od dodatnih obaveza ili zahtjeva koji se
odnose na zapošljavanje, obrazovanje, trening, medicinski tretman ili nadoknadu štete. Osim toga,
nadzor se može kombinirati uz novčanu kaznu, društveno korisni rad ili tzv. ugovor o brizi (šved.
Kontraktsvard), s tim da se dvije posljednje alternative ne mogu izricati bez pristanka učinitelja.
42 Vidi više u: Jareborg, N., Sweden: Criminal Responsibility of Minors, International Review of Penal
Law, No. 1/2004 (vol. 75), 2004., str. 518-525.
43 Vidi više u: Haverkamp, R., Sweden u: Dunkel, F., Grzywa, J., Horsfield, Ph., Pruin, I. (eds), Juvenile
Justice Systems in Europe: Current Situation and Reform Developments, str. 1338-1340
125
predstavlja kombinaciju kazne i odgojne mjere.44 Smještanje maloljetnika u posebnu

instituciju za izvršenje ove sankcije može trajati najmanje 14 dana, a najviše 4
godine.45
3) Kao treći model uređenja sankcija koje se mogu izricati maloljetnim učiniteljima
krivičnih djela, navodimo rješenje koje egzistira u onim zakonodavstvima
gdje postoji mogućnost procesuiranja maloljetnika ne samo u okviru sistema
maloljetničkog krivičnog pravosuđa, već i u okviru redovnog/općeg krivičnog
pravosuđa (pravosuđa za odrasle). Naime, u određenom broju zemalja (Sjedinjene
Američke Države,46 Japan,47 Belgija, Holandija, Irska, Engleska i Vels,48 Kanada,49
Poljska50) primarna nadležnost za procesuiranje maloljetnika u sukobu sa zakonom
pripada maloljetničkom krivičnom pravosuđu, koje ovoj kategoriji uglavnom izriče
specifične maloljetničke sankcije. No, u pojedinim slučajevima postoji mogućnost
da se prema maloljetnim delinkventima (i to određenog dobnog uzrasta) primjeni
institut upućivanja maloljetnika ka sudovima opće nadležnosti (eng. transfer to the
adult court). Ovakvo rješenje se uglavnom primjenjuje prema učiniteljima teških
krivičnih djela, onda kada se cijeni da zbog prirode krivičnog djela i okolnosti
pod kojima je ono učinjeno mehanizmi maloljetničkog krivičnog pravosuđa ne
predstavljaju adekvatne forme društvenog reagiranja. U tom slučaju sudovi opće
nadležnosti maloljetnicima izriču sankcije općeg krivičnog prava, s tim da se, zbog
njihovog uzrasta, prema ovoj dobnoj skupini učinitelja primjenjuju specifična
pravila o odmjeravanju/ublažavanju, ali i izvršenju krivičnih sankcija. Ipak, potonja
konstatacija je relativnog karaktera. Naime, u Sjedinjenim Američkim Državama,
gdje postoje široke mogućnosti primjene ovog instituta, sudovi opće nadležnosti
44 Tako: Hollander, A., Tarnfalk, M., Juvenile Crime and the Justice System in Sweden u: Hill, M.,
Lockyer, A., Stone, F. (eds.), Youth Justice and Child Protection, Jessica Kingsley Publishers,
London, 2007, str. 95
45 Sarnecky, J., Estrada, F., Keeping the Balance Between Humanism and Penal Punitivism: Recent
Trends in Juvenile Delinquency and Juvenile Justice in Sweden u: Junger-Tas, J., Decker, S. H. (eds.),
International Handbook of Juvenile Justice, str. 491-494
46 Vidi: Bishop, D. M., Juvenile Transfer in the United States u: Junger-Tas, J., Dunkel, F. (eds.),
Reforming Juvenile Justice, str. 89-91.
47 Uporedi: Schwarzenegger, Ch., The Debate about the Reform of the Juvenile Law in Japan u:
Foljanty-Jost, J., Juvenile Delinquency in Japan: Reconsidering the „Crisis“, Koniinklijke Brill NV,
Leiden The Netherlands, 2003, str. 177-178.
48 Vidi više u: Weijers, I., Nuytiens, A., Christiaens, J., Transfer of Minors to the Criminal Court in
Europe: Belgium and the Netherlands u: Junger-Tas, J., Dunkel, F. (eds.), Reforming Juvenile Justice,
str. 105-124; Dunkel, F., Pruin, I., Evaluation of the Questionnaire of Juvenile Offenders Subject to
Community Sanctions or Measures or Deprived of Their Liberty, http://www.coe.int, str. 10.
49 Bala, N., Roberts, J., V., Canada¨s Juvenile Justice System: Promoting Community-Based Responses
to Youth Crime u: Junger-Tas, J., Decker, S. H. (eds.), International Handbook of Juvenile Justice, str.
46-47.
50 Vidi: Krajewski, K., The Juvenile Justice System in Poland u: Jensen, E., Jepsen, J. (eds.), Juvenile Law
Violators, Human Rights, and the Development of New Juvenile Justice Systems, Hart Publishing,
2006., str. 160-161.
126
Vedad Gurda
nerijetko i kada sude maloljetnim prestupnicima, uopće ne uvažavaju osobenosti

njihovog uzrasta i ne ublažavaju kazne. Štaviše, sve do odluke Vrhovnog suda u
predmetu Roper v. Simmons iz 2005. godine maloljetnicima uzrasta iznad 16 godina
bilo je moguće izricati i smrtnu kaznu. Premda je smrtna kazna ukinuta i dalje
postoji mogućnost izricanja kazne doživotnog zatvora bez mogućnosti pomilovanja
(eng. sentences of life without possibility of parole), iako je ovakva praksa u suprotnosti
sa Konvencijom o pravima djeteta. Prema izvještajima Human Rights Watch-a i
Amnesty Internationala-a u SAD-u se 2005. godine najmanje 2225 osoba nalazilo
na izdržavanju ove kazne.51
3. Historijski razvoj krivičnopravnog statusa maloljetnika

u Bosni i Hercegovini
Imajući u vidu da je Bosna i Hercegovina stoljećima bila dijelom Osmanskog

Carstva, čiji se pravni sistem temeljio na drugačijim pravnim tradicijama u odnosu
na one koje su ishodište našeg pozitivnog krivičnog prava, prikaz historijskog
razvoja maloljetničkih krivičnih sankcija u našem pravu obuhvatit će razdoblje
od austro-ugarske okupacije do danas. Već na početku austro-ugarske vladavine,
tačnije 26. juna 1879. godine donesen je Kazneni zakon o zločinstvima i prestupcima
za Bosnu i Hercegovinu,52 koji je sadržavao izuzetno mali broj odredaba kojima se
regulira krivičnopravni status maloljetnih ili preciznije kazano mladih učinitelja
kažnjivih djela. Predmetni zakon je dobne granice odgovornosti za učinjena
kažnjiva djela postavio dosta nisko, tako da su samo djeca ispod 10 godina bila
apsolutno kazneno neodgovorna. Učinitelji iznad 10 godina su smatrani kazneno
odgovornim, s tim da su mlade osobe uzrasta od 10 do 14 godina (nedorasli) mogli
odgovarati samo za kažnjiva djela tipa prestupa. Naime, u slučaju kada nedorasli
učine teža kažnjiva djela („zločinstva“), takve kriminalne aktivnosti nisu im se
mogle „ubrojati u zločinstvo“, već su se imali kazniti kao za prestupe i to kaznom
zatvora od 1 dana do 6 mjeseci.53 Valja naglasiti kako se prema zakonskoj ekspresiji
takav zatvor trebao izvršavati na „nekom odjeljenom mjestu“ (par. 5. KZZP BiH).
Osobe iznad 14 godina su odgovarale kako za prestupe, tako i za zločinstva,54 s tim
51 Ibid, str. 91.

52 Zakon (u daljem tekstu: KZZP BiH) je stupio na snagu 1. septembra 1879. godine. Vidi: Kazneni
zakon o zločinstvima i prestupcima za Bosnu i Hercegovinu od 26. juna 1879. godine, „Bosansko
hercegovački zakoni“, svezak I, Sarajevo, 1904. godine.
53 Treba naglasiti da su se i prema nedoraslim mogla primjenjivati pravila o pooštravanju kazne
zatvora. Prema par. 54. sa kaznom zatvora se moglo spojiti jedno ili više pooštrenja: a) post b)
tvrdo ležište c) samotni zatvor d) samotni zatvor u mračnoj sobici i e) poteži rad.
54 U skladu sa par. 18. zločinstva su se mogla kazniti: smrtnom kaznom ili tamnicom (u doživotnom
trajanju, odnosno u određenom trajanju do 20 godina), dok su za prestupe bile propisane slijedeće
kazne: a) zatvor; b) novčana kazna; c) gubitak robe, stvari za prodaju ili sprava; d) gubitak prava
127
da se mladima do 20 godina koji su učinili zločinstva, starosna dob uzimala kao

olakšavajuća okolnost, te su umjesto smrtne kazne ili doživotne robije mogli biti
kažnjeni teškom tamnicom od 10 do 20 godina (par. 90. KZZP BiH). Generalno,
može se zaključiti kako predmetni zakon nije pratio onovremene savremene
tendencije o uvođenju posebne krivične odgovornosti (uračunjljivosti) i sankcija
za maloljetne učinitelje krivičnih djela,55 već se temeljio na davnašnjem konceptu
prema kojem se mladalaštvo uzimalo jedino kao osnov za blaže kažnjavanje.
Napredne ideje o povećanju dobnih granica krivične odgovornosti mladih
učinitelja krivičnih djela i uvođenju novih maloljetničkih sankcija odgojnog
karaktera prepoznaju se tek u Krivičnom zakoniku za Kraljevinu Srba, Hrvata i
Slovenaca od 27. januara 1929. godine.56 Zakonik je poznavao tri kategorije mladih
učinitelja krivičnih djela: djecu do 14. godina, mlađe maloljetnike od 14. do 17.
godina i starije maloljetnike od 17. do 21. godine (čl. 14. st. 1. KZ KSHS). Djeca
su bila apsolutno krivično neodgovorna i prema njima su primjenjivane specifične
mjere vankrivičnog karaktera, koje je izricao starateljski sud, a koje pojedini autori
označavaju kao disciplinske mjere,57 odnosno prisilne mjere odgajanja.58
Tretman mlađih maloljetnika zavisio je od utvrđivanja zrelosti kao posebne
uračunjljivosti maloljetnika.59 Naime, mlađim maloljetnicima koji nisu mogli
da shvate prirodu i značaj svog djela ili prema tom shvatanju da rade, a koji se u
krivičnopravnoj teoriji toga doba označavaju kao nezreli mlađi maloljetnici,60 nisu
se primjenjivale krivične sankcije već pomenute prisilne mjere odgajanja. Zrelim
mlađim maloljetnicima mogle su se izricati specifične maloljetničke sankcije odgojnog
karaktera (koje nisu imale posebnog naziva) poput: ukora, otpusta na prokušavanje,
upućivanje u zavod za odgajanje i upućivanje u zavod za popravljanje, te kazne koje
i ovlašćenja; e) otpravljanje iz kakvog mjesta ili kotare i f) progonstvo iz cijelog područja u kojem
važi predmetni zakon.
55 Zanimljivo je spomenuti da je u susjednoj Hrvatskoj po uzoru na neka evropska zakonodavstva
već 1902. donesen Zakon o prislinom uzgoju nedoraslih, koji je za nedorasle učinitelje krivičnih
djela uzrasta do 14 godina po prvi put uveo mogućnost primjene odgojnih mjera, tačnije odgojnu
mjeru „prisilnog uzgoja“, koja se izvršavala bilo u drugim porodicama, bilo u zavodima. Vidi:
Hirjan, F., Singer, M., Maloljetnici u krivičnom pravu, str. 52.
56 Službene novine br. 33 – XVI od 9. februara 1929. godine. Zakon (u daljem tekstu: KZ KSHS) je
stupio na snagu 1. januara 1930. godine.
57 Tako: Dolenc, M., Maklecov, A., Sistem celokupnog krivičnog prava Kraljevine Jugoslavije, Beograd,
1935., str. 63.
58 Vidi: Carić, A., Mlađe osobe u kaznenom pravu, str. 11. Predmetne mjere su se sastojale u predaji
djeteta roditeljima, starateljima ili školskoj vlasti da ga oni kazne, odnosno da se o njemu staraju
i da nad njim vode nadzor. Međutim, ako je takvo dijete bilo napušteno ili moralno pokvareno
imalo se predati zavodu za vaspitanje ili podesnoj porodici u kojim bi moglo ostati dok ne bude
popravljeno, no najduže do navršene sedamnaeste godine (v. čl. 26. Krivičnog zakonika).
59 Krivični zakonik Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca umjesto razbora (discernementa) operira
pojmom zrelosti, koja predstavlja proširenu varijantu posebne uračunjljivosti maloljetnika.
60 Vidi ponovo: Dolenc, M., Maklecov, A., op. cit, 63.
128
Vedad Gurda
su se imale primjenjivati prema odraslim učiniteljima krivičnih djela. Ipak, kazne

su se mogle izreći samo mlađem maloljetniku koji je izvršio krivično djelo tipa
zločinstva i navršio 15 godina, s tim da su i te kazne sukladno čl. 30 obligatorno
ublažavane. Registar kazni u predmetnom zakonu obuhvatao je: smrtnu kaznu,
robiju, zatočenje, strogi zatvor, zatvor i novčanu kaznu kao glavne kazne, te gubitak
časnih prava i gubitak službe kao sporedne kazne. Međutim, temeljem ublažavanja
mlađi maloljetnici nisu mogli biti kažnjeni smrtnom kaznom, niti vječitom robijom,
već vremenom robijom do 20 godina i drugim pomenutim kaznama. S druge strane,
prema starijim maloljetnicima primjenjivale su se isključivo kazne, s tim da su i one
obligatorno ublažavane na način kako je to prethodno opisano.
Nakon II svjetskog rata na području Bosne i Hercegovine primjenjivano je
krivično zakonodavstvo Federativne Narodne Republike Jugoslavije u kojem je
krivičnopravni status maloljetnika na planu sankcioniranja bio nepovoljniji u
odnosu na krivično zakonodavstvo Kraljevine Jugoslavije. Ovakvu konstataciju
temeljimo ne samo na činjenici da je broj odgojno-popravnih mjera kao posebnih
maloljetničkih sankcija u Zakonu o vrstama kazni iz 1946. godine61 bio nešto manji
u odnosu na ranije zakonodavstvo, već posebno da su se prema maloljetnicima koji
su u vrijeme izvršenja krivičnog djela navršili 16 godina pored odgojno-popravnih
mjera mogle izricati i sve kazne bez bilo kakvog ublažavanja, uključujući i smrtnu
kaznu.62
Opći dio Krivičnog zakonika iz 1947. godine63 prihvata koncept prema kojem
primjena pojedinih sankcija prema maloljetnicima kao osobama uzrasta od 14 do
18 godina zavisi od stepena njihove duševne razvijenosti, odnosno da li su u vrijeme
učinjenja krivičnog djela bili krivično odgovorni ili ne. Maloljetnik koji zbog
duševne nerazvijenosti tempore criminis nije bio svjestan značaja svog djela ili nije
mogao upravljati svojim postupcima smatran je krivično neodgovornim i prema
njemu su se primjenjivale isključivo odgojno-popravne mjere, poput: a) predavanja
maloljetnika roditelju ili staratelju na nadzor, b) upućivanja u odgojnu ustanovu, c)
upućivanja u odgojno-popravnu ustanovu i d) upućivanja u medicinsko-popravni
dom. Krivično odgovornom maloljetniku su se mogle izricati sve vrste kazni za
61 Zakon o vrstama kazni od 14. avgusta 1946. godine („Službeni list FNRJ“ br. 66/46) je poznavao
slijedeće odgojno-popravne mjere: a) predavanje maloljetnika na odgoj roditeljima ili drugim
osobama koje se o njemu staraju, b) ukor i c) upućivanje u odgojno-popravni zavod.
62 Predmetni zakon je propisivao širok spektar kazni, čak njih 13 i to: smrtnu kaznu, gubitak
državljanstva, lišenje slobode s prinudnim radom, lišenje slobode, prinudni rad bez lišenja
slobode, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava, gubitak državne ili druge javne službe,
gubitak ili sniženje čina, zabranu bavljenja određenom djelatnošću ili zanatom, konfiskacija
imovine, novčana kazna, izgon iz mjesta prebivanja i stavljanje u obavezu da se popravi šteta (v. čl.
1. Zakona o vrstama kazni).
63 Opći dio Krivičnog zakonika (u daljem tekstu: OD KZ) od 4. decembra 1947. godine („Službeni
list FNRJ“ br. 106/47).
129
odrasle učinitelje krivičnih djela, izuzev smrtne kazne i kazne lišenja slobode s
prinudnim radom u doživotnom trajanju (čl. 9. OD KZ), s tim da je prema mlađim
maloljetnicima bila moguća i isključiva primjena odgojno-popravnih mjera, onda
kada s obzirom na ličnost učinitelja i okolnosti učinjenja krivičnog djela sud nađe
da u interesu prevaspitanja i popravljanja maloljetnika nije potrebno izricati kaznu.
Krivični zakonik iz 1951. godine64 osim što kategorizira maloljetnike na mlađe i
starije, također pravi i razliku između krivično odgovornih i krivično neodgovornih
maloljetnika. Jedinu vrstu sankcija koja se mogla izricati krivično neodgovornim
maloljetnicima bez obzira na na njihov uzrast predstavljale su odgojno-popravne
mjere predaje maloljetnika roditeljima ili upućivanja u odgojni dom. Primarni
odgovor na delinkventna ponašanja krivično odgovornih mlađih maloljetnika
činile su odgojne-popravne mjere ukora ili upućivanja u odgojno-popravni dom, a
mogli su biti i kažnjeni ukoliko su učinili teža krivična djela za koja je propisana
kazna strogog zatvora od 10 godina ili veća. U stvari, zanimljivo je da je predmetni
zakon kada su u pitanju mlađi maloljetnici zavisno od toga jesu li bili krivično
odgovorni ili ne, propisivao i primjenu različitih odgojnih mjera. S druge strane,
stariji maloljetnici su prevashodno kažnjavani,65 s tim da se prema ovoj kategoriji
maloljetnika onda kada učine krivična djela za koje je prepisana kazna strogog
zatvora do 5 godina ili neka blaža kazna mogla primjeniti odgojno-popravna mjera
upućivanja u odgojno-popravni dom.
Ipak, istinsku prekretnicu u razvoju maloljetničkog krivičnog prava u našoj
zemlji, a samim tim i sankcija za maloljetnike, predstavlja prva novela ovog
zakonika iz 1959. godine.66 Naime, na temelju najnovijih naučnih saznanja iz oblasti
psihologije, socijalne pedagogije, kriminologije i kriminalne politike maloljetnici
su dobili kvalitativno drugačiji status u odnosu na odrasle učinitelje krivičnih djela.
Napuštena je podjela na krivično odgovorne i krivično neodgovorne maloljetnike,
te je uveden novi sistem maloljetničkih sankcija koji je usmjeren ka odgoju i
individualnoj prevenciji. Konsekventno tome, dominantni oblik društvenog
reagiranja na delinkventna ponašanja maloljetnika (bez obzira jesu li u pitanju
mlađi ili stariji maloljetnici) predstavljaju odgojne mjere, čiji spektar je značajno
proširen, te je obuhavatao: a) disciplinske mjere (ukora i upućivanja u disciplinski
64 Krivični zakonik od 2. marta 1951. godine („Službeni list FNRJ” br. 13/51).
65 Ipak, kada je u pitanju kažnjavanje maloljetnika, Zakon je maloljetstvo tretirao kao miseratio
aetatis, tako da je postojala mogućnost ublažavanja kazni općeg krivičnog prava onda kada su se
primjenjivale prema maloljetnicima. U skladu sa čl. 72. za krivično djelo za koje zakon propisuje
smrtnu kaznu stariji maloljetnik je mogao biti kažnjen kaznom strogog zatvora najviše do petnaest
godina, a mlađi maloljetnik najviše do deset godina. Također, ovim članom je bila predviđena i
mogućnost ublažavanja kazne strogog zatvora po mjeri, pri čemu su postojala različita rješenja
zavisno jesu li u pitanju mlađi ili stariji maloljetnici.
66 Zakon o izmenama i dopunama Krivičnog zakonika (u daljem tekstu: ZID KZ) od 2 jula 1959.
godine („Službeni list FNRJ“ br. 30/59).
130
Vedad Gurda
centar za maloljetnike), b) mjere pojačanog nadzora (od strane roditelja ili staraoca,
u drugoj porodici ili od strane organa starateljstva), te zavodske mjere (upućivanja
u odgojnu ustanovu, u odgojno-popravni dom ili u ustanovu za defektne
maloljetnike) (čl. 41. ZID KZ). Osim toga, sudiji za maloljetnike su data značajna
diskreciona ovlaštenja prilikom izbora najprikladnije odgojne mjere, te je uveden
princip promjenjljivosti odgojnih mjera naknadnim odlučivanjem o obustavi
izvršenja ili zamjene jedne odgojne mjere drugom, čime su stvorene pretpostavke za
kvalitetniju individualizaciju tretmana maloljetnih delinkvenata.67 S druge strane,
kazna se mogla primjenjivati samo izuzetno (i to prema starijim maloljetnicima),
pri čemu je prihvaćen novi koncept da se prema ovoj kategoriji učinitelja ne
primjenjuju kazne općeg krivičnog prava, već maloljetnički zatvor kao specifična
kazna za maloljetnike. Ipak, maloljetnicima se mogu izricati i mjere bezbjednosti
kao sankcije općeg krivičnog prava, no s obzirom na njihovu pravnu prirodu i svrhu
one se potpuno uklapaju u novu paradigmu sankcioniranja maloljetnika.
Usvajanjem koncepta podjeljene zakonodavne nadležnosti u krivičnom
zakonodavstvu SFRJ Bosna i Hercegovina je 1977. godine dobila svoj Krivični
zakon,68 u kojem su Glavom III bile uređene krivične sankcije prema maloljetnicima.
Zadržan je sistem maloljetničkih krivičnih sankcija koji je ustanovljen Novelom
iz 1959., a jedina novina u ovoj oblasti odnosila se na to da je zavodska mjera
upućivanja u ustanovu za defektne maloljetnike, zbog njenog stigmatizirajućeg
značenja, preimenovana u mjeru upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje.
Štaviše, opisani sistem maloljetničkih krivičnih sankcija prihvaćen je i u krivičnom
zakonodavstvu u Bosni i Hercegovini nakon njenog osamostaljenja. Međutim,
Krivičnim zakonom Federacije Bosne i Hercegovine iz 1998. godine69 u domaće
zakonodavstvo su po prvi put uvedene odgojne preporuke, kao novi, alternativni
način reagiranja na delinkventna ponašanja maloljetnika. Odgojne preporuke
po svojoj pravnoj prirodi ne predstavljaju maloljetničke sankcije, već mjere sui
generis, koje upravo imaju za cilj izbjegavanje vođenja krivičnog postupka prema
maloljetnicima i izricanja maloljetničkih krivičnih sankcija. Uvođenje ovih mjera
predstavljalo je krupnu legislativnu novinu na planu usklađivanja domaćeg
zakonodavstva sa međunarodnim standardima maloljetničkog pravosuđa, te
afirmiranja vansudskih formi reagiranja na kriminalna ponašanja mladih, kao jedne
od najznačajnijih tendencija u savremenom maloljetničkom krivičnom pravu.70
67 Tako: Carić, A., Mlađe osobe u kaznenom pravu, str. 14.

68 Krivični zakon Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: KZ SR BiH)
(„Službeni list SR BiH“ br. 16/77).
69 Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 43/1998).
70 Vidi više u: Sijerčić–Čolić, H., Položaj maloljetnika u krivičnoprocesnom pravu Federacije Bosne i Hercego-
vine – usklađenost sa međunarodnim dokumentima koji se odnose na položaj maloljetnika koji su u sukobu
sa zakonom u: Sijerčić-Čolić, H., Bubalović, T. et al., Mladi u sukobu sa zakonom u svjetlu aktuelnih proble-
ma maloljetničkog krivičnog pravosuđa u Bosni i Hercegovini, Comesgrafika, Banja Luka, 2002., str. 41-49
131
Novelom domaćeg krivičnog zakonodavstva iz 2003. godine odgojne preporuke

su uvedene i u zakonodavstva Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko
Distrikta. Na kraju, posljednjom reformom maloljetničkog krivičnog zakonodavstva
u našoj zemlji (u periodu 2010 – 2014.)71 obuhvaćena je i oblast maloljetničkih
krivičnopravnih mjera i sankcija, no obzirom da ta nova zakonska rješenja ne
predstavljaju dio pravne historije, već pozitivno pravo, ista neće biti razmatrana u
ovom radu.
Zaključak
Krivičnopravni status maloljetnih učinitelja krivičnih djela do unazad nekoliko

stoljeća nije se u mnogome razlikovao od krivičnopravnog statusa odraslih. Prema
maloljetnicima su se primjenjivala pravila općeg krivičnog prava, odnosno krivičnog
prava za odrasle. Jedina naznaka diferenciranog tretmana javljala se upravo u
oblasti krivičnih sankcija, gdje su maloljetni učinitelji zbog njihovog maloljetstva
i nedoraslosti blaže kažnjavani u odnosu na punoljetne učinitelje. To znači da su i
njima izricane kazne kao jedina vrsta sankcija kojima su do tada sankcionira odrasli
učinitelji krivičnih djela, s tim da su zbog njihovog uzrasta ovoj dobnoj skupini
izricane blaže vrste kazni ili manja mjera kazne.
Tek sa razvojem naučnih disciplina koje za predmet svoga istraživanja imaju
ličnost čovjeka, poput medicine, pedagogije, sociologije, te posebno psihologije
došlo je do radikalne promjene u krivičnopravnom tretmanu maloljetnika u
sukobu sa zakonom. To stoga što su naučna saznanja do kojih se došlo u okviru
ovih disciplina ukazivala na (danas već općepoznatu) činjenicu da se ova dobna
skupina po biopsihološkim i socijalnim karakteristikama svoje ličnosti bitno razlikuje
od odraslih osoba, te da ih stoga treba i bitno drugačije krivičnopravno tretirati u
odnosu na punoljetne. Na tragu tih spoznaja u okrilju krivičnog prava dolazi do: a)
formiranja posebnih organa koji postupaju sa maloljetnim učiniteljima krivičnih
djela, b) uvođenja posebenog (krivičnog) postupka koji ti organi primjenjuju, c)
drugačijeg reguliranja krivnje (krivične odgovornosti) maloljetnika, te d) uvođenja
specifičnih krivičnopravnih mjera i sankcija koje se mogu izricati ovoj kategoriji
učinitelja.
71 Uvažavajući napredna uporednopravna iskustva, kao i tendencije prisutne u savremenim sistemima

maloljetničkog krivičnog pravosuđa, tokom 2010. u Republici Srpskoj, 2011. u Brčko Distriktu
Bosne i Hercegovine, te 2014. u Federaciji Bosne i Hercegovine usvojeno je novo maloljetničko
krivično zakonodavstvo, odnosno Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u
krivičnom postupku, koji integralno i autonomno regulira materijalnopravni, procesnopravni
i izvršnopravni status osumnjičenih (osuđenih) maloljetnika, pitanja organizacije sudstva za
maloljetnike, te procesuiranja krivičnih djela na štetu maloljetnika.
132
Vedad Gurda
Kada je riječ o razvoju maloljetničkih krivičnih sankcija u domaćem pravu

Kazneni zakon o zločinstvima i prestupcima za Bosnu i Hercegovinu, koji je donesen
1879. godine netom nakon austro-ugarske okupacije naše zemlje nije poznavao
specifične maloljetničke sankcije, već su maloljetnim učiniteljima izricane pojedine
krivične sankcije (kazne) koje su primjenjivane i prema odraslima, samo u manjem
trajanju. Oživotvorenje savremenih ideja o posebnom tretmanu maloljetnih u
odnosu na odrasle učinitelje krivičnih djela u oblasti krivičnih sankcija susreće se
tek u Krivičnom zakoniku za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca od 27. januara
1929. godine, koji je predviđao da se tzv. „zrelim“ mlađim maloljetnicima pored
kazni, kao sankcija općeg krivičnog prava, mogu izricati i specifične maloljetničke
sankcije odgojnog karaktera (koje nisu imale posebnog naziva) poput: ukora,
otpusta na prokušavanje, upućivanje u zavod za odgajanje i upućivanje u zavod
za popravljanje. One se susreću i u kasnijim jugoslovenskim krivičnim zakonima.
Ipak, istinsku prekretnicu u humaniziranju krivičnopravnog tretmana maloljetnika
u domaćem pravu predstavlja novela Krivičnog zakonika iz 1959. godine, kojom
je uspostavljen sistem maloljetničkih krivičnih sankcija koji je (gotovo) isključivo
bio fundiran na specifičnim maloljetničkim sankcijama, po svojoj svrsi, sadržini
i pravnoj prirodi različitim od krivičnih sankcija namjenjenih punoljetnim
učiniteljima krivičnih djela. Kasnijim novelema relevantnog zakonodavstva ovaj
sistem je djelimično mjenjan, no u značajnom obimu on čini fundus i današenjeg
sistema maloljetničkih krivičnih sankcija u Bosni i Hercegovini, koji je izuzetno
moderan i usklađen sa relevantnim međunarodnim standardima. Međutim, baš
kao i u drugim oblastima života u našoj zemlji i u ovoj oblasti postoji jaz između
normativne i socijalne stvarnosti, te se neke od sankcija koje su propisane zakonom
(posebno one institucionalnog tipa) u praksi gotovo i ne izriču zbog nepostojanja
institucija u kojima bi se iste izvršavale.
133
Elvira Islamović
Miro Gardaš, Dževad Drino i Anita Petrović
134
Elvira Islamović
ŽENE I RAD – OD PRIVATNOG DO JAVNOG
Sažetak
U članku se razmatra problematika položaja žena u sferi rada i zapošljavanja

u Bosni i Hercegovini krajem 19. i tokom 20. stoljeća. Žene su predstavljale
značajan dio raspoložive i aktivne radne snage već od samih početaka oblikovanja
savremenog tržišta rada. Ulazak žena na tržište rada nije doveo do socioekonomske
jednakosti između muškaraca i žena. Djelatnosti u kojima su žene pretežita radna
snaga u pravilu imaju niža primanja i niži društveni status. Spolna segregacija rada i
zanimanja, posljedica je patrijarhalno utemeljene rodne socijalizacije i usmjeravanja
žena za zanimanja koja su ‘’najsličnija’’ njihovoj ‘’prirodnoj’’ ulozi. U javnoj
sferi, žene su segregirane u određenim profesijama te i dalje ostaju u društveno
podređenom položaju. Plaćeni posao za žene na tržištu rada predstavlja jedan od
oblika društvenih odnosa u javnoj sferi patrijarhata. Spol/rod je važna odrednica
na temelju koje se oblikuju šanse za zapošljavanje i dijele određeni poslovi. Problem
neravnopravnosti žena na tržištu rada značajan je pokazatelj njihovog općeg stanja
u društvu i rodne nejednakosti.
Ključne riječi: žene, rad, tržište rada, ženska zanimanja
Uvod
Rad je najvažnija, osnovna ljudska djelatnost kojom čovjek osigurava dobra

neophodna za život i ostvaruje temeljne ljudske potrebe. Spol kao biološka kategorija
gotovo u svim društvima bio je važan osnov društvene organizacije rada i rodne
segregacije. Rod je pojam koji podrazumijeva društveno i kulturno konstruirane
razlike između muškaraca i žena koje se usvajaju procesom socijalizacije. Povijesno
oblikovan odnos subordinacije žena prema muškarcima, utemeljen je na shvaćanju
da je podjela između muškog i ženskog rada i uloga u društvu, prirodna i biološka.1
1 Tradicionalna sociologija spolnih uloga antifeministična je po svojoj orijentaciji. Funkcionalist

Talcott Parsons je tvrdio da su žene prirodno pogodne za «ekspresivnu» ulogu brige o djeci, dok
su muškarci pogodniji za «instrumentalnu» ulogu natjecatelja na tržištu rada. Da bi porodica
mogla funkcionirati, u njoj bi morala postojati podjela rada prema spolu u kojoj odrasli muškarci
i žene imaju različite uloge. Muškarci koji povezuju porodicu sa širim socijalnim sistemom
moraju biti “instrumentalni” u svojim orijentacijama, te stoga moraju pokazivati osobine
prodornosti, ambicija i samokontrole. Žene, s druge strane, imaju zadatak organizirati unutarnje
135
Francuski sociolog Pierre Bourdieu smatra da spolna podjela rada igra glavnu
ulogu u nastanku kolektivnih habitusa. Rodovi su spolno određeni habitusi. Oni
su društvena konstrukcija nastala kolektivnim radom socijalizacije (2001, 12).
Društvo predstavlja jednu vrstu totalne ustanove koja socijalizira spolno određene
razlike. Žene su u društvenom prostoru, smatra Bourdie, odvojene od muškaraca
negativnim simboličkim koeficijentom, koji utiče na sve što jesu i što čine.
Nejednakosti su rezultat procesa socijalizacije, tokom kojega žene i muškarci uče
svoje različite spolne uloge. U prošlosti su se funkcije žene uglavnom iscrpljivale
u obavljanju poslova tzv. prirodnog poziva žene, ona je držala “temelje kuće”,
bila majka, odgojateljica, supruga, podložna mužu kao hranitelju. Ženina je uloga
servilna, subimisivna i subordinirana. Iako su žene u tradicionalnim društvima
značajno pridonosile u proizvodnji hrane i općenito kućnoj ekonomiji, smatralo se,
da funkcija hranitelja porodice pripada muškarcu. U tradicionalnim društvima
javni život žena bio je reduciran na vrlo mali broj manifestacija, a privatna
sfera je gotovo u cjelosti determinirala njihov društveni status. Patrijarhalna i
autoritarna struktura svijesti počiva na ideologiji odijeljenih sfera, koja od žene
prvenstveno očekuje da bude majka, odgaja djecu, radi u kući, na polju, oko
stoke.2 Ženama se dodijeljuju svi domaći poslovi, tj. privatni i skriveni, nevidljivi,
beznačajni, monotoni. Različite rodne uloge muškaraca i žena u porodici rezultat
su patrijarhalne svijesti koja počiva na uvjerenju o intrinzičnoj razlici između
spolova i inferiornosti žena u odnosu na muškarce. Zahvaljujući dominantnom
patrijarhalnom sistemu vrijednosti, interesima i aktivnostima muškaraca pridaje
se veći značaj i prestiž. Subordinirana pozicija kućanskih poslova, koji gotovo
da se i ne smatraju radom, refleksija je patrijarhalne ideologije koja je prisutna u
percepciji, interpretaciji i vrednovanju rada. Keith Grint (1991) smatra kako je
rad društveno definiran. Koje će se aktivnosti smatrati radom, ovisi o tome „čija
se interpretacija aktivnosti smatra najvažnijom“. Definicija rada kako je poimaju
muškarci općenito ima najveću težinu, a rezultat takvog shvaćanja je da se veliki dio
napora i angažmana žena ne smatra radom.3 Pored kritike društvene i ekonomske
diskriminacije i eksploatacije žena, feministička stajališta poseban naglasak stavila
su na revalorizaciju i društveno priznavanje neplaćenog, nepriznatog kućnog rada
žena u ulozi domaćica, supruga i majki.
funkcioniranje porodice, podizanje i podržavanje djece i odraslih muškaraca, te stoga moraju

biti “ekspresivne”, odnosno blage, emocionalne i otvorene. Ukoliko muškarci i žene u svojim
porodičnim orijentacijama i funkcijama postanu pretjerano slični - njihovo međusobno natjecanje
će razoriti porodični život.
2 Spolna je razlika politička razlika: spolna razlika jest razlika između slobode i potčinjenosti. U
prvobitnom ugovoru, pomoću kojeg su muškarci svoju prirodnu slobodu pretvorili u sigurnost
građanske slobode, žene ne sudjeluju kao stranka. Žene su predmet ugovora. Ugovor (spolni)
jest sredstvo pomoću kojeg muškarci svoje prirodno pravo nad ženama pretvaraju u sigurnost
građanskog patrijarhalnog prava. Pateman, C. (2000), Spolni ugovor, str. 21.
3 Navedeno prema: Haralambos, Holborn (2002), Sociologija, str. 685.
136
Elvira Islamović
Žene Bosne i Hercegovine na tržištu rada – historijska

perspektiva
Za analizu rodnih nejednakosti neophodno je razumijevanje koncepta

patrijarhata. U svojoj knjizi Spolna politika Kate Millett (1970) tvrdi da je patrijarhat
“najrasprostranjenija ideologija naše kulture, njezin temeljni koncept moći.
Patrijarhat je sistem u kojem muškarci dominiraju nad ženama. On je “stroži od
klasne stratifikacije, uniformniji, sasvim sigurno otporniji”. Sylvija Walby smatra,
kako je u devetnaestom stoljeću patrijarhat bio pretežito privatan. Muškarac je glava
kućanstva i kontrolira ženu u privatnoj sferi. Ženama je onemogućen ulazak u javnu
sferu, u područja poput obrazovanja, rada, politike. Ženski rad u kući i proizvodnja
u kućanstvu bila je najvažnija struktura privatnog patrijarhata, a podupirale su je i
druge patrijarhalne strukture koje su isključivale žene (Walby, 1990). Patrijarhalne
prakse podupiru devalvaciju i marginalizaciju ženske radne snage u kućnoj ili
privatnoj sferi, što je omogućilo plodno tlo za marginalizaciju žena i u javnoj sferi
kao plaćenu radnu snagu (Galić, 2011, 27.) Spolna segregacija rada i zanimanja,
posljedica je sistematskog učinka rodnog usmjeravanja žena kroz obrazovni sistem
i pripremanje žena za zanimanja koja su “najsličnija” njenoj “prirodnoj” ulozi.
Patrijarhalno utemeljena rodna socijalizacija naglašava određene načine na koje
muškarci i žene razvijaju različite karakteristike, sposobnosti, vrijednosti i vještine.
U uvjetima agrarnog društva, gdje je stanovništvo pretežno poljoprivredno
orijentirano na selo, neobrazovano, raspodjela dobara u porodičnim domaćinstvima,
najčešće je na štetu žena što ih dovodi u društveno podređen položaj. Osnovni
vidovi privređivanja bosanskohercegovačkog stanovništva bili su zemljoradnja
i stočarstvo na selu, a zanatstvo i trgovina u gradu. U predindustrijskoj Bosni i
Hercegovini postojalo je više esnafa i manje poznatih privrednih aktivnosti prije
pojave industrijske proizvodnje, u kojima su žene imale značajnu ulogu. To su,
prije svega, različite uslužne djelatnosti ili veoma raširena proizvodnja tekstila koje
su obavljale žene, ali koje se prije percipiraju kao kućni rad, nego kao proizvodno i
radno prepoznatljiva i značajna djelatnost žena u ovom razdoblju. U istraživanju
o učešću muslimanskih žena u tradicionalnim privrednim djelatnostima, Ljiljana
Hadžidedić došla je do zaključka da su muslimanske gradske žene bile aktivan
sudionik u tradicionalnoj privredi starog Sarajeva na kraju 19. i početkom 20. stoljeća
(2006, 8). Privrednu aktivnost Muslimanki u navedenom periodu, Hadžidedićeva
dijeli na nekoliko vrsta djelatnosti: domaću radinost, trgovinu, uslužne djelatnosti i
doradu zanatskih proizvoda. Proizvodnja tekstila, tkalačka i vezilačka vještina žena
bila je raširena u čitavoj Bosni i Hercegovini. U ovoj privrednoj aktivnosti žene
su našle svoje mjesto. Tekstilna radinost postala važan izvor dopunskih prihoda
u vrijeme kad industrijska roba nije još imala širu primjenu, bila je velika
potražnja za ovim proizvodima. Pored prihoda ostvarenih od proizvodnje tkanih
i vezenih predmeta, te trgovine, siromašnije žene ostvarivale su prihode vršeći
137
različite uslužne djelatnosti posebno u gradskim sredinama: čišćenje, čuvanje djece,

poslovi u hamamima, vodonoše, aščije (Hadžidedić, 2006, 3). Žene su se uključivale
i u zanatsku djelatnost, međutim, njihovo učešće u zanatskoj privredi grada, ostalo
je široj javnosti nepoznato, jer su ovu djelatnost obavljale u svojim kućama. One su
često učestvovale u doradi nekih proizvoda. Žene su aktivno učestvovale u brojnim
zanatskim djelatnostima koje su postojale u Sarajevu i Bosni i Hercegovini u 19. i
20. stoljeću.4 Tradicionalna ženska proizvodna zanimanja su poljoprivreda i neki
zanati u kućnoj radinosti, vezenje, tkanje, šivanje, pletenje i slični poslovi. Iako je
rad žena u ovom razdoblju u navedenim proizvodnim zanimanjima činio značajan
udio u proizvodnji i viškovima proizvodnje, pogotovo prehrambenih proizvoda,
omogućavao ženama djelimično izlazak iz zatvorenog kućnog prostora i donekle
promjenu tradicionalnih predrasuda prema ženama, ta zanimanja nisu omogućila
značajniju promjenu društvenog položaja žena.
Industrijska revolucija je utjecala na daljnju diferencijaciju društva i nastanak
brojnih novih zanimanja. Razvojem industrije i uspostavom kapitalističkog društva
razvija se i društvena pokretljivost. Porast broja zaposlenih žena u industriji u
većini europskih zemalja može se pratiti od kraja 19. stoljeća do tridesetih godina
20. stoljeća. U Bosni i Hercegovini također krajem 19. i početkom 20. stoljeća,
brojne muslimanske žene i djevojke postaju industrijske radnice. Napredak u
tehnici potiskivao je stare modele privređivanja i načine rada, što je oslobodilo
ženu inferiornog statusa koji je proizilazio iz nedovoljnosti njene fizičke snage
za obavljanje brojnih vrsta poslova. Modernizacija, industrijalizacija i dolazak
kapitalizma omogućili su ženama pristup zaposlenju, obrazovanju i školovanju. U
razdobljima industrijskog razvoja, žene ulaze u industriju u početku na pomoćne
poslove, da bi potom ženska radna snaga postala glavna u pojedinim industrijskim
granama, koje više traže prilagodljivost na jednolične poslove i slične tehnike,
a manje veću fizičku snagu. U Bosni i Hercegovini krajem 19. i početkom 20.
stoljeća osnivaju se tkaonice ćilima, u kojima se zapošljavaju i muslimanske žene.
Prve radnice bile su poznatije tkalje, a zapošljavaju se i odraslije muslimanske
djevojčice. Kasniji karakter razvoja ekonomije, omogućio je ženama ulazak u
prosvjetna i uslužna zanimanja, te niže rangirana administrativna zanimanja.
Sudjelovanje žena u javnim službama, posebno u periodu prije Prvog svjetskog rata
bilo je ograničeno uglavnom na sporedne i pomoćne poslove. Zajedničko svim
profesijama u kojima su žene radile bilo je da su bile slabije plaćene od muškaraca.
4 Različite djelatnosti prisutne su naročito u gradskim sredinama: kazaski, jorgandžijski,

kazandžijski, terzijski, papučijski, telukčijski, dugramadžijski zanat (umjetnički stolari),
kujundžijski, i dr. Postoje istraživanja koja ukazuju da je muslimanska gradska žena bila aktivan
sudionik u tradicionalnoj privredi starog Sarajeva na kraju 19. i početkom 20. stoljeća. Hadžidedić,
Lj. (2006), Učešće muslimanskih žena u tradicionalnim privrednim djelatnostima u Sarajevu krajem
19. i početkom 20. stoljeća, Prilozi historiji Sarajeva str. 301-314, dostupno: http://www.iis .unsa.
ba/posebna/Sarajevo/ljiljana-hadzidedic.htm. od 17.11.2006.
138
Elvira Islamović
Udio žena u tzv. “javnom sektoru” u tom razdoblju, ali i kasnije značajno je
zaostajao u odnosu na muškarce. Žene su i dalje bile najviše radno angažirane
u primarnim zanimanjima (poljoprivreda), zatim sekundarnim (prerađivačka
industrija), a najslabije u tercijarnim, koje uključuju slobodne profesije, činovnike
i namještenike uslužnih službi. Žene su se nalazile u najnižim platnim razredima
i obavljale uglavnom nekvalificirane poslove. Sve je više žena posao počelo tražiti
u industriji, primarno tekstilnoj. Od tada pa sve do danas tekstilna industrija
gotovo u potpunosti ovisi o ženskoj radnoj snazi. Uprkos međunarodnoj zakonskoj
regulativi, i danas je upravo tekstilna industrija i dalje mjesto najvećeg izrabljivanja
radnica u zemljama Trećeg svijeta kao i ilegalnih imigrantica. Zahtjevi žena za
jednakim pravima i potrebe kapitalizma za jeftinom radnom snagom, uzrokovali su
veći porast zaposlenih žena, ali i eksploataciju na poslu. Uvjeti rada u tvornicama
bili su iznimno loši. Žene su bile slabije plaćene od muškaraca, često samo pola
nadnice. Zbog teških i ponižavajućih uvjeta, u Europi već sredinom 19. a u Bosni
i Hercegovini početkom 20. stoljeća, žene počinju organiziranu borbu za veća
radna prava, prvenstveno za izjednačavanje nadnica. Radnice tvornice ćilima u
Sarajevu 1905. godine organizirale su štrajk.
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća postepeno se povećavao broj zaposlenih žena
u različitim profesijama, od radnica u tvornicama, do žena zaposlenih u prosvjeti,
zdravstvu i državnoj upravi. Karakteristično je, ne samo za državu Kraljevinu
SHS, nego i za većinu europskih dražava u to vrijeme, da je žena bila manje
plaćena za svoj rad od muškarca. U pojedinim “muškim” profesijama žene su se
morale pojedinačno izboriti za svoj status. Zahvaljujući otvaranju ženskih škola
broj pismenih žena se stalno povećavao. Broj pismenih žena tokom posljednje
decenije 19. stoljeća povećao se za 26,21 %.5 Prema popisu stanovništva iz 1921.
godine u Jugoslaviji je živjelo 6.380.102 žena ili 41 posto ukupnog stanovništva.
U radnom odnosu bilo je 72.500 žena, što je u odnosu na ukupan broj zaposlenih
iznosilo 19 posto.6 Radnice u jugoslovenskim zemljama na temelju radnog prava
imale su određenu zaštitu: pravo na porodiljsko odsustvo (dva mjeseca prije i dva
poslije porođaja), zabranjen je bio noćni rad u industriji i rudarstvu te poslovi
štetni po zdravlje. Iako su Zakonom o zaštiti radnika iz 1922. godine osigurana,
u praksi, ova prava su se često kršila i slabo primjenjivala. U dvadesetom stoljeću
patrijarhat postaje javnim. Javi patrijarhat je “oblik u kojemu žene imaju pristup
i javnim i privatnim područjima. One nisu istjerane iz javnog područja, ali su u
njemu u podređenom položaju (Walby, 1990). U javnoj sferi, žene su segregirane u
određenim profesijama koje su manje plaćene i imaju niži status od muških. Plaćeni
posao za žene na tržištu rada predstavlja jedan od oblika društvenih odnosa u javnoj
sferi patrijarhata (Walby, 1990).
5 Ženski vremenplov, (2002), str. 33.

6 Isto, str. 37.
139
Žene i rad u socijalizmu
U socijalizmu je raniji ideal žene domaćice zamijenjen idealom: žena saborac i

žena radnica. Socijalističko društvo učinilo je značajan pomak prema smanjivanju
rodnih nejednakosti, ali nije uspjelo iskorijeniti ih. Ravnopravnost u Jugoslaviji
žene su dobile provođenjem socijalističke revolucije kroz normativno-pravni
i vrijednosno-ideološki sistem, kao dio socijalističke ideologije. Priznavanje
političkih prava ženama otvorilo je mogućnosti za participaciju žena u političkom
životu, ali i ravnopravnost žena u svim oblicima zakonodavstva i jednakopravnost
s muškarcima u sferi rada. Ustav iz 1946. godine u članu 24. propisuje: “Žene su
ravnopravne sa muškarcima u svim područjima državnog, privrednog i društveno-
političkog života. Za jednaki rad žene imaju jednaku plaću, kao i muškarci i uživaju
posebnu zaštitu u radnom odnosu. Država naročito štiti interese matere i djeteta,
osnivanjem rodilišta, dječijih domova i obdaništa i pravo matere na plaćeni dopust
prije i poslije porođaja.” U navedenoj ustavnoj odredbi priznato je pravo ženama na
potpunu ravnopravnost sa muškarcima u svim područjima državnog, privrednog
i društveno-političkog života. Ova odredba Ustava je praktično značila da su svi
ostali zakoni i podzakonska akta, uredbe i drugi propisi koje su državni organi
i institucije donosili, morali uključivati navedeni ustavni princip ravnopravnosti.
Citirana odredba Ustava, naglašava i pojedine segmente proklamovane
ravnopravnosti: pravo na istu plaću za jednak rad, prava žene kao majke, njenu
zaštitu, politička prava. Osnova za diskriminaciju na temelju spola, moglo bi se
reći nije bilo. Ukinuta je zakonska podrška isključivosti u zapošljavanju, državna
politika više nije usmjerena na ograničavanje žena u privatnu sferu, pa ipak žene i
dalje primaju niže plaće od muškaraca, a zakonodavstvo koje nalaže jednakost za
sve, zbog naslijeđenih patrijarhalnih kulturnih praksi, ne provodi se uvijek. Nije
bilo dovoljno samo ženi priznati politička i građanska prava, nego je bilo potrebno
da se ona osposobi da ta prava u punoj mjeri koristi.
Pravo na rad ženama u socijalističkoj Jugoslaviji potvrđeno je i Ustavnim
zakonom 1953. godine. To isto pravo sadržavao je i Zakon o radnim odnosima
koji je donijet 1957. godine.7 Ustav SFRJ koji je usvojen 1963. godine izrazio
je maksimu socijalističkog društva da rad i rezultati rada određuju materijalni i
društveni položaj čovjeka i da nitko ne može sticati, neposredno ili posredno,
materijalne i druge koristi eksploatacijom tuđeg rada, prema maksimi «svako
prema svojim sposobnostima, svakom prema radu». Poznato je da prije 1957. godine
nije bilo zakona kao pravnog akta, koji sveobuhvatno regulira materiju iz područja
radnih odnosa. Međutim, podzakonskim propisima kojima je bilo regulirano ovo
područje, među prvima je donesena Uredba iz 1946. godine o odsustvu žena prije i
7 Stenek, Z., Sistem pravne regulacije socijalnog statusa žene, u: Kožul, F. (1973), Samoupravni i
radni status žene u Bosni i Hercegovini, str. 44.
140
Elvira Islamović
poslije porođaja, prema kojoj je porodiljsko odsustvo iznosilo ukupno 12 sedmica

(u poređenju sa dotadašnjih 105 dana).8 I ranije je Ustav FNRJ predviđao posebnu
zaštitu žene, što je kroz različite propise posebno regulirano, a 1957. godine kroz
odredbe Zakona o radnim odnosima i Zakona o javnim službenicima. Načela
jednakosti žene u pogledu rada, podrazumijevaju: pravo na rad uz slobodu rada,
pravo na jednaku plaću, pravo na stalno zaposlenje, aktivno i pasivno pravo
upravljanja, pravo na zaštitu na radu, jednak položaj u radu na bazi ravnopravnosti
sa ostalim članovima radne zajednice i pravo na stručno usavršavanje.9 U odnosu
na zakonodavstva iz ranijih historijskih razdoblja, postignut značajan napredak u
pogledu radnog prava i socijalne zaštite žena. Međutim, činjenica je da normativni
koncept sistema prava i dužnosti žena radnica nije dosljedno proveden, odnosno da
postoji nesklad između stvarnog i pravnog stanja u tom pogledu.
Nakon Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini 83 posto stanovništva živjelo
je na selu, a 17 posto u gradu.10 Industrija je zapošljavala svega 2 posto ukupnog
stanovništva.11 Preko 70 posto stanovništva bilo je nepismeno. Proces modernizacije
bosanskohercegovačkoga društva odvijao se u vidu deagrarizacije koja se uglavnom
manifestirala kroz prelazak, pretežno muške radne snage iz agrara u industriju.
Ovi procesi u Bosni i Hercegovini odvijali su se veoma intenzivno od 1945. do
1953. godine, što je za posljedicu imalo znatan stupanj deagrarizacije stanovništva
i brojne promjene u strukturi čitavog društva. Mijenja se struktura radne snage,
postepeno dolazi do nestajanja tradicionalnih formi života, koje se pored ostalog
očituju i u nestajanju starih zanata na selu, što je posljedica ekonomske politike
koja je, osjećajući potrebu za sve brojnijom seoskom radnom snagom, uništavala
zanatstvo koje se javljalo kao jedno od dopunskih zanimanja seoskog stanovništva,
naročito žena. Potisnuta je, nekad u Bosni i Hercegovini razvijena i raznovrsna te po
umjetničkoj vrijednosti veoma cijenjena kućna radinost. U ovoj djelatnosti žene su
ranije bile značajno zastupljene. Napuštanje poljoprivrede kao glavnog zanimanja i
izvora prihoda te implikacije ovog procesa na položaj žena na selu, veoma su značajne.
8 Isto.
9 Pored općeg sistema normi iz radnog prava, postojao je manji broj normi koje se odnose isključivo
na ženu – radnicu. To su norme kojima se regulira zaštita žene-radnice po Osnovnom Zakonu
o radnim odnosima, odredbe propisa iz oblasti socijalnog osiguranja kao i zaštite na radu.
Postojeće norme radnog zakonodavstva, i odredbe propisa iz oblasti socijalnog osiguranja kao
i zaštite na radu, štitile su žene od raspoređivanja na radna mjesta na kojima se vrše teški fizički
poslovi, kao i mjere radi otklanjanaja opasnosti za zdravlje žena, reguliranje prava iz penzionog
osiguranja, kao i prava u vezi sa trudnoćom, porođajem i materinstvom. Međutim, kao primarno
pitanje u sferi reguliranja rada i radnih odnosa, a time i prava i dužnosti iz ovog domena, treba
istaći odnos između zakonskih normi i normi autonomnog prava radnih institucija. Stenek, Z.,
nav.dj. str. 41.
10 Kamberović, H. (2000), Prema modernom društvu - Bosna i Hercegovina od 1945. do 1953. godine,
str. 16.
11 Isto.
141
Poljoprivredu je napuštalo uglavnom mlađe muško stanovništvo, što je vodilo ka

feminiziranju sela i ostanku uglavnom starijeg stanovništva u agraru. Naročito
težak položaj stanovništva bio je u onim krajevima u kojima je poljoprivreda vrlo
ekstenzivna (zemlja nije naročite kvalitete, kulture koje se uzgajaju su ograničene, a
oruđe za obradu u privatnom sektoru primitivno), pa su i prinosi od poljoprivrede
vrlo niski. S obzirom da još uvijek nije došlo do modernizacije sela i agrara (slabo
razvijena vodovodna mreža, pomanjkanje poljoprivrednog oruđa i mašina, nizak
stupanj agrotehnike, slabo razvijena privreda), uvjeti za žene u poljoprivrednoj
djelatnosti nisu bili zadobvoljavajući. Pojava takozvanog “privremenog rada” u
inozemstvu naročito od 1965. godine, stvorila je nagle promjene u ekonomskim
i socijalnim odnosima. To je naročito važilo za zapadni dio Bosne i Hercegovine,
koje je bilo područje sa najizraženijom ekonomskom emigracijom. Sve prisutniji
oblik ekonomske migracija unio je nestabilnost u bračne zajednice. Žene su
morale preuzeti i uloge muškaraca, što predstavlja nesrazmjeran teret održavanja
domaćinstva i porodice.
Model planske privrede uz kasnije uvedeno samoupravljanje u socijalističkoj
Jugoslaviji, slavio je vrijednosti rada. Antifašistička fronta žena takođe se uključila
i u skladu sa udarničkim idejama, žene Bosne i Hercegovine učestvovale su u
dobrovoljnom radu, osnivale ženske radne brigade koje su pomagale u obnovi
zemlje. Na izgradnji autoputa Zagreb-Beograd, sudjelovalo je 404. 227 žena. Među
brojnim udarnicama najveći je broj dolazio iz tekstilne industrije. Promjene u
sferi ekononomije, dovele su do toga da poljoprivreda više nije bila dominantna sa
proizvodnog aspekta, a sve veći broj stanovništva zaposlenje je našao u industriji.
U Bosni i Hercegovini se podižu nova industrijska preduzeća koja su trebala znatan
broj radne snage. Pored industrije, javlja se i niz uslužnih djelatnosti u kojima su
mogućnosti za nova zaposlenja. Razvojem nauke i tehnologije, traži se sve više
obrazovana i kvalificirana radna snaga. Pojavljuju se i mnoga nova zanimanja.
Obrisi modernog društva zahvataju skoro sva područja života, od ljudske
reprodukcije i ekonomije, do politike, prava, kulture i porodice. Država preuzima
veću brigu za ekonomiju, zdravstvo, školstvo. Porodica gubi tradicionalne funkcije,
koje preuzimaju različite državne institucije, a smanjuje se i broj članova porodice.
Država ulaže napore da bi ženama olakšala teret brige o djeci. Ipak žene su i dalje
većinom bile odgovorne za odgoj djece i kućanske poslove, čak i kad su imale
puno zaposlenje izvan doma. Povećanje zaposlenosti žena rezultat je promjena u
karakteristikama i tipu posla. Dok potražnja za radnicama u industriji pada, dolazi
do povećanja broja poslova u sektoru usluga, što je smanjilo potražnju za fizičkim
radom i izjednačilo položaj spolova na tržištu rada. Vidljiv je značajan pomak
ekonomske uloge žene koja se više ne posmatra isključivo u kategorijama neplaćenog
rada, nego plaćenog zaposlenja izvan kuće. Pod utjecajem povećanja obrazovnih
standarda, borbe ženskih pokreta za jednakost te novih oblika tehničke i ljudske
podrške, mnoge žene traže i očekuju posao na tržištu rada. Bez obzira na političku
142
Elvira Islamović
i pravnu ravnopravnost, život žena u stvarnosti određivao je u velikoj mjeri splet

različitih utjecaja, od tradicionalnih predrasuda i snažnog konzervativizma koji
zadržava ženinu podložnost, do percepcije procesa emancipacije kao dovršenog,
iako je on vremenom doživio stagnaciju.
Prema podacima Izvještaja Saveza ženskih društava Bosne i Hercegovini
kretanje zapošljavanja žena u prosjeku pokazuje tendenciju bržeg porasta nego kod
muške radne snage, što se vidi iz slijedećih podataka o ukupnom broju zaposlenih:
Tabela 1: Tendencija porasta žena u ukupnom broju zaposlenih (1955-1960)
Ukupno Zaposlenih % žena na Kretanje
Godina Porast žena
zaposlenih žena sve zaposlene ukupno
1955. 367.000 67.000 17 100.000 100.000
1955. 367.000 67.000 17 100.000 100.000
1956. 377.000 68.000 18 103.000 106.000
1957. 402.000 73.000 18 109.000 113.000
1958. 416.000 77.000 19 113.000 120.000
1959. 440.000 83.000 19 120.000 129.000
1960. 473.000 91.000 19 129.000 141.000
Izvor: ABiH, Izvještaj Saveza ženskih društava Bosne i Hercegovine, Sarajevo, oktobar 1961. godine
Procenat zaposlenih žena u Bosni i Hercegovini iznosi oko jednu petinu od

ukupno zaposlenih u odnosu na prosjek Jugoslavije, gdje zaposlene žene obuhvataju
oko jednu četvrtinu svih radnih mjesta u zemlji.12 U strukturi zaposlenih žena po
granama u privredi vidi se da je daleko veći stepen žena zaposlenih u neprivrednim
djelatnostima. Od ukupnog broja zaposlenih žena u Bosni i Hercegovini u
privredi je zaposleno 14%, dok je u neprivrednim djeklatnostima zaposleno 45%
od ukupnog broja zaposlenih. Učešće žena u ukupnom broju zaposlenih po
pojedinim granama i oblastima privrede ilustriraju sljedeći podaci:
Tabela 2: Ukupno procentualno učešće žena u ukupno zaposlenim osobama
Tekstilna industrija 65,7
Prehrambena industrija 29,4
Duhanska industrija 71,3
Sve ostale grane industrije 7-8
Trgovina i ugostiteljstvo 29,7
Zanatstvo 19,8
Izvor: ABiH, Izvještaj Saveza ženskih društava Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1961. godine
12 Izvještaj Saveza ženskih društava Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1961., str. 2.

143
Tabela 3: Procenta učešća žena

Kulturno-obrazovna i socijalno zdravstvena 46,7
Državni organi 28,0
Privredni sektor 28,2
Izvor: ABiH, Izvještaj Saveza ženskih društava Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1961. godine
Starosna struktura zaposlenih žena, prema anketi iz 1958. godine, pokazuje

da su zaposlene pretežno mlađe žene. Radnice od 20 do 30 godina života čine
52,8 % , a od 30 do 40 godina 21,8%. Od ukupno anketiranih, 41% su udate žene.
Djecu ima 41% radnica i 40% službenica.13 Prepreka većoj zaposlenosti žena,
profesionalnom napredovanju i većim ličnim dohotcima, jeste njihova nedovoljna
obrazovanost i stručnost. To je naročito slučaj sa ženama radnicama, čiji je broj u
kategoriji visokokvalificiranih i kvalificiranih neznatan. Nepovoljna kvalifikaciona
struktura zaposlenih žena, za posljedicu ima da su njihove zarade niže, te je prema
tome i njihova ekonomska samostalnost slabija. Žene se zapošljavaju uglavnom u
sektorima koji su rodno segregirani, slabije plaćeni i gdje teže dolaze do rukovodećih
položaja (školstvo, zdravstvo, socijalne službe, usluge). Žene su se uglavnom
odlučivale za kulturno-prosvjetne i zdravstveno-socijalne djelatnosti, te za poslove
u državnoj upravi i društvenim djelatnostima. Velik procenat zaposlenih žena
radio je u specifičnim “ženskim djelatnostima” (sekretarice, učiteljice, odgajateljice,
medicinske sestre, tekstilne radnice). Žene su bile značajna radna snaga i u
administrativnim poslovima. Zbog niže stručne spreme, uglavnom su radile na
slabije plaćenim poslovima, i s manjom mogućnošću profesionalnog napredovanja.
Glavna preokupacija većine zaposlenih žena po završetku radnog vremena bila je
briga oko djece i kućanstva, što je ostavljalo malo mogućnosti za dalje obrazovanje.
Tradicionalna podjela rada na muške i ženske aktivnosti, bila je vidljiva i u sferi
društvene proizvodnje. U javnoj diskusiji o položaju žene u sferi rada, postavljalo
se pitanje da li je ženin rad uopće rentabilan uzimajući u obzir činjenicu da radne
organizacije u kojima radi većina žena moraju, uglavnom, same snositi troškove
biološke reprodukcije te se one nalaze u ekonomski nezavidnoj situaciji, u odnosu
na radne organizacije u kojima su zaposleni muškarci. Odatle su proizilazili zahtjevi
mnogih radnih organizacija da izmijene strukturu zaposlenih, odnosno, njihov
otvoreni otpor da primaju na posao žene.14
Ovakav pristup zapošljavanju imao je i praktične posljedice diskriminacije žena
prilikom zapošljavanja. “Danas žena sa istim kvalifikacijama kao muškarac teže
dobija posao. Tako je 1969. godine zaposleno 37 odsto žena u odnosu na ukupan broj
žena koje su tražile posao, odnosno 3,6 odsto u odnosu na ukupan broj osoba koje su
13 Isto, str. 3.
14 Žena danas, br. 266,1970, str. 33.
144
Elvira Islamović
tražile zaposlenje. Taj isti procenat, međutim, kod muškaraca iznosi pet. Drugo, žene
u prosjeku mnogo duže čekaju na posao nego muškarci. Na primjer, muškarci koji
čekaju preko tri godine da dobiju posao predstavljaju 4,4 odsto, a žene čak 5,8 odsto
u odnosu na ukupan broj lica koji čekaju na zaposlenje.” 15 Rodna segregacija na
tržištu rada očituje se u ustrajnim stereotipima i podjelama na temelju tradicionalnih
predodžbi o “urođenim” ženskim karakteristikama koje ih čine slabijim, manje
korisnim članovima društva i manje racionalnim od muškaraca. Ova pojava bila je
očigledno u suprotnosti sa proklamiranim jednakim pravom na rad svih ljudi bez
obzira na spol. Samostalnost i ekonomska neovisnost motivirale su mnoge žena na
nastavak školovanja. Tako je 1969. godine u odnosu na 1964. godinu, za dva puta
porastao broj visokokvalificiranih i kvalificiranih žena koje traže posao.16 U istom
periodu porastao je za pet puta broj žena sa visokom i višom stručnom spremom
koje traže posao, a istovremeno opao broj nekvalificiranih i kvalificiranih žena koje
žele da rade.17 Učešću žena u društveno-proizvodnom radu, prethodila je temeljita
promjena u podizanju obrazovnog nivoa žena u svim vrstama škola i drugim
obrazovnim ustanovama. Kontinuirano je rastao broj studentica na fakultetima,
visokim i višim školama, kako redovnih, tako i vanrednih. U školskoj 1967/68.
bilo je 37,6% više učenica nego u 1965/66. godini.18 Najveći broj studirao je na
fakultetima društvenih nauka, ali je rastao i broj ženske omladine na fakultetima
egzaktnih i tehničkih nauka.
Tabela 4: Učešće žena u društvenom sektoru po granama djelatnosti 1964-1969.

(godišnji prosjek)
Grana- 1964 1966 1969
djelatnost ukupno žene% ukupno žene% ukupno žene%
Obrazovanje 12.836 51,7 14.436 51,1 17.089 49,8
Naučna djelatnost 547 42,8 785 38,4 769 35,6
Zdravstvena zaštita 10.374 62,6 11.741 62,4 12.425 62,0
Socijalna zaštita 1.372 54,4 1.453 59,5 1.657 58,8
Ugostiteljstvo 4.984 49,8 5.199 51,3 5.362 52,7
(Statistički godišnjak SRBIH, 1970)
Iz navedenih pokazatelja, vidljivo je povećanje učešća žena u djelatnostima i

zanimanjima, kao što su obrazovanje, zdravstvena i socijalna zaštita i ugostiteljstvo,
koja su ustvari najsličnija i najbliža onim poslovima koji «simuliraju» ženinu
«prirodni» poziv, odnosno predstavljaju svojevrsan produžetak, njenih porodičnih
15 Isto, str. 34.

16 Isto.
17 Isto.
18 Statistički godišnjak Jugoslavije, 1969.
145
obaveza. U takvim uvjetima, prepoznatljiva su bila takozvana «ženska zanimanja»,

koja su bila s nižim statusom i manjom plaćom. Jedno od takvih zanimanja, bilo
je u tekstilnoj industriji. «U sekundarnom sektoru, a tu je ključna industrija, žene
su raspoređene po principu selektivne diskriminacije u grane u kojima je posao,
tobože, ženski, ali najčešće sa zastarjelim tehnologijama, nižom obrazovnom
strukturom i slabijim osobnim dohotkom.19 S takvim konceptom bila je povezana
i asimetrija moći u odnosu spolova koja je dolazila do izražaja i u profesionalnim
karijerama i uporodičnim obavezama pa i u načinima spolne socijalizacije.
Tabela 5: Učešće žena u društvenom sektoru po granama djelatnosti 1986-1988.

(godišnji prosjek)
Grana- 1986 1987 1988
Djelatnost ukupno žene % ukupno žene % ukupno žene %
Obrazovanje 27.685 56,8 27.746 57,0 27.581 57,0
Osnovno 19.672 60,4 19.722 60,6 19.531 60,4
Srednje 6.074 49,9 6.049 50,2 6.104 50,8
Više 125 52,3 124 52,5 123 54,4
Visoko 1.689 49,4 1.739 49,6 1.697 49,3
Naučno-istraživačka 1.495 40,9 1.478 41,2 1.541 40,7
Zdravstvena zaštita 31.538 73,6 33.521 73,4 33.402 73,8
Socijalna zaštita 4.933 77,7 5.246 77,5 5.396 78,0
Ugostiteljstvo 19,475 57,2 19,788 58,1 23.485 60,0
(Statistički godišnjak SRBiH, 1989)
Neka objašnjenja rodnih nejednakosti na poslu, koje podrazumijevaju obično

manje plaće od muškaraca, čestu koncentriranost žena u nižim slojevima profesija
u kojima rade, kao i vjerovatnost da će biti samo djelimično zaposlene, koncentriraju
se na karakteristike žena i muškaraca. Ona obično smatraju da nejednakosti na
tržištu rada potiču iz ženine uloge u porodici. Drugi pristupi se koncentriraju
na tržište rada i na način na koji ono ograničava mogućnosti otvorene ženama.
Usprkos načelnom stajalištu da je društvena emancipacija žene u samoupravnom
socijalističkom društvu neupitna, a da je rad najbolji prostor za njenu realizaciju,
na društvenoj sceni, postojale su i dileme koje dovode u pitanje granice i posljedice
zapošljavanja žena, a samim tim i uvjete njezine društvene emancipacije.20 Ovakva
19 Stipe Šuvar, Diskusija u raspravi: Društvena svest, marksistička teorija i emancipacija žena-danas,
Žena, br. 2-3, Zagreb, 1972, str. 73.
20 Argumenti protiv zapošljavanja žene mogu se sažeti u tri grupe. Prva grupa argumenata dolazi u
ime zahtjeva za racionalnom proizvodnjom, a formirana je kao nepremostiva prepreka između
rada žene i rentabilnosti poslovanja koju pretpostavljaju ciljevi reforme. Drugim riječima, ciljevi
146
Elvira Islamović
nastojanja, Konferencija za društvenu aktivnost žena Jugoslavije, prepoznala je

kao očitu tendenciju: vratiti ženu u kuću, ili pak “dimenzionirati” njezin izlazak
iz kuće i slični recepti “dozirane emancipacije” u građanskom društvu. Ukratko,
vratiti proces društvene emancipacije žene na početak.21 Dovesti u pitanje pravo
žene na rad znači, značilo bi ne samo dovesti u pitanje ustavni princip jednakosti
prava na rad, nego i jednu od temeljnih tekovina socijalističke revolucije, a to je
rad kao uvjet slobode i dostojanstva čovjeka. Dakle, u socijalističkoj orijentaciji,
društvena emancipacija žene, bez rada nezamisliva je. U radu je ishodište njezine
društvene emancipacije, jer se rad uzima kao mjerilo materijalnog i društvenog
položaja čovjeka. Tako shvaćenu društvenu poziciju i emancipaciju žene, svakako
ne podržava u praksi sve češća tendencija diskriminacije žena u zapošljavanju,
kao i opadanje učešća žene u organima upravljanja, predstavničkim tijelima,
rukovodećim položajima. Očito je da su problemi žene u socijalizmu, zapravo
preživjeli stari patrijarhalni odnosi koji su protivni emancipaciji žena.
Iako su u socijalizmu žene značajnije participirale na tržištu rada, poluge
moći i društveni položaji koji omogućuju donošenje društveno važnih odluka
i oznake statusa, ostale su u rukama muškaraca. Žene teže uspijevaju dosegnuti
više položaje u organizacijskoj strukturi i profesionalnoj hijerarhiji, taj fenomen
poznat je kao ‘’stakleni plafon’’. Iako žene čine sve veći broj zaposlenih, one nisu
ravnomjerno raspoređene u profesionalnoj strukturi. Postoji i horizontalna i
vertikalna segregacija na muške i ženske poslove. Spolna segregacija vidljiva je na
tržištu rada u cijelom svijetu. Nagli rast zapošljavanja udanih žena, osobito nakon
Drugog svjetskog rata, potaknuo je žene na stjecanje obrazovnih kvalifikacija.
Jačanjem obrazovnih mogućnosti i većim mogućnostima na tržištu rada, došlo je
i do promjene stavova i prioriteta kod žena. Za razliku od ranijih razdoblja, kada
su žene najveću važnost pridavale braku i djeci, u novim uvjetima ističe se važnost
zaposlenja i mogućnosti da se ‘’same izdržavanju’’. U razdoblju socijalizma vidljiv
je značajan pomak ekonomske pozicije žene koja više nije situirana isključivo u
okviru neplaćenog rada u porodici, nego plaćenog zaposlenja izvan kuće. Politika
jednakosti spolova, povećanje obrazovanosti te podrška drugih mehanizama i
institucija za zbrinjavanje djece, dovele su do značajnijeg upliva žena na tržište rada.
Posao se često smatra središnjim izvorom identiteta muškaraca, ali manje važnim
reforme i zapošljavanje žene međusobno se isključuju. Druga grupa argumenata iskonstruirana

je iz pozicije da je zapošljavanje žena limitirajući faktor zaposlenosti uopće. Ako se, dakle, žene ne
bi zapošljavale, problem zaposlenosti bio bi značajno reduciran. I treća argumentacija predstavlja
izvjesnu sintezu prethodnih argumenata, a temelji se na tvrdnji da je zapošljavanje žene uzrok
konfliktnih situacija u porodici, nestabilnosti porodice i delikventnog ponašanja djece, a u nekim
sredinama i jedan od uzroka nedovoljnog priraštaja stanovništva. O nekim aktuelnim pitanjima
položaja žene u samoupravnom društvu, Saopćenje Konferencije za društvenu aktivnost žena
Jugoslavije, Žena dana, br. 267. 1970. str. 46.
21 Isto, str. 47.
147
za žene. I danas spol/rod je važna odrednica na temelju koje se određeni poslovi

dijele i pripisuju. Budući da rod oblikuje šanse za zapošljavanje, iskustva i plaće žena
i muškaraca u suvremenom društvu, sociolozi se slažu da je sudjelovanje pojedinca
u plaćenom poslu te društvena vrijednost rada muškaraca i žena koji rade, uvijek
ključni determinator njihovog općeg stanja u društvu (Galić, 2011, 27). Iako je
napredak žena u socijalizmu bio ograničen, kretanje prema tržišnoj ekonomiji u
razdoblju postsocijalističke drštvene tranzicije, urušilo je mnoga prava koja su žene
imale u socijalizmu. U tranzicijskom razdoblju, položaj žena u Bosni i Hercegovini u
uvjetima ekonomske, političke, socijalne i lične nesigurnosti, pogrešno provedenog
procesa privatizacije, povećanja korupcije, nezaposlenosti i otpuštanja radnika/ca,
predstavlja značajan gubitak teško stečenih prava u ranijem društvenom sistemu.
Izvori i literatura
Arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo

1. Izvještaj Saveza ženskih društava Bosne i Hercegovine, Konferencija žena Bosne
i Hercegovine, Sarajevo 1961.
2. Statistički godišnjaci SFRJ, od 1963. do 1973. SZS, Beograd.
3. Statistički godišnjak Jugoslavije, 1969.
4. Statistički godišnjak SRBiH, 1989.
5. Žena danas, br. 266. 1970.
6. Žena danas, br. 267. 1970.
7. Žena danas, br. 268. 1970.
8. Žena danas, br. 269. 1970.
Knjige
1. Bourdieu, P. (2001), Vladavina muškaraca, biblioteka Femina, Podgorica.
2. Galić, B. (2011), Žene i rad u suvremenom društvu – značaj “orodnjenog” rada,
Sociologija i prostor, Vol. 49, No 189 (1): 25-49.
3. Hadžidedić, Lj. (2006), Učešće muslimanskih žena u tradicionalnim privrednim
djelatnostima u Sarajevu krajem 19. i početkom 20. stoljeća, Prilozi historiji
Sarajeva str. 301-314, dostupno: http://www.iis.unsa.ba/posebna/Sarajevo/
ljiljana-hadzidedic.htm. od 17.11.2006
4. Haralambos, M., Holborn, M., (2002), Sociologija, Teme i perspektive, Golden
marketing, Zagreb.
5. Kamberović, H. (2000), Prema modernom društvu- Bosna i Hercegovina od
1945. do 1953. godine, Tešanj.
148
Elvira Islamović
6. Kožul, F. (1973), Samoupravni i radni status žene u Bosni i Hercegovini, Sarajevo,

Univerzitet u Sarajevu, Fakultet političkih nauka.
7. Millett, K. (1970), Sexual Politics, University of Illinois Press.
8. Pateman, C. (2000), Spolni ugovor, Ženska infoteka, Zagreb.
9. Walby, S. (1990), Theorising Patriarchy, Oxford, Blackwell.
10. Walby, S. (2005), Rodne preobrazbe, Zagreb, Ženska infoteka.
11. Ženski vremeplov, one svjedoci vremena, grupa autorica, Organizacija žena Lara,
Bijeljina, 2002.
149
Rusmir Djedović, Dževad Drino i Omer Hamzić
Tijana Muftić i Dževad Drino
150
Rusmir Djedović
Semir Hadžimusić
NEKI PROBLEMI PRAVNOG OKVIRA

OBLASTI ZAŠTITE I KORIŠTENJA NASLIJEĐA
TUZLANSKOG KANTONA
Sažetak
U radu se ukazuje na neke probleme u pravnom okviru jedne od većih oblasti

kulture na području Tuzlanskog kantona. Radi se o oblasti zaštite i korištenja
naslijeđa u najširem smislu riječi.
Istraživanje, rekognosciranje, zaštita, obnova, korištenje, prezentacija i
afirmacija raznovrsnih dobara naslijeđa (kako prirodnog, tako: arheološkog,
etnološkog, kulturno-historijskog, spomeničkog, graditeljskog, nematerijalnog...) u
savremenim društvima ima sve važniju ulogu.
Navedena problematika zaštite i korištenja naslijeđa u Bosni i Hercegovini,
pa i na Tuzlanskom kantonu je danas prilično neuređena, posebno sa pravno-
profesionalnog aspekta.
U narednom tekstu govorimo o više problema u navedenoj oblasti na području
Tuzlanskog kantona i u radu Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona.
Ključne riječi: Oblast zaštite i korištenja naslijeđa, neki problemi pravnog okvira,
Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog
kantona, zakoni, zanimanje,
Uvod
Očuvanje, odnosno zaštita i korištenje svih vrsta dobara naslijeđa, baštine i

tradicije u savremeno doba dobija na sve većoj ulozi. Naslijeđe postaje sve važniji
dio identiteta svakog pojedinca, zajednice, pa i cijelih naroda. Zbog toga društvo
čini velike napore da što bolje uredi oblast zaštite i korištenja naslijeđa. To se događa
kroz uređen pravni okvir navedene oblasti i rad potrebnih ustanova, kao i rad
profesionalaca u sektoru zaštite i korištenja naslijeđa.
151
Kroz rad Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog

naslijeđa Tuzlanskog kantona na poslovima očuvanja naslijeđa tokom šest godina
(2009.-2014.), u svakodnevnoj praksi naišli smo na niz problema u pravnom okviru,
kao i profesionalnim nedorečenostimanavedene oblasti.
Na području TK se i danas koristi zakon iz 1985. godine
I danas se u oblasti zaštite i korištenja kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa

na području Tuzlanskog kantona koristi Zakon o zaštiti i korištenju kulturno-
istorijskog i prirodnog nasljeđa donešen još 1985. godine, a koji je važio na području
SR Bosne i Hercegovine. Ovaj Zakon je zamijenio do tada važeći Zakon o zaštiti i
korišćenju kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđaiz 1978. godine.
Zakon se sastoji od VII. poglavlja (1. Opšte odredbe, 2. Dobra kulturno-
istorijskog i prirodnog nasljeđa, 3. Zaštita i korišćenje dobara kulturno-istorijskog i
prirodnog nasljeđa, 4. Prava i obaveze imalaca zaštićenih dobara, 5. Zavodi i Zavod
BiH, 6. Kaznene odredbe, 7. Prelazne i završne odredbe.) i 117. članova.1
Prema ovom Zakonu kulturno-historijskim naslijeđem smatraju se nekretnine
i pokretne stvari, te njihove grupe i cjeline od posebnog kulturnog i historijskog
značaja. Prema istom Zakonu, prirodnim naslijeđem smatraju se dijelovi prirode
koji su od posebnog naučnog, obrazovnog, kulturnog, historijskog, ekonomskog i
rekreacionog značaja.
Dalje se u pogledu osnovnih karakteristika i porijekla, utvrđuju dobra kulturno-
historijskog naslijeđa i to: spomenici kulture, spomeničke cjeline, arheološki lokaliteti,
spomen-obilježja i druga dobra utvrđena ovim zakonom; djela iz oblasti likovnih i
primjenjenih umjetnosti, zanatstva, tehnike, muzejski materijal, arhivska građa,
vrijedne biblioteke, stare i rijetke knjige, filmovi i filmski materijali.Prema istom
kriteriju utvrđuju se i dobra prirodnog naslijeđa: prirodni parkovi i predjela,rezervati
prirode,prirodne znamenitosti i rijetkosti.2
U navedenom Zakonu se izričito kaže da: Zaštita i korištenje dobara kulturno-
istorijskog i prirodnog nasljeđa su djelatnosti od posebnog društvenog interesa.3
Prema gore definisanim dobrima kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
odnose se odredbe ovog zakona. Dakle, govori se o zaštiti i korištenju dobara,
pravima i obavezama koje iz tog proističu, institucionalnom okviru u kojem se
tretiraju, te kaznenim odredbama za ne adekvatnu zaštitu, korištenje i drugo.
1 Zakon o zaštiti i korištenju kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa, Službeni List Socijalističke

Republike Bosne i Hercegovine, godina XLI, broj 20., Sarajevo, 16. juli 1985.
2 Isto, član 1.
3 Isto, član 6.
152
Rusmir Djedović - Semir Hadžimusić
NEKI PROBLEMI PRAVNOG OKVIRA OBLASTI ZAŠTITE I KORIŠTENJA NASLIJEĐA TUZLANSKOG KANTONA
Pod zaštitom dobara kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa podrazumijeva

se: evidentiranje, istraživanje i vrednovanje dobara koji uživaju prethodnu
zaštitu, uvođenje svojstva dobara, proglašenje dobara zaštićenim, vođenje registra
i dokumentacije, čuvanje, održavanje i pravilno korištenje dobara, sprečavanje
uništenja dobara i zabrana svake radnje kojom bi se mogao posredno ili neposredno
promjeniti oblik ili narušiti svojstvo dobara, konzervacija i restauracija,adaptacija
i revitalizacija dobara, zabrana trajnog iznošenja dobara i ograničenje njihovog
privremenog iznošenja iz zemlje, provođenje drugih mjera za zaštitu dobara utvrđenih
zakonom.
Što se tiče korištenja dobara naslijeđa, zakonom iz 1985. godine utvrđeno je
sledeće:
Pod korištenjem dobara kulturno istorijskog i prirodnog nasljeđa podrazumijeva
se stvaranje uslova koji omogućavaju da zaštićena dobra kulturno-istorijskog i
prirodnog nasljeđa budu dostupna javnosti radi zadovoljavanja vaspitno-obrazovnih,
kulturnih i naučnih potreba radnih ljudi i građana.4
Kasnije je ovaj Zakon u više navrata dopunjavan.
Nedostaci zakona danas u praksi
Pomenuti zakon nakon trideset godina od usvajanja je u mnogo čemu

prevaziđen. Sama vremenska distanca od donošenja istog do danas zabilježila je
mnoge društvene i državno-pravne promjene, ali i naučni i tehnički napredak.
Uzmimo za primjer da ovaj zakon govori o Zavodu na nivou Bosne i Hercegovine,
koji danas ne postoji, utvrđuje nadležnost općina za rad lokalnih, odnosno
regionalnih Zavoda.
Također, promjenom unutrašnje organizacije Bosne i Hercegovine, nadležnosti
iz oblasti nauke i kulture nisu na državnom već na entitetskom (Republika Srpska)
i kantonalnom nivou (Federacija Bosne i Hercegovine).
Na području Federacije Bosne i Hercegovine neki kantoni, kao što su Sarajevski5,
Unsko-sanski6, Zeničko-dobojski7 i Hercegovačko-neretvanski8 su donijeli vlastite
4 Isto, član 12.

5 Zakon o zaštiti kulturne baštine, Službene novine Kantona Sarajevo, godina V., broj.2., Sarajevo 18.
februar 2000.
6 Zakon o zaštiti kulturnog naslijeđa, Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona, godina VIII., broj.
3., Bihać 10. mart 2004.
7 Zakon o zaštiti kulturne baštine, Službeni glasnik Zeničko-dobojskog kantona, godina V., broj. 2.,
Zenica 16. februar 2000.
8 Zakon o zaštiti kulturno-historijskog nasljeđa u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, Službene
novine Hercegovačko-neretvanskog kantona, broj 2., Mostar, 11. april 2006.
153
Zakone o naslijeđu. Za razliku od Tuzlanskog kantona, usvajanjem ovih kantonalnih

zakonskih riješenja prestala je primjena Zakona iz 1985. godine na nivou ova četiri
kantona.
Prevaziđena terminologija
Veliki brojterminoloških odrednica iz ovog zakona je danas prevaziđen. Uzmimo

za primjer samo zakonsko tretiranje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa kao
jedne oblasti, potom društveno-ekonomsku terminologiju iz navedenog perioda
(radni ljudi, Samoupravne interesne zajednice, Organizacija udruženog rada, Zavod
za zašitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Bosne i Hercegovine – Zavod BiH,
Republički komitet i slično).
U Zakonu iz 1985. godine se čak ne navodi pojam nacionalni spomenik, a danas
imamo Komisiju za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.
Potom tu je ne usklađenost Zakona sa tehničko-tehnološkim razvojem, jer
u periodu donošenja Zakona nije bilo današnjih multimedijalnih sredstava,
elektronskog zapisa i pohrane podataka.
Ne adekvatne kaznene odredbe
Zakon o zaštiti i korištenju kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa SR Bosne

i Hercegovine iz 1985. godine danas ne poznaje neka djela protiv naslijeđa koja su
sastavni dio savremenog društva.
Uzmimo samo u obzir razvoj tehnologije, multimedije, virtualnog svijeta
interneta i slično. Sem toga pomenuti Zakon kada govori o kaznenim odredbama
iste precizira u tada aktuelnoj valuti – dinarima. Tako se izmeđuostalog u članu
105. navodi sledeće: Novčanom kaznom od 10.000 do 80.000 dinara kazniće se za
prekršaj organizacija udruženog rada, ako: 1. vrši arheološka i druga istraživanja
dobara kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa bez odobrenja Zavoda BiH (član 59.
stav 19);
Dakle, u navedenom dijelu Zakona imamo danas nevažeću valutu u Bosni i
Hercegovini, nepostojeću tzv. Organizaciju udruženog rada, kao i Zavodza zaštitu
kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa na nivou Bosne i Hercegovine.
Također, potrebno je dobro prilagoditi i visinu određenih kazni savremenom
ekonomskom razvoju.
9 Zakon o zaštiti i korištenju kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa, Službeni List Socijalističke

Republike Bosne i Hercegovine, godina XLI, broj 20., Sarajevo, 16. juli 1985.
154
Ovo je samo dio riješenja navedenog zakona, a koja danas nisu ili su teško
provodiva u praksi.
Ne postojanje krovnih zakona o zaštiti naslijeđa
Na nivou Bosne i Hercegovine, kao i na nivou Federacije Bosne i Hercegovine ne

postoje krovni zakoni koji bi uređivali oblast zaštite i korištenja naslijeđa.
Na nivou Bosne i Hercegovine, prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma
za mir u Bosni i Hercegovini, uspostavljena je Komisija/Povjerenstvo za očuvanje
nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, a shodno tome na entitetskim nivoima
i nivou Brčko distrikta donijeti zakoni o provedbi odluka Komisije.10
Na nivou entiteta Republika Srpska postoji Zakon o kulturnim dobrima iz 1995.
godine.11 Pomenuti Zakon je imao nedostatke slične kao što ima Zakono zaštiti
i korištenju kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa SR Bosne i Hercegovine iz
1985. godine.
Zbog toga je nadležni zakonodavac morao pribjeći donošenju izmjena datog
entitetskog Zakona, a što je urađeno 2008. godine.12 Izmeđuostalog, definisana je
uloga i djelatnost Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog
nasljeđa Republike Srpske, kojem je zajedno sa Arhivom Republike Srpske
dodijeljena uloga centralnih ustanova zaštite.
Govoreći o djelatnosti ove dvije ustanove zaštite ističe se: Djelatnost zaštite i
korišćenja kulturnih dobara, prema vrsti kulturnih dobara obavlja: Republički zavod
za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa i Arhiv Republike Srpske.Navodi
se i da Zavod evidentira nepokretna dobra koja uživaju prethodnu zaštitu, a Arhiv
Republike Srpske i ustanove zaštite, pokretna dobra koja čuvaju. Ustanovljava
se centralni registar zaštićenih nepokretnih dobara kojeg vodi Zavod i centralni
registri zaštićenih pokretnih dobara koje vode Arhiv Republike Srpske i centralne
muzejske ustanove.
10 Zakon o zaštiti dobara koja su odlukama komisije za zaštitu nacionalnih spomenika proglašena
kao nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, Službene novine Federacije BiH, godina IX., broj
2., 21. Sarajevo, januar 2002.; Zakon o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti dobara koja su
odlukama komisije za zaštitu nacionalnih spomenika proglašena nacionalnim spomenicima BiH,
godina IX., broj 27., Sarajevo 28. juni 2002.; Zakon o implementaciji odluke komisije za zaštitu
nacionalnih spomenika iz aneksa 8., Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegvine, 2001.;
Zakon o sprovođenju odluka komisije za zaštitu nacionalnih spomenika ustanovljene u skladu s
aneksom 8. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Službeni glasnik Republike
Srpske, broj 70., od 2006. godine.
11 Zakon o kulturnim dobrima, Službeni glasnik Republike Srpske, broj. 11., od 1995.godine;
12 Zakon o izmjenama i dopunama zakona o kulturnim dobrima, Službeni glasnik Republike Srpske,
broj 103., od 2008. godine.
155
U Federaciji Bosne i Hercegovine u proteklom periodu je pokretana inicijativa

ka donošenju krovnog zakona iz oblasti zaštite i korištenja naslijeđa, ali ista do sada
nije urodila plodom.
Također, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa Tuzlanskog kantona je pokretao inicijativu i u dva navrata (2009. i 2011.)
nadležnom ministarstvu predao nacrte zakona o zaštiti kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona.
Izdvajanje oblasti zaštite prirode i prirodnog naslijeđa
Nakon posljednjeg rata i Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini,

oblast zaštite prirode i prirodnog naslijeđa dijelimično je izdvojena i tretirana je
posebnim zakonima na nivou entiteta i kantona.
Kada su u pitanju Federacija Bosne i Hercegovine i Tuzlanski kanton to su
Zakon o zaštiti prirode13 i Zakon o zaštiti okoliša na nivou Federacije Bosne i
Hercegovine14, Zakon o zaštiti prirode15, Zakon o zaštiti okoliša16 i Zakon o šumama
Tuzlanskog kantona17, zakoni o prostornom uređenju i slično.
Zakonom o zaštiti prirode Tuzlanskog kantona su izmeđuostalog tretirana
pitanja zaštite pejzaža, područja, staništa, spomenika prirode, divljih biljaka i
životinja. Uzmimo za primjer kako je zakonom utvrđeno šta je to spomenik
prirode: Spomenik prirode je područje sa jednom ili više specifičnih prirodnih/
kulturnih karakteristika od izuzetne ili jedinstvene vrijednosti zbog svojih prirodnih,
reprezentativnih ili estetskih osobina ili kulturne važnosti. Spomenici prirode utvrđuju
se s ciljem: -zaštite ili očuvanja trajnih prirodnih karakteristika od izuzetnevažnosti,
jedinstvenog ili značajnog kvaliteta i/ili spiritualnog značenja u skladu sa određenim
ciljevima, pružanja mogućnosti za naučna istraživanja, obrazovanje, interpretaciju
i procjenu od javnosti; - otklanjanja i sprečavanja eksploatacije ili posjeta koje mogu
dovesti do promjene i oštećenja prirode, omogućavanja beneficija stanovništvu koje
živi na tom području, koje su u skladu sa ciljevima upravljanja.18
Shodno ovim zakonskim aktima nadležnost nad prirodnim naslijeđem za
sada je povjerena Ministarstvu za okoliš i turizam (Federacija BiH), Ministarstvu
13 Zakon o zaštiti prirode, Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj.66., Sarajevo, avgust
2013.
14 Zakon o zaštiti okoliša, Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 33., Sarajevo, juli
2003.
15 Zakon o zaštiti prirode, Službene novine Tuzlanskog kantona, broj.10./04.
16 Zakon o zaštiti okoliša, Službene novine Tuzlanskog kantona, broj. 06/98. i 15/00.
17 Zakon o šumama, Službene novine Tuzlanskog kantona, broj.9./12.
18 Zakon o zaštiti prirode, Službene novine Tuzlanskog kantona, broj.10./04.
156
prostornog uređenja i zaštite okoliša (Tuzlanski kanton), te tijelima unutar ovih

ministarstava.
Osim toga postoje i zakonska riješenja koja se tiču konkretnih područja zaštite
prirode. Takav je slučaj sa Zakonom o proglašenja dijela područja planine Konjuh
zaštićenim pejzažom „Konjuh“.
U poglavlju VII. Korištenje i upravljanje, član 19. - korištenje: Korištenje prirodnih
vrijednosti, kulturno-historijskog naslijeđa i javnih dobara u granicama Zaštićenog
pejzaža dozvoljeno je samo ako nije u suprotnosti sa ciljevima i mjerama zaštite
utvrđenim zakonom i drugim propisima. Dalje, član 20. – upravljanje: Upravljanje
Zaštićenim pejzažom povjerava se Javnoj ustanovi Zaštićeni pejzaž „Konjuh”, koju
osniva Skupština Tuzlanskog kantona.19
Na ovom konkretnom primjeru možemo vidjeti da je upravljanje zaštićenim
pejzažom povjereno posebno formiranoj Javnoj ustanovi Zaštićeni pejzaž „Konjuh“,
a ne Zavodu za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
Tuzlanskog kantona.
I na koncu, Zakon o šumama Tuzlanskog kantona tretira pitanja zaštite i
gospodarenja šumama. Isti zakon jednim dijelom kada se govori o promjeni
namjene šumskog zemljišta i gradnji u šumi uvažava i ulogu Zavoda za zaštitu i
korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, čija je
saglasnost neophodna u procesu pretvorbe šumskog u građevinsko zemljište.20
Institucionalni okvir
Na državnom nivou postoji Komisija/Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih

spomenika Bosne i Hercegovine, koje je ustanovljeno Općim okvirnim sporazumom
za mir u Bosni i Hercegovini (Aneks 8. - Sporazum o Komisiji).
Ova Komisija ima nadležnosti u vezi postupka proglašenja dobara naslijeđa
nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, poslove međunarodne saradnje i
druge problematike.
Na nivou Republike Srpske o ovoj oblasti brinu gore pomenuti Republički Zavod
za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa i Arhiv Republike Srpske, kao
centralne institucije zaštite, te Muzej Republike Srpske, Muzej savremene umjetnosti
Republike Srpske, Kinoteka i Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske,
kao centralne ustanove zaštite.
19 Zakon o proglašenju dijela područja planine Konjuh zaštićenim pejzažom Konjuh, Službene
novine Tuzlanskog kantona, broj. 13./09 i 08./14.
20 Zakon o šumama, Službene novine Tuzlanskog kantona, broj.09/12., član. 40.
157
Na nivou Federacije Bosne i Hercegovine, u okviru Ministarstva kulture i sporta

postoje dva tijela koja se bave ovom problematikom: Sektor za kulturno-historijsko
naslijeđe i kulturu21 i Zavod za zaštitu spomenika.22
Ipak, prema postojećem ustavno-pravnom poredku u Federaciji Bosne i
Hercegovine utvrđeno je da primarnu nadležnost u ovoj oblasti imaju kantoni.
Danas u Federaciji Bosne i Hercegovine djeluje nekoliko kantonalnih Zavoda (za
zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa), i to: Kantonalni
zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo, Zavod
za zaštitu kulturnog naslijeđa Unsko-sanskog kantona, Bihać, Zavod za zaštitu
kulturno-historijske/povijesne baštine Hercegovačko-neretvanskog kantona,
Mostar i Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
Tuzlanskog kantona, Tuzla.
U drugim kantonima do sada nisu osnovane slične ustanove, u pojedinim
kantonima to je u pripremi, a u drugim kantonima se dio poslova iz djelokruga
Zavoda vodi u Ministarstvima za obrazovanje, nauku i kulturu ili pak drugim
tijelima izvršne vlasti.
Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog na-

slijeđa Tuzlanskog kantona
Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa

Tuzlanskog kantona je ustanova koja je formirana odlukom Skupštine opštine
21 Sektor za kulturno-historijsko naslijeđe i kulturu obavlja upravne, stručne i druge poslove koji se
odnose na koordinaciju u oblasti zaštite i korištenja kulturno-historijskog naslijeđa, muzejskoj,
arhivskoj, bibliotekarskoj, izdavačkoj, pozorišnoj, muzičkoj, likovnoj, filmskoj djelatnosti,
djelatnost ustanova, udruženja, fondacija i drugih pravnih lica u oblasti kulture, prati i proučava
stanje i pojave u ovim oblastima..., više vidi: Federalno ministarstvo kulture i sporta, www.fmks.
gov.ba, 26.12.2014.
22 Zavod za zaštitu spomenika obavlja stručne i druge poslove koji pretežno zahtijevaju primjenu
stručnih, naučnih i kreativnih metoda rada i s njima povezanih upravnih poslova u oblasti zaštite i
korištenja kulturno-historijskog naslijeđa: istražuje, proučava, dokumentuje i obrađuje prikupljene
podatke, valorizuje i štiti evidentirane objekte kulturno-historijskog naslijeđa, izrađuje sve
propisane i standardizovane programe zaštite i korištenja objekata kulturno-historijskog naslijeđa,
arhivira i čuva dokumentaciju o objektima kulturno-historijskog naslijeđa, utvrđuje mjere i uvjete
za buduću namjenu, korištenje i upravljanje objektima kulturno-historijskog naslijeđa, priprema
programe sanacije, konzervacije, restauracije, rekonstrukcije i rehabilitacije objekata kulturno-
historijskog naslijeđa, vrši nadzor nad realiziranjem programa i projekata zaštite i korištenja
objekata kulturno-historijskog naslijeđa, daje mišljenje na programe i projekte zaštite i korištenja
objekata kulturno-historijskog naslijeđa izrađene od strane drugih fizičkih i pravnih lica, učestvuje
u izradi zakona i drugih propisa u vezi sa zaštitom i korištenjem kulturno-historijskog naslijeđa,
obavlja i druge poslove iz oblasti zaštite i korištenja kulturno-historijskog naslijeđa utvrđene
zakonom i drugim propisima., više vidi: Federalno ministarstvo kulture i sporta, www.fmks.gov.
ba, 26.12.2014.
158
Tuzla od 31. 03. 1983. godine. Potvrđena je rješenjem Republičkog komitea za

obrazovanje, nauku, kulturu i fizičku kulturu SR Bosne i Hercegovine od 12.09.1984
godine pod nazivom Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-istorijskog i prirodnog
nasljeđa Tuzla sa sjedištem u Tuzli. Zavod je započeo rad kao općinski, a kada je
nizom ugovora sa općinama sjeveroistočne Bosne preuzeo ingerencije zaštite i
korištenja naslijeđa na tim područjima, postaje regionalni Zavod za područje cijele
sjeveroistočne Bosne. Brojao je šest uposlenih visokostručnih kadrova sa dobro
opremljenim prostorom. Pred zadnji rat je bio značajna stručna i naučna ustanova
iz oblasti zaštite i korištenja kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa sa desetak
zaposlenih, uglavnom stručnih radnika. Tokom rata je kadrovski i institucionalno
izgubio na značaju i dugo godina ostvarivao svoju funkciju u minimalnom
kapacitetu.23
Zakonom o preuzimanju prava i obaveza osnivača prema Zavodu za zaštitu i
korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzla, od 17. jula 2000.
godine Zavod je definisan kao Javna ustanova Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, te je naglašeno da ista obavlja
djelatnost od posebnog interesa za Kanton.24 Ovim Zakonom je određena djelatnost
Zavoda, imovina, upravljanje, rukovođenje, kontrola poslovanja, nadzor, akti i
slično, ali od ovog zakona do danas nije definisan način na koji će Zavod ostvarivati
povjerenu ulogu , to jeste nedostaje kantonalni zakon o zaštiti i korištenju kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa na nivou Tuzlanskog kantona. Ovim zakonom
bi se definisao način provođenja mjera za zaštitu i korištenje naslijeđa, precizirala
uloga Zavoda u svemu tome, definisale nadležnosti subjekata zaštite i kaznene
odredbe za nepoštivanje istih.
Primarna registrirana djelatnost Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa su svi administrativni, tehnički, medijski,
propagandni, projektni i istraživački podslovi kao i sve druge radnje i aktivnosti
koje se odnose na bilo koju vrstu tretmana kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa i njihovih lokaliteta.25
Osnovni cilj, očuvanje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog
kantona, Zavod ostvaruje kroz sledeće aktivnosti: istraživanje, rekognosciranje,
evidentiranje pokretnog i nepokretnog naslijeđa, prikupljanje dokumentacije o
spomenicima, zaštita i očuvanje spomenika, vrednovanje dobara naslijeđa, izrada
separata zaštite naslijeđa u oblasti prostornog i urbanističkog planiranja, izrada
23 Benjamin Bajrektarević, O zavodu, Baština sjeveroistočne Bosne. Časopis za baštinu, kulturno-

historijsko i prirodno naslijeđe, br. 1., Tuzla 2010., 7.
24 Zakon o preuzimanju prava i obaveza osnivača prema Zavodu za zaštitu i korištenje Kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzla, Službene novine Tuzlanskog kantona broj 10 za 2000.
godinu od 17. jula 2000.
25 B. Bajrektarević, Navedeni rad, 7.
159
projekata, elaborata i studija, radovi na spomenicima, rad na popularizaciji i

prezentaciji dobara naslijeđa.26
U svom radu Zavod se još uvijek oslanja na nekadašnji krovni zakon SR Bosne
i Hercegovine iz 1985. godine, kao i na niz drugih zakonskih riješenja koja imaju
dodirne tačke s oblašću naslijeđa i djelokrugom rada Zavoda, na Tuzlanskom
kantonu27, Federaciji Bosne i Hercegovine i Bosni i Hercegovini.
Problem nazivazvanja, stručnog usavršavanja i napredovanja
Nakon donošenja Zakona o zaštiti i korištenju kulturno-istorijskog i prirodnog

nasljeđa SR Bosne i Hercegovine iz 1985. godine bilo je definisano šta su to zadaci i
obaveze službi koje se bave poslovima zaštite i korištenja naslijeđa, ali nije definisano
pitanje naziva zvanja, sticanja stručnih zvanja u datoj službi i dalje pravno regulisanje
te problematike (izrada podzakonskih akata).
Kako bi ustanove za zaštitu naslijeđa mogle stručno obaviti povjerene im poslove,
neophodno je da imaju i stručne kadrove (historičare, historičare umjetnosti,
etnologe, arhitekte, arheologe, geografe i slično). Profil kadrova proizašao je iz
obaveza koje su ovim ustanovama Zakonom povjerene.
Nakon usvajanja Zakona o zaštiti i korištenju kulturno-istorijskog i prirodnog
nasljeđa SR Bosne i Hercegovine iz 1985. godine, a u svrhu njegove praktične
primjene u Banjaluci je 1986. godine održano savjetovanje pod nazivom:
„Praktična primjena Zakona o zaštiti kulturno-istorijskog i prirodnog nasleđa u
Bosni i Hercegovini“, a produkt istog je i objavljeni Zbornik radova.28
Što se tiče pitanja sticanja stručnih zvanja ukazano je da su usvojenim Zakonom
stvorene pretpostavke za njegovu praktičnu primjenu na raznim poljima, pa tako
i u pogledu pitanja sticanja stručnih zvanja u službi zaštite i pravnog regulisanja
date problematike. Naime, u članu 92. pomenutog Zakona navodi se da je Zavod
za zaštitu spomenika kulture BiH, pored ostalih poslova, nadležan i za rad na
obrazovanju i usavršavanju stručnih kadrova u Zavodima. Tada je Zavod za zaštitu
spomenika BiH bio registrovana naučno-istraživačka ustanova, te kao takva svojim
radnicima pružao mogućnost sticanja stručnih i naučnih zvanja, na način i u skladu
26 B. Bajrektarević, Navedeni rad, 8.

27 Zakon o kulturi Tuzlansko-podrinjskog kantona,Službene novine TK, broj. 08/98.; Zakon o
muzejskoj djelatnosti, Službene novine TK, broj: 10/02, 13/11.; Zakon o arhivskoj djelatnosti,
Službene novine TK, broj: 15/00, 02/02, 13/11.; Zakon o prostornom uređenju i građenju
Tuzlanskog kantona, Službene novine Tuzlanskog kantona, broj.06./11., 04/13 i 15/13.; Zakon o
šumama, Službene novine Tuzlanskog kantona, broj.09/12.
28 Savjetovanje praktična primjena Zakona o zaštti kulturno-istorijskog i prirodnog nasleđa u Bosni
i Hercegovini, Banja Luka, 12.-14. juna 1986. godine, Zbornik referata, Banja Luka 1986.
160
sa Samoupravnim sporazumom o naučno-istraživačkim zvanjima, uslovima i

postupku sticanja stručnih zvanja29
Drugi Zavodi su interno regulisali pitanja naziva referata i zvanja, a najčešće
je upotrebljavan naziv stručni saradnik ( arhitekta-stručni saradnik za graditeljsko
naslijeđe, historičar- stručni saradnik iz oblasti historije...)
U drugim zemljama bivše Jugoslavije većinom je bilo riješeno ovo pitanje, a u
Bosni i Hercegovini je bilo u početnoj fazi riješavanja. Tako su na ranije pomenutom
savjetovanju iz 1986. godine predlagane dvije alternative: Prva, da osnovni profil
u službi zaštite bude konzervator, a ovo zvanje je nadalje potrebno stepenovati u
pet osnovnih zvanja ( konzervator-pripravnik, mlađi konzervator, konzervator, viši
konzervator i konzervator-savjetnik). Također, navedeno je da tamo gdje su u službi
zaštite formirana odjeljenja (slikarsko-konzervatorska radionica, arhitektonski
atelje, dokumentacioni centar) bude moguće pored ovih osnovnih zvanja uvesti i
zvanje za restauratore, dokumentariste i slično.
U pogledu druge alternative, ona bi proizilazila iz različitih profila kadrova
i specifičnosti poslova u okviru službe zaštite i odnosila bi se na prihvatanje
općih stručnih zvanja prema tadašnjem Samoupravnom sporazumu o stručnim
zvanjima..., a to su: mlađi stručni saradnik, stručni saradnik, viši stručni saradnik i
stručni savjetnik.30
Dok su uposlenici arhiva, muzeja i galerija imali jasno definisana riješenja iz
navedene problematike, postupak riješavanja istog u oblasti zaštite i korištenja
naslijeđaprekinutje ratnim dešavanjima s početka 90.-tih godina.
Danas u Bosni i Hercegovini još uvijek nije riješeno ovo pitanje. Uglavnom su
pitanja naziva zvanja uposlenika definisana internim aktima ustanova u kojima
rade. U Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, prema
Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji Komisije, uposlenici koji rade u oblasti naslijeđa
imaju slijedeći status-zvanje: saradnik za arheologiju (VSS),saradnik za pokretno
naslijeđe (VSS),saradnici za spomenike graditeljskog naslijeđa (VSS), saradnici za
cjeline graditeljskog naslijeđa i kulturne krajolike (VSS). Zvanje saradnika imaju i
uposlenici izvan oblasti naslijeđa (pravnici, ekonomisti).31
U Kantonalnom zavodu za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
Sarajevo, zaposlenici sa VSS spremom imaju status stručnih saradnika (Stručni
saradnici u Službi zaštite nepokretne baštine, stručni saradnici u Službi zaštite
29 Službeni list SR BiH, broj. 32./76.

30 Vesna Mušeta Aščerić, Pitanje sticanja stručnih zvanja u službi zaštite i pravno regulisanje ove
problematike, Savjetovanje praktična primjena zakona o zaštiti kulturno-istorijskog i prirodnog
nasljeđa u Bosni i Hercegovini, Zbornik referata, Banja Luka 1986., 104.-110.
31 Komisija/Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, www.kons.gov.
ba, 05. 01. 2015.
161
prirodne baštine, stručni saradnici u Službi zaštite pokretne baštine, stručni

saradnici u informaciono-dokumntacionoj službi i drugo).32
Prema klasifikaciji zanimanja u Federaciji Bosne i Hercegovine koju je uradio
Federalni Zavod za statistiku 2014. godine postoji nekoliko grupa zanimanja koje
djelimično odgovaraju opisu poslova i profilu kadrova uposlenih u oblasti zaštite i
korištenja naslijeđa (to su slijedeće grupe: 1. bibliotekari, arhivari i konzervatori33,
2. sociolozi, antropolozi i srodni stručnjaci, 3. filozofi, historičari i politolozi).
Istaknuta klasifikacija zanimanja, dopunjena prijedlozima i savjetima stručnih i
naučnih radnika iz oblasti zaštite i korištenja naslijeđa, može biti polazna osnova
za dalji angažman ka svrsishodnom riješavanju pitanja naziva zvanja i drugih
nedorečenosti iz problematike ove oblasti. Također klasifikacija zanimanja na
državnom nivou ne tretira adekvatno ovu oblast.
Danas se u susjednim zemljama zanimanje iz opisane oblasti naziva različito.
Npr. heritolog (prema novoformiranom studiju heritologije) ili baštinar.
Stanje u Tuzlanskom kantonu
U Tuzlanskom kantonu riješena su pitanja naziva zvanja i stručnog usavršavanja

u arhivskoj, muzejskoj i bibliotečkoj djelatnosti, dok je djelatnost zaštite i korištenja
naslijeđa još uvijek u pat poziciji. Dakle, doneseni su Zakoni o arhivskoj, muzejskoj
i bibliotečkoj djelatnosti na nivou Tuzlanskog kantona, te shodno tome u arhivskoj i
bibliotečkoj djelatnosti34 i Pravilnici o zvanjima, uslovima i načinu sticanja stručnih
zvanja.
Pravilnikom o arhivističkim-arhivarskim zvanjima, uvjetima i načinu stjecanja
osnovnih i viših stručnih zvanja u arhivskoj djelatnosti donesen je okvir po kome su
određena zvanja u datoj djelatnosti, uslovi neophodni za dolazak do istih, definisani
stručni ispiti, načini polaganja istih i slično. Po navedenom pravilniku osnovna
stručna zvanja u arhivskoj djelatnosti su: a) arhivski manipulant, b) arhivski tehničar
32 Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo, www.spomenici-

sa.ba, 31.januar 2015.
33 Opis grupe zanimanja broj 262. -Bibliоtеkаri, аrhivari i konzervatori prikupljајu i оdržаvајu
zbirkе zа аrhiv, bibliоtеkе, muzеје, umjetničke gаlеriје, i srodne ustаnоvе. Poslovi kојi sе оbаvljајu
оbičnо оbuhvаtајu: procjenjivanje i organiziranje sаdržаја аrhivа i histоriјskih, kulturnih i
umjetničkih prеdmеtа kоје čuvајu nа bezbjednom mjestu; organiziranje zbirki i izlоžbi u
muzејimа, umjetničkim gаlеriјаmа i sličnim ustаnоvаmа; sаkupljаnjе i оdržаvаnjе sistеmаtskе
zbirkе snimljеnоg i оbјаvljеnоg mаtеriјаlа i stаvljаnjе istоg nа rаspоlаgаnjе kоrisnicimа bibliоtеkа
i sličnih ustаnоvа; priprеmа nаučnih rаdоvа i izvještaja; provođenje istrаživаnjа, Federalni Zavod
za statistiku, Klasifikacija zanimanja u FBiH, Opisi zanimanja, Sarajevo, 2014.
34 Pravilnik o stručnim zvanjima, uslovima i načinu sticanja stručnih zvanja u bibliotečkoj djelatnosti,
Službene novine Tuzlanskog kantona, broj. 3., Tuzla, april 2001.
162
II vrste, c) viši arhivski tehničar i d) arhivist (za zaposlenike koji su zaposleni u

Arhivu Tuzlanskog kantona i drugim arhivskim ustanovama), odnosno: a) arhivar-
manipulant, b) arhivar tehničar II vrste, c) arhivar-tehničar i d) arhivar (za arhivare
koji rade na arhivskom poslovanju u registraturama).35Osim osnovnih ustanovljena
su i viša stručna arhivistička zvanja. Viša stručna arhivistička zvanja stiče osoba koja
ima osnovno stručno arhivističko zvanje, radno iskustvo i sposobnost samostalnog
obavljanja i organizacije složenih poslova, odnosno ostvarene rezultate u radu, u
skladu sa datim pravilnikom. Viša stručna arhivistička zvanja u arhivskoj djelatnosti
su: arhivski tehničar I (prve) vrste, viši arhivist i arhivski savjetnik.36
U bibliotečkoj djelatnosti Tuzlanskog kantona osnovna stručna zvanja su:
knjižničar, viši knjižničar i bibliotekar, dok su viša stručna zvanja: knjižničarski
referent, viši knjižničarski referent, viši bibliotekar i bibliotečki savjetnik.37
U muzejskoj djelatnosti na nivou Tuzlanskog kantona imamo Zakon o muzejskoj
djelatnosti, ali ne i Pravilnik o stručnim zvanjima, tako da je na snazi Pravilnik
o stručnim zvanjima, uslovima i načinu sticanjastručnog zvanja u muzejskoj
djelatnosti Republike Bosne i Hercegovine iz 1994. godine.38
U oblasti zaštite i korištenja naslijeđa Tuzlanskog kantona nema Pravilnika o
zvanjima, uslovima i načinu sticanja stručnih zvanja u datoj djelatnosti. Što se tiče
Javne ustanove Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa Tuzlanskog kantona, internim aktima je regulisan status zaposlenika,
to jeste stručnih saradnika. Što se tiče djelatnosti zaštite i korištenja naslijeđa,
definisane su pozicije za zaposlenike - stručne saradnike za kulturno-historijsko i
historijsko-umjetničko naslijeđe, za arheološko i spomeničko naslijeđe, za prirodno
i etnološko naslijeđe, za graditeljsko naslijeđe, za orijentalno naslijeđe (predviđena
je VSS iz struka historičari, arheolozi, geografi, etnolozi, arhitekte, orijentalisti...).
Ovi stručni saradnici za sada nemaju mogućnost polaganja stručnog ispita
i napredovanja u datoj oblasti i samom Zavodu. Isti silom prilika polažu stručne
arhivističke-arhivarske, prosvjetne, muzejske i druge stručne ispite iz srodnih
oblasti.
35 Pravilnik o arhivističkim-arhivarskim zvanjima, uvjetima i načinu stjecanja osnovnih i viših

stručnih zvanja u arhivskoj djelatnosti, Službene novine Tuzlanskog kantona, broj. 1., Tuzla,
februar 2013.
36 Isto, član 26.
37 Pravilnik o stručnim zvanjima, uslovima i načinu sticanja stručnih zvanja u bibliotečkoj djelatnosti,
Službene novine Tuzlanskog kantona, broj.3., Tuzla, april 2001., član 4. i 33.
38 Pravilnik o stručnim zvanjima, uslovima i načinu sticanja stručnog zvanja u muzejskoj djelatnosti,
Službeni list RBiH, broj. 2/94.
163
Zaključak
Kao što iz prethodne kraće analize stanja u oblasti zaštite naslijeđa vidimo,
stanje u navedenoj oblasti je zaista jako neuređeno. Za razliku od drugih sličnih
oblasti iz kulture (kao što su: muzejska, arhivska i bibliotečka djelatnost) djelatnost
istraživanja, kategorisanja, zaštite, obnove, korištenja i prezentacije dobara naslijeđa
na području Federacije i Tuzlanskog kantona, nije adekvatno regulisana. Kako u
zakonskom, tako i u stručno-profesionalnom kontekstu.
Smatramo da u Federaciji Bosne i Hercegovine i Tuzlanskom kantonu treba
što prije urediti jedan dovršen i funkcionalan pravni okvir zaštite i korištenja
naslijeđa. Također, sistemski razriješiti pitanja stručno-profesionalnih pitanja, kao
što su: definisanje zanimanja, polaganje stručnih ispita i napredovanje u stručnim i
naučnim zvanjima.
Potrebno je riješiti i pitanje nedoslijednosti u definisanju zaštite i korištenja
kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, koje je u postojećim zakonskim i
institucionalnim riješenjima razdvojeno u posebne sisteme.
Izvori i literatura:
1. Arhiva Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa

Tuzlanskog kantona, Tuzla.
2. Zakon o zaštiti i korištenju kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa, Službeni
List Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, godina XLI, broj 20., Sarajevo,
16. juli 1985.
3. Zakon o kulturi Tuzlansko-podrinjskog kantona,Službene novine Tuzlanskog
kantona, broj: 08/98.
4. Zakon o muzejskoj djelatnosti, Službene novine Tuzlanskog kantona, broj: 10/02,
13/11.
5. Zakon o arhivskoj djelatnosti, Službene novine Tuzlanskog kantona, broj: 15/00,
02/02, 13/11.
6. Zakon o bibliotečkoj djelatnosti, Službene novine Tuzlanskog kantona, broj:
06/00, 15/11.
7. Zakon o zaštiti dobara koja su odlukama komisije za zaštitu nacionalnih
spomenika proglašena kao nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, Službene
novine Federacije BiH, godina IX., broj 2., 21. Sarajevo, januar 2002.,
8. Zakon o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti dobara koja su odlukama
komisije za zaštitu nacionalnih spomenika proglašena nacionalnim spomenicima
BiH, godina IX., broj 27., Sarajevo 28. juni 2002.,
9. Zakon o implementaciji odluke komisije za zaštitu nacionalnih spomenika iz
aneksa 8., Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegvine, 2001.
164
10. Zakon o sprovođenju odluka komisije za zaštitu nacionalnih spomenika

ustanovljene u skladu s aneksom 8. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i
Hercegovini, Službeni glasnik Republike Srpske, broj 70., od 2006. godine.
11. Zakon o kulturnim dobrima, Službeni glasnik Republike Srpske, broj. 11., od
1995. godine.
12. Zakon o izmjenama i dopunama zakona o kulturnim dobrima, Službeni glasnik
Republike Srpske, broj 103., od 2008. godine,
13. Zakon o preuzimanju prava i obaveza osnivača prema Zavodu za zaštitu i
korištenje Kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzla, Službene novine
Tuzlanskog kantona broj 10 za 2000. godinu od 17. jula 2000.
14. Zakon o izmjenama i dopunama zakona o preuzimanju prava i obaveza osnivača
prema Zavodu za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
Tuzla, Službene novine Tuzlanskog kantona, broj 1., Tuzla, 17.2. 2012.
15. Zakon o zaštiti okoliša, Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj
33., Sarajevo, juli 2003.
16. Zakon o zaštiti prirode, Službene novine Tuzlanskog kantona, broj.10./04.
17. Zakon o zaštiti okoliša, Službene novine Tuzlanskog kantona, broj. 06/98. i 15/00.
18. Zakon o šumama, Službene novine Tuzlanskog kantona, broj.9./12.
19. Zakon o proglašenju dijela područja planine Konjuh zaštićenim pejzažom
Konjuh, Službene novine Tuzlanskog kantona, broj. 13./09 i 08./14.
20. Pravilnik o stručnim zvanjima, uslovima i načinu sticanja stručnih zvanja u
bibliotečkoj djelatnosti, Službene novine Tuzlanskog kantona, broj 3., Tuzla, 5.
april 2001.
21. Pravilnik o arhivističkim-arhivarskim zvanjima, uvjetima i načinu stjecanja
osnovnih i viših stručnih zvanja u arhivskoj djelatnosti, Službene novine
Tuzlanskog kantona, broj 1, Tuzla 11. februara 2013.
22. Agencija za statistiku BiH, Odluka o uvođenju i primjeni klasifikacije zanimanja,
Sarajevo 2010.
23. Federalni Zavod za statistiku, Klasifikacija zanimanja u FBiH, Opisi zanimanja,
Sarajevo 2014.
24. Savjetovanje praktična primjena zakona o zaštiti kulturno-istorijskog i prirodnog
nasljeđa u Bosni i Hercegovini, Zbornik referata, Banja Luka 1986.
25. Benjamin Bajrektarević, O zavodu, Baština sjeveroistočne Bosne. Časopis za
baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, br. 1., Tuzla, 2010.
26. Doc. dr. Ismet Alija. Haris Hasić, MA, Pravna zaštita tradicionalnog znanja,
Gračanički glasnik 39., Gračanica 2014.
27. Vesna Mušeta Aščerić, Pitanje sticanja stručnih zvanja u službi zaštite i pravno
regulisanje ove problematike, Savjetovanje praktična primjena zakona o zaštiti
kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa u Bosni i Hercegovini, Zbornik referata,
Banja Luka, 1986.
165
Jasmin Branković
Detalj sa skupa
166
Jasmin Branković
HISTORIJSKA DIMENZIJA PRAVA
Sažetak
Ovaj rad je koncipiran kao pregled razvoja prava od vremena njegovog nastanka
u periodu robovlasništva do savremenog doba. Također je u osnovnim crtama
predstavljen razvojni put historije prava i njena institucionalizacija kao naučne i
nastavne discipline u Evropi, te individualno i institucionalno izučavanje pravno-
historijske materije u Bosni i Hercegovini.
Ključne riječi: historija prava, pravni sistem, historijski razvoj, institucionalizacija,
istraživanje, Bosna i Hercegovina
Pravo je duboko utkano u prošlost čovječanstva i kao takvo čini njegov neodvojivi
dio. Istovremeno je vremenska dimenzija inkorporirana u samu suštinu prava i
njegove pojavne oblike. Bez uvažavanja historijskih činjenica, bilo bi nemoguće
ispravno sagledati nastanak i dostignuti stepen razvoja pozitivnog prava, odnosno
njegovu društvenu funkciju. Stoga su spoznajne vrijednosti i rezultati, do kojih je u
svojim istraživanjima došla pravna historija, od velikog značaja za razvoj modernog
prava i njegovih disciplina.
1. Historijski razvoj prava
Prema jednoj od općeprihvaćenih definicija, pravo predstavlja sistem društvenih

normi uspostavljen u cilju reguliranja društvenih odnosa, koji svojim autoritetom
sankcionira država. Pojavljuje se na razmeđu barbarstva i civilizacije, odnosno na
onom stepenu društvenog razvoja koga karakterizira stvaranje elemenata državne
organizacije. Prelazak iz preddržavnog u državno uređenje ljudskog društva
utemeljio je novi sistem vrijednosti, bitno drugačiji od onog koji je bio dominantan
u periodu prvobitne zajednice. Moralna i običajna pravila polako ustupaju mjesto
pravnim normama, čija primjena postaje obavezna. Kao prelazni oblik uređenja
društvenih odnosa javlja se običajno pravo. Država i pravo u funkcionalnom smislu
čine cjelinu, koja se manifestira kao jedinstveni državnopravni poredak.
Pravo drevnih robovlasničkih država je snažno prožeto religijom, te se religijske
norme u nekim slučajevima poistovjećuju sa svjetovnim i kao takve dobijaju
167
državnu sankciju. U starim orijentalnim despotijama zakonima se pripisuje

božansko porijeklo ili ih vladari (Hamurabi, Ur-Nammu, Lipid-Ishtar, Bilalama),
kako se navodi, donose po nalogu i u ime bogova.1 Propisi imaju klasni karakter,
te su u pogledu njihovog kršenja predviđene različite kazne za pojedine kategorije
podanika. Nasuprot tome, zakonodavstvo antičke Grčke, a posebno Atine
deklarativno promovira demokratske postulate i ideju o jednakosti građana pred
zakonom, koja se u pravilu odnosi samo na slobodne i punopravne članove zajednice.
Temelji razvoja rimskog prava postavljeni su donošenjem Zakonika dvanaest ploča
(Leges duodecim tabularum). Rimsko pravo je u narednim stoljećima, od prava
male lokalne zajednice, postalo univerzalnim pravom civiliziranog svijeta. Rimska
pravna tradicija, sa svojim principima, instututima i idejama imala je presudan
uticaj na oblikovanje i razvoj pravnih sistema mnogih evropskih država, ali i drugih
zemalja širom svijeta.
Nakon barbarskih osvajanja i konačne propasti Zapadnog rimskog carstva,
na njegovom nekadašnjem području formira se niz manjih plemenskih država,
a robovlasnički sistem postepeno otvara prostor novoj društveno-ekonomskoj
formaciji-feudalizmu. Na tlu Evrope se u srednjem vijeku profiliraju tri civilizacijska
kruga: zapadnoevropski (sa dominantnim katoličkim svjetonazorom), bizantski
(sa dominacijom pravoslavlja), te arapsko-islamski.2 Feudalizam je izrazito klasno
društvo, čiji pravni sistem karakterizira klasna i staleška nejednakost pravnih
subjekata, što je posebno vidljivo u oblasti krivičnog i imovinskog prava.3
Pravni poredak zapadnoevropskih feudalnih država je u velikoj mjeri utemeljen
na običajnom pravu, sa snažno izraženim sakralnim elementima i velikim uticajem
vjerskih hijerarhija. Postojanje većeg broja pravnih područja, te različitih etničkih
zajednica i kategorija subjekata prava na teritoriji iste države uzrokovalo je
probleme u praktičnoj primjeni pravnih propisa. Zbog toga se pristupilo stvaranju
zbornika barbarskog običajnog prava (leges barbarorum), koje je važilo za pojedina
barbarska plemena, te barbarskog rimskog prava (leges romanae barbarorum),
koje se primjenjivalo na starosjedilačko stanovništvo. Uz običajno, postepeno se
uvodi opće ili kraljevsko pravo, čija primjena postaje obavezna na cijeloj teritoriji
određene države, bez obzira na etničku ili stalešku pripadnost njenih podanika.
Posebno mjesto u sistemu feudalnog prava pripada gradskom i crkvenom, odnosno
kanonskom pravu. Generalno se može zaključiti, da je feudalno pravo u formalnom
smislu nedovoljno razvijeno. Ovakvo stanje se zadržalo sve do nastanka apsolutnih
1 Sačuvane tekstove drevnih zakonika sakupila je i uz kraće komentare objavila Raifa Festić: Stari
kodeksi, Sarajevo, 1998, 124.
2 O tome bliže: Mustafa Imamović, Predavanja iz opće povijesti prava i političkih institucija, Sarajevo,
2008, 90-107.
3 Opće obilježje feudalnog prava je pravni partikularizam personalnog i teritorijalnog tipa, te
princip personaliteta, odnosno privilegija u primjeni prava.
168
Jasmin Branković
monarhija, odnosno pojave značajnijih kodifikacija, u čijem je stvaranju pored

običajnog presudnu ulogu imalo recipirano rimsko pravo.
Englesko pravo se u srednjem vijeku razvijalo na drugačiji način u odnosu na
kontinentalno, budući da u ovoj zemlji zbog specifičnih uslova nije došlo do recepcije
rimskog prava.4 Engleski pravni sistem čine tri podsistema: common law (opće ili
običajno pravo), equity law (»pravo pravičnosti«) i statute law (zakonodavstvo).
U Engleskoj se, za razliku od zapadnoevropskih država, nije pojavio pravni
partikularizam, budući da je vlast u velikoj mjeri bila centralizirana. Bizantsko
pravo predstavlja skup pravnih pravila koja su važila na području ove države u
periodu od VI do XV stoljeća. Temelj bizantskog prava je rimsko pravo obrađeno
u Justinijanovoj kodifikaciji (kasnije nazvanoj Corpus iuris civilis), koje je prema
potrebama vremena mijenjano i dopunjavano zakonima bizantskih vladara. Propisi
bizantskog prava sakupljeni su u zbirke, od kojih su najznačajnije: Ecloge, Proheiron,
Epanagoge, Basilica, te Synopsis Basilicorum, Peira i Heksabiblos. Pravo u islamu ima
naglašenu ulogu u svim sferama društvenog života. Šerijatsko pravo se definira kao
vjersko pravo muslimana, koje u normativnom smislu predstavlja skup pravnih
pravila utemeljenih ili izvedenih iz osnovnih izvora islama (Kur´ān, sunnet, iğmā i
qiyās).5 Šerijat se, kao pravo personalnog karaktera, u osnovi primjenjivao samo na
muslimane, dok su pripadnici drugih konfesija, ako to nije bilo protivno državnim
interesima, uživali visok stepen pravno-sudske autonomije u ličnim, porodičnim
i nasljednim stvarima (sistem milleta). Pored šerijatskog, u islamskim državama, a
posebno Osmanskom carstvu, primjenjivalo se i državno (kanunsko) pravo, koje je
bilo rezultat zakonodavne aktivnosti vladara.
Nakon pobjede buržoaskih revolucija, u Evropi se stvaraju velike nacionalne
države. Istovremeno se, ne bez otpora, ukidaju zatečene feudalne privilegije i
provodi sekularizacija društva, s konačnim ciljem izgradnje jedinstvenog sistema
vlasti i unifikacije prava. Buržoaske države proklamiraju jednakost građana pred
zakonom, mnoštvo političkih prava i sloboda, kao i pravo neograničene privatne
svojine. Zakonodavna djelatnost u kapitalizmu je vrlo intenzivna i snažno
4 O razvoju i osobenostima pravnog i političkog sistema feudalne Engleske vidjeti: Raifa Festić,
Istorijske osnove stvaranja Common lawa u Engleskoj, Common law i druge pravno-historijske teme,
Zbornik radova, Sarajevo, 2008, 183-197.
5 O šerijatskom pravu, njegovim izvorima, historijskom razvitku i dominantnim pravnim školama
(mezhebima) detaljno: Enes Durmišević: Šerijatsko pravo i nauka šerijatskog prava u Bosni i
Hercegovini u prvoj polovini XX stoljeća, Sarajevo, 2008, 209; Fikret Karčić: Istorija šerijatskog
prava, Sarajevo, 1997, 144; dr. Mehmed Begović, Šerijatsko bračno pravo sa kratkim uvodom
u izučavanje šerijatskog prava, Beograd, 1936, 1-25; Isti: Pravo u islamu, Prilozi za orijentalnu
filologiju, XXIV/1974, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1976, 141-152; Salih Muftić: Kratak
pregled vrela šerijatskoga prava, Mjesečnik, Glasilo Pravničkog društva, broj 2, godište XLVII,
Zagreb, 1921, 86-88; Jasmin Branković: Šerijatsko-pravne škole (ehl-i-sunnetski aspekt), Kabes, 31-
32, Mostar, 1998, 6-12; Ibrahim Džananović, Idžtihad u prva četiri stoljeća islama, Sarajevo, 1995,
101; Mustafa Imamović, Uvod u historiju i izvore bosanskog prava, Sarajevo, 2006, 44-45.
169
usmjerena ka pripremi modernih kodifikacija, koje trebaju omogućiti stvaranja

poretka utemeljenog na principima i vrijednostima nove građanske epohe.6 Prva
velika kodifikacija, nastala nakon Francuske buržoaske revolucije je Napoleonov
Građanski zakonik (Code civil) iz 1804., poslije koga su uslijedili Trgovački (Code de
commerce) i Krivični (Code pénal) zakonik iz 1807., odnosno 1810. godine.7 Austrija
je kodificirala svoje građansko pravo 1811. (Allgemeines Bürgerliches Gesetzbuch
für die deutschen Erbländer), a Njemačka 1900. godine (Bürgerliches Gesetzbuch).
Buržoasko pravo je, za razliku od feudalnog, nomotehnički dobro strukturirano
i razvijeno, ali istovremeno i veoma komplicirano. Pretjerani formalizam znatno
ograničava mogućnost njegovog razumjevanja i primjene, posebno kada su u pitanju
manje obrazovane kategorije stanovništva, čime se u društvu stvara svojevrstan
kult zakona. Sedamdesetih godina XIX stoljeća počinju se nazirati obrisi novog
državno-pravnog poretka-socijalizma. Prva socijalistička država u historiji bila je
Pariska komuna. Nastala je 1871. godine kao rezultat pobune pariskog proletarijata
i siromašnih slojeva građanstva protiv sramotne i kapitulantske politike francuske
vlade nakon katastrofalnog vojnog poraza zemlje u francusko-pruskom ratu.
Pariska komuna značila je udar u same temelje klasičnog buržoaskog poretka.
U kratkom periodu njenog postojanja, Komuna je uspjela postaviti temelje
socijalističke državne organizacije, te formirati zakonodavnu, sudsku i izvršnu
vlast. Organi Pariske komune iz razumljivih razloga nisu mogli stvoriti cjelovit
sistem socijalističkog prava, ali su svojim djelovanjem i aktima (dekretima) dali
naslutiti kako bi on trebao izgledati. Nakon pobjede Oktobarske revolucije u Rusiji
1917. godine, uspostavljena je nova sovjetska socijalistička država-SSSR. Poslije
II svjetskog rata u Evropi i svijetu osnovano je više socijalističkih država, koje su
razvile različite oblike socijalističkog prava, baziranog na socijalističkoj (društvenoj
ili državnoj) svojini nad sredstvima za proizvodnju.8 U teoriji je često isticano, da
je ovo pravo, kao i država, u odumiranju. Polazište socijalističkog je u buržoaskom
pravu, onakvom kakvo je zatečeno u trenutku revolucije i uspostavljanja diktature
proletarijata. Socijalističko pravo između ostalog usvaja jednakopravnost građana
pred zakonom, koju je proklamiralo buržoasko društvo, te ostala prava i slobode, s
tendencijom da ih u pogledu sadržaja i pojavnih oblika dodatno proširi i podigne
na viši nivo. Njegov poseban vid je samoupravno pravo, koje se razvilo u okviru
pravnog sistema socijalističke Jugoslavije.
6 Kodifikatorsku djelatnost evropskih zemalja, te Egipta u XIX i XX stoljeću analizirao je i u formi

izvoda iz pojedinih zakonika predstavio prof. dr. Fikret Karčić: Moderne pravne kodifikacije,
predavanja i zakonski tekstovi, Sarajevo, 2006, 134.
7 U vrijeme Napoleona također su nastali pravni propisi iz oblasti procesnog prava, poput Zakona o
parničnom postupku (Code de procédure civile) i Zakona o krivičnom postupku (Code d’instruction
criminelle).
8 O nastanku i razvoju socijalističkog i samoupravnog prava, te njihovom međusobnom odnosu
vidjeti: dr Gordana Vukadinović, O samoupravnom pravu, Novi Sad, 1987, 172.
170
Jasmin Branković
2. Pravno-historijska misao i institucionalizacija historije

prava u Evropi
Historija je humanistička i društvena disciplina koja na naučnim osnovama,

u prostornom i vremenskom okviru, proučava razvoj ljudskog društva u
prošlosti. Historijska istraživanja predstavljaju ključni izvor saznanja o uzrocima,
zakonitostima i posljedicama različitih društvenih pojava i promjena koje su se
dogodile u minulim vremenima, te spoznaja o njihovom uticaju na sadašnjost i
budućnost. Proučavanje prošlosti motivirano je stalnom ljudskom potrebom za
samospoznajom, odnosno vlastitom identifikacijom u vremenu i prostoru, zbog
čega historija nije niti može biti statična. Historija je kao nauka prešla dug razvojni
put od Herodota do današnjeg vremena, te se od svojih polumitskih početaka
profilirala u modernu disciplinu kojoj je kritičnost osnovni postulat pri utvrđivanju
historijskih činjenica.9
Historija prava, kao disciplina koja istovremeno pripada krugu pravnih i
historijskih nauka, bavi se istraživanjem i interpretacijom razvoja pravnih izvora,
institucija, principa i ideja, ali i cjelovitih pravnih sistema. Dijeli se, u pravilu, na
opću i nacionalnu, mada ponekad, u zavisnosti od predmeta i opsega proučavanja
pravnih fenomena može imati i drugačije određenje (npr. historija slavenskih
prava, historija feudalnog prava, itd.). U širem smislu se u pravnu historiju također
ubrajaju rimsko i kanonsko, odnosno crkveno pravo.
Interes za istraživanjem historijsko-pravnih sadržaja sporadično se pojavljuje već
u antičko doba.10 Krajem XI stoljeća na Univerzitetu u Bolonji počinje se izučavati,
komentirati i tumačiti Justinijanova kodifikacija. Pristup izučavanju Kodifikacije
je sve do sredine XVI stoljeća bio dogmatski, te nije mogao dovesti do spoznaje
suštine rimskog prava, njegovih institucija i izvora. Historija prava se kao posebna
naučna disciplina, počinje formirati i postepeno profilirati od vremena renesanse.
Izraz Historia iuris prvi je početkom XVI stoljeća u svojim djelima Historija civilnog
prava (Historia iuris civilis) i Historija kanonskog prava (Historia iuris canonici)
upotrebio francuski pravnik i historičar Aymar du Rivail. Srednjovjekovni interes za
proučavanje pravne historije se u velikoj mjeri svodio na pravne starine (Antiquitates
iuris),11 odnosno tumačenje pojedinih ustanova i pojmova rimskog prava.
9 O razvoju historije kao nauke opširno: Mirjana Gross: Historijska znanost, razvoj, oblik, smjerovi,
Zagreb 1976, 377; Mustafa Imamović, Bilješke o razvitku i metodu historijsko-pravne nauke
(dalje: Bilješke), Sarajevo, 2008, 11-88. Historičare, koji su u prošlosti dali značajan doprinos
razvoju historijske nauke, te njihov istraživački i publicistički rad, obradio je Lars Hoffmann: Die
bedeutenden Historiker, Wiesbaden, 2008, 192.
10 Sexstus Pomponius, ugledni rimski pravnik iz II stoljeća, je uz ostalo napisao kratku historiju
rimskog prava s osnovnim podacima o razvoju pravne nauke i pojedinim pravnicima, što neki
autori smatraju začetkom historije prava.
11 Za formiranje ove nove grane pravne nauke, te značajan doprinos u stvaranju osnovnih postulata
171
Ovakav pristup se vrlo brzo pokazao nedovoljnim za potpuno sagledavanje

suštine prava i zakonitosti njegovog razvoja što je početkom XVII stoljeća otvorilo
prostor školi prirodnog prava. Ova škola je dala veliki doprinos razvoju pravne misli
i postavila temelje nauke međunarodnog prava ali je, s druge strane, osporavala
razloge i potrebu historijskog istraživanja prava. Na tragu učenja škole prirodnog
prava, razvila se teorija društvenog ugovora čiji su tvorci i najznačajniji zastupnici
bili Thomas Hobbes, John Locke i Jean Jacques Rousseau.12 Veliki doprinos
razvoju historije prava u metodološkom i sadržajnom smislu, te njenom naučnom
reafirmiranju i društvenom pozicioniranju dali su također neki istaknuti umovi XVII
i XVIII stoljeća, poput Gottfrieda Wilhelma Leibnitza i Charlesa Montesquieua.13
Za izdvajanje historije prava kao zasebne moderne naučne discipline naročito je
zaslužna njemačka historijsko-pravna škola, koja se početkom XIX stoljeća pojavila
kao reakcija na tada dominirajuće racionalističke ideje i postavke škole prirodnog
prava.14 Ideološku podlogu učenju historijsko-pravne škole, koju je utemeljio
ugledni njemački pravnik francuskog porijekla Friedrich Karl von Savigny, dala su
shvatanja poznatog filozofa Johanna Gottlieba Fichtea o značaju naroda ili nacije
za državu.15 Od izuzetnog značaja za historiju prava su i učenja pojedinih velikih
naučnika, od kojih treba izdvojiti Georga Wilhelma Friedricha Hegela i Karla
Marxa, te engleskog filozofa Karla Poppera, koji je oštro kritizirao njihovu ideju
historijskog determinizma. U XX stoljeću su se u buržoaskom okruženju pojavila
i neka druga shvatanja i pravne škole, koje su svojim postavkama i metodološkim
konceptima ostvarile određen uticaj na razvoj pravne historiografije.
Ideje njemačke historijsko-pravne škole o značaju historijskog proučavanja
prava odlučujuće su uticale na uvođenje pravno-historijskih disciplina kao
obaveznih predmeta u nastavne programe pravnih studija u svim evropskim
zemljama. Nacionalna pravna historija predaje se u XIX stoljeću na univerzitetima
širom Njemačke. Na poznatom pariskom visokom učilištu Collége de France je
1831. osnovana katedra za uporednu historiju prava. Pravna historija se na nešto
drugačijim osnovama počinje institucionalizirati i u Engleskoj. Tako je 1869. na
oksfordskom univerzitetu utemeljena katedra historijske i uporedne jurisprudencije,
a nešto kasnije i katedra za pravnu historiju i uporedno pravo na University College
of London. Istovremeno raste interes za istraživanje historijsko-pravnih tema na
historije prava, zaslužna je francuska historijsko-pravna škola (Škola elegantne jurisprudencije).

12 Teorija društvenog ugovora značajno je uticala i na historiju prava. O tome vidjeti: Mustafa
Imamović, Bilješke, 111-117.
13 Isto, 118-122.
14 Idejna prethodnica historijsko-pravne bila je Göttingenska pravna škola, koju su utemeljili Johann
Stephan Pütter i Gustav von Hugo. O učenju ove pravne škole vidjeti: Feodor Vasiljevič Taranovski,
Enciklopedija prava, Beograd, 2003, 326-329.
15 Njemačka historijsko-pravna škola snažno je zastupala tezu da se smisao i evolucija prava mogu
shvatiti samo kroz njegovo historijsko istraživanje. Mustafa Imamović, Bilješke, 123-127. Uporedi:
Feodor Vasiljevič Taranovski, nav. dj., 329-336.
172
Jasmin Branković
naučnim osnovama, što rezultira velikim brojem monografskih i udžbeničkih

publikacija iz područja historije prava.
Historijskopravni sadržaji su u većoj ili manjoj mjeri bili zastupljeni na Pravnom
fakultetu u Zagrebu još od njegovog osnivanja u sklopu Kraljevske akademije
znanosti 1776. godine. Opća pravna povijest je kao predmet uključena u nastavni
plan Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1874, dok je posebna Katedra za
hrvatsku pravnu povijest osnovana 1911. godine.16 Institucionalno izučavanje
pravne historije u Srbiji otpočelo je na Pravoslovnom odjeljenju beogradskog
Liceja 1841. godine u okviru predmeta Istorija zakonoznanja.17 Uredbom iz 1938.
godine, koja je unificirala nastavne planove i programe visokoškolskih ustanova,
utvrđeno je da se na pravnim fakultetima u Kraljevini Jugoslaviji (Beograd, Zagreb,
Ljubljana) predaju tri historijsko-pravna predmeta: Rimsko pravo (Istorija i sistem
rimskog prava), Narodna pravna istorija i Uporedna istorija prava.
Odjek njemačke historijsko-pravne škole bio je posebno snažan među
slavenskim pravnim historičarima. Pod uticajem romantičarskih ideja, počinje se
intenzivno izučavati općeslavensko pravo, kao i pravo pojedinih slavenskih naroda.
Integralno shvatanje slavenstva je svoj izraz najprije našlo u području filologije, da
bi se poslije prenijelo u polje prava. Poljski filolog Ignac Rakowecki je dvadesetih
godina XIX stoljeća u dva sveska objavio svoje poznato djelo Pravda ruska, u kome
je sa filološkog aspekta analizirao najstariji sačuvani zbornik odluka ruskih kneževa
iz vremena ranofeudalne Rusije, utemeljenih na staroslavenskom običajnom pravu.
Profesor rimskog prava na Univerzitetu u Varšavi Waclaw Maciejowski, služeći
se komparativno-pravnom metodom, uspio je nakon dugogodišnjeg istraživanja
napisati i u periodu od 1831. do 1835. u četiri toma objaviti svoje kapitalno djelo
Historija slavenskog prava.
Na južnoslavenskim prostorima, posebno se istakao eminentni pravnik, te pravni
historičar i pisac Baltazar Bogišić. Studirao je na različitim evropskim univerzitetima
i stekao doktorate u području filozofije i prava. U svojim istraživanjima posebno se
zanimao za običajno pravo slavenskih naroda. Napisao je nekoliko značajnih djela:
Pravni običaji u Slovena (1866.), Zbornik sadašnjih pravnih običaja u Južnih Slovena
(1874.), Pisani zakoni na slovenskom jugu (1882.), kao i veći broj radova, studija i
rasprava historijsko-pravnog karaktera. Bogišić je punih 15 godina predano radio
na kodifikaciji crnogorskog građanskog prava, iz čega je 1888. godine nastao Opšti
16 O razvoju i institucionalizaciji historijsko-pravne nauke u Hrvatskoj vidjeti: prof. dr. sc. Dalibor
Čepulo, Hrvatska pravna povijest i nastava pravne povijesti na Pravnom fakultetu u Zagrebu od
1776. do danas, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, godina 63, broj 5-6, Zagreb, 2013, 885-918.
17 O akademskom izučavanju i istraživanju historije prava u Srbiji od 1841. godine, te njenoj aktuelnoj
poziciji u okviru implementacije Bolonjskog procesa bliže: V. Stanimirović-M. Todorović, Odbrana
Sokratova ili njegovi poslednji dani na pravnim fakultetima u Srbiji, Usklađivanje prava Srbije sa
pravom EU, Tematski zbornik radova, Niš, 2014, 347-354.
173
imovinski zakonik za kneževinu Crnu Goru (OIZ). Bogišićev OIZ je zbog originalnih
rješenja i jasnog i jezgrovitog stila izazvao veliku pažnju u svijetu i bio preveden na
više jezika.
3. Historija prava u Bosni i Hercegovini
Historija prava se kao zasebna naučna i nastavna disciplina u Bosni i Hercegovini

počinje institucionalizirati znatno kasnije nego u nekim susjednim južnoslavenskim
zemljama. Razlozi za to su brojni, mada se u prvom redu odnose na nepostojanje,
odnosno kasno formiranje moderne visokoškolske ustanove pravnog usmjerenja,
čiji nastavni plan i program uključuje predmete historijsko-pravnog sadržaja. Iz
naprijed navedenog bi se moglo zaključiti kako na ovim prostorima nije postojala
tradicija proučavanja prava i njegovog historijskog razvoja, što ne odgovara
činjeničnom stanju.
Istraživački i obrazovni rad u različitim naučnim disciplinama, pa i u oblasti
prava, njegove historije i historije općenito, koliko je do sada poznato, svoje korijene
vuče još iz osmanskog perioda.18 Dr Hazim Šabanović je u svom impresivnom djelu
Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima (Sarajevo, 1973.) evidentirao
i obradio 239 autora, koji su stvarali na arapskom, turskom i perzijskom jeziku.
Njih oko četrdeset, bavilo se istraživanjem i spisateljskim radom u oblasti historije
i prava. Neki od ovih autora stvarali su originalna djela, dok su se ostali pretežno
bavili analizom različitih pravnih tekstova i izvora šerijatskog prava, te njihovim
tumačenjem i komentiranjem u vidu hašija (glosa). Bosanska historiografija
na orijentalnim jezicima uglavnom se svodila na ljetopise i anale, odnosno na
hronološko bilježenje historijskih događaja, uz koje su ponekad navedena i kritička
zapažanja autora.
Kao izvori za historiju Bosne također su korisne franjevačke hronike, koje
pružaju obilje podataka o zbivanjima u osmanskom periodu.19
Za historiju države i prava u Bosni i Hercegovini posebno je značajan rad
bosanskog franjevca Ivana Frane Jukića, koji se na neki način može smatrati njenim
utemeljiteljem u modernom smislu te riječi. Jukić je u svojim radovima napravio
značajan pomak ka naučnoj obradi različitih tema iz bosanskohercegovačke
18 Pojedini autori, na osnovu različitih izvora, tvrde da je u razdoblju srednjovjekovne Bosne u

Moštrama kod Visokog djelovao jedan od najstarijih evropskih univerziteta, odnosno visoko
učilište Crkve bosanske. Postojanje učilišta se u literaturi također vezuje za druge lokalitete (Gornja
Bila kod Konjica).
19 Autore u području historije i prava, koji su u osmanskom periodu stvarali na orijentalnim jezicima,
te njihov spisateljski rad, kao i franjevačke ljetopisce, obradio je Mustafa Imamović; Bilješke, 141-
157.
174
Jasmin Branković
prošlosti. Radove je potpisivao svojim imenom ili kao Slavoljub Bošnjak i objavljivao
u brojnim onovremenim časopisima. Jukić je polovinom XIX stoljeća pokrenuo
vlastiti časopis pod nazivom Bosanski prijatelj, koji predstavlja prvi bosansko-
hercegovački list. Svoje najobimnije i za historiju države i prava najznačajnije djelo
Zemljopis i poviestnica Bosne od Slavoljuba Bošnjaka, štampao je u Zagrebu 1851.
godine.
U periodu austrougarske uprave, u Sarajevu su osnovani Zemaljski muzej
i Šerijatska sudačka škola. Ove dvije institucije dale su dragocjen doprinos
etabliranju i modernizaciji pravne i historijsko-pravne nauke u Bosni i Hercegovini
na evropskim principima. Zemaljski muzej je 1889. pokrenuo svoj naučni časopis
pod nazivom Glasnik Zemaljskog muzeja (GZM), na čijim je stranicama, između
ostalog, objavljeno više historijsko-pravnih rasprava i studija. U vremenu između
dva rata, pojavio se veći broj moderno obrazovanih pravnika i historičara, koji su
odigrali značajnu ulogu u daljem profiliranju ovih naučnih disciplina. Mnogi od
njih školovali su se i naučno usavršavali na jugoslavenskim i stranim univerzitetima,
ali i na sarajevskoj Višoj islamskoj šerijatsko-teološkoj školi.20
Historijsko-pravna nauka se, kao naučna i nastavna disciplina, u pravom smislu
riječi institucionalizira osnivanjem Pravnog fakulteta u Sarajevu 1946. godine, u
čijem je okviru od samog početka djelovala Katedra za historiju države i prava.
Na ovoj katedri su, duže ili kraće vrijeme, predavali i stvarali eminentni naučnici
Aleksandar Solovjev, Branislav Nedeljković, Miroslav Đorđević, Avdo Sućeska,
Đorđo Samardžić, Raifa Festić i Mustafa Imamović.21 Pozicija historijsko-pravne
nauke nastavlja se učvršćivati osnivanjem novih pravnih fakulteta na univerzitetima
u Bosni i Hercegovini (Banja Luka, Mostar, Tuzla, a kasnije Zenica i Bihać), kao i
drugih naučnih i visokoškolskih ustanova, koje daju veliki doprinos istraživanju i
publiciranju građe od značaja za državno-pravnu historiju Bosne i Hercegovine i
drugih balkanskih zemalja.
20 Isto, 161-175.
21 O prof. dr. Mustafi Imamoviću i njegovom pedagoškom i naučnom radu vidjeti: Amra
Mahmutagić-Šejla Maslo Čerkić, Mjesto i uloga prof. dr. Mustafe Imamovića u institucionalizaciji
historije države i prava kao nastavne i naučne discipline u Bosni i Hercegovini, Mustafa Imamović,
45 godina naučnog i publicističkog rada, Zbornik radova, Sarajevo/Gradačac, 2010, 113-120.
175
Sead Selimović, Dževad Drino i Anita Petrović
Dragan Marković (u prvom planu)
176
Sead Selimović
POLOŽAJ BOSNE I HERCEGOVINE PREMA

JUGOSLAVENSKOM USTAVU 1963. GODINE
Sažetak
Ustav jugoslavenske federacije iz 1963.godine poznat je pod nazivom “povelja
samoupravljanja” zato što je samoupravni model primijenjen u svim sferama i
na svim nivoima društvenog života. Promijenjeno je ime države u Socijalistička
Federativna Republika Jugoslavija i ona je definisana kao “savezna država dobrovoljno
ujedinjenih i ravnopravnih naroda i socijalistička demokratska zajednica zasnovana
na vlasti radnog naroda i samoupravljanja”. Teritorija Jugoslavije „jedinstvena je i
sačinjavaju je teritorije socijalističkih republika’’. Bosna i Hercegovina bila je jedna
od šest republika SFRJ. Bitne promjene u strukturi federacije počele su Ustavnim
amandmanima 1967. i 1968, a cjelovit oblik poprimile 1971. godine. Po njima su
administrativne granice republika postajale granice samostalnih država. Osim
toga, ustavnim amandmanima 1968. godine priznati su Bošnaci (pod imenom
Muslimani) kao narod i nacija u SFRJ, pa su oni nakon popisa stanovništva 1971.
godine bili treća po brojnosti nacija u jugoslavenskoj državi.
Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, Jugoslavija, Ustav 1963, ustavni amandmani,
samoupravljanje, nacinalno priznanje Bošnjaka.
Bosna i Hercegovina od kraja Drugog svjetskog rata do

1963. godine
Društveno–ekonomski sistem Jugoslavije i federalnih jedinica koji je bio u
osnovi identičan u fazi tzv. revolucionarnog etatizma, zasnivao se na dominirajućoj
državnoj svojini nad sredstvima za proizvodnju i prirodnim bogatstvima zemlje, te
na zadružnoj i privatnoj svojini. Organizacija državne vlasti se, prema Ustavu od 31.
januara 1946. godine, zasnivala na principima “narodnog suvereniteta i političke
reprezentacije”, ali s visokim stepenom njihove centralizacije na federalnom nivou.
Bošnjaci kao narod i nacija nisu bili priznati iako su dali ogroman doprinos
NOP-u u Drugom svjetskom ratu. Upravljanje je u cjelini bilo administrativno uz
primjenu sveobuhvatnoga državnoga planiranja. U prvim godinama postojanja
nove “narodne” vlasti izvršen je obračun sa političkim i ideološkim protivnicima,
uspostavljena je partijska država i državna privreda.
177
Ustavotvorna skupština Bosne i Hercegovine je 31. decembra 1946. godine

usvojila i proglasila prvi republički ustav. Ustavom je Bosna i Hercegovina kao
“narodna država republikanskog oblika” dobila svoju unutarnju organizaciju, u
skladu sa svojim tadašnjim ekonomskim ustrojstvom, socijalnim i političkim
stanjem i odnosima. Bosna i Hercegovina je bila jedna od šest federalnih jedinica
jugoslavenske države i raspolagala je onim suverenim pravima koja nisu prenesena
na FNRJ. Za razliku od odluka ZAVNOBiH-a Ustav nije poimenice navodio narode
Bosne i Hercegovine ali je sadržavao odredbu da su u “Narodnoj Republici Bosni
i Hercegovini njene narodnosti u svemu ravnopravne” i da “nacionalne manjine
uživaju pravo i zaštitu svog kulturnog razvitka i slobodne upotrebe jezika.”
Formalno, ovim činom učinjen je značajan napredak. Nema zvanične segregacije,
svi su ravnopravni. Međutim, jasno je bilo da se Bošnjaci tretiraju kao nedefinisana
etnička ili religijska skupina, tj. da im se ponovo negira status naroda i nacije, te
sposobnost da sami izgrade nacionalni identitet. Ponovo im se nudi “šansa” da se
nacionalno osvijeste prihvatanjem srpstva ili hrvatstva ili im se pak “velikodušno”
nudi kategorija “neopredjeljenih”.
Uvođenje samoupravljanja zahtijevalo je neophodno uspostavljanje
odgovarajućeg društveno–ekonomskog i političkog sistema. Te promjene su se,
najprije, manifestirale u procesima decentralizacije i demokratizacije društvenih
odnosa. Ojačane su bile pozicije narodnih republika, a posebno lokalnih organa
vlasti, kao i organa «narodnog samoupravljanja». Na osnovi samoupravljanja
proizvođača u privredi, u lokalne organe vlasti, uz općepredstavnička vijeća,
uvode se i vijeća proizvođača kao oblik njihovog učešća u vršenju političke vlasti.
Uvođenjem savjeta umjesto izvršnih odbora, otvoren je proces deetatizacije izvršne
vlasti.
Za dalji razvoj društveno–ekonomskih i političkih odnosa u BiH (i Jugoslaviji)
značajnu su ulogu imali konstituiranje KP BiH u okviru KPJ i promjena društvene
uloge KPJ/SKJ sa čime je započeto na 6. kongresu 1952. godine. Prvi kongres KPBiH
održan je od 1. do. 5. novembra 1948. godine u Sarajevu. Na ovom Kongresu izabran
je Centralni komitet KP BiH od 48 članova. Za sekretara Centralnog komiteta
KP BiH izabran je Đuro Pucar Stari, a za članove Politbiroa Hasan Brkić, Uglješa
Danilović, Ilija Došen, Avdo Humo, Niko Jurinčić, Rudi Kolak, Šefket Maglajlić,
Pašaga Mandžić, Cvijetin Mijatović Majo i Radovan Papić.
U skladu s otvorenim procesima samoupravnog socijalističkog razvoja već se
1953. ustavnom revizijom utvrđuje da su “društvena svojina nad sredstvima za
proizvodnju, samoupravljanje proizvođača u privredi i samoupravljanje radnog
naroda u opštini, gradu i srezu osnova društvenog i političkog uređenja zemlje”.
Prema Ustavnom zakonu iz 1953. godine, Saveznu narodnu skupštinu činila su
dva doma: Savezno vijeće i Vijeće proizvođača umjesto ukinutog Prezidijuma
Skupštine, državu (FNRJ) predstavlja predsjednik Republike, koji je, istovremeno,
178
Sead Selimović
POLOŽAJ BOSNE I HERCEGOVINE PREMA JUGOSLAVENSKOM USTAVU 1963. GODINE
i predsjednik Saveznog izvršnog vijeća i vrhovni komandant oružanih snaga. Za

prvog predsjednika Republike Skupština je 14. januara 1953. godine izabrala Josipa
Broza Tita.
Istovremeno je utvrđena samostalnost republika u ostvarivanju njihovih prava i
dužnosti. Snažno je reafirmisan sistem skupštinske vladavine. Vijeća proizvođača se
kao drugi dom uvode i u republičke skupštine.
Položaj Bosne i Hercegovine prema jugoslavenskom

Ustavu 1963. godine
Krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina 20. stoljeća, deset godina nakon
“predaje tvornica na upravljanje radnicima”, uloga države u upravljanju privredom
i društvom još uvijek je bila dominantna. Centraliziranjem fondova za investicije
državni su organi raspolagali gotovo čitavim viškom rada. Glavna privredna snaga,
koja je regulirala sva privredna kretanja, bilaje politička vlast. Postojali su, doduše,
brojni dokumenti koji su usmjeravali privredna kretanja (npr. Zakon o radničkom
upravljanju, Program SKJ iz 1952, Zaključci kongresa radničkih savjeta iz 1957.), ali
između programiranog i stvarnog stanja postojao je dubok jaz.
Ono što se zbivalo u praksi, potvrđialo je da je postojeći privredni sistem u
suprotnosti s načelima samoupravljanja. Partijski vrh je to uočavao, pa je zaključio
da treba poduzeti mjere kako bi se spasio zamišljeni sistem. Tako je 1961. godine
proklamirana privredna reforma, kojom je trebalo riješiti ključno pitanje raspodjele
društvenog proizvoda između privrednih subjekata i države.
Uporedo sa privrednim usponom i njegovim zastojem tekao je i proces podjele
među komunistima u državnim i drugim institucijama vlasti. Glavno obilježje
prikrivene podjele bio je oblikovanje struja na nacionalnoj osnovi. Decentralizaciju
i stvarno samoupravljanje zastupali su pretežno komunistički kadrovi iz Slovenije i
Hrvatske, videći u tome i ostvarenje stvarnog federalizma i samostalnog odlučivanja
republika. Etatizam je imao uporište u saveznim strukturama i u Srbiji i te su snage
pružale žestok otpor promjenama.
Unitarističko-centralistički koncept podržavali su i Srbi izvan Srbije: u Hrvatskoj
i Bosni i Hercegovini. Posebno jako uporište unitarizma bila je Jugoslavenska
narodna armija (JNA). Inače, slijevanje kapitala u savezne fondove podržavale su i
tri nerazvijene republike jugoslavenske federacije – Makedonija, Crna Gora i Bosna
i Hercegovina. Iz saveznih fondova one su dobivale znatna sredstva za privredni
razvoj. I dok je Makedonija uzdizanjem iz privredne zaostalosti jačala svoju
nacionalnu državu, Bosna i Hercegovina je takvom orjentacijom potiskivala svoju
autonomnost i afirmaciju vlastite republike. Na opasnost koja prijeti jugoslavenskoj
državi od unitarističko-centralističkih snaga prvi je upozorio Edvard Kardelj. On je
179
još 1957. godine skrenuo pažnju partijskom vrhu da se u državnoj strukturi „obnavlja
velikosrpski nacionalizam“ i da se javlja “šovinističko integralno jugoslavenstvo”,
koji ugrožavaju Jugoslaviju. Vladimir Bakarić je 1958. izjavio da je “centralizam
savezne države” zastario i da blokira normalni društveni razvoj.
Interesni sukob republika razvijao se upravo u federalnim institucijama gdje su
se na nacionalnoj osnovi i formirale podjeljene struje. Skubo su postajali jači kada
je na dnevnom redu bila podjela sredstava i saveznih fondova. Tada je dolazilo do
žučnih svađa između predstavnika pojedinih republika. Ti sporovi bili su tretirani
kao dravna tajna, pa o njima javnost nije ništa znala. Međutim, oni su se drastično
pojačavali kako se završavao ciklus privrednog uspona. Naime, početkom šesdesetih
godina 20. stoljeća zabilježeno je zaustavljanje temap rasta industrijalizacije. Dok je
stopa porasta industrijske proizvodnje 1959. bila 17,6 %, u 1960. je pala na 15,6
%, a u narednoj 1961. iznosila je 4.1 %. Bio je to rezultat ponajprije obustavljanja
ekonomske pomoći Zapada. Tada je i cijeli privredni sistem počeo pokazivati svoje
slabosti. Porast ličnih dohodaka iznad produktivnosti rada smanjivao je stopu
privrednog rasta. Nerazvijeno društvo opterećivale su skupe investicije i potrošnja
iznad stvarnih mogućnosti. Istodobno razvijala se nelojalna konkurencija,
komercijalizacija i špekulantski poslovi. Tako je Jugoslavija početkom šesdesetih
godina 20. stoljeća ulazila u ozbiljnu ne samo privrednu nego i političku krizu.
Nakon što se razbuktao sukob koncepcija u državnom vrhu i u samom vrhu SKJ,
Josip Broz Tito je sazvao zajedničku sjednicu saveznog i republičkih rukovodstava.
Sjednica je održana 14., 15. i 16. marta 1962. godine i javnost o njoj nije bila
obavještena. Na njoj se pokazalo da je Tito dobro informisan o stanju u državi. U
uvodnom govoru on je procjenio da su se ti sukobi pretvorili u ozbiljnu političku
krizu koja prijeti raspadu zemlje. To se vidi iz njegovih riječi koje su zvučale
dramatično: “je li ta naša zemlja zbilja kadra da se još održi, da se ne raspadne”.
U raspravi su učestvovali i komunistički prvaci iz Bosne i Hercegovine Osman
Karabegović i Rato Dugonjić koji su republičke funkcionere označili kao nosioce
“politike osamostaljivanja republika” tražeći da se takva nastojanja zaustave.
Đuro Pucar, također komunistički prvak iz Bosne i Hercegovine, je istakao da
“samoupravljanje vodi društvo u raspad”.
Rasprava je pokazala da je politički rascjep dubok i oštar. Sukobljavali su se
pristalice i protivnici samoupravljanja, federalisti i centralisti, pristalice tržišne
privrede i pristalice strogo kontrolirane privrede od strane države.
Zaključci tajne sjednice partijsko-državnog vrha u biti su bili kompromis između
snaga koje su zahtijevale razvijanje samoupravljanja i onih koje su se zalagale za
njegovo ograničavanje u ime spašavanja društva od anarhije. Najviši partijski vrh na
čelu s Titom, koji je donosio sve bitne odluke o privrednom sistemu i organizaciji
države, morao je poduzeti određene mjere za otklanjanje pojava koje su uvjetovale
180
Sead Selimović
privrednu i političku krizu i uskladiti ih sa usvojenim zaključcima. Osnovni smjer

bio je ipak zadržavanje i jačanje samoupravljanja, pa je donesena odluka o promjeni
Ustava.
Novi Ustavni zakon je donesen 7. aprila 1963. godine, i država je nazvana
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ). Izmijenjeni su i nazivi
republika, pa su i one postale socijalističke. Za predsjednika države izabran je Josip
Broz Tito, na koga se nije odnosila ustavna odredba da se predsjednik bira svake
četiri godine. Uspostavljena je i funkcija potpredsjednika republika, a na tu funkciju
je izabran Aleksandar Ranković. Za predsjednika Savezne narodne skupštine izabran
je Edvard Kardelj, a za predsjednika Saveznog izvšnog vijeća Petar Stambolić.
Ustav je poznat pod nazivom “povelja samoupravljanja” zato što je samoupravni
model primijenjen u svim sferama i na svim nivoima društvenog života.
Promijenjeno je ime države u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija i
ona je definisana kao “savezna država dobrovoljno ujedinjenih i ravnopravnih
naroda i socijalistička demokratska zajednica zasnovana na vlasti radnog naroda
i samoupravljanja”. Teritorija Jugoslavije “jedinstvena je i sačinjavaju je teritorije
socijalističkih republika.”
Ustavom od 1963. Autonomna kosovsko-metohijska oblast proglašena
je Autonomnom pokrajinom Kosovo i Metohija. U razvoju jugoslovenskog
federalizma autonomne jedinice, koje su bile u sastavu Srbije, suštinski gledano
imale su isti položaj, ali je među njima postojala određena razlika (naziv, različit
broj predstavnika u Vijeću naroda, AP Vojvodina je imala Vrhovni sud).
Umjesto dotadašnja dva vijeća Saveznu skupštinu je sačinjavalo pet vijeća. Pored
Saveznog vijeća uvedena su i četiri samoupravna vijeća: Privredno, Prosvjetno-
kulturno, Socijalno-zdravstveno i Organizaciono-političko.
Odvojena je funkcija predsjednika republike od predsjednika Saveznog izvršnog
vijeća. Određeno je da se predsjednik bira svake četvrte godine i isto lice moglo
je biti birano dva puta uzastopno. Međutim, “za izbor na položaj predsednika
republike nema ograničenja za Josipa Broza Tita”.
Uvedene su nove institucije: potpredsjednik republike, Ustavni sud i Savjet
federacije. SIV su sačinjavali predsjednik i određeni broj članova koje je biralo
Savezno vijeće. Članovi SIV-a birani su iz redova Skupštine vodeći računa o
nacionalnom sastavu. Uveden je princip rotacije na rukovodećim državnim i
političkim funkcijama.
Utvrđeno je mjesto društveno-političkih organizacija (SKJ, SSRNJ) u političkom
sistemu. Pod pojmom “društveno-političke zajednice” podrazumijevana je opština,
srez, autonomna pokrajina, socijalistička republika i federacija. Određena su
njihova prava i dužnosti. Bitne promjene u strukturi federacije počele su Ustavnim
amandmanima 1967. i 1968, a cjelovit oblik poprimile 1971. godine. Amandmani
181
su označili početak konkretne primjene stavova Osmog kongresa SKJ koji je održan
od 7. do 13. decembra 1964. godine. Na njemu je prvi put poslije Drugog svetskog
rata, javno “otvoreno” nacionalno pitanje, pokrenuto pitanje ekonomskih uzroka
nacionalnih neravnopravnosti, uspostavljena veza birokratskog centralizma,
“velikodržavnog hegemonizma” i nacionalizma. Faktički je otvoren proces mijenjanja
odnosa između savezne države i republika koji je doveo do temeljnog preobražaja
federacije. Jugoslavija je izgrađivana kao “federacija ravnoteže”. Monolitni društveni
i politički život ustupao je mjesto “samoupravnom federalizmu”. Administrativne
granice republika postajale su granice samostalnih država.
Amandmani su oslabili i ograničili samostalnost federacije i stavili je pod nadzor
republičkih i pokrajinskih struktura. Ojačane su republike i autonomne pokrajine.
Republike kao društveno-političke zajednice su tretirane kao nacionalne države.
Proširen je status autonomnih pokrajina i “suverena prava” počela su se ostvarivati
i u pokrajinama. Dobijena je “federacija na dva nivoa”. Položaj i status Srbije i
autonomnih pokrajina u federaciji su u suštini izjednačeni. Ustavne odredbe o tome
da su socijalističke autonomne pokrajine sastavni dio SR Srbije bile su deklarativne
zato što su one u njoj imale status “teritorijalne i suverene društveno-političke
autonomije”.
Ustavno mijenjanje federacije započelo je Amandmanima I-VI koje je 18. aprila
1967. usvojilo Savezno vijeće. Ponovo je uvedeno Vijeće naroda kao opće nadležno
vijeće u Saveznoj skupštini. Izvršene su promjene u sastavu SIV-a i položaju saveznih
organa uprave.
Amandmanima VII-XIX, donesenim 26. decembra 1968, promijenjen je naziv
Autonomna Pokrajina Kosovo i Metohija u Socijalistička Autonomna Pokrajina
Kosovo. Pokrajine su dobile pravo da donose sopstvene ustavne zakone.
Ustavni amandmani potpunije su izrazili autonomnu pokrajinu kao širu
društveno-političku zajednicu u sastavu Srbije sa samostalnim pravima i
odgovornostima. Autonomne pokrajine su dobile status konstitutivnog elementa
federacije iako nisu imale karakter federalnih jedinica kao republike.
Amandmanima je utvrđeno da pokrajine imaju Vrhovni sud i druge pravosudne
organe. Garantovan je teritorijalni integritet pokrajina čije su se granice mogle
mijenjati samo uz saglasnost njihovih skupština. Umjesto nacionalne manjine
uveden je pojam narodnost i zagarantovana je njihova ravnopravnost sa narodima
Jugoslavije.
Amandmani XX-XLII, usvojeni 30. juna 1971, popularno su nazvani “radnički”
zato što su cjelovito izrazili položaj radnog čovjeka u udruženom radu. Po njima
radni ljudi su u osnovnoj organizaciji udruženog rada sticali pravo na funkciju i
sredstva društvene reprodukcije. Funkcije federacije su bitno smanjene u oblasti
investicija i zakonodavstva. Federacija je određene funkcije ostvarivala kao
182
Sead Selimović
zajednički interes svih naroda i narodnosti Jugoslavije, a neke samo na osnovu

usaglašenih stavova republika i autonomnih pokrajina.
Prema amandmanima jugoslovenska savezna država je definisana kao “državna
zajednica dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalističkih republika
kao i socijalističkih autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova koje su u sastavu
Socijalističke Republike Srbije, zasnovana na vlasti i samoupravljanju radničke
klase i svih radnih ljudi i socijalistička samoupravna demokratska zajednica radnih
ljudi i građana i ravnopravnih naroda i narodnosti”.
Uvedene su promjene u institucijama federacije i pored predsjednika republike
ustanovljeno je Predsedništvo SFRJ kao kolektivni šef države i nosilac zakonodavne
i političke inicijative. Josip Broz Tito bio je predsjednik republike i predsjednik
Predsedništva SFRJ. Znatno su izmijenjeni položaj i uloga SIV-a i saveznih organa
uprave. Organi federacije obrazovani su na bazi pariteta.
Pored Jugoslovenske narodne armije, kao oružana snaga SFRJ uvedena je i
teritorijalna odbrana.
Međutim, proces priznavanja Bošnjaka kao nacije tekao je sporo. Političke prilike
u Jugoslaviji nisu bile zrele da se bošnjaštvo prihvati i u praksi provede. Početkom 60-
ih godina 20. stoljeća, postepeno je unutar Saveza komunista Jugoslavije, posebno u
Bosni i Hercegovini, sazrijevalo mišljenje da je teza o nacionalnom opredjeljivanju
Bošnjaka ostatak nacionalističkog stava prema njima, te da nije zasnovana na
znanstvenim principima. Na besmislenost nacionalnog opredjeljivanja Bošnjaka
jasno je ukazao i Josip Broz Tito, kao neprikosnoveni autoritet u državi i partiji. To
je svakako ubrzalo proces nacionalnog priznanja Bošnjaka.
Na šestom plenumu CK SK Bosne i Hercegovine 1963. godine, te na četvrtom
kongresu SK Bosne i Hercegovine, 1965., odbačena su kao znanstveno neosnovana
i politički štetna shvatanja o potrebi nacionalnog opredjeljivanja Bošnjaka. Ovakvo
stanovište došlo je do izražaja prilikom donošenja Ustava SR Bosne i Hercegovine
i Saveznog ustava 1963. godine.
Odredbom o izmjeni grba Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije
(SFRJ), dodata je šesta buktinja (baklja), kao simbol SR Bosne i Hercegovine (i
bošnjačkog naroda).
Sve političke dileme u pogledu nacionalnosti Bošnjaka odlučno su odbačene
na 17. sjednici CK SK Bosne i Hercegovine, u februaru 1968. godine, u čijim se
zaključcima izričito ističe da i historija i „današnja socijalistička praksa“ potvrđuje
„da su Muslimani poseban narod“.
Krajem 60-ih i početkom 70-ih godina 20. stoljeća u Jugoslaviji je došlo do
masovnih pokreta čiji je osnovni cilj bio redefinisanje odnosa u federaciji. U to
vrijeme došlo je do konačnog nacionalnog priznanja Bošnjaka. Njihovo ime
(Musliman) bilo je ugrađeno u ustavne amandmane 1968., te u Ustav 1974. godine.
183
Dileme oko nacionalnog osjećaja Bošnjaka na najbolji način su riješene prilikom

popisa stanovništva 1971. godine. Po ovom popisu u Jugoslaviji je živjelo 1.729.932
Bošnjaka ili 8,4% njenog ukupnog stanovništva (u Bosni i Hercegovini ih je bilo
1.482,430 ili 39,57% u ukupnom stanovništvu). Bošnjaci su tada prema brojnosti
bili treća nacija u Jugoslaviji.
Bez obzira na to, Bošnjaci su i dalje živjeli u praznom prostoru nacionalne
identifikacije, jer njihovu historiju i književnost nastavni planovi i programi u
školama nisu poznavali. Nastavnim programima se u odnosu na Bošnjake vršila
nacionalistička indoktrinacija u smislu njihovog denacionaliziranja, odnosno
‘’opredjeljivanja’’. Mnogi su priznavanje Bošnjaka kao naroda smatrali tek jednim
trenutnim i u datim okolnostima politički oportunim rješenjem.
Tako su Bošnjaci priznavani u političkoj ravni, dok im je istovremeno poricana
svaka samoidentifikacija, etnička, historijska i kulturna sadržina njihovog
nacionaliteta. Krajem 60-ih godina 20. stoljeća sve veći broj bošnjačkih intelektualaca,
bez obzira na izvjesna nerazumijevanja i otpore, razmišlja o historijskoj sudbini
svoga naroda i nastoji da sebi i drugima objasni ko su i šta su Bošnjaci, odnosno
muslimani.
U tom smislu 1968. pojavila se knjiga Salima Ćerića Muslimani srpsko-hrvatskog
jezika. Ova knjiga izazvala je burne reakcije i kritike od strane tadašnje službene
politike. Godinu dana kasnije izašla je knjiga Atifa Purivatre Nacionalni i politički
razvitak Muslimana.
Početkom septembra 1969. održan je u Ohridu 5. Kongres historičara Jugoslavije.
Ovaj kongres ušao je u historiju kao prvi veliki znanstveni skup, na kojem se
nacionalno pitanje Bošnjaka nastojalo, prije svega, naučno postaviti. U tom pogledu
je ključno mjesto imao rad dr. Avde Sućeske O historijskim osnovama posebnosti
bosansko-hercegovačkih muslimana. Ovaj referat postao je osnova za sva dalja
istraživanja nacionalnog pitanja Bošnjaka koja su kasnije uslijedila. Od tada se, bez
obzira na sve otpore i pritiske, te političke rizike koji su se u tom pogledu javljali,
pišu brojne knjige i studije iz historije, kulture, arhitekture, historije književnosti
Bošnjaka itd.
Prijeloman događaj u tom pogledu predstavljao je referat Književna kretanja
u Bosni i Hercegovini od 1945 do danas, koji je akademik Midhat Begić podnio
na simpoziju, održano u Sarajevu 5-6. novembra 1970. godine. U ovom referatu
prof. Begić je dao potpun program i već razrađenu skicu za jednu novu i orginalnu
historiju književnosti u Bosne i Hercegovine, u kojoj bi bošnjačka literatura konačno
dobila mjesto koje joj pripada. Već na samom skupu Begić je doživio oštre napade,
a nakon toga je u dijelu sarajevske, te posebno beogradske književno–kulturne
periodike protiv njega je povedena prava nacionalistička kampanja i hajka. To nije
ni malo obeshrabrilo bošnjačke intelektualce, pisce i historičare, koji postepeno,
184
Sead Selimović
ali odlučno pristupaju istraživanju i obradi svoje cjelokupne historijske baštine.

Već 1971. izašla je opsežna književno–historijska monografija Muhsina Rizvica
o Beharu, prvom bošnjačkom književnom časopisu. Monografija je predtavljala
studiju o bošnjačkom kulturnom preporodu na prelomu 19. i 20. stoljeća. Godine
1972. Alija Isaković objavio je knjigu pod naslovom Biserje, kao prvu antologiju
bošnjačke književnosti, a Smail Balić knjigu Kultura Bošnjaka, u Beču 1973. godine.
Konačno dr. Muhamed Hadžijahić je objavio 1974. godine studiju Od tradicije do
identiteta, o genezi nacionalnog pitanja bosanskih muslimana, koja je pozitivno
ocijenjena od strane stručne i naučne javnosti.
Zaključak
Ustav jugoslavenske federacije iz 1963.godine poznat je pod nazivom “povelja
samoupravljanja” zato što je samoupravni model primijenjen u svim sferama i
na svim nivoima društvenog života. Promijenjeno je ime države u Socijalistička
Federativna Republika Jugoslavija i ona je definisana kao “savezna država dobrovoljno
ujedinjenih i ravnopravnih naroda i socijalistička demokratska zajednica zasnovana
na vlasti radnog naroda i samoupravljanja”. Teritorija Jugoslavije „jedinstvena je i
sačinjavaju je teritorije socijalističkih republika’’. Bosna i Hercegovina bila je jedna
od šest republika SFRJ.
Bitne promjene u strukturi federacije počele su Ustavnim amandmanima 1967.
i 1968, a cjelovit oblik poprimile 1971. godine. Amandmani su označili početak
konkretne primjene stavova Osmog kongresa SKJ koji je održan od 7. do 13.
decembra 1964. godine. Na njemu je prvi put poslije Drugog svetskog rata, javno
“otvoreno” nacionalno pitanje, pokrenuto pitanje ekonomskih uzroka nacionalnih
neravnopravnosti, uspostavljena veza birokratskog centralizma, “velikodržavnog
hegemonizma” i nacionalizma. Faktički je otvoren proces mijenjanja odnosa
između savezne države i republika koji je doveo do temeljnog preobražaja federacije.
Jugoslavija je izgrađivana kao “federacija ravnoteže”. Monolitni društveni i politički
život ustupao je mjesto “samoupravnom federalizmu”. Administrativne granice
republika postajale su granice samostalnih država.
Osim toga, ustavnim amandmanima 1968. godine priznati su Bošnjaci (pod
imenom Muslimani) kao narod i nacija u SFRJ, pa su oni nakon popisa stanovništva
1971. godine bili treća po brojnosti nacija u jugoslavenskoj državi.
185
Hamza Karčić
Fikret Karčić i Azem Kožar (u prvom planu)
186
Hamza Karčić
DA LI JE U BiH NA SCENI
ZAMRZNUTI SUKOB?1
Sažetak
U intervju EurActiv-u 15. marta 2010. godine, generalni sekretar Savjeta za
regionalnu saradnju Hido Biščević izjavio je da situacija u Bosni i Hercegovini
(BiH) počinje da liči na “pasivni zamrznuti sukob” (dormant frozen conflict).2
Bivši američki ambasador u Hrvatskoj i Saveznoj Republici Jugoslaviji William
Montgomery također je stava da je stanje zamrznutog sukoba realna mogućnost
za BiH.3 Valery Perry, iz Odsjeka za obrazovanje pri Misiji OSCE-a u BiH, u analizi
strategija implementacije mira i demokratizacije u BiH, konstatuje da je u ovoj
zemlji na sceni zamrznuti sukob.4
U različitim analizama i debatama o Dejtonskoj BiH, pojavila se potreba uvođenja
preciznog termina za dijagnozu problema u BiH. “Frankenštajn država”, “luđačka
košulja”, “nakaradna država”, “Potemkin država” samo su neki od ponuđenih
termina. Cilj ovog članka je ukazati na dosadašnji nedostatak adekvatnog termina iz
oblasti političkih nauka i međunarodnih odnosa za opis stanja u BiH. Cilj je također
i ponuditi odgovor na pitanje da li se BiH može smatrati zamrznutim sukobom kao
što tvrde Biščević, Montgomery i Perry, odnosno u kojoj mjeri BiH ima elemente
zamrznutog sukoba.
Definicija problema u BiH
Za potrebe ovog članka, problem u BiH se definiše kao suboptimalno

funkcionisanje države koje proizilazi iz dva ključna razloga: postojanje
institucionalne blokade državih institucija, i prijetnja potencijalnim otcjepljenjem.
Ova dva faktora ne isključuju niti umanjuje i druge faktore koji utiču na situaciju u
BiH. Međutim u kontekstu debate o relevatnosti termina „zamrznuti sukob“ za opis
1 Ovaj članak je izvorno objavljen pod naslovom “Bosna i Hercegovina: Zamrznuti sukob?“ u
Godišnjaku BZK Preporod 2012. godine.
2 “Bosnia stalemate turning into ‘frozen conflict’”, 15. mart 2010., http://www.euractiv.com/en/
enlargement/bosnia-stalemate-turns-frozen-conflict-news-343803 (pristupljeno 31.10.2010)
3 “William Montgomery: Bosna je definitivno neuspjela država”, intervjuisao Šenol Selimović,
Slobodna Dalmacija, 13.11.2010.
4 Valery Perry, “At Cross Purposes? Democratization and Peace Implementation Strategies in Bosnia
and Herzegovina’s Frozen Conflict”, Human Rights Review, (2009), vol. 10, str. 36.
187
problema u BiH, fokus ovog članka je na relaciji funkcionalnost države-teritorijalni

integritet. Funkcionalnost se definiše kao mogućnost donošenja i implementacije
odluka od strane institucija države i implementacija istih na cijekupnom teritoriji
te države.
Institucionalna blokada prvenstveno se manifestuju putem instrumenta
entitetskog glasanja u Parlamentarnoj skupštini BiH. U periodu od novembra 2006.
do 23. februara 2010., šestdeset tri prijedloga zakona odbijeni su zbog upotrebe
ovog instrumenta. Primjera radi, odbijeni prijedozi uključuju Prijedlog zakona
o sprečavanju nereda na sportskom takmičenju i Prijedlog zakona o izmjeni
Zakona o državnoj himni BiH.5 O entitetskom glasanju očitovao se i lider Partije
Demokratskog Progresa (PDP) Mladen Ivanić koji je ukazao na zloupotrebu
ovog mehanizma.6 Inicijativa Visokog predstavnika Miroslava Lajčaka u oktobru
2007. godine da djelimično smanji mogućnosti institucionalnih blokada i učini
efikasnijim način odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini i Vijeću Ministara, kao i
otpor koji je uslijedio iz Republike Srpske-a pokazatelj su poteškoća reforme načina
odlučivanja. 7
Prijetnje potencijalnim otcjepljenjem u Dejtonskoj BiH manifestuju se u obliku
verbalnih i proceduralnih prijetnji. Verbalne prijetnje možemo definisati kao javne
istupe izabranih ili imenovanih zvaničnika institucija u BiH koji dovode u pitanje
kontinuitet teritorijalnog integriteta države. Izjave poput “Bosna i Hercegovina
(je) neodrživa zemlja”8, „mirni razlaz“, „državna zajednica“ nisu prisutne samo
na predizbornim skupovima. S druge strane, percepcija o prijetnji teritorijalnom
integritetu pod uticajem je i niza političkih poteza koji služe kao argument za
jačanje te iste percepcije. Primjera radi, u februaru 2010. godine, Narodna skupština
Republike Srpske usvojila je Zakon o referendumu i građanskoj inicijativi.9 U
septembru ove godine, usvojen je zakon o statusu državne imovine na teritoriji RS.10
Simptomatična je upotreba termina „državni“ od strane entitetskog nivoa vlasti.
Institucionalne blokade i prijetnje potencijalnim otcjepljenjem se međusobno
jačaju i kreiraju percepciju i stvarnost političke stagnacije.
5 Statistika Odjela za dokumentaciju i informacije Parlamentarne skupštine BiH.

6 Samir Huseinović, “Jones otvorio pitanje entitetskog glasanja”, Deutsche Welle,
http://www.dw-world.de/dw/article/0,,4622641,00.html (pristupljeno 14.11.2010).
7 “Cracking up: Spurred by Russia, the Bosnian Serbs are making trouble again”, The Economist, 25.
oktobar 2007, http://www.economist.com/node/10026370 (pristupljeno 31.10.2010).
8 “BiH je neodrživa zemlja”,
9 “Narodna skupština RS usvojila zakon o referendumu”, Radio Slobodna Evropa, 11.02.2010
http://www.slobodnaevropa.org/content/prijedlog_zakona_o_referendumu/1953209.html
(pristupljeno 14.11.2010).
10 Erduan Katana, “RS legalizovala preuzimanje državne imovine”, Radio Slobodna Evropa,
http://www.slobodnaevropa.org/content/bih_drzavna_imovina_skupstina_republika_
srpska/2157704.html (pristupljeno 14.11.2010).
188
Hamza Karčić
DA LI JE U BiH NA SCENI ZAMRZNUTI SUKOB?
Problem definicije
Kao što je spomenuto ranije, “Frankenštajn država”, “luđačka košulja”, “nakaradna

država”, “Potemkin država” samo su neki od termina korištenih u javnom diskursu
da opišu prirodu problema u BiH. Spomenuti termini možda u određenoj mjeri
ukazuju na apsurd političkog sistema ali nisu stručni termini. Kao što je istaknuto
na početku, jedan od stručnih termina koji se počeo koristiti u ovom kontekstu je
“zamrznuti sukob”.
Valery Perry, u analizi strategija demokratizacije i implementacije mira u BiH,
situaciju naziva upravo zamrznutim sukobom. Sukob ove vrste karakteriše prekid
nasilja ali ne i zadovoljavanje osnovnih interesa bivših strana u sukobu. Stoga je,
prema Perry, politika u miru nastavak rata drugim sredstvima.11 Međunarodno
prisustvo je odgovorno za nesavršeni mir ali je i omogućilo postepene reforme.12
Perry je također ukazuje da je slučaj BiH dodatno kompleksan jer je na sceni
više tranzicija – ne samo tranzicija iz rata u mir već i tranzicija iz autoritarnog u
demokratski sistem kao i tranzicija iz planirane u tržišnu ekonomiju.
Stoga, legitimno je postaviti pitanje da li BiH ima elemente zamrznutog sukoba?
Prije odgovora na ovo pitanje, neophodna je definisati ovaj termin kao i njegovu
upotrebu.
Definicija, karakteristike i primjeri zamrznutih sukoba
Termin “zamrznuti sukob” koristi se pretežno za opis tri sukoba na Južnom

Kavkazu - Južna Osetija, Abhazija i Nagorno Karabah – te Pridnjestrovlja
(Transdiestria) u Moldaviji.
Ova vrsta sukoba može se definisati kao slučajevi “gdje je nedavno došlo
do nasilja u pitanju secesije, gdje su se secesionisti pokazali vojno uspješnim, i
uspostavili kontrolu nad specifičnim teritorijama i uspostavili de facto državne
institucije. Također, ovaj vojni rezultat nije priznat od strane vojnih gubitnika tj.
centralnih vlada niti međunarodne zajednice. U tom smislu, sukobi se ne smatraju
riješenim.“13 Vojni uspjeh secesionista omogućen je značajnom podrškom vanjskog
faktora (Rusije, ali i Jermenije u slučaju Nagorno Karabah) i upravo kontinuitet
11 Perry, “At Cross …”, str. 36.

12 Kao i niz drugih autora koji su pisali o BiH od 1992., za Perry u BiH postoje „zaraćene strane“ kako
u ratu tako i u miru koje su odgovorne za postojeće stanje. Izjednačavanje krivice i odgovornosti
kao i odsustvo diferencijacije o djelima političkih aktera u radovima stranih stručnjaka za BiH
predstavlja svojevrsnu tradiciju.
13 Ghia Nodia, “Europeanization And (Not) Resolving Secessionist Conflicts”, iz Europeanization
and Conflict Resolution: Case Studies from the European Periphery) (Commentary), http://www.
ecmi.de/jemie/download/1-2004Comment01.pdf (pristupljeno 31.10.2010), 1.
189
vanjskog faktora je jedna od karakteristika današnjeg stanja ovih sukoba. Primirja su

stupila na snagu ali nema napretka u pregovorima.14 Nadalje, interakcija unutrašnjih
i vanjskih faktora onemogućava transformaciju ili rješavanje sukoba.15
Sama adekvatnost termina „zamrznuti sukob“ kao opisa ova četiri slučaja je
predmet rasprave. Neslaganje s terminom zamrznuti sukob proizilazi iz pretežno
dva razloga. Prvo, za neke ovaj termin se razumije kao stanje odsustva sukoba. Da
sukobi nisu zamrznuti pokazao je i rat u Južnoj Osetiji 2008. godine. Thomas de
Waal smatra da termin „zamrznuti sukob“ nije adekvatan jer ovi sukobi i dalje
prouzrokuju žrtve ali i zbog mogućnosti eskalacije.16 U konkretnom slučaju Nagorno
Karabaha, de Waal smatra da termin nije prihvatljiv jer prijetnja rata kratkoročno
nije vjerovatna ali je dugoročno moguća.17
Drugi razlog neadekvatnosti termina je povezan sa tumačenjem procesa koji
se odvija u ovim sukobima. Charles King, stručnjak za Kavkaz na Univerzitetu
Georgetown, smatra da ovo nisu zamrznuti sukobi već primjeri izgradnje država
putem rata. Vojni sukobi 1990tih su prerasli u određenu ravnotežu dok su
secesionisti postali izgraditelji paradržava. U ovom kontekstu, King uvodi termin
„statelike entity“ (entitet sa obilježjima države) koji definiše kao političku jedinicu
sa stanovništvom, suverenom kontrolom nad određenom teritorijom ali bez
međunarodnog priznanja.18
Izuzimajući razlike u definiciji termina, za potrebe ovog članka osnovni elementi
zamrznutog sukoba kako se ovaj termin koristi u literaturi mogu biti identifikovani.
Zamrznuti sukobi sadrže slijedeće elemente:
(a) Postojanje određenog stepena autonomije prije proglašenja nezavisnosti
‘matičnih’ država (Gruzije i Azerbejdžana). Ovo nije primjenjivo na slučaj
Pridnjestrovlja. (?)
(b) Prije početka secesionističkih projekata postojale su ključne etničke
(Nagorno Karabah, Južna Osetija, Abhazija), vjerske (Nagorno Karabah) i
jezičke razlike (Nagorno Karabah, Južna Osetija, Abhazija, Pridnjestrovlje).
Ove razlike su konsolidovane od potpisivanja primirja 1990tih.
14 Dragan Štavljanin, “Balkanizacija Južnog Kavkaza”, Radio Slobodna Evropa, 6.6.2008, http://www.
slobodnaevropa.org/content/article/1120674.html (pristupljeno 31.10.2010)
15 Mary Alice C. Clancy i John Nagle, „Frozen Conflicts, Minority Self-Governance, Asymmetrical
Autonomies – In search of a framework for conflict management and conflict resolution“, referat
podnijet na 6. Azijsko-evropskom okruglom stolu, 10-12 juna 2009., Sjeverna Irska.
http://www.siiaonline.org/files/6th%20AER%20Background%20Paper%20INCORE.pdf
(pristupljeno 1.11.2010)
16 Štavljanin, “Balkanizacija…”
17 “Karabakh Conflict Not Frozen, Just Dormant”, Armenian News, http://armnews.com/view/
article/4791/Karabakh-Conflict-Not-Frozen-Just-Dormant (pristupljeno 11.11.2010)
18 Charles King, „The Benefits of Ethnic War: Understanding Eurasia’a Unrecognized States“, World
Politics, Vol. 53, No. 4 (juli 2001), str. 525.
190
Hamza Karčić
(c) Vojni uspjeh secesionista uz podršku vanjskog faktora.

(d) Uspostava političkog entiteta na teritoriji koju kontrolišu secesionisti.
Politički entitet nema međunarodno priznanje.19
(e) Učvršćene pregovaračke pozicije secesionista i ‘matičnih’ država i odustvo
napretka u pregovorima oko pronalaženja rješenja.
Ne ulazeći u specifične razlike ova četiri sukoba na prostoru bivšeg Sovjetskog
Saveza, ovi sukobi se mogu smatrati zamrznutim u smislu da nema izgleda za realno
i obostrano prihvatljivo rješenje jer i koncesija secesionistima u obliku autonomije
bi predstavljala manje od statusa koji secesionisti sada imaju.
Pored ovih primarnih karakteristika spomenuta četiri zamrznuta sukoba,
Charles King navodi i niz drugih trendova prisutnih nakon primirja. Oni uključuju:
kontinuirani uticaj vanjskog faktora, formiranje novih elita, upitan doprinos
međunarodnih organizacija, i učvršćivanje pregovaračkih pozicija secesionista i
centralnih vlada.
Osim ova četiri slučaja, spomenuti termin se povremeno koristi i za opis stanja na
Kipru.20 Slučaj Kipra naizgled ima elemente zamrznutog sukoba. Turska Republika
Sjeverni Kipar, proglašena 1983., jedino je priznata od strane Republike Turske.
Etničke, vjerske i jezičke razlike između sjevera i juga su postojale i prije podjele
ovog ostrva. Uticaj vanjskih faktora - Turske i Grčke - na događaje na Kipru tokom
sukoba pokazao se značajnim. Međutim, historijski kontekst u kojem se razvio ovaj
sukob je drugačiji od slučaja bivših sovjetskih republika. Za razliku od secesionista
na Južnom Kavkazu, turski dio Kipra pokazao je spremnost na reintegraciju i
ujedinjenje podrškom (65%) ukazanom na referendumu o Annan planu 2004.
godine dok je preko ¾ grčkog dijela Kipra glasalo protiv ovog plana.21
Također je došlo i do upotrebe ovog termina u slučaju Kosova, u jeku procesa
proglašenja nezavisnosti i međunarodnog priznanja Kosova. Vladimir Socor je
2007. predočio mogućnost da Kosovo postane zamrznuti sukob i direktno povezao
sa potencijalnom ulogom Rusije.22 Međunarodna krizna grupa je u martu 2008.
godine također upozorila na ovu mogućnost.23 U novembru 2010., stručnjak
19 Južnu Osetiju i Abhaziju su priznale Rusija, Nikaragva, Venecuela, i Nauru.

20 “Frozen conflicts: Europe’s unfinished business”, The Economist, 19. novembar 2008.
http://www.economist.com/node/12494503 (pristupljeno 10.11.2010)
21 ”Cyprus ‘spurns historic chance’”, BBC News, 25. april, 2004.
http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/3656753.stm (pristupljeno 14.11.2010)
22 Vladimir Socor, ”Kosovo: Russia’s Fifth Frozen Conflict?”, Eurasia Daily Monitor, Vol. 4, Issue
64.http://www.jamestown.org/programs/edm/single/?tx_ttnews%5Btt_news%5D=32649&tx_
ttnews%5BbackPid%5D=171&no_cache=1 (pristupljeno 13.11.2010)
23 “Kosovo’s First Month”, 18. mart 2008, International Crisis Group, http://www.crisisgroup.org/en/
publication-type/media-releases/2008/europe/kosovos%20first%20month.aspx
(pristupljeno 11.11.2010).
191
Instituta za mir u SAD Daniel Serwer je ukazao na neophodnost sprečavanja ovog

scenarija kao i činjenicu da opredjeljenje za i perspektiva članstva u Evropskoj Uniji
čine mogućnost zamrzavanja sukoba manje isplativom jer su dobrosusjedski odnosi
preduslov za članstvo, što podrazumijeva i uspostavu određenog nivoa odnosa
između Beograda i Prištine.24 Prisutnost etničkih, vjerskih i jezičkih razlika izmedu
Kosova i Srbije, kao i postojanje predratne autonomije ukazivalo je na elemente
generalno prisutne u zamrznutim sukobima. Međutim, Kosovo do danas priznato
od strane 71 zemlja i pristupilo je Međunarodnom monetarnom fondu i Svjetskoj
Banci iako nije članica Ujedinjenih Nacija.25 Bez međunarodnog priznanja, Kosovo
bi imalo jedan od važnijih elemenata zamrznutog sukoba.
U slučaju Kipra i Kosova, faktor članstva u Evropskoj Uniji ima veću relevantnost
u poređenju sa četiri navedena zamrznuta sukoba. Što se tiče Kosova, i Srbija i
Kosovo teže ka članstvu u EU i ovo kao i perspektiva članstva nude realan podsticaj
za uspostavu odnosa i početak procesa de facto priznanja, što otklanja jedan od
važnijih faktora zamrznutih sukoba. U slučaju Kipra, „struktura podsticaja“
je složenija jer je Republika Kipar (grčki dio Kipra) već u EU, i ima mogućnost
upotrebe instrumenta veta u budućim pregovorima o rješavanju ovog pitanja.
Prisutni i odsutni elementi zamrznutog sukoba u BiH
Na osnovu trendova koje je King identifikovao u zamrznutim sukobima, može

se konstatovati prisustvo sličnih trendova i u BiH.
Uticaj vanjskog faktora (države). Jedan od dokaza uplitanja susjednih država u
sukobu u BiH je u obliku rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih Nacija. Rezolucija
752 (1992) Vijeća sigurnosti UN-a zahtjeva da se „jedinice Jugoslovenske narodne
armije kao i elementi hrvatske vojske koji su trenutno u Bosni i Hercegovini odmah
povuku“.26 Rezolucija 757 (1992) uvodi sankcije Saveznoj Republici Jugoslaviji
(Srbiji i Crnoj Gori) zbog nepoštivanja Rezolucije 752 dok Rezolucija 781 (1992)
zabranjuje vojne letove nad Bosnom i Hercegovinom.
Kontinuirani uticaj vanjskog faktora ugrađen je i u sami Aneks 4 Dejtonskog
mirovnog sporazuma. Član 3 (2) navodi da „entiteti imaju pravo da uspostave
specijalne paralelne odnose sa susjednim državama u skladu sa suverenitetom i
24 Daniel Serwer, “Kosovo: The Next Steps”, Peacebrief 67, Nov. 5 2010, United States Institute of
Peace http://www.usip.org/publications/kosovo-the-next-steps (pristupljeno 12.11.2010), str. 2.
25 President of the Republic of Kosova, http://www.president-ksgov.net/?page=2,54, (pristupljeno
11.11.2010)
26 Izbor Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija o Bosni i Hercegovini 1992-2009, priredio
Hamza Karčić, Connectum, Sarajevo, 2010, str. 22.
192
Hamza Karčić
teritorijalnim integritetom Bosne i Hercegovine“.27 Savezna Republika Jugoslavija

i Republika Srpska 2001. godine potpisale su sporazum o uspostavi specijalnih
odnosa.28
Formiranje novih elita. Druga sličnost između BiH i zamrznutih sukoba jeste i
formiranje novih elita uslijed sukoba. BiH danas ima 13 premijera i 140 različitih
ministarstava29, 10 skupština kantona u Federaciji BiH, Parlament Federacije i
Narodnu Skupštinu Republike Srpske, te Parlamentarnu Skupštinu BiH. Pored
inflacije izabranih zvaničnika različitih nivoa, došlo je između ostalog i do inflacije
broja šefova kabineta, savjetnika, stručnih saradnika, sekretara, vozača i ostalog
osoblja ovih institucija zbog potrebe funkcionisanja institucija uspostavljenih
uslijed kompromisa u Vašingtonu i Dejtonu. Kao što studije o birokratijama
pokazuju, organizacije kreiraju „zajednički diskurs, simbole i vrijednosti za svoje
uposlenike“ i na taj način formiraju „grupni identitet“. Nadalje, „pravila i rutine
birokratije ... definišu društvene zadatke (birokrata) i oblikuju njihove interese“.30
Stoga je razumno pretpostaviti da je uspostava entiteskih nivoa kao i kreiranje niza
institucija na entitetskom i kantonalnom nivou kreiralo i niz zajedničkih interesa
rukovodilaca ali i uposlenika ovih institucija. Zašto biti referent u opštini za
obrazovanje kad možete biti kantonalni ministar? glasila bi preformulisana verzija
Kingovog pitanja. Također je došlo i do formiranja niza novih institucija koje nisu
rezultat mirovnih kompromisa i dogovora. Primjer može biti Akademija nauka i
umjetnosti Republike Srpske koja ima 36 članova, i oko 150 naučnika i istraživača
uključenih u rad ove institucije31.
Upitan doprinos međunarodnih organizacija. Charles King ukazuje da aktivnosti
međunarodnih organizacija variraju od kontradproduktivnosti do teško mjerljivih
rezultata. Primjer prvog je pružanje legitimiteta secesionistima prihvatajući
secesioniste kao pregovaračke partnere. Primjer drugog je konstantna prisutnost
„dijaloga“ kao barometra međunarodnih organizacija o uspjehu u procesu rješavanja
sukoba. „Dijalog“ i „napredak“ predstavljaju značajne komponente diskursa o
zamrznutim sukobima bez obzira da li postoji stvarni napredak.32 Slične tendencije
su prisutne i u BiH gdje institucionalne blokade kao i proceduralni procesi koji ide
27 „The General Framework Agreement: Annex 4“, Office of the High Representative and EU Special
Representative, http://www.ohr.int/dpa/default.asp?content_id=372 (pristupljeno 11.11.2010)
28 Marija Arnautović, „Specijalne veze kao poligon za politička nadmetanja“, Radio Slobodna
Evropa, 08.06.2010, http://www.slobodnaevropa.org/content/specijalne_paralelne_veze/2065577.
html, (pristupljeno 12.11.2010).
29 “2010 UNHCR country operations profile - Bosnia and Herzegovina”, UNHCR, http://www.unhcr.
org/cgi-bin/texis/vtx/page?page=49e48d766 (pristupljeno 31.10.2010)
30 Michael Barnett i Martha Finnemore, Rules for the World: International Organizations in Global
Politics, (Cornell University Press, 2004), str. 19.
31 Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske, http://www.anurs.org/index.html (pristupljeno
12.11.2010).
32 King, „The Benefits...“, str. 549.
193
u pravcu prijetnje potencijalnim otcjepljenjem ne prouzrokuju sankcije institucije

čija svrha postojanja je upravo implementacija Dejtonskog mirovnog sporazuma.
S druge strane, kao i u slučaju zamrznutih sukoba, pozivi na i objašnjenja značaja
„dijaloga“ postaju neizbježni vokabular predstavnika međunarodnih organizacija.
Međutim, u analizi elemenata zamrznutih sukoba u BiH, uočljivo je odsustvo ili
nedostatak primarnih faktora. Značajno je istači i slijedeće razlike:
Predratna autonomija. Tri od četiri paradržave – Nagorno-Karabah, Južna
Osetija, i Abhazija - imale su određeni autonomni status prije otcjepljenja 1990tih.
Određeni autonomni status je dakle postojala i prije proglašenja nezavisnosti
‘matičnih’ država. U slučaju BiH, RS prije nezavisnosti BiH nije postojala niti je
na teritorji koju danas obuhvata RS postojao određeni stepen autonomije. Stoga
je odustan jedan od ključnih faktora koji je odlika zamrznutih sukoba na Južnom
Kavkazu.
Razlika u strukturi stanovništva. Tri zamrznuta sukoba na Južnom Kavkazu imaju
zajedničku osobinu da su se današnje secesionističke regije i prije sukoba razlikovale
od ostatka države po strukturi stanovništva – tj. po etničkoj, vjerskoj ili jezičkog
pripadnosti. Kipar i Kosovo također imaju karakteristiku da linije razdvajanja
odslikavaju ove razlike u demografiji. U slučaju BiH, predratna demografija nije
bila osnov za secesionizam ali je politika prisilne promjene strukture stanovništva u
periodu 1992-1995 kreirala stanje razlike u demografiji, tj. stanje kakvo je postojalo
u zamrznutim sukobima prije sukoba.U današnjoj BiH, iako još nije došlo do
popisa stanovništva, uočljiva je razlika u vjerskoj i etničkoj strukturi stanovništva
između entiteta ratnih secesionista i „matične“ države, ali je značajno naglasiti da je
ova razlika kreirana u toku rata politikom genocida i nije postojala kao faktor prije
sukoba.
Rješenje sukoba. Za razliku od četiri zamrznuta sukoba na prostroima bivšeg
Sovjetskog Saveza, vojni sukob u BiH je okočan potpisivanjem Dejtonskog
mirovnog sporazuma. Važno je istaći da i na vrhuncu vojnog uspjeha secesionista
u BiH, ni jedna država nije priznala nezavisnost secesionističkog entiteta u BiH.
Politički sistem uspostavljem Dejtonskim spoarzumom je rezultat kompromisa – tj.
prethodno nepostojeći entitet RS postoji ali kao sastavni dio cijelovite BiH, dok je
uvođenje mogućnosti veta na različitim nivoima odlučivanja cijena reintegracije
secesionista sa državom od koje su se pokušali otcijepiti. Upravo postojanje i
korištenje veta i blokada kao i kompleksan politički sistem dovodi do stagnacije i
analitičare usmjerava na zaključak da se radi o zamrznutom sukobu.
Međutim, i pitanja nerješena u Dejtonu ali ključna za funkcionisanje države
postepeno su postala predmet reforme. Primjer je reforma odbrane. Danas u BiH
postoji jedinstvene Oružane snage BiH što nije bio slučaj u toku potpisivanja
Dejtona. U slučajevima zamrznutih sukoba, na sceni su etnički homogene (ili
194
Hamza Karčić
pretežno etnički homogene) oružane snage „matičnih država“ koje nemaju kontrolu
nad cijelim teritorijem države.
Zaključak
Termin „zamrznuti sukob“ koristi se pretežno za opis sukoba u Nagorno

Karabahu, Južnoj Osetiji, Abhaziji i Pridnjestrovlju iako je i sama adevkvatnost
termina predmet rasprave. Uprkos debati o terminu, ključni zajednički elementi
zamrznutih sukoba mogu se identifikovati ali je ustanovljeno da slučaj BiH ne sadrži
ključne elemente zamrznutog sukoba. Određeni trendovi pristutni u standardnim
zamrznutim sukobima također su uočljivi i u BiH.
Funkcionalnost države, u smislu mogućnosti donošenja i implementacije odluka
od strane institucija države i implementacija istih na cijekupnom teritoriji te države,
ključni su problem zamrznutih sukoba i BiH. Razlika je što u zamrznutim sukobima
nefunkcionalnost proizilazi iz nepostojanja kontrole državnih institucija nad cijelim
teritorijem dok su u BiH državne institucije izložene institucionalnim blokadama
što može dovesti u pitanje mogućnost donošenja i implementacije odluka na
teritoriji cijele države. Stoga, na osnovu upotrebe ovog termina u stručnoj literaturi,
BiH se ne može smatrati zamrznutim sukobom zbog odsutnosti navedenih ključnih
faktora koji definišu ovu vrstu sukoba.
195
Benjamin Bajraktarević i Edin Mutapčić
Senada i Mustafa Imamović
196
Edin Mutapčić
RAZVOJ HISTORIOGRAFIJE U BOSNI I

HERCEGOVINI SA POSEBNIM OSVRTOM NA
HISTORIJSKO-PRAVNU NAUKU
Uvod
Relativno spori prodor zapadne naučne misli na bosanskohercegovačko

područje je za posljedicu imalo kašnjenje i u istraživanju prošlosti ovih prostora.
Nalazeći se na crti razgraničenja, između Osmanskog i Habsburškog carstva, Bosna
i Hercegovina je, iako geografski gledano kao integralni dio evropskog prostora,
nekoliko stoljeća predstavljala „magičnu crtu“ razdvajanja između (zapadno)
evropske i orijentalne kulture. Pri tome se ne možemo ne osvrnuti na zaključak da
je Osmansko carstvo od XVII stoljeća, zahvaćen sveopštom „dekadencijom“, što se
moralo odraziti na sve segmente onovremenog života unutar tog oronulog Carstva,
a samim time i na naučnu misao. U tim vremenima, Bosna i Hercegovina kao
kontaktna zona nije predstavljala samo “puku liniju” razdvajanja dva carstva, ona je
gotovo cijelo vrijeme bila njen vojno najistureniji dio čije posljedice se višestruko i
dugoročno osjećale u ekonomskom i društvenom životu ovih prostora. Za njenog
susjeda, Habsburško carstvo, Bosna je „samo“ prva barijera za realizaciju „većeg
cilja“, a to je stavljanje ove provincije pod vlastiti nadzor i upravu, te dalji prodor na
Istok.1 Poznato je da se „historijska nauka“ do današnjeg dana nalazi pod snažnim
utjecajima politike i njenih ambicija. Svakako da je taj utjecaj u minulim vremenima
bio još izraženiji. Tako da se u to vrijeme, „naučnih začetaka“ na ovim balkanskim
i južnoslavenskim prostorima „upravo preko historiografije“ pokušavalo stvarati
„pravo na Bosnu i Hercegovinu“, naravno najprije preko Habsburgovaca, gdje se
posebno polagalo ugarsko-hrvatsko regalno pravo na Bosnu i Hercegovinu, da bi
se u tu priču ubrzo uključila i srbijanska historiografija sa tendencijom dokazivanja
vlastitog prava na BiH. Tako se od sredine XIX stoljeća obrazuju Beograd i Zagreb
kao „istraživački centri“ iz kojih se preko historiografije stvaraju preduvjeti za
realizaciju pomenutih ciljeva.
1 Više: Enes Durmišević, Res Orientales i Bosna i Hercegovina, Godišnjak Pravnog fakulteta u
Sarajevu, XLII, Sarajevo, 1999, str. 103-114.; Edin Mutapčić, “Istočno pitanje” i Bosna i Hercegovina
do Požarevačkog mirovnog ugovora, Anali Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, broj 12, Zenica,
2013., 53-74.
197
1. Kratak prikaz razvoja historiografije

u Bosni i Hercegovini
U ovom kratkom historiografskom osvrtu moramo napraviti pregled istraživanja

bosanskohercegovačke prošlosti i do navedenog perioda, tj. sredine XIX stoljeća.
Pionirski pregledi prošlosti ovih prostora nastaju u postrenesansnom periodu.
Tu prije svega mislimo na pionirsko djelo Maura Orbinija „II Regno de gli Slavi“
(Kraljevstvo Slavena), Pesaro, 1601. Djelo je vjerovatno nastalo kao prepisani
kompedij nekih ranijih tekstova, pa kao tako predstavlja prvi pregled prošlosti
„slavenskih“ prostora i mnogo je vrednije iz tog razloga nego po nekom posebnom
naučnom doprinosu.2 Nastavak, takvog pisanja i prikazivanja historije Bosne
je i djelo Trogiranina Ivana Lučića „De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex“
(Amsterdam, 1666)3 gdje se pri obradi hrvatske historije značajno dodiruje i prošlost
Bosne i Hercegovine. Nije beznačajno djelo Pavla Rittera - Vitezovića koji se vrlo
skromno okušao u pisanju prošlosti bosanskih prostora kroz rad „Bosna captiva,
sive Regnum et interitus Stephani ultimi Bosniae regis (anno 1463, cum Glossario)”
(Tyrnaviae [Nagyszombat] 1712). Naravno ovo su autori koji po porijeklu nisu sa
ovog prostora, a kao što vidimo i svoja djela su objavljivali daleko od Bosne.
I tlo Bosne i Hercegovine je posjedovalo svoje zapisivače prošlosti koji su
nastojali u tim „teškim“ i pisanom riječju „škrtim“ vremenima da li svoj osvrt
na događaje iz bliže i dalje prošlosti. Naravno, prije svega treba istaknuti djela
bosanskohercegovačkih franjevaca kao značajnih „baštinika“ tradicionalnih
vrijednosti bosanskog društva. Upravo iz „njihovih redova“ iznjedreno je nekoliko
značajnih djela koja čuvaju trag o „minuloj Bosni“. Tako u XVII i u XVIII stoljeću
nastaju znameniti „franjevački ljetopisi“, koji su, osim „bilježenja“ onovremenih
događaja, donosili i zabilješke o prošlosti. Prvi franjevački historiograf, u
modernom značenju te riječi je fra Filip Lastrić, sa djelom o Bosni: Epitome
vetustatum Bosnensis provinciae.4 Takva tradicija se nastavlja kroz već spomenute
Franjevačke ljetopise. Naime, poslije Bečkog rata i Karlovačkog mira (1699. godine)
u Bosni i Hercegovini ostaju funkcionalna tri franjevačka samostana. Tokom XVIII
stoljeća upravo u njima nastaju ljetopisi: „Ljetopis fojničkog samostana“ napisao
je fra Nikola Lašvanin; „Ljetopis samostana u Kraljevoj Sutjesci“ fra Bono Benić
i „Ljetopis samostana u Kreševu“ gdje je najznačajnije hroničarsko pero biskup
Marijan Bogdanović.5
2 Knjiga je u dva navrata objavljena u prevedenom izdanju: Mavro Orbin, Kraljevstvo Slovena,
Beograd, 1968.; i Zagreb, 1999.
3 Plan prevoda ovog obimnog djela za sada je djelimičan: Ivan Lučić, O kraljevstvu Dalmacije i
Hrvatske, knj. 7., Latina et Graeca, VPA , priredila i prevela Bruna Kuntić-Makvić, Zagreb, 1986.
4 Filip Lastrić, Pregled starina Bosanske provincije, Sarajevo 1977.; O Lastriću više vidjeti: A. Zirdum,
Filip Lastrić Oćevac 1700-1783., Analecta Croatica Christiana, XV, Zagreb 1982.
5 Fra Bono Benić, Ljetopis sutješkog samostana, Veselin Masleša, Sarajevo, 1979.; Fra Nikola
198
Edin Mutapčić
RAZVOJ HISTORIOGRAFIJE U BOSNI I HERCEGOVINI SA POSEBNIM OSVRTOM NA HISTORIJSKO-PRAVNU NAUKU
Već smo konstatovali činjenicu da južnoslavenska, pa time i bosanskohercego-

vačka, historiografija svoje početke vezuje za drugu polovinu XIX stoljeća. Upravo
tada nastaju prva djela vezana za sistematsko naučno proučavanje njene prošlosti.
Istovremeno na domaćem terenu, tj. na prostoru Bosne i Hercegovine nastaju prva
djela u „historiografskom smislu“. Iz navedenog razloga XIX stoljeće s pravom mo-
žemo obilježiti kao period „rađanja moderne historiografije“, a sa današnjeg as-
pekta i nastanka tradicionalne naučne interpretacije historije Bosne i Hercegovine.
Taj prijelaz iz narativne ka naučnoj obradi bosanskohercegovačke prošlosti, može-
mo također vezati za nekoliko franjevačkih autora. U tom periodu značajan trag
u historiografiji svojim djelima ostavljaju: fra Jako (Jakov) Baltić, Ivan Frano Jukić,
Antun Knežević i dr.6
Svakako najznamenitije pero predstavlja Ivo Frano Jukić. On piše putopise,
izvanredno značajne s mnogih gledišta: etnografsko-kulturološkog, geografskog, a
danas svakako i sa pripovjedačko-književnoga. On se, također, prvi bavi književno
historijskom sistematizacijom i valorizacijom „knjižestva bosanskoga“, a poslije
Lastrića prvi nastavlja s ozbiljnim historiografskim i geografskim radovima o Bosni
i Hercegovini. Jukić pokreće i prvi književni časopis u historiji Bosne i Hercegovine
pod nazivom Bosanski prijatelj, te osniva ili anticipira mnoge kulturne ustanove
koje po duhu pripadaju epohi moderniteta, odnosno građanske, laicističke kulture
(svjetovno interkonfesionalno školstvo, narodne čitaonice, tiskara, kulturno-
znanstveno društvo, nacionalni muzej itd.). Upućujući, pak, sultanu promemoriju
za socijalnu, političku i građansku ravnopravnost (Želje i molbe kristjanah u Bosni
i Hercegovini).7 Jukić 1850. godine formulira embrio prvoga građanskog ustava
u historiji Bosne i Hercegovine čime svakako daje nemjerljiv doprinos i razvoju
pravne misli.8 U cjelini, Jukićev građansko-prosvjetiteljski i politički angažman
već potpuno izlazi iz okvira koje je propisivao osmanski konfesionalizam (millet-
sistem), i označava izlazak na otvorenu javnu scenu modernoga građanskog društva.
Po Jukićevom kulturnom i književnom „programu“ nastavlja Anto Knežević,
njegov učenik i sljedbenik. Knežević u svojim spisima polemički bespoštedno
udara po feudalnom izrabljivanju i propagira oslobodilačke ideje, te razvija misao
o jedinstvenom bosanskom narodu s tri vjere i o državno-pravnoj samostalnosti
Lašvanin, Ljetopis, Veselin Masleša, Sarajevo, 1981.; Fra Marijan Bogdanović, Ljetopis kreševskog
samostana (1765-1817), Sarajevo, 1984. Sva ova tri ljetopisa su doživjela reprint izdanje: Synopsis,
Zagreb, 2003.; Uopšte o franjevačkim ljetopisima vidjeti: Andrija Zirdum, Franjevački ljetopisi u
Bosni i Hercegovini, Croatica Christiana Periodica, Vol.9, No.15, 1985.
6 Anto Kovačić, Historiografija bosanskih franjevaca, u „Sedam stoljeća bosanskih franjevaca (1291-
1991)”, Znanstveni skup, Sarajevo, 18-20. travnja 1991., Franjevačka teologija Sarajevo, Samobor,
1994.
7 Slavoljub Bošnjak (Ivan Frano Jukić), Zemljopis i poviestnica Bosne, 1850.; Enes Durmišević, Uvod
u razvoj pravne misli u Bosni i Hercegovini, Pravni fakultet Sarajevo, Sarajevo, 2014., 67-68.
8 Enes Durmišević, Uvod u razvoj pravne misli u Bosni i Hercegovini, 67-68.
199
Bosne.9 Početkom XX stoljeća „najplodniji franjevački historiograf je fra Julijan

Jelenić, istraživač bosanskih korijena, koji je autor sintetizirane historije bosanskih
franjevaca pod naslovom „Kultura i bosanski franjevci“ koja je objavljena u dva
sveska.10
Pored Ivana Frane Jukića, „začetnikom moderne bosanske historiografije“ može
se smatrati Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekit. Ovaj „poduzetni, vrijedni i daroviti
čovjek“, je prvi autor „cjelovite povijesti Bosne od srednjeg vijeka do austro-ugarske
okupacije 1878. godine“.11
Sam Muvekit, u uvodu svog djela „kaže da je uputno, s obzirom da je Bosna naš
zavičaj, objasniti stanje prije osvojenja, a bilo bi dobro kad bi se tome posvetio cjelovit
svezak. Kloneći se, međutim, opširnosti, on se ograničio na sažet opis prethodnog
vremena, od vladavine Kulina bana do postavljanja prvog namjesnika za pokrajinu
Bosnu od osmanske vlasti“. Rezultat Muvekitovog „višegodišnjeg rada“, je djelo
„Povijest Bosne“. On je „prvobitno“ ovo „svoje djelo naslovio Povijest zemlje Bosne
(Tarih-i diyar-i Bosna)“, međutim kasnije je od toga odustao tako da je u naslovu
originalnog rukopisa, riječ diyar (zemlja) precrtana.“ 12 Upravo sa „Muvekitom se
završava bosanska historiografija na orijentalnim jezicima“. 13
Upravo, druga polovina XIX stoljeća, odnosno austrougarski period, veoma
je značajan po skupljanju historijske građe, tako da nastaju brojne zbirke, koje
su rezultat istraživanja u arhivima Mađarske, Dubrovnika, Venecije, Beča, Rima,
dalmatinskih gradova i dr., gdje istraživači ThalIoczy, Fejer, Fermendžin, Šišić,
Miklošić, Nagy, Barabas, Jorga, Makušev, Pucić, Ljubić, Šurmin, Kukaljević-
9 Ivan Lovrenović, Književnost bosanskih franjevaca, http://ivanlovrenovic.com/2012/02/

knjizevnost-bosanskih-franjevaca/ pristup: 21.2. 2015.
10 Anto Kovačić, Historiografija bosanskih franjevaca, u „Sedam stoljeća bosanskih franjevaca (1291-
1991)”, Znanstveni skup, Sarajevo, 18-20. travnja 1991., Franjevačka teologija Sarajevo, Samobor, 1994.
11 Mustafa Imamović, Bosanska historiografija osmanskog doba, Godišnjak Pravnog fakulteta u
Sarajevu, XLIV, Sarajevo, 2001-2002., 401. U navedenom djelu Imamović posvećuje pažnju još
jednom bošnjačkom historičaru. Riječ je o Ibrahimu Pečeviji koji je „pošto se 1640./41. povukao
iz javnog života“ vratio „u rodni Pečuh, pristupio sistematskom pisanju svoje Historije“. On
obrađuje period, odnosno „hronologiju događaja u Osmanskom carstvu od stupanja na prijestolje
Sulejmana I. Zakonodavca (Veličanstvenog) 1520. do kraja vladavine sultana Murata IV, 1640.
Godine“. Djelo je prevedeno i objavljeno: Ibrahim Alajbegović Pečevija, Historija 1520.-1640., tom
1 i 2., El Kalem”, Sarajevo, 2000.
12 M. Imamović, Bosanska historiografija osmanskog doba, 401. Muvekit je, „u skladu sa dotadašnjom
tradicijom, pisao na turskom jeziku“. Od izvora, on se koristi sidžilima (sudskim protokolima)
sarajevskog kadiluka, carskim fermanima, beratima i emirnamama, vezirskim bujruldijama
(bujruntijama, naredbama), i Bašeskijinim (Mula Mustafa) Ljetopisom. Muvekit u popisu korištene
literature „navodi 36 naslova štampanih historijskih djela na turskom i deset na našem jeziku“. „Od
djela na našem jeziku, pored spomenutih Klaića, Majkova i Kneževića, navodi još i Istoriju srpskog
naroda, Dimitrija Davidovića. Tu su i Hrvatski razgovori, Mihovila Pavlinovića (Zadar, 1877). Više:
Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekit, Povijest Bosne, tom 1 - 2., El Kalem, Sarajevo, 1999.
13 M. Imamović, Bosanska historiografija osmanskog doba, 401.
200
Edin Mutapčić
Sakcinski, Karano-Tvrtković, Gelčić, Rački, Smičiklas i dr. svojim vrijednim trudom

stvaraju Zbornike građe koji su nezaobilazne u svakom značajnijem istraživačkom
poduhvatu i predstavljaju temeljnu građu za obradu srednjovjekovne prošlosti ovih
prostora.
Nažalost, moramo naglasiti da čak ni ove publikovane zbirke nisu u cijelosti
sačuvane ni u jednoj bosanskohercegovačkoj naučnoj instituciji, što predstavlja
svakom istraživaču dodatan problem. U navedenom periodu značajne radove
vezane za bosanskohercegovačku prošlost objavljuju prije svega: L. Talloczy-i, F.
Šišić, Ć. Truhelka i dr. Ipak cjelovitu sintezu jednog (srednjovjekovnog) perioda
daje Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva.14
Za razvoj domaće historiografije od nemjerljivog značaja je pokretanje Glasnika
Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Preko ovog časopisa, svoj značajan doprinos u
istraživanju bosanske historije daju Ruvarac, Šišić, Hoffer, Rački, Pauler, Jagić,
Jelenić, Milobar, Skarić, Bodenstin, Ćorović, Ćurčić te, svakako, Thalloczy i
Truhelka, prije svih ostalih. Ćiro Truhelka, pri tome pokušava dati svoj osvrt na
„Državno i sudbeno ustrojstvo Bosne u doba prije Turaka“.15
Prijelomne godine novog XX stoljeća, Safvet beg Bašagić izdaje „Kratku uputu
u prošlost Bosne i Hercegovine (Od g. 1463.-1850.).“16 U ovom djelu skromnog
naslova Bašagić se duboko naslanja na započeto Muvekitovo djelo i stvara sintezu
bosanskohercegovačke historije osmanskog perioda nezaobilaznu do današnjeg
dana, posebno kada je u pitanju pregled političkih događanja.
Dok su se u zemljama jugoslavenskog etničkog prostora osnovali naučni zavodi,
visoke škole i stručno-naučne organizacije, pri čemu se u njima stvarala i jačala
društvena osnova za normalno i uspješno razvijanje naučnih aktivnosti, dotle su, u
isto vrijeme, „u Bosni i Hercegovini tek počeli da se postavljaju temelji savremenijeg
osnovnog obrazovanja, pri čemu se i ovi elementarni napori bili znatno oslabljeni
materijalnim i političkim teškoćama, društvenim predrasudama i većom ili manjom
ravnodušnošću sredine. A pored svega toga, ekskluzivna konfesionalna podvojenost i
na njenoj osnovi nacionalna podvojenost naroda Bosne i Hercegovine isključivala je
sve do najnovijeg vremena svaki zajednički napor ili bar uzajamnu podršku, pa je i
interes rijetkih pojedinaca za prošlost bio određen prvenstveno pripadnošću jednoj od
triju konfesionalnih ili nacionalnih grupa“.17
14 Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb, 1882.

15 Ćiro Truhelka, Državno i sudbeno ustrojstvo Bosne u doba prije Turaka, GZM 13, Sarajevo, 1901,
155-199;
16 Safvet beg Bašagić-Redžepašić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (Od g. 1463.-1850.),
Vlasita naklada, Sarajevo, 1900. Isti autor u svojoj doktorskoj disertaciji obrađuje naše stvaraoce
na orijentalnim jezicima pod nazivom: Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Vlastita
naklada, Sarajevo, 1912;
17 Anto Babić - Desanka Kovačević, Prilog o historiografiji srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, Most
XXVI/131 (42), Mostar 2000., 73-74.
201
Prva sintetizirana Povijest Bosne u tri knjige je djelo Milana Preloga koji je
pokušao dati kraći prikaz bosanskohercegovačke prošlosti. Prva knjiga, Povijest
Bosne od najstarijih vremena do propasti kraljevstva predstavlja skroman pregled
medijevalne bosanske prošlosti u poređenju sa istoimenim djelom Vjekoslava
Klaića.18 Druge dvije knjige „Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade“19 je autorov
pokušaj, da na osnovu „zapadnih vrela i literature“, odgovori Bašagićevoj „Kratkoj
uputi“ odnosno njenoj manjkavosti uslijed obrade samo „islamskog elementa
u ovim zemljama“. Dakle, autorov zadatak je da „u najslavnijim crtama prikaže
sudbinu svih triju glavnih konfesija u zemlji“ u zadatom vremenskom periodu.
Autor samokritično priznaje „da imade u ovom prvom dijelu mnogo manjkavosti“,
prvenstveno uslijed nedostatka i nedostupnosti osmanskih izvora. Radi se, kako
to u Predgovoru reprint izdanja iz 2009. godine napisa Ivan Sršen, o jednoj dosta
korektnoj „bosanskoj povijesnoj sintezi“, „bez pseudopovijesnih insinuacija s ijedne
strane, bez skrivenih teza ili, što je možda najvažnije, bez pokušaja predviđanja
posljedica te četverostoljetne vladavine kojom se knjiga bavi“.20
I da napomenemo da sinteze naročito četiristoljetne historije Bosne i Hercegovine
pod osmanskom vlašću su poslije ovog Prelogovog pokušaja vrlo rijetke, i one su
mahom sastavni dio opšteg prikaza prošlosti bosanskohercegovačkih prostora do
današnjeg dana. Izuzetak, ali ne potpuni jeste djelo Hazima Šabanovića, Bosanski
pašaluk - postanak i upravna podjela (1959), koje jeste poboljšani i nezaobilazni
monografski pregled obrade osmanske historije, ali njegova prva dva stoljeća.
Naime, fokus ovog izvanrednog orijentaliste, je kako to i sam naslov kaže na
upravnoj podjeli Bosanskog pašaluka u periodu njegovog nastanka.21
Pokušaj jedne kraće sinteze bosanskohercegovačke prošlosti je i djelo Vladimira
Ćorovića Bosna i Hercegovina (1925).22 I sam autor svjestan da ovim nije dat
odgovor kvalitetnoj sintezi bosanskohercegovačke prošlosti, neposredno pred
početak Drugog svjetskog rata izdaje prvu knjigu „Historije Bosne“ pri čemu je
prvobitna zamisao da se pored obrađenog perioda do kraja srednjovjekovne
bosanske države obrade i kasniji periodi njene historije.23 Međutim, u tome ga je
spriječila smrt naredne godine (1941).
18 Milan Prelog, Povijest Bosne od najstarijih vremena do propasti kraljevstva, Naklada J. Studnike i
dr., Sarajevo, 1912.
19 Milan Prelog, Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade, I dio (od 1463-1739.) i II dio (od 1739-
1878.), Naklada J. Studnike i dr., Sarajevo, 1913.
20 Milan Prelog, Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade, Reprint prvog izdanja iz 1913., Zagreb,
2009.
21 Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk - postanak i upravna podjela, Naučno društvo NR Bosne i
Hercegovine, Sarajevo, 1959. Ovaj autor je i stvaralac nezaobilaznog pregleda naših pisaca na
orijentalnim jezicima: Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima (biobibliografija),
Sarajevo, 1973
22 Vladimir Ćorović, Bosna i Hercegovina, Srpska književna zadruga, Beograd, 1925.
23 Vladimir Ćorović, Historija Bosne, knj. I, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1940.
202
Edin Mutapčić
Tako, između dva svjetska rata, slobodno možemo konstatovati, dolazi do

stagnacije istraživačke djelatnosti kada je u pitanju historija Bosne, tako da
nešto značajnije rezultate pored Ćorovića daju Mihajlo Dinić i Vladislav Skarić.
Neposredno pred Drugi svjetski rat, svoje pionirske radove donosi Hamdija
Kreševljaković, svakako najznačajniji istraživač bosanskih gradova do današnjeg
dana. On, ustvari, predstavlja predvodnika jedne nove generacije istraživača
osmanista, koji, napokon, počinju da pomoću građe osmanlijske provenijencije daju
poseban doprinos u istraživanju prošlosti ovih prostora. Na izdavanju historijske
(srednjovjekovne) građe posebno se u ovom periodu ističe Gregor Čremošnik.
Kao da su rat, ili neposredno predratno stanje predodređeni za nastanak sinteza
na ovom bosanskohercegovačkom prostoru. Naime, jedna dosta kvalitetna sinteza
bosanskohercegovačke historije do osmanskih osvajanja jeste djelo vrlo upitnog
naslova „Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do
godine 1463“ u kojem je u prvom planu obrada njene medijevalne prošlosti“.24
Započeti kurs istraživanja prošlosti pomoću izvora osmanske prvenijencije
nastavlja sjajna generacija bosanskohercegovačkih orjentalista – osmanista
predvođenih H. Šabanovićem, A. Sućeskom, M. Vasićem, B. Đurđevom, A.
Handžićem, H. Hadžibegićem, E. Kovačevićem, N. Filipovićem i dr., te kasnije A.
Aličićem i E. Pelidijom.
Od posebnog značaja jeste pokretanje časopisa Prilozi za orijentalnu filologiju
(1950), te izdavanje izvorne građe pri čemu katastarski popisi (defteri) zauzimaju
posebno mjesto. Nažalost, jedini koji je prišao cjelovitoj sintezi osmanskog perioda
jeste već spomenuti Hazim Šabanović. Radi specifičnosti naslova i povoda ovog
skupa spomenimo da je prof. dr. Avdo Sućeska autor jednog preglednog udžbenika
„Istorije države i prava naroda SFRJ“ kao „prvi“ udžbenik „nacinalne pravne istorije“
sa područja BiH za studente pravnih fakulteta u Bosni i Hercegovini (Sarajevo,
Banja Luka i Mostar).25 Po obimnosti svog djela ističe se Galib Šljivo koji na osnovu
istraživanja prvenstveno bečkih arhiva daje jedan cjelovit pregled događaja u
Bosni i Hercegovini tokom XVIII i XIX stoljeća. Tranzicione procese bosansko-
hercegovačke historije XIX stoljeća u Beogradu svojim djelima obogaćuju Vasa
Čubrilović, Vasilj Popović i dr. Kada su u pitanju časopisi vrijedno je spomenuti
pokretanje Istorijsko-pravnog zbornika (1949), a kasnije Godišnjaka Pravnog
fakulteta u Sarajevu (1952). Ipak za razvoj historiografije od posebnog značaja su
Prilozi – Instituta za istoriju (na početku: radničkog pokreta, 1965.) u Sarajevu,
Godišnjak društva istoričara (u početku Godišnjak Istorijskog društva BiH, od
1949.) i Anali Gazi Husrev-begove biblioteke (1972).
24 Grupa autora, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463.,
Knjiga Prva, HKD Napredak, Sarajevo, 1942. U nauci je ovo djelo zbog provokativnog naslova
prepoznatljivo kao „Napretkova poviest“.
25 Avdo Sućeska, Istorija države i prava naroda SFRJ, Sarajevo, 1964.
203
Druga polovina XX stoljeća je istovremeno i vrijeme „procvata“ arheološke

nauke u Bosni i Hercegovini. U tom periodu izvanredne rezultate daju: A. Benac,
D. Sergejevski, Đ. Mazalić, Đ. Basler, E. Pašalić, B. Čović, M. Baum, I. Čremošnik
i dr.26 Radi se o izuzetno vrijednim naučnim radnicima koji su naposlijetku svoj
rad okrunili nazobilaznom sintezom pod naslovom: Kulturna istorija Bosne i
Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast.27
Nastavljači djela ovih znamenitih istraživača su Enver Imamović i Salmedin
Mesihović u novijem periodu.
To je vrijeme i pokušaja stvaranja sintetizirane historije jugoslavenskih naroda.
U tim brojnim pokušajima posebno vrijedno pažnje jeste djelo pod naslovom
Historija naroda Jugoslavije (tom I i tom II),28 u kojima se na jedan sistematičan
način nalazi i pregled prošlosti Bosne i Hercegovine.
Do sada najcelovitijiu sintezu medijevalne bosanskohercegovačke prošlosti
dao je Sima Ćirković u djelu „Istorija srednjovekovne bosanske države“.29 Iako je od
kraja drugog svjetskog rata do danas djelovao veliki broj znamenitih istraživača
srednjovjekovne bosanske prošlosti kao što su: Anto Babić, Desanka Kojić –
Kovačević, Mihajlo Dinić, Marko Vego, Marko Šunjić, Mladen Ančić, Milko Brković,
Salih Jalimam, Esad Kurtović, John Fine, Boris Nilević, Pavao Anđelić, Đuro Tošić,
Jelena Mrgić, Srećko M. Džaja, Jaroslav Šidak, Miloš Blagojević, Pavo Živković,
Dubravko Lovrenović, Pejo Ćošković. i dr., ipak se malo njih uhvatilo u koštac da
pokuša dati doprinos sintetiziranom pregledu njene prošlosti. Izuzetak predstavlja
Dominik Mandić koji je imao cilj napisati cjelovitu historiju ovih prostora. Tako
je nastalo obimno trotomno djelo pod naslovom Bosna i Hercegovina (Chicago,
1960. i 1962. i Rim, 1967.); sa oko 1.400 stranica. Glavna misao koju pisac zastupa
jest: Bosna i Hercegovina s historijskog gledišta jesu hrvatske zemlje.30 Potreba
26 Posebno ćemo spomenuti neka od kapitalnih djela navedenih autora: Borivoj Čović, Od
Butmira do Ilira, Veselin Masleša, Sarajevo, 1976.; Đuro Basler, Arhitektura kasnoantičkog doba
u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1972.; Esad Pašalić, Antička naselja i komunikacije u Bosni i
Hercegovini, Zemaljski muzej, Sarajevo 1960.; Alojz Benac, Studije o kamenom i bakarnom dobu u
sjeverozapadnom Balkanu, Sarajevo 1964.
27 Grupa autora, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja
pod osmansku vlast, Veselin Masleša, drugo prerađeno i dopunjeno izdanje, Sarajevo, 1984. Poslije
prvog izdanja koje je iz štampe izašlo 1966. godine, ovo je drugo i nadopunjeno izdanje gdje
posebno vrijedan dodatak jeste upravo u pogledu sintetiziranog pregleda paleolitske prošlosti ovih
prostora (uslijed značajnih istraživanja). Tako su u navedenom djelu svoj doprinos dali: A. Benac:
Uvod u stariju praistoriju; Đ. Basler: Paleolitsko doba; A. Benac: Mlađe kameno i prelazno doba;
B. Čović: Bronzano i željezno doba; E. Pasalić: Period rimske vladavine do kraja III vijeka n. e.; Đ.
Basler: Kasnoantičko doba; N. Miletić: Rani srednji vijek; P. Anđelić: Doba srednjovjekovne bosanske
države.
28 Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, knjiga I, Beograd – Zagreb, 1953; knjiga II, Beograd –
Zagreb, 1959.
29 Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, SKZ, Beograd, 1964.
30 Dominik Mandić, Bosna i Hercegovina: Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine,
204
Edin Mutapčić
sintetizirane historije Bosne i Hercegovine je problem koji je uočila i Akademija

nauka i umjetnosti BiH (ANU BiH) te pokušava da objedini domaće istraživače na
tom poduhvatu.
U tom „velikom projektu“ nastale su dvije knjige pod naslovom „Prilozi za
istoriju Bosne i Hercegovine“ kojim se obrađuju segmenti iz srednjovjekovne (knjiga,
I), te osmanske i historije austrougarskog perioda ovih prostora (knjiga, II).31 Ipak
značajan „zaokret“ u pogledu na bosansku medijevalnu prošlost utrli su put svojim
posthumnim djelima Nada Klaić32 i Muhamed Hadžijahić.33
Svakako da je nezaobilazno istraživanje i najznačajnijeg kulturnog bogatstva
srednjovjekovne Bosne, stećaka. Sistematsku obradu istih učinio je u svojim
radovima Šefik Bešlagić34, dok je natpise sa njih obradio u četiri knjige Marko
Vego.35 Njihovom umjetničkom formom bavili su se Aleksandar Solovjev, Nada
Miletić i Marian Wenzel. Za literarnu obradu pobrinuli su se Miroslav Krleža i,
posebno, Mak Dizdar.
Historija druge polovine XIX i XX stoljeća dobija svoje perjanice u
istraživačkimperima kao što su: Đorđe Pejanović, Smail Balić, Ibrahim Tepić,
Hamdija Kapidžić, Tomislav Kraljačić, Ilijas Hadžibegović, Hamdija Kapidžić, Božo
Madžar, Nusret Šehić, Luka Đaković, Dževad Juzbašić, Ferdo Hauptmann, Kemal
Hrelja, Branislav Begović, Mitar Papić, Hajrudin Ćurić, Todor Kruševac, Berislav
Gavranović, Vladislav Skarić, Mustafa Imamović, Tomislav Išek, Atif Purivatra,
Smail Čekić, Ahmet Hadžirović , Ljubomir Zovko, Fikret Karčić, Enver Redžić, Šaćir
Filandra, Mithad Kozličić te u novijem periodu Zijad Šehić, Husnija Kamberović,
Adnan Velagić, Edin Radušić, Safet Bandžović i dr.
Croatian Historical Institute, 1960.; Dominik Mandić, Bosna i Hercegovina: Bogomilska crkva
bosanskih krstjana, Chicago, 1961., Dominik Mandić, Bosna i Hercegovina: Etnička povijest Bosne
i Hercegovine, Chicago, 1967.
31 Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine, I, Društvo i privreda srednjovjekovne bosanske države,
Posebna izdanja ANU BiH, knj. LXXIX, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 17, Sarajevo 1987. Gdje
svoje radove prezentiraju: A. Babić, S. Ćirković i D. Kojić-Kovačević; Prilozi za istoriju Bosne i
Hercegovine, II, Posebna izdanja, Knj. LXXIX, Knj. 18., Sarajevo, 1987.
32 Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna, Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe
(1377. g.), Eminex, Zagreb, 1994.
33 Muhamed Hadžijahić, Povijest Bosne u IX i X stoljeću, BZK Preporod, Sarajevo, 2004.
34 - Stećci i njihova umjetnost, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo 1971.;
- Stećci. Kataloško-topografski pregled, Veselin Masleša, Biblioteka Kulturno nasljeđe, Sarajevo 1971;
- Nišani XV i XVI vijeka u Bosni i Hercegovini, ANU BiH, Djela 53, Odjeljenje društvenih nauka
30, Sarajevo, 1978;
- Stećci - kultura i umjetnost, Veselin Masleša, Biblioteka Kulturno nasljeđe, Sarajevo, 1982;
- Kamene stolice u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini, ANU BiH, Djela 59, Odj. Društ. nauka 34,
Sarajevo 1985;
- Leksikon stećaka, Svjetlost, Sarajevo, 2004.
35 Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine I, Sarajevo, 1962.; II, Sarajevo,
1964.; III, Sarajevo, 1964.; IV, Sarajevo, 1970.
205
Otvaranjem Filozofskog fakulteta u Tuzli, proces kojeg predvodi Azem Kožar,

stvara se novi naučno istraživački kadar. Tako, značajan doprinos istraživanju
prošlosti Bosne i Hercegovine daju predavači, profesori, ovog fakulteta: Senaid
Hadžić, Bego Omerčević, Sead Selimović, Denis Bećirović, Izet Šabotić, i Adnan
Jahić. Tu je vrlo plodna ekipa okupljena oko Gračaničkog glasnika: Omer Hamzić,
Rusmir Djedović i Edin Šaković. Ipak, ono što je danas sasvim uočljivo da u našoj
historiografiji nedostaje cjelovitih sinteza kako pojedinih vremenskih perioda
bosanskohercegovačke historije, tako i cjelovite sinteze njene historije.
U tom pogledu u nekoliko zadnjih decenija mogli bi smo istaknuti Enciklopediju
Bosne i Hercegovine, te dvije „ratne“ sinteze: Prva je pod naslovom: Bosna i
Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata36, predstavljala
kolektivno djelo vodećih bosanskohercegovačkih historičara tog perioda, a druga
je djelo engleskog novinara i spisatelja Noela Malcolma.37 Ipak rad na sintezama u
posljednjih nekoliko decenija u našoj historiografiji obilježio je Mustafa Imamović.38
Kada su u pitanju autori izvan Bosne i Hercegovine u istraživanju BH historije pored
spomenutih Malcolma, Wenzel i Fine-a treba posebno spomenuti Roberta Doniu.39
2. Pravna misao na bosanskohercegovačkom

prostoru – historijski razvoj
Svakodnevni život je svakako uvjetovao da pravna misao na bosanskohercegovačke

prostore dopre još od najranijih vremena, najprije preko običajnog prava. Kasnije,
uspostavom rimske vlasti na ovim prostorima, posvećenost ove imperije razvoju i
primjeni prava morala je ostaviti traga i na bosanskohercegovačkom tlu. Sigurno je
da su značajna djela „rimskih pravnih stručnjaka“ bila prisutna i na ovom području.
Međutim, slomom Zapadnog rimskog carstva dolazi do značajnih demografskih
promjena na ovim prostorima. Tako, da dolazi do potiskivanja rimskog prava i
dominacije bosanskog (slavenskog) običajnog prava.
Tek, uspostavom dinamičnijih ekonomskih odnosa, od kraja XII stoljeća dolazi
do recepcije rimskog prava, uz dominaciju kasnoantičkih pravnih instituta. Pored
rimsko-pravnih, naročito se osjećaju transplanti statutarnog prava dalmatinskih
gradova (Dubrovnika, prije svih), te dijelom bizantijskog i ugarskog prava.
36 Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Press
centar ABiH, Sarajevo, 1994. godine,
37 Moel Malcolm, Povijest Bosne: kratki pregled, Zagreb – Sarajevo, 1995
38 Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK Preporod, Sarajevo, 1997., te: Historija države i prava
Bosne i Hercegovine, 4. izd.,Magistrat, Sarajevo, 2014 (prvo izdanje 1998).
39 Robert J. Donia, Sarajevo: biografija grada, Institut za istoriju, Sarajevo, 2006. Zatim sa J. Fineom
djelo: Bosna i Hercegovina: tradicija koju su izdali, FAMA, 1995.; Islam pod Dvoglavim orlom:
Muslimani Bosne i Hercegovine 1878-1914, Sarajevo – Zagreb, 2000.
206
Edin Mutapčić
Uslijed ne postojanja jedinstvenog pravnog zbornika najznačajniji izvor za

proučavanje prava u Bosni tokom ovog perioda su vladarske i vlasteoske povelje. Da
se pravu pristupalo ozbiljno i seriozno najbolji dokaz jeste Povelja bana Stjepana II
Kotromanića iz 1332. godine kojom se regulišu pravno-sudske nadležnost između
ove dvije države Bosne i Dubrovnika. Zasigurno da na vladarskom dvoru; dijaci,
pristvi, tepčije i dr., konstantno razvijaju i dopunjuju bosansko pravo u skladu sa
praktičnim potrebama vremena.
Nažalost, utjecaj tih brojnih osoba koji su svojim djelovanjem doprinosili
razvoju prava ostaje trajno obavijen vrelom tajne, tako da o pravnoj misli možemo
govoriti samo preko ljudi bosanskih korijena koji su u nekim drugim sredinama
vršili doprinos razvoju ove discipline. Tu možemo svrstati franjevca Juraja
Dragišića (1445-1520), porijeklom iz Srebrenice, za koga izvori bilježe da se pored
svog redovničkog posla bavio i pravom. Među, franjevcima dodirom sa pravom u
svojim djelima ističu se: Ilija Bulić, Andrija Imočanin, Matija Divković, te ranije
spominjani Filip Lastrić, Nikola Lašvanin, Bono Benić, Jakov Baltić, Ivan Frano
Jukić, Grga Martić, Antun Knežević i dr.40
Uspostavljanjem osmanlijske uprave u Bosni dolazi do uspostavljanja jednog
novog pravnog sistema zasnovanog na religijskom konceptu tj. šerijatskom pravu.
Dakle, na ove prostore se sada prenosi pravna misao koja se stoljećima stvarala u
islamskom svijetu, pri čemu zahvaljujući millet sistemu i vjersko-pravnoj autonomiji
i pripadnicima objavljenih (monoteističkih) religija. Na taj način se pravoslavnim i
katoličkim stanovnicima bosanskohercegovačkog teritorija, ostavlja „vjersko-pravna
autonomija“, odnosno mogućnost da unutar vlastite vjerske zajednice uređuju
vjerske, porodične i nasljedne odnose.41 Tako da pored kadija, muftija i svećenici
svakodnevno u svom radu primjenjuju i tumače pravo. Institucionalni okvir za
razvoj misli uopšte, pa tako i prava, se uspostavlja početkom rada Husrev-begove
medrese u Sarajevu, 1537. godine.42 Među stvaraocima na orijentalnim jezicima koji
su se pored ostalog bavili i pravom, spominju se Mevlana Abdul Kerim, Muhamed
Bošnjak, Muniri Belgradi, Hasan Kafi Pruščak, Hasan Duvnjak, Mustafa Ejubović
(Šejh Jujo), Mustafa Pruščak, Muhammed Prozorac i dr.43
Kod pravoslavnih stanovnika u Bosni i Hercegovini pravnu misao promoviraju
nosioci „nacionalnog preporoda“ Joanikije Pamučina, Prokopije Čokorilo, Gavro
Vučković Krajišnik, Nićifor Dučić, Staka Skenderova, Vaso Pelagić, Mićo Ljubibratić
i dr.44 Uspostavljanje austrougarske vlasti na teritoriji Bosne i Hercegovine jeste
40 E. Durmišević, Uvod u razvoj pravne misli u BiH, 52.

41 M. Imamović, Historija države i prava BiH, 126-127.
42 Enes Durmišević, Šerijatsko pravo i nauka šerijatskog prava u Bosni i Hercegovini u prvoj polovini
XX stoljeća, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2008., 64-72.
43 E. Durmišević, Uvod u razvoj pravne misli u BiH, 53-67.
207
ustvari vraćanje Bosne i Hercegovine u okvire evropsko kontinentalne pravne misli.

Međutim, slobodno možemo reći da sve do 1946. godine, odnosno formalnog
ukidanja religijskog prava vjerskih zajednica, uključujući i šerijatsko pravo imamo
formalni pravni dualizam između svjetovnog i vjerskog prava.45
Austrougarske vlasti od samog početka stvaraju institucionalni okvir sa
značajnim uplivom države svakako i pod formalnim pokroviteljstvom vjerskih
zajednica. Tako se carskim ukazom od 30. novembra 1881. godine stvaraju preduvjeti
za početak djelovanja Šerijatske sudačke škole, koja svoj rad otpočinje 1887. godine.
Ova institucija je kroz profesorski kadar proizvela značajne mislioce iz sfere prava,
osobito šerijatskog. Tako među njima posebno mjesto zauzimaju: Mehmed Tefvik
Azapagić, Sulejman Šarac, Hasan Spaho, Ahmed Ribić, Nedžib Smailbegović,
Sejfullah Proho, Mehmed Džemaluddin Čaušević, Abdullah Ajni Bušatlić, Ali-
Rušdi Kapić, Ahmed Burek, Ali Riza Prohić, Abdullah Škaljić i dr. Kod katoličkog
stanovništva institucionalni okvir predstavlja Vrhbosanska katolička bogoslovija
gdje predaju pravne discipline: Franjo Beller, Alojzije Curinaldi, Ivan Danner, Adolf
Hünninger, Antun Jost, Matej Končar, Vilhelm Weth i dr., te Franjevačka bogoslovija
gdje se kao predavači predmeta iz domena crkvenog i redovničkog prava ističu:
Julijan Jelenić, Arkanđeo Grgić, Vitomir Jeličić, Srećko Perić, Anđeo Mutić, Mato
Matošević i Karlo Karin. Tu je svakako i Srpsko-pravoslavna bogoslovija pri kojoj se
izučavaju crkveno i bračno (vjersko) pravo.46
Vrijedno je spomenuti i dvojicu značajnih kulturno-prosvjetnih radnika, koji
iako nisu bili pravnici, dali su značajnog traga u razvitku historijsko-pravne misli.
To su, ranije spomenuti Ćiro Truhelka47 i Vladislav Skarić48. Visoka islamska
šerijatsko-teološka škola dala je takođe značajna imena u sferi pravne misli, kao
što su: Muhammed Emin Dizdar, Salih Safvet Bašić, Šaćir Sikirić, Mehmed Ali
45 Edin Mutapčić - Anita Petrović, Kodifikatorski utjecaji na zakonodavstvo Bosne i Hercegovine i

suvremene tendencije, Zbornik radova, 1700 godina Milanskog edikta, Pravni fakultet Univerziteta
u Nišu, Niš, 2013., 281-301.
47 Objavio je slijedeće tekstove iz područja prava: Državno i sudbeno ustrojstvo Bosne u doba
prije Tvrtka, Historička podloga agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini, Agrarno pravo u Bosni i
Hercegovini i Tursko-slavenski spomenici dubrovačke arhive (E. Durmišević, Uvod u razvoj pravne
misli u BiH, 115) .
48 Iako Skarić po obrazovanju nije bio pravnik, nekoliko članaka tiču se prava, prvenstveno historije
prava. Tu ubrajamo: Staro rudarsko pravo i tehnika u Srbiji i Bosni, Berat jednog spahije kršćanina,
Katastar manastira Zavale 1817. godine, Postanak i razvitak kmetstva u Bosni i Hercegovini, Stari
turski zakon o orizistima, Testament sarajevskog trgovca Koste Hadžiristića, Turski agrarni zakonik
za sandžake Bosnu i Hercegovinu od god. 1047., Turski dokumenti o srpsko-pravoslavnom narodu i
crkvi u Sarajevu, Ugovor sa litotomima (kirurzima) na sarajevskom sudu 1565- 1567. godine, i dr.
(E. Durmišević, Uvod u razvoj pravne misli u BiH, 115-116).
208
Edin Mutapčić
Ćerimović49, Mehmed Handžić50 , Hazim Muftić51, Muhammed Tufo, Abduselam

Balagija, Osman Omerhodžić, Behaija Salihagić, te Miloš Bajić (Rimsko pravo) i
Hamdija Ćemerlić (Enciklopediju prava, Ustavno, Upravno i Crkveno pravo) koji
su osnivanjem Pravnog fakulteta u Sarajevu 1946. godine postali profesori ove
visokoškolske ustanove u Bosni i Hercegovini.52
2.1. Predstavnici kontinentalno-evropske pravne misli u BiH

Već u prvim mjesecima poslije austro-ugarske okupacije dovedeni su upravni,
sudski i finansijski stručnjaci iz “ostalih dijelova” Monarhije koji su obnašali važne
pravosudne i činovničke funkcije u zemlji. Kako je vrijeme odmicalo njihov broj je
konstantno rastao. Okupaciona uprava posebno je favorizovala činovnike slavenskog
porijekla. Tako su pravnu misao u BiH trajno zadužili. Tu su (1.) Eduard Eichler kao
prvi autor koji je pisao o pravnom poretku Bosne i Hercegovine nakon okupacije.
Objavio je knjigu Das Justizwesen Bosniens und der Hercegovina (Pravosuđe Bosne
i Hercegovine), koju je izdala Zemaljska vlada 1889. godine. Njegovo djelo steklo
je veliku popularnost neposredno nakon objavljivanja, a također je distribuirano
za službenu upotrebu sudskih i upravnih organa u Bosni i Hercegovini. Ovo djelo
se smatra prvorazrednim izvorom za proučavanje pravnog razvitka i uređenja
pravosuđa u Bosni i Hercegovini do 1889. godine.53; (2.) Adalbert Vugrovački
Schek bavio se karakterom zemljišnih odnosa u Bosni i Hercegovini, njihovom
modifikacijom i evolucijom u osmanskoj državi, poređenjem sa odgovaraju
ćim institucijama germanskog, ugarskog i uopće evropskog prava, problemom
prevođenja, tj. upotrebe adekvatne pravne terminologije. Po skriptama Adalberta
Scheka u Šerijatskoj sudačkoj školi predavani su predmeti: Državno pravo, Kazneno
pravo, Građansko pravo i Djelatnost šerijatskih sudova, odnosno Šerijatski postupak.
U ovoj školi Schek je predavao gore spomenute predmete u svojstvu honorarnog
nastavnika od 1889. do 1907. godine.54 (3.) Eugen Sladović Sladoevički autor je
49 Mehmed Ali Ćerimović je pripadao tradicionalističkoj ulemi u Bosni i Hercegovini u

vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Uglavnom se bavio vakufskim i bračnim pravom zastupajući
tradicionalistička shvatanja o ovim pitanjima. Veoma kasno je počeo pisati, skoro pred samo
penzioniranje, ali to mu nije smetalo da se ubroji u skoro najplodnije pravne pisce u Bosni i
Hercegovini. Objavio je knjige: O vakufu (Šeriatsko vakufsko pravo), Državna štamparija, Sarajevo,
1935.; Šeriatsko nasljedno pravo (feraiz), Državna štamparija, Sarajevo, 1936.; i veliki broj članaka
iz područja bračnog, nasljednog, vakufskog i stvarnog prava.
50 Handžić je bio veoma plodan pisac. Napisao je preko tri stotine članaka iz skoro svih islamskih
disciplina, kulturne historije Bosne i drugih društvenih znanosti. Pisao je i na arapskome jeziku i
objavljivao u arapskoj štampi i periodici. Objavio je nekoliko desetina radova iz sfere prava.
51 Dvije školske godine (1935-1937) na VIŠT-u je predavao Ustavno i Građansko pravo sa Općim
građanskim zakonikom (OGZ). Iz područja prava objavio je petnaestak radova.
209
veoma značajnog Priručnika zakona i naredaba za upravnu službu u Bosni i

Hercegovini koji je objavljen 1915. godine. Knjige Upravna nauka i upravno pravo
Bosne i Hercegovine i Subjektivna javna prava državljana i njihovo zakonsko uređenje
u objema državama Austro-Ugarske Monarhije objavljene su 1916. i 1918. godine u
Sarajevu i obje su korištene kao udžbenici u Šerijatskoj sudačkoj školi.
U Beogradu je 1926. godine objavio knjigu Islamsko pravo u Bosni i Hercegovini.
Za bosanskohercegovačku pravnu historiju posebno je značajna njegova knjiga
Ženidbeno pravo, Zagreb, 1925. godine, u kojoj objašnjava bračno pravo muslimana,
ali i običaje u ovoj pravnoj grani.55; (4.) Mihajlo Zobkow se pored ostalog bavio
i institutima bosanskohercegovačkog prava. U ove radove spadaju: Alienacija
mirijskih zemljišta u Bosni i Hercegovini, Primjenjivanje austrijskog Općeg građanskog
zakonika u Bosni i Hercegovini, Šerijatski sudovi i Pravo preče kupnje u otomansko-
bosanskom zakonodavstvu. Od 1921., pa do 1929. godine predaje Bosansko pravo
na Pravnom fakultetu u Zagrebu.56; (5.) Ljudevit Farkaš se posebno isticao kao
civilist i poznavalac bosanskog prava, što je rezultiralo njegovim napredovanjem
do funkcije predsjednika Vrhovnog suda u Sarajevu i objavljivanja značajnog broja
radova iz područja bosanskog prava. Objavio je desetak radova iz područja BH
prava. Na Pravnom fakultetu u Zagrebu od 1915 do 1921. godine. predaje predmet
Bosansko pravo.; (6.) Franjo Kruszelnicki je kao nadsavjetnik pri Vrhovnom sudu u
Sarajevu napisao jedan rad o šerijatskom procesnom pravu, te je priredio Kazneni
zakon o zločinstvima i prestupcima za Bosnu i Hercegovinu sa objema novelama
kaznenom zakonu i sa zakonom o lihvi i Građanski parnični postupnik za Bosnu i Her
cegovinu s novelom gr. p. p. i drugim naredbama i upustvima za sudove.57 Doprinos
pravnih stručnjaka sa prostora onovremene austro-ugarske monarhije u razvoju
pravne misli, te reformi i evropeizaciji pravnog sistema u Bosni i Hercegovini
je nesporan. Oni su dali svoj doprinos razumijevanju bosanskohercegovačkog
pravnog naslijeđa, te ga kao takvog komparirali sa proevropskih pozicija poimanja
prava i tako doprinosili evropeizaciji pravne misli u Bosni i Hercegovini. Ipak,
na spajanju evropske i tradicionalne pravne misli na južnoslavenskom prostoru
uopšte, nemjerljiv trag ostavio je Baltazar Bogišić.
On je u nauci posebnu pažnju posvetio narodnom slavenskom pravu, a posebno
južnoslavenskom. U tom pravcu, pažnju naučne javnosti privlači njegovo djelo
„Pravni običaji u Slavena“ (1866. godine). To mu je omogućilo da ubrzo dobije
55 Amra Mahmutagić, Počeci evropske pravne misli i njihov uticaj na modernu pravnu misao u BiH,
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, 2/2007., 302.; Mustafa Imamović, Izgradnja
historije države i prava Bosne i Hercegovine kao nacionalne naučne i nastavne discipline do kraja
tridesetih godina XX-tog stoljeća, „Ljudska prava“ – revija za ljudska prava, broj 1-4, godina 3,
Sarajevo, 2002., 15
210
Edin Mutapčić
mjesto na katedri za historiju slavenskog prava na Univerzitetu u Odesi.58 Ipak,

posebno mjesto zauzima njegov kodifikatorski rad na crnogorskom imovinskom
zakoniku.59
Prilikom rada na ovom Zakoniku, Bogišić je analizirao pravne običaje iz svih
oblasti društvenog života u Crnoj Gori, zatim u Hercegovini, Boki Kotorskoj,
Dalmaciji, Albaniji a dijelom i u Srbiji, Hrvatskoj i Vojnoj Krajini, te za ta istraživanja
pripremio anketu putem koje se obraćao najistaknutijim poznavaocima običajnog
prava u navedenim krajevima.60
Značajan doprinos razvoju prava u BiH i okruženju dao je i Mehmed Begović.61
Nakon što je doktorirao u Alžiru, Begović je 1931. godine izabran za docenta na
predmetu Šerijatsko pravo, Pravnog fakulteta u Beogradu. On je 1937. godine
izabran za vanrednog profesora. Nakon rata imenovan je za redovnog profesora
na ovom fakultetu, gdje preuzima predmet Porodično pravo. Za dekana Pravnog
fakulteta u Beogradu izabran je 1953. godine.
Prilikom osnivanja Pravnog fakulteta u Sarajevu 1946. i Islamskog teološkog
fakulteta 1977. godine u Sarajevu bio je član matičarskih komisija. Objavio je
nekoliko desetina radova iz sfere islamskog i porodičnog prava, te slijedeće knjige i
udžbenike: Porodično pravo, Beograd, 1948.; Porodično pravo - III deo - Starateljsko
pravo, Odbor za udžbenike Stručnog udruženja studenata prava, Beograd, 1947.;
Šerijatsko bračno pravo sa kratkim uvodom u izučavanje šerijatskog prava, Beograd,
1936.; Vakufi u Jugoslaviji, SANU, Beograd, 1963.
3. Nastanak historije države i prava Bosne i Hercegovine kao

naučne discipline
Ipak, moderno pravno obrazovanje u Bosni i Hercegovini vezujemo za početak

rada Pravnog fakulteta u Sarajevu 1946. godine. Matičari ovog fakulteta: prof.
dr. Mehmed Begović (PF Beograd), prof. dr. Gorazd Kušej (PF Ljubljana) i prof.
58 Amra Mahmutagić, Počeci evropske pravne misli i njihov uticaj na modernu pravnu misao u BiH,
300.
59 Baltazar Bogišić, Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru, Cetinje, 1888.
60 Amra Mahmutagić, n.dj., 301.
61 Mehmed Begović rođen je u Lastvi kod Trebinja 1904. godine. Osnovnu školu završio je u
rodnom mjestu, Veliku gimnaziju u Sarajevu, a gimnazijsko obrazovanje okončao je u Mostaru.
Pravni fakultet završio je u Beogradu 1926. godine. Doktorirao je u Alžiru o temi „O evoluciji
muslimanskog prava u Jugoslaviji“ (De évolution du droit Musulman en Yougoslavie). Bio je
član Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), Akademije nauka i umjetnosti BiH, Crnogorske
akademije nauka i umjetnosti, Komisije za mjere pri Francuskoj akademiji nauka i umjetnosti,
Međuodjeljenskog odbora za orijentalne studije SANU-a, Odbora za astronautiku, predsjednik
Naučnog vijeća Balkanološkog instituta SANU-a i predsjednik Naučnog vijeća Etnografskog
instituta SANU-a, itd. (Više: E. Durmišević, Uvod u razvoj pravne misli u BiH, 130-134).
211
dr. Pavao Rastovčan (PF Zagreb).62 Pošto se historijsko-pravni predmeti slušaju

na prvoj godini studija neminovno je da su kao prvi nastavnici bili angažovani
Aleksandar Solovjev (prvi dekan) koji je ujedno i utemeljitelj historijsko-pravne
katedre, te Miloš Bajić profesor na predmetu Rimsko pravo. U toj, prvoj, generaciji
profesora treba istaknuti i one koji su se u svojim radovim doticali historijsko
pravne tematike kao što su: Hamdija Ćemerlić, Vojislav Spaić i Alija Silajdžić.63 Kao
profesori i voditelji historijsko-pravne katedre na ovom fakultetu su svoj nemjerljiv
doprinos dali: prof. dr. Đorđo Samardžić, prof. dr. Vera Čučković i prof. dr. Raifa
Festić.64
Ipak, kada je u pitanju istraživanje historije države i prava Bosne i Hercegovine
dosadašnji naučni rezultati u prvi red stavljaju dva imena: prof. dr. Avdo Sućeska i
prof. dr. Mustafa Imamović.
Tako je spletom, prije svega životnih okolnosti upravo Mustafa Imamović
zaslužan za uspostavljanje Historije države i prava Bosne i Hercegovine kao
univerzitetske naučne discipline. Sam, profesor Imamović ističe da je „formiranje
nacionalne historije države i prava kao nastavne i naučne discipline na Pravnom
fakultetu u Sarajevu i općenito u BiH, zaokružio i izvršio prof. dr. Avdo Sućeska.“65
Međutim, splet dramatičnih okolnosti tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu i
njeno međunarodno priznanje uvjetovali su da ipak taj proces pripada obojici, tako
je prof. Imamović institucionalno uspostavljao predmet Historija države i prava na
Pravnom fakultetu, dok je to isto činio i prof. dr. Avdo Sućeska, ali na Fakultetu
kriminalističkih nauka, gdje je kao penzinosani nastavnik bio angažovan u prvim
godinama rada ove visokoškolske institucije.
Na poslijetku ne smijemo zaboraviti da se ovaj skup održava u čast polastoljetnog
predanog naučnog rada prof. dr. Mustafe Imamovića. Još prije pet godina za
potrebe tadašnjeg jubileja štampana je njegova bibliografija koja je obuhvatala oko
tridesetak autorskih i koautorskih knjiga i preko pet stotina i pedeset objavljenih
radova. Danas bi ta bibliografija svakako bila još bogatija. Dakle, stvaralački opus
nadamo se da nije završen.66 Ipak treba istaći da je prof. dr. Mustafa Imamović i
pored toga što je autor brojnih studija, što se svojedobno hvatao u koštac sa veoma
osjetljivim problemima svoga vremena, te hrabro i odlučno bio borac za naučnu
istinu ugrožavajući često vjerovatno i vlastitu slobodu.
62 Jasna Bakšić Muftić, Iskušenja u vremenu, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, broj LV,
Sarajevo, 2012., 43.; Spomenica Šezdeset pet godina Pravnog fakulteta u Sarajevu 1946–2011,
Sarajevo, 2011.
63 E. Durmišević, Uvod u razvoj pravne misli u BiH,
64 Jasna Bakšić Muftić, Iskušenja u vremenu, 59.
65 Mustafa Imamović, Bilješke o razvoju i metodu historijsko-pravne nauke, Sarajevo, 2008., cit. str.
174.
66 Mirela Rožajac-Zulčić i Ivana Teronić, Građa za bibliografiju Mustafe Imamovića, University Press:
Magistrat, Sarajevo, 2009.
212
Edin Mutapčić
Raspadom Jugoslavije raspala se i njena „nacionalna historija“ koja se na

Pravnom fakultetu predavala kao Istorija države i prava naroda SFRJ. Nominalno je
odmah uvedena nova nastavna disciplina, odnosno novi predmet, Historija države
i prava BiH, kojem je tek trebalo dati formu i sadržaj.67
To su bila izuzetno teška vremena opsade i oskudice, a potrebe studenata za
nekom udžbeničkom literaturom bile su hitne. Profesor Imamović je sastavio
Compendium koji je prvo izdanje doživio 1995. uvrstivši u knjigu jedan broj ranije
objavljenih tekstova koje je prilagodio formi udžbeničkog štiva. S obzirom da je
Compendium stalno dopunjavao i dorađivao, do 1998. je doživio još tri izdanja.
Krajem juna 1997. na Pravnom fakultetu u Sarajevu je usvojen novi nastavni plan
i program, tako da je sazrelo vrijeme za stalni udžbenik za predmet Historija države
i prava BiH. Profesor Imamović je komponirao udžbenik u skladu sa Nastavnim
planom i programom predmeta, a koncipirao ga je tako da ga kao knjigu može
koristiti i šira čitalačka publika. Prvo izdanje udžbenika izašlo je iz štampe oktobra
1999. i bilo je u upotrebi dvije školske godine. Drugo izdanje ovog udžbenika
nastalo je kao rezultat skoro desetogodišnjeg rada na koncipiranju i formiranju
historije države i prava BiH kao nastavne i naučne discipline na Pravnom fakultetu u
Sarajevu. Od prethodnog se razlikuje u nekoliko elemenata. Izostavljen je u cjelosti
uvodni dio, kojim je razmatran pojam i razvitak historije prava kao nauke i njen
metod i koji je i bio namijenjen uglavnom postdiplomcima i kolegama koji se bave
ovim pitanjima. Ovo će poslije biti dio sadržaja knjige „Bilješke o razvitku i metodu
historijsko- pravne nauke“. Drugo izdanje izlazi iz štampe 2001. godine.
Trećim izdanjem izvršena je nova organizacija cjelokupnog teksta, a dopisane
su dvije nove natuknice, o nacionalnim manjinama i položaju vjerskih zajednica u
Kraljevini SHS, odnosno Jugoslaviji.
Sve će ovo naravno omogućiti odvijanje procesa nastave na pravnim fakultetima
u Bosni i Hercegovini, te utjecati na dalju izgradnju Historije države i prava BiH kao
nastavne i naučne discipline.
Taj svoj put prof. dr. M. Imamović je zaokružio sa odličnim udžbenikom
koji je za potrebe ovog skupa doživio i svoje četvrto izdanje. Naravno bolonjski
proces i potrebe praćenja navedenih trendova su uzrokovali izvjesno parčanje
ove discipline ali i dalje je ostao isti kako sadržajni tako i udžbenički kostur. Tako
profesor Imamović izdaje 2006. publikaciju „Osnove upravno-političkog razvitka i
državnopravnog položaja Bosne i Hercegovine”, koja će poslužiti kao udžbenik za
predmet Državnopravni razvitak BiH. Udžbenik je usklađen sa Nastavnim planom
i programom predmeta koji je Naučno-nastavno vijeće Pravnog fakulteta usvojilo
u aprilu 2005. godine. Na taj način Mustafa Imamović se trajno ugradio među
utemeljitelje Historije države i prava Bosne i Hercegovine kao naučne discipline.
67 Mustafa Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2003., str. 4.
213
Već smo u ovom radu konstatovali da bosanskohercegovačka historiografija i

pored brojnih neistraženih i relativno istraženih područja boluje od nedostatka
„sinteza“ kako onih koji obrađuju cjelokupnu historiju Bosne i Hercegovine tako i
„periodičnih sinteza“, koje obrađuju pojedine „periode“ te prošlosti. I u tom pogle-
du možemo reći da je profesor Imamović dao nemjerljiv doprinos. Prije svega on
je autor „najnovije“ cjelovite sinteze historije Bosne i Hercegovine. Naime riječ je o
knjizi „Historija Bošnjaka“ koja je za manje od dvije decenije doživjela četiri izdanja,
mada su mnogi smatrali kada je 1997. godine štampana u deset hiljada primjeraka
da će to predstavljati izdanje koje će se dugo komercijalizovati.68 Iako sam naslov
stavlja u kontekst jedan narod, tj. „Bošnjake” ipak se ne može otrgnuti zaključku da
je to istovremeno i sinteza historije Bosne i Hercegovine, i to iz najmanje dva razlo-
ga. Prvi je, zajednička općebošnjačka (općebosanska) historija (sve tri vjerske kom-
ponente) do sredine XIX stoljeća, dok drugi razlog je nemogućnost odvajanja ova
dva nerazdvojna faktora tj. Bosne i njenog trenutno najbrojnijeg naroda - Bošnjaka.
Po vremenu nastanka, metodologiji, obradi činjenica i sl. ovo je trenutno najcjelovi-
tija i najcitiranija „sinteza” bosanskohercegovačke prošlosti. U takve sinteze sigurno
spada njegov već spomenuti udžbenik državno - pravne historije koji sigurno još
dugi niz godina ostati nezaobilazan kod studenata prave godine pravnih fakulte-
ta u BiH, i najbolji pregled razvoja bosanskohercegovačkih institucija i prava. Kad
smo kod sinteza treba spomenuti da je prof. Imamović autor i danas nejznačajnije
„periodične” sinteze bosanskohercegovačke historije. Svakako riječ je o monografiji
„Pravni položaj i unutrašnjo-politički razvitak BiH od 1878. - 1914.“ Knjizi koja je
,,u literaturi” dala „prvi” „cjelovit pogled na period austro-ugarske okupacije Bosne
i Hercegovine do dramatičnih događaja obilježenih sarajevskim atentatom, a zatim
prvim svjetskim ratom“, kako je to istakao prof. dr. Muhamed Hadžijahić. „Od svog
prvog izdanja, prije trideset godina, ova knjiga je proglašena autoritativnom na po-
lju tematike političkih i pravnih promjena za vrijeme austro-ugarske vlasti u Bosni i
Hercegovini (1878-1918)”, oslobođena “svih ideoloških pretpostavki”, kako to ističe
mičigenski profesor Robert Donia prilikom njenog trećeg izdanja (Robert Donia,
University of Michigan, SAD 2007).69
I na poslijetku nije samo zadatak historičara, pa ni ovog našeg skupa, da da
konačne odgovore, već i da upozori na određene praznine u samoj historiografiji.
Tako je jedno od izdanja koje je prof. Imamović štampao u zadnjih desetak godine
i knjiga skromnog naslova Bilješke o razvitku i metodu historijsko-pravne nauke.70
U trećem dijelu navedene studije autor obrađuje historijsku nauku i pravnu misao
u Bosni i Hercegovini (141-176 str.), dajući pregled pravne misli u osmanskom
68 Oslobođenje, 26.04. 2014.

69 M. Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo-politički razvitak BiH od 1878. – 1914., treće izdanje,
Magistrat, Srajevo, 2007.
70 M. Imamović, Bilješke o razvitku i metodu historijsko-pravne nauke, 2008.
214
Edin Mutapčić
periodu, preko franjevačkih hronika, istaknutih stvaralaca modernog doba, do

samog početka rada Pravnog fakulteta u Sarajevu, kao centralne i najznačajnije
institucije moderne pravne misli u Bosni i Hercegovini. Svakako, da autor, kako
je to primijeti Dž. Drino u jednom od prikaza ove knjige, „koristeći se iskustvima
univerziteta Centralne Evrope i SAD-a” „dao teorijsko ishodište za nove poglede
i metodološke promjene u bosanskohercegovačkoj historiografiji”.71 Time je
Imamović napravio pionirski korak i direktno prenio mlađim generacijama da
trebamo nastaviti započeti put, te dobiti cjelovi pregled razvoja historijsko-pravnih
disciplina i pravne nauke uopšte na bosansko-hercegovačkom prostoru. Naravno,
i to područje je „popunio“ prof. dr. Mustafa Imamović svojim pedagoškim radom,
koji je iza sebe kao mentor ili član komisija ostavio zavidan akademski personal.
Tako Ljubomir Zovko, Enes Durmišević, Dževad Drino, Edin Mutapčić, Edin
Halapić, Elvira Islamović, Amra Mahmutagić, Edin Ramić, Mehmed Bećić i dr. koji
uz doajene historijsko-pravne nauke Dženanu Čaušević (doktorirala u Zagrebu)
i Fikreta Karčića (doktorirao u Beogradu), predstavljaju već danas akademsku
stvarnost historijsko-pravnih disciplina na bosanskohercegovačkom prostoru.
Naravno dosadašnji naučni opus izdvaja profesora Fikreta Karčića kao osobe koja
uz rame A. Sućeske i M. Imamovića predstavlja zasigurno najplodnije naučno ime
u ovoj oblasti.
Zaključak
Kasnim prodorom naučne misli na bosanskohercegovačke prostore dolazi i

do problema sa prisvajanjem njene prošlosti prvenstveno od njenih susjeda. Tako
se stvaraju „škole“ koje trebaju da dokažu da Bosna i Hercegovina pripada nekoj
od susjednih država. Upravo iz toga razloga posebna je obaveza i zadatak pred
istraživačem njene prošlosti da se suoči sa takvim iskrivljenim stavovima prema
njenoj historiji. U minulom vremenu Bosna i Hercegovina je uspjela dobiti zavidan
vlastiti naučno-istraživački kadar koji je dao i daje odgovore na mnoge značajne
momente njene prošlosti, i koji se značajnim dijelom suprostavlja ranije navedenim
iskrivljavanjem njene povijesti. Međutim, malo se ko od njih uhvatilo u koštac
sa pisanjem sintetiziranih historija bosansko-hercegovačkog prostora. Pri tome
mislimo na cjelovite prikaze određenog perioda njene historije srednjovjekovnog,
osmanskog i sl.), ali i cjelovitu sinteze njene cjelokupne prošlosti.
U tom pravcu se svakako u prvi red može dovesti ime našeg slavljenika
prof. dr. Mustafe Imamovića. Dakle, prof. Imamović u bosanskohercegovačkoj
71 Dževad Drino, Razvoj historijsko-pravne nauke i njen metod. Prikaz istoimene knjige prof. dr.
Mustafe Imamovića, Pregled, Časopis za društvena pitanja, Univerzitet u Sarajevu, broj 3., Sarajevo,
2009., 256-257.
215
historijskoj, a posebno pravnoj nauci, zauzima zasigurno posebno mjesto. Kao

osoba enciklopedijskog znanja ostavio je iza sebe i vrsne sinteze kako cjelovite
bosanskohercegovačke prošlosti tako i „periodičnu“ sintezu njene historije pod
austro-ugarskom vlašću.
Mustafa Imamović spada u utemeljivače Historije države i prava Bosne i
Hercegovine kao nastavne i naučne discipline na Pravnom fakultetu u Sarajevu
i općenito u Bosni i Hercegovini. Pored vrijednog spisateljskog materijala koje
prelazi šest stotina bibliografskih jedinica i tridesetak knjiga ovaj vrijedni naučni
erudita je i vrstan pedagog te je uspostavljao uspješnu saradnju sa naučnicima
iz regiona, ali istovremeno i proizvodio domaći naučno-istraživački kadar koji
svakako predstavlja budućnost ove discipline na bosanskohercegovačkom prostoru.
Mustafa Imamović i Mersed Šljivić
216
Mersed Šljivić
HISTORIČAR MUSTAFA IMAMOVIĆ

Historija prava je uža historiografska oblast i njome se bave historičari prava na
pravnim fakultetima. Njihova saznanja su neophodna u razmatranju razvoja prava.
Profesor Avdo Sućeska je istraživao pravne institucije u Osmanskom carstvu dok je
profesor emeritus dr. Mustafa Imamović objasnio državnopravni položaj Bosne i
Hercegovine u vrijeme austrougarske okupacije.
Mustafa Imamović je, prošle 2014. godine, napunio 50 godina naučnog rada.
On još uvijek nije prestao da piše i objavljuje ali ga već sada možemo svrstati među
najveće pravne historičare na južnoslavenskim područjima, ravnopravno uz bok
poznatom Ferdi Hauptmannu, Dragoslavu Jankoviću, Bogdanu Krizmanu i Ferdi
Čulinoviću. U samoj Bosni i Hercegovini on je trenutno najveći autoritet u oblasti
historijsko pravnih nauka.
1. Lični portret profesora emeritusa

dr. Mustafe Imamovića
Mustafa Imamović rođen je 29. 1. 1941. godine u Gradačcu gdje je završio

osnovnu školu a zatim i gimnaziju. Poslije toga je sa odličnim uspjehom završio
Pravni fakultet u Beogradu, 1963. godine.1 Odmah je izabran za asistenta na istom
fakultetu na Katedri za istoriju države i prava. Za temu magistarskog rada uzeo
je Pravni položaj vjerskih zajednica za vrijeme šestojanuarske dikatature koju je
odbranio 1967. godine i time stekao zvanje magistra pravnih nauka. U vremenu
od 1964. do 1966. godine bio je član Sekretarijata Međunarodnog univerzitetskog
centra u Beogradu. Kao reizborni asistent sa magisterijem habilitiran je 1969.
godine za ispitivača na historijsko-pravnoj grupi predmeta na Pravnom fakultetu u
Beogradu. Pod mentorstvom poznatog pravnog historičara Dragoslava Jankovića
doktorirao je 1971. godine sa disertacijom Pravni položaj i unutrašnjopolitički
razvitak BiH od 1878-1914. Odlukom Vijeća i Savjeta Pravnog fakulteta u Beogradu
1972. godine Mustafa Imamović je izabran za docenta na predmetu Opšta istorija
države i prava. Od 1. oktobra 1973. godine počinje raditi na Pravnom fakultetu
u Sarajevu, na koji će potpuno prijeći 1975. godine.2 Školske 1977/78. proveo je
kao Fulbrightov stipendista na univerzitetu u Michiganu kao saradnik istraživač
pri Centru za ruske i istočnoevropske studije. Od 1980-1982. godine obavljao je
dužnost prodekana na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Ubrzo stiče zvanje vanrednog
1 „Dani“ br. 264, 5. 7. 2002. godine, str. 44.

2 Spomenica Pravnog fakulteta 55 godišnjice rada, Sarajevo 2002. godine, Sarajevo, 2002.
217
profesora, a zatim je 1982. godine izabran za redovnog profesora na istom fakultetu.

Istovremeno je bio angažovan kao profesor na Pravnom fakultetu u Novom Sadu,
a zatim i u Rijeci u periodu od 1989-91. Honorarno je niz godina angažovan i na
Pravnom fakultetu u Mostaru.
Godine 1983. ponovo odlazi u inostranstvo na studijski boravak u Institut za
jugoistočna istraživanja u Munchenu. Sljedeće je školske godine bio gostujući
profesor na univerzitetu Yale u New Havenu. Samo godinu dana kasnije ponovo je
u SAD, ali ovoj put na univerzitetu u Pittsburghu, u svojstvu gostujućeg profesora.3
Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini 1992. godine obavljao je dužnost dekana
Pravnog fakulteta u Sarajevu sve do 1994. godine. Istovremeno je predavao Rimsko
pravo u periodu od 1992.-1997. godine. Svoju karijeru gostujućeg profesora nastavio
je i poslije rata, tačnije 1998. godine, kada je jedan semestar predavao na Centralno-
evropskom univerzitetu u Budimpešti.
Pored gostovanja održao je i niz predavanja na univerzitetima i institutima
širom svijeta (Univerzitet u Chicagu, Institut za Istočnu Evropu Univerziteta u
Amsterdamu, Međunarodni institut centra za napredne studije Univerziteta u
Michiganu, Hacettepe univerzitet u Ankari, City University u New Yorku itd.).
Objavio je veliki broj knjiga, monografija i udžbenika a najvažnije su:
1. Pravni položaj i unutrašnjopolitički razvitak BiH 1878-1914 (objavio 1976)
2. Državnopravni razvitak jugoslovenskih naroda (1991. god.)
3. Historija države i prava BiH (1995. god.)
4. Bošnjaci u emigraciji-monografija Bosanskih pogleda 1955.-1967. god. (1996.
god)
5. Historija Bošnjaka (1997. god)
6. Knjige i zbivanja (2008. god.)
7. Knjiga pamćenja (2013. god.)
Bio je i koautor knjiga:
1. Muslimani i Bošnjaštvo (sa Atifom Purivatrom i Rusmirom Mahmutćehajićem)
2. Ekonomski genocid na bosanskim Muslimanima (sa Kemalom Hreljom i Atifom
Purivatrom)
3. Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata (više
autora)
Koautor je i udžbenika za VIII razred osmogodišnje osnovne škole i IV razred
gimnazije a koji su dugo vremena poslije rata 1992.-1995. godine bili u upotrebi u
školama Federacije BiH.
Do sada je objavio preko 600 različitih članaka, rasprava, studija, osvrta i drugih
radova iz historije političkih i pravnih institucija BiH i bivše Jugoslavije, političkog i
kulturnog razvitka Bošnjaka i drugih nacija i religija, te različitih aspekata iz oblasti
3 „Dani“ br. 264, 5. 7. 2002. godine, str. 44.

218
Mersed Šljivić
međunarodnih odnosa i uopšte o razvitku civilizacije. Svojim ukupnim naučnim

opusom spada među historičare koji su dali najveći doprinos upoznavanju perioda
austro-ugarske okupacije i aneksije u Bosni i Hercegovini.
Više naučnih tekstova profesora Imamovića prevedeno je i objavljeno na
engleskom, njemačkom, turskom, albanskom arapskom, perzijskom i ruskom jeziku.
Za svoj rad dobio je više društvenih priznanja među kojima su nagrada „Veselin
Masleša“ (to je bila najveća nagrada za kulturu u socijalističkoj Bosni i Hercegovini)
1987. god, Povelju Univerziteta u Sarajevu povodom 50 godina osnivanja i rada,
zatim Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva 1998, nagradu Kulturnog društva
Muslimana „Preporod“ i dr.
U izboru redakcije sarajevskog magazina „Dani“ Imamović je uvršten među
„deset ličnosti koje su svojim angažmanom obilježile 1997. godinu u BiH“.4 Dvije
godine kasnije uvršten je po izboru lista „Ljiljan“ među pedesetak „najznačajnijih
imena bošnjačke kulture“ u XX stoljeću.5
Godine 2011. stekao je uslove za penzionisanje. Iste godine mu je dodijeljno
počasno naučno zvanje emeritusa te je ostao prisutan u radu Pravnog fakulteta u
Sarajevu, doduše u smanjenom obimu, na postdiplomskom i doktorskom studiju.
Više godina bio je predsjednik Upravnog odbora Instituta za istoriju u Sarajevu.
Još uvijek je član nastavno naučnog vijeća.
O njegovom dosadašnjem naučnom radu i doprinosu do sada su održana
dva naučna skupa. Prvi se održan u Gradačcu od 23-25 oktobra 2009. godine u
organizaciji Instituta za istoriju iz Sarajeva i Biblioteke „Alija Isaković“ iz Gradačca.
Svi materijali izloženi na ovom skupu objavljeni su u knjizi „Mustafa Imamović-45
godina naučnog i publicističkog rada“, Sarajevo 2009. godine. Drugi naučni skup
održan je u Tuzli 28. i 29. novembra 2014. godina povodom obilježavanja 50 godina
naučnog rada profesora emeritusa Mustafe Imamovića u organizaciji Zavoda za
zaštitu kulturnog i historijskog nasljeđa Tuzlanskog kantona u Tuzli, za koje prilike
je i oblikovana konačna verzija ovog rada.
2. Stvaralački opus
Za Mustafu Imamovića možemo reći da je erudita širokog polja interesovanja.

Iako je njegova specijalnost pravna historija, često je zaokupljen i drugim temama.
Ubrzo nakon što je magistrirao na Pravnom fakultetu u Beogradu i izabran
za asistenta, počeo se pojavljivati u javnosti objavljujući svoje članke u raznim
4 „Dani“, 6. 1. 1998.
5 „Ljiljan“, 3. 1. 2000.
219
časopisima i listovima.6 Još kao student postdiplomac objavljuje članak Istorijske

marginalije povodom Hohutovog namesnika.7 Iste te godine objavio je prilog Propisi
o robovima u Dubrovačkom statutu iz 1272. godine.8 Sljedeće 1987. godine kada je
odbranio magistarski rad objavio je rad iz albanske spoljne politike.9 Magistarska
tema Pravni položaj vjerskih zajednica u vrijeme Šestojanuarske diktature popunila
je prazninu u poznavanju činjenica iz tog područja interesovanja. Istovremeno, to
će otvoriti jedan novi svijet asistenta Mustafe Imamovića i u kasnijim radovima će
vrlo često biti tretirano pitanje religije. Poseban kvalitet je u tome što se on nije
ograničio samo na područje tadašnje Jugoslavije već se doticao temeljnih pravnih
pa i doktrinarnih osnova velikih religija. Na njega je uticao i kulturno-nacionalni
preporod Bošnjaka šezdesetih godina prošlog stoljeća koji su u to vrijeme priznati
pod nacionalnim imenom Muslimani. Tim povodom on se u jednom novinskom
članku zalaže da se historija i književnost Muslimana ravnopravno sa ostalim
uvrsti u nastavne programe na svim nivoima obrazovanja.10 Da mu nisu strani
ni međunarodni (ni međureligijski) odnosi vidi se iz priloga Arapi i Jevreji koji
je objavio iste 1968. godine.11 Širok dijapazon razmišljanja ovog, tada mladog,
naučnika potvrđuje i prilog pod nazivom „Narodne visoke škole u Švedskoj“.12
Priprema doktorske disertacije ga je privremeno udaljila od pisanja priloga za
razne časopise. Disertaciju je radio pod mentorstvom prof. dr. Dragoslava Jankovića.
Njen naziv je bio Pravni položaj i unutrašnjopolitički razvitak BiH 1878-1914. Ova
disertacija je dala odgovore na mnogobrojna pitanja iz državno-pravne historije
Bosne i Hercegovine navedenog perioda.
Disertacija je odbranjena 1971. godine na Pravnom fakultetu u Beogradu. Tada
mladi doktor nauka Mustafa Imamović počeo se ponovo javljati svojim prilozima
u brojnim časopisima. Najčešće ti prilozi bili su iz pravne historije i političkih
odnosa u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1914. godine, u tom trenutku temeljne
teme njegovog naučnog interesa. Prvo je objavio Pravni položaj BiH 1878-190813, a
zatim Neki pogledi na razvitak muslimanske književnosti.14 Da se nije puno udaljio
od svoje specijalnosti, a to je pravna historija, potvrdio je prilogom Osnivanje
i program Srpske Narodne Organizacije u BiH 1907. godine.15 Iste, 1972. godine
6 Kompletna bibliografija Mustafe Imamovića štampana je u obliku knjige 2009.

7 Gledišta broj 5, Beograd, 1965. god, str. 761-769.
8 Zbornik radova posvećen Albertu Vajsu, Institut za pravnu istoriju, Pravni fakultet u Beogradu,
Beograd, 1966. godine, str. 111-112.
9 Ideje br. 5-6, Beograd 1967. god, str. 60-61
10 Oslobođenje 30. 5. 1968. god. broj 7781, god XXV
11 Odjek br. 19. Sarajevo, 1968.
12 Časopis Univerzum danas, br. 6, Beograd, 1968. god, str. 73-78.
13 „Pregled“ br. 12/1971, Sarajevo, 1971. god, str. 573-598.
14 Časopis „Život“, br. 1-2/1972, Sarajevo, 1972, str. 69-78.
15 Istorija XX veka, Zbornik radova XII, Beograd, 1972, str. 85-105.
220
Mersed Šljivić
objavljuje prilog Pravni sistem i zakonodavstvo BiH.16 Još dok njegova doktorska
disertacija nije bila objavljena, nizom priloga objavljenih u specijalizovanim
časopisima publikovao je nepoznate činjenice iz pravne i političke historije BiH
iz perioda austro-ugarske uprave. Prilog Agrarno pitanje u programima političkih
stranaka u BiH do 191117 je dobrodošao tadašnjoj historiografiji da razumije jedno
od najvažnijih problema austro-ugarskog okupacionog mandata. Sljedeći objavljeni
prilog Regulisanje agrarnih odnosa u BiH 1878-1914.18 bio je samo nastavak već
prije objavljenog članka. Slično se može reći i za prilog Seoske opštine u BiH.19
U 1974. godini nastupio je novi pravac interesovanja pa je objavio Glose uz jednu
novu studiju o osmanskom krivičnom pravu20 gdje pravi izvod nedovršene studije
osmaniste Urijela Hejda i otvara jedan sasvim drugačiji pogled na šerijatsko pravo.
On tvrdi da ne treba posmatrati islamske zemlje i njihove državno-pravne institucije,
kako to radi i poredi „kršćanska“ Evropa da se zaključiti iz priloga Islamski koncept
države.21 Tu nas autor uvodi u jedan novi svijet koji je nastao u drugim prirodnim
i društveno-historijskim okolnostima koji se neda mjeriti, a ni vrednovati očima i
znanjem Evropljana.
Nakon što je publikovao svoju doktorsku disertaciju 1976. godine profesor Ima-
mović se vraća temama iz historije prava vezane za južnoslavenski prostor. U tom
smislu je objavio prilog Pristup istoriji stvaranja jugoslovenske države 191822 a za-
tim seriju priloga Bosna između Osmanske i Habzburške carevine u Istočnoj krizi
1875-187823, Faktori Bosanskohercegovačke posebnosti u okviru Austrougarske mo-
narhije24, Berlinski kongres i južnoslavenski prostor.25 Svi ovi članci su na određeni
način djelimično apsolvirani u spomenutoj doktorskoj disertaciji. Nakon brojnih
radova objavljenih tokom sedamdesetih godina u prilozima i časopisima, slijedi
jedna stanka u stvaralačkom opusu profesora Imamovića u narednoj deceniji. Vri-
jedi spomenuti njegovu raspravu Panislamizam i „panislamizam“ koji je objavio
u specifičnim okolnostima.26 To je period neposredno nakon smrti Josipa Broza
Tita, i jačanja procesa zakulisanih radnji za razgradnju jugoslovenske države. To je i
period neposredno prije procesa sarajevskim intelektualcima 1983. godine. Autor
se u tom obraćanju javnosti na sebi svojstven način obračunao sa nosiocima naci-
16 Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, br. 1-3, Beograd, 1972. god, str. 239-247.
17 Jugoslovenski istorijski časopis, broj 3-4/1973, Beograd, 1973. god, str. 150-162.
18 Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, br. 2/1973, Beograd, 1973.
19 Zbornik Običajno pravo i samouprave na Balkanu i u susjednim zemljama, Posebna izdanja
Balkanološkog instituta, knj. I, Beograd, 1974. god, str. 243-254.
20 Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, br. 5-6/1974, Beograd, 1974. god, str. 643-652.
21 Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, godina XXII, Sarajevo, 1974. god. str. 397-410.
22 Časopis Pregled, br. 1., Sarajevo, 1976.
23 ANU BiH, Posebna izdanja, knjiga XXX, Sarajevo, 1977.
24 Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, godina XXIV, Sarajevo, 1977.
25 Pregled, br. 10-11, Sarajevo, 1978.
26 Odjek br. 20, oktobar 1982. god, str. 15-31.
221
onalističke kampanje, koja je počela još krajem sedamdesetih godina. On već tada
znalački nazire nadolazeću tragediju Bošnjaka u devedesetim godinama. Ukazao je
na temeljno nepoznavanje riječi fundamentalizam koji se olako i bez dokaza pripi-
sivao Bošnjacima u krajnje negativnom kontekstu.
Osamdesete godine su vrijeme kada profesor Imamović biva izabran za redovnog
profesora na Pravnom fakultetu u Sarajevu, a dobiva radni angažman i na drugim
fakultetima. Često je tih godina bio gostujući profesor američkim univerzitetima.
Time ovaj pedagoški rad opravdava njegov smanjen spisateljski rad.
Krajem osamdesetih ponovo se oglasio prilogom obilježavajući 45 godina
od zasijedanja ZAVNOBiH-a. U članku pod naslovom Četrdesetpet godina od
zasijedanja ZAVNOBIH-a27, profesor Imamović na vrlo pronicljiv način pronalazi
da je Bosna i Hercegovina obnovila svoju državnost na I zasijedanju ZAVNOBiH-a
u Mrkonjić Gradu, ali i da je nukleus tog novog „federalističkog“ uređenja uočljiv
na savjetovanju u Stolicama septembra 1941. godine. Razlog toj tvrdnji vidi u
tome da je reorganizacijom komandne strukture formiran Vrhovni štab, a Bosna i
Hercegovina kao buduća federalna jedinica, dobila svoj Glavni štab.
Početak devedesetih godina XX stoljeća u bivšoj Jugoslaviji obilježen je jačanjem
nacionalističkih snaga koje će na kraju prouzrokovati raspad zajedničke države.
Profesor Mustafa Imamović je izgleda jasno vidio gdje to vodi i kako će se proces
raspada odvijati. To se da zaključiti iz tematike njegovih priloga. Za razliku od
drugih on nije bio pasivan. Putovao je po cijeloj Bosni i Hercegovini, zajedno sa
Zilhadom Ključaninom, vršeći promociju knjige Muhameda Hadžijahića Porijeklo
bosanskih Muslimana osjećajući da to Bošnjacima treba. Ubrzo poslije toga objavio
je knjigu Muslimani i bošnjaštvo zajedno sa Atifom Purivatrom i Rusmirom
Mahmutćehajićem.28 Na naučnom skupu pod nazivom Migracije i BiH koji se
održao 1989. godine u Sarajevu imao je referat na temu Bosansko-muslimanska
dijaspora u SAD.29
Rad iz devedesete godine koji je odudarao od ostalih svojom tematikom
s obzirom na približavanje ratnog stanja nosio je naziv Pravne studije u SAD.30
U ovom radu na stručan način nas uvodi u razvoj prava u anglosaksonskim
zemljama, a posebno kako se razvijalo školovanje pravnika. Zanimljivo je, kako
piše autor, da u početku edukovanja uopšte nije vladalo interesovanje za ovu vrstu
obrazovanja. Često se dešavalo da bude prijavljen samo po jedan polaznik. Na kraju
priloga upoznaje nas kako teče školovanje po godinama i da je to danas jedno od
najcjenjenijih zanimanja. Današnji polaznik mora imati prethodno završen neki
27 Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, godina XXXVI, Sarajevo, 1989.

28 Grupa autora, Muslimani i bošnjaštvo, Sarajevo, 1990.
29 Materijali sa naučnog skupa održanog u Sarajevu 1989, god, u: Grupa autora, Migracije i BiH,
Sarajevo, 1990, str, 349-356.
30 Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, godina XXXVIII, Sarajevo, 1991.
222
Mersed Šljivić
drugi fakultet da bi se mogao upisati, ali i da većina političara u SAD ima pravničko
obrazovanje.
Sljedeći rad koji je objavio je Pregled istorije genocida nad Muslimanima u
jugoslovenskim zemljama.31 Da bi stavio do znanja da je Bosna čak i za vrijeme
Austrougarske uprave imala poseban položaj pa i svoj ustav (a samim tim i određeni
oblik državnosti) priredio je izdavanje Bosanskog ustava iz 1910. godine32 u kojem je
napisao uvodnu studiju. Nešto ranije je objavio zapažen rad Safvet-beg Bašagić kao
istoričar Bosne i Muslimana.33 Dok je u Hrvatskoj oružani sukob već bio počeo i kad
je bilo pitanje dana kad će se prenijeti i u Bosnu i Hercegovinu objavio je rad pod
nazivom Svi Srpsko-Muslimanski sporazumi.34 Iz tog perioda datira i objavljena
knjiga (skripta) Državnopravni razvitak Jugoslovenskih naroda.
Teško vrijeme rata proveo je u opkoljenom Sarajevu vršeći odgovornu dužnost
dekana Pravnog fakulteta. Pored predmeta kojeg je uobičajeno predavao, nacionalnu
(državnu) pravnu historiju, dodatno je predavao i Rimsko pravo. Ni u tim teškim
vremenima nije prestajo sa objavljivanjem priloga. Tako je objavio Organizacija
Džamijet u historijskoj perpektivi 35 U nizu članaka sa područja religije prvo je
objavio Pregled razvitka Islamske zajednice u BiH.36 Zapažen mu je članak Bošnjački
Herodot37 u kojem je javnosti skrenuo pažnju na Hamdiju Kreševljakovića. Niz
članaka koje je počeo objavljivati u Glasniku Rijaseta Islamske zajednice u R BiH,
nastavio je prilogom Pokušaj donošenja interkonfensionalnog zakona u Kraljevini
SHS.38 Da nije zanemarivao ni ostale vjerske skupine u svojim radovima potvrdio
je prilog Položaj Jevreja u Srbiji i Kraljevini Jugoslaviji 39, kao i prilogom Pravni
položaj i organizacija Srpske pravoslavne crkve u Jugoslaviji 1918-1941.40
Pored radnog angažmana na poslovima dekana Pravnog fakulteta i pisanja i
objavljivanja radova nije zanemario svoje obaveze prema studentima. Tako je za
njih, za potrebe predmeta 1995. god. napisao novi udžbenik pod nazivom Historija
države i prava BiH. Već sljedeće godine iz štampe izlazi knjiga Bošnjaci u emigraciji-
monografija bosanskih pogleda 1955-1967. Nije trebalo puno čekati a već je 1997.
godine javnosti predstavljena knjiga Historija Bošnjaka koja je uzburkala i podijelila
javnost. Pored ovih obimnih djela treba spomenuti i brošuru koja predstavlja referat
31 Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u SFRJ, br. 6., Sarajevo, 1991, str. 454-459 (u daljem tekstu
Glasnik)
32 Bosanski ustav, fototip izdanja iz 1910. god, Sarajevo, 1991.
33 Glasnik, br. 4. Sarajevo, 1991, str. 673-698.
34 Muslimanski glas, br. 17, Sarajevo, 16. 8. 1991.
35 Muslimanski glas, br. 75. Sarajevo, 20. 8. 1993.
36 Glasnik, br. 1-3/1994, str. 54-55.
37 Ljiljan, nacionalni sedmični list, god. III, Sarajevo-Ljubljana 6-19. april 1994.
38 Glasnik, br. 4-6/1994
39 Zbornik radova Sefard 92, Sarajevo, 1995, str. 67-68
40 Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, godina XLI, Sarajevo, 1998.
223
sa Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca iz 1998. godine pod naslovom O

Iranskoj revoluciji. U njoj se autor bavi nekim pitanjima međunarodnih odnosa,
suprotnostima u islamskom svijetu, osnovnim karakteristikama i tokom Iranske
revolucije 1979. godine i njenom uticaju na druge zemlje.
Bio je učesnik brojnih naučnih rasprava, okruglih stolova i dr., a radio je i kao
urednik stručnih časopisa i član redakcija više izdanja.
3. Kritička ocjena Imamovićevog djela
Svako djelo koje je publikovano od profesora Imamovića izloženo je sudu

kritičke javnosti, pa tako i cjelokupan njegov stvaralački opus. Kao što nije ćutao
uoči rata i raspada Jugoslavije on nije ostajao nijem ni u toku tog proces, a ni nakon
okončanja rata. On piše stručne knjige i tako pravi svoju trajnu zadužbinu. Djela
koja zavređuju da ovdje budu razmatrana zbog obimnosti, materije koju tretiraju i
ukupnog značaja u historiografiji: Pravni položaj i unutrašnjopolitički razvitak BiH
od 1878-1914, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, Bošnjaci u emigraciji-
monografija Bosanskih pogleda 1955.-1967. i Historija Bošnjaka. Djela Knjige i
zbivanja objavljena 2008. godine i Knjiga pamćenja objavljena 2013. godine sadrže
objavljene članke, osvrte, prikaze, intervjue po stručnim časopisima, dnevnim i
sedmičnim novinama tokom stvaralačkog i publicističkog rada proteklih 50 godina.
3.1. Pravni položaj i unutrašnjopolitički razvitak BiH od 1878-1914

Knjiga ima 272. strane. Materija je obrađena kroz VI glava koje su poredane
hronološki, a u njima poglavlja. Naslovi su dobro izabrani i iscrpljuju postavljenu
problematiku u odgovarajućoj srazmjeri. Na kraju knjige je izrađen index ličnih
imena.
Ovo djelo je doktorski rad prof. emeritusa dr. Mustafe Imamovića. Ovaj rad je
imao i još uvijek ima veliki uticaj na sveukupno stvaralaštvo i samog Imamovića, ali i
drugih historičara. Djelo je nezaobilazno u proučavanju austrougarskog perioda na
području Bosne i Hercegovine. Uz djelo Tomislava Kraljačića Kalajev režim u Bosni
ovo djelo predstavlja osovinu svih istraživanja pomenutog perioda. I sama kasnija
istraživanja i pisanja ovog autora velikim djelom se naslanjaju na ovu doktorsku
disertaciju. Knjiga je pisana za pravnike i za sve one koji proučavaju prije svega
pravne i političke odnose. Ovo djelo ima puno čisto pravne terminologije. Tako npr.
upotrebljava se termin kolizija umjesto sukob interesa (str. 14.), umjesto ustupanja
upotrebljava se cesija i umjesto odobrenja upotrebljava se koncesija (str. 87.). Ovi
termini su pravni, ali se oni koriste uglavnom u normativnom dijelu pa bi se ovdje
mogli koristiti manje stručni termini. Autor potencira na naslovu titule vladara
Austrougarske (Car Austrije i Kralj Ugarske) a nigdje se nije potrudio da razloži
224
Mersed Šljivić
ovaj termin i da ga objasni i da navede razliku u stepenu ovlaštenja. Mogao je

kod upravne strukture, od najnižeg nivoa vlasti pa do najviših, šematski predstaviti
raspored upravnih organa. Dobro bi bilo da je mogao nalaziti, tamo gdje je to bilo
moguće, približno prema ovlaštenju pandan u današnjoj upravi. Knjiga nema ni
jednu kartu a dobro bi bilo da postoji karta okruga i kotara u BiH ili ih tekstualno
opisati. Fotografije najznačajnijih ličnosti ovog perioda koji su učestvovali u
pravno-političkim dešavanjima bi samo pomogle da se stvori cjelovita predstava
svih dešavanja i njenih aktera. U prvom dijelu knjige mogu više koristiti stranu
literaturu i arhivske podatke dok toga kasnije nema, pa se zasniva na domaćim
podacima. Autor je koristio i objavljenje i neobjavljene izvore. Koristio je pored
obimnog broja literature i štampe i izvorne zapisnike sa sjednica Sabora i memoare.
Uvijek je koristeći se štampom pronalazio suprotstavljene stavove i stavljao ih na
jedno mjesto u knjizi ukoliko su tretirali isto pitanje.
Kritički aparat dobro koristi. Želja da se stvori snažna naučna argumentacija
upotrebom naučnog aparata ponekada možda djelimično i dekoncentriše čitaoca u
čitanju. Prvo izdanje knjige objavljeno je 1976. godine (drugo izdanje 1997.) ali su
mnogi stavovi autora tako dobro predstavljeni činjenicama iz pomenutog perioda
tako da je knjiga kao dokaz aktuelna i u novijoj historiji, a naročito dio o bošnjaštvu
ili stavu bošnjačke inteligencije. On dobro predstavlja stranu vlast koja je došla
ovdje da riješi svoje probleme, a ne domaće. Izuzetno je značajno što je statističke
veličine (podatke) razmatrao kroz odnose nacionalnih korpusa (str. 146.)
3.2. Drugi o Pravnom položaju i unutrašnjopolitičkom razvitku BiH od

1878-1914
Doktorska disertacija dr. Mustafe Imamovića odmah po objavljivanju je skrenula
pažnju stručnjaka.
Historičar dr. sc. Muhamed Hadžijahić je u novinskom članku predstavio ovu
knjigu.41 Naveo je da je ovo djelo kako je zamišljeno i obrađeno od mnogostrukog
interesa sa stanovišta nauke i aktuelnih potreba. Dalje se navodi „da ova knjiga
prvi put u literaturi daje cjelovit pregled na period austrougarske okupacije BiH do
dramatičnih događaja obilježenih sarajevskim atentatom a onda Prvim svjetskim
ratom“.42 Naglašeno je da su razmotreni najbitniji momenti i „da je osvijetljen
jedan historijski period važan za narode BiH, za upoznavanje bivše Monarhije kao
i za nacionalne težnje i pokrete na slavenskom jugu“.43 Autor je po njemu, vrlo
pronicljivo, zaključio da je Bosna u Monarhiji postala stalan izvor njenih unutrašnjih
i vanjskih političkih sukoba. U apsolutističkoj vlasti i neriješenom agrarnom pitanju
41 Muhamed Hadžijahić, U svjetlu nauke i aktuelnih potreba, Borba, 9. 4. 1977., str. 12.
42 Isto.
43 Isto.
225
vidi razloge nezadovoljstva političara, a aneksiju kao zaoštravanje jugoslovenskog

pitanja. Ovaj period vidi kao prelomno doba ulaskom u epohu kapitalizma. Posebno
je vidio autorove zasluge što je kroz pregnantan i cjelovit prikaz kretanja zapazio
činjenice koje ni do danas nisu izgubile aktuelnost i to: neodređeni status doprinosi
da su u pokretima bila dominantna politička pitanja, a nacionalno politički ciljevi
imali primat čak i ispred socijalnih ciljeva, nacionalne pokrete je prikazao uporedo u
totalitetu, obradio ideju bošnjaštva kao zvaničnog kursa vlasti, dokazao kontinuitet
bosanske historijske individualnosti, razmatrajući dualističku strukturu zaključio
da je Bosna imala položaj Corpus seperatum u Monarhiji, ali ne i karakter države u
odnosu na druge države.
Američki historičar Robert Donia pisao je da je historija BiH pod
austrougarskom vlašću bila zanemarena zbog atraktivnije teme kao što je Sarajevski
atentat sa njegovom pozadinom.44 Po njemu historičari „su općenito prelazili
preko konvencionalnih političkih pokreta koji su do atentata dominirali političkim
životom u zemlji“.45 Imamović je, po njemu jednim izvrsnim razmatranjem glavnih
etničkih političkih organizacija popunio pukotinu u saznanju.
3.3. Historija države i prava Bosne i Hercegovine

Do izbijanja rata na područjima bivše Jugoslavije, na Pravnom fakultetu u
Sarajevu za predmet Istorija države i prava SFRJ korišten je udžbenik prof. dr. Avde
Sućeske koji je nosio isti naziv. Disolucijom SFRJ i sticanjem nazavisnosti Bosne
i Hercegovine osjetila se potreba da se napiše novi udžbenik za studente pravnih
fakulteta. Tog poduhvata se prihvatio prof. dr. Mustafa Imamović, koji je radio na
tom fakultetu i predavao „nacionalnu historiju“.
Izdavanju knjige prethodilo je štampanje Historije države i prava Bosne i
Hercegovine, kao compendium-a za studente prava (1995). Tekst je u narednom
periodu osavremenjivan i stalno dopunjavan kako su to nalagale potrebe Nastavnog
plana i programa, a i praktične potrebe studenata. Prvo izdanje knjige je štampano
1999. godine (445. strana), drugo izdanje 2001.godine (402. strana) iz koga je na
nekih 60-tak stranica izostavljen dio u kojem se razmatra pojam i razvitak historije
prava kao nauke i njen metod. Knjiga je doživjela i svoje treće izdanje 2003. godine
(3. dopunjeno i redigirano izdanje na 419. strana), te četvrto, neizmijenjeno izdanje,
2014. godine.
Knjiga ima XI glava. Sama struktura rada je prilagođena udžbeniku. Iako knjiga
raspolaže mnogim faktografskim činjenicama, koje su do sada bile nepoznate
brojnim generacijama studenata i pravnika, ona zadržava svojstvo udžbenika. Djelo
44 Robert Donia, American Historical Review, Vol 83, No 5, Decembar 1978.

45 Isto.
226
Mersed Šljivić
se odlikuje raščlanjenošću materije po periodima, a u okviru toga su napravljene

uspjele podjele koje je nametnuo sam tekst. Knjiga je pregledna i sadržajna. Sama
namjena knjige je da bude univerzitetski udžbenik. Ona to jeste po strukturi, ali je
po broju činjenica i po obimu daleko premašila taj zadatak. Danas tu knjigu mogu
koristiti svi oni koje interesuje pravna historija, bilo za sticanje osnovnih znanja pa
do naučnih potreba jer je ona vrijedan doprinos autora ovom pitanju.
3.4. Drugi o Historiji države i prava Bosne i Hercegovine

Historičar dr. sc. Salih Jalimam navodi da je autor ovdje pokazao svu raskoš
znanja i čitanja historijskih izvora.46 Čitanjem ove knjige „dobija se potpun utisak i
stalan lik o prošlosti Bosne i Hercegovine, piscima njenih historijskih, politoloških,
socioloških i pravnih tema i dilema“.47 Po njemu se historijskom metodom
prepoznaju i identificiraju sve naslage historijskog, kulturno-civilizacijskog,
državno-pravnog dešavanja na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine. Svojstva
koja veže za Imamovića su akribija, tačnost i tečnost, stilska ujednačenost ali i
važan segmet u svemu tome što se prepoznaje kontinuitet države i prava Bosne i
Hercegovine.
Husein Serdarević napominje da je ovo univerzitetski udžbenik u kome je „na
egzemplaran način, ugrađena i utkana višegodišnja naučno-nastavna empirija
istaknutog znanstvenika, prominentnog univerzitetskog pedagoga, plodnog i
afirmisanog historičara pravnih i upravnih poredaka, kapitalnih tokova i odnosa iz
povijesti Bosne i Hercegovine“.48 Za uvod knjige navodi da je „instruktivan i veoma
funkcionalan“49, a za ostala poglavlja da su kompozicionoj strukturi „sadržana
razuđena i na pregnantan način izložene tematske i podtematske cjeline, kao i
relevantni pojedinačni aspekti unutar njih“.50 Dalje navodi da je autor „pažljivo
i znalački odabranim i naučno-istraživački verifikovanim sadržajima u punoj
funkciji naslovljene predmetne cjeline, što pored izvanredno privlačnog jezika i
stila, predstavlja ključnu vrijednost ovog izuzetnog udžbenika od šireg značaja i
koristi“.51 Serdarević dalje navodi da su predstavljeni kontinuelni i diskontinuelni
tokovi, struktura i karakteristika političko pravnih institucija Bosne i Hercegovine.
Dejtonski sporazum je samo spomenut bez prosuđivanja i vrednovanja. Videći u
tekstu niz zanimljivih i funkcionalnih sadržaja (objašnjenja pojedinih aspekata,
46 Salih Jalimam, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, Glasnik, br. 11-12, Sarajevo, 2000., str.
1080-1082.
47 Isto.
48 Husein Serdarević, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, Didaktički putokazi, br. 19, Zenica,
2000., str. 128-129.
49 Isto.
50 Isto.
51 Isto.
227
pojmovi, primjeri, sudovi, zaključci) koji efikasno mogu kompenzirati nerijetke

nedostatke u aktuelnoj udžbeničkoj literaturi naših škola zaključuje da predstavlja
dragocjen i respektabilan nastavni priručnik i za edukaciju iz povijesti u osnovnim
i srednjim školama. Naročito ističe izvrstan jezik i stil pisanja.
Dr. sc. Ćazim Sadiković, profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu, ističe da je ovom
knjigom prvi put Bosna i Hercegovina dobila svoju kompletnu historiju i to od
nastanka do današnjeg dana.52 Nakon prikaza knjige, ukazujući na važne segmente
djela, ukazao je na još jedan važan pogled na knjigu. On kaže da ona „ne predstavlja
samo izlaganje slijeda događaja u razvoju države BiH već se izuzetna pa i epohalna
vrijednost ovog djela ogleda upravo u tome što je autor, uz događajnu izložio i
supstancijalnu historiju kojom je iskazao suštinu, stvarni značaj i politički domašaj
milenijske evolucije bosanskohercegovačke države“.53 Sadiković smatra da uspješne
date historije, kao što je ova, bar implicitno ukazuje na pravce njene budućnosti.
Ova knjiga je doprinos modernoj, pravnoj, demokratskoj, socijalnoj i pluralističkoj
državi, ali isto tako i doprinos konsolidaciji države nakon rata. Izdavanje ove knjige
predstavlja veliki događaj, ne samo za historiju i pravo Bosne i Hercegovine nego
i za samu državu koju je njen autor na „briljantan način prezentirao domaćoj i
međunarodnoj naučnoj i političkoj javnosti“.54
3.5. Bošnjaci u emigraciji-monografija Bosanskih pogleda 1955-1967

Ova knjiga daje jedan potpuno novi pristup i o potpuno novom problemu. Niko
sa ovih prostora, prije Mustafe Imamovića, nije pisao o emigraciji jer su se jedni
bojali, a drugi ih nisu smatrali vrijednim pažnje. On je prvi put dotaknuo neke
teme. U knjizi se mogu naći brojni javnosti potpuno nepoznati podaci. Knjiga
ima 374 strane i podijeljena je u dva dijela. U prvom obrađuje uopšte štampu i
emigraciju, a u drugom analizira bosanske poglede. Knjiga ime indeks ličnih imena
i geografskih pojmova.
Autor je pasionirano je iščitao svih 45 emigrantskih brojeva Bosanskih pogleda.
Pri tome je dao veoma važne političke konstatacije „da migracija ne smije nikada
da gubi kontakt sa realnošću i sa dešavanjima u zemlji i svaka emigracija koja se
odvoji od zemlje i naroda gubi značaj“.55 On prvi put opisuje zašto je dr. Mehmed
Spaho odlučio glasati za Vidovdanski ustav iz 1921. godine. Iz lista nam prenosi
zanimljivu konstataciju „da su svaki rat, haos i nered u Bosni koštali Muslimane
52 Ćazim Sadiković, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, Ljudska prava, br. 1-2, Sarajevo,
2001., str. 157-159.
53 Isto.
54 Isto.
55 Mustafa Imamović, Bošnjaci u emigraciji-monografija Bosanskih pogleda 1955-1967, Zurich-
Sarajevo, 1996, str. 192.
228
Mersed Šljivić
hiljada poginulih, opljačkanih, protjeranih i izbjeglih“.56 Dobro je primijetio i

da Mladi Muslimani nisu se nikada borili za državnopravni subjektivitet, što je
pogubno, već njihovi zahtjevi obuhvataju samo vjersku komponentu. Sa ovim
djelom, čitaoci mogu da dobiju podatke o politici „s onu stranu“ koja je bila
suprotna tada vladajućoj. Svaka knjiga, kao i ljudi ima i određene slabosti.
Kad se govori o žrtvama Drugog svjetskog rata autor se nije potrudio da objasni
zašto je dao povjerenje podacima Bogoljuba Kočovića i Vladimira Žerjavića a
ne zvaničnim državnim podacima. Pokušao je, da ukomponuje dio o osnivanju
jevrejske države, aludirajući na Palestince i njihovu sličnost (po položaju) sa
Bošnjacima. Ovaj dio kao da je van konteksta.
Tekstovi o Ivi Andriću su razbacani na više mjesta a dobro bi bilo da su svi
objedinjeni na jednom mjestu pa bi lakše dobili cjelovitu sliku. Autor je strogo
slijedio hronologiju.
Zadnje godište je obuhvatio mnogo više brojeva, a srazmjerno manje teksta je
napisano. Postavlja se pitanje, šta je bio razlog? Da li je autor zbog nečega morao
što prije privede pisanje kraju ili je promijenjen kvalitet novinski članaka. Takođe,
u ovom poglavlju nisu urađeni međunarodni odnosi što je izuzetak i nedostatak u
odnosu na prethodni dio knjige.
3.6. Drugi o Bošnjacima u emigraciji-monografija Bosanskih pogleda

1959-1967
Prof. dr. Šaćir Filandra u kontekstu vladajućeg kulturnog našeg društva stavlja
profesora Imamovića na visoko mjesto, cijeneći njegovo djelo „kao mjeru stvari”.57
Napominje da je ovo intelektualno dostignuće sačuvalo refleksivnu narav duha i
probudila bošnjačka znanja o njima samima.
Dalje, profesor Filandra piše da „u metodskom smislu knjiga je ustrojena na
način da istraži, predstavi i ocijeni savremenu bošnjačku emigraciju“.58 Posebnu
vrijednost vidi u pregledu novije emigrantske bošnjačke štampe s obilnim
korištenjem sociološkog i politološkog znanstvenog intrumentarija. Ključno mjesto
Bosanskih pogleda vidi u kolektivnom identificiranju i branjenja svojih vlastitosti.
Za prof. Imamovića kaže da na „do kraja analitičan način donosi cjelovit prikaz
svih godišta i brojeva i da se posebno bavio bošnjačkim nacionalnim pitanjem unutar
intelektualnog kruga koga su činili Bosanski pogledi i pozitivno ih vrednuje“.59
56 Isto, str. 204.

57 Šaćir Filandra, Otkrivanje nepoznanica, Oslobođenje, 6. 12. 1996., str. 13.
58 Isto.
59 Isto.
229
Muhidin Pelesić piše o autoru monografije, poznatog u zemlji i inostranstvu

kao „vrsnog povjesničara i pisca izuzetne intelektualne radoznalosti“.60 Napominje
da je Imamović metodološki prvo obradio ulogu i značaj bosanske štampe do
pojave Bosanskih pogleda. Dalje navodi „u hronološkom i preglednom prikazu
tog kasnijeg razvoja, vješto vodeći čitaoca kroz više paralelnih nivoa povijesnog
zbivanja, manifestiranih kroz ona u zemlji i u njenom okruženju i u kontekstu općeg
povijesnog dešavanja, Imamović se sigurno kreće prema temi njegovog teksta“.61
Navodi da autor predstavlja strukturu bošnjačke emigracije iza Drugog svjetskog
rata. Pelesić ne prihvata tvrdnju promotora da „jedino bošnjačka emigracija, jedina
sa južnoslovenskog juga nije bila doktrinarno antikomunistička“.62 Autor teksta
dalje navodi da je Imamović zaslužan za zatvaranje povelike praznine dosadašnjeg
nedovoljnog poznavanja bošnjačkog iseljeništva i emigracije i da će ova „knjiga
biti temeljem drugih istraživanja segmenta fenomena bošnjačkog iseljeništva i
emigracije na Zapadu ali i na Istoku“.63
Dr. sc. Enver Redžić se na ovo djelo osvrnuo kritički rekavši da djelo ne sadrži
elaboraciju geneze nacionalnog identificiranja B-H Muslimana.64 On kaže da ja
„Imamovićeva rekonstrukcija i analiza brojeva Bosanskih pogleda djeluje kao
rezimirana novija historija bošnjačkog naroda“65 i zaključuje da je časopis odan ideji
Bosne i bošnjaštva. Za autora djela kaže da je „akribično pratio priloge, stavove i
argumentaciju bosanskih pogleda u smislu bošnjačkog nacionalnog identiteta B-H
Muslimana“.66 Prisutna je i kritika autora zato što slijedi pogrešan kurs kao što je
kampanja protiv Ive Andrića i da nije ispoljio objektivnost u izboru i interpretaciji
navedenih priloga.
Redžić piše da „iako monografija u cjelini odgovara visokim metodološkim
zahtjevima, ona nije lišena nesigurnih tvrdnji i informacija“.67 Na kraju ipak
konstatuje da djelo „predstavlja seriozan naučni rezultat što utoliko treba istaknuti,
jer je pripremano i stvoreno u uslovima svirepe agresije i surovog rata i da je Imamović
uložio veliku trud i u monografiju ugradio bogatu izvornu dokumentaciju, obimnu
literaturu - naučnu i publicističku - što se svrstava u djela relevantnog doprinosa
našoj savremenoj historiografiji“.68
60 Muhidin Pelesić, Enigma bošnjačke emigracije, Ljiljan, 1-8. 1- 1997.

61 Isto.
62 Isto.
63 Isto.
64 Enver Redžić, Agresija na Bosnu i Hercegovine i historijska nauka, Dijalog, 1/1998, Sarajevo str.
57-71 i Enver Redžić, Pogledi iz antiistorije, Sarajevo, 2001, str. 142-152.
65 Isto.
66 Isto.
67 Isto.
68 Isto.
230
Mersed Šljivić
3.7. Historija Bošnjaka

Knjiga erudite Mustafe Imamovića Historija Bošnjaka najvažnije i najbolje
njegovo djelo, doživjelo je svoje III izdanje. Prvo je izašlo iz štampe 1997. god.
Pisanje knjige autor je počeo ratne 1993. godine na poticaj prof. dr. Avde Sućeske.
Napisan je na 635 strana i ima index ličnih imena i geografskih pojmova. Ova knjiga
ima VIII poglavlja koji su dobro razgraničeni. Poglavlja koja opisuju periode Prvog
i drugog svjetskog rata su upadljivo kraći, dok je periodu austro-ugarske uprave, s
obzirom na samo četrdeset godina prisustva, nesrazmjerno dat veći značaj.
Knjiga obuhvata sve važnije i ključne događaje. Ona predstavlja smjelu sintezu
svih saznanja do kojih je došla historiografija prethodnog perioda. Ona je temeljna
knjiga i primjer kako se piše sveukupna historija Bošnjaka. Autor je svoj projekat
doveo do kraja. Ono što nije uspjevalo čitavim timovima historičara da napišu
slično djelo on je uspio sam.69 Ujedno je to bio njegov pogled na historiju jednog
vremena. Pisana je tvrdim pravničkim stilom i jezikom, ali veoma dobro razumljiva
i za prosječnog čitaoca. Samoj materiji autor je pristupao odmjereno i korektno. On
se nikome ne dodvorava u pisanju i piše onako kako misli da treba. U njoj nema
prejakih riječi.
Interesantno je da pisanje ove knjige vršeno u čudnim okolnostima, u kakvim
se rijetko pišu knjige. To se dešavalo u opkoljenom Sarajevu za vrijeme rata 1992-
1995. godine. U tom najtežem trenutku za državu Bosnu i Hercegovinu, dobili smo
jednu historijsku sintezu pisanu od Bošnjaka u njegovoj državi.
Uvijek je bilo teško napisati jednu ovakvu cjelovitu knjigu na ovim balkanskim
prostorima zbog okruženja i stalnih pokušaja svojatanja Bosne i Hercegovine.
Zato su historiju Bosne i Hercegovine pisali oni koji nemaju ništa sa Bosnom i
koji je vide samo kao dio druge države. Ovom knjigom on je potvrdio da je Bosna
bosanska. Druge knjige koje pišu o historiji Bosne i Hercegovine često su pisane sa
„silom iza sebe“ a ova je pisana sa „silom iznad glave“.
Ovo djelo je nastalo kao plod dugogodišnjeg bavljenja ovom problematikom.
Napisana je od autora koji je autoritet u pravnoj historiji i zreo naučni istraživač.
Zato je knjiga puna novih i nepoznatih faktografskih činjenica koje joj daju veliku
vrijednost.
Autor je, za razliku od drugih, prvi izašao sa tezom da su Bošnjaci postali nacija
u Banjalučkom boju 1737. godine, jer su konačno postali samosvjesni i osjetili
potrebu da imaju državu i da je brane svojim životima. Iako ima kompilacija
u elaboraciji one su zasnovane na stvarnim faktima tako da se nije udaljavao od
69 Bio je osmišljen projekat pisanja Historije naroda Jugoslavije. Napisane su dvije obimne knjige a
kad se trebalo obraditi XIX stoljeće došlo je do razmimoilaženja u stavovima historičara i projekat
nikada nije završen.
231
ovakvih postavki niti ih je bilo moguće izbjeći. Prije svega misli se na preuzimanje
Hadžijahićevog stava o procesu prihvatanja islama u Bosni i Hercegovini. U njoj
nema protivrječnih stavova.
Između pojedinih naslova i podnaslova nema dovoljno veza, pa su prelazi grubi i
stiče se dojam da su pisani sistemom novinskih članaka svaki za sebe. To ima i svoju
prednost jer je knjiga preglednija i lakše se pronalaze određene činjenice.
Obrađeni su najvažniji događaji, a oni periodi između njih kao da nisu ni
postojali. Vjerovatno je autor pokušavao da smanji obim knjige pa je u pisanju
o nekim događajima ostalo nedorečenosti. Djelo je preobimno da bi ga mogao
uspješno i u potpunosti elaborirati jedan čovjek. Najveći nedostatak je što knjiga
nema kritičkog aparata da bi se moglo pratiti šta je preuzeo i iz koje literature ili
historijskog izvora.
Knjiga je napisana na osnovu prijeratne literature i izvora kojim je autor
raspolagao u vrijeme izbijanja rata. Iako u njoj dominiraju politička, pravna i
diplomatska pitanja u njoj ima i kulturnih ali i drugih sadržaja.
Građa o historijatu etnosa jako je siromašna dotle da možemo reći da ona
uopšte i ne postoji. Zato i ova knjiga pati od iste „boljke“ kao i druge historije
naroda balkanskih prostora. Problem je nastao što kod nas nisu dovoljno vršena
istraživanja, prije svega paleoetnologije i historijske etnologije. Današnja etnologija
još uvijek se „nalazi u paleoanatomiji, histologiji, hematologiji, paleogenetici te u
genetičkoj i komparativnoj lingvistici i etimologiji“70. Zato svu krivicu ne možemo
staviti Mustafi Imamoviću na teret. Ipak ostaje pitanje što nije uvrstio u ovu knjigu
makar i ono malo što imamo. Jako bi dobro došlo da je naveo istraživanja austrijskog
vojnog ljekara A. Vajsbaha krajem XIX stoljeća.71 U tom istraživanju se navode
podaci koji potvrđuju činjenice da su Bošnjaci ipak po svojoj genezi različiti od
drugih naroda Bosne i Hercegovine.
Kad obrađuje stvaranje jugoslovenske države u V poglavlju, na str. 481. navodi
da je Crnogorska Skupština donijela odluku 26. 11. 1918. godine da se ujedini sa
Srbijom. Taj događaj nije išao tako glatko kako se stiče dojam čitajući Historiju
Bošnjaka.72
Ovo je bilo potrebno spomenuti iz razloga što je to jako važno jer mijenja pravni
osnov ujedinjenja zbog primjene oružane sile. Prva južnoslavenska zajednička
država je začeta nasiljem što će takođe biti prisutno i kod Prvodecembarskog akta.
U toj i takvoj državnoj zajednici će se nešto kasnije naći i Bosna i Hercegovina
zajedno sa Hrvatskom i Slovenijom. To je tada davalo posebnu težinu ali i danas u
procesu razdruživanja i nakon njega.
70 Muhamed Filipović, Bošnjačka politika, Sarajevo, 1996., str. 148.

71 Milorad Ekmečić, Stvaranje Jugoslavije 1790-1918, II dio, Beograd, 1989., str. 505-506.
72 Dimitrije-Dimo Vujović, Ujedinjenje Crne Gore i Srbije, Titograd, 1962., str. 324.
232
Mersed Šljivić
Sam naziv djela je u javnosti često bio ocijenjen kao neadekvatan. Ovo je jako
kompleksno pitanje. Razloga za kritiku ima, jer se nacionalni pokreti javljaju tek
polovinom XIX stoljeća.
U ovom slučaju nije toliko bitno kad se neko počinje deklarisati određenim
imenom nego kada se on formira kao supstrat iz kojeg će se razviti nacija. Idući ovom
linijom razmišljanja dolazimo do toga da je dobro što je pisanje ove knjige počelo
baš nastankom njihove slavenske države (mogla se početi pisati od prahistorije jer
ni u to doba ovi prostori nisu bili nenaseljeni a nešto kasnije ni politički prazni).
Tvrdnje kritičara da je ovo historija države stvorio je dodatni problem u
razumijevanju. Problem je u tome što se nacionalne odlike ne mogu se opisati samo
državnopravnom historijom nego kulturom, religijom, običajima, jezikom i dr.
Autor je pokušao nešto uraditi u ovom pravcu ubacujući u tekst dijelove narodnih
junačkih pjesama. U ovom se može primijetiti izvjestan uticaj Safvet-bega Bašagića.
Nedostatak je što uopšte nije pokušao da objasni samu etimologiju riječi Bošnjak.
Pokušavajući razmotriti problem naslova djela iz svih uglova posmatranja
dolazimao i do saznanja da to i nije toliko veliki problem i pitanje. Istovremeno se
nameće pitanje: Koji bi naziv bio adekvatan?
Ako bi djelo naslovili Historija Bosne i Hercegovine ni to ne bi bilo adekvatno
jer se taj naziv za našu državu zvanično upotrebljava od uspostave austro-ugarske
uprave 1878. god. Ovo pitanje je mnogo dublje i suptilnije a kojeg je i sam autor bio
duboko svjestan.
Polazeći od činjenice da je za nastanak države neophodno da postoje tri
elementa: suverenost, teritorija i politički narod. Najbitniji element je politički
narod koji je najpostojaniji a može se smatrati da država postoji iako ne postoje
prva dva elementa.73
Samim tim naziv Historija Bošnjaka je pravi, naročito ako se uzme u obzir u
kakvoj situaciji se nalaze Bošnjaci od 1992. godine do danas. Knjiga ima za cilj da
očuva politički narod koji je osnovni supstrat opstanka države Bosne i Hercegovine.
Svi nedostaci knjige, a koji postoje, su beznačajni u poređenju sa značajem i
ulogom koju ona ima u narodu u sadašnjosti i koju će imati u budućnosti. Sa njom
bošnjačka nacija je konačno izrasla i prestala da u svom djelovanju obraća pažnju
šta misle antibosanski elementi i oslobodila se dugotrajnog osjećaja inferiornosti.
73 Najbolji primjer je Kraljevina Srbija u Prvom svjetskom ratu koja je izgubila i suverenost i teritoriju
ali je u izbjeglištvu u Grčkoj očuvala politički narod koji je činio cjelinu sa narodom koji je ostao
na teritoriji Srbije koji je tada kontrolisala Austro-Ugarska.
233
3.8. Drugi o Historiji Bošnjaka74

Oni koji se zalažu za potpunu reviziju historiografije o Bosni i Hercegovini,
nezavisno sa kojih stavova nastupaju, ne mogu biti zadovoljni ovom knjigom.
A kako i napisati jedno djelo da svi budu s njim zadovoljni, pogotovo u sadašnjoj
konstelaciji političkih odnosa kada nam je i stvarnost postala protivrječna. Autor
je nije pisao sebe radi, već da bi je podario drugima a već unaprijed svjestan da
je određene političke elite neće prihvatiti, zato što zadire u samu suštinu odnosa
država na Balkanu.
Promocija knjige Historija Bošnjaka održana je u Sarajevu 2. 12. 1997. godine.
Tom prilikom su govorili akademik prof. dr. Avdo Sućeska, prof. dr. Enes Pelidija
i dr. Munib Maglajlić. Na Historiju Bošnjaka u listu Ljiljan iz 1997. godine ukazuju
kao na kapitalno i povijesno nužno djelo u javnosti su se posebno osvrnuli dr. Atif
Purivatra, dr. Behija Zlatar, dr. Lamija Hadžiosmanović, prof. dr. Šaćir Filandra,
prof. dr. Avdo Sućeska, Gradimir Gojer, prof. dr. Enes Pelidija i prof. dr. Zdravko
Grebo.
Nakon Sarajeva, knjiga je promovisana i u jednom broju drugih gradova, kako
u zemlji tako i u inostranstvu. Tako je 25. 9. 1999. godine promovisan i u Ljubljani,
gdje su o njoj govorili dr. sc. Božidar Jezernik, dr. sc. Tomaž Mastnak i dr. sc. Vera
Kržišnik-Bukić. Organizatori ove promocije bili su Bošnjački kulturni savez Slovenije
i Ministrstvo za kulturu Republike Slovenije.75 Historičar prof. dr. Ahmed Aličić
74 Historija Bošnjaka je bila predmetom brojnih prikaza, osvrta, recenzija, kritika, pohvala i
priznananja. O njoj su pisali i govorili: Ivan Kordić, TVBiH, Dnevnik II, 30. 11.1997.; Enes Pelidija,
Preporod br. 1/627, Sarajevo 1. 1. 1998.; Miljenko Jergović, Tjednik, br. 51, Zagreb, 13.2.1998.
(preštampano u Oslobođenju-KUN, 15. 3.1998.); Fatima Velić, Zemzem, br. 107, Sarajevo april
1998.; Rešad Durić, Dijalog, br. 4. Sarajevo, 1998. (objavljeno i na engleskom jeziku u Dialogue
International, No 9-10, Sarajevo 1998.; Sven Monnesland, Oslobođenje, 7. 7. 1998.; Fahrudin
Novalić, Razgledi, br. 14. Ljubljana, 8. 8. 1998. (na slovenačkom jeziku); Todo Oršolić, Povijesni
prilozi, Hrvatski institut za povijest, god. XVIII, Zagreb 1999.; Nijaz Maslak, Unsko-sanske novine,
6. 7. 1999.; Robert Donia, Nacionalites Papers, Vol. 28, No 2, 2000.: (objavljeno i na bosanskom
jeziku u Prilozima, Institut za istoriju u Sarajevu, br. 30, 2001.); Ante Škegro, Časopis za suvremenu
povijest, br. 2, Zagreb 2000.; Darko Tanasković, Bratstvo Sv. Save, ?, (preštampano u knjizi Islam
i mi, II izdanje, Beograd 2002.); J. H. Hećimić, Naša riječ-nezavisne novine, Zenica 16. 12. 1997.;
Smail Čekić, Ljudska prava, br. 3-4, Sarajevo 2001.; Srećko Džaja, Forum Bosnae, br. 18, Sarajevo
2002.; Srećko Džaja, Bosna Franciskana, br. 17, Sarajevo 2002; Jon Kvaerne, Historijski mitovi na
Balkanu - Zbornik radova, Sarajevo 2003.; Srećko Džaja, Historijski mitovi na Balkanu - Zbornik
radova, Sarajevo 2003.; Davor Marijan, Motrišta - glasilo Matice Hrvatske, br. 26, Zagreb, ožujak
2003.; Muhammad Al-Arnaut, Ljudska prava, br. 3-4, Sarajevo 2004. (s arapskog jezika preveo
dr. Esad Duraković); nešto opširniji osvrt uradio je Enver Redžić u svojoj knjizi Sto godina
muslimanske politike u tezama i kontraverzama istorijske nauke, Sarajevo 2000.; Uzgrednih osvrta
je bilo i na skupu Historiografija o BiH 1980-1998. a koji su objavljeni u: Prilozi Instituta za istoriju
u Sarajevu, br. 29. 2000.
75 Knjiga Historija Bošnjaka je velikim dijelom preštampana tokom 1998/99. kao feljton u Magazinu
Bosna, jedinim australijskim bosanskim novinama (Only Australian Bosnian Newspaper), koji
234
Mersed Šljivić
kritikuje Imamovićev spisateljski poduhvat.76 On tvrdi de se ne može „odgonetnuti

šta je bio cilj ove knjige... da je primijenjena nenaučna metodologija“.77 Kritikuje
i sam naslov i da je pristup nenaučan jer „polazi od posljedica i njima objašnjava
uzroke, a ne obrnuto“.78 Dalje tvrdi da pisac barata nisigurnom faktografijom i da
nije odgovorio na neka pitanja. Pitanja bogumila je krajnje zastarjelo a nema ni
apsolviranja procesa državnog oblikovanja etnikuma u srednjem vijeku. Navodi
da je zadržao stav Komunističke partije prema muslimanima i da je podlegao
dnevnopolitičkim dešavanjima. Nije zadovoljan „blijedim“ prikazivanjem XIX
stoljeća i da je počinio „niz materijalnih grešaka i da umjesto da osvještava bošnjački
narod on ide u suprotnom pravcu“.79
Historičar prof. dr. Tomislav Išek je u svom osvrtu naziva „nezaobilaznim
djelom“ i da je to djelo „dočekano euforično“.80 Kritikuje korektnost citiranja i
različitost numeričkih podataka kod njega i Šaćira Filandre. Ne slaže se sa stavom
da su Bošnjaci uvijek činili jednu cjelinu.
Historičar dr. Enver Redžić tvrdi da je ova monografija kompleksna i da privlači
pažnju zbog pristupa i ocjena koje su u njoj date.81 Njegove tvrdnje su da Mustafa
Imamović birano pristupa činjenicama koristeći više literaturu Hadžijahića, a manje
Džaje. Skreće pažnju da je velika pažnja posvećena prihvatanju islama u Bosni i da
je ostao dužan objašnjenje „koji su islamski principi motivirali islamsku državu na
osvajanje teritorije neislamskih država“.82 Ukazuje na autorov stav o dobrovoljnom
prihvatanju islama u Bosni i pored pogubljenja vladara pokorenih država, ali i
prihvata stav da je šire prihvatanje islama djelotvorno tek od sredine XVI stoljeća.
Ne slaže se sa ocjenom da je Osmanlijsko carstvo imalo kozmopolitski karakter već
da je potvrđeno da je carstvo predstavljalo ratničku i osvajačku državu. Optužuje
ga da nespretno barata pojmom Bošnjak i da „ignorira osnovni postulat istorijske
nauke da svaka istorijska pojava zahtijeva istorijsko objašnjenje koje mora da sadrži
sve relevantne procese u kome je nastao i da historičar nema slobodu esejiste da
se subjektivno postavlja prema predmetu o kome piše i saopštava svoje utiske i
mišljenje“.83 Imamovićev stav da su bosanski Muslimani „bitkom pod Banja Lukom
definitvno postali nacijom“ naziva „neprihvatljivom i sa istorijskog i sa teorijskog
izdaje Bosnian Cultural Society „Preporod“ Sidney. Ova knjiga se u godinama nakon štampanja
nalazila pri vrhu liste bestselera bosanske internet knjižare Interliber (Bosnian Online Bookstore-
infoainterliber.com)
76 Prilozi, br. 29, Sarajevo 2000, str. 111-114.
77 Isto.
78 Isto.
79 Isto.
80 Prilozi, br. 29, Sarajevo 2000, str. 174-180.
81 Enver Redžić, Sto godina muslimanske politike u tezama i kontraverzama istorijske nauke, Sarajevo
2000, str. 43-186.
82 Isto.
83 Isto.
235
stanovišta“ smatrajući da se u tom boju „branila samo osmanska dominacija u

Bosni“.84 Redžić smatra da je u protivrječnosti stav o Husein-kapetanu i njegovom
pokretu da imaju „općebosanski karakter“ s obzirom na tvrdnju „da nije uspio
da uspostavi most sa ostalim slojevima bosanskog stanovništva“.85 Imamovićevu
analizu lista Bošnjak i njegovog bošnjaštva kojeg definiše kao „više privid i odraz
zvanične austrijske politike nego sopstvenog uvjerenja“86 naziva neutemeljenom i
upitnom iako se piscu odaje priznanje da želi biti objektivan i pouzdan. Ovakav
stav se želi dovesti u vezu sa pokušajem „uklapanjem u koncepciju Projekta
i teze o muslimanskoj naciji“.87 Naglašava se da je dr. Mustafa Imamović stvorio
„formulaciju da je zagovornik interkonfensionalnog bošnjaštva bio Osman Šerif
Topal-paša“88 koju je prihvatio i Kalaj. Razlog Kalajevog prihvatanja se vidi u
sprečavanju nacionalnih aspiracija srpskog i hrvatskog stanovništva. Kritičar vidi
ambivalentnost u ovom stavu s obzirom da je sam Kalaj bio žestoki protivnik
vjersko-prosvjetne autonomije muslimana. Imamovićevo „tumačenje fenomena
bošnjaštva naziva oprečnom i protivrječnom, ali uvijek saglasno i u funkciji
oficijalnog političkog kursa“.89
Hrvatski povjesničar dr. Srećko Džaja se više puta osvrnuo na Imamovićevo
djelo.90 Imamovićevom stavu i izjavi u Danima (br. 195, mart 2001, str. 11-14. i
41.) da „ako je moja knjiga zaista stvorila mit o Bošnjacima, onda držim da mi je to
kompliment“91 smatrajući da je to neprihvatljiv stav klin se klinom izbija. Rješenje
nudi u argumentiranom stavu. Ne opravdava ni stav da su srpstvo i hrvatstvo u
Bosni i Hercegovini nastali tek u XIX stoljeću pod uticajem propagande iz Srbije i
Hrvatske objašnjavajući to potrebom „u anahroničnom traženju potvrda u prošlosti
za ono što se smatra relevantnim za političku sadašnjost“.92
Džaja tvrdi da je Imamović zagovornik da „srpskim i hrvatskim mitologizacijama
treba suprotstaviti vlastitim“.93 Kritikuje i njegov zaključak da „prodor Bošnjaka u
Hrvatsku i Podunavalje nije predstavljao ekspanziju jedne vojničke rase ili klase,
nego u prvom redu jedan civilizacijski i kulturni proces i njegovo pozivanje na
graditeljsku i urbanu djelatnost Osmanlija u osvojenim zemljama“.94 Dalje se
84 Isto.
85 Isto.
86 Isto.
87 Isto.
88 Isto.
89 Isto.
90 Srećko Džaja, Tri kulturno-političke sastavnice Bosne i Hercegovine i moderna historiografija, Forum
Bosnae, Sarajevo, 18/02, str. 49-59.
91 Isto.
92 Isto.
93 Srećko Džaja, Bosanska povijesna stvarnost i njeni mitološki odrazi, Zbornik radova, u: Historijski
mitovi na Balkanu, Sarajevo, 2003, str. 48-63.
94 Isto.
236
Mersed Šljivić
protivi Imamovićevom marginaliziranju srpske i hrvatske prisutnosti u Bosni i

Hercegovini.
Jon Kvaerne konstatuje da je Historija Bošnjaka kao jedno od „najhvaljenijih
i najčitanijih historijskih djela u današnjoj BiH kao prvi potpuni prikaz historije
te skupine“.95 Navodi da je broj prodatih primjeraka vrlo visok broj za bosansko
izdavaštvo. Njegova kritika je usmjerena na pokušaj predstavljanja različitosti od
bosanskog katoličkog i pravoslavnog življa i njegovog upitnog bosanstva. Nije
zadovoljan postavljanjem teze da „su Bosanci nešto odvojeno i ugroženo, od
samog početka, od susjednih centara političke moći“.96 U skladu sa tim postavlja
pitanje:..“ako je organizacija njihovog društva proistekla iz želje da se izbjegnu
vanjski uticaji kako su na kraju postali kršćani?“, te sumnja u objašnjenje da su
„preci Bošnjaka zasebno Bosansko slavensko pleme a danas tu imamo tri glavne
nacionalne skupine i da li su muslimani jedini potomci bosanskog plemena i jedini
nasljednici srednjovjekovne baštine Bosne“.97 On analiziranjem teksta dolazi do
zaključka da je „često spominjanje muslimana u vezi sa Bosnom istovremeno i
isključivanje druge dvije skupine“98 i da su Bošnjaci po tom potpunom kontinuitetu
sa bosanskim plemenom. Smatra da nije dovoljno jasno obradio nastajanje skupina
po religijskoj i političkoj pripadnosti među Južnim Slavenima. Ukazao je da autor
smatra „kako je islam glavni faktor oblikovanja bosanskih muslimana i kako je
rasprostranjenost islama povezana sa rasprostranjenošću Crkve bosanske“.99
Hajdar Arifagić je napravio prilog u Oslobođenju sa Okruglog stola posvećenoj
Historiji Bošnjaka.100 Na tom skupu su učešće uzeli najkompetentniji naučnici.
Prema prilogu prof. dr. Zdravko Grebo je tada izjavio da je to „kapitalno djelo i
da će se pokrenuti ključna pitanja koja nas se duboko tiču“.101 Akademik dr. Avdo
Sućeska se osvrnuo na širenje islama kao proces, i iseljavanje Bošnjaka i slabljenje
njihove političke snage. Na ovo se nadovezao prof. dr. Enes Pelidija govoreći o
konstantnom iseljavanju Bošnjaka pa i ovom sadašnjem i kazao „da nam je sve
dovedeno u pitanje: teritorija, vjera, subjektivitet, kolektivitet, prošlost, sadašnjost
i budućnost“.102 Prof. dr. Fuad Saltaga ukazao je da je „istorijska svijest najvažniji
element nacionalne svijesti jednog naroda i da je istorija Bošnjaka dramatična“103
i da su oni uvijek bili primorani da se bore protiv jačeg, svjestan da se i smrću
95 Jon Kvaerne, Da li je BiH potrebno stvaranje novih historijskih mitova, Zbornik radova, u: Historijski
mitovi na Balkanu, Sarajevo,, 2003, str. 85-107.
96 Isto.
97 Isto.
98 Isto.
99 Isto.
100 Oslobođenje, 21. 12. 1997. god. str. 12.
101 Isto.
102 Isto.
103 Isto.
237
potvrđuje i njome traje. Dr. sc. Hasan Balić u ovome vidi obavezu Bošnjaka da
istraju u čuvanju ljudskih prava. Autor Mustafa Imamović je naglasio da je knjigu
pisao za nas a ne za svjetsku publiku.
Profesor iz Osla, Svein Monesland prilikom boravka u Konjicu, primijetio je da
knjiga ima samo ugao bošnjačkog naroda i da stalno ističe ugroženost i neprijateljsko
okruženje.104 Zamjera autoru da „malo govori o Ustanku 1875-1878. godine zato
jer Bošnjaci, iako umješani, nisu bili ni pokretači ni pobjednici“.105 Upozorio je na
pogubnu srpsku i hrvatsku mitomaniju i njenog uzroka posljednje tragedije ali „i da
žrtva može doći u iskušenje da stvara sopstvene mitove“.106
Rešad Durić, u književno-filozofskom duhu, posvetio je pažnju Historiji
Bošnjaka.107 Smatra je skupom analiza i sinteza i da je njome „sumirana materijalna i
duhovna povijest Bošnjaka“.108 On je u budućnosti vidi kao „kamen upornjak, temelja
ne samo historiografima već i etnolozima, književnicima, filozofima, filmskim
poslenicima“.109 Pohvalno se odnosi prema jeziku i stilu pisanja koji omogućava
da prošlost pulsira životom. Djelo obiluje lahkoćom razmijevanja, spontanošću i
prirodnošću, te duhovnom širinom iz koje ljudskost emanira, postulira ljudskost
kao primarnu povijesnu i vlastitu ideju ali je i kao misaonu bazu etablira najvišom
vrijednošću. Durić je svjestan kompleksnosti pisanja ovakve sinteze i pretpostavlja
joj multidisciplinarnost i u drugim, autoru sekundarnim disciplinama. O historijskoj
svijesti na Balkanu ima mišljenje da je opterećena obmanama i životnim zabludama i
pod uticajem uskog subjektivizma i zabluđenih navika i drugih brojnih negativnosti
dajući time Historiji Bošnjaka reprezentativni značaj za jedan manjinski narod.
Ističe i prisutnost velikog broja nepoznatih činjenica ali i da autor ne optužuje nikog
drugog, za povijesnu sudbinu njegovog naroda, zbog političkih razloga. Autora
smatra historikom i majstorom pripovijedanja sa nataloženim umijećem usmene
tradicije. Pored znanosti monografiju smatra finim spojem nauke i literature.
O stilu kaže: „Stil i jezik autora odlikuje preciznost naučnika, emocionalnost
memoariste, majstorstvo romansijera. Snaga izraza je u uvjerenju, u sigurnosti
dograđenog mišljenja, elegancije mišljenja, rečenice“.110 Dalje, autor ovog članka
navodi da „su brojne nepoznanice i dileme ovom monografijom riješene, neke od
njih apsolvirane, neke naviještene“.111 U budućnosti, kao produžetak ovog djela vidi
„seriozniju obradu staleško-klasnih odnosa među južnoslavenskim muslimanima i
Bošnjacima, kojima je ovaj etnos stoljećima bitno razlikovao od hrišćana i kršćana
104 Oslobođenje, 7. 7. 1998. str. 4.

105 Isto.
106 Isto.
107 Dijalog, 4/1998. Sarajevo, str. 197-206.
108 Isto.
109 Isto.
110 Isto.
111 Isto.
238
Mersed Šljivić
sve do kraja XIX stoljeća“.112 U ovom naučnom djelu vidi podtekst za osmišljavanje
vizije ovog etnosa.
Historičar prof. dr. Enes Pelidija na samom početku priloga naglašava da je autor
„svjestan značaja i veličine postavljenog zadatka.“113 Pohvalio je autorov pristup
problemu stalnog iseljavanja Bošnjaka iz matične zemlje i teritorija koji su ostali
van granica države. U naslovu knjige vidi težnju autora da njome obuhvati i one
koji su u dijaspori i time ostvari njihovo jedinstvo sa maticom. U starom imenu
Musliman i njegovom evolucijom na historijskom Drugom Bošnjačkom saboru
u Bošnjak vidi važnu činjenicu. Samo pisanje smatra preglednim i razumljivim
koje je ostvareno na osnovu relevantne literature koju je autor dugo vremena
prikupljao. Autorov projekat smatra njegovim načinom borbe za opstanak njegovog
bošnjačkog naroda. Prihvata da je knjiga proizvod jedne davno zamišljene ideje,
kao mozaika koji se popunjavao decenijama, u koju je utkan i sav rad prethodnih
generacija historičara, ali koja ostaje otvorena za dalje pisanje. Štampanje ove knjige
smatra „najznačajnijim i najvećim društvenim, političkim, duhovnim i kulturnim i
posebno naučnim događajem“114 svih Bošnjaka svijeta.
Miljenko Jergović, književnik, valjda pod utiskom knjige, odmah konstatuje da
Bosna postoji, i to u granicama koje su se najmanje mijenjale ali zbog okupacije
više je kulturna nego politička činjenica.115 Shvatanje Bosne i njenu krvavu prošlost
izražava riječima: „Pravo na Bosnu polažu narodi koji je, imajući silu u rukama,
pokušavaju učiniti svojom. Ti narodi uglavnom su bili Srbi i Hrvati“.116 Dalje piše,
o konačnom osvještavanju jednog naroda koji odluči da se nazove bošnjačkim
imenom, sa istim pravom na ime kao i druga dva naroda u Bosni. Nastavljajući
svoju misao on konstatuje da narod koji je osviješten ima sada pravo i na svoju
povijest. Samo djelo prof. Imamovića naziva „graničnim kamenom koji do ove
knjige nije bio postavljen i bez kojeg je priča o bosanskim ljudima koji traže svoje
nacije bila nepotpuna“.117 On je knjigu doživio kao lijepo ispričanu priču od čovjeka
sa literalnim darom a koga u pisanju ne vodi načelo mržnje. On Bosnu vidi više
kao kulturnu činjenicu a to je najteže nacionalizirati (valjda zbog sporosti kulturnih
procesa. m. o.). Najveću, tačnije iznimnu vrijednost knjige vidi u nedostatku
„nacionalne mržnje, programa za istrijebljenje niti pokušaja da se ijednom
bosanskom narodu i ijednom bosanskom svijetu oduzme pravo na budućnost ove
zemlje“.118
112 Isto.
113 Enes Pelidija, Savez mrtvih, živih i još nerođenih, Preporod, br. 1/627, 1. 1. 1998.
114 Isto.
115 Oslobođenje-KUN, 15. 3. 1998. str. 6. (Preštampano iz Tjednik, 6. veljače 1998. Zagreb, str. 65.)
116 Isto.
117 Isto.
118 Isto.
239
Muhammad al-Arnaut je u jednom lijepom sistematičnom prikazu približio

knjigu Historija Bošnjaka arapskim čitaocima.119 U početku rada upoznaje čitaoce
ne samo sa etničkim nego i kulturnim čišćenjem u Bosni a sve u svrhu uništenja
identiteta jednog naroda. Imamovićevu knjigu naziva „prvom obuhvatnom
historijom Bošnjaka“.120 Nakon što je pojasnio da su Bošnjaci u Bosni većinsko
stanovništvo i svu kompleksnost bošnjačkog problema kroz historiju za Imamovića
kaže da je „u okviru odbrane egzistencije ovog naroda, njegove zemlje i identiteta
u najtežim trenutcima (1993) započeo tu veliku misiju ispisivanjem historije
ovog naroda“.121 Knjigu analizira po odjeljcima, obraćajući posebnu pažnju po
njemu na najzanimljivije detalje, a nepoznate arapskom svijetu. Primjedbu autora
stavlja na period 1945-1990. godine smatrajući da je nesrazmjerno malo napisano
vjerovatno zbog bliskosti događaja čitaocu u pojedinostima , ali da to nije dobro
za čitaoce izvan Bosne i bivše Jugoslavije. Napominje Imamovićevu tvrdnju da
su Bošnjaci u neprekidnoj borbi za opstanak na svojoj zemlji u neprijateljskom
okruženju, ponašanju Zapada i ponašanju Hrvatske i Srbije. Za samu knjigu kaže
da je to „recentna knjiga bogata detaljima crpljenim iz različitih izvora koji nama
predstavljaju Bošnjake kao narod, te njegovu stalnu borbu za odbranu egzistencije,
svojih prava i samobitnosti“.122
Historičar dr. sc. Smail Čekić za pomenutu knjigu kaže da predstavlja prvi napor
da se u vidu jedne sinteze izloži cjelokupni historijski razvitak Bošnjaka kao naroda
i nacije.123 Nakon što je napravio prikaz knjige za nju kaže da je sintetičko djelo koje
predstavlja etničku, političku, vojnu, ekonomsku i kulturnu historiju Bošnjaka. On
ovu knjigu vidi istovremeno i kao historiju Bosne jer je to domovina tog izvornog
južnoslavenskog naroda. Primjećuje da je autor prišao na drugačiji način pitanjima
problema o Crkvi bosanskoj, prihvatanju islama i kulturno-političkom položaju
Bošnjaka 1945-1990. godine. Autoru pripisuje da je uspostavio duhovnu vertikalu
u razvitku Bošnjaka i da se herezom i islamom dovršilo oblikovanje bošnjačkog
etnosa. Tvrdi da je autor pravilno uveo novi termin „prihvatanje islama“ umjesto
„islamizacija“, a uočava i da je Banjalučki boj jako važan po razvoj bošnjačke nacije.
Po Čekiću, Imamović je uspio dokazati etničko porijeklo Bošnjaka i njihov identitet
kao naroda ima svoju vlastitu historiju, kulturu, jezik, vjeru i tradiciju. Samog autora
stavlja u krug učesnika Drugog bošnjačkog kulturnog preporoda, koji je počeo od
druge polovine šezdesetih godina XX stoljeća. U ovoj briljantno prezentiranoj knjizi
Čekić prepoznaje veliki događaj za Bošnjake i njihovu državu.
119 Muhammad al-Arnaut, Jedna arapska recepcija „Historije Bošnjaka“, Ljudska prava, br. 2-4,
Sarajevo, 2004, str. 201-205. (Sa arapskog preveo prof. dr. Esad Duraković)
120 Isto.
121 Isto.
122 Isto.
123 Samail Čekić, Historija Bošnjaka kao kapitalno djelo bosanskohercegovačke historiografije, Ljudska
prava, br. 3-4, Sarajevo, 2001, str. 131-133.
240
Mersed Šljivić
Robert Donia, historičar, koji je i sam napisao studiju o Bosni, pozitivno je

prikazao knjigu Historija Bošnjaka.124
4. Zaključak
Sa početkom devedesetih godina prof. dr. Mustafa Imamović je izašao iz jedne

vrste „ilegale“. Svakim danom postojao je svojim stavom i djelom sve više poznat
široj javnosti.
Da bi naučnim radom napisao sve ono što danas imamo napisano njegovim
perom morao je posjedovati ogromno enciklopedijsko znanje. On je u svom pisanju
obuhvatio širok vremenski prostor, a pri tome ispoljio i svestranost. Kod njega se
očituje svakog momenta svjesnost političkog okruženja i društveno-političkih
problema određenog vremena, koji nisu ni do danas riješeni. Dobrim stilom pisanja
zaokupio je pažnju čitalaca. Njegova oblast izučavanja je pravna historija koja je
sama po sebi suhoparna i prepuna stručnih termina. On uspijeva da prevaziđe
te probleme. Sva njegova djela se odlikuju razloženošću i preglednošću. Ima
izvanredan dar da zapazi i odvoji važno od nevažnog. Neki njegovi zaključci i
zapažanja u doktorskoj disertaciji od prije četrdesetak godina još uvijek su i danas
nevjerovatno aktuelni. To nam govori u kojem stepenu je autor uspio da apstrahuje
vrijeme u kojem piše da pronikne u budućnost predviđajući neke događaje. Za
njega možemo reći da je plodan pisac. Do sada je napisao niz zapaženih knjiga, a
njegovi članci po raznim časopisima idu u detalje i razlažu neki problem jer za to
nije bilo prostora u knjigama.
Imao je hrabrosti da se prihvati pisanja Historije Bošnjaka koju su trebali pisati
timovi historičara. Da to nije bio nimalo lak zadatak govori podatak da su napisane
dvije knjige Historija naroda Jugoslavije od strane najeminentnijih stručnjaka tog
vremena. Kada je trebalo napisati treći dio planirane edicije došlo je do problema
jer je bilo protivrječnih stavova historičara, a trebalo je izvršiti i neka dodatna
istraživanja. Treći dio knjige nikada nije bio napisan. Imamović je to sam uradio za
područje Bosne i Hercegovine. Ono što je napisao ostaje dugo vremena aktuelno.
Pomenuta knjiga je vrhunac njegovog stvaralaštva i sigurno će, bez obzira na
brojne kritike, ostaviti velikog traga u bosanskohercegovačkoj historiografiji. Sa
ovom knjigom uporedo su i Bošnjaci „izrasli iz malih pantalona“ i konačno postali
faktor koji se mora respektovati. Sa Mustafom Imamovićem zauvijek je propao
pokušaj nekih centara moći da jedan mali narod negiraju i pripoje nekom drugom
narodu.
124 Jon Kvaerne, Da li je BiH potebno stvaranje novih historijskih mitova, str. 87, a po Nationalities
Papers 28 br. 2. (2000)
241
Kad je iz štampe izašla njegova Historija Bošnjaka mnogi su je počeli napadati

iz „patriotskih razloga“. Najveće kritike dolazile su upravo iz reda Bošnjaka što je
veoma čudan fenomen. Došlo je do kritike knjige kao da u njoj ništa ne valja. Stvari
ne treba gledati onako kako se to čini na prvi pogled. Sva ta bura kritika oko knjige
valjda će potaći nekoga da ispravi sve njene nedostatke i napiše još bolju. Loše će biti
ako se sve završi na kritikama. U prilog ovome govori činjenica da je od pojave ove
knjige u javnosti proteklo gotovo dvije decenije a ni jedan od kritičara nije ponudio
javnosti nešto ni približno slično. Nisu objavili knjige ni za mnogo uži vremenski
period, za koje se deklarišu da su eksperti. Da su samo prepisivali Imamovićevu
knjigu a ono što su smatrali lošim dijelovima ili netačnim podacima zamjenjivali
svojim tekstom, danas bi imali bar desetak još boljih knjiga. Nažalost, do danas nije
objavljena ni jedna knjiga sinteze tako velikog vremenskog raspona. Zbog toga ova
knjiga ima još veću vrijednost.
Prof. dr. Mustafa Imamović mi liči na junaka satire „Mrtvo more“ od Radoja
Domanovića, gdje se među svojim savremenicima javi pojedinac koji nešto znači,
ustalasa tu baru sa žabokrečinom, ali ona ga brzo odbaci i nastavi da živi svoj život
kao i prije njegove pojave, život bare. Nadam se da tako nešto se neće dogoditi u
stvarnosti.
Pored Historije Bošnjaka treba spomenuti i knjigu Bosna i Hercegovina od
najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata. Knjigu je napisalo, pored Mustafe
Imamovića, veliki broj stručnjaka i zbog svog sadržaja predstavlja veliku vrijednost.
Zajedno sa Historijom Bošnjaka sigurno će biti putokaz kako treba ili ne treba pisati.
S obzirom da su puno citirane i pokrenule brojne rasprave u društvu one su svoj
cilj već ispunile.
Posljednje dvije objavljene njegove knjige sadrže sabrane sve njegove članke i
nose nazive Knjige i zbivanja i Knjiga pamćenja. Sam naziv djela sadrži u sebi naziv
knjiga što govori o naporu autora da istakne ono što je za intelektualca svojstveno
a to je pero i knjiga i da je to njegovo sredstvo i način borbe protiv negativnosti u
ovom svijetu. On je to svojim dosadašnjim naučnim radom i potvrdio.
Literatura
Knjige, studije
1. Ekmečić Milorad, Stvaranje Jugoslavije 1790-1918, II dio, Beograd, 1989.
2. Filipović Muhamed, Bošnjačka politika, Sarajevo, 1996.
3. Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog
svjetskog rata, Sarajevo, 1994.
4. Grupa autora, Ekonomski genocid nad Muslimanima, Sarajevo, 1992.
242
Mersed Šljivić
5. Grupa autora, Muslimani i Bošnjaštvo, Sarajevo, 1990.

6. Grupa autora, Mustafa Imamović: 45 godina naučnog i publicističkog rada-
Zbornik radova, Sarajevo, 2010.
7. Hadžijahić Muhamed, Porijeklo bosanskih Muslimana, Sarajevo, 1990.
8. Imamović Mustafa, Pravni položaj i unutrašnjo-politički razvitak BiH od 1878-
1914, Sarajevo 1997, Sarajevo, 1996.
9. Imamović Mustafa, Bošnjaci u emigraciji-monografija Bosanskih pogleda 1955-
1967, Sarajevo, 1996.
10. Imamović Mustafa, Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1997.
11. Imamović Mustafa, Bosanski ustav (fototip izdanja iz 1910.), Sarajevo, 1991.
12. Imamović Mustafa, O Iranskoj revoluciji, Sarajevo, 1998.
13. Imamović Mustafa, Knjige i zbivanja, Sarajevo, 2008.
14. Imamović Mustafa, Knjiga pamćenja, Sarajevo, 2013.
15. Redžić Enver, Pogledi iz antiistorije, Sarajevo, 2001.
16. Redžić Enver, Sto godina muslimanske politke u tezama i kontraverzama istorijske
nauke, Sarajevo, 2000.
17. Sokolj Smiljko, Ustavno pravo, Zagreb, 1995.
Članci i rasprave
1. Al-Arnaut Muhammed, Jedna arapska recepcija „Historije Bošnjaka“, Ljudska

prava, br. 2-4, Sarajevo, 2004, 201-205.
2. Aličić Ahmed, Historiografska literatura koja se odnosi na historiju Bosne i
Hercegovine u 19. stoljeću, Prilozi, br. 29, Sarajevo, 111-114.
3. Arifagić Hajdar, Uvijek protiv jačeg, Oslobođenje, 21. 12. 1997, 12.
4. Čekić Smail, Historija Bošnjaka kao kapitalno djelo bosanskohercegovačke
historiografije, Ljudska prava, br. 3-4, Sarajevo, 2001, 131-133.
5. Ćurak Nerzuk, Šta hoće SDA: Ummu ili modernu državu (Intervju sa
Imamovićem), Dani, br. 200, 2. 3. 2001, 9-11. i 41.
6. Durić Rašid, Historija kao lijepa književnost, Dijalog, br. 4. Sarajevo, 1998, 197-206.
7. Džaja Srećko, Tri kulturno-političke sastavnice Bosne i Hercegovine i moderna
historiografija, Forum Bosnae, Sarajevo, 18/2, 49-59.
8. Džaja Srećko, Bosansko povijesna stvarnost i njeni mitološki odrazi, Zbornik
radova, Historijski mitovi na Balkanu, Sarajevo, 2003, 48-63.
9. Filandra Šaćir, Otkrivanje nepoznanica, Oslobođenje, 6. 12. 1996, 13.
10. Filipović Nenad, Kako postati akademik, Dani, br. 263, 28. 6. 2002, 46-47.
11. Hadžijahić Muhamed, U svjetlu nauke i aktuelnih potreba, Borba, 9. 4. 1977, 12.
12. Imamović Mustafa, Istorijske marginalije povodom Hohutovog namjesnika,
Gledišta, br. 5, Beograd, 1965, 761-769.
13. Imamović Mustafa, Propisi o robovima u Dubrovačkom statutu iz 1272, Zbornik
radova Posvećen Albertu Vajsu Instituta za pravnu istoriju na Pravnom fakultetu
243
u Beogradu, 1966, 111-121.
14. Imamović Mustafa, Istorijski korijeni albanske spoljne politike, Ideje, br. 5-6,
Beograd, 1987, 60-61.
15. Imamović Mustafa, Istoriju i književnost Muslimana uvrstiti u nastavni program,
Oslobođenje, 30. 5. 1968, 5.
16. Imamović Mustafa, Arapi i Jevreji, Odjek, br. 19, Sarajevo, 1968.
17. Imamović Mustafa, Narodne visoke škole u Švedskoj, Univerzum danas, br. 6,
Beograd, 1968, 73-78.
18. Imamović Mustafa, Pravni položaj BiH 1878-1908, Pregled, br. 12, Sarajevo,
1971, 583-598.
19. Imamović Mustafa, Neki pogledi na razvitak muslimanske književnosti, Život, br.
1-2, Sarajevo, 1972, 69-78.
20. Imamović Mustafa, Osnivanje i prilog Srpske Narodne Organizacije u BiH 1907,
Istorija XX Veka, Zbornik radova 12, Beograd, 1972, 85-105.
21. Imamović Mustafa, Pravni sistem i zakonodavstvo BiH, Anali Pravnog fakulteta
u Beogradu, br. 1-3, Beograd, 1972, 239-247.
22. Imamović Mustafa, Agrarno pitanje u programima političkih stranaka u BiH do
1911, Jugoslovenski istorijski časopis, br. 3-4, Beograd, 1973, 150-162.
23. Imamović Mustafa, Regulisanje agrarnih odnosa u BiH 1878-1914, Anali
Pravnog fakulteta u Beogradu, br. 2, Beograd, 1973.
24. Imamović Mustafa, Seoske opštine u BiH, Zbornik običajno pravo i samouprave
na Balkanu i u susednim zemljama, Posebna izdanja Balkanološkog Instituta,
knj. I, Beograd, 1974, 243-254.
25. Imamović Mustafa, Glose uz jednu novu studiju o Osmanskom krivičnom pravu,
Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, br. 5-6, Beograd, 1974, 643-652.
26. Imamović Mustafa, Islamski koncept države, Godišnjak Pravnog fakulteta u
Sarajevu, godina XXII, Sarajevo, 1974, 397-410.
27. Imamović Mustafa, Pristup istoriji stvaranja jugoslovenske države 1918, Pregled,
br. 1, Sarajevo, 1976, 19-32.
28. Imamović Mustafa, Bosna između Osmanske i Habzburške carevine u Istočnoj
krizi 1875-1878, ANU BiH, Posebna izdanja, knj. XXX, Sarajevo, 1977.
29. Imamović Mustafa, Faktori bosanskohercegovačke posebnosti u okviru
Austrougarske monarhije, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, godina XXIV,
Sarajevo, 1977.
30. Imamović Mustafa, Berlinski kongres i južnoslavenski prostor, Pregled, br. 10-
11, Sarajevo, 1978.
31. Imamović Mustafa, Panisalmizam i „panislamizam“, Odjek, br. 20, oktobar
1982, 15-31.
32. Imamović Mustafa, Četrdeset pet godina zasjedanja ZAVNOBiH-a, Godišnjak
Pravnog fakulteta u Sarajevu, godina XXXVI, Sarajevo, 1989.
244
33. Imamović Mustafa, Bosansko-muslimanska dijaspora u SAD, Migracije i BiH,
Materijal sa naučnog skupa održanog u Sarajevu 1989, Sarajevo, 1990, 349-356.
34. Imamović Mustafa, Pregled istorije genocida nad Muslimanima u jugoslovenskim
zemljama, Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u SFRJ, br. 6, Sarajevo, 1991, 454-
459.
35. Imamović Mustafa, Safvet-beg Bašagić kao istoričar Bosne i Muslimana, Glasnik
Rijaseta Islamske zajednice u SFRJ, br. 4, Sarajevo, 1991, 673-698.
36. Imamović Mustafa, Svi srpsko-muslimanski sporazumi, Muslimanski glas, br. 17,
Sarajevo 16. 8. 1991.
37. Imamović Mustafa, Pravne studije u SAD, Godišnjak Pravnog fakulteta u
Sarajevu, godina godina XXXVIII, Sarajevo 1991.
38. Imamović Mustafa, Organizacija „Džamijet“ u historijskoj perspektivi,
Muslimanski glas, br. 75, Sarajevo, 20. 8. 1993.
39. Imamović Mustafa, Pregled razvitka Islamske zajednice u BiH, Glasnik Rijaseta
Islamske zajednice u RBiH, br. 1-3, Sarajevo, 1994, 54-55.
40. Imamović Mustafa, Bošnjački Herodot, Ljiljan, godina III, Sarajevo-Ljubljana,
16-19. april 1994.
41. Imamović Mustafa, Pokušaj donošenja interkonfensionalnog zakona u Kraljevini
SHS, Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u R BiH, br. 4-6, Sarajevo, 1994.
42. Imamović Mustafa, Položaj Jevreja u Srbiji i Kraljevini Jugoslaviji, Zbornik
radova Sefard 92, Sarajevo, 1995, 67-68.
43. Imamović Mustafa, Pravni položaj i organizacija Srpske pravoslavne crkve u
Jugoslaviji 1918-1941, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, godina XLI,
Sarajevo 1998.
44. Imamović Mustafa, Bošnjački etnos: Identitet i ime, Prilozi, br. 32, Sarajevo,
2003, 315-329.
45. Imamović Mustafa, U krugu turske magije: Islam, Muslimani i udžbenici historije
u Bosni i Hercegovini, Ljudska prava, br. 1-2, Sarajevo, 2006, 109-114.
46. Išek Tomislav, O nekim aspektima pristupa i tumačenjima historiografske
literature o BiH u periodu 1980-1998, Prilozi, br. 29., Sarajevo, 2000, 174-180.
47. Jalimam Salih, Historija države i prava BiH, Glasnik Rijaseta islamske zajednice
BiH, br. 11-12, Sarajevo, 2000, 1080-1082.
48. Jergović Miljenko, Fatalna zemlja, Oslobođenje-KUN, 15. 3. 1998, 6 (preštampano
iz Tjednika, 6. veljače 1998, Zagreb, 65.)
49. Kvaerne Jon, Da li je BiH potrebno stvaranje novih historijskih mitova, Zbornik
radova, Historijski mitovi na Balkanu, Sarajevo, 2003, 85-107.
50. Mešić Ismir, Neukusna omalovažavanja, Dani, 5. 7. 2002, br. 264, 44.
51. Monesland Svein, Mit o bosansko-muslimanskom geniju, Oslobođenje 7. 7. 1998,
4.
52. Pelesić Muhidin, Enigma bošnjačke emigracije, Ljiljan, 1-8. 1. 1997, Sarajevo, 38.
245
53. Pelidija Enes, Savez mrtvih, živih i još nerođenih, Preporod, 1/627, 1. 1. 1998, 24.
54. Redžić Enver, Agresija na BiH i historijska nauka, Dijalog, 1/1998, Sarajevo, 57-
71.
55. Sadiković Ćazim, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, Ljudska prava,
br. 1-2, Sarajevo, 2001, 157-159.
56. Serdarević Husein, Historija države i prava BiH, Didaktički putokazi, br. 19,
Zenica, 2000, 128-129.
57. Spomenica Pravnog fakulteta 55 godišnjice rada, Sarajevo, 2002.
246
247
Dževad Drino
Posjećenost skupa
248
Dževad Drino
RUFIJE FEST: KRATAK PREGLED POVIJESTI

RIMSKOG NARODA KAO PRAVNI IZVOR
Sažetak
U skoro dvanaest stoljeća postojanja klasične Rimske države duboko su usađeni

sami temelji antičke mediteranske civilizacije na koje se oslanja i moderno evropsko
pravo. Stoga je i svako istraživanje neizostavno uvjetovano izdavanjem i analizom
izvora, kako pravnih tako i književnih, koja produbljuju naša saznanja o onome što
je Ulpijan definisao kao „honeste vivere, alterum non laedere, suum cuique tribuere“,
(živjeti pošteno, drugoga ne vrijeđati, svakome svoje dati), ili Celso „ius est ars boni
et aequi“ (pravo je umijeće onoga što je dobro i pravično). Kako je rimska država
rađajućim civilizacijama ostavila cijeli niz vlastitih tekovina i saznanja od jezika,
prije svega, do književnosti, umjetnosti, arhitekture, tako je i za dalje istraživanje
rimskog prava neophodno sagledati rezultate ostalih grana romanistike, napose
historijskih i pomoćnih historijskih nauka, odakle se zrcale i pravne vrijednosti
najveće civilizacije antičkog svijeta.
Ključne riječi: pravna povijest, Rim, rimsko pravo, romanizacija.
I
U posljednje dvije godine primjetno je veće zanimanje romanista ali i šire naučne
javnosti za prevođenjem i izdavanjem različitih, kako pravnih tako i književnih
izvora koji bacaju novo svjetlo na razvitak same rimske države ali i rimskog
prava. Ono je inicirano sa dva značajna jubileja antičkog Rima- prošlogodišnjem
obilježavanjem jubileja 1700 godina od Milanskog edikta i ovogodišnjem jubileju,
dvije hiljade godina od smrti Oktavijana Augusta; prvi jubilej je obilježen velikim
naučnim skupom u organizaciji Pravnog fakulteta u Konstantinovom rodnom
gradu Naisu - Nišu,1 ali i skupom na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, posvećenom
1 Međunarodni naučni skup “1700 godina Milanskog edikta” održan je u Nišu 16 - 17. maja 2013.
godine uz učešće, pored ostalih, predstavnika pravnih fakulteta iz Sarajeva, Mostara, Tuzle i
Zenice, ponajviše nastavnika i saradnika s katedri historije države i prava. Vidi Zbornik radova,
Niš 2013. g. Iste godine je Snježana Ferjančić objavila odličnu studiju „Konstantin (306-337.)“, JP
Sl. glasnik, Beograd, 2013.
249
Iliriku u doba Konstantina.2 Ova 2014- ta godina je prošla u svijetu romanista kao
godina Augusta o čemu je veliki doprinos naučnog skupa na Filozofskom fakultetu
u Zagrebu,3 dok je ponovno sarajevski Filozofski fakultet, uz suorganizaciju
Društva za antičku historiju “Bathinus”, organizovao zapaženi Okrugli sto posvećen
namjesniku rimske provincije Dalmacije - Publiju Korneliju Dolabeli.4 Svi skupovi
su protekli u ponovnom štampanju i komentarisanju različitih rimskih pravnih
djela, od samog teksta Milanskog edikta careva Konstantina i Licinija iz 313. godine,
do različitih epigrafskih i terminacijskih natpisa– tako sa područja današnje Bosne
i Hercegovine imamo četiri sačuvana natpisa koji govore o pravosudnoj funkciji
upravnika rimske provincije Dalmacije.5
I ovogodišnji Euroazijski seminar rimskog prava, održan u Istanbulu u maju
ove godine na prestižnom i znamenitom univerzitetu “Bascesehir”, uz prvo učešće
i predstavnika Bosne i Hercegovine, poslužio je i kao najbolja moguća pozornica
za prezentaciju prevoda IX knjige Justinijanovih Digesta od strane našeg mladog
kolege dr. Samira Aličića iz Novog Sada.6 Time je Aličić, u najboljem svjetlu
novosadske romanističke škole, nastavio djelo svoga učitelja prof. Antuna Malenice
koji je preveo Prvu knjigu Justinijanovih Digesta - i to su do danas jedini prevodi
Justinijanovih Digesta na našim prostorima.7
U protekloj godini su na skupovima “Područje rijeke Krivaje kroz historiju”,
obrađeni i rimski period razvitka,8 dok je na skupu “Naslijeđe Doboja i okoline”,
održanom 27. septembra 2014. godine u Doboju, štampan bogat zbornik svih
podnešenih radova.9
2 Grupa autora: Zemlje antičkog Ilirika prije i poslije Milanskog edikta, urednik I. Komšić. Filozofski
fakultetu Sarajevu, Sarajevo, 2014.
3 Međunarodni naučni skup “Stoljeće hrabrih”/ International conference The Century of the Brave,
Arheologija rimskog osvajanja i otpora starosjedilaca u Iliriku za vrijeme Augusta i njegovih
nasljednika, Zagreb 22- 26.09.2014. Jedini predstavnici iz Bosne i Hercegovine bili su Dž. Drino/
B. Londrc sa radom “De officio Praesidis- o službi upravitelja provincije, s posebnim osvrtom na
sudsku djelatnost/ De officio Praesedis- on the service of the province governor with special emphasis
on iudical activity”, Sažetak radova, str. 27.
4 Okrugli sto je održan u dvodnevnom zasjedanju, pod rukovođenjem doc. dr. Salmedina
Mesihovića, oktobra 2014. g. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i imao je međunarodni karakter.
5 Imamović Enver, Međašni natpisi na području rimske provincije Dalmacije, Prilozi Instituta za
istoriju u Sarajevu, XVI/17, Sarajevo, 1980., 27-60.
6 II Avrasya Roma Hukuku Semineri/ II Seminario Eurasiatico di diritto romano, Istanbul 30-31.
maj 2014., Dž.Drino/ B.Londrc: “Elementi rimskog prava u obligacionom pravu srednjovjekovne
Bosne/ Bosne Hersek Orta Cag Devletinin Sozlesme Hukukunda Yer Alan Roma Hukuku Unsulari/
Gli elementi di diritto romano presenti nel diritto contrattuale dello Stato medievale di Bosna ed
Herzegovina”
7 Aličić Samir, Justinijanova Digesta, knjiga IX, Novi Pazar, 2014.
8 Skup je u organizaciji Instituta za istoriju iz Sarajeva održan u Olovu oktobra 2014., bez izdavanja
zbornika radova.
9 Zbornik radova naučnog skupa “Naslijeđe Doboja i okoline”, izdavači JU Zavod za zaštitu i
korištenje kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa Tuzlanskog kantona i Medžlis Islamske
250
Dževad Drino
RUFIJE FEST : KRATAK PREGLED POVIJESTI RIMSKOG NARODA, KAO PRAVNI IZVOR
Značajna djelatnost Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine na

ovom polju ogledala se kroz različita izdanja Centra za balkanološka ispitivanja;
nakon što je izdano kapitalno djelo preminulog arheologa Veljka Paškvalina,10 u
godišnjacima Centra su objavljivani izuzetno kvalitetni radovi koji su obuhvaćali
obradu pojedinih aspekata rimskog perioda vlasti u ovim krajevima.11
Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu je konačno obnovio rad Katedre za
latinski jezik,12 čime se popunila ogromna praznina nastala još davno odlaskom prof.
dr. Ahmeda Tuzlića, dok je Odsjek za historiju, ponajviše zahvaljujući ogromnom
entuzijazmu rukovoditelja doc. dr. Salmedina Mesihovića, uradio zamašnu
izdavačku djelatnost radova sa rimskom tematikom.13 Sagledavajući nemjerljiv
značaj epigrafike treba istaći da, zaključno sa 10.05.2014. godine, u bazama
podataka Epigraphische Datebank Clauss-Slaby Eds., nalazi se ukupno 459.872
registrirana natpisa na latinskom jeziku na cijelom svijetu, dok se sa područja Bosne
i Hercegovine navode 804 imena sa latinske epigrafike ovoh prostora.14
Ukupno uzevši, primjetno je bolje stanje bosanskohercegovačke romanstike,
čime i ova oblast historijske ali i pravne znanosti polako ali sigurno konačno hvata
priključak za regionom a time i savremenim evropskim stremljenjima i saznanjima.
II
Na području romanistike na našim širim prostorima, sagledavajući stanje

izvora, značajnu aktivnost bilježimo kod nakladnika Instituta za klasične jezike
i antičku civilizaciju u Zagrebu, putem sada već afirmisane biblioteke Latina et
Graeca, u kojoj je objavljeno impresivnih sedamdesetak različitih djela uglavnom
antičkih autora.15 Posljednji prevodi koji imaju svoju vrijednost i kao pravni izvor
zajednice Doboj, Tuzla 2014. U zborniku dva rada obrađuju rimski period razvitka ovog područja
i to: Šaković Edin, Dobojsko područje kroz prahistoriju i antiku, str. 176-197., te Dž. Drino/ B.
Londrc, Područje Doboja u rimskom periodu, 362-365.
10 Paškvalin Veljko, Antički sepukralni spomenici s područja Bosne i Hercegovine, ANUBiH, Djela,
Knjiga LXXXIII, CBI, knjiga 9., Sarajevo, 2012.
11 Izdvajam radove - Godišnjak CBI, knjiga 42, Sarajevo 2013.- Cambi, N., Romanizacija zapadnog
Ilirika. Religijski aspekt, str.103-130.; Godišnjak CBI, knjiga 43, Sarajevo, 2014. - Marić. A., Servile
caput - prilog proučavanju ropstva u unutrašnjosti provincije Dalmacije, 135-148., itd.
12 Doc. dr. Drago Župarić je preuzeo rad Katedre za latinski jezik.
13 U momentu štampanja ovog saopćenja završavam recenziju udžbenika “ORBIS ROMANUS”, što je
prvi štampani udžbenik za rimski period antike na fakultetu, autora dr. Mesihovića.
14 Prema istraživanjima dr. Mesihovića, rukopis “Orbis Romanus”, str. 91. Konsultuj izvrsnu studiju
istog autora, “Antiqui homines Bosnae”, Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2011.
15 Pod rukovodstvom prof. dr. Brune Kuntić-Makvić objavljena su različita djela koja su i pravni
izvori, npr. Zakonik XII ploča i Justinijanove Institucije (u prijevodu A. Romca), djela Ulpijana
i Paula; značajni su i nepravni izvori, npr. djela Seneke, Cicerona, Ksenofonta, Tacita, Plauta,
Komesa Marcelina, Flora, itd.
251
jesu djelo “Rimska povijest” Gaja Veleja Paterkula i “Kratak pregled povijesti rimskog
naroda” Rufija Festa. Paterkul je dao dragocjene podatke o “Belum Bathonianum”,
čiji je bio neposredni učesnik, njegova analiza ukazuje da su na tlu današnje Bosne
i Hercegovine, tada rimske provincije Ilirika, kasnije Dalmacije/Panonije, postojali
elementi rimske vlasti i jasan proces romanizacije tih prostora.16
Zadržat ćemo na posljednjem izvoru - “Breviarium rerum gestarum populi
romani” autora Rufije Festa, koji je besprjekorno i vrlo kvalitetno preveo i obradio
Hrvoje Gračanin 2011. godine.17
Djelo u naslovu nosi riječ brevijar što kao spisateljska vrsta (lat. breviarum- i,
prema brevis - kratak, sažet) podrazumjeva sažetak u odabranoj temi, mali spis-
libellus, kasnije se preuzima u kršćanstvu za crkvene knjige s molitvenim tekstovima
ili za crkvenokanonska djela, pa tek sa piscima Eutropijem i Festom definitivno
se etablira u Rimu.18 Iz tih antičkih preteča nastaje i savremena pomama kratke
povijesti - historia abbreviata, danas poznatija kao SHORT HISTORY - ne samo u
anglosaksonskom svijetu! Autor Rufije Fest pripadao je dvorskoj sviti cara Valenta,
brevijar je očito nastao u vremenu od 364 do 375. godine nove ere na direktan
poticaj cara, veći dio je posvećen rimsko- persijskim odnosima ali predstavlja
sažeti pregled rimske historije. Tačan datum nastanka brevijara ne možemo tačno
utvrditi ali se može približno datirati na osnovu podataka koji su sadržani u samom
spisu, i to je izvjesno mart 364. godine- i najvjerovatnije ljeta 369. godine, odnosno
okončanja rata protiv Gota. Bez obzira na evidentan panegirički karakter, vidljiva su
dva osnovna dijela brevijara: prvi, koji objašnjava širenje rimske vlasti u Mediteranu
i Evropi, i drugi, koji analizira rimske ratove na Istoku. Zanimljivo je autorovo
objašnjenje rimske ekspanzije; ono je uglavnom urađeno mirnim prenosom vlasti,
Rimljani se predstavljaju kao zaštitnici zakona i blagi gospodari - ako ratuju onda
su prinuđeni na to!
Sam brevijar je podijeljen na kraći uvod, potom osnovni dio i pogovor- u uvodu,
uz posvetu caru, autor daje periodizaciju rimske historije te njeno geografsko
širenje i rasprostiranje, pri čemu su nama dragocjeni zapisi postepenog ovladavanja
cjelokupnim prostorom Ilirika.19 Autor, sagledavajući rimsku državnopravnu
povijest, navodi tri vrste rimskog poretka; kraljevski, konzulski i carski, da je u
Rimu bilo sedam kraljeva, konzula ukupno 916, careva od Oktavijana Augusta do
Jovijana ukupno 43. U nabrajanju rimskih provincija kreće se od zapada ka istoku;
16 Naslov originala: Velleius Paterculus, Veleius Paterculus compendium of Roman history and res
gestae divi Augusti, The Loeb Classical Library, Harvard University Press, 1961., objavljeno u
biblioteci “Latina et Graeca”, Knjiga LVII.
17 Rufije Fest, Kratak pregled povijesti rimskog naroda, tekst, prijevod, uvodna studija i povijesni
komentar Hrvoje Gračanin, “Latina et Graeca”, Knjiga LXI, Zagreb, MMXI.
18 Der Kleine Pauly. Lexikon der Antike, I, 37., Stuttgart, 1964-1975.
19 Fest, 1-3.
252
Dževad Drino
RUFIJE FEST : KRATAK PREGLED POVIJESTI RIMSKOG NARODA, KAO PRAVNI IZVOR
od Sicilije, Sardinije i Korzike, preko Hispanije i Galije s Britanijom prelazi na Ilirik

kojemu zbog prostranosti posvećuje puna dva zamašna poglavlja.
Osobitost ovog brevijara uvrštavanje je popisa dijeceza i provincija uz navođenje
njihovog administrativnog statusa na Zapadu (bez Italije!), dok Panonsku i Dačku
dijecezu pokriva općenitim pojmom Ilirika, što je još jedan dokaz šireg pružanja ovog
naziva na cijelu regiju. Među stranim vladarima i vojskovođama razdvaja prijatelje i
saveznike, zahvaljujući kojima je rimska vlast napredovala, dok među neprijateljima
od Ilira ističe Batona i Gencija. Brevijar podastire hiljadugodišnju opstojnost rimske
države, on je urađen da zadivi i ulije vjeru, da ispriča priču o malenom gradiću koji
su osnovali pastiri a koji postaje gospodarem euromediteranskog svijeta .
Njegova tehnika izlaganja od općeg ka posebnom ukazuje na uticaj retora i
njegova učitelja Marka Fabija Kvintilijana,20 ipak, u želji za sumarnošću pretopio je
dvije historijske ličnosti u jednu - “kralja Panonaca” Batona, dok od ilirskih ratova
bilježi jedino posljednji, a pokoravanje ilirskih plemena Histra, Liburna i Delmata
nije naveo u odlomku koji se bavi provincijom Ilirik.
Na kraju, prije zaključka, ističem da je Festovo djelo sačuvano u srednjovjekovlju
i renesansi kao cijenjen i prikladan priručnik iz rimske historije, sa nesumnjivom
vrijednošću i kao pravni izvor; prvenstveno sa aspekta pregleda nastanka
provincijskog ustroja kasnog rimskog carstva u periodu dominata ali i osjetljivog
načina dolaska pojedinih oblasti u sastav rimske države!
Zaključak
U proteklom periodu svjedoci smo napretka i nove percepcije razvitka rimske

civilizacije, pa dijelom i rimskog prava, gdje su najvećim dijelom doprinjeli jubileji
1700 godina od Milanskog edikta, kao i prošlogodišnja proslava Augustova
jubileja. Pri tom je vidljivo da se nekadašnji popularni stavovi, usmjereni najčešće
ka segmentiranim pristupima pravu, vojsci, religiji, zamjenjuju novim daleko više
analitičkim i multidisciplinarnim pristupima, gdje dolazi do raskida sa nekadašnjom
kontaminacijom dogmama i preživjelim moralno- vrijednosnim sudovima.
Pri tom je vidljiv doprinos novih izdanja izvora rimske povijesti, pri čemu se
izdvaja djelo Rufija Festa „Breviarium rerum gestarum populi romani“ (Kratak
pregled povijesti rimskog naroda), koje je i u srednjovjekovlju i renesansi bilo
cijenjeno kao prikladan priručnik iz rimske povijesti i koje su autora svrstale uz bok
mnogih rimskih literarnih veličina.
20 Šire o Kvintilijanu vidi u: Shulz, F., History of roman legal science, Oxford, 1946., 93.
253
Tina Miletić, Dževad Drino i Anita Petrović
Samir Aličić
254
Mirela Šarac
Andrija Crnković
Tina Miletić
SALVUM FORE RECIPERE
Sažetak
Salvum fore recipere riječi su iz pretorova edikta de receptis kojima je brodar
(exercitor) preuzimao obvezu da će prtljagu putnika i robu trgovaca neoštećene
dopremiti u ugovoreno odredište. Budući da je pomorski prijevoz dobara u
rimskom pravnom sustavu najčešće realiziran putem ugovora locatio conductio rei
i locatio conductio operis, odnosno rerum vehendarum ili personarum vehendarum,
brodar je odgovarao samo za dolus i kulpu. Ediktom de receptis pretor je pooštrio
odgovornost pomorskih prijevoznika do kustodije. U članku su analizirana sporna
pitanja vezana za ustanovljavanje obveze i odgovornosti ex recepto u klasičnom i
Justinijanovom pravu.
Ključne riječi: rimsko pravo, pomorsko pravo, brodar, odgovornost
I. Odgovornost brodara u rimskom pravu
U posljednjim stoljećima Republike jasnije su uočene prednosti pomorskog

transporta i mogućnosti koje pruža za financijski, društveni i gospodarski razvitak
Rima. Širenje trgovine na područja osvojena u 3. st. p.n.e., sve jači utjecaj helenizma
i porast životnog standarda postavili su nove zahtjeve pred rimsko pomorstvo.
Naime, do tada se najveći dio robe prevozio kopnenim putovima, na životinjskim
zapregama, što je bilo dugotrajno i skupo i vezano s mnogim neugodnostima
i opasnostima. Imperijalne težnje i apetiti raspirili su potražnju za luksuznim
artiklima, pa se sve više uvoze začini iz Indije, svila iz Kine, slonovača iz Afrike.
Početkom Carstva država je prisiljena uvoziti i osnovne životne potrepštine: žito iz
Egipta i drugih dijelova Sjeverne Afrike, vino iz Španjolske i Francuske, a pozamašan
dio pomorske trgovine odnosio se na transport robova, kao predominantne radne
snage za latifundijsko gospodarstvo.1
1 Vidi: Casson, The Ancient Mariners, London 1960, 225-233; Starr, A History of the Ancient World,
New York 1974, 504; Thomas, Juridical Aspects of Carriage by Sea and Warehousing in Roman
255
Poznato je da rimsko pravo nije izgradilo poseban ugovor o pomorskom

prijevozu zbog čega je prijevoz dobara u rimskom pravnom sustavu realiziran
putem ugovora locatio conductio rei i locatio conductio operis, odnosno rerum
vehendarum ili personarum vehendarum.
Iz tog su razloga sva pitanja vezana za prijevoz robe brodom u Justinijanovoj
kodifikaciji tretirana polazeći od tužbi actio locati i actio conducti. Kada se ima u
vidu rimsko klasično pravo, treba istaknuti da su postojala dva ugovora: ugovor o
zakupu broda ili samo određenog brodskog prostora (locatio conductio rei) u kojem
se brodar (exercitor)2 pojavljuje kao locator i ugovor o djelu – locatio conductio
operis, odnosno rerum vehendarum u kojem brodar ima položaj conductora jer mu
je trgovac predavao robu na prijevoz.3 Brodar je mogao biti tužen putem šest tužbi:
Actio locati (conducti),4
Law, Recueils de la Société Jean Bodin pour l’histoire comparative des institutions, 32 (1974), 120;
Schumpeter, Povijest ekonomske analize I, Zagreb 1975, 56.
2 Huvelin, Études d’histoire du droit commercial romain (Histoire externe – droit maritime), Paris
1929, 163; Wacke, Die adjektizischen Klagen im Überblick, ZSS 111 (1994), 280; 299; Földi, Die
Entwicklung der sich auf die Schiffer beziehenden Terminologie im römischen Recht, TR 63
(1995), 1. Termin “exercitor” gubi se u postklasičnom razdoblju kada je zamijenjen terminom
“navicularius”. Vidi: Kaser, Das römische Privatrecht II, München 1975, 104, n. 32; Levy,
Weströmisches Vulgarrecht. Das Obligationenrecht, Weimar 1956, 72, n. 271.
3 D. 14.1.1.12 (Ulp. 28 ad ed.): Igitur praepositio certam legem dat contrahentibus. quare si eum
praeposuit navi ad hoc solum, ut vectura exigat, non ut locet (quod forte ipse locaverat), non
tenebitur exercitor, si magister locaverit: vel si ad locandum tantum, non ad exigendum, idem erit
dicendum: aut si ad hoc, ut vectoribus locet, non ut mercibus navem praestet, vel contra, modum
egressus non obligabit exercitorem: sed et si ut certis mercibus eam locet, praepositus est, puta
legumini, cannabae, ille marmoribus vel alia materia locavit, dicendum erit non teneri. (Dakle,
praepositio daje suugovarateljima čvrsto mjerilo. Ako je otuda exercitor ovlastio kapetana samo
za to da zahtijeva vozarinu, a ne za to da iznajmi brod /jer ga je on sam već iznajmio/, exercitor ne
odgovara ako kapetan usprkos tome brod iznajmi. Isto se mora reći ako je kapetan postavljen samo
za iznajmljivanje broda, ali ne i za utjerivanje vozarine, ili samo za prijevoz putnika, ali ne i tereta,
ili obrnuto; kapetan koji prekorači granice svojih ovlasti, ne obvezuje principala. I ako je postavljen
za prijevoz određene robe, npr. mahunarki ili konoplje, a on ga iznajmi za prijevoz mramora ili
drugog građevnog materijala, mora se reći da exercitor ne odgovara.)
4 D.14.2.2.pr. (Paul. 34 ad ed.): Si laborante nave iactus factus est, amissarum mercium domini, si
merces vehendas locaverant, ex locato cum magistro navis agere debent: is deinde cum reliquis,
quorum merces salvae sunt, ex conducto, ut detrimentum pro portione communicetur, agere potest.
Servius quidem respondit ex locato agere cum magistro navis debere, ut ceterorum vectorum merces
retineat, donec portionem damni praestent. (Ako je u pomorskoj pogibelji poduzeto bacanje robe
u more, onda vlasnici žrtvovane robe, ako su zaključili ugovor o prijevozu, moraju tužiti kapetana
broda s actio locati. On može ostale vlasnike, čija je roba spašena, tužiti s actio conducti da bi šteta
bila razmjerno raspoređena. Servije je odgovorio da kapetana treba tužiti s actio locati kako bi
zadržao robu ostalih putnika sve dok ne naknade svoj udio u šteti. )
256
Mirela Šarac - Andrija Crnković - Tina Miletić
actio de recepto,5 actio furti in factum adversus nautas,6 actio damni adversus
5 D.4.9; Lenel, Das Edictum perpetuum. Ein Versuch zu seiner Wiederherstellung, Aalen 1974,
131; Partsch, Der ediktale Garantievertrag durch receptum, ZSS 29 (1908), 403; Arangio-Ruiz,
Responsabilità contrattuale in diritto romano, Napoli 1933; Luzzatto, Caso fortuito e forza maggiore
come limite alla responsabilità contrattuale. I La responsabilità per custodia, Milano 1938; Brecht,
Zur Haftung der Schiffer im antiken Recht, ZSS 62 (1942), 391; isti, Zur Haftung der Schiffer im
antiken Recht, München 1962; De Robertis, Receptum nautarum. Studio sulla responsabilità dell’
armatore in diritto romano, con riferimento alla disciplina particolare concernente il caupo e lo
stabularius, Annali della Facoltà di Giurisprudenza della Università di Bari, Nuova Serie-Volume
XII, Bari 1952, 52; Van Oven, Actio de recepto et actio locati, TR 24 (1956), 137; Thomas, Carriage
by Sea, RIDA 7 (1960), 489; isti, Juridical Aspects of Carriage by Sea and Warehousing in Roman
Law, Recueils de la Société Jean Bodin pour l’ histoire comparative des institutions, 32 (1974), 118;
Huvelin, Etudes d’ histoire du droit commercial romain (Histoire externe – droit maritime), Paris
1929; Sargenti, Problemi della responsabilità contrattuale, SDHI 20 (1954), 127; Magdelain, Le
consensualisme dans l’ édit du préteur, Paris 1958; Ménager, „Naulum“ et „receptum rem salvam
fore“. Contribution à l’ étude de la responsabilité contractuelle dans les transports maritimes, en
droit romain, RHDFE, 4. Série. Tome 38, Paris 1960, 177; Rougé, Recherches sur l’ organisation
du commerce maritime en Méditerranée sous l’ empire romain, Paris 1966; Meyer-Termeer,
Die Haftung der Schiffer im griechischen und römischen Recht, Zutphen 1978; Zimmermann,
The Law of Obligations. Roman Foundations of the Civilian Tradition, Cape Town/Wetton/
Johannesburg 1990, 514.
6 D.47.5.1.pr.-4 (Ulp. 38 ad ed.): In eos, qui naves cauponas stabula exercebunt, si quid a quoquo
eorum quosve ibi habebunt furtum factum esse dicetur, iudicium datur, sive furtum ope consilio
exercitoris factum sit, sive eorum cuius, qui in ea navi navigandi causa esset. Navigandi autem causa
accipere debemus eos, qui adhibentur, ut navis naviget, hoc est nautas. Et est in duplum actio. Cum
enim in caupona vel in navi res perit, ex edicto praetoris obligatur exercitor navis vel caupo ita, ut
in potestate sit eius, cui res subrepta sit, utrum mallet cum exercitore honorario iure an cum fure
iure civili experiri. Quod si receperit salvum fore caupo vel nauta, furti actionem non dominus rei
subreptae, sed ipse habet, quia recipiendo periculum custodiae subit. (Protiv osoba koje upravljaju /
drže, imaju/ brodove, gostionice i štale, ako se tvrdi da je netko od njihovog osoblja koje tu imaju
učinio krađu, dozvoljava se tužba, bilo da je krađa počinjena uz pomoć i po savjetu upravitelja, bilo
od strane drugih osoba koje se nalaze na brodu radi plovidbe. Smatra se da se nalaze na brodu radi
plovidbe oni koji se uzimaju da bi brod mogao ploviti, to jest mornari. Ova je tužba na dvostruki
iznos. Ako, naime, u gostionici ili na brodu stvar propadne /nestane/, za to, po pretorovom ediktu,
odgovara zapovjednik broda ili gostioničar, ali tako da onaj kome je stvar nestala može po svojoj
volji protiv upravitelja voditi spor po pretorskom /honorarnom/ pravu ili protiv kradljivca po
civilnom pravu. Ako su gostioničar ili mornar preuzeli obvezu čuvanja stvari, na actio furti ima
pravo, ne vlasnik ukradene stvari, nego i oni, jer preuzimajući stvar na čuvanje, preuzeli su na sebe
rizik za nestanak stvari.) Prijevod: Romac, Izvori rimskog prava, Zagreb 1973, 461, 463.)
257
nautas,7 actio oneris aversi8 i actio exercitoria.9 Uvođenjem brodarske tužbe (actio
7 D.4.9.5pr.-1 (Gai. 5 ad ed. prov.): Nauta et caupo et stabularius mercedem accipiunt non pro custodia,
sed nauta ut traiciat vectores, caupo ut viatores manere in caupona patiatur, stabularius ut permittat
iumenta apud eum stabulari: et tamen custodiae nomine tenentur. nam et fullo et sarcinator non
pro custodia, sed pro arte mercedem accipiunt, et tamen custodiae nomine ex locato tenentur. 1.
Quaecumque de furto diximus, eadem et de damno debent intellegi: non enim dubitari oportet,
quin is, qui salvum fore recipit, non solum a furto, sed etiam a damno recipere videatur. (Brodar,
gostioničar i vlasnik staje ne primaju plaću za čuvanje, nego brodar za to što prevozi putnike,
gostioničar što dopušta putnicima da se smjeste u njegovoj gostionici, vlasnik staje jer dopušta
smještaj životinja u svojoj staji, i usprkos tome odgovaraju za kustodiju. Također, čistač odijela
i krojač ne primaju plaću za čuvanje nego za svoj rad, ali ipak odgovaraju iz najma za kustodiju.
1. Sve ono što smo rekli o krađi, mora vrijediti i za oštećenje stvari. Nema dvojbe da onaj koji je
preuzeo jamstvo za čuvanje stvari, odgovara ne samo za krađu nego za svako oštećenje.)
8 D.19.2.31 (Alfenus 5 dig. a Paulo epit.) Vidi: Kaser, Das römische Privatrecht I, München 1971, 572,
n. 93.
9 Pretor u Ediktu kaže: Quod cum magistro navis gestum erit eius nomine, cui ibi praepositus fuerit,
in eum, qui eam navem exercuerit, iudicium dabo. (Za ono što bude ugovoreno s kapetanom, iz
poslova koje je zaključio u ime onoga koji ga je postavio, dopustit ću tužbu protiv onoga tko je
upravljao brodom.)
Iz teksta Edikta proizilazi da se radi o posebnom području u kojem je nastala actio exercitoria.
Brodar - principal (exercitor - praepositor) postavio je (praeponere; praepositio) određenu osobu
(praepositus) za kapetana broda (magister navis). Time je trećima očitovao volju da će odgovarati
za poslove koje kapetan sklopi u okviru poslovanja broda, što je pretoru bila dovoljna osnova za
konstituiranje tužbe.
Gaj u Institucijama i Ulpijan u 14. knjizi o Ediktu detaljnije pojašnjavaju i komentiraju osnovne
termine o kojima govori pretor: magister (D.14.1.1.1-5), navis (D.14.1.1.6), gestum eius rei nomine
cui ibi praepositus fuerit (D.14.1.1.7-14), in eum qui navem exercuerit (D.4.9.1.2; D.14.1.7.15-18).
G. 4.71: Eadem ratione conparavit duas alias actiones, exercitoriam et institoriam. Tunc autem
exercitoria locum habet, cum pater dominusve filium servumve magistrum navi praeposuerit, et
quid cum eo eius rei gratia cui praepositus fuerit gestum erit. Cum enim ea quoque res ex voluntate
patris dominive contrahi videatur, aequissimum esse visum est in solidum actionem in eum dari.
Quin etiam, licet extraneum quisque magistrum navi praeposuerit sive servum sive liberum, tamen
ea praetoria actio in eum redditur. Ideo autem exercitoria actio appellatur, quia exercitor vocatur
is, ad quem cottidianus navis quaestus pervenit. (Prema istom načelu ustanovio je dvije druge
tužbe: brodarsku i poslovodstvenu. Dakle, brodarska se primjenjuje kada je obiteljski starješina
ili gospodar postavio za zapovjednika broda sina ili roba, iz bilo kojeg pravnog posla sklopljenog
s ovim, u stvarima za koje je imenovan. Budući da izgleda da je taj posao sklopljen sukladno volji
oca ili gospodara, pretor je smatrao da je iz razloga pravičnosti prikladno dati tužbu na cio iznos
protiv njega; to vrijedi čak i onda kada je netko bilo koju treću osobu postavio za zapovjednika
broda, bilo da je rob ili slobodni. Zbog toga je nazvana actio exercitoria jer se exercitor zove onaj
kojem pripada dnevna zarada broda.)
Na temelju Gajevog teksta može se reći da je exercitor onaj kome pripada tekuća dobit od broda.
Ovako široka definicija uključuje ne samo slučajeve vlasništva, nego i zakupljivanja, iznajmljivanja
i zastupanja. Vlasnik broda mogao je postaviti kapetana broda i povjeriti mu sve operacije vezane
za brod i u tom slučaju termin exercitor odnosi se na vlasnika broda. Ali, brodovlasnik je mogao
postaviti profesionalnog brodara da upravlja operacijama broda, da unajmi kapetana i da ulazi
u trgovinske transakcije. U ovom slučaju exercitor je brodar, tj. vlasnikov zastupnik. Exercitor je
mogao biti samo zakupnik broda, tj. mogao je tuđi brod u cijelosti zakupiti za prijevoz tereta
per aversionem (za paušalnu sumu) na određeno ili neodređeno vrijeme (vel ad tempus vel in
perpetuum). Justinijanove Institucije na sličan način označavaju exercitora. Dakle, exercitor je
258
exercitoria)10 pretor je pokušao riješiti najurgentnije teškoće i prijepore koji su se

javljali u oblasti pomorske trgovine.11 U praksi je često dolazilo do nedoumica koji
je tip ugovora zaključen i koju tužbu ima pravo podići suugovaratelj koji je tražio
pravnu zaštitu.12 U tim situacijama klasični su pravnici odlučivali da je zaključen
inominatni kontrakt.13 O tome svjedoči Papinijanov tekst D.19.5.1.1 u kojem se
kaže da je Labeo pisao da je vlasnik robe, u slučaju kada se nije moglo sa sigurnošću
ustanoviti je li zakupio brod ili je dao robu na prijevoz, mogao tužiti kapetana broda
honorarnom actio in factum. Ako bi se brodar obvezao prevesti robu besplatno,
smatralo se da je zaključen depositum ili mandatum.14
Praznine koje su postojale zbog toga što rimsko pravo nije poznavalo ugovor o
pomorskom transportu popunjavane su običajima koji su, vjerojatno, bili više manje
ujednačeni u mediteranskim lukama, i, posebice u razdoblju kasne Republike,
identificiran samo kao osoba koja uzima svu korist i prihode (obventiones et reditus) iz upravljanja
brodom, bez obzira na njezin odnos prema vlasništvu broda.
10 O actio exercitoria vidi: G. 4.71; D. 14.1; C. 4.25; I. 4.7; CT 2.31.1 (=C.4.26.13pr.-3); CT 2.32.1
(=C.4.26.13.4); Lenel, Das Edictum perpetuum, ein Versuch zu seiner Wiederherstellung,
Leipzig 1927, 258; Mandry, Das gemeine Familiengüterrecht II, Tübingen 1876; Schlossman,
Das Kontrahieren mit offener Vollmacht, Kiel/Leipzig 1892; Buckland, The Roman Law of
Slavery, Cambridge 1908; Solazzi, L’età dell’actio exercitoria, Estratto dalla “Rivista del diritto dela
navigazione”, Anno VII – Numero 3-4, Roma 1941; Pugliese, In tema di “actio exercitoria”, Labeo 3
(1957), 308; Wunner, Contractus. Sein Wortgebrauch und Willensgehalt im klassischen römischen
Recht, Köln/Graz 1964, 105; Rougé, Recherches sur l’organisation du commerce maritime en
Méditerranée sous l’Empire romain, Paris 1966, 389; Longo, “Actio exercitoria – actio institoria
actio quasi institoria”, Studi Scherillo II, Milano 1972, 581; Claus, Gewillkürte Stellvertretung
im Römischen Privatrecht, Berlin 1973; Hamza, Zur Frage der gewillkürten Stellvertretung im
klassischen römischen Recht, Annales Universitatis Scientiarum Budapestinensis – Sectio Juridica
21 (1979), 19; isti, Aspetti della rappresentanza negoziale in diritto romano, Index 9 (1980), 193;
De Martino, Studi sull’ “actio exercitoria”, u: Diritto e società nell’antica Roma, Roma 1982, 148;
isti, Ancora sull’”actio exercitoria”, u: Diritto e società nell’antica Roma, Roma 1982, 171; Wacke,
Die adjektizischen Klagen im Überblick, ZSS 111 (1994), 280; Aubert, Business Managers in
Ancient Rome. A Social and Economic Study of Institores 200 B.C.-A.D. 250, Leiden/New York/
Köln 1994, 58; Šarac, Actio exercitoria, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 25, br. 2
(2004), 783.
11 Di Porto, Il diritto commerciale romano. Una ‘zona d’ombra’ nella storiografia romanistica e nelle
riflessioni storico-comparative dei commercialisti, u: Nozione, formazione e interpretazione del
diritto dall’età romana alle esperienze moderne. Ricerche dedicate al professor Filippo Gallo,
Napoli 1997, 423. ističe da se edikti “de exercitoria actione”, “de institoria actione”, “de peculio et
in rem verso” i “de tributoria actione” više odnose na rimsku poduzetničku organizaciju, nego na
zastupanje u pravnim poslovima.
12 Knežić-Popović, Ugovor o delu u rimskom pravu, Istočno Sarajevo 2004, 116-118; Danilović,
Beleške o ugovorima o prevozu robe brodom u rimskom pravu, Anali Pravnog fakulteta u
Beogradu br. 3-4 (1969), 359.
13 D.19.5.1.1 (Pap. 8 quaest.): Domino mercium in magistrum navis, si sit incertum, utrum navem
conduxerit an merces vehendas locaverit, civilem actione in factum esse dandam Labeo scribit.
(Labeo piše da se vlasniku robe protiv kapetana broda dopušta civilna actio in factum ako nije
sigurno je li brod zakupio ili zaključio ugovor o prijevozu.)
14 D.4.9.3.1 (Ulp. 14 ad ed.)
259
djelatnošću pretora koja se prvenstveno očitovala u reguliranju brodarove

odgovornosti za primljenu robu.15 Budući da je bilo teško precizno odrediti
ugovornu odgovornost, pretor se orijentirao na pooštrenje deliktne odgovornosti
brodara uvodeći penalne actio furti i actio damni adversus nautas koje je trgovac
mogao podići protiv egzercitora, ako bi kapetan ili član posade oštetili ili ukrali
robu sa broda. Exercitor i kapetan nisu morali odgovarati za obveze iz ugovora koje
sklope mornari,16 ali je exercitor bio dužan snositi odgovornost za krađe i pronevjere
koje počine članovi posade. Dakle, drukčije je bilo regulirano pitanje odgovornosti
iz zaključenih ugovora nego kod nedopuštenih radnji.17 Dok je u aktu imenovanja
(praepositio) kapetana ležalo istodobno dopuštenje za zaključenje ugovora,18 onaj
tko bi unajmio mornare nije im dopuštao ugovaranje za njega, nego je samo morao
brinuti da ne rade zlonamjerno ili nemarno.19
15 Danilović, nav. dj., 360.

16 D. 14.1.1.2 (Ulp. 28 ad ed.): Sed si cum quolibet nautarum sit contractum, non datur actio in
exercitorem, quamquam ex delicto cuiusvis eorum, qui navis navigandae causa in nave sint, detur
actio in exercitorem. (Bude li, naprotiv, s bilo kojim mornarom zaključen ugovor, protiv exercitora
se ne dopušta actio exercitoria, dok se zbog nedopuštenih radnji bilo kojeg člana posade, dopušta
tužba protiv exercitora.)
17 D. 47.5.1; D. 4.9.1.3. Opširnije vidi Moschetti, Il “gubernator navis” (Contributo alla storia del
diritto marittimo romano), SDHI 30 (1964), 89.
18 Pretor je ustanovio odgovornost brodara za poslove koje kapetan zaključi u okviru poslovanja
broda: Quod cum magistro navis gestum erit eius nomine, cui ibi praepositus fuerit, in eum, qui
eam navem exercuerit, iudicium dabo. (Za ono što bude ugovoreno s kapetanom, iz poslova koje je
zaključio u ime onoga koji ga je postavio, dopustit ću tužbu protiv onoga tko je upravljao brodom.)
D. 14.1.1.pr. (Ulp. 28 ad ed.): Utilitatem huius edicti patere nemo est qui ignoret. nam cum interdum
ignari, cuius sint condicionis vel quales, cum magistris propter navigandi necessitatem contrahamus,
aequum fuit eum, qui magistrum navi imposuit, teneri, ut tenetur, qui institorem tabernae vel negotio
praeposuit, cum sit maior necessitas contrahendi cum magistro quam institore. Quippe res patitur,
ut de condicione quis institoris dispiciat et sic contrahat: in navis magistro non ita, nam interdum
locus tempus non patitur plenius deliberandi consilium. (Nema nikoga koji ne zna da je korist
ovog edikta općepoznata. Budući da zbog nužnosti pomorskog prijevoza učestalo zaključujemo
ugovore s kapetanima, ne poznajući njihov osobnopravni status ili njihove osobne kvalitete, bilo je
pravično ustanoviti odgovornost onoga koji je namjestio kapetana, kao i onoga koji je namjestio
poslovođu za vođenje trgovine ili kakvog obrta. Osobito često postoji velika nužnost da se zaključe
ugovori s kapetanom, nego s poslovođom. Okolnosti ipak dopuštaju da se dozna osobnopravni
status poslovođe i onda zaključi ugovor. Tako nije kod kapetana jer mjesne i vremenske prilike
često ne dopuštaju dovoljno da se ostvari namjera iscrpnijeg raspitivanja.)
19 D. 14.1.1.2: alia enim est contrahendi causa, alia delinquendi, si quidem qui magistrum praeponit,
contrahi cum eo permittit, qui nautas adhibet, non contrahi cum eis permittit, sed culpa et dolo carere
eos curare debet. (Drugo je dakle pravno stanje kod zaključenja ugovora, nego kod nedopuštenih
radnji. Naime, onaj koji nekoga imenuje kapetanom, ovlašćuje ga na zaključenje ugovora; tko
unajmljuje mornare, ne ovlašćuje na zaključivanje ugovora s njima, ali se mora pobrinuti za to da
se klone nemarnih i zlonamjernih radnji.)
260
II. Edictum de receptis
Pretor je smatrao potrebnim uvesti još jedno pravno sredstvo zasnovano

na općoj pretpostavci „res salvas fore“20 radi zaštite putnika i prevožene robe od
nepoštenih prijevoznika21 zbog čega je krajem republike uveo još jednu tužbu -
actio de recepto. Tužbom ex recepto22 mogao je biti tužen samo exercitor, bez obzira
je li on osobno zaključio pakt, ili je to učinio njegov kapetan ili neki od članova
posade. U vrijeme njegovog uvođenja exercitor se obvezivao da će vratiti stvari koje
su putnici unijeli na brod, kao i robu primljenu na prijevoz, te da će odgovarati za
svaku štetu i gubitak do kojih na tim stvarima dođe, bez obzira na svoju krivnju
(salvum fore recipere). Na donošenje Edikta de receptis svakako je ekstenzivan
utjecaj imao brz razvitak pomorske trgovine koji je zahtijevao strožu odgovornost
brodara. Iako u vrelima ne postoje neposredni navodi temeljem kojih bi se moglo
zaključiti o vremenu njegova nastanka, vrlo je vjerojatno da je uveden krajem 1.
st. p.n.e.23 Kao dodatni sporazum uz ugovor o najmu, pojavio se nakon ugovora
locatio conductio, koji datira iz prve polovice 2. stoljeća p.n.e.24 Tekst edikta glasio
je: „Sve što brodar primi salvum fore, uz obećanje da će sačuvati, ako ne vrati, dat
ću protiv njega tužbu.“ Tekstovi koji se bave spomenutim ediktom su malobrojni i
20 D.4.9.1pr. (Ulp. 14 ad ed.): Ait praetor: „Nautae caupones stabularii quod cuiusque salvum fore
receperint nisi restituent, in eos iudicium dabo“. (Pretor kaže: „Ako brodari, gostioničari i vlasnici
staja ne vrate ono za što su jamčili da će čuvati u korist drugoga, protiv njih dopustit ću tužbu.“)
21 U tekstu D.4.9.1.2 Ulpijan jasno kaže da oštećeni putnik može tužiti samo exercitora. Qui sunt
igitur, qui teneantur, videndum est. ait praetor ´nautae´. nautam accipere debemus eum qui navem
exercet: quamvis nautae appellantur omnes, qui navis navigandae causa in nave sint: sed de exercitore
solummodo praetor sentit. nec enim debet, inquit Pomponius, per remigem aut mesonautam obligari,
sed per se vel per navis magistrum: quamquam si ipse alicui e nautis committi iussit, sine dubio
debeat obligari. (Treba pobliže istražiti koje osobe podliježu odgovornosti. Pretor kaže „brodari“.
Pod „brodarom“ moramo podrazumijevati onoga koji upravlja brodom, premda se kao brodari
označavaju svi koji su na brodu u svrhu upravljanja brodom. Ali, pretor misli samo na exercitora
i on se ne smije, kako Pomponije kaže, obvezivati radnjama nižih brodskih časnika, nego samo
svojim vlastitim ili svog kapetana; ali, ako je on sam ovlastio nekoga od članova posade da mu
se prepuste stvari, mora nedvojbeno biti odgovoran.) U sljedećem paragrafu Ulpijan ponavlja da
je exercitor osoba koja mora odgovarati za obveze iz recepta koje je zaključio neki od članova
posade zadužen za čuvanje i nadzor nad stvarima: Si quis igitur ex his receperit, puto in exercitorem
dandam actionem . . . sed et si hoc non exercet, tamen de recepto navicularius tenebitur.
22 Prema Lenelovoj rekonstrukciji ediktalne formule u Das Edictum perpetuum, 131. actio ex recepto
bila je actio stricti iuris budući da nije sadržavala nikakvu uputu na bona fides: Si paret Nm Nm,
cum navem exerceret, Ai Ai res quibus de agitur salvas fore recepisse, nisi restituet, quanti ea res erit,
tantam pecuniam iudex Nm Nm Ao Ao condemnato, si non paret absolvito. (Ako se dokaže da je
tuženik, kada je kao exercitor upravljao brodom, garantirao tužitelju, da će stvari, o kojima se vodi
postupak, čuvati, i ako ih ne vrati, neka sudac osudi tuženika na plaćanje sume u iznosu vrijednosti
stvari, ako se ne dokaže, neka ga oslobodi.)
23 De Robertis, nav. dj., 41, n. 3; Huvelin, nav. dj., 156-158.
24 Mayer-Maly, Locatio conductio, Wien 1956, 191; isti, Römisches Recht, Wien/New York 1999,
142.
261
interpolirani zbog čega je teško precizno ustanoviti što je pretor podrazumijevao

pod salvum fore recipere: je li recipere značilo izričito preuzimanje odgovornosti za
robu ili njeno faktično preuzimanje. Stoga je nejasno hoće li brodar odgovarati za
svu robu koju prevozi, ili samo za onu za koju se izričito obvezao da će je predati
salvum fore u ugovorenom odredištu. Time bi bila dvojbena i sama pravna narav
tog sporazuma, kao i odnos između tužbe de recepto i drugih tužbi kojima je
prijevoznik mogao biti pozvan na odgovornost.25 Budući da su poduzetnici, kao
što su brodari, gostioničari i vlasnici staja inače bili na lošem glasu (D.4.9.3.1),26 ta
se odgovornost, koja se protezala sve do više sile (D.4.9.3.1), u kasnom klasičnom i
Justinijanovom pravu podrazumijevala i bez posebnog ugovaranja (D.4.9.1.1; 6 i 8),
jer je izvirala iz same činjenice primanja putnika. U klasičnom pravu, brodar je ex
recepto preuzimao odgovornost za kustodiju.27
25 Za razliku od actio ex recepto kod koje je exercitor odgovarao in simplum za svaku štetu i gubitak,
bez obzira na to kako su nastali, deliktne (penalne) tužbe honorarnog prava actio furti in factum
adversus nautas (Ulp. D.47.5) i actio damni in factum adversus nautas (Paul. D.4.9.6.1 i D.9.4.19.2;
Ulp. 4.9.7) povlačile su osudu in duplum, za slučajeve krađe, odnosno oštećenja stvari putnika
počinjenih na brodu, od strane exercitora ili članova posade. O pretpostavkama kronološkog slijeda
uvođenja tih tužbi vidi: De Robertis, La responsabilità del „nauta“, Labeo 11 (1965), 385; Cannata,
Ricerche sulla responsabilità contrattuale nel diritto romano, Fondazione Guglielmo Castelli 35,
Milano 1966, 105, n. 39; Thomas, Juridical Aspects of Carriage by Sea, 133-137; Huvelin, nav. dj.,
156; Sargenti, nav. dj., 150-152; Watson, The Law of Obligations in the Later Roman Republic,
Oxford 1965, 122.
26 D.4.9.3.1 (Ulp. 14 ad ed.): Ait praetor: ´nisi restituent, in eos iudicium dabo´. ex hoc edicto in factum
actio proficiscitur. sed an sit necessaria, videndum, quia agi civili actione ex hac causa poterit: si
quidem merces intervenerit, ex locato vel conducto: sed si tota navis locata sit, qui conduxit ex
conducto etiam de rebus quae desunt agere potest: si vero res perferendas nauta conduxit, ex locato
convenietur: sed si gratis res susceptae sint, ait Pomponius depositi agi potuisse. miratur igitur, cur
honoraria actio sit inducta, cum sint civiles: nisi forte, inquit, ideo, ut innotesceret praetor curam
agere reprimendae improbitatis hoc genus hominum: et quia in locato conducto culpa, in deposito
dolus dumtaxat praestatur, at hoc edicto omnimodo qui receperit tenetur, etiam si sine culpa eius
res periit vel damnum datum est, nisi si quid damno fatali contingit. inde Labeo scribit, si quid
naufragio aut per vim piratarum perierit, non esse iniquum exceptionem ei dari. idem erit dicendum
et si in stabulo aut in caupona vis maior contigerit. (Pretor kaže: „Ako ne vrate, dopustit ću protiv
njih tužbu.“ Taj edikt predviđa tužbu in factum. Ipak, treba razmisliti, je li uopće potrebna jer se
kod tog činjeničnog stanja može podići civilna tužba. Dakle, ako je ugovorena naknada, može se
tužiti iz najma ili iz ugovora o djelu. Ako je cijeli brod iznajmljen, onda najamnik može tužiti iz
najma i za stvari koje nedostaju. Naprotiv, ako je brodar preuzeo stvari radi transporta, može ga
se tužiti iz ugovora o djelu. Ali, ako su stvari besplatno preuzete, Pomponije kaže da se može tužiti
iz depozita. Pomponije se stoga začuđeno pita, zašto je uopće uvedena honorarna tužba, kad već
postoji civilna, najviše zbog toga, nastavlja on, jer je pretor toj vrsti ljudi htio jasno pokazati da
će se pobrinuti za to da se stane u kraj njihovom nepoštenju; i dalje, zbog toga jer se iz najma i
ugovora o djelu odgovara za kulpu, a iz depozita samo za dolus, pri čemu, prema tom ediktu, onaj
koji preuzima stvari, odgovara u svakom slučaju, čak i onda kada stvari propadnu bez njegove
krivnje ili im se nanese šteta, što se događa kada je šteta nastupila uslijed više sile. Zato Labeo piše
da ako je nešto propalo uslijed brodoloma ili napada gusara, nije neprimjereno dopustiti brodaru
prigovor. Isto treba odlučiti kada se u staji ili gostionici dogodi slučaj više sile. )
27 D.4.9.1.6: „Ait praetor: ´quod cuiusque salvum fore receperint´: hoc est quamcumque rem sive
262
III. Odgovornost za custodia
Spomenuti recept nastao je kao rezultat potrebe da se putnicima osigura

naknada uništenih, oštećenih, ili ukradenih stvari i u onim slučajevima koji se ne
mogu pripisati brodarovom dolusu ili kulpi, čije se postojanje zahtijeva temeljem
ugovora o najmu (locatio conductio). Premda su za visoki rizik nautae primali
veliku naknadu, ipak nisu odgovarali za custodia jer se smatralo da su prevožene
stvari izložene opasnosti od krađe, oštećenja ili uništenja voljom suugovaratelja.
Tim sporazumom, koji su, pored ugovora o najmu, sklapali exercitor navis i putnik,
brodar je preuzimao odgovornost da će preuzete stvari neoštećene dopremiti na
odredište. Sporno je jesu li svi conductores operis odgovarali za custodia, te je li
recept bio sredstvo putem kojeg je ta odgovornost trebala biti ublažena i svedena
samo na slučajeve kada je brodar odgovornost za custodia izričito preuzeo.28
Moguće je da su recept kao garanciju za osobnu prtljagu zaključivali putnici, budući
da je locatio conductio vectorum vehendarum fokusirana na putnike, pa custodia-
odgovornost nije imala smisla. Ako je zaključen ugovor locatio conductio rerum
vehendarum čiji je predmet prijevoz robe, brodar će odgovarati za kustodiju.29
Zagovornici suprotnog mišljenja smatraju da je ugovor mogao biti zaključen kao
locatio conductio rei, najam brodskog prostora, i brodar kao locator nije morao
odgovarati za kustodiju. Odgovornost za kustodiju nije se podrazumijevala ni kod
locatio conductio operis jer je brodar – conductor bio obvezan samo prevesti robu
u ugovoreno odredište.30 Locatio conductio operis povlači odgovornost samo za
kulpu što je bio razlog uvođenja pooštrene odgovornosti putem recepta.31 Custodia-
odgovornost nije primjenjivana u ugovorima u kojima je rizik od krađe ili oštećenja
njihov sastavni dio i gdje se izlaže opasnosti ono što je predano dužniku.32
Sporna je i pravna narav recepta: radi li se o samostalnom ugovoru ili o jednom
accidentale negotii, ugovaranom uz ugovor o najmu (locatio conductio). Zagovornici
teze da je receptum nautarum samo accidentale negotii koji nije moguć bez prethodno
zaključenog ugovora o najmu, pozivaju se na Ulpijanov tekst D.47.5.1.4, gdje se
receptum nautarum spominje u kontekstu prethodno zaključenog ugovora locatio
mercem receperint. inde apud Vivianum relatum est ad eas quoque res hoc edictum pertinere, quae
mercibus accederent, veluti vestimenta quibus in navibus uterentur et cetera quae ad cottidianum
usum habemus.“ (Pretor kaže: „Za ono što su u korist drugih preuzeli na čuvanje“; što znači, bilo
koja stvar ili roba koju su preuzeli. Otuda Vivianus obavještava da se taj edikt odnosi i na takve
stvari koje su pridošle uz robu, npr. odjeća koja se koristi na brodu, ili ono što se svakodnevno
upotrebljava.)
28 De Robertis, Receptum nautarum, 83.
29 Brecht, Zur Haftung, 99.
30 Thomas, Carriage by Sea, 489.
31 Meyer-Termeer, nav. dj., 177.
32 Zimmermann, nav. dj., 519; Kaser, RPR I, 508, 586.
263
conductio.33 Dok oni suprotnog mišljenja smatraju receptum nautarum samostalnim

ugovorom,34 koji je bio priznat po pretorskom pravu i prije nego li je nastao ugovor
o prijevozu u formi locatio conductio operis faciendi. Osim toga, sporno je i to je li
odgovornost ex recepto ugovorna,35 ili zakonska.36
Actio de recepto bila je reipersekutorna i povlačila je osudu in simplum. Pretor
je dopuštao tužbu ex recepto protiv brodara koji nije ispunio svoje obveze preuzete
zaključenjem recepta.
U već spomenutom Ulpijanovom tekstu D.4.9.1pr. pretor kaže da će dopustiti
tužbu protiv brodara, gostioničara i vlasnika staja ako ne vrate stvari koje su im
gosti povjerili. Izlažući značajke te tužbe Ulpijan u paragrafima D.4.9.3.4-5 ističe
da se radi o pretorskoj actio in factum, koja je bila usmjerena na vraćanje stvari,
odnosno naknadu štete (actio rei persecutoria).37 Actio ex recepto mogla se podići
i protiv nasljednika i nije bila vezana za rok (actio perpetua). Tužbena formula
sadržavala je condemnatio koja je glasila na quanti ea res erit, što znači da je tuženik
– exercitor bio obvezan platiti iznos koji je procjenjivan prema interesima tužitelja
(putnika, tj, naručitelja prijevoza).
Predmetom recepta bili su roba i stvari putnika koji su prevoženi brodom.
Kod ugovora locatio conductio personarum vehendarum pod prevoženom robom
podrazumijevao se samo prtljag putnika. Zaključujući pored ugovora o prijevozu i
receptum nautarum, brodar je preuzimao strogu odgovornost za prevožene stvari.
Exercitor je mogao zaključiti recept o trgovačkoj robi, pri čemu se odgovornost
protezala i na stvari i prtljagu eventualnih pratitelja robe.
33 De Robertis, Receptum nautarum, 52, 56; Van Oven nav. dj., 132; Thomas, nav. dj., 504.
34 Huvelin, nav. dj., 147; Sargenti, nav. dj., 150.
35 De Robertis, Receptum nautarum, 74; Kaser, RPR I, 585; Thomas, Carriage by Sea, 489. drže
receptum nautarum neformalnim obećanjem o garanciji, tj. dodatnim paktom ugovora locatio
conductio; Van Oven, nav. dj., 137. i Magdelain, nav. dj., 147. jednostranim preuzimanjem obveze;
Huvelin, nav. dj., 135; Brecht, nav. dj., 104; Betti, Instituzioni di diritto romano II, Padova 1962,
373. i Ménager, nav. dj., 177. samostalnim konsenzualnim ugovorom.
36 Goldschmidt, Das receptum nautarum, cauponum et stabulariorum, Zeitschrift für das gesamte
Handelsrecht 3 (1860), 62. i Kunkel, Römisches Recht, 1949, 240. smatraju da je odgovornost ex
recepto bila zakonska, tj. utemeljena na samom Ediktu, te da je receptum nautarum od početka
naturalium negotii, dok Sargenti, nav. dj., 133, 145; isti, Osservazioni sulla responsabilità, 553.
smatra da je odgovornost ex recepto nastajala već iz same činjenice da brodar nije izvršio činidbu
na koju se obvezao, bez ikakvog posebnog zaključenog pakta.
37 D.4.9.3.4-5 (Ulp. 14 ad ed.): Haec autem rei persecutionem continet, ut Pomponius ait, et ideo et in
heredem et perpetuo datur. 5. Novissime videndum, an eiusdem rei nomine et de recepto honoraria
actione et furti agendum sit: et Pomponius dubitat: sed magis est, ut vel officio iudicis vel doli
exceptione alterutra esse debeat. (Ta tužba uključuje povrat stvari, kako Pomponije kaže, i stoga,
daje se i protiv nasljednika i neograničeno. 5. Najzad, treba ispitati može li se podići zbog iste stvari
pretorska tužba iz recepta i tužba iz krađe; i Pomponije o tome dvoji; ali, ipak je pravilnije da se
treba zadovoljiti jednom od njih, tako što će sudac postupiti po službenoj dužnosti ili na temelju
prigovora prijevare.)
264
Na pitanje je li receptum nautarum primjenjivan i u prekomorskom i u riječnom

prometu, moguće je dati odgovor tek nakon analize Ulpijanovog teksta D.4.9.1.4, u
kojem se ističe da u Ediktu nema ni spomena o riječnim brodarima i splavarima,
premda je Labeo pisao da se ista pravila odnose i na njih.38 Budući da se u tekstu
ne spominju riječni prijevoznici, može se zaključiti da se u vrijeme uvođenja
Edikta, recept primjenjivao samo u pomorskom transportu. Vjerojatno se receptum
nautarum prvobitno odnosio samo na prekomorski transport, jer su rizici u
pomorskom prijevozu bili puno veći negoli u riječnom.
Međutim, Labeov stav pokazuje da je u njegovo vrijeme bilo sporno treba li se
receptum primjenjivati u riječnom prijevozu. Labeo je odlučio da ista pravila moraju
vrijediti u pomorskom i u riječnom transportu, na način da je odgovornost ex
recepto u pomorskom prometu ipak ograničena, tako da je isključena odgovornost
za propast i oštećenje stvari do kojih dođe uslijed brodoloma ili napada gusara.
Kada je riječ o području primjene receptuma nautaruma, bitno je ustanoviti
je li zaključivan samo u privatnom brodskom prijevozu, ili je i brodar u javnom
državnom sektoru bio obvezan preuzeti odgovornost za prevoženu robu putem
receptuma. Iz vrela koja se odnose na receptum nautarum, može se zaključiti da je
primjenjivan na privatnu inicijativu.
Tekstovi u Digestama odnose se na privatnopravni prijevoz robe; pravnici ne
govore o transportu robe za državu ni u vrijeme Labea ni u vremenu do Ulpijana.
Krajem 3. stoljeća, u postklasičnom razdoblju, uvedena je svečana obveza brodara
na prijevoz annona, a od 4. stoljeća pa nadalje više nema govora o prijevozu za
državu na slobodnoj osnovi.
Tako odgovor na pitanje je li onaj koji je vršio taj prijevoz zaključivao locatio
conductio s pridodanim receptum nautarumom, mora biti niječan.
Putem recepta exercitor je jamčio da će preuzete stvari dobro čuvati i neoštećene
prevesti: „res salvas fore“. Tu se postavlja važno pitanje opsega brodarove
odgovornosti, posebice za slučaj više sile.39
38 D.4.9.1.4 (Ulp. 14 ad ed.): De exercitoribus ratium, item lyntrariis nihil cavetur: sed idem constitui
oportere Labeo scribit, et hoc iure utimur. (O riječnim brodarima i isto tako o splavarima u ediktu
nije ništa određeno; ali Labeo piše da za njih mora isto vrijediti i po tom pravilu ćemo postupati.)
39 Brodar koji je zaključio locatio conductio operis faciendi nije odgovarao ex locato conducto za
štetu i gubitke na teretu i stvarima putnika do kojih je došlo uslijed više sile, npr. napada gusara
ili drugih neprijateljski raspoloženih osoba, brodoloma, požara i posebno visokog vodostaja;
za smrt prevoženih putnika i životinja koja se ne može pripisati krivnji brodara ili njegovog
osoblja, bjekstvo robova koje nije trebalo nadzirati. O navedenim slučajevima vidi: D.13.6.18.pr.;
D.44.7.1.4; D.50.17.23. U D.19.2.25.6 viša sila se označava kao „vis maior“; u D.13.6.18.pr. kao
„casus . . . quibus resisti non possit“ (događaji od kojih se ne može obraniti); D.44.7.1.4: „si maiore
casu, cui humana infirmitas resistere non potest“ (važan događaj kojeg ljudska slabost ne može
odvratiti); D.4.2.2: „Vis autem est maioris rei impetus, qui repelli non potest“ (Viša sila je iznenadni
nastup važnog događaja kojeg se ne može otkloniti); D.19.2.15.2 „. . . . vim, cui resisti non potest“
265
U tekstu D.4.9.3.1 Ulpijan govori o odgovornosti exercitora za štetu nastalu na

stvarima putnika, bez obzira na krivnju.40
Ulpijan najprije kaže da je onaj koji je putem recepta preuzeo obvezu jamčiti za
tuđe stvari, odgovoran i u slučaju kada su stvari uništene ili oštećene na bilo koji
način, bez njegove krivnje. Iz toga bi se moglo zaključiti da je brodar odgovarao bez
obzira na svoju krivnju, čak i u slučaju više sile.
Međutim, nakon toga Ulpijan se poziva na Labea koji je pisao da nije nepravično
dopustiti mu exceptio u slučaju brodoloma ili napada gusara. Kada se usporede ta
dva mišljenja, postaje očito da je Labeovo mišljenje interpolirano. Ulpijan jasno
kaže da exercitor prema prvobitnom tekstu edikta u potpunosti odgovara temeljem
recepta, i za višu silu.
Dakle, u vrijeme Labea uveden je prigovor za slučaj da su šteta ili gubitak
nastupili uslijed brodoloma ili gusarskog napada. U svim ostalim slučajevima više
sile, brodar je ostajao obvezan.
Moguće je da je nakon Labea pretor proširio taj prigovor na još neke slučajeve
više sile koji su izjednačeni s brodolomom i napadom gusara, kao što je bio udar
groma, uslijed kojeg je prevožena roba oštećena ili uništena. Ipak, taj prigovor u
vrijeme Gaja i Ulpijana nije predviđen kao opća iznimka, i tako proširen na sve
oblike više sile, što je očito iz Gajevog i Ulpijanovog stava da je brodar temeljem
recepta odgovoran ne samo za kustodiju, nego i za štetu koju su nanijele treće osobe.
Ulpijan opširno obrazlaže rečenicu „nisi restituent, in eos iudicium dabo“,
pitajući se zbog čega je bilo potrebno uvoditi honorarnu actio ex recepto, kad je
ugovorni partner već imao civilnu ugovornu tužbu. U odgovoru na to pitanje
poziva se na Pomponija, koji ističe da je brodarova odgovornost temeljem ugovora
locatio conductio bila ograničena na kulpu, dok je temeljem recepta odgovarao
neograničeno za štetu i gubitak stvari, bez obzira na svoju krivnju. U Justinijanovom
pravu odgovornost ex recepto nije više sadržavala nikakvu garanciju za višu silu što
je očito iz teksta D.4.9.3.1, pa je ta odgovornost ograničena na kustodiju.
Brodar je mogao isključiti svoju odgovornost putem praedicere ako bi se putnik
s tim složio (consentire).41 O mogućnosti isključenja brodarove odgovornosti
(silu kojoj se ne možemo oduprijeti)

40 Vidi napomenu br. 26 u ovom tekstu.
41 Zimmermann, nav. dj., 520. ističe da je postojala tendencija da se ujedine obveza na prijevoz i
obveza na vraćanje tereta, te da se približe, i najzad, stope receptum i conductio-odgovornost, tako
da se ono što je do tada smatrano samo kao accidentale negotii, promatra praktički kao naturale
negotii uz ugovor o pomorskom prijevozu. Ali, kada je i kako došlo do tog razvitka, još uvijek je
nejasno. De Robertis, Receptum nautarum, 61. i Brecht, nav. dj., 112. smatraju da je do te promjene
moglo doći samo u postklasičnom pravu; suprotno Ude, nav. dj., 66. i Meyer-Termeer, nav. dj.,
201. koji tvrde da ni do kakvih promjena nije došlo ni u klasičnom, ni u postlasičnom pravu. Vidi:
Arangio-Ruiz, nav. dj., 103; Van Oven, nav. dj., 148; Luzzatto, nav. dj., 170; Magdelaine, nav. dj.,
266
raspravlja Ulpijan u 18. knjizi Komentara o ediktu, gdje govori o actio damni in
factum adversus nautas, kao dodatku uz lex Aquilia.42
Brodar mora odgovarati za radnje svih članova posade, neovisno od tog jesu
li slobodni ili robovi, a to proizilazi iz činjenice da ih je on sam i na vlastiti rizik
angažirao.43 Ulpijan naglašava da exercitor ipak odgovara samo u slučaju kada je
šteta nanesena na brodu. Za štetu do koje je došlo izvan broda, čak ako su je nanijeli
članovi posade, ne mora odgovarati.
Pravna narav recepta vremenom je promijenjena tako da je od specijalnog
ugovora o osiguranju, zaključivanog pored ugovora o prijevozu, postao zakonska
obveza na garanciju, koja je prešutno nastajala čim bi roba, koja je bila predmetom
ugovora o prijevozu, bila ukrcana. Pri tome je sporno kada je do toga došlo. Postoje
mišljenja da je promjena izvršena u klasičnom razdoblju, a kao glavni argument
navodi se da Gaj u tekstu D.4.9.5 govori o odgovornosti za custodia ex locato conducto,
iz čega proizilazi da je već u Gajevo vrijeme receptum nautarum bio naturale
negotii ugovora locatio conductio. Zagovornici tog mišljenja smatraju da i Ulpijan
u tekstovima D.4.9.1.644 i D.4.9.1.845 govori o zakonskoj obvezi na odgovornost,
te da „recipere“ u tim tekstovima znači „preuzeti“.46 Temeljem D.4.9.1.8 brodar je
odgovarao na osnovi receptum nautaruma samo za radnje članova posade i putnika.
No, budući da se u praksi od brodara koji je zaključio recept zahtijevala potpuna
odgovornost, pretor je naknadno uveo iznimku za brodolom i gusarski napad.
148; Thomas, Carriage by Sea, 498; Kaser, RPR I, 585; RPR II, 408,. n. 57.
42 Brecht, Zur Haftung, 114, Huvelin. nav. dj., 146; De Robertis, nav. dj., 62; Thomas, Juridical
Aspects of Carriage by Sea, 141. Suprotnog je mišljenja Meyer-Termeer, nav. dj., 207-208. koja
smatra da se iz činjenice da se praedictio nalazi u titulu o receptum nautarum, ne može izvesti
zaključak da je odgovornost ex recepto u Justinijanovom pravu nastajala prešutno, ako je brodar ne
bi izričito isključio. Kompilatori su smatrali da se Ulpijanova primjedba o isključenju brodarove
odgovornosti, odnosi na actio damni in factum adversus nautas, a ne na receptum nautarum; osim
toga, kompilatori su bili svjesni razlike koja dijeli actio damni in factum adversus nautas i receptum
nautarum, što je očito iz teksta D.4.9.7.1.
43 Kirschenbaum, Sons, Slaves and Freedmen in Roman Commerce, Jerusalem/Washington, D.C.
1987, 119.
44 Vidi napomenu br. 27 u ovom tekstu.
45 D.4.9.1.8 (Ulp. 14 ad ed.): Recipit autem salvum fore utrum si in navem res missae ei adsignatae
sunt: an et si non sint adsignatae, hoc tamen ipso, quod in navem missae sunt, receptae videntur? et
puto omnium eum recipere custodiam, quae in navem illatae sunt, et factum non solum nautarum
praestare debere, sed et vectorum, (Preuzima li odgovornost za čuvanje stvari unesenih na brod
onaj kojem su predane, ili se smatra da su samim tim što su unesene na brod, stvari predane na
čuvanje, čak i onda kada nisu predane? Mišljenja sam da brodar preuzima čuvanje svih stvari koje
su unesene na brod i da on odgovara ne samo za djela članova posade, nego i putnika,)
46 Opširnije vidi: Mitteis, Römisches Privatrecht bis auf die Zeit Diokletians, Leipzig 1908, 259;
Luzzatto, nav. dj., 167; Brecht, nav. dj., 84; De Robertis, Rec. naut., 99; isti, IURA IV (1953), 345;
isti, Labeo 11 (1965), 380; Sargenti, nav. dj., 153; Thomas, Carriage by Sea, 489; isti, Juridical
Aspects of Carriage by Sea, 139; ; Ménager, nav. dj., 407; Kaser, RPR I, 585; Arangio-Ruiz, nav. dj.,
103.
267
Prema suprotnim mišljenjima, iz navedenih tekstova ne može se zaključiti da

Gaj nije pravio nikakvu razliku između locatio conductio i receptum nautarum kao
izvora odgovornosti za kustodiju, što bi trebalo značiti da je brodar u njegovo vrijeme
preuzimao zakonsku obvezu za kustodiju, kada bi zaključio ugovor o prijevozu.
Osim toga, ni u Ulpijanovo vrijeme recept nije bio zakonska obveza. To je očito
iz teksta D.47.5.1.4 u kojem Ulpijan govori o actio furti in factum adversus nautas
caupones stabularios.47 Iz teksta se može zaključiti da je i u Ulpijanovo vrijeme
temelj odgovornosti ex recepto bio posebni konsenzualni ugovor koji je zaključivan
pored ugovora o prijevozu. U tom tekstu Ulpijan najprije kaže da je brodar obvezan
naknaditi štetu nastalu uslijed krađe koju je počinio član posade. Oštećeni je mogao
birati hoće li samog kradljivca tužiti s actio furti civilis ili brodara s actio furti in
factum adversus nautas.
U sljedećem paragrafu (D.47.5.1.4) Ulpijan nastavlja, da ako je brodar ipak
zaključio recept, oštećeni nije mogao tužiti kradljivca osobno, nego brodara s actio
ex recepto koji temeljem recepta odgovara za kustodiju, a time i za neskrivljenu
krađu koju je počinio treći. Exercitor je mogao tužiti kradljivca s actio furti civilis.
Očito je da se u tom tekstu govori o ugovornoj odgovornosti ex recepto. Rečenica
„quod si receperit salvum fore“ pokazuje da exercitor odgovara za custodia samo ako
je pored ugovora o prijevozu zaključen poseban ugovor o osiguranju.
Budući da se spominje u kontekstu prethodno zaključenog ugovora o pomorskom
prijevozu koji je ugovaran u nekom od oblika kontrakta locatio conductio (D.4.9.4.2;48
D.4.9.5.pr.-1; D.4.9.1.8; D.47.5.1.4), recept je u razdoblju klasičnog prava bio
accidentale negotii uz kontrakt locatio conductio.49 Zaključenje ugovora nije ovisilo o
predaji stvari na prijevoz. Tijekom vremena sporazum je pretrpio značajne promjene.
Ipak, u Ulpijanovo vrijeme još uvijek se radi o posebnom konsenzualnom ugovoru
zaključivanom pored ugovora o prijevozu. U postklasičnom pravu receptum
nautarum izgubio je karakter specijalnog konsenzualnog ugovora o garanciji i
postao naturale negotii kontrakta locatio conductio.
47 D.47.5.1.4 (Ulp. 38 ad ed.): Quod si receperit salvum fore caupo vel nauta, furti actionem non
dominus rei subreptae, sed ipse habet, quia recipiendo periculum custodiae subit. (Ali, ako gostioničar
ili brodar preuzmu na sebe čuvanje stvari, ne pripada vlasniku ukradene stvari actio furti, nego
njemu samome jer preuzima teret custodia-odgovornosti.)
48 D.4.9.4.2 (Paul. 13 ad ed.): Vivianus dixit etiam ad eas res hoc edictum pertinere, quae post impositas
merces in navem locatasque inferentur, etsi earum vectura non debetur, ut vestimentorum, penoris
cottidiani, quia haec ipsa ceterarum rerum locationi accedunt. (Vivianus je rekao da ovaj edikt
vrijedi i za one stvari koje će biti unesene na brod tek nakon što bude ukrcana roba radi koje je
zaključen ugovor o prijevozu, pa i onda kada za nju ne treba platiti nikakvu prijevozninu, kao što
su odjeća i dnevne zalihe hrane, budući da su te stvari zajedno s ostalim stvarima obuhvaćene
ugovorom o prijevozu.)
49 Arangio-Ruiz, nav. dj., 108-110. i Magdelain, nav. dj., 149, n. 331 ističu da je receptum nautarum
u klasičnom razdoblju smatran prešutno zaključenim, kada bi roba radi koje je sklopljen ugovor o
prijevozu, bila unesena na brod.
268
U Justinijanovom pravu smatra se zakonskom obvezom koja je prešutno

nastajala već u momentu ulaska putnika, odnosno utovara robe, što je očito iz
tekstova D.4.9.1.150 i D.4.9.1.8, gdje se kaže da je sporazum o osiguranju nastajao
već u momentu kada su putnici s prtljagom ili robom pristigli na brod,51 kao
i teksta D.4.9.7pr., u kojem se govori o praedictio koju je brodar morao jasno
očitovati ako je htio isključiti svoju odgovornost, koja se inače podrazumijevala.52
Prema prvobitnom tekstu Edikta custodia ex recepto obuhvaćala je sve oblike više
sile (D.4.9.3.1), a u vrijeme Labea uveden je prigovor za slučajeve da su šteta ili
propast stvari uzrokovani brodolomom ili gusarskim napadom. U Justinijanovom
pravu odgovornost ex recepto nije više sadržavala garanciju za višu silu što je očito
iz dodatne rečenice nisi si quid damno fatali contingit u D.4.9.3.1, tako da je ta
odgovornost ograničena na kustodiju.
50 D.4.9.1.1 (Ulp. 14 ad ed.): Maxima utilitas est huius edicti, quia necesse est plerumque eorum fidem
sequi et res custodiae eorum committere. ne quisquam putet graviter hoc adversus eos constitutum:
nam est in ipsorum arbitrio, ne quem recipiant, et nisi hoc esset statutum, materia daretur cum
furibus adversus eos quos recipiunt coeundi, cum ne nunc quidem abstineant huiusmodi fraudibus.
(Korist ovog edikta je prevelika jer je često nužno pouzdati se u poštenje takvih ljudi i prepustiti
im stvari na čuvanje. I nitko ne treba misliti da je taj propis, upravljen prema njima, suviše strog.
Jer je njihova slobodna odluka, hoće li nekoga primiti i ako to pravilo ne bude poštivano, pružila bi
im se prilika udružiti se s kradljivcima protiv ljudi koje su primili, posebice stoga što se ni do sada
nisu klonili takvih prijevara.)
51 Meyer-Termeer, nav. dj., 203-205. i Ude, Das receptum nautarum, ZSS 12 (1891), 66-74. smatraju
da navedeni tekst, posebice izraz „et nisi hoc esset statutum“ koji se izravno odnosi na edikt,
pokazuju da u Ulpijanovo vrijeme još uvijek nije došlo do promjene u pravnoj naravi recepta.
Tekst također nije dokaz, bez obzira na sumnje na moguće interpolacije kompilatora ili glosatora,
da je u Justinijanovom pravu receptum nautarum bio zakonska obveza koja je prešutno nastajala
u momentu utovara robe. Suprotnog su mišljenja De Robertis, Receptum nautarum, 137, n. 1 i
Brecht, Zur Haftung, 114-116. koji smatraju da je dio teksta iz D.4.9.1.1 od et nisi do fraudibus
prvobitno pripadao u actio furti adversus caupones et stabularios, a da su ga kompilatori preuzeli
u titul o receptum nautarum kako bi pokazali da je recept ostvarivan prešutno, čim bi putnici s
prtljagom stupili na brod, te da je odgovornost ex recepto postala zakonskom u postklasičnom
pravu. Sl. Arangio-Ruiz, nav. dj., 108; Magdelaine, nav. dj., 149, n. 331, 151; Partsch, nav. dj., 405,
n. 3. Autori koji smatraju da je recept u postklasičnom pravu izgubio karakter konsenzualnog
ugovora o garanciji pozivaju se na tekstove D.4.9.1.1; D.4.9.1.8 i D.4.9.7pr. Vidi: Huvelin, nav. dj.,
146; De Robertis, nav. dj., 61-92; Brecht, nav. dj., 112, 119; Thomas, Juridical Aspects of Carriage
by Sea, 141; Ménager, nav. dj., 200.
52 D.4.9.7pr. (Ulp. 18 ad ed.): Debet exercitor omnium nautarum suorum, sive liberi sint sive servi,
factum praestare: nec immerito factum eorum praestat, cum ipse eos suo periculo adhibuerit. sed
non alias praestat, quam si in ipsa nave damnum datum sit: ceterum si extra navem licet a nautis,
non praestabit. item si praedixerit, ut unusquisque vectorum res suas servet neque damnum se
praestaturum, et consenserint vectores praedictioni, non convenitur. (Brodar mora odgovarati za
djelanja svih svojih članova posade, bilo da su slobodni ili robovi. I opravdano mora odgovarati
za njihove radnje jer ih je angažirao na vlastiti rizik. Ipak, odgovarao je samo onda kada je šteta
nanesena na samom brodu; naprotiv, ako je šteta nanesena izvan broda, čak i od članova posade,
on ne odgovara. Isto tako, ne može biti tužen ako je objavio da svaki putnik treba paziti na svoje
stvari i da neće odgovarati za štetu, a putnici se s tim suglase. )
269
Tekst D.4.9.7pr. predstavlja jedan od dokaza da je u Justinijanovom pravu recept

bio zakonska obveza, te da je u nedostatku objavljene praedictio, odgovornost ex
recepto nastajala prešutno, već zaključenjem ugovora o prijevozu (locatio conductio
operis).
IV. Zaključak
Sve brži razvitak pomorstva i pomorske trgovine krajem razdoblja Republike

zahtijevali su dodatna pravna sredstva, putem kojih su putnici, trgovci i prevožena
roba trebali dobiti pojačanu pravnu zaštitu. Budući da su ugovori o pomorskom
prijevozu najčešće zaključivani u formi kontrakta locatio conductio, brodari su
odgovarali samo za dolus i kulpu. Kako bi osujetio razne oblike njihova nepoštenog
ponašanja, pretor je, vjerojatno u zadnjim desetljećima 1. st. p.n.e., uveo edikt de
receptis kojim je odgovornost pomorskih prijevoznika pooštrena do kustodije.
Brodar (exercitor) obvezivao se da će trgovačku robu koju je primio na prijevoz, kao
i prtljagu putnika neoštećene dopremiti u ugovoreno odredište, te da će odgovarati
za svaku štetu i gubitak do kojih na tim stvarima dođe, bez obzira na svoju krivnju
(salvum fore recipere). Smatra se da je nakon Labea brodarova odgovornost donekle
ublažena, jer mu je dopušten prigovor u slučajevima brodoloma i napada gusara.
Obzirom da se spominje u kontekstu prethodno zaključenog ugovora o pomorskom
prijevozu koji je ugovaran u nekom od oblika kontrakta locatio conductio (D.4.9.4.2;
D.4.9.5.pr.-1; D.4.9.1.8; D.47.5.1.4), sporazum o preuzimanju odgovornosti do
kustodije u razdoblju klasičnog prava bio je accidentale negotii uz kontrakt locatio
conductio. Sklapan je neformalnom suglasnošću volja stranaka. Zaključenje ugovora
nije ovisilo o predaji stvari na prijevoz. U Ulpijanovo vrijeme još uvijek se radi o
posebnom konsenzualnom ugovoru zaključivanom pored ugovora o prijevozu. Taj
je sporazum u postklasičnom pravu izgubio karakter specijalnog konsenzualnog
ugovora o osiguranju i postao naturale negotii kontrakta locatio conductio. U
Justinijanovom pravu smatra se zakonskom obvezom koja je prešutno nastajala
već u momentu ulaska putnika, odnosno utovara robe, što je očito iz tekstova
D.4.9.1.1 i D.4.9.1.8, kao i teksta D.4.9.7pr. u kojem se govori o praedictio koju je
brodar morao jasno očitovati ako je htio isključiti svoju odgovornost, koja se inače
podrazumijevala. Prema prvobitnom tekstu edikta custodia ex recepto obuhvaćala
je sve oblike više sile (D.4.9.3.1), ali je u vrijeme Labea uveden prigovor za slučajeve
da su šteta ili propast stvari uzrokovani brodolomom ili gusarskim napadom. Za
razliku od klasičnog prava, Justinijanovo pravo ne predviđa odgovornost za višu
silu.
270
Samir Aličić
PERSONIFIKACIJA PRAVIČNOSTI (AEQUITAS) NA

RUDNIČKOM NOVCU PROVINCIJA DALMACIJE I
PANONIJE U VREME CARA TRAJANA
Sažetak
Predmet istraživanja je personifikacija Pravičnosti (Aequitas) na rimskom novcu
kovanom u vreme imperatora Trajana za isplatu osoblja rudnika (tzv. rudnički
novac) na području provincija Dalmacije i Panonije, koje je pored drugih delova
Zapadnog Balkana, obuhvatalo i današnjuBosnu i Hercegovinu. Autor nastoji da
ukaže da je ženska figura na njihovom reversu personifikacija rimskog principa
Pravičnosti, koje predstavlja važan koncept u rimskoj pravnoj teoriji i praksi, kao i
da objasni značenje ovog koncepta, te njegov odnos sa konceptom Pravde (Iustitia),
te da ukaže na politički i propagandni značaj predstave Aequitas na novcu.
Ključne reči: Rimsko pravo, numizmatika, rimski novac, rudnički novac, rimska
doktrina o pravu, pravičnost, Aequitas, pravda, Iustitia.
Uvod
Područje današnje Bosne i Hercegovine, kao i drugih oblasti koje pripadaju
regiji nama poznatoj kao Zapadni Balkan a Rimljanima kao Ilirik, bilo je tokom
više vekova deo Rimske Imperije, te se ova zemlja može pohvaliti da je jedna od
„klasičnih teritorija“ rimskog prava, u kojima je ono primenjivano još u antici,
davno pre nego što je putem recepcije osvojilo veliki deo sveta. O njegovoj primeni
ima dosta podataka u pravnim, literarnim i epigrafskim izvorima, a izvesno je da
su i neki od poznatih rimskih pravnika proveli deo života na ovim prostorima.1 No,
možemo se s pravom zapitati, u kolikoj je meri običan čovek u to vreme bio upoznat
sa izvanredno rafiniranim i složenim pravom drevnog Rima? Ovo tim pre kad se
radi o današnjoj Bosni, zemlji u unutrašnjosti Balkana, koja je u ono vreme bila
podjednako udaljena kako od gradovima načičkanog obalnog područja Jadrana,
tako i od jako utvrđenog limesa na severu, te je uticaj rimske civilizacije bio manji,
1 Ovim problemom bavila se nekolicina, uglavnom hrvatskih, autora. Videti popis literature u: M.
Petrak: Il diritto romano nella Croazia contemporanea, Diritto e storia 2/2003, nap. 3, 4 i 5. http://
www.dirittoestoria.it/tradizione2/Petrak-Diritto-romano-Croazia.htm
271
i većina stanovništva živela u plemenskim zajednicama, verovatno na način koji se

nije mnogo promenio od praistorije.
Predstave na novcu, kao možda jedino tadašnje sredstvo masovne propagande,
mogle su imati izvesnu ulogu u propagiranju pojedinih rimskih političkih, ali i
pravnih ideja na ovim prostorima. Budući da se radi o širokoj temi, pokazaćemo
to na jednom konkretnom primeru: personifikaciji Pravičnosti (Aequitas) na
rudničkom novcu provincija Dalmacije i Panonije u vreme imperatora Trajana.
Poznate su nam tri takve serije novca:
1) Cohen 2.2.180:
Avers: Bista cara Trajana okrenuta na desno, natpis: IMP CAES NERVA TRAIAN
AVG GER DAC PM TRP COS VI PP.
Revers: Stojeća ženska figura Ekvitas sa rogom izobilja u desnoj i terazijama u
levoj ruci. Natpis METALLI VLPIANI PAN. (slika br. 1)
2) Cohen 2.2.181:
Avers: Bista cara Trajana okrenuta na desno, natpis: IMP CAES NERVA
TRAIAN AVG GER DAC без ознаке конзулата, и натписом METALLI VLPIANI
без ознаке провинције.
levoj ruci, natpis METALLI VLPIANI.
3) Cohen 2.2.183:
Avers: Bista cara Trajana okrenuta na desno, natpis: IMP TRAIANО AVG GER
DACICО TRP COS V.
levoj ruci, natpis METALLI VLPIANI DELM.
Br.1:
272
Samir Aličić
PERSONIFIKACIJA PRAVIČNOSTI (AEQUITAS) NA RUDNIČKOM NOVCU PROVINCIJA DALMACIJE
I PANONIJE U VREME CARA TRAJANA
Poreklo i područje važenja novca

Ove rimske monete spadaju u tzv. rudnički novac (nummi metallorum). Radi se
o rimskom novcu koji je kovan za potrebe isplate osoblja rudnika. Naime, rimski
rudarski okruzi činili su posebne administrativne jedinice izdvojene od okolnog
područja, a pod posebno strogim režimom nadzora carskih činovnika bili su
rudnici plemenitih metala.2 Oni su ponekad kovali sopstveni novac. Prva rudnička
kovanja vezuju se za period vladavine imperatora Oktavijana Avgusta i za rudnike
u rimskoj provinciji Betika u današnjoj Španiji.3 No, ovakve monete bile su posebno
karakteristične za područje Ilirika, tj. provincija Dalmacije, Panonije, Norika i
Gornje Mezije, koje danas uobičajeno označavamo kao Zapadni Balkan, što ne treba
da čudi jer je ovo bila jedna od najbogatijih rudonosnih oblasti Rimskog carstva.4 Za
ilirske rudnike, rudnički novci su kovani u periodu od oko sto godina, koji možemo
približno odrediti kao razdoblje od druge polovine prvog do druge polovine drugog
veka od Domicijana do Antonina Pija. U pitanju je bio mali bronzani novac koji je
imao vrednost kvadransa, i tesno je povezan sa sličnim monetama u numizmatici
poznatim kao „anonimni kvadransi“.5
Vreme kada je ovaj novac iskovan možemo odrediti samo približno. Serija gore
opisana pod brojem jedan kovana je za vreme Trajanovog šestog konzulata, dakle
od 111 do 117, a onaj pod brojem tri za vreme petog konzulata, dakle od 103 do
111 godine.6 No, ni ovo ne mora biti uzeto kao sigurno, jer je moguće da se lik cara
i njegova titulatura na aversu u stvari odnose na vreme osnivanja rudnika za čije je
područje novac važio.7 Što se tiče novčića pod brojem dva, njegova bliža datacija
nije moguća jer nema oznake konzulata. Jedino možemo tvrditi da nije mogao biti
2 A. Škegro: Rimski rudnički novac, Opuscula arheologica 18/1994, str. 173.

3 Škegro: Rimski rudnički novac, str. 173-174.
4 O rimskom rudarstvu na ovom području videti npr. S. Dušanić: Roman mining in Illyricum –
Historical aspects, L’Illirico nell’età greca e romana, Atti del convegno internazionale, Cividale
del Friuli 25-27 settembre 2003, Pisa, str. 247-270; A. Škegro: Eksploatacija srebra na području
rimskih provincija Dalmacije i Panonije, Opuscula arheologica 22/1998, str. 89-117; E. Imamović:
Eksploatacija zlata i srebra u rimskoj provinciji Dalmaciji, Godišnjak Društva istoričara Bosne i
Hercegovine 21-27/1976, str.7-27; E. Pašalić: O antičkom rudarstvu u Bosni i Hercegovini, GZM
n. s. Arheologija 9/1954, str. 47-75; E. Veletovac: Istočnobosanska rudarska oblast, Godišnjak CBI
– ANUBIH 43/2014, str.113-120. Videti i A. M. Hirt: Imperial Mines and Quarries in the Roman
World: Organizational Aspects (27 BC – AD 235), Oxford 2010.
5 Više o rudničkom novcu uopšte videti u Škegro: Rimski rudnički novac, 173-180 i B. Zmajić:
Rudnički novci Rimskog carstva, Numizmatičke vijesti, 11 – 21/1964, str. 1-11. V. Simić – M.
Vasić: Composition chimique de la monnaie des mines, Numizmatičar 8/1985, str. 36-44; V. Simić
– M. Vasić: La monnaie des mines romaines de l’Illyrie, Revue numismatique 19/1977., str. 48-
61; B. Woytek: Die Metalla – Pragungen des Kaisers Traian und seiner Nachfolger, Numismatische
Zeitschrift 111 – 12/2004, str. 35-68.
6 S. Stamenković: Nalaz rudničkog novca i anonimnog kvadransa iz Singidunuma, Numizmatičar
28/2010, str. 9-19.
7 Škegro: Rimski rudnički novac, str. 174.
273
iskovan pre Trajanovih dačkih ratova, jer imperator u svojoj tituli već ima titulu
dačkog pobednika (DACicus).
Što se tiče mesta emisije ovih novčića, njega nije moguće utvrditi čak ni
približno. Reversna legenda označava područje važečeg opticaja novca a ne mesto
kovanja. U nauci su izneta različita stanovišta o tome gde su rudnički novci kovani:
u samim rudarskim okruzima kojima su bili namenjeni; u Rimu; u Viminacijumu;
na području planine Kosmaj u današnjoj Srbiji, itd.8
No, reversne legende nam bar pružaju dragocene podatke o području važenja
ovih moneta. Postoji mišljenje da reč metalla u rudničkoj legendi znači da novac
važi na području rudničkog okruga, dok reč metalli znači da važi u svim rudnicima
naznačene provincije.9 One sa natpisom METALLI VLPIANI PAN(nonici) bile su
namenjene rudarskim okruzima provincije Panonije, a oni sa natpisom METALLI
VLPIANI DELM(atici) na području rudarskih okruga provincije Dalmacije. Što se
tiče serije sa natpisom METALLI VLPIANI, o njenom području važenja možemo
samo da nagađamo.10
Svi pomenuti okruzi prostirali su se bar delom na području današnje Bosne, te
se ti novčići mogu smatrati posebno karakterističnim za ovo područje. Upravne
nadležnosti u rudarskim okruzima bile su po pravilu podeljene između lokalnog
vicus-a, odnosno rudarskog naselja, i obližnjeg većeg grada, municipije ili kolonije.
Rudnici zlata i srebra bili su pod neposrednom državnom kontrolom, i njima su
rukovodili carski činovnici u rangu prokuratora, dok su rudnici gvožđa ostali
pod kontrolom privatnih koncesionara, ali se njihov stvarni režim uprave nije
mnogo razlikovao, zbog polu-službenog statusa njihovih upravljača, konduktora.
Provincija Panonija imala je verovatno dva rudarska okruga, oba na južnim,
brdovitim granicama prema Dalmaciji, od kojih je prvi bio u okolini današnje
Ljubije sa upravom u obližnjem vicus-u i u susednoj Sisciji (današnjem Sisku), a
drugi u dolini Drine sa upravom u stanici Gensis i Sirmijumu. Upravna organizacija
dalmatinskih rudnika je manje jasna, ali izgleda da su postojala četiri rudarska
okruga: u današnjoj severozapadnoj Bosni sa sedištem u municipijumu Salvium;
u centralnoj Bosni sa sedištem u mestu Ad Matricem nedaleko od Gornjeg Vakufa;
u dolini Drine sa sedištem u mestima Argentaria i Domavia (današnja Srebrenica);
i delovima istočne Bosne i Sandžaka, sa mogućim sedištem u municipiumu S kod
Pljevalja. Rudnici dve provincije izgleda da su bili blisko integrisani, i da su rudnici
8 Škegro: Rimski rudnički novac, str. 175-176; 261-262.

9 Škegro: Rimski rudnički novac, str. 174; Dušanić: op. cit. 249. doduše, neki autori ne isključuju
mogućnost da je forma metalli (umesto metalla) u stvari koruptela, iskvareni oblik latinske reči,
što bi ukazivalo na to da su novčići kovani lokalno. Tako, D. Rendić-Miočević: Illyrico-pannonica
kao tema legendi u rimskoj numografiji, VAMZ 13/1990, str. 78-79. Videti i S. Dušanić: Heterokličko
metalli u natpisima rudničkog novca, Živa antika 21 – 2/1971, str. 535 i dalje.
10 Zanimljivo je mišljenje po kome su oni važili za kosmajske rudnike u današnjoj centralnoj Srbiji.
Tako, Stamenković: Ibid.
274
Samir Aličić
srebra (argentariae) u dolini Drine, a možda i rudnici gvožđa (ferrariae) u zapadnoj

Bosni bili izvesno vreme ujedinjeni u jedinstvene rudarske okruge.11 Štaviše, svi
rudnici dve provincije su od vremena Marka Aurelija bili objedinjeni u okviru
jedinstvene prokurature rudnika Panonije i Dalmacije sa sedištem u Domaviji na
području današnje Srebrenice, da bi od vremena njegovog naslednika Komoda
pod jedinstvenom upravom ostali samo rudnici srebra. No, nema naznaka da je u
vreme kada su ovi novčići iskovani postojala objedinjena uprava, te ostaje nejasno
po čijem ovlašćenju su ovi novci kovani?
Personifikacija pravičnosti (Aequitas)

Danas preovlađuje mišljenje, koje je još davno izneo Bartol Zmajić, da je
ženska figura na reversu ove tri serije rudničkog novca personifikacija Pravičnosti
(Aequitas),12 te se i mi možemo priključiti ovom mišljenju, pre svega zbog izuzetne
sličnosti prikaza Ekvitas sa njenim prikazima na drugim rimskim novčićima.
Naime, likovna personifikacija Pravičnosti počinje da se javlja verovatno u
vreme imperatora Avgusta, u skladu sa imperijalnom politikom odavanja počasti
personifikovanim građanskim vrlinama (Virtus, Pax, Concordia, Valor, Clementia,
Constantia, itd.). U skladu sa time je i njena relativno česta pojava na carskom
novcu, i to u dosta dugom vremenskom periodu od 68 do 305 godine. Uglavnom je
prikazivana u liku žene koja u jednoj ruci drži terazije (vagu sa dva tasa) a u drugoj
obilnicu (rog izobilja) ili skiptar, najčešće u stojećem stavu.
Ispočetka, razlika između prikaza Ekvitas i boginje pravde, Justicije (Iustitia),
bila je prilično upadljiva; za razliku od blage i dobronamerne Ekvitas, Justicija
je prikazivana na nešto autoritativniju način, kao žena koja sedi na prestolu i u
rukama drži pateru (posudu za izlivanje tečnosti) i skiptar ili maslinovu granu.
Vremenom, Justicija počinje da se prikazuje na isti način kao Ekvitas, u stojećem
stavu i sa vagom i obilnicom.13
Poreklo ovakvih likovnih prikaza nije sasvim jasno, i moglo bi biti predmet
posebnog istraživanja; kao na moguće uzore za Ekvitas možemo ukazati na
egipatsku boginju Maat i grčka božanstva Temis i Dike, dok rani prikazi Justicije
liče na grčku boginju Nemezis. U svakom slučaju, u kasnijim epohama umetnici će
Justiciji oduzeti rog izobilja i staviti mač u ruku, i uz to dodati povez preko očiju;
tako se došlo do lika Justicije kakvu danas viđamo u vidu statute pred kakvom
palatom pravde ili pritiskivača za papir na sudijskom stolu.
11 Dušanić: Roman mining in Illyricum – Historical aspects, str. 252-256.

12 Zmajić odbacuje ranije mišljenje nekih autora da se radi o personifikaciji provincije za čije rudnike
važi novac, i svoj stav zasniva na sličnosti sa prikazom Ekvitas na raznim drugim serijama rimskog
novca. Zmajić: Rudnički novci Rimskog carstva, str. 1-11. Tako i Stamenković: op. cit., str. 9-19 i
Škegro: Rimski rudnički novac, str. 175.
13 Đ. Jamušakov: Mit i religija na antičkom novcu, Nova Gradiška, 2010, str. 122-123, 131.
275
Jezičko i pravno značenje koncepta Aequitas

O značenju termina aequitas u rimskoj misli mnogo je pisano.14 Ovo nije prilika
da se njime detaljno bavimo, ali jeste da damo kratak prikaz značenja ovog termina,
i njegovog značaja za pravnu istoriju.
Kao prvo, treba reći da se radi o reči sa vrlo starim korenima; nalazimo je u
arhaičnom obliku AECETIA na komadu keramike iz etrurskog grada Vulci, što može
da ukazuje na njeno etrursko poreklo.15 U latinskom jeziku ona označava, pre svega,
jednakost i simetriju, npr. prilikom upoređenja veličine dva objekta. No, značajno
je da ona ima i komparativ i superlativ: aequior i aequissimum.16 Dakle, pored svog
doslovnog značenja, jednakosti, ima i jedno drugo, simboličko: označava pravu
meru, odmerenost i izbalansiranost u ljudskom ponašanju, što možemo prevesti
kao pravičnost.
Kao razvijen pravni pojam prvi put se sreće kod Cicerona, koji je ujedno i prvi
koji pokušava da objasni njeno značenje. Po Ciceronu, ona se može posmatrati kao
prirodna ili institucionalna pravičnost. Prirodna pravičnost nalaže da se svakome
dodeli ono što mu pripada, i da se sprovodi pravo. Institucionalna može da proističe
iz zakona, iz nužnosti, ili iz običaja. Takođe, ona se izražava kao poštovanje prema
višim bogovima (pietas), poštovanje prema bogovima podzemnog sveta (sanctitas)
i poštovanje prema drugim ljudima, što je pravičnost u užem smislu, koja se javlja
kao sinonim za pravdu (iustitia):
Cic. Top. 23.90 Cum autem de aequo et iniquo disseritur, aequitatis loci conligentur.
Hi cernuntur bipertito, et natura et instituto. Natura partem habet duas, tributionem
suis quique et ulciscendi ius. Institutio autem aequitatis tripertita est; una pars legitima
est, altera conveniens, tertia moris vetustate firmata. Atque etiam aequitas tripertita
dicitur esse; una ad superos deos, altera ad manes, tertia ad homines pertinere. Prima
pietas, secunda sanctitas, tertia iustitia nominatur.17
14 Videti npr.: A. Guarino: Voce «Equità» (diritto romano), Novissimo Digesto Italiano 6/1960, str.
619-624; M. Bartosek: Aequitas iniquitas und Gerechtigkeit. Eine Voruntersuchung, Gesellschaft
und Recht im griechisch-römischen Altertum. Berlin, Akademie-Verlag 1968, str. 28-64; J. A.
Crook: Strictum et Aequum: Law in the Time of Nerv, The Irish Jurist 5/1970, str. 357-368; T. Mayer-
Maly: Aequitas evidens, Sein und Werden im Recht. Festgabe für U. von Lübtow, Berlin 1970, str.
339-352; A. Biscardi: Riflessioni minime sul concetto di «aequitas», Studi Donatuti 1, Milano 1973,
str. 137-142, P. Pinna Parpaglia: Aequitas in libera republica, Milano 1973; O. Robleda: L’equità in
diritto romano, Apollinaris 51/1978, str. 404-414; L. Vacca: Considerazioni sull’«aequitas» come
elemento del metodo della giurisprudenza romana, Studi in memoria di G. D’Amelio I., Milano
1978, str. 397-424
15 CIL. I 13
16 A. Malenica: Pojam prava u klasičnoj doktrini: samo istorija ili izazov, Zbornik radova Pravnog
fakulteta u Splitu 43, 3-4/2006, str. 340.
17 Cic. Top. 23.90 Ali kad se raspravlja o pravičnom i nepravičnom, teme koje se odnose na pravičnost
se povezuju. One su podeljene bipartitno, na prirodne i one uvede institucijama. Priroda poznaje dva
oblika, dodeliti svakom svoje i sprovoditi pravo. Pravičnost uvedena institucijama, pak, je tripartitna:
276
Samir Aličić
U romanistici je dato mnogo objašnjenja ovog i drugih Ciceronovih tekstova

koji se odnose na koncept aequitas.18 Uprkos izvesnim razlikama u tumačenju,
stručnjaci koji se bave rimskim pravom manje-više su saglasni oko sledećeg:
Ciceronovo shvatanje nastalo je recepcijom ideja iz grčke filozofije; on razlikuje
prirodnu pravičnost od one koja prozlazi iz pravnih institucija; i, najzad, razdvaja
ovozemaljsku pravičnost, kao odnos između ljudi, od one koja prositiče odnosa
ljudi i bogova.
Iako sama reč aequitas nije grčka, sama ideja bez sumnje ima korene u grčkoj
filozofiji. Potiče od koncepta epieikeia (έπιεϊκεια), koji je najjasnije koncipirao
Aristotel. On ga shvata kao svojevrsnu „korekciju prava“, jedan princip koji se
suprotstavlja striktnoj promeni prava, dike, koji koncept manje-više odgovara
rimskom iustitia. U skladu sa time, uloga sudija-porotnika (dikastes) jeste da
odlučuju po pravu (dike), a uloga arbitara (diatetes) da odlučuju po pravičnosti
(epieikeia).19 No, iako je ideja izvorno bila grčka, pravi značaj dobiće tek u rimskom
pravu.
Iako je Ciceron prvi rimski pravnik koji je ovaj koncept izričito formulisao, to
ne znači da je on u rimsku pravnu misao dospeo isključivo preko njegovog dela.
Moguće je da su ga drugi pravnici recipirali nezavisno. Ipak, Ciceronova rasprava je
značajna jer ukazuje u kom će se smeru kretati razvoj ovog insituta u budućnosti: u
pravcu sve većeg razlikovanja prirodne pravičnosti od one koja se dobija striktnom
primenom prava, i u pravcu laiciziranja, odnosno njenog odvajanja od religijskih
shvatanja.
Treba podvući da Ciceron pravičnost shvata kao veštinu da se u konkretnom
slučaju iznađe dobro i pravično rešenje, u skladu sa prirodnim osećanjem pravičnosti
i prave mere. On razlikuje prirodnu pravičnost od one koja se dobija primenom
prava. Odluka sudije sasnovana na pravu, iusta, može biti nepravična, iniqua, kao
što i pravična odluka nekad može da bude bez pravnog osnova:
jedan njen deo je ona koja proističe iz zakona, drugi ona iz nužnosti, treća utvrđena običajima od
starine. I, isto tako, kaže se da je pravičnost tripartitna: jedna se odnosi na viša božanstva, druga na
mane, treća na ljude. Prva se zove pobožnost, druga svetost, treća pravda.
18 Videti npr.: B. Riposati: Una singolare nozione di « aequitas » in Cicerone, Studi Biondi 2, Milano
1965, str. 445-465; G. Culei: Note în legatura cu expresia aequum et bonum în opera lui Cicero,
Studii Clasice 8/1966, str. 121-129; G. Culei: Éléments de la philosophie grecque dans la conception
ciceronienne de l’équité, Études J. Macqueron, Aix-en-Provence 1970, str. 201-207; A. Zamboni:
L’aequitas in Cicerone, AG. 170/1966, str. 167-203.
19 J. Vega: Legal rules and Epieikeia in Aristotle. Post-positivism Rediscovered, Aristotle and The
Phylosophy of Law; Theory, Practice and Justice, Ius Gentium: Comparative Perspectives on Law
and Justice 23/2013, str. 171-201; C. Horn: Epieikeia: the Competence of the Perfectly Just Person in
Aristotle, The Virtuous Life in Greek Ethics, Cambridge 2006, str. 142-166.; A. Hewitt: Universal
Justice and Epieikeia in Aristotle, Polis: The Journal of the Society for Greek Political Thought 25,
1/2008, str. 115-130;
277
Cic. de Orat. 1. 240. Galba multaque pro aequitate contra ius dicere.20
U suštini pravičnosti je etički, a ne pravni momenat:
Cic. Part. Orat. 130 Aequitatis autem vis est duplex: cuius altera directa, et veri, et,
iusti, ut dicitur aequi et boni ratione defenditur.21
Iako se dva pojma često preklapaju, aequitas nije sinonim za iustitia. Dok
je iustitia pravda koja se dobija striktnom primenom prava i koja nalaže da se
svakom dodeli ono što mu po pravu pripada, pod aequitas se podrazumeva princip
umerenosti u primeni pravnih normi, i izuzimanje određenih slučajeva iz primene
ako bi se tako dobilo rešenje suprotno subjektivnom osećanju pravičnosti. Ovo
osećanje nije dato od bogova; rimska pravičnost je laički koncept. Kult pravičnosti u
vreme principata bio je pre političkog nego verskog karaktera. Iako nam je poznato
da su posvećivane statue Aequitas,22 nije nam poznato da je postojala sveštenička
kolegija ili prinošenje žrtava ovom božanstvu.
U rimskom klasičnom pravu koncept pravičnosti dobija sve veći značaj, tako da
je klasični pravnik Paul mogao krajem drugog veka s punim pravom da kaže:
D.50.17.90. Paulus libro quinto decimo quaestionum In omnibus quidem,
maxime tamen in iure aequitas spectanda est.23
Zaista, aequitas se u ovom periodu razvila u vrlo važan pravni insitut. Pretraga
u elektronskom arhivu BIA (Bibliotheca iuris antiqui) pokazuje da samo u
Justinijanovim Digestama, ne računajući dakle ostale pravne tekstove, nalazimo
imenicu aequitas, glagol aequare i pridev aequm čak 630 puta. O značaju ovog
pojma svedoči i prvi fragment prvog titulusa prve knjige Justinijanovih Digesta,
koji sadrži čuvenu Celzovu definiciju prava kao veštine dobrog i pravičnog (ius est
ars boni et aequi):
D.1.1.1pr. Ulpianus libro primo institutionum Iuri operam daturum prius
nosse oportet, unde nomen iuris descendat. est autem a iustitia appellatum: nam, ut
eleganter Celsus definit, ius est ars boni et aequi.24
20 Cic. de Orat. 1. 240. Galba je mnogo toga presudio pravično, ali protivno pravu.
21 Cic. Part. Orat. 130 Međutim, snaga pravičnosti je dvostruka: u jednom smislu to je ono što odgovara
istini i zasnovano je na pravu, a u drugom to je ono što se može braniti razlozima pravičnog i dobrog.
Vidi: Malenica: op. cit., str. 334-335.
22 Sačuvani su samo natpisi dedikanata, ali ne i same statue, tako da ne znamo kako su izgledale.
Videti npr. A. Albertini: Rinvenimento di una nuova epigrafe romana in Brescia, Epigraphica
13/1951 (objavljeno 1953), str. 92-95.
23 D.50.17.90 Paul, iz petnaeste knjige pitanja: U svemu, naravno, treba voditi računa o pravičnosti, ali
najviše u pravu.
24 D.1.1.1pr. Ulpijan, iz prve knjige institucija: Onaj koji se posvetio pravu treba najpre da zna, odakle
potiče sam naziv prava. Nazvano je dakle po pravdi; jer, kako je Celz elegantno definisao, pravo je
veština dobrog i pravičnog.
278
Samir Aličić
Ideja da je suština prava u veštini da se u konkretnom slučaju iznađe pravično

rešenje, a ne da se po svaku cenu striktno primenjuje pravna norma, izražava suštinu
klasičnog rimskog shvatanja prava, i zato su Justinijanovi kompilatori ovu definiciju
stavili na početak ovog ogromnog zbornika u pedeset knjiga.25
Ova ideja imala je ne samo veliki teorijski, nego i još veći praktični značaj. Bila je
ideja-vodilja delatnosti pretora i jurisprudenata na planu tumačenja prava, i bila je
blisko povezana sa konceptom bona fides. Postojalo generalno pravilo, da su uslovi
da bi neko mogao da nešto zahteva pred sudom u skladu sa pravom sledeći: da je
njegov zahtev zasnovan na pravu (iustum); i da je pravičan (aequum). Da bi neko
uspeo u sporu, oba zahteva moraju biti ispunjena, kao što se vidi u ovom primeru:
D.50.17.66. Iulianus libro sexagensimo digestorum Marcellus. Desinit debitor
esse is, qui nanctus est exceptionem iustam nec ab aequitate naturali abhorrentem.26
Ovo je imalo veliki značaj prilikom tumačenja pravne norme i njene primene
na sudu. Ako se doslovnim logičkim tumačenjem dobije nepravično rešenje, onda
ne treba primenjivati logičko tumačenje i ne treba doslovno primeniti normu, nego
presudu prilagoditi okolnostima slučaja:
D.50.17.84.2 Paulus libro sexto quaestionum Quotiens aequitatem desiderii
naturalis ratio aut dubitatio iuris moratur, iustis decretis res temperanda est.27
Na taj način, Rimljani su došli do istog praktičnog rezultata koji se postiže
savremenim institutom zabrane zloupotrebe prava28 (mada sličnost u teorijskoj
koncepciji između rimskog i savremenog shvatanja ovog problema može biti
predmet diskusije), kao što se vidi po ovoj Pomponijevoj reguli:
D.50.17.206. Pomponius libro nono ex variis lectionibus Iure naturae aequum
est neminem cum alterius detrimento et iniuria fieri locupletiorem.29
Jedno od važnijih područja primene ovog principa bio je u situacijama kada
neko nije mogao da ostvari svoje pravo iz čisto formalnih razloga:
D.50.17.183. Marcellus libro tertio digestorum Etsi nihil facile mutandum est
ex sollemnibus, tamen ubi aequitas evidens poscit, subveniendum est.30
25 Malenica: op. cit., str. 334-335.

26 D.50.17.66. Julijan, iz šezdesete knjige Digesta: MARCEL: Prestao je da bude dužnik onaj, koji je
snabdeven prigovorom koji je pravovaljan i koji nije protivan pritodnoj pravičnosti.
27 D.50.17.84.2. Paulu, iz šeste knjige pitanja: Kad god se težnja za pravičnošću protivi prirodnom
razumu ili pravnom razmatranju, stvar treba da bude ublažena pravednim rešenjem.
28 M. Jovanović: Aequitas and Bona Fides in the Legal Practice of Ancient Rome and the Prohibition of
the Abuse of Rights, Facta Universitatis, Series: Law and Politics Vol. 1, 7/2003, str. 763-789.
29 D.50.17.206. Pomponije, iz devete knjige raznih lekcija: U skladu je sa prirodnim pravom da niko
ne treba da bude učinjen bogatijim na štetu drugoga i protivpravno.
30 D.50.17.183. Marcel, iz treće knjige digesta: Iako ništa od formalnosti ne treba olako promeniti,
ipak, gde pravičnost to očigledno zahteva, treba priteći u pomoć.
279
Kao što je dobro poznato, interpretacija pravnih normi u rimskom klasičnom

pravu bila je ne samo metod primene, nego i kreacije prava. Timačenjem pravnih
normi u skladu sa načelom aequitas i standardom bona fides, rimski pravnici
i pretori došli su do niza novih pravnih instituta koji se i danas koriste, poput
zaštite neformalnih sporazuma sa obligacionim dejstvom (realnih i konsensualnih
kontrakata i pakata), pravno neosnovanog obogaćenja, tzv. pretorskih delikata
(prevare, prinude i izigravanja poverioca), itd.
Istorijski značaj koncepta aequitas

Rimsko pravo postklasičnog perioda napustilo je koncepciju po kojoj suštinu
prava čini veština da se u konkretnom slučaju iznađe dobro i pravično rešenje.
Već tada počinje da se nazire moderno, pozitivističko shvatanje, po kome baviti se
pravom znači pronaći i dosledno primeniti odgovarajuću pravnu normu, kakav god
rezultat bio. Samim tim, umesto aequitas, centralni koncept postaje pravda, iustitia,
kao težnja da se dobro regulišu društveni odnosi i da se svakom dodeli ono što
mu po zakonu pripada. To lepo ilustruje činjenica da se na početku Justinijanovih
institucija nalazi definicija pravde, koja se shvata kao neprekidna i trajna volja da se
svakom dodeli njegovo pravo.31
No, iako je u izvesnom smislu gurnut u drugi plan, koncept aequitas nije nestao.
Pored toga što živi kroz brojne institute rimskog prava koji su stvoreni primenom
ovog koncepta i recipirani u modernim pravima, on i dalje ima neposredan značaj
kao teorijski i praktični pravni koncept.
Hrišćanski autori rano su preuzeli koncept aequitas dajući mu hrišćansko
obeležje i religijski karakter, stvarajući tako specifični koncept aequitas canonica
karakterističan za kanonsko pravo Katoličke crkve,32 a koji nije nepoznat ni
protestantskim misliocima.33
Dok je veza hrišćanske aequitas sa rimskim institutom nesumnjiva, sličnost sa
istoimenim konceptom u anglosaksonskom pravu (equity), iz kojeg se razvio ceo
jedan pravni sistem (equity law), manje je jasna. Uprkos načelnoj zabrani recepcije
rimskog prava, nije isključena mogućnost da je na njegov razvoj uticala rimska ideja
pravičnosti, ali do koje je mere to slučaj, ostaje otvoreno pitanje. U krajnjoj liniji,
31 Malenica, op. cit., str. 336 i dalje.

32 Videti npr.: P. Silli: Il concetto di ‘aequitas’ nell’epistolario di San Gregorio Magno, Il diritto romano
canonico quale diritto proprio delle comunità cristiane dell’Oriente Mediterraneo, Roma 1994,
str.353-364; J. Gaudemet: Tradition romaine et réflexion chretienne: Le concept d’’aequitas’ au IVe
siècle, La persona giuridica collegiale in diritto romano e canonico, str. 191-204; P. G. Caron:
«Aequitas» romana, «misericordia» patristica ed «epicheia» aristotelica nella dottrina dell’«aequitas»
canonica (Dalle origini al Rinascimento), Milano 1971.
33 I. Backus: Calvin’s concept of natural and roman law, Calvin Theological Journal 38/2003, str. 8 i
dalje.
280
Samir Aličić
bar je termin koji anglosaksonsko pravo koristi nesumnjivo poreklom iz latinskog

jezika.
Što se tiče savremenog evropsko-kontinentalnog prava, aequitas je nastavila
da postoji kao pojam u pravnoj teoriji koji je uticao na oblikovanje nekih pravnih
instituta, a danas se ponekad govori o njenoj re-evaluaciji, u svetlu sve većeg značaja
koji pravna praksa i doktrina imaju u primeni prava u današnjem svetu koji se brzo
menja, i koji je uvek složeniji od mašte zakonodavca. 34
Zaključak
Mada se sama reč javlja dosta rano, verovatno na samim počecima latinske
pismenosti, aequitas kao razvijen pravno-teorijski pojam prvi put nalazimo kod
Cicerona. Kao takva, ona je preuzeta iz grčke filozofije (epieikeia), posebno od
Aristotela. Kasnije je elaborirana i od strane drugih rimskih pravnika. Imala je
veliki značaj u razvoju rimskog i, preko njega, savremenog prava.
Pod pravičnošću (aequitas) u latinskom jeziku podrazumeva se, u širem smislu,
jednakost, odmerenost i izbalansiranost. U pravnom smislu, ona predstavlja princip
umerenosti u primeni prava, koji nalaže da se prilikom primene pravne norme i
njenog tumačenja uzmu u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, kako bi se dobilo
rešenje koje je pravično, odnosno koje ne favorizuje ni jednu stranu u sporu. Kao
takva, aequitas nije potpuno identična pravdi (iustitia), koja podrazumeva striktnu
primenu prava, i dva principa se, štaviše, ponekad javljaju kao suprotstavljena.
U klasičnom periodu Aequitas biva personifikovana u vidu likovnih prikaza na
statuama i novcu. Na novcu se pojavljuje uglavnom kao stojeća figura žene u dugoj
haljini sa terazijama i rogom izobilja u rukama. Poreklo ovog likovnog prikaza nije
jasno. Moguće je da su u njegovom kreiranju preuzeti atributi nekih istočnjačkih i
grčkih božanstava. Ispočetka se prikaz Aequitas razlikuje od personifikacije Iustitia,
ali se oni vremenom sve više približavaju, tako što Justicija preuzima atribute
Ekvitas.
Prikazivanje Ekvitas na novcu imalo je propagandni značaj, i bilo je deo šire
kampanje promocije rimskih vrlina. Prikaz Ekvitas na rudničkom novcu koji je
korišćen na području rudničkih okruga u ilirskim provincijama značajan je, jer
ukazuje da je simbolika Pravičnosti, kao jednog pravnog koncepta, imala i politički
značaj, i da je bila toliko važna za carsku propagandu, da je smatrano za shodno da
njen prikaz dospe i u relativno zabačene ilirske provincije, i to kao jedna od, inače
ne naročito raznovrsnih, reversnih predstava na rudničkom novcu, kao prvom
34 C. A. Albrecht: Die Stellung der römischen Aequitas in der Theorie des Civilrechts. Mit Rücksicht auf
die zeitgemässe Frage der Codification, Leipzig 1969, P. Stein, Equitable principles in Roman Law in
Equity in the World‘s legal systems, Bruxelles, Ed. Newman 1973, str. 75-92., Jovanović: op. cit, 763-
789.
281
rimskom novcu kovanom na našim prostorima, ili makar specifično namenjenom

našim prostorima.35
Prikazi Ekvitas su posebno karakteristični za rudničke novce koji nose lik
cara Trajana. Poznate su nam tri serije novca sa Trajanovim likom na aversu i
personifikacijom Ekvitas na reversu, od kojih je jedna bila namenjena panonskim,
druga dalmatskim rudnicima, dok je za treću područje primene sporno. Kako
su se svi rudnički okruzi Dalmacije i Panonije nalazili u celosti ili delimično na
području današnje Bosne, ove serije rimskog novca dragoceno su svedočanstvo o
imperijalnoj propagandi na našem prostoru, koja je uključivala i simbolički prikaz
jednog pravnog koncepta. To ukazuje koliki su značaj Rimljani pridavali pravu, kao
i da su bar neki, osnovni pojmovi o njemu morali dospeti do stanovništva rimskih
provincija, i to preko novca, kao jednog od retkih sredstva masovne propagande u
to vreme.
Miro Gardaš
35 Ideja da su Rimljani pozvani da pokorenim narodima donesu mir i dobre zakone bila je važan
aspekt rimske imperijalističke propagande, i jedno od opravdanja njihove zavojevačke politike, kao
što svedoče poznati stihovi iz Eneide (6.1151-1154): tu regere imperio populos, Romane, memento
(hae tibi erunt artes), pacique imponere morem, parcere subiectis et debellare superbos.’
282
Miro Gardaš
Daniel Haman
REGALNO PRAVO LOVA I LOVNO ZAKONODAVSTVO

U HRVATSKOJ KROZ POVIJEST
Sažetak
Lov je, ako ne prva, onda svakako jedna od najstarijih čovjekovih djelatnosti.1 U
najstarija vremena lov je bio slobodan od svake zakonske regulative, no, postupno
kako se čovjekov društveni život razvija, sve više ljudskih djelatnosti, pa tako i lov,
postaje regulirano pravnim normama.2 Ove norme su, naravno, prvotno običajnog
prava, a potom i propisanog prava od strane vladara odnosno države.
Postupno se uviđalo da bavljenje lovom donosi i znatnu korist iskorištavanjem
ulovljene divljači u prehrani, ali vremenom lov postaje hobi i zabava vladara i
plemenitaša. Upravo zato oni pokušavaju druge kategorije stanovništva ograničiti
ili isključiti od bavljenja lovom.
Jedan od značajnih grčkih povjesničara Ksenofont bavio se je lovom već u 5.
st. pr. Kr. Između ostalih djela koje je napisao jedno, manje, posvetio je lovu. Tako
njegov „Kynegetycos“ (O lovu) slovi za prvi lovački priručnik u svijetu. U njemu
Ksenofont iznosi podatke o odgoju i obuci lovačkih pasa, o vrstama lovačkog
oružja, o organizaciji lova i o drugim pitanjima vezanim uz lov.3
Postojali su i bogovi koji štite lov i lovce. Tako je u Babilonu to bio bog Nimrod, u
Ateni božica Artemida, a u Rimu božica Diana. Danas se zaštitnikom lovaca smatra
sveti Hubert, svetac iz 8. st.
Mogli bi reći da su Rimljani udarili temelje razvoju lovnog prava. U rimskoj
državi divljač je tretirana kao ničija stvar - res nullius i shodno tome svatko ju je
mogao prisvojiti. No, slobodno vršenje lova bilo je ograničeno pravom vlasništva
1 Čovjek je u početku bio sakupljač plodova te se hranio ostacima uginulih životinja ili ostacima
plijena neke veće zvijeri. Nužda je prisilila čovjeka da postane lovac i da planira ulov hrane. Čovjek
se dakle jednostavno ugradio u hranidbeni lanac kao jedan od predatora. O tome više u: Darabuš,
S. i Jakelić, Z.: Osnove lovstva, Zagreb, 1996.
2 Tako već Mosjijev zakon određuje da se „svake sedme godine divljač može slobodno hraniti na
poljima i da tada nije slobodno loviti niti ubijati“. No, još uvijek se tu ne može govoriti o regulativi
prava lova. Vidi: Zoričić, M: Povijesni razvoj i narav prava lova u Tumač zakona o lovu, Zagreb,
1935., str. 61.
3 Ksenofont: Grčka povijest, Zagreb, 2001., str. 10.
283
na zemlju i moglo se vršiti samo na javnim zemljištima. Ukoliko bi netko lovio na

privatnim zemljištima, vlasnik zemljišta je protiv njega mogao ustati čitavim nizom
pravnih lijekova.4
Vladari franačkih plemena također zabranama i propisima pridržavaju isključivo
pravo lova na prostranim površinama koje su pripadale franačkim plemenima. Ove
površine su se nazivale forêts i u njihov sastav su ulazile šume, ali i poljoprivredne
površine te rijeke i jezera.5
Zanimljivo je da se latinski izraz foris – izvan, povezuje s nastankom ovoga
srednjovjekovnog izraza foresta ili forestis, a kojih pak nema u klasičnom latinskom
jeziku.6 Iz toga se pak izvodi engleski forest i francuski izraz za šumu fōret. Očigledno
je dakle da i ovaj srednjovjekovni izraz označava nešto što je izvan svakodnevne i
svačije uporabe, odnosno da se zabranjuju lovne aktivnosti u takvim šumama, koje
su predstavljale isključivu povlasticu velikaša.7
U franačkoj državi donose se brojni propisi kojima se regulira lovljenje divljači
te kazne koje su propisane za nezakonito, odnosno neovlašteno lovljenje. Slikovit
primjer nalazimo već u Salijskom zakoniku gdje su vrlo visoke kazne propisane za
krađu lovnih ptica – sokola, ali i za krađu ostalih vrsta divljači.8
Odredbe o zaštiti divljači nalazimo i u Općem kapitulariju o missima kojeg je
donio Karlo Veliki.9 Nadalje i u Kapitulariju o carskim domenama nalazimo odredbe
o zaštiti divljači i o spriječavanju neovlaštenog lova iste.10
U srednjovjekovnoj Europi razvoj prava na lov, odnosno njegova uskrata,
razvijao se tako da su vladari na svojim ogromnim kompleksima zemlje uskraćivali
pravo lova drugima. Kasnije, kako su, davanjem beneficija, podjeljivali pravo
korištenja zemlje vazalima, pridržavali su si pravo lova i odijelili su ga od vlasništva
nad zemljom. Naknadno su to pravo lova također mogli dodijeliti u beneficij. 11
4 Tu se zapravo niti ne radi o zaštiti divljači ili uređenju lova već ponajprije o zaštiti prava privatnog
vlasništva. No, u tome se već nazire dominalni sustav uređenja lova kakav se i danas negdje
primjenjuje. Rimljani su jasno razlučivali samo prisvojenje divljači koje je bilo dopušteno svakome
od kretanja (lova) po zemljištima što je bilo dopušteno samo vlasniku zemljišta ili osobi kojoj bi
vlasnik to dopustio. O tome više: Zoričić, op. cit., str. 62.
5 Ibidem, str. 63.
6 U klasičnom latinskom za šumu su se upotrebljavali izrazi sylva, lucus, saltus.
7 Zotz, Thomas: Beobachtungen zu Königtum und Forst in früheren Mittelalter u zborniku Rösener,
Werner, Jagd und höfische Kultur im Mittelalter, Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen, 1997., str.
95. – 100. i Visković, Nikola: Iz povijesti zaštita šuma, Lovački vjesnik, br. 3, 2003., str. 20.
8 Kurtović, Šefko: Hrestomatija opće povijesti prava i države, Zagreb, 1999., str. 131. i 149.
9 Ibidem, str. 205.
10 Ibidem, str. 217. i 219.
11 Naime, u slučaju kada su se slabi i nemoćni pojedinci činom komendacije stavljali pod kraljevu
osobnu zaštitu, tada je i na njihovoj zemlji vrijedila zabrana lova. Vidi: Zoričić, loc. cit.
284
Miro Gardaš - Daniel Haman
REGALNO PRAVO LOVA I LOVNO ZAKONODAVSTVO U HRVATSKOJ KROZ POVIJEST
Regalno pravo lova
Tako se pravo lova (ius venandi) zapravo ubraja u jedno od regalija, odnosno
regalnih prava (lat. iura regalia; engl. regalian rights; njem. Regalien; franc. droits
régaliens), ovlaštenja koja su u feudalnom razdoblju predstavljala izraz vladareve
suverenosti.12
Prema rimskom pravu lov je slobodan na vlastitom zemljištu. U 9. i 10. stoljeću
franački su kraljevi (Karolinzi) stavljali pod lovnu zabranu svoje i tuđe posjede, a
već u 12. stoljeću cijela je država bila kraljevo lovište (od tuda dolazi kraljevsko ili
regalno pravo lova). Kralj je to pravo darivao plemstvu ili gradovima. Pravno su ih
prvi objasnili glosatori u 12. i 13. stoljeću i podijelili na velika ili bitna regalna prava
(iura regalia maiora seu essentialia), koji su bitan sastavni dio vladarevih ovlaštenja
koja se ne mogu trajno ustupiti, no čije se obavljanje u vladarevo ime moglo prenijeti
na drugu osobu ili zajednicu (zakonodavno pravo, pravo sudovanja, podjeljivanja
državničkih časti i naslova i sl.). Mala ili uzgredna regalna prava (iura regalia
minora seu accidentalia) pravnim su se poslom ili povlasticom prenosile na druge
ovlaštenike, u pravilu vlasteline, kao njihov beneficij te su neke od njih s vremenom
postale pripadnost feuda (beneficia dominalia), a tu spada lov. 13
Pravnici onog vremena trudili su se dokazati na različite načine opravdanost
sustava i ovakve podjele. Jedna grupa je utemeljivala kraljevo pravo na načelu da
je uopće sve vlasništvo kralja („Tout est au roi, rien n’est quau roi“ za vladavine
Ljudevita XI.) pa dakle i lov, uslijed čega jedino kralj ima pravo raspolagati i
dozvoljavati ili braniti vršenje lova (kome on i kako želi). Druga grupa pravnika
izvodila je kraljevo pravo iz toga što sve ono, što nema gospodara pa tako i divljač,
spada pod ius regale kralja (Corpus iuris cara Fridrika iz 1752. godine). No, dok se
to razvijalo pod utjecajem sile i autoriteta kraljeva i feudalnih moćnika, pravnoj je
svijesti širokih slojeva naroda sve to ostalo udaljeno.14
Na ovaj način ovlaštenici ili vršitelji prava lova postali su vladari ili osobe, mahom
plemići, kojima je vladar to pravo dao u beneficij, a ostale kategorije stanovništva
bile su isključene od vršenja toga prava.15
U kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji pravo lova dugo je bio isključivo privilegij
vlastele i s njim izjednačenog svećenstva. Tako se člankom XVIII. kralja Vladislava
12 Pezo, Vladimir (ur.): Pravni leksikon, Zagreb, 2007., str. 1392.

13 Lanović: Privatno pravo Tripartita, Zagreb, 1929., str. 252. i Pezo, loc. cit.
14 Zoričić, Milovan: O povijesnom razvoju i naravi prava lova te sticanju vlasništva divljači, Zagreb,
1935., str. 63.
15 O postanku i razvoju lovnih privilegija u srednjem vijeku vidi kod: Eckardt, Hans, Wilhelm:
Herrschaftliche Jagd baüerliche Not und bürgerliche Kritik, Vanderhoeck & Ruprecht, Göttingen,
1976., str. 23. – 37.
285
II. iz 1504. godine16, zabranjuje seljacima loviti visoku divljač te fazane i zečeve.
Kralj Karlo III. u XXII. zakonskom članku iz 1729. godine proširuje zabranu lova i
na građanstvo, odnosno sve pučanstvo koje nije plemenita podrijetla. To znači da je
u praksi vrijedio regalni sustav lova kao privilegij vladajućih. Prvi pomak u zaštiti
divljači učinjen je tek 1802. godine XXIV. zakonskim člankom jer se njime uvodi
lovostaj za određene divljači. Primjerice, za srne od 1. ožujka do 15. svibnja, za
zečeve od 1. veljače do 30. lipnja i tako dalje.17
Regalni sustav najprije je bio ukinut u Francuskoj za vrijeme Revolucije, a u taj
su se primjer polovinom 19. stoljeća ugledale i druge države. Početak kraja regalnog
sustava učinila je francuska Konstituanta. Tada je već i samo plemstvo bilo uvidjelo
neodrživost tadašnjeg stanja pa je s toga u noći 4. kolovoza 1789. godine na prijedlog
vikonta de Noaillesa lov prestao biti privilegijem što ga podjeljuje kralj i postao
atributom prava vlasništva. Svaki je vlasnik zemlje dobio pravo da lovi, ali samo na
svojoj zemlji, što je utvrđeno dekretom Konstituante od 30. travnja 1790. godine
kojim je pod prijetnjom novčane kazne zabranjeno loviti na tuđoj zemlji bez privole
vlasnika. Ovo se načelo s vremenom počelo širiti Europom, rušeći pred sobom staro
i neučinkovito feudalno regalno pravo lova. U Engleskoj, gdje su vlasnici zemlje još
od prije imali stanovita prava na lov, spojio je Wiliam II. statutom od godine 1831.
pravo lova u potpunosti s pravom na zemlju. U Španjolskoj je nestalo feudalno
pravo 1837. godine, a u Njemačkoj i Austriji za revolucionarne 1848. godine. Pred
kraj 19. stoljeća pravno stajalište diljem Europe, uz vrlo rijetke iznimke, bilo je da je
pravo lova sastavno pravo koje se smatra dijelom vlasništva zemlje.18
U zemljama Habsburške monarhije, revolucionarne 1848. godine, dogodile
su se i bitnije promjene. Ukinućem kmetstva i staleških privilegija proglašena je
jednakost svih građana pred zakonom. Prvoga travnja 1848. godine odlučeno je
da se ukida podanička sveza, odnosno tlaka koju su feudalcima bili dužni davati
kmetovi. Slijedom navedenoga, izvan prostora koje su plemići zadržali za sebe
kao lovišta, svi stanovnici mogli slobodno loviti. No, vlast je ubrzo intervenirala u
takvu gotovo neograničenu slobodu pa je Carsko i kraljevsko hrvatsko-slavonsko
namjesništvo 4. travnja 1859. godine donijelo Naredbu u svezi sa lovstvom. Njome
su na površinama izvan onih koje su bile pridržane za lov vlastele ustanovljena
posebna lovišta. Prvi puta se uvodi zakup za takva lovišta. Od iznosa zakupnine
ponajprije su se namirivali troškovi čuvara lovišta. Uveden je lovostaj za određene
vrste divljači. Obuhvaćao je visoku divljač, zečeve i svu pernatu divljač. Tako je
na pernatu divljač lov bio zabranjen od 1. ožujka do 30. lipnja. Nedopušteno je
16 Za više, vidi supra pod: Regulacija prava lova na području Hrvatske.

17 Buklijaš, Boris: Pravni režim lova u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji do 1918. godine, Lovački vjesnik
6, Zagreb, 1999., str. 50
18 Zoričić, Milovan: O povijesnom razvoju i naravi prava lova te sticanju vlasništva divljači, op. cit.,
str. 64.
286
bilo i skupljanje jaja te uzimanje ptica iz gnijezda. Županije su mogle, kao i prije,
organizirati hajke odnosno lov na zvijeri uz obvezu da s tom nakanom upoznaju
vlasnike zemljišta.19
Ovakve zabrane izazvala su nezadovoljstvo seljaštva što je rezultiralo brojnim
kršenjima ovoga prava, tj. lovokrađom.20 Nezadovoljstvo seljaštva dodatno je
raspirivalo i to što su plemići na svojim lovovima često činili velike štete na usjevima
goneći divljač preko obradivih površina, a isto tako i činjenica da su lokalnom
stanovništvu često nametali i dodatne obveze; npr. hranjenje lovačkih pasa i konja,
obavljanje hajke i sl.21 To je bio i jedan od razloga seljačke bune protiv feudalne
eksploatacije pod vodstvom Matije Gupca, 1573. godine.22
Neobičan je primjer da su u Njemačkoj tijekom 15. stoljeća vlasnici lovišta mogli
dati pravo lova u svome lovištu i nekome drugome, ponekad samo za obavljanje
pojedinog lova, ali i na određeni rok.23
Zanimljivo je napomenuti da se bavljenje lovom u srednjem vijeku usko
povezivalo s viteškim vrlinama. Prakticiranje lova je dobrodošla vježba kojom su
srednjovjekovni vitezovi dokazivali svoju spretnost, vještinu u rukovanju oružjem,
ali i hrabrost. To je bio jedan od glavnih razloga zašto je lov kod plemenitaških sinova
potican od najranijih dana.24 Upravo zato su prikazi raznih načina vršenja lova bili
česta tema mnogih srednjovjekovnih umjetnika. O lovovima, lovcima i vitezovima
u lovu skladane su mnoge pjesme, napisane priče, nastala su brojna druga likovna
umjetnička djela koja su sačuvana u mnogim muzejima diljem svijeta.25
Najstariji crteži s motivima lova mogu se pronaći u spilji Altamira u Španjolskoj,
te u drugim paleolitskim spiljama diljem Europe. Iz razdoblja antike i srednjeg vijeka
sačuvana je velika množina umjetničkih djela s prikazima lova: fresaka, mozaika,
skulptura, iluminiranih rukopisa i dr. Na prostoru Hrvatske tijekom srednjeg vijeka
nastao je čitav niz umjetničkih djela koja nam pokazuju da je lov zauzimao značajno
mjesto u životu onovremenih ljudi, a navlastito viših društvenih slojeva.
19 Buklijaš, op. cit., str. 51.

20 Blickle, P.: Bäuerliche Rebellionen im Fürststift St. Gallen u zborniku Aufruhr und Empörung
Studien zum baüerlichen Widerstand im Alten Reich, 1980., str. 215. – 297.
21 Eckardt, Hans, Wilhelm, op. cit. str. 76. – 126. te osobito kod Spies, Karl-Heinz: Herrschaftliche
Jagd und baüerliche Bevölkerung im Mittelalter u zborniku Jagd und höfische Kultur im Mittelalter,
Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen, 1997., str. 232.
22 O povijesti seljačke bune vidi: Šišić Fredo: Pregled povijesti hrvatskog naroda, Zagreb, 1975.
23 Morsel, Joseph: Jagd und Raum. Überlegungel über den sozialen Sinn der Jagdpraxis ab Baispil des
Spätmittelalterlichen Franken u zborniku Jagd und höfische Kultur im Mittelalter, Vandenhoeck &
Ruprecht, Göttingen, 1997., str. 268. – 269.
24 Röesner, Werner: Jagd, Rittertum unf Fürstenhof im Hochmittelalter u zborniku Jagd und höfische
Kultur im Mittelalter, Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen, 1997., str 124. - 125.
25 Schwenk, Sigrid: Die Jagd im Spiegel mittelalterlicher Literatur und Jagdbücher te kod Knesebeck,
Wolter, Harald, Aspekte der höfischen Jagd und ihrer Kritik in Bildzeugnissen des Hochmittelalters u
zborniku Jagd und höfische Kultur im Mittelalter, Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen, 1997.
287
Lov u umjetnosti na našim prostorima
Lijep primjer značaja lova u starohrvatskim zajednicama pruža nam i posuda za

sol, pronađena na starohrvatskom groblju Ždrijac pokraj Nina. U jednom dvojnom
grobu ove nekropole u kojem su bili sahranjeni muškarac i žena, uz glavu muškog
pokojnika pronađena je posudica izrađena od paroška jelenjeg roga za koju se
pretpostavlja da je namijenjena za spremanje soli. Površina ove posudice ukrašena
je s jedne strane prikazom šahovskog polja, a s druge strane prikazom lova na jelena.
Na prikazu lova vidi se kako lovac kopljem ubada jelena u bijegu. Osim ove posude
pronađeno je još nekoliko posudica od parožaka jelenjeg roga, a na nekima od njih
se vide prikazi koji daju naslutiti da imaju određena kultna značenja te moguće da
apostrofiraju značaj jelena kao dragocjene lovine, ali i snažnog kultnog simbola još
od drevnih vremena.26
Zanimljive su i vrijedne brojne scene lova koje nalazimo na mnogobrojnim
stećcima diljem Hercegovine i pojedinih dijelova Bosne. Na ovim spomenicima
vidimo čitav niz prikaza načina lova, oružja i životinja koje su se upotrebljavale za
lov te nam oni pružaju dragocjene podatke o načinima lovljenja u srednjem vijeku.
Upravo na jednom od najvrjednijih spomenika hrvatske srednjovjekovne
umjetnosti, portalu trogirske katedrale majstora Radovana, također nalazimo vjerne
i umjetnički nadasve vrijedne prikaze lova. Portal trogirske katedrale podignut je
oko 1240. godine i ukrašen od strane majstora Radovana mnoštvom figuralnih
kompozicija. Među njima zanimljive su scene na pokrajnjim stupićima portala koje
prikazuju brojne prozore iz raznih vrsta lovova koji su se prakticirali u srednjem
vijeku. Vidimo sokolara koji na lijevoj podlaktici zaštićenoj rukavicom drži
lovačkog sokola, vidimo mladiće koji zadržavaju i susprežu lovačke pse, kopljanika
koji kopljem gađa jelena, strijelce koji gađaju lukom i strijelom, lovca kako ubija
vepra, lovačke momke kako nose ubijenog vepra. Isto tako vidimo i prikaz lovca
napadnutog od strane medvjeda, lovca kako skida kožu s ulovljene srne, prikaz
zeca skrivenog pred lovačkim psima te još puno drugih prikaza raznih životinja.
Značenje Radovanovog portala za srednjovjekovnu hrvatsku i europsku umjetnost
je neprocjenjivo, ali isto tako je veliko značenje i pojedinih scena na tom portalu za
našu animalistiku te za proučavanje načina lova u srednjem vijeku.27
Divljač je također zauzimala i značajno mjesto na srednjovjekovnim trpezama
i predstavljala poslasticu koja se ne tako često blagovala. Tim prije se osobita
pažnja posvećivala pripremi divljači, a o čemu nam govore brojni primjeri iz
srednjovjekovnih europskih samostana.28
26 Belošević, J.: Materijalna kultura Hrvata od 7 - 9. stoljeća, Zagreb, 1980.

27 Fisković, C.: Radovan, Zagreb, 1989.
28 Osobito slikovit primjer skrbi o pripremi jela od divljači nalazimo kod Ekkeharda IV. jednog
od redovnika znamenitog samostana Sankt Gallen. O ulozi divljači u srednjovjekovnoj kuhinji,
288
Strastveni lovac bio je i Fran Krsto Frankopan koji je pogubljen 1671. godine u
Bečkom Novom Mjestu, nakon neuspješnog otpora habsburškom apsolutizmu. U
danima sužanjstva u Beču i Bečkom Novom Mjestu, Fran Krsto Frankopan pisao je
i pjesme, a jedna od njih pod nazivom: „Zvirara marlivo lovlenje čini srcu povojlno
živlenje“ posvećena je i lovu za kojim je upravo čeznuo za vrijeme boravka u tamnici.
Pjesma je dosta dugačka, ali njegovu ljubav i štovanje prema lovu oslikava nam i
sljedeći odlomak:
“Prvo nego Febus iza briga zajde
svitle svoje trage nad zemljom razgrne,
prvo nego rosa na polju razajde,
a prigusta magla nad goru obrne.
Zvirar, jur na nogah pušku pripravljuje,

gdi će zvire najti, u sebi misleći,
priko rosna polja marlivo šetuje,
po zelenom lugu poslušno hodeći.
Iz leva zagleda na maloj čistini

lisicu kraduću, zajce zaigrujući,
malo dalje pako na jednoj ledini,
hudabna divjaka zemlju rovajući.
S trudom nezgovornim k njemu približava,

od hrasta do hrasta skrovnomce dohodi,
po već puti s puškom želno namirava,
koncu ogajn spruži, divjaka pogodi. ...”29
Lov na divlje svinje bila je omiljena zabava srednjoeuropskih feudalaca pa tako

i hrvatskih. No, takvi lovovi su često znali završiti i tragično. Obično su stradavali
pogoniči - seljaci, ali ponekad u nastupu lovačke strasti, stradavali su i plemići,
dapače neki od najvećih velikaša u zemlji. Znamenit je i slučaj pogibije bana Nikole
Zrinskog 18. studenog 1664. godine u Kršenačkom Lugu kraj Čakovca. Prema
zapisu erdeljskog velikaša Nikole Bethlena, koji je sudjelovao u tom lovu, tragični
događaj je tekao ovako: “Otišli smo u lov, Zrinski skinuvši velike čizme ušao je s
puškom u šumu, te je sam uhodareći za zvijeri ustrijelio velikog vepra... Tim je lov
za taj dan svršio. Već smo se sastali kod kočije, a kad je došao i ban, htjedosmo poći
kući. Bilo je pred noć. Međutim, nanese onamo kob nekoga lovca imenom Stjepana
navlastito samostanskoj te o načinima vršenja lova vidi kod: Foster, Norman: Jelo iza samostanskih
zidova, Zagreb, 1992., str. 49. – 54.
29 Gardaš, Cepelić: Lovstvo u Hrvata, Lovstvo, Hrvatski lovački savez, Zagreb, 2004., str. 8.
289
Paku, koji reče hrvatskim jezikom: Nastrijelio sam jednog vepra i išao za njegovom
krvi; kad bi za njim pošli, mogli bi ga ubiti. Čuvši to Nikola Zrinski, odmah nam reče,
videći, da se i mi spremamo: Djeco, samo ostanite ovdje, odmah ću se vratiti. Uzjašio
je konja s kratkom puškom u ruci, pa je potjerao za Pakom; za banom pošla su još
dva dvorjanika, Mailani i ljubimac njegov Angelini, pa onda konjušnik. Mi smo ostali
kod kočije i razgovarali. Najednom naglo dojaše jedan banov pratilac, pa reče: Brzo
kočiju, tamo je gospodar! Odjurismo, što brže mogosmo, a ja sam onda pješke potrčao
u guštaru, gdje vidjeh bana tamo ležati i kako mi se činilo, žila kucavica još mu je na
lijevoj ruci slabo kucala, no oči mu bijahu zatvorene i nije govorio. Mailani je onda
pripovjedao, kako je ban pošao za Pakom za krvavim tragom u šumu, i dok su oni
vezali konje, začu se iznenada zapomaganje; bješe to glas Pakin. Mailani je najprije
stigao i vidje, kako se Paka popeo na jedno drvo, dok je Nikola Zrinski ležao licem
na zemlji, a vepar na njegovim leđima. Mailani je na to u nj pucao, našto je vepar
pobjegao... No uzalud su sve pokušali krv je samo curila. Najprije je ban sjedio, onda
je legao, napokon je morao umrijeti, jer su mu na glavi bile tri rane: jedna je išla s
lijeva iznad uha na kosti glave, a zub veprov gadno je prorezao kožu do polovice čela;
druga je bila ispod lijevog uha na licu spram oka, isto gadno izmrcvarena; no to nije
ništa: treća je rana išla s desna uha ispod vratnog kralježnjaka, te se širila naprijed
spram grkljana raskinuvši sve vratne tetive. Ova je rana bana usmrtila, jer je iz nje
najviše krvi isteklo.”30
Malo je poznato da je i poznati biskup Strossmayer bio veliki ljubitelj prirode i da
je često upražnjavao lov. U biskupijske Zvierinjake, vjerojatno ograđena uzgajališta,
puštao je različite vrste divljači, a čak je i uvozio jelene lopatare iz Francuske.31
Regulacija prava lova na području Hrvatske
Kao osnovni izvori srednjovjekovnog prava pa tako i prava koje je reguliralo

lovljenje služe statuti dalmatinskih gradova koji zapravo predstavljaju zbirku
gradskog prava, odnosno mješavinu rimskih, bizantskih, mletačkih, franačkih i
vlastitih pravnih ustanova. Srećom, sačuvan je čitav niz statuta naših dalmatinskih i
istarskih gradova koji su dragocjeno vrelo za proučavanje razvoja prava u Hrvatskoj.
Među važnijima su Statut grada Splita iz godine 1271. godine, Statut grada Korčule
iz godine 1214. ili 1265. godine, Statut grada Zadra iz 1305. godine i drugi.
U unutrašnjosti pravni položaj gradova regulirala je darovnica ili privilegij izdan
od strane kralja, hercega ili bana. Dodjeljivanje ovih privilegija počinje prilično
rano pa ga recimo Varaždin dobiva 1220. godine, Petrinja 1240. godine, Gradec
30 Mijatović, A.: Zrinsko-Frankopanska urota, Zagreb, 1992.

31 A. Frković: «Biskup Josip Juraj Strossmayer – uzgajivač divljači i ljubitelj lova», Šumarski list br.
11-12, Zagreb, 2005., str. 639.-641., te Gardaš, Cepelić: Lovstvo u Hrvata, str. 10.
290
(Zagreb) 1242. godine, Križevci 1252. godine, Virovitica 1234. godine, Vukovar
1231. godine. U ovim darovnicama regulirana su brojna prava i obveze slobodnih
kraljevskih gradova, a u nekim od njih i prava lova na gradskom području.
Vrlo dobar primjer je upravo i diploma Slobodnog i kraljevskog grada Osijeka
od 24. ožujka 1809. godine. Spomenuta diploma sadrži mnogo interesantnih
odredaba, no nas zanimaju samo dvije: odredbe točke 1. prema kojoj se ističe da se
poglavarstvo grada i svi građani, ukupno uzeto, smatraju kraljevskim plemstvom te
točka 2. prema kojoj stanovnicima grada pripadaju sva teritorijalna prava, pa tako
i pravo lova i ribolova.32
Bavljenje lovom plemića temeljilo se na darovnici izdanoj od strane kralja. Naime,
u srednjem vijeku kraljeva prava (iura regalia) dijelila su se na veća (iura regalia
maiora) i manja (iura regalia minora). Veća kraljeva prava bila su dodjela plemstva,
pravo kovanja novca, pravo vrhovnog patronata nad crkvom, pravo milosti, pravo
ubiranja carine za sol i dr. Manja kraljeva prava bila su pravo održavanja sajma,
pravo mitnice, pravo tridesetnice, pravo mača, pravo točenja, mesnice, ribarenja
i pravo lova. Osnovna svrha manjih kraljevih prava bila je da donose određeni
prihod kraljevom fisku. Dodjelom plemstva ili darovanjem određenih posjeda ili
prava kralj je vrlo često neka od manjih kraljevih prava darovao velikašima, pa je
njihovo ubiranje i vršenje prelazilo na pojedine vlasteline.
Zanimljive odredbe o pravu lova sadrže i pojedini pravni akti hrvatskog
srednjovjekovlja: Poljički zakon (najvjerojatnije početak 15. st.) i Novigradski statut.
Poljički statut regulirajući pravo lova određuje “svako zvire est onogai ki ga uzrene
(potjera), nego samo medvid ter lisica, tim je zakon, tko ih ubije”. U daljim odredbama
Poljički statut određuje “koje se zvirje ubije na čijoj zemlji ima se dati po pravdi na
zemlu očeste (dio) četvrto”. Potonja odredba nalazi svoju potvrdu i u odredbama
Novigradskog zakona u čijem se 15. članku propisuje da je lovac dužan dati vlasniku
zemlje dio ulovljene divljači i to but od jelena, glavu od vepra, a šape od medvjeda.
Ukoliko lovac to ne bi učinio vlasnik zemlje je ovlašten naknaditi se i to tako što mu
je dopušteno ubiti lovčevu kravu ukoliko mu je ovaj utajio jelenji but, svinju ukoliko
mu je lovac utajio veprovu glavu, a tele ukoliko mu je utajio medvjeđe šape.
Neočekivana zanimljivost je da u Vinodolskom zakoniku, jednom od najvažnijih
akata hrvatske pravne povijesti nema niti spomena o lovu. Razlog tomu je vjerojatno
što je svaka od vinodolskih općina imala svoj poseban statut kojim su se regulirala
pojedina prava pa tako i pravo lova. Ovu pretpostavku potvrđuje što i u sačuvanom
statutu grobničke općine iz 1642. godine u vezi prava lova čitamo: “Podložniki
grobniški ne smiju prodati drugamo kože od lesic, od ris, od kun, od vukov i od jelen,
nego je moraju prodati gospodi po staroj navadi, to jest kožu risju i jelensku poljag
32 Diploma Slobodnog i kraljevskog grada Osijeka od 24. ožujka 1809. godine, točka 1. i 2., te Gardaš,
Cepelić: Lovstvo u Hrvata, str. 7.
291
valade, kože lesičje ordinerje po libre 3 a od zlatice po 1,6 od vuka po 1,6, i kada bi ubili
koju zvir, stran četertu moraju dati gospodi. Lov od zeci je prepoveden podložnikom,
lego ako bi se pripetilo, da bi ga ki ubil, mora se pernesti gospodi a gospoda moraju
dati soldini 12”.33
Za pravo lova u Hrvatskoj i Slavoniji od velike je važnosti i odredba hrvatsko-
ugarskog kralja Vladislava II. Jagelovića34 donesena 1504. g. U članku 18. ove
odredbe pravo lova regulirano je na sljedeći način:
“Nitko od kmetova niti od seljaka cijele kraljevine ne smije ubuduće loviti jelene,
srne, zečeve, veprove, fazane, trčke i lještarke.
Oni se imaju baviti ratarstvom a ne lovom. Onaj, koji se zatekne u lovu, platit će
globu od 3 for. u korist vlasnika zemljišta, gdje je uhvaćen.
Ako bi vlasnik zemljišta iz naklonosti prema kmetu propustio naplatiti ovu globu,
onda će svotu od 3 for. naplatiti podžupan ili sudac plemića, odnosno županije.”35
Poslije velike seljačke bune iz 1514. godine lov je kmetovima bio potpuno
zabranjen, a zakonski članak br. 60 iz iste godine propisuje da ukoliko se kod seljaka
nađe puška, odsjeći će mu se desna ruka.
Tako su i kmetovi u Međimurju 1678. godine tražili da im se na vlastelinstvu
dopusti slobodan lov. Kraljevska komisija je nakon razmatranja na taj zahtjev
odgovorila sljedeće: „Budući da lov nije zanimanje kmetova, niti može pridonijeti
neku korist vašem gospodarstvu i jer je pravo lova neposredni regal zemaljskog
gospodara, odustanite od te svoje fantazije.“36
Neki velikaši su pak drugačije regulirali pravo lova na svom vlastelinstvu. Na
vlastelinstvima Grobnik i Bribir kmetovi su divljač smjeli loviti ali su ulov morali
prvo ponuditi vlastelinu na otkup.37 Kmet se, naravno, nije mogao pomiriti s
tolikim ograničenjima pa znao zbog toga nerijetko i pobuniti. U red takvih pobuna
spada i hrvatska seljačka buna pod vodstvom Matije Gupca iz 1573. godine. Kako
su pobune seljaka s vremenom postajale sve češće i sve žešće, feudalna gospoda su
se počela postupno povlačiti. Podavanja kmetova (tzv. rente) bivala su sve manja, a
kmetska prava sve veća.
Zbog sve češćih pobuna seljaka počele su se od sredine 14. stoljeća donositi
33 Gardaš, Cepelić: Lovstvo u Hrvata, str. 7.

34 Kralj Vladislav II. Jagelović u našoj pravnoj povijesti poznat je po glasovitom Verboczyevom
zakoniku »Tripartitum opus iuris consuetudinarii inclyti regni Hungariae«, koji u banskoj Hrvatskoj
ostaje na važnosti sve do 1848. godine.
35 Frančišković, Stjepan: Lovstvo u Hrvatskoj za vrijeme feudalizma, Lovački vjesnik 1-2, Zagreb,
1962., str. 22.
36 Adamček, Josip: Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV. do kraja XVII. stoljeća, Zagreb, 1980.,
str. 456.
37 Ibidem, str. 714.
292
nove zbirke propisa kojima su se u Hrvatskoj i Slavoniji uređivali odnosi između

vlastele i kmetova, tzv. urbari. Tipični urbari pojedinih vlastelinstava javljaju se od
15. stoljeća, a u njima se nabrajaju kmetske obitelji, njihove zemlje i selišta i njihove
dužnosti i obveze. Zbog sve veće eksploatacije seljaka izbijale su česte bune kmetova
pa u 18. stoljeću državna vlast počinje donositi norme koje su određivale najviše
granice kmetskih podavanja. Ukidanjem kmetstva (1848. godine) te kasnijim
razrješenjem urbarijalnih odnosa, urbari gube svako značenje. Urbara je tijekom 18.
i prve polovine 19. stoljeća doneseno nekoliko, a osobito je značajan tzv. Slavonski
urbar Marije Terezije iz 1756. godine. Odredba odjeljka II., točka 14., ovoga urbara,
određivala je pojedina prava i obveze u vezi s lovom, kako zemaljskih gospodara,
tako i kmetova. Kada je riječ o gospodi, za njih je tim propisom bilo ustanovljeno
jedno novo pravo. Za kmetove je, naprotiv, to isto pravo predstavljalo jedan novi
vid rabote. Dotični propis je glasio: “Lovine, ribarina ili halasina samomu spahiji
se dostoji, i zato ova kmetom činiti zabranjuje se. Na lov pako sbog zatiranja zviradi
škodljive gosponu zemaljskom tri puta na godinu, u vrime najmre po magistratu
varmegje naredito, kmetovi dužni budu službu učiniti, kojom prilikom gospoda
zemaljska njima olovo i prah budu dati.”
Za proučavanje lovstva u hrvatskim zemljama bitna je i odredba cara reformatora
Josipa II. od 28. siječnja 1786. godine. Poput ostalih patenata toga cara, tako je i
spomenuti bio najprije izdan na njemačkom jeziku, da bi naknadno (1815. godine)
bio objelodanjen i na hrvatskom. Zahvaljujući toj činjenici, taj se prijevod smatra
prvim zakonom o lovu na hrvatskom jeziku. Naravno da su ovakvim regalnim
načinom lova, zasnovanim na vazalno-beneficijarnom odnosu od prava na vršenje
lova bili isključeni i stanovnici gradova.38
Seljacima i građanima u srednjem vijeku je još jedan vrlo bitan razlog priječio
bavljenje lovom, barem u onom klasičnom obliku kako su se srednjovjekovni
lovovi provodili, a to su vrlo visoki troškovi opreme. Za bavljenje lovom bili su
potrebni konj, lovački psi i naravno čitava zbirka oružja i dodatne opreme koju si
ovi jednostavno nisu mogli priuštiti. Stoga su se, naročito seljaci, često upuštali u
krivolov pri tome najčešće koristeći zamke.39
Među hrvatskim velikašima naročito je bilo omiljen i lov sokolima. Ova vrsta
lova vuče korijenje od davnina, pa tako još u 12. stoljeću na dvoru ugarsko-
hrvatskog kralja postoji poseban dostojanstvenik koji ima funkciju sokolara - comes
falconarium domini regis. Tako nam je poznato i pismo koje je grof Vuk Frankopan
uputio godine 1643. plemiću Ivanu Vojkoviću de Klokoč sa zamolbom da mu ovaj
pošalje jednog lovnog sokola (kragula):
38 Spies, op.cit., str. 234.

39 Ibidem , str. 235.
293
»Z ovim listom jesam moral v(ašu) m(ilost) na ufa-nom zabaviti, kruto lipo v(ašu)
m(ilost) prosiči i da biste me za jednoga dobra kragula neostavili, ar ni-mam nego
jednoga porednoga, s kim loviti mi je gruztno samomu. Ufanje imam da mi v(aša)
m(ilost) za njega ostaviti nečjete, a mene imeti opet zavevana na v(aše) m(ilosti)
službu, s kojom ostajem v(aše m(ilosti) pripravan do smerti...«40
Za lov u razdoblju razvijenog srednjeg vijeka zanimljiv je izvještaj turskog
putopisca Evlije Čelebije. On je na jednom diplomatskom putovanju u “vilajet
Zrinskih” - Međimurje, bio prisutan lovu koji je organizirao hrvatski ban Nikola
Zrinski. Uz veliku dozu pretjerivanja Čelebija piše o lovu hajkom u kojem je
sudjelovalo “stotinu tisuća” hajkača koji su iz okolnih šuma istjerivali divljač
pucnjavom topova i mužara. Divljač je stjerana na jedno mjesto te Čelebija izvještava
o velikoj množini raznovrsne divljači: jelena, srna, veprova, medvjeda, vukova,
lisica, risova, divljih ovaca, zečeva. Na banov znak počelo je prema Čelebijinom
izvještaju neviđeno klanje, a u tome ubijanju medvjedi i veprovi su rastrgli oko pet
stotina ljudi. No, o vjerodostojnosti ovih brojki govori i završna rečenica da se u
slavu uspješnog lova popilo tisuću kola vina.41
Ovakav, tzv. regalni način lova, primjenjivan je u čitavoj Europi pa tako i u
Hrvatskoj. Osnova ovakvog načina pridruživanja i dodjeljivanja prava lova od strane
vladara onovremeni pravnici tumačili su na dva načina. Prvo da je sve pa tako i
pravo lova u vlasništvu kralja pa da jedino on ima pravo njime raspolagati, odnosno
braniti ga i dodjeljivati po svojoj volji. Drugi su to pak obrazlagali da sve ono što
nema titulara vlasništva, a to je naravno i divljač, pripada kralju pa on njome može
po svojoj volji raspolagati. Razvojem društva polako se počinje uviđati neodrživost
ovakvog stanja, a konačni iskorak u smjeru promjene učinjen je za revolucionarnih
zbivanja u Francuskoj, gdje je od 1789. godine lov prestao biti privilegijem što ga
dodjeljuje kralj i povezuje se s pravom vlasništva na zemlji. Prema ovom shvaćanju
svaki vlasnik zemljišta mogao je na svome zemljištu vršiti lov. Ovakav pogled na
vršenje prava lova proširio se ubrzo po čitavoj Europi. Godine 1831. u Engleskoj
se, statutom Williama II. pravo lova povezuje s vlasništvom nad zemljom, a isto je
učinjeno u Španjolskoj 1837. godine.42 U Njemačkoj i Austriji regalno pravo lova
ukida se 1848. godine. Tijekom vremena regalno pravo lova ukida se u sve većem
broju zemalja tako da je krajem 19. stoljeća u gotovo čitavoj Europi pravo lova bilo
povezano s pravom vlasništva nad zemljom. Ipak u ovom novom sustavu postojala
su ograničenja. U nekim zemljama pravo lova dozvoljeno je svim vlasnicima nad
zemljom, a u nekima samo onima koji su imali određenu, zakonom propisanu,
količinu zemljišta. U prvom slučaju, kada je lov mogao obavljati svaki vlasnik
zemljišta, bez obzira na veličinu posjeda, brzo je došlo do velikog izlovljavanja
40 Frančišković, op. cit., str. 23.

41 Čelebi, Evlija: Putopis, Sarajevo, 1973.
42 Vidi kod: Zoričić, loc. cit.
294
divljači, odnosno do njenog gotovo potpunog nestanka. Zato je intencija bila

takva da se propiše najmanja površina zemljišta na kojem se može vršiti lov te da
se zemljišta više manjih vlasnika ujedine u jedno lovište i daju nekome u zakup.
Prednost ovakvog sustava je očita. Divljač više ne može loviti svatko te je na taj način
osigurana njena veća zaštita. Korist je i na strani vlasnika zemljišta koji se za štete
koje divljač načini na usjevima, s odštetnim zahtjevom, mogu obratiti zakupniku
lovišta. Ovakav sustav zakupnog odnosa prema pravu vršenja lova danas se proširio
u gotovo svim zemljama svijeta.
Na području Hrvatske situacija je bila istovjetna kao i u ostatku Europe. U
srednjem vijeku te u razdoblju od 16. do polovine 19. stoljeća vršenje prava lova
bilo je u rukama vladara, odnosno osoba kojima ga je on podario u beneficij. Nakon
ukidanja kmetstva 1848. godine pravo lova je spojeno s vlasništvom nad zemljom a
dalja intencija išla je k provođenju zakupnog sistema vršenja lova.
U prvim godinama nakon ukidanja kmetstva u Hrvatskoj su izvan onih zemljišta
koja su ostala u vlasništvu plemića smjeli loviti svi. No ubrzo se uvidjelo da to nije
dobro rješenje. Naime seljaci lišeni kmetskih obveza i zabrana počinju loviti sve
što im dođe pod ruku, što ozbiljno prijeti fondu divljači. U pokušaju da zaštite
pravo lova i divljač na svojim imanjima pojedini veleposjednici objavljuju oglase
u novinama i službenim glasilima, a kojima zabranjuju vršenje lova na području
njihovih veleposjeda. Stoga službena glasila iz pedesetih godina 19. stoljeća upravo
obiluju ovakvim oglasima.
Ponukana takvim stanjem u lovstvu, carsko i kraljevsko hrvatsko-slavonsko
namjesništvo donosi 4. travnja 1859. godine naredbu kojom se reguliraju pojedina
pitanja u vezi s lovom. Ovom naredbom se uvodi tzv. zakupni odnos prema pravu
vršenja lova, odnosno na onim teritorijima koja nisu pripadala vlastelinstvima
uvode se posebna lovišta za koja se plaća zakup.
U Hrvatskoj se godine 1870. definitivno ukida stari regalni sustav lova, a uvodi
novi, dominalni, kojim se pravo vršenja lova vezuje uz pravo vlasništva nad zemljom.
Prije donošenja takvog zakona i potpuno novog sustava lova, provedene su mnoge
rasprave, a konačna rasprava održala se i u Saboru, kako nam prenosi Gospodarski
list od 24. studenoga 1870. godine: „Među ostalimi zakonitimi predlozi, što su
sadanjemu saborskomu zasjedanju predani, nalazi se i zakonska osnova ob uredjenju
lova. Držeći da je i lovina jedna od onih strukah, što u područje gospodarstva, pai u
širjem smislu uzeta, spadaju, scienim si za dužnost ob uredjenju lova koju reći prije,
nego zakonodavstvo u njem svoju odlučnu izrekne.“43 Nešto više od mjesec dana
kasnije, točnije 29. prosinca 1870. godine Sabor Kraljevine Hrvatske, Slavonije i
Dalmacije zaista je sankcionirao Zakonski članak XVIII iz 1870. o lovu i proglašava
ga 5. siječnja 1871. u Saboru, da bi ga već 6. veljače 1871. godine odobrio i potvrdio
43 Karlović, Maks: Prvi hrvatski zakon o lovu, Lovački vjesnik, Zagreb, 1992., str. 460.
295
car i kralj Franjo Josip. Najbitniji članak, odnosno paragraf, §. 1. tog zakona, glasi
jednostavno: „Pravo regalno lova ukida se ovim bez svake odštete.“44
Po odredbama ovog zakona vlasnik koji je u komadu imao 200 katastarskih rali
zemlje mogao je postaviti zahtjev da na tom zemljištu ima svoje privatno lovište.45
Ona zemljišta koja nisu raspoređena u privatna lovišta, uz sudjelovanje nadležnih
kotarskih sudova ustrojavaju se u općinska lovišta koja također moraju imati
najmanju veličinu od 200 katastarskih rali. Takva općinska lovišta su putem javne
dražbe kotarski sudovi davali u zakup najboljem ponuđaču na rok 10 - 12 godina
u isključivu svrhu bavljenja lovom. Novi zakon o lovu donosi se 27. travnja 1893.
godine i njime se unose znatne izmjene u dotadašnji režim lova. Izmjene se ne odnose
na sustav, on i dalje naravno ostaje dominalni, već se mijenjaju pojedine odredbe
prijašnjih propisa. Prema novom zakonu pravo lova imao je vlasnik spojenog
kompleksa zemlje od najmanje 400 jutara, a na onim zemljištima koja nisu bila u
vlasništvu pravo lova imale su upravne općine. Općinska lovišta nisu smjela biti
manja od 1000 jutara, a putem dražbe su davana u zakup najboljem ponuđaču na
rok od 15 godina. Zakupac je bio dužan uplatiti dvogodišnju zakupninu: Polovicu
za prvu godinu zakupa, a drugu polovicu za posljednju godinu zakupa. Zakon je
predviđao i uobičajene klasične pravne institute: Ortaštvo i podzakup. Tako je u
skupni zakup lovište moglo uzeti do pet osoba, do su se općinska lovišta, uz dozvolu
nadležnog tijela, mogla dati u podzakup.46
Uvođenjem dominalnog sustava i novog zakona, jasno se vidi prednost zakupnog
sustava ispred svih ostalih. U državama u kojima je taj sustav uveden i proveden,
broj divljači bio je puno veći nego u onima gdje svaki vlasnik zemlje slobodno lovi
na svome posjedu. Isto tako, pravna sigurnost bila je puno veća. Vlasnici zemlje na
kojoj se lovi u tom trenutku imaju pravo da od zakupnika dobiju naknadu svake
štete koja im nastane bilo od izvršavanja lova, bilo od divljači. Na kraju, tim činom
lov sam po sebi postaje pristupačan svim građanima podjednako, a ne samo kao
do tada, vlasnicima zemlje, već i stanovnicima gradova jednako kao i stanovnicima
sela.
Literatura
1. Adamček, Josip: Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV. do kraja XVII. stoljeća,
Zagreb, 1980.
2. Belošević, J.: Materijalna kultura Hrvata od 7 - 9. stoljeća, Zagreb, 1980.
44 Zakon o lovu iz 1870. za kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju (Zakonski članak XVIII.),
Zbornik zakonah i naredabah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavonije, Komad V., Zagreb, 1871.
45 Paragraf 3. Zakona o lovu iz 1870. godine.
46 Buklijaš, loc. cit.
296
3. Blickle, P.: Bäuerliche Rebellionen im Fürststift St. Gallen u zborniku Aufruhr und
Empörung Studien zum baüerlichen Widerstand im Alten Reich, 1980.
4. Bösendorfer, Josip: Agrarni odnosi u Slavoniji, Zagreb, 1950.
5. Buklijaš, Boris: Pravni režim lova u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji do 1918.
godine, Lovački vjesnik 6, Zagreb, 1999.
6. Chavrak, J.: Historijat razvoja lova u Hrvatskoj, Lovački vjesnik, Zagreb, 1953.
7. Chavrak, J.: Lovne scene kamenih spomenika srednjeg vijeka Jugoslavije, Zagreb,
1954.
8. Čelebi, Evlija: Putopis, Sarajevo, 1973.
9. Čeović: Lovstvo, Zagreb, 1945.
10. Čurčić, V.: Lov sokolom u Bosni i Hercegovini, Zagreb.
11. Darabuš, S. i Jakelić, Z.: Osnove lovstva, Zagreb, 1996.
12. Eckardt, Hans, Wilhelm: Herrschaftliche Jagd baüerliche Not und bürgerliche
Kritik, Vanderhoeck & Ruprecht, Göttingen, 1976.
13. Ettinger, Josip: Hrvatski lobdžija, Zagreb, 1897.
14. Ettinger, Josip: Sriemsko-slavonsko-hrvatske divlje životinje, zvieri i ptice, Zemun,
1857.
15. Fisković, C.: Radovan, Zagreb, 1989.
16. Foster, Norman: Jelo iza samostanskih zidova, Zagreb, 1992.
17. Frančišković, Stjepan: Lovstvo u Hrvatskoj za vrijeme feudalizma, Lovački vjesnik
br. 1-2, Zagreb, 1962.
18. Gardaš, Cepelić: Lovstvo u Hrvata, Lovstvo, Hrvatski lovački savez, Zagreb, 2004.
19. Gorjanović Kramberger, Dragutin: Život i kultura diluvijalnog čovjeka iz Krapine,
Zagreb, 1913.
20. Jeličić, J.: Lovačke puške i pribor, katalog zbirke vatrenog oružja, Zagreb, 1997.
21. Karlović, Maks: Prvi hrvatski zakon o lovu, Lovački vjesnik, Zagreb, 1992.
22. Kesterčanek, Fran: Lovstvo, Zagreb, 1896.
23. Knesebeck, Wolter, Harald: Aspekte der höfischen Jagd und ihrer Kritik in
Bildzeugnissen des Hochmittelalters u zborniku Jagd und höfische Kultur im
Mittelalter, Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen, 1997.
24. Kozarac, Josip: Slavonska šuma, Zagreb, 1998.
25. Ksenofont: Grčka povijest, Zagreb, 2001.
26. Kurtović, Šefko: Hrestomatija opće povijesti prava i države, Zagreb, 1999.
27. Lanović: Privatno pravo Tripartita, Zagreb, 1929.
28. Margetić, L.: Srednjovjekovno hrvatsko pravo - stvarna prava, Zagreb, Rijeka,
Čakovec, 1983.
29. Marinović, M.: Privredni razvoj lova u Jugoslaviji, Zagreb, 1930.
297
30. Mecinger-Stefanović: Ljetopis popa Dukljanina, Zagreb, 1960.

31. Mijatović, A.: Zrinsko-Frankopanska urota, Zagreb, 1992.
32. Morsel, Joseph: Jagd und Raum. Überlegungel über den sozialen Sinn der Jagdpraxis
ab Baispil des Spätmittelalterlichen Franken u zborniku Jagd und höfische Kultur
im Mittelalter, Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen, 1997.
33. Peić, Matko: Skitnje, Zagreb, 1967.
34. Röesner, Werner: Jagd, Rittertum unf Fürstenhof im Hochmittelalter u zborniku
Jagd und höfische Kultur im Mittelalter, Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen,
1997.
35. Rössler-Zoričić: Pitanje lovstva u Hrvatskoj, Zagreb, 1919.
36. Schwenk, Sigrid: Die Jagd im Spiegel mittelalterlicher Literatur und Jagdbücher
u zborniku Jagd und höfische Kultur im Mittelalter, Vandenhoeck & Ruprecht,
Göttingen, 1997.
37. Spies, Karl-Heinz: Herrschaftliche Jagd und baüerliche Bevölkerung im Mittelalter
u zborniku Jagd und höfische Kultur im Mittelalter, Vandenhoeck & Ruprecht,
Göttingen, 1997.
38. Šišić Fredo: Pregled povijesti hrvatskog naroda, Matica Hrvatska, Zagreb, 1975.
39. Vežić, M.: Urbar hrvatsko-slavonski, Zagreb, 1882.
40. Visković, Nikola: Iz povijesti zaštita šuma, Lovački vjesnik, br. 3, 2003.
41. Zoričić, Milovan: Povijesni razvoj i narav prava lova, Tumač zakona o lovu,
Zagreb, 1935.
42. Zotz, Thomas: Beobachtungen zu Königtum und Forst in früheren Mittelalter u
zborniku Rösener, Werner, Jagd und höfische Kultur im Mittelalter, Vandenhoeck
& Ruprecht, Göttingen, 1997.
43. Zuvičić, M.: Ksenofontov Kynegetykos, Lovački vjesnik, broj 1-2, 1928.
Izvori
1. Diploma Slobodnog i kraljevskog grada Osijeka od 24. ožujka 1809. godine.

2. Lovački priručnik, Lovačka knjiga, Zagreb, 1967.
3. Osnovni zakon o lovstvu, Lovački vjesnik, broj 2-3, 1965.
4. Pravilnik o lovno privrednim osnovama, Lovački vjesnik, broj 1-2, 1967.
5. Zakon o lovstvu SR Hrvatske, Lovački vjesnik, 1966.
6. Zakon o lovu iz 1870. za kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju (Zakonski
članak XVIII.), Zbornik zakonah i naredabah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i
Slavonije, Komad V., Zagreb, 1871.
298
Joško Pavković
„RUSIJA NA BARIKADAMA“:
REVOLUCIONARNA 1905. GODINA
Sažetak
U radu je prikazan tijek Prve ruske revolucije u 1905. godini. Nakon izbijanja
revolucije u siječnju 1905. godine, započinje njezin uzlet i radikalizacija, koja se
odvijala tijekom proljetnih i ljetnih mjeseci iste godine. Revolucija je svoj vrhunac
doživjela u mjesecu listopadu 1905. godine, kada je, uslijed sveopćeg štrajka, carska
vlast bila prisiljena na popuštanje i dalekosežne ustupke. Krajem godine dolazi,
uslijed rascjepa u revolucionarnom bloku i energičnih akcija vladinih snaga, do
opadanja revolucionarnih aktivnosti i početka procesa konsolidacije vlasti.
Ključne riječi: „Krvava nedjelja“, Sovjet radničkih deputata, „Buliginova duma“,
Oktobarski manifest, „Dani slobode“
„Luda godina!“ (grof Sergej Vite)
Uvod
Termin „Prva ruska revolucija“ se u ruskoj historiografiji upotrebljava kao okvir

za kompleks revolucionarnih događaja u razdoblju od početka 1905. do sredine
1907. godine. U tom razdoblju zbivanjima je najbogatija 1905. godina, u kojoj je
revolucija izbila, doživjela svoj vrhunac, a krajem iste godine započelo je i njezino
opadanje. Upravo zbog tog razloga i ovo izlaganje je vezano uz vremenski okvir od
početka do kraja 1905. godine.
Prilikom pisanja ovog članka nastojali smo koristiti što je moguće širi spektar
historiografske literature, kako one domaće (ruske), tako i one strane (uglavnom
anglo-američke). U ovom uvodnom dijelu istaknut ćemo neke naslove, kojim
smo se i sami koristili, a koje preporučamo svim čitateljima koji se žele podrobnije
upoznati s temom izlaganja. Na prvom mjestu nalaze se dvije sinteze ruske povijesti
i to iz pera ljudi koji su i sami bili suvremenici i protagonisti tih zbivanja. Autor prve
sinteze je „enciklopedijski povjesničar ruske kulture“ i „lider ruskih liberala“ Pavel
Miljukov (1859.-1943.), a autor druge sinteze je „klasik boljševičke historiografije“
Mihail Pokrovski (1868.-1932.). Od sinteza nama suvremenih autora preporučamo
knjigu „Rusija na prelomu vekova“ politologa Save Živanova, koja nam donosi
detaljan prikaz ruskog društva i politike na kraju 19. i početkom 20. stoljeća i to kroz
299
prizmu postsovjetske historiografije. Od novijih naslova monografskog karaktera

preporučamo našu knjigu „Ruska dualistička monarhija“. Od biografija pojedinih
revolucionara koji su se istaknuli u zbivanjima 1905. godine preporučamo dva
naslova. Prva biografija posvećena je Lavu Bronštejnu-Trockom (1879.-1940.),
koji se te godine afirmirao u samom centru (prijestolnici) Ruskog carstva, a druga
biografija Josifu Džugašviliju-Staljinu (1879.-1953.), koji se afirmirao na njezinoj
periferiji (Kavkazu).
Djelo koje se nezaobilazno konzultira kod svakog prikaza Prve ruske revolucije su
memoari „oca ruske industrije“ grofa Sergeja Vitea (1849.-1915.) i sve zainteresirane
za ovu temu upućujemo na ovu knjigu, uz napomenu kako smo ovom naslovu dužni
pristupiti uz sav onaj oprez koji je potreban kod korištenja ovakvog tipa povijesnih
vrela. Kao prilog članku smo iz antologije izvora izabrali i s ruskog jezika preveli
jedan podulji osvrt na sliku Ilje Repina „17. listopada 1905. godine“. Ilja Repin (1844.-
1930.) pripadao je smjeru slikarskog realizma, a njegove su umjetničke kompozicije
bile svojevrsne „enciklopedije ruskog društvenog života“. Autor osvrta, napisanog
1913. godine, na Repinovoj slici prepoznaje različite tipove svojih suvremenika, pa
nam ovaj tekst, zajedno sa slikom, može pomoći da sagledamo čitavu raznolikost
ruskog društva i to u jednom od ključnih trenutaka revolucionarne 1905. godine.
Kako bismo pokušali dočarati atmosferu tog vremena, ali i kako bismo stavili
naglasak na pojedine bitne događaje i činjenice spomenute u tekstu, u članak smo
(po našem izboru) uvrstili i različite umjetničke slike i ilustracije.
Rusko carstvo na prijelomu epoha
Prva ruska revolucija proizvod je kumulacije različitih povijesnih procesa.

Društveni i ekonomski fenomeni poput demografske eksplozije te nagle
industrijalizacije u pojedinim regijama preklopili su se početkom 20. stoljeća s
političkom opresijom nad neruskim stanovništvom golemog Ruskog carstva te
vanjskopolitičkim avanturizmom na Dalekom istoku. U isto to vrijeme pripadnici
najbrojnijeg sloja ruskog društva (seljaštva) iskazivali su posebno nezadovoljstvo
s polovično provedenom reformom iz 1861. godine, dok je mladi i dinamični sloj
u usponu (građanstvo) bio lišen mogućnosti sudjelovanja u donošenja značajnijih
političkih odluka. Pokušat ćemo u ovom odjeljku prikazati sliku Ruskog carstva na
prijelomu epoha.
Rusko se carstvo krajem 19. stoljeća prostiralo nad velikim dijelom euroazijskog
kontinenta te je s površinom od otprilike 22,5 milijuna kilometara kvadratnih
zauzimalo jednu šestinu kopna zemaljske kugle. U prvom sustavnom popisu
stanovništva iz 1897. godine u Carstvu je pobrojano 125,7 milijuna duša, a od tog
broja u europskom je dijelu države živjelo 93,4 milijuna stanovnika. Prosječna
300
Joško Pavković
„RUSIJA NA BARIKADAMA“: REVOLUCIONARNA 1905. GODINA
životna dob iznosila je samo 26 godina, a od ukupnog broja samo je 13,4 posto
stanovnika smatrano gradskim stanovništvom. Samo 33 posto muškaraca i 14 posto
žena bilo je pismeno. Do 1914. godine broj stanovnika Carstva povećao se na 171,2
milijuna (162,8 milijuna isključujući Poljsku i Finsku). Uz opći porast stanovništva
polagano se povećavao i udio gradskog stanovništva, pa je tako pred izbijanje
Prvog svjetskog rata to stanovništvo činilo 14,7 posto cjelokupnog stanovništva. Na
početku 19. stoljeća više od sto tisuća stanovnika imali su samo Sankt Peterburg i
Moskva, a na kraju tog istog stoljeća tu brojku prešlo je još samo dvanaest gradova,
ali i oni su se nalazili na relativno malenom prostoru od Baltika na sjeveru do
Nižneg Novgoroda na jugu. Ruski gradovi su tako ostali sve do sovjetskog razdoblja
tek „otoci u oceanu seljaka“
Slika 1. „Razmjerna brojnost stanovništva pojedinih država svijeta” (crtež iz knjige Rusija u brojkama.
Zemlja. Narod. Staleži. Razredi., objavljene u Sankt Peterburgu 1912. godine)
Rusko je društvo tijekom 19. stoljeća još uvijek živjelo u zatvorenom staleškom
sustavu, koji je od 17. stoljeća uključivao plemstvo, svećenstvo, građane i seljake, a
unutar svakog staleža postojali su i brojni podstaleži. Ipak, krajem 19. i početkom
20. stoljeća dolazi do snažnog društvenog preobražaja tog staleškog sustava u smjeru
prema modernom građanskom društvu. Na samom vrhu društvene piramide nalazio
se vladarski dom Romanovih, kojem je pripadalo pedesetak osoba. Car Nikolaj II.
(1868.-1918., vl. 1894.-1917.) neograničeno je raspolagao golemim gospodarskim
potencijalima svoje države. Vodeće pozicije u državi (vojna i birokratska elita)
zauzimali su pripadnici plemstva. Početkom 20. stoljeća taj je stalež brojao oko 1,2
milijuna nasljednih i 620.000 osobnih plemića. U ovom su razdoblju pripadnici
krupnog građanstva počeli preuzimati nadzor nad gospodarskim životom zemlje
te su postupno iz te oblasti počeli potiskivati plemstvo. Osobiti društveni sloj, koji
je brojio oko milijun pripadnika različitih staleža (tzv. „raznočinci“), bila je ruska
inteligencija. Iako je većina pripadnika ovog sloja živjela od državne plaće, jedan
301
manji dio je upravljao trgovačkim društvima, izdavačkim kućama i privatnim

školama. Poseban društveni utjecaj u to doba imala je Ruska pravoslavna crkva koja
je početkom 20. stoljeća u svojim redovima okupljala oko 100.000 svećenika i oko
100.000 redovnika.
Pretežiti dio ruskog stanovništva živio je na selu. Sredinom 19. stoljeća oko 50
milijuna seljaka (osim onih koji su naseljavali negostoljubljive krajeve sjevernih
gubernija te Sibira) živjelo je u kmetskoj ovisnosti. Polovina od tog broja seljaka
pripadala je veleposjedničkom plemstvu, a polovina državi. Tijek i posljedice
Krimskog rata (1853.-1856.) bolno su otkrile potpunu zastarjelost kmetskog sustava i
naglasile nužnost promjena u načelima i metodama organizacije gospodarskog života
zemlje. Carski je režim odlučio prekinuti beskonačne rasprave te je konačno 1861.
godine oslobodio seljake. Prema toj reformi, 22.500.000 seljaka koje su posjedovali
veleposjednici dobilo je slobodu, ali sami veleposjedi su ostali netaknuti. Seljacima
je, uz obvezu plaćanja otkupnine, dodijeljeno manje obradivih površina nego što su
ih koristili prije 1861. godine. U mnogim gubernijama to je zakidanje iznosilo i do
jedne četvrtine površine zemlje. Iako su dobili osobnu slobodu i pravo vlasništva
nad kućom i okućnicom, seljaci nisu ostvarili pravni položaj koji bi bio ravnopravan
s drugim slojevima ruskog stanovništva. I dalje su bili pritisnuti teretom plaćanja
glavarine, a većina ih je morala živjeti u patrijarhalnog seoskoj zajednici, odnosno
obščini ili miru, kojom su upravljali poglavari pojedinih kućanstava. Seljačka
zemlja predana je u kolektivno vlasništvo upravo tim općinama, a ne seljacima kao
individualnim vlasnicima.
Slika 2. „Razmjerna brojnost pripadnika pojedinih vjeroispovijesti u Rusiji prema popisu iz 1897. godine“ (crtež iz
knjige Rusija u brojkama. Zemlja. Narod. Staleži. Razredi., objavljene u Sankt Peterburgu 1912. godine)
302
Joško Pavković
Diljem golemog Carstva bilo je nastanjeno oko 120 različitih etničkih zajednica,
koje su se odlikovale velikim razlikama u stupnju svog društvenog i kulturnog
razvitka. Većinu stanovništva Carstva prema popisu iz 1897. godine činili su
neruski narodi (56,7 posto), dok su Rusi (Velikorusi) činili manjinu od 43,3
posto stanovništva. Teritorijalnim širenjem Ruskog carstva u njezinim granicama
su se, osim ruskog pravoslavnog stanovništva, našli i poljski i litvanski katolici,
finski, estonski i latvijski protestanti, brojni turkijski i iranski narodi islamske
vjeroispovijesti, budistički narodi u središnjoj Aziji te velik broj Židova.
Ova posljednja zajednica bila je u posebno teškom položaju. Policijski zapovjednici
svjesno su na terenu poticali antisemitsko nasilje (tzv. „pogromi“) u kojima je svjetina
(uglavnom gradska i seoska sirotinja), predvođena svojim demagozima, ubijala
Židove i pljačkala njihovu imovinu. Ovi pogromi su bili česta pojava u pograničnim
područjima Carstva (najužasniji slučajevi zbili su se u Gomelju i Kišinjevu), u
kojima su uglavnom živjeli neruski narodi (Ukrajinci, Poljaci, Rumunji). Židovima
su, zbog raširenog antisemitizma među ruskim stanovništvom, bila nametnuta
stroga prostorna ograničenja pri naseljavanju Carstva pa su kao zajednica jedino
i mogli živjeti u tim pograničnim područjima, a ne u središnjim gubernijama s
većinskim ruskim stanovništvom. Snažan antisemitizam bio je prisutan i na samom
carskom dvoru, što je utjecalo na donošenje diskriminatorskih zakona kojima su
Židovi pretvoreni u građane drugog reda. I prema drugih neruskim narodima
(naročito u pograničnim dijelovima Carstva), vlast je provodila okrutne mjere
pa je posve razumljivo da su se mnogi među njima našli u žestokoj oporbi prema
Ruskom carstvu kao svojevrsnoj „tamnici naroda“.
U drugoj polovini 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća Rusija je zahvaljujući
modernizaciji provedenoj na planu industrijske proizvodnje, prometnih veza i
financijskih ustanova, ostvarila pravi gospodarski uzlet. Napredak je bio očit na
svim gospodarskim poljima: ubrzano su se gradile željeznice; izmijenio se bankarski
i kreditni sustav; došlo je do velikog porasta proizvodnje i uvođenja tehnoloških
inovacija u skoro svakoj grani industrije i trgovine. Povećanje opsega trgovina
potaknulo je izgradnju prometnica. Prva strateški značajna željeznička pruga (od
Sankt Peterburga do Moskve) počela se graditi 1843. godine. Nakon Krimskog rata
državna je vlast počela ubrzano graditi nove dionice, a najveći pojedinačni pothvat
bila je izgradnja kolosalne transsibirske željeznice. Željeznice su doista bile prave
„žile kucavice“ u zemlji s tako golemim prostranstvima kao što je Rusija. Prolaskom
željezničke trase i telegrafskih žica neki krajevi zemlje su po prvi put bili uključeni
u procese privredne razmjene, a izvoznici i trgovci postali su okosnica razvoja
novih naselja u ruskoj unutrašnjosti. Bio je to „prvi, masivan upad mehaničke sile u
izvanvremenski, vegetirajući svijet seoske Rusije“ Gospodarski napredak nužno je
utjecao na razvoj novčarskog sustava. Konačno je u zadnjem desetljeću 19. stoljeća
(1897. godine) izboren zlatni standard rublje kojim je ona postala konvertibilnim
303
novcem u Europi, a Rusija je time službeno postala dijelom međunarodnog

monetarnog sustava, čime joj je olakšano podizanje stranih zajmova za razvoj
njezine sve snažnije privrede. Dinamična ruska privreda je visokim profitnim
stopama privukla značajne strane investicije pa se procjenjuje se da se trećina ruske
industrije nalazila pod kontrolom stranog kapitala. Snažan tempo rasta posebno se
očitovao u industrija ugljena, željeza i čelika. Njihov napredak je započeo tek poslije
1890. godine, a do 1913. godine Rusija je godišnje već proizvodila 9 milijuna tona
željeza, 4,6 milijuna tona sirovog željeza i 4 milijuna tona čelika. Do početka Prvog
svjetskog rata povećalo se i iskorištavanje zaliha ugljena, tako da je Rusija godišnje
dobijala 35,2 milijuna tona ove važne rude. Najvažniji rudnici ugljena nalazili su se
u Donjecku. Krajem 19. stoljeća iznimno je poraslo iskorištavanje ruskih naftnih
izvora pa su tako naftni kompleksi u Bakuu prerasli u najveće na svijetu. Glavni
centri tekstilne industrije bili su gradovi Moskva, Ivanov-Voznesenski („ruski
Manchester“), Sankt Peterburg i poljski Łodź. Zemljopisno je ruska industrija bila
zbijena u središnjoj regiji oko Moskve i Sankt Peterburga te na Uralu, a potom na
zapadu zemlje te na desnoj obali Dnjepra i u južnim stepama.
Slika 3. „Brojnost pripadnika radničkog razreda u glavnim industrijskim središtima europske Rusije prema popisu
iz 1897. godine“ (crtež iz knjige Rusija u brojkama. Zemlja. Narod. Staleži. Razredi., objavljene u Sankt Peterburgu
1912. godine)
Nagla industrijalizacija zemlje uzrokovala je i još jednu društvenu posljedicu,

stvaranje sve brojnijeg radničkog sloja. Na prijelazu stoljeća oko dva milijuna
radnika radilo je u tvornicama i rudnicima te su većinom bili nagomilani u
industrijskim regijama u kojima su bile smještene i najveće korporacije. Njihov je
položaj bio osobito težak. Izuzetno niske nadnice, nehigijenski uvjeti smještaja i
nesigurnost zaposlenja obilježavali su svakodnevni život industrijskih radnika u
carskoj Rusiji. Sve ovo zajedno poticalo je borbeni duh među radnicima: razmjerno
veličini postrojenja rasla je i njihova međusobna solidarnost, a time i vjerojatnost
304
Joško Pavković
da će radnici putem neposredne industrijske akcije ostvariti svoja prava. Radnici

su kao organizirana snaga bili sposobni obustaviti proizvodnju i zauzeti tvornička
postrojenja čime se mogao zauzdati privredni život čitavih regija. Tako je 1896. i
1897. godine zaustavljena proizvodnja tekstilne industrije u Sankt Peterburgu, a
1902. i 1903. godine štrajkovima su paralizirani Rostov na Donu, Baku, Odesa i
drugi južni gradovi.
Ako uzmemo u obzir sve gore iznesene podatke, možemo se složiti s ocjenom
kako su „nastanak i širenje željezničke mreže kroz zaostali feudalni ruski okvir,
kao i prodor financijskih i komercijalnih snaga promicali novi razvoj koji je Rusiju
stavio u europske okvire kraja 19. i početka 20. stoljeća.“
A kako je izgledao taj „zaostali feudalni ruski okvir“ na razini najviših institucija
državne vlasti? Još od vremena Petra Velikog (inače vladara neobuzdane energije i
kreativnosti) i njegove „Tablice činova“ (iz 1721. godine) u Rusiji se državna uprava
temeljila na „jednoličnom sustavu imperijalne hijerarhije i birokracije“, u kojemu
su činovi odgovarali dužnostima u upravnom aparatu, vojsci i mornarici. Na čelu
te piramide nalazio se ruski car, koji je kao „istinski samodržac“ (autokrator) u
svojim rukama držao najvišu zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast. Ruski je car
tako koncem 19. stoljeća pod svojom izravnom kontrolom imao Državni savjet,
Komitet ministara, Savjet ministara, Senat i Sveti Sinod. Državni je savjet kao
savjetodavno tijelo pod carevim nadzorom izvršavao osnovne zakonodavne
zadatke. Inicijativu za donošenje novih zakona imao je samo car, a svaki prijedlog
zakona je, nakon pretresa u Državnom savjetu, morao biti podnijet vladaru na
odobrenje. Državni je savjet bio sastavljen od članova koje je car imenovao iz
redova najviše aristokracije i iz redova svojih ministara, a ovo kolegijalno tijelo
bilo je podijeljeno na više odjeljenja. Komitet ministara osnovan je, kao i Državni
savjet, početkom 19. stoljeća. To je tijelo narednih pola stoljeća bilo glavno carevo
savjetodavno tijelo u pitanjima opće uprave. Od druge polovine 19. stoljeća Komitet
ministara uglavnom se bavio rješavanjem manje značajnih pitanja vezanih uz rad
državne uprave, a njegovu ulogu postupno preuzima jedno drugo tijelo - Savjet
ministara. Savjet ministara osnovan je s ciljem da uskladi djelovanje vrhova državne
uprave, a sastojao se od ministara (koji su bili na čelu stalnih ministarstva i glavnih
državnih uprava) te od drugih osoba koje je imenovao vladar. Najvažnije upravne
zadatke obavljalo je ministarstvo unutarnjih poslova, koje je koncem 19. stoljeća
dobilo sljedeća odjeljenja: žandarmeriju i tajnu policiju (zloglasna Ohrana). Jedan
od zadataka Savjeta ministara bio je da vladaru podnosi mišljenje o zakonskim
prijedlozima pojedinih ministara. Međutim, kako je svaki ministar bio pojedinačno
odgovoran samo caru, to je za posljedicu imalo nepostojanost u radu Savjeta kao
cjeline, a često je među samim ministrima dolazilo čak i do otvorenih sukoba. Senat
je osnovan početkom 18. stoljeća, a od prvih godina 19. stoljeća djeluje uglavnom
kao najviše sudbeno tijelo. Ruska pravoslavna crkva bila je u potpunosti integrirana
305
u državni aparat, a na njezinom se čelu nalazio sam car i mješovito (svjetovne i

crkvene osobe) kolegijalno tijelo - Sveti Sinod. Na čelu ovog tijela nalazio se glavni
upravitelj, kojeg je imenovao vladar. Uzimajući u obzir sve ove elemente možemo
zaključiti kako je Rusko carstvo na početku 20. stoljeća živjelo u režimu svojevrsnog
„birokratskog apsolutizma“.
Izbijanje i uzlet revolucije
Uz sve ove unutarnje proturječnosti i sukobe, početkom 20 stoljeća pojavio se i

jedan vanjsko-politički problem. Zbog želje za dominacijom nad Dalekim istokom,
Nikolaj II. je pod utjecajem dvorske kamarile, odlučio uključiti Mandžuriju i
Koreju u rusku sferu utjecaja, što je u konačnici uzrokovalo sukob Rusije i Japana.
Ovaj potez ruskog vladara izazvao je uznemirenje u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim
Američkim Državama koje su i same imale imperijalne apetite u tom dijelu svijeta.
Carska je vlast smatrala kako će lako zastrašiti Japance, ali je Japan u siječnju 1904.
godine, nakon potpisanog sporazuma s Englezima, bez objave rata, napao ruske
kopnene i pomorske snage na poluotoku Liaodong. U iznenadnom napadu na Port
Arthur Japanci su uspjeli neutralizirati rusku ratnu flotu, a uskoro se ruski garnizon
u toj luci našao odsječen od glavnine ruskih snaga u Mandžuriji. Japanska opsada
Port Arhura potrajala je do kraja 1904. godine, a nakon predaje ruskog garnizona u
tom gradu (iako je u skladištima bilo još zaliha hrane i streljiva za tri mjeseca), prva
je faza rata bila uglavnom odlučena.
Iako su vojni porazi u ovom ratu pripremili podlogu za izbijanje prve europske
revolucije 20. stoljeća, svojevrsni “okidač” bio je, međutim, posljedica nerješenog
radničkog pitanja. Carska je vlast smatrala kako je putem tzv. zubatovskog ili
policijskog socijalizma uspjela to pitanje skinuti s dnevnog reda i štoviše riješiti ga
u svoju korist. Naime, načelnik moskovske Ohrane Sergej Zubatov (1864.-1917.) je
u razdoblju 1901.-1902. godine uspio u više ruskih gradova osnovati domoljubna
radnička udruženja koja su bila pod kontrolom policije. Cilj te akcije bio je da se
radnike izolira od bilo kakve revolucionarne agitacije. Svoje socijalne probleme
radnici su, posredstvom ovih udruženja, trebali rješavati u dogovoru s vlašću. Jedno
od udruženja koje je osnovao Zubatov bio je i peterburški “Zbor ruskih tvorničkih
radnika” kojima je upravljao karizmatični svećenik Georgij Gapon (1870.-1906.).
Ova je organizacija brzo rasla pa je do kraja 1904. godine u svojim redovima imala
više tisuća radnika. Krajem 1904. godine iz peterburške tvornice Putilov otpuštena
su četiri radnika, člana Zbora, pa je ova organizacija zahtijevala od uprave tvornice
da se oni vrate na svoja radna mjesta. Budući da uprava nije ispunila zahtjeve Zbora,
radnici su stupili u štrajk (inače, zabranjen od 1886. god.). Sljedećih dana, u znak
solidarnosti, štrajku su se pridružili radnici iz drugih poduzeća pa je tako u štrajku
sudjelovalo oko 250.000 radnika iz oko 1.100 poduzeća. Zagonetni Gapon odlučio je
306
Joško Pavković
okupiti masu, te u nedjelju 9. siječnja 1905. godine krenuti prema Zimskom dvorcu,
kako bi caru podnio peticiju koja je sadržavala molbe za povišenje radničkih plaća,
poboljšanje njihovog statusa te za osmosatno radno vrijeme. Katalog zahtjeva u
peticiji je, međutim, tijekom njezina potpisivanja značajno proširen i dopunjen
političkim zahtjevima tako da se u zamolbi u konačnici tražilo: zaključenje mira
s Japanom, amnestija svih političkih zatvorenika, osobna nepovredljivost, sloboda
govora, tiska i udruživanja, jednakost svih pred zakonom, dopuštenje za slobodno
osnivanje radničkih sindikata, oslobođenje seljaka od otkupa i predaja zemlje
seljacima, odvajanje crkve od države i saziv ustavotvorne skupštine. Carska se vlast
uplašila da bi se ova manifestacija mogla otrgnuti kontroli i da bi je socijalisti mogli
iskoristiti za svoje političke ciljeve te su je stoga odlučili zabraniti.
I doista, kako je bilo i najavljeno, u nedjelju 9. siječnja 1905. godine iz svih
radničkih četvrti prijestolnice krenulo je oko 140.000 tisuća radnika prema
Zimskom dvorcu noseći u povorci crkvene ikone i carske slike te pjevajući državnu
himnu „Bože, carja hrani“. Tog dana Nikolaj II. uopće nije bio u svojoj rezidenciji
u Sankt Peterburgu, budući se već ranije bio povukao u Carsko Selo. Povorku je
dočekala vojska, koja je počela pucati na nenaoružane radnike. Procjenjuje se da
je u toj pucnjavi bilo oko 800 do 1000 ubijenih i ranjenih, a među njima veliki broj
djece i slučajnih prolaznika. Uhićenja i zlostavljanja građana dalje su se nastavila do
u duboku zimsku noć.
Slika 4. Valentin Serov: “Vojničići, hrabri momčići, gdje je sada vaša slava?” (slika iz 1905. godine)
307
„Krvava je nedjelja“ bila dan rođenja Prve ruske revolucije: radnici i građani
koji su tog dana miroljubivo išli u povorci prema Zimskom dvorcu vratili su se
svojim domovima kao ogorčeni revolucionari. „Meci carskih vojnika, koji su ubili
one koji su nosili carske slike u procesiji, probijali su carske slike i ubili našu vjeru
u cara“ – stoji u proglasu koji je isti dan sastavio Gapon. Taj je događaj izazvao
moralno zgražanje nad režimom, kako u Rusiji tako i diljem svijeta. Nikolaj II.
je u svoj dnevnik (bez imalo osjećaja odgovornosti) zapisao tek sljedeće riječi:
„Deveti siječnja. Nedjelja. Teški dan! U Peterburgu su se dogodili ozbiljni neredi
zbog želje radnika da dođu pred Zimski dvorac. Vojska je morala pucati na raznim
mjestima u gradu, bilo je mnogo ubijenih i ranjenih. Gospode, kako je to mučno
i teško!“. Nakon ovog događaja Nikolaj II. je smijenio „popustljivog“ kneza Pjotra
Svjatopolk-Mirskog (1857.-1914.) s mjesta ministra unutarnjih poslova te umjesto
njega imenovao “odlučnog” Aleksandra Buligina (1851.-1919.). U prijestolnici je
umjesto civilne uvedena vojna uprava, a diktatorske ovlasti u gradu predane su u
ruke generalu Dmitriju Trepovu (1855.-1906.). Tako je započela revolucija “koju su
organizirali državni službenici i policajci”.
Slika 5. “Revolucionarni atentat u Moskvi: veliki knez Sergej, carev stric, ubijen u eksploziji bombe”, ilustracija iz
časopisa Le Petit Journal: Supplement illustre, iz ožujka 1905. godine
Već u siječnju 1905. godine u svim većim gradovima Carstva izbijaju masovne
demonstracije, a po unutrašnjosti Rusije seljaci zauzimaju imanja i pale kuće
veleposjednika. Ono što je za vlast bilo najpogubnije je činjenica da je protiv
sebe uspjela ujediniti gotovo sve društvene slojeve i političke grupacije u zemlji. I
308
Joško Pavković
sveučilišni su nastavnici (oko 350 profesora), osudili pokolj radnika, te su u dvorani

moskovskog Slobodnog ekonomskog društva potpisali izjavu u kojoj je, između
ostaloga, stajalo da je „sloboda znanosti nepomirljiva sa suvremenim ruskim
režimom.“ Intelektualcima su se pridružila mnogobrojna strukovna udruženja (od
odvjetnika pa do željezničara). Također su se aktivirale i terorističke skupine, pa
je 4. veljače u moskovskom Kremlju, u organizaciji socijal-revolucionara Borisa
Savinkova (1879.-1925.), bombom raznesen “najenergičniji i najreakcionarniji
član doma Romanov”, carev stric i generalgubernator Moskve veliki knez Sergej
Aleksandovič (1857.-1905.).
Pod pritiskom domaće i međunarodne javnosti, kao i zbog sve većih vojnih
gubitka na Dalekom istoku, Nikolaj II. je prisiljen na popuštanje. Tako je 18.
veljače 1905. godine, dok se u Mandžuriji odigravala divovska bitka kod Mukdena,
objavljen carev proglas u kojemu je stajalo da se vlast namjerava obračunati s
pobunjenicima „koji prekidaju veze s prošlošću i uspostavljaju nove zakone koji
su strani Rusiji, koja vodi krvavi rat, ne samo za svoju čast i dostojanstvo, nego
i za vladavinu na Tihom oceanu“ te da će se „pristupiti usavršavanju društvenog
poretka čim se unište pobunjeničke grupe“. Vladar je, također, izdao i reskript na
ime ministra Buligina koji je dobio zadatak da pripremi zakonske prijedloge kojima
su se trebale provesti promjene u državnom uređenju zemlje. Car je izdao nalog da
se privuku “najdostojniji, povjerenjem naroda obdareni i od stanovništva izabrani
ljudi k izrađivanju i savjetovanju o zakonskim projektima.”
Takav proglas nije doprinio stabilizaciji političkog režima, već je samo potaknuo
daljnje nerede i to pogotovo u Poljskoj, baltičkim zemljama i na Kavkazu. Važno
je istaknuti kako 1905. godina u Rusiji nije predstavljala samo revoluciju radnika,
seljaka i radikalnih intelektualaca protiv samodržavlja, već je isto tako predstavljala
i revoluciju neruskih naroda protiv politike „rusifikacije“, tako da je „kronika
događaja 1905. godine znamenita po učestalosti kojom se u njoj spominju Varšava,
Łodź, Vilno, Riga, Tbilisi, Kutais (Gruzija) i Baku.“ Caru, nadalje, stižu nove
peticije (čak 60.000 tisuća) u kojima građani traže saziv ustavotvorne skupštine,
slobodu govora, autonomiju različitih neruskih naroda, decentralizaciju države,
podjelu državne zemlje seljacima. Kako bi prisilili vlast na promjene, različite se
profesionalne skupine (pod vodstvom intelektualaca) samoorganiziraju i osnivaju
svoja udruženja (saveze), pa je tako u mjesecu svibnju 1905. godine vodstvo 14
različitih udruženja osnovalo krovni Savez svih saveza, na čijem se čelu našao ugledni
povjesničar, publicist i blistavi govornik Pavel Miljukov. Savez se putem proglasa
obratio i građanima te ih je tom prilikom pozvao da “svim sredstvima odmah
odstrane razbojničku bandu, koja drži vlast u rukama, da bi se na njezino mjesto
postavila ustavotvorna skupština“. Pod vodstvom socijaldemokrata, u velikom je
centru ruske tekstilne industrije - gradu Ivanovo-Voznesenskom (u kojemu je 72
dana štrajkalo oko 75.000 ljudi) u proljeće 1905. godine osnovan prvi „sovjet (savjet/
309
vijeće) radničkih deputata“. Sovjet se pretvorio u organ vlasti jer je rješavao sporove
između građana, a imao je pod kontrolom i naoružanu radničku miliciju, koja je
održavala red u čitavom gradu. Slijedeći primjer tog „uzor-sovjeta“, radnici su i u
drugim gradovima stvarali sovjete radničkih deputata koji su rukovodili tamošnjim
štrajkovima. U svibnju 1905. godine seljaci su organizirali Sveruski seljački savez
(najveći utjecaj u ovoj organizaciji imali su social-revolucionari), koji je tražio
sazivanje ustavotvorne skupštine, besplatnu podjelu državne i crkvene zemlje
seljacima te ukidanje staleške hijerarhije. Prosvjedima su se pridružili i vojnici, a to
je najviše i uplašilo carsku vlast. Naime, nakon sedam i pol mjeseci plovidbe, “druga
eskadra” (sastavljena od brodova ruske baltičke flote) potpuno je uništena u svibnju
1905. godine u Japanskom moru, kod otoka Cušime. Kada su se vijesti o ovoj vojnoj
katastrofi proširile među mornarima crnomorske flote došlo je 14. lipnja do pobune
na jednom od njezinih najmodernijih brodova. Pobunjeni su mornari na jarbolu
oklopnjače Knez Potemkin-Tavričeski izvjesili crvene zastave i, nakon preuzimanja
zapovjedništva nad brodom, pobacali su svoje časnike u more. Prvo su preusmjerili
oklopnjaču prema Odesi, koju su potom i bombardirali. Nakon što su ostali bez
hrane i vode, morali su se predati rumunjskim vlastima u luci Konstanca, čime se
okončala ova “minijaturna pomorska pugačovština”
Slika 6. “Oklopnjača Potemkin” (suvremeni crtež)
Na Drugom kongresu zemstava (tj. lokalnih predstavničkih tijela), održanom u

Moskvi krajem svibnja 1905. godine, usvojena je adresa u kojoj se pozivalo cara da
sazove predstavničko tijelo čiji bi članovi bili birani na ravnopravnoj osnovi iz svih
društvenih slojeva. Izaslanstvo tog kongresa („revolucionare u bijelim rukavicama“,
prema Lenjinu) car je primio 6. lipnja 1905. godine, te je tom prilikom (neočekivano)
obećao da će uspostaviti predstavničko tijelo, koje će mu, poput starinskih staleških
310
Joško Pavković
skupština, pomagati u upravljanju zemljom. Nikolaj II. je procijenio kako je obećanje

dano predstavnicima zemstava dovoljno za umirivanje liberalnih grupa i da ne treba
ići dalje od tog političkog ustupka. Buligin je potom pripremio zakonski prijedlog o
uvođenju predstavničkog tijela kojeg je nazvao Duma. Prijedlog je potom detaljno
razmatran u Savjetu ministara te konačno upućen caru na uvid. Vladar je krajem
srpnja 1905. godine u Petergofu okupio ministre, visoke dužnosnike dvora i ugledne
pravne stručnjake na višednevno vijećanje o Buliginovom nacrtu. Na tom se skupu
vodila oštra rasprava između branitelja carskog samodržavlja i političara sklonih
umjerenim političkim promjenama. Car je na kraju prihvatio Buliginov nacrt.
Vladar je tako 6. kolovoza izdao manifest, kojim je obznanio svoju odluku o
osnivanju Državne dume te su istog dana objavljena i pravila koja su regulirala
postupak izbora u to tijelo. Prema carevoj odluci Duma je trebala biti tek
„zakonosavjetodavno“ tijelo čije odluke nisu imale obvezujuću snagu. Duma
uopće nije mogla raspravljati o vanjskoj politici, vojnim pitanjima i o velikom
dijelu državnog proračuna. Po pitanju izbora za Dumu, predviđen je zamršeni
višestupanjski izborni sustav biranja predstavnika po izbornim kurijama (prema
modelu kojim su bili birani članovi zemstava od 1864. godine). Pravo izbora svojih
predstavnika u Dumu tako su dobile tri skupine birača te su u budućoj Dumi te skupine
trebale biti predstavljene u sljedećim omjerima: seljaci (43 posto), zemljovlasnici
(34 posto), gradski žitelji (23 posto). Ženama, muškarcima mlađim od 25 godina,
vojnicima, radnicima, seljacima bezemljašima, studentima te pripadnicima nekih
nomadskih naroda uskraćeno je pravo glasa. Međutim, taj izborni model nikada
nije bio primijenjen u praksi jer je nakon Oktobarskog manifesta vlada izdala novi
izborni zakon. „Buliginovom dumom“ bili su razočarani mnogi carski podanici jer
je buduće predstavničko tijelo bilo potpuno isključeno iz odlučivanja o ključnim
pitanjima vezanim za upravljanja državom, dok, s druge strane, pravo glasa uopće
nisu dobili veliki dijelovi ruskog društva.
Vrhunac i opadanje revolucije
U kolovozu 1905. godine, prije početka akademske godine, car je (na prijedlog
Trepova) neočekivano sveučilištima vratio autonomiju. „Sveopća studentska
konferencija“ donijela je odluku da se prekine bojkot nastave i da se studenti vrate
na sveučilišta, a s ciljem da se fakultetske ustanove pretvore u mjesta okupljanja
demonstranata. U rujnu 1905. godine moskovski su grafičari započeli štrajk.
Njima su se pridružili obrtnici, a kada je ubijen jedan radnik na željeznici, u znak
solidarnosti pridružuju im se i željezničari. Do sredine listopada štrajk se stihijski
proširio na gotovo sve gradove carstva. Tijekom rujna i listopada u prosvjedima
je sudjelovalo oko 2 milijuna ljudi iz svih društvenih slojeva. Početkom listopada
prestale su raditi pošte, škole, banke, tvornice, električne centrale, te je kroz nekoliko
311
dana štrajk u potpunosti paralizirao državu. Tijekom tih demonstracija (13.

listopada) stvoren je i “sovjet radničkih deputata” u Sankt Peterburgu, na čijem se
čelu, poslije uhićenja prvog predsjednika Grigorija Hrustalev-Nosara (1879.-1918.)
(22. studenog), našao mladi i energični revolucionar Janovski - Lav Trocki. Sovjet
je uputio poziv radnicima da ustraju u štrajku kako bi prisilili vlast na uvođenje
osmosatnog radnog dana.
Slika 7. Gavril Gorelov: “Pljačka plemićkog imanja” (slika iz 1925. godine)
Neredi su se rasplamsali diljem Rusije, i to je natjeralo preplašenu carsku

dinastiju da poduzme hitne mjere. U tom je trenutku (listopad 1905. godine) trebalo
pronaći pravu osobu, koja bi imala dovoljno državničkog iskustva i mudrosti da
ponese golemi teret i ujedno sačuva carevu moć i ugled. Po nagovoru velikog kneza
Nikolaja Nikolajeviča (1856.-1929.), car je ovu ulogu povjerio grofu Sergeju Viteu.
Vladarevo je povjerenje Vite ponovo zadobio nakon okončanja mirovnih pregovora
s Japancima u Portsmouthu. Vite je bio svjestan da osim korjenitih reformi ne
postoji niti jedna druga mogućnost postavljanja brane revolucionarnoj stihiji koja
je prijetila da uništi same temelje monarhijske vlasti u Rusiji. On je izradio svoj
politički program u kojem je pobrojao mjere koje se moraju neodložno provesti:
dokidanje svih staleških i nacionalno-vjerskih neravnopravnosti, proširenje
biračkog prava i uspostavljanje nadzora narodnog predstavništva nad radom
tijela izvršne vlasti. Predlagao je da se Dumi predaju zakonodavna ovlaštenja, da
se u Državnom savjetu osigura sudjelovanje „izabranih elemenata“ i da se Savjet
ministara preuredi u pravu vladu. Nikolaj II. se kolebao oko toga treba li prihvatiti
312
Joško Pavković
Viteov program reformi. Tek kada je veliki knez Nikolaj Nikolajevič izjavio da će se
ustrijeliti pred njegovim očima ukoliko ne dopusti promjene, car je popustio.
Naposljetku, 17. listopada 1905. godine car je izdao Manifest o usavršavanju
državnog poretka (tzv. Oktobarski manifest), koji je sastavio Vite:
„Božjom milošću, Mi, Nikolaj II., Imperator i samodržac Sveruski, Car Poljski,
Veliki knez Finski, itd…
Objavljujem svim našim vjernim podanicima:
Pomutnja i uznemirenost u prijestolnicama i u mnogim gradovima Naše Imperije
je s velikom i teškom tugom ispunila srce Naše. Dobrobit Ruskog Gospodara
neodvojiva je od narodne dobrobiti, a narodna žalost, Njegova je žalost. Od danas
izniknulih uznemirenosti može se pojaviti duboko narodno neraspoloženje i
opasnost za cjelovitost i jedinstvo Države Naše. Veliki zavjet Carskog služenja Nam
nalaže da svim silama razuma i vlasti Naše težimo prema što skorijem završetku
za Državu toliko opasne pomutnje. Naložili smo podređenim vlastima donošenje
mjera uklanjanja neposrednih posljedica nereda i nasilja, u cilju zaštite mirnih ljudi,
koji teže prema spokojnom ispunjenju svojih dugova. Mi, kako bi što uspješnije
oživotvorili mjere za umirenje državnog života, priznali smo neophodnim objediniti
djelatnost vlade. Vladi povjeravamo obvezu ispunjenja Naše čvrste volje:
1. Darovati stanovništvu čvrste osnove građanskih sloboda na načelima istinski
vrijedeće osobne nepovredljivosti, slobode savjesti, govora, okupljanja i udruživanja.
2. Bez prekidanja planiranih izbora za Državnu dumu i u skladu s ograničenim
mogućnostima radi kratkoće roka do saziva Dume, u nju odmah uključiti razrede
stanovništva koji su trenutno sasvim lišene biračkog prava, omogućavajući time u
novom zakonskom poretku daljnji razvoj načela općeg biračkog prava.
3. Kao čvrsto pravilo utvrditi da niti jedan zakon ne može postati važeći bez
odobrenja Državne dume i da izabrani narodni predstavnici imaju mogućnost
stvarnog nadzora nad zakonitošću djelovanja vlade koju smo imenovali.
Pozivam sve vjerne sinove Rusije da ispune svoj dug prema Domovini i da
doprinesu prekidu ove nečuvene pomutnje i zajedno s Nama napregnu svu snagu k
uspostavljanju tišine i mira u rodnoj zemlji.“
313
Slika 8. Grof Sergej Vite i Nikolaj II. - potpisivanje Manifesta 17. listopada 1905. godine (karikatura)
Vijest o Manifestu podijelila je rusko društvo. Dok su jedni (uglavnom pripadnici

imućnijih slojeva) oduševljeno pozdravili donošenje Manifesta, kod drugih ovaj
dokument nije izazvao takve osjećaje i reakcije. Tako se, dan nakon donošenja
Manifesta, na protestnom mitingu ispred zgrade peterburškog sveučilišta okupila
gomila nezadovoljnika. Govornici su pozivali narod na nastavak borbe protiv
„protunarodnog režima“. Jedan od govornika bio je i Lav Trocki. On je držao tekst
Manifesta i objašnjavao okupljenima: „To je najobičniji list papira i ovdje je on u
mojoj ruci. Danas su slobodu dali, a sutra će je oduzeti i pokidati na komadiće,
kao što i ja kidam tu papirnatu slobodu pred vašim očima!“ Protiv Manifesta su
masovno prosvjedovale i pristaše carskog samodržavlja, a meta njihovih napada
su opet (očekivano) bili Židovi i njihova imovina. Masovni prosvjedi nastavljeni
su u Finskoj, Poljskoj i u baltičkim zemljama. Poljaci su tražili autonomiju, a Finci
zahtijevali da im se vrati ukinuta autonomija i ustav. Na kraju je Finskoj vraćena
autonomija, a u Poljskoj je proglašeno izvanredno stanje.
Carskim ukazom od 19. listopada 1905. godine Savjet ministara pretvoren je u
jedinstvenu vladu i uveden je položaj predsjednika Savjeta ministara. Na to je mjesto
314
Joško Pavković
imenovan Vite, koji je tako postao prvi premijer u ruskoj povijesti. Vitea je čekao
težak posao. Trebao je provesti reforme bez iskrene podrške i povjerenja dvora i
to u državi koja je bila zahvaćena revolucionarnim kaosom i izložena prijetećoj
financijskoj katastrofi. Viteova je vlada do kraja 1905. godine donijela cijeli niz
važnih zakona i mjera kojima su se trebala operacionalizirati vladareva obećanja
dana u Oktobarskom manifestu. Tako je vlada 24. studenog 1905. godine donijela
„Privremena pravila o tisku“, kojima je ukinuta cenzura i pravo tijela državne
uprave da izriču kazne novinarima i urednicima dnevnih listova i časopisa. Vlada je
11. prosinca 1905. godine izdala i novi izborni zakon za Državnu dumu. Za razliku
od Buliginovog rješenja, ovaj je zakon osigurao šire biračko pravo, a predvidio je
i četvrtu izbornu kuriju – radničku. Ipak, najznačajniji problem s kojim se vlada
suočila i koji je pokušala razriješiti bio je agrarni problem. Kada je vlada izradila
zakonski prijedlog koji je predviđao prisilno otuđenje onog dijela zemljoposjedničke
zemlje koju su seljaci sami zaplijenili, većina zemljoposjednika mu se suprotstavila,
te se zbog toga moralo odustati od tog prijedloga. Zbog odustajanja od tog zakona
vlada se ozbiljno zamjerila seljacima, koji su se osjećali izigranima. Na Drugom
kongresu Sveruskog seljačkog saveza (studeni 1905. godine) donesena je rezolucija
u kojoj su seljaci pozvali vladu da im što brže podijeli veleposjedničku, crkvenu i
državnu zemlju jer se „čaša seljačkog strpljenja prelila“ Zbog sve veće plime seljačkih
buna i paleži veleposjeda vlada je ipak morala napraviti određene ustupke seljacima
pa je tako snizila iznos uplate za otkup zemlje.
Slika 9. “Ruski teroristi i redarstvenici. Borba u Moskvi. Ustanici uzvraćaju pucnjavom iz ruševina
zgrade razrušene topovskom paljbom”, ilustracija iz časopisa Le Petit Journal: Supplement illustre, iz
1909. godine
315
U posljednjem mjesecu 1905. godine započeo je proces konsolidacije carske

vlasti. Rascjep u jedinstvenom revolucionarnom bloku, koji je stvoren davanjem
koncesija u listopadu, postao je konačno vidljiv, pa je tako početkom prosinca
likvidiran peterburški sovjet, a sredinom istog mjeseca vojne su postrojbe ugušile
oružani ustanak, koji je, pod vodstvom boljševika, izbio u moskovskim radničkim
predgrađima („krvlju zalivena Presnja“).
Nakon toga carska je vlast pokrenula desetak “kaznenih ekspedicija” diljem
zemlje (Baltik, Ukrajina Kavkaz, Sibir). Tako je posljednjeg dana 1905. godine s
moskovske postaje transsibirske željeznice krenula ekspedicija, čiji je cilj bio
“pacifikacija” nepreglednih sibirskih prostranstava. Ovim činom je konačno
privedeno kraju skoro dvomjesečno razdoblje u kojem su spontano osnivana
različita udruženja, sovjeti, sindikati i političke stranke, a koje je u povijesti carske
Rusije, ostalo zapamćeno kao “dani slobode”
Zaključak
Carska je vlast, tijekom revolucionarne 1905. godine, prisiljena na određene

ustupke i to na planu građanskih sloboda i prava. Najvažnija novost bila je uvođenje
parlamenta. Do 1914. godine su postupno sve tekovine revolucije bile dokinute.
Nakon oktroiranja izbornog zakona u lipnju 1907. godine Državna duma je
pretvorena na poslušnu monarhističku skupštinu, a nakon otpuštanja Vladimira
Kokovcova (1853.-1943.) s mjesta premijera (početak 1914. godine) prestalo
je i jedinstveno funkcioniranje vlade. Kroz isto to vrijeme temeljni su društveni
problemi i sukobi ostali nerješeni. Agrarna reforma, koju je 1906. godine započeo
premijer Pjotr Stolipin (1862.-1911.), predstavljala je značajan pokušaj da se dovrši
emancipacija seljaka iz 1861. godine. Međutim, nakon ubojstva ovog državnika
(1911. godine) provođenje agrarne reforme je usporeno i odgođeno. Tako u
trenutku ulaska Rusije u Prvi svjetski rat (1914. godine) imamo analognu situaciju
koju smo imali u trenutku izbijanja rusko-japanskog rata deset godina ranije. Rusko
društvo i nadalje prolazi kroz snažnu mijenu iz zatvorenog staleškog društva prema
modernom građanskom društvu, a državno-pravni poredak Ruskog carstva se
vraća stoljetnim zasadama carske samovlasti i birokratskog apsolutizma.
Ovakav nesklad između društvenog sadržaja i državno-pravne forme postao je
još očitiji nakon katastrofalnih ruskih poraza u Prvom svjetskom ratu. Na takav
način je Prvi svjetski rat pripremio teren za Drugu rusku revoluciju, kao što je
rusko-japanski rat pripremio teren za Prvu rusku revoluciju. Druga ruska revolucija
je nenadano izbila početkom 1917. godine i kroz samo nekoliko dana potpuno su se
urušili temelji monarhijske vlasti u Rusiji. Nakon iznevjerenih obećanja danih 1905.
godine potpuno se izgubilo povjerenje društva u mogućnost reformiranja carske
316
Joško Pavković
vlasti. U vremenu od samo nekoliko mjeseci (od ožujka do studenog 1917. godine)
došlo je do snažne radikalizacije revolucionarnih zahtjeva i parola. U tom metežu
vlast su konačno prigrabili boljševici. Oni su iz svojih iskustava, stečenih 1905.
godine, izvukli zaključak kako “papirnate deklaracije i manifesti” nemaju nikakvu
vrijednost, već se vlast osvaja oružanim putem, a revolucionarni se program
ostvaruje masovnim terorom. Za boljševike, a time posljedično i za režimsku
sovjetsku historiografiju, Prva ruska revolucija je bila tek “generalna proba Velike
oktobarske revolucije”. Tek s propašću komunizma, ruska se historiografija mogla
osloboditi okova krutih ideoloških shema i ponuditi neke nove poglede na vlastitu
nacionalnu prošlost, a time i na revolucionarnu 1905. godinu.
Prilog:
„Pogled V. V. Rozanova na sliku I. E. Repina”
Slika 10. Ilja Repin „17. listopada 1905. godine“
„Židovstvo, ludost, gorljivost, i sveta iskrenost ruskih mladića i djevojaka –

upravo to je spasilo našu revoluciju, pronijevši crvene zastave po Nevskom prospektu
sutradan po objavi manifesta 17. listopada, - tako komentira čitav slučaj I. E. Repin
na velikoj slici „17. listopada 1905. godine“, izloženoj na XIII. gostujućoj izložbi.
Upravo ovu sliku možemo nazvati labuđim pjevom i oporukom velikog umjetnika...
Uistinu „velikog“... Poslije svih sporova, koji su se o njemu vodili, poslije bijesnih
nastojanja da mu se strgne vijenac slave, takav epitet posebno godi uhu. Koliko
razumijevanja, koliko točnosti! Naravno, svi koji su živjeli 1905.- 1906. godine u
Peterburgu govore o slici: „To je upravo bilo tako! To je zapravo točno!“ ...Na leđima
317
nose manijaka, s luđačkim izrazom lica, koji je negdje izgubio kapu. „Ali koga briga
za kapu, kada je sad tu ustav“. Njegovo lice izgleda poremećeno, upravo kao u
luđaka, a na licu su mu jedino vidljive „oči upiljene u jednu točku“ i raščupana
brada. On je zaneseni „svetac“ revolucije, kojeg nikada nisu dotakle škare, britve,
češlji i četke. Njegova intelektualna uloga je nevelika: njega nose na ramenima, a on
visoko iznad gomile nosi „vijenac pobjede“. Na taj je način manijak, kako mu je i
dolikovalo, postavljen na jednostavno drveno postolje plakata. Ispred čitave
procesije su dva gimnazijalca i to jedan ne stariji od učenika 4-og ili 5-og razreda,
ali i drugi, stariji, bliži gledatelju, svakako ne učenik 8-og, već 6-og ili 7-og razreda.
Svatko tko je vidio mnoštvo gimnazijalaca, neće pogriješiti, zagledavši se u njegovo
lice, kojem razredu pripada školarac. Ta dva gimnazijalca i student s kapom koji
stoji iza starijeg učenika i koji je položio ruke na njegova ramena – „instruktor“
pjevanja i ideja, - kakva je to opera!! Bože, kako je sve to upravo tako!! „Tako je bilo!
Upravo to smo sve mi vidjeli!“ Također u prvoj liniji, direktno „u usta“ gledatelju
pjeva studentica druge ili prve (nikako ne četvrte) godine, s malenom krznenom
kapicom, sa skupljenom kosom, sva u crnom. Ona je sva „u pomračenju“ i ništa ne
vidi, ništa ne čuje. O, ona je potpuno samostalna, sa svojih 17 godina, i ništa ne prati
i nikoga ne slijedi! Veliki je umjetnik tako nju i postavio, nepovezanu s bilo kim.
Način na koji su namještena njezina usta (otvorena, pjevaju pjesmu) i njezine oči –
govore više od toma „Prošlosti“, oni pojašnjavaju revoluciju bolje od svake povijesti
o njoj. Djevojci se potpuno „zavrtjelo“... U biti se njoj „zavrtjelo“ s njezinih 17
godina, no ta „vrtoglavica“ stasalosti pomješala se u njoj s peterburškim kovitlacem,
u koji je ona upala iz provincije, došavši ovdje tek prije godinu i pol dana, i ona sama
ne zna da li viče od stasalosti ili revolucije. Njoj je dobro, - o, kako je razvidno, kako
joj je dobro, kako je potpuno sretna! I, hej-hej, za sreću mladih ja bih od dvanaest
mjeseci u godini jedan dao – revoluciji. Ruska maslenica. Repin je, i ne zamjetivši
to, nacrtao „maslenicu ruske revolucije“, njezin karneval, prepun bezumlja, boja i
blaženstva. Iza nje - Židov i Židovka, muž i žena; on - vjerojatno, privatni docent, a
ona čeka prvo dijete. U Židova – tupo-zaokupljeno lice. Već nam se na prvi pogled
čini kako se upravo ti Židovi, čija su lica najbolje naslikana i „portretirana“, „razum“
revolucije koji je u njoj sve predvidio i noj sve objavio. No, to je tek na prvi pogled.
Umjetnički genij je sve osmislio i razmotrio. Židov – potpuno tup, a njegovo je
lukavstvo (koje je vidljivo na licu) ograničeno „na dan današnji“, ne brinući se o
sutrašnjici. Neusporedivo je lukavije i upravo dalekovidno-lukavije debelo vojno
lice (desni kut slike), koji je učtivo pridiglo kapu pred „pobjedničkom“ revolucijom...
To je lice – oprezno, namrgođeno i prkosno. Iako privatni docent nije pametniji od
studentica ispred njega, on – računa, proračunava, zaključuje, ali i u tom svom
napornom duhovnom radu, on je isto tako bezgranično naivan, kao i
sedamnaestogodišnja djevojka. Do njega – Židovka, trudna s prvim djetetom,
djelomice otkrila bijele zube i također djelomice nagnula sentimentalnu glavu. Ona
je sretna zbog djeteta i revolucije. „Mi smo sve postigli.“ Ona ne govori i ne može
318
Joško Pavković
govoriti. Ona ne pjeva kao ni njezin muž privatni docent koji usredotočeno šuti.
Tako sam iz Repinove slike, iz upečatljivih lica naslikanih s tolikom istinoljubivošću,
po prvi put spoznao kako „Židovi u revoluciji“ u biti ne predvode, već samo slijede
poludjele mladiće, ali njihovoj gorljivosti nadodaju prepredenost, vještu
tajanstvenost i prividnu znanstvenu šminku. U revoluciji, kao i u svemu ostalom,
– Židovi nisu graditelji. Izgrađuje, pronalazi i gura naprijed nežidovska krv. Upravo
ona uzburkava površinu i dovodi vodu do točke ključanja. A Židovi – „popravljači
satova“, kao i obično, s okularom u oku, proučavaju i prevrću svakojake detalje,
nekakav „osmosatni radni dan“ ili „organizaciju štrajka“. Takva je „bez misli“ i
35-ogodišnja Židovka koja je usred meteža visoko podigla buket. U središtu slike.
Dalje od „podignutog buketa“ ona uopće ništa ne misli. Ona je sva – čin, poza i
pojedinačni vrisak. Pogledajte, do njezina je lijevog ramena, činovnik u uniformi,
koji također glasno pjeva pjesmu „o padu vlade“. On se načitao Ščedrina, on je o
svemu mnogo čitao, - i 20 je godina na svojim leđima nosio teret službeničke
odgovornosti, koji je je sad, za ovaj blaženi karneval odbacio. A još bolje, u
službeničkom kaputu, činovnik od 45 godina, s čvrsto stisnutim usnama i pobožnim
pogledom ispred sebe! Eto lica, već punog misli, vjere, - lica prekrasnog, iako
također pomalo tupog. On je čitav svoj život proveo radeći u državnoj službi, a
istovremeno je u sebi filozofirao, čitao dekabriste i o dekabristima i čekao „kada će
doći dan“... I eto, došao je žuđeni čas, ustav, a on se u sebi moli i sav je time zaokupljen.
No, pogledajte, kakva je razlika u zaokupljenosti između njega i Židova privatnog
docenta; oni su obojica naizgled slični, ali ta se sličnost lagano gubi jer Židov već
iskazuje svoju lukavost i okretnost. Židovu je stalo do „dana današnjeg“, a ne do
Rusije. Činovnik – ruski idealist – domoljub, i to takav domoljub koji je čekao, ali
nije dočekao reforme. I sada, „17. listopada“, u svojoj duši, „služi molitvu za
budućnost Rusije“. Uloga Židova - glupa i lukava; uloga činovnika – naivna i
zahvalna. I sve je to Repin „posložio“ i dao da se iščita s njegove slike! Genij. Tik iza
Židova nalazi se pučanin-revolucionar, koji je prije nekih devet mjeseci, na
mitinzima „podlegao propagandi“. To je „potrošni materijal“ revolucije, njezino
topovsko meso. On je gladovao do 17. listopada, no, jao, nastavit će gladovati i
poslije 17. listopada. I, napokon, iza njega vidimo bezoblično lice pravog
revolucionara, jedino „pravo“ lice revolucionara na čitavoj slici: to je terorist,
samoubojica, manijak, luđak. On čitavo vrijeme šuti, i do revolucije i poslije
revolucije. Šuti, šuti i potom ubija. A „zašto ubija“, - ne govori, a i jedva da i sam zna.
Po sredini je fino naslikani starac s velikom bijelom bradom. To je „društveni
radnik“, čovjek 60-tih godina, „sljedbenik tekovina Dobroljubova“ i „Savremenika“.
Njegovo lice – i žalosno i radosno. On se 40 godina žalostio, a 17. listopada se
napokon obradovao. Pored njega je nakićena djeva, njegova 40-godišnja neudana
kći, koja se zanosi s umjetnošću dekadencije. Pod golemim šeširom i u raskošnoj
haljini, s malenim očicama i suhim ustima, ona pjeva „labuđi pjev“ svog djevojaštva,
a da nije primjetila, kako je čitav svoj život zapravo „osuđivala“ ne toliko stari
319
poredak, koliko svoju jadnu sudbinu. To je jedini „posni kolač“ na Repinovoj slici.
I još Židov-student, koji ori na sav glas (u središtu, djelomice ulijevo). Usta je tako
razjapio, da bi čavka mogla u njega uletjeti. Zamislite kakva bi to tek bila
budalaština??! No, pogledajte njegovo metalno, vanjsko, hladno oduševljenje,
naročito u usporedbi prema raspjevanim ruskim studentima i gimnazijalcima!...
Koliko li je tek kod potonjih unutrašnjeg žara... Kakva slika!... Gdje li ju je vidio
Repin? U njegovoj su se duši postepeno taložili dojmovi, koje je počeo prikupljati i
prije 17. listopada. I nakon 6 godina dozrijevanja ti su dojmovi našli svoj umjetnički
izraz u „opipljivosti“ ljudskih lica, ljudskih figura, ljudskih duša...“
Izvori
Antologije izvora:
• KUCENOGIJ Mihail, Dokumental’naja hronika 1905 goda, Sankt-Peterburg,

2009.
• ROMAŠOV R. A., Istorija konstitucii Rossii: hrestomatija, Sankt-Peterburg,
2010.
Memoari i slični zapisi:

• BRUCE LOCKHART R. H., Moskva 1912.-1918. Uspomene britanskog
diplomate, Zagreb, 1941.
• HERCEN Aleksandar, Prošlost i razmišljanja, Zagreb, 1948.
• RADIŠČEV Aleksandar, Putovanje iz Peterburga u Moskvu, Zagreb, 2011.
• The memoirs of Count Witte, Translated and edited by Sidney HARCAVE, New
York, 1990.
Literatura
Udžbenici i priručnici:
• FEDOROV Vladimir, Istorija Rossii 1861-1917, Moskva, 2009.
• FERNANDES Dominik: Rečnik zaljubljenika u Rusiju, Beograd, 2011.
• KOLAKOVIĆ Juraj, Historija novovjekovnih političkih teorija (od 1848. do
danas), Zagreb, 1981.
• KURTOVIĆ Šefko, Opća povijest prava i države - Novi vijek, Zagreb, 2005.
• OLEJNIKOV Dmitrij, Istorija Rossii s 1801 po 1917 god, Moskva, 2005.
• PRÉLOT Marcel, Političke institucije: opća teorija političkih institucija, Zagreb,
2002.
• SAIDOV A. H., HABRIEVA T. J., Parlamentskij glossarij, Moskva, 2008.
320
Joško Pavković
• SEMENNIKOVA Ljubov, Rossija v mirovom soobščestve civilzacij, Moskva,

2009.
• SLIPČEVIĆ Fuad, BUMBIĆ Aleksa, Istorija Rusije i SSSR, Sarajevo, 1963.
Sinteze:
• ACTON Edward, Russia. The Tsarist and Soviet Legacy, London, 1995.
• BILLINGTON James H., Ikona i sekira-Istorija ruske kulture, jedno tumačenje,
Beograd, 1988.
• EVTUHOV Catherine, GOLDFRANK David, HUGHES Lindsey, STITES
Richard, A History of Russia: Peoples, Legends, Events, Forces, Boston, 2004.
• ETINGER Šarl, Istorija jevrejskog naroda, Beograd, 1996.
• FLORINSKY Michael T., Russia: A History and an Interpretation, Volume II,
New York, 1963.
• MILJUKOV Pavle, SENJOBOS Šarl, EZENMAN Luj (sa saradnicima), Istorija
Rusije, Beograd, 1939. (obnovljeno digitalizirano izdanje, Zagreb, 2009.)
• POKROVSKI M. N., Povijest Rusije: Od njezinog postanka do najnovijeg
vremena, Zagreb, 1935.
• ZUBOV Andrej, Istorija Rossii. XX vek: 1894-1939, Moskva, 2009.
• ŽIVANOV Sava, Rusija na prelomu vekova, Beograd, 2002.
Pregledi:
• KOTKIN Joel, Povijest grada, Zagreb, 2008.
• KLJUČEVSKI Vasilij, Istorija Rusije (kratki pregled), Beograd, 1997.
• LANDES David S., Bogatstvo i siromaštvo nacija, Beograd, 2004.
• LAUER Reinhard, Povijest ruske književnosti, Zagreb, 2009.
• MASARYK T. G., Rusija i Evropa: studije o duhovnim strujanjima u Rusiji,
Svezak I., Zagreb, 1923.
• MORDAL Jacques, 25 stoljeća borbi na moru, Zagreb, 1967.
• NAROČNICKA Natalija, Rusija i Rusi u svetskoj istoriji, Beograd, 2008.
• OGOREC Marinko, Ratovi 20. stoljeća, Rijeka, 2011.
• PANIKKAR K. M., Azija i zapadna dominacija, Zagreb, 1958.
• PASARIĆ Božidar, Kratka povijest Japana, Zagreb, 2010.
• RÖSENER Werner, Kmetje v evropski zgodovini, Ljubljana, 2007.
• SAVINA M., Rosssijskaja imperija: zanimatel’naja istorija, Moskva, 2009.
• SETON-WATSON Hugh, The Decline of Imperial Russia, 1855-1914, New York,
1952.
• SETON-WATSON Hugh, Nacije i države, Zagreb, 1980.
• VENNER Dominique, Povijest terorizma, Zagreb, 2005.
321
Monografije:
• BENC Ernst, Duh i život pravoslavne crkve, Beograd, 2004.
• BEREND Ivan T., RANKI Gyorgy, Evropska periferija i industrijalizacija 1780-
1914., Zagreb, 1996.
• BOFA Đuzepe, Ruska revolucija, Beograd, 1970.
• BUNIČ Igor, Partijsko zlato, Zagreb, 2006.
• OL’DENBURG Sergej, Carstvovanie Nikolaja II, Moskva, 2008.
• PAVKOVIĆ Joško, Ruska dualistička monarhija: državno-pravna i politička
povijest posljednjeg desetljeća Ruskog carstva, Zagreb, 2012.
• SHAW Denis J. B., Russia in the Modern World: A New Geography, London,
2005.
• SPULBER Nicolas, Russia’s Economic Transitions: From Late Tsarism To The
New Millennium, Cambridge, 2003.
• STEPANOV Sergej, Černaja sotnja. Čto oni sdelali dlja veličija Rossii?, Moskva,
2013.
Biografije:
• BOHANOV Aleksandr, Nikolaj II, Moskva, 1997.
• DEUTSCHER Isaac, Naoružani prorok, Zagreb, 1975.
• FISCHER Louis, Lenjinov život: Knjiga prva, Zagreb, 1985.
• MONTEFIORE Simon Sebag, Mladi Staljin, Zagreb, 2010.
• RIBAS Svjatoslav, Stolipin, Moskva, 2009.
• WALISZEWSKI Kazimierz, Petar Veliki, Zagreb, 1944.
Joško Pavković
322
MUDAWWANA:
PORODIČNI ZAKON MAROKA1
Sažetak
Porodično pravo u Maroku je kodificirano 1957/58. godine u Zakonu o ličnom
statusu – Mudawwanat al-ahwāl al-shaksiyya. Zasnovan na učenju malikijske
pravne škole, Zakon iz 1957/58. godine je bio odgovor na francusko kolonijalno
naslijeđe i pravni pluraizam i, kao takav, predstavljao je simbol nacionalnog
jedinstva i islamskog identiteta.
Budući da je, s izuzetkom nekoliko ograničenih reformi u poređenju s
klasičnom doktrinom, zadržao patrijarhalni porodični model klasične islamske
jurisprudencije, to je izazvalo nezadovoljstvo liberalnih feminističkih pokreta.
Stoga je pitanje reforme pokrenuto odmah nakon donošenja Zakona.
Nakon niza neuspjelih pokušaja reforme u periodu između 1965. i 1981.
godine, konačno je 1993. godine, izvršena simbolična reforma, koja nije donijela
suštinsku promjenu klasične tradicije malikijskog fikha. Zbog toga su zahtjevi za
reformu nastavljeni sve do 2004. godine, kada je usvojen novi Porodični zakon –
Mudawwanat al-usra, koji se zasniva na liberalnom tumačenju islamskog prava
povezanim sa idejom napretka i socijalne pravde.
Reformom iz 2004. godine uspostavljen je znatan stepen jednakosti i unaprijeđen
položaj žena i zaštita njihovih prava. Međutim, potpuna jednakost nije postignuta,
budući da su još uvijek zadržani karakteristični elementi malikijske pravne tradicije,
ali su ograničeni nizom zakonskih uslova koje je vrlo teško ostvariti. Prema tome,
novi Porodični zakon iz 2004. godine je u velikoj mjeri unaprijedio položaj žena
i uskladio sa zahtjevima 21. stoljeća, ali najveći izazov koji predstoji je stvarna
primjena Zakona, odnosno usklađenost normi i stvarnosti.
Ključne riječ: Mudawwana, islamsko porodično pravo, malikijski fikh, reforma
1 Ovom prilikom bih se željela zahvaliti prof. dr. Fikretu Karčiću za čitanje rada, komentare i
prijedloge. Odgovornost za bilo koji propust je, svakako, samo moja.
323
Uvod
Porodično pravo u Maroku je kodificirano 1957/58. godine u Zakonu o ličnom

statusu – Mudawwanat al-ahwāl al-shaksiyya koji predstavlja niz zakona koji
reguliraju pitanja porodice, kao što su brak, razvod braka, nasljeđivanje i starateljstvo
nad djecom. Zasniva se na učenju malikijske pravne škole. Shodno tome, sadrži
najkarakterističnije elemente malikijske pravne tradicije kao što su starateljstvo
nad ženom, poligamija, jednostrani otkaz braka (repudijacija), pravo na prinudno
zaključenje braka za kćerku i dr. koje su neznatno izmijenjeni u odnosu na klasičnu
doktrinu. Dakle, s izuzetkom nekoliko ograničenih reformi, zakon je zadržao
patrijarhalni porodični model klasične islamske jurisprudencije.
To je izazvalo nezadovoljstvo liberalnih feminističkih pokreta, tako da je pitanje
reforme Mudawwane pokrenuto odmah nakon njenog donošenja. Nakon niza
neuspjelih pokušaja, konačno je, 1993. godine, izvršena reforma koja nije donijela
suštinske promjene klasične tradicije malikijskog fikha.
Konačno, 2004. godine, nakon rasprave u parlamentu i nekoliko amandmana,
usvojen je novi Porodični zakon – Mudawwanat al-usra kojim je, u znantnoj mjeri,
unaprijeđen položaj žena i zaštita njihovih prava. Međutim, usljed nedostatka
prilagođavanja ekonomskih i društvenih uslova sa razvojem porodičnog prava,
primjena odredbi uspostavljenih reformom je u velikoj mjeri otežana.
U ovom radu ćemo dati kratak pregled donošenja Zakona o ličnom statusu
1957/58. godine, i njegovh reformi ukazujući na osnovne promjene u sadržaju
Zakona. Budući da se u literaturi na našem jeziku Zakon o ličnom statusu Maroka
samo uzgredno spominje, rad je, u cijelosti, zasnovan na literaturi na engleskom
jeziku.
Donošenje Zakona o ličnom statusu 1957/58. godine
Porodično pravo u Maroku je kodificirano dvije godine nakon sticanja nezavisnosti

od Francuske 1957/58. godine u Zakonu o ličnom statusu – Mudawwanat al-
ahwāl al-shaksiyya. Islamsko pravo je bilo simbol nacionalnog identiteta2 u borbi
za nezavisnost koja je ujedinila nacionaliste, islamske reformiste i tradicionaliste
protiv pravnog pluralizma koje je promovisao francuski protektorat koji je podijelio
zemlju u dva dijela: područje na kojem se primjenjuje islamsko pravo i područje
2 Ziba Mir-Hosseini, „How the Door of Ijtihad Was Opened and Closed: A Comparative Analysis of
Recent Family Law Reforms in Iran and Morocco“, Washington and Lee Law Review, No. 64, Issue
4, (2007), str. 1506
324
MUDAWWANA: PORODIČNI ZAKON MAROKA
na kojem se primjenjuje berbersko običajno pravo.3 Stoga je borba za nezavisnost

bila, istovremeno, borba za islam.4 Kodifikacija porodičnog prava je, prema tome,
nakon stavljanja van snage dekreta (dahir) o važenju berberskog običajnog prava,5
predstavljala drugi najznačajniji korak u pogledu pravne unifikacije zemlje.
Godine 1957. kralj Muhamed V je imenovao Komisiju (za kodifikaciju porodičnog
prava) koja se sastojala od deset islamskih učenjaka (malikijskih pravnika i sudija6)
i trojice vođa marokanskog selefizma – „religijskog reformizma“ među kojima je
bio Allal Al-Fasi.7 Za razliku od stava monarhije, koja je insistirala na očuvanju
islamskog porodičnog prava, Allal al-Fasi, vođa marokanske nacionalne stranke
Istiqlal, iako se zalagao za islamizaciju cjelokupnog pravnog sistema, predložio je
niz ekonomskih, društvenih i pravnih reformi koje bi pomirile islamske principe
sa zahtjevima 20. stoljeća.8 Tako je u pogledu pravnih reformi predlagao ukidanje
starateljstva nad ženom, uspostavljanje zakonskog minimuma godina za zaključenje
braka, zabranu brakova između djece, ukidanje poligamije i zakonsku obavezu
finansijske kompenzacije ženi nakon jednostranog otkaza braka (repudijacije).9
Međutim, predložene reforme Allal al-Fasija nisu inkorporirane u Zakon o ličnom
statusu (u daljem tesktu Zakon ili Mudawwana).
U nacrtu zakona, članovi Komisije su ostali vjerni tradicionalnom malikijskom
fikhu, potvrđujući mnoga pravila koja su uspostavili klasični malikijski pravnici
i osnažujući patrijarhlane tradicije.10 Iako su koristili Zakon o ličnom statusu
Tunisa (Majalla) kao model za sistematizaciju, sadržaj i jezik zakona, nisu preuzeli
njen liberlani duh. Naime, kodifikacija je bila izvor selefijske ideologije koja je
dominirala pokretom za nezavisnost. Cilj zakona je bilo uspostavljanje pravednog
društva putem povratka islamskim korijenima. Rezultat je bio tradicionalni zakon
sa određenim ograničenim pokušajima reforme, kojeg je kralj, kao zapovjednik
3 Ibid.
4 Annelies Moors, „Introduction: Public Debates on Family Law Reform Participants, Positions and
Styles of Argumentation in the 1990s“, Islamic Law and Society, 10, 1, 20013, str. 4
5 Berberski Dahir je dekret koji je donio francuski protektorat u Maroku 1930 godine. Iako je
oštro kritikovan zbog davanja legitimnosti berberskom običajnom pravu, Berberski dahir iz
1930. godine nije ukinut do 1956. godine, kada ga je Ministarstvo pravde, djelujući po preporuci
komisije proglasilo nevažećim. Pogledati: Mounira Charrad, States and Women’s Rights: The
Making of Postcolonial Tunisia, Algeria, and Morocco, (Berkley, Los Angeles, London: University of
California Press, 2001), str. 161
6 Ziba Mir-Hosseini, „How the Door of Ijtihad Was Opened and Closed...“, str. 1506
7 Fatima Sadiqi, Women, Gender, and Language in Morocco, (Leiden and Boston: Brill, 2003), str. 26
8 Bruce Maddy-Weitzman, „Women, Islam, and the Moroccan State: The Struggle over the Personal
Status Law“, Middle East Journal, Vol. 59, No. 3, Democratization and Civil Society (Summer,
2005), str. 399
9 Mounira Charrad, States and Women’s Rights..., str. 160
10 Nowrin Tamanna, “Personal Status Laws in Morocco and Tunisia: A Comparative Exploration
of the Possibilities for Equality-Enhancing Reform in Bangladesh”, Feminist Legal Studies, Vol. 16
Issue 3, 2008, str. 328
325
pravovjernih amir al-mu’minin,11 promulgirao putem kraljevskog dekreta (zahir)

bez palamentarne rasprave.12 Zakon o ličnom statusu je, prema tome, postao simbol
nacionalnog jedinstva i islamskog identiteta,13 malikijske tradicije i monarhije.14
Međutim, istovremeno je trebalo da predstavlja simbol modernosti15 i služi kao
instrument društvene reforme.16 To se, naime, ogleda u ograničenoj reformi
porodičnog prava u poređenju s klasičnom doktrinom.17
Shodno tome, Zakon o ličnom statusu je zadržao najkarakterističnije elemente
klasične malikijske pravne škole. Tretirao je žene kao maloljetna lica, osim u nekoliko
posebnih oblasti kao što je pravo na upravljanje i zaštitu vlastite imovine.18 Stroga
pravila o starateljstvu nad ženom i s njim povezanom insitutcijom jabr (pravo na
prilislnu udaju kćerke) su zadržana i inkorporirana u Zakon u blago modificiranom
obliku.19 Naime, za prinudno ugovoranje braka za kćerku potrebno je odobrenje
sudije (čl. 12, st. 2) što predstavlja reformu u odnosu na klasičnu doktrinu. Zatim,
uspostavio je zakonski minimum godina za zaključenje braka: 15 godina za žene i
18 za muškarce (čl. 8),20 te pravo žene na bračni poklon (čl. 18, 19).21 Poligamija je
bila dozvoljena, ali je mogla biti izvor povrede za suprugu i, stoga, razlog sudskog
razvoda braka (čl. 30).22 Pravo na razvod je bilo, u osnovi, pravo muškarca, putem
jednostranog otkaza braka (repudijacije) – talaq.23 Međutim, repudijacija u ljutnji,
pod zakletvom ili uslovom je smatrana zabranjenom i nevažećim24 (čl. 47, 49-52),
shodno učenju klasičnih pravnika koji su smatrali ove oblike repudijacije moralno
zabranjenim, iako su pravno valjane. Malikijsko učenje o sudskom razvodu braka
je liberalnije od učenja ostalih škola25 i stoga je služilo kao izvor inspiracije za
11 Bruce Maddy-Weitzman, „Women, Islam, and the Moroccan State...“, str. 395
12 Léon Buskens, „Recent Debates on Family Law Reform in Morocco: Islamic Law as Politics in an
Emerging Public Sphere“ Islamic Law and Society, Vol. 10, No. 1, Public Debates on Family Law
Reform Participants, Positions, and Styles of Argumentation in the 1990s (2003), str. 72
13 Fatima Harrak, „The History and Significance of the New Moroccan Family Code“, Working
Paper No. 09-002, March 2009, Institute for the Study of Islamic Thought in Africa Working Paper
Series, Northwestern University. Dostupno na: http://www.cics.northwestern.edu/documents/
workingpapers/ISITA_09-002_Harrak.pdf, pristupljeno 22. 09. 2014., str. 2
15 Fatima Harrak, „The History and Significance of the New Moroccan Family Code“, str. 2
16 Léon Buskens, „Recent Debates on Family Law Reform in Morocco...“, str. 73
17 Ibid.
18 Bruce Maddy-Weitzman, „Women, Islam, and the Moroccan State...“, str. 399-400
20 Ibid.
24 Ziba Mir-Hosseini, Marriage On Trial: A Study of Islamic Family Law in Iran and Morocco,
(London, New York: I. B. Tauris, 2000), str. 85
25 Ibid., str. 99
326
modernizaciju islamskog porodičnog prava u mnogim drugim zemljama.26 Naime,

sudski razvod braka na zahtjev supruge je dozvoljen u posebnim slučajevima, kao
što su odsustvo muža, nemogućnost izdržavanja supruge (nafaqa), fizički nedostaci
i bolest, teški nesklad između supružnika (shiqāq) i ozbiljne povrede (darar)
nanesene supruzi u braku.
Dakle, u Zakonu o ličnom statusu Maroka, osim nekoliko ograničenih reformi,
zadržan je patrijarhalni porodični model klasične islamske jurisprudencije.27
Reforme iz 1993. godine
Odmah nakon kodifikovanja Mudawwanae počele su rasprave o mogućnosti

reforme. Prvi pokušaji reforme su počeli već deceniju nakon donošenja, ali su,
uglavnom, bili neuspješni Naime, 1965. godine imenovana je Komisija za reformu
kako bi pronašla rješenje za nedostatke u porodičnom pravu, kao što su pitanja
starateljstva nad ženom.
Reforme su, zatim, pokušane 1970, 1974, 1979. i 1981. godine, kada je kraljevska
komisija za kodifikaciju pripremila nacrt zakona sastavljen od 336 članova, koji
nikada nije stigao na parlamentarnu raspravu.
U međuvremenu, javna diskusija o porodičnom pravu je bila intenzivirana.28
Borba za prava žena je bila javno povezana s borbom za ljudska prava. Određene
mjere političke liberalizacije, čak iako su privremene i ograničene, su omogućile
učešće šireg kruga lica u raspravama o porodičnom pravu.29 Za reformu su se
zalagali liberalni feministički pokreti30 zajedno sa sekularističkom i socijalističkom
opozicijom dok su se, istovremeno, marokanski islamisti inspirisani Iranskom
revolucijom, i sa parolom povratka šerijatu, formirali kao opozicione snage.31
Godine 1991. Unija za ženski aktivizam32 (Union de l’Action Feminine) je
pokrenula peticiju za prikupljanje milion potpisa za reformu Zakona o ličnom
statusu33. Zatim su slijedile rasprave i sukobi između tradicionalista, islamista

27 Ibid.
28 Ziba Mir-Hosseini, „How the Door of Ijtihad Was Opened and Closed...“ str. 1506
29 Annelies Moors, „Introduction...“, str. 5
30 Fatima Sadiqi, Moha Ennaji, “The Feminization of Public Space: Women’s Activism, the Family
Law, and Social Change in Morocco”, Journal of Middle East Women’s Studies, Vol. 2, No. 2, (Spring
2006), str. 86-114
31 Ziba Mir-Hosseini, „How the Door of Ijtihad Was Opened and Closed...“ str. 1507
32 Ženska frakcija stranke Organisation de l’Action Démocratique et Politique
33 Mala Htun, S. Laurel Weldon, “State Power, Religion, and Women’s Rights: A Comparative
Analysis of Family Law”, Indiana Journal of Global Legal Studies, Vol. 18, No. 1, 2011, str. 162;
Katja Žvan, The Politics of the Reform of the New Family Law (the Moudawana), magistarski rad,
327
(islamističkih grupa) i onih koji su sebe identificirali kao moderniste predstavljeni

putem feminističkih pokreta i organizacija za zaštitu ljudskih prava. Jedna frakcija
islamista – Udruženje za reformu i obnovu (Jama’t at al Islah wa al Tajdid) je izdalo
fetvu opisujući ovu kampanju kao akt apostazije.34
U ovom sukobu kralj Hasan II je vidio priliku da monarhija, djelujući kao
posrednik, uspostavi ravnotežu između tradicionalizma i modernosti.35 U svom
javnom govoru „Prijestolje za revoluciju naroda“ kralj je nastojao depolitizirati
pitanje ističući da je reforma Mudawwane njegova odgovornost.36 Stoga je 1992.
godine imenovao komisiju (20 muškaraca i jedna žena) za pripremu nacrta za
reviziju Mudawwane. Komisija je završila nacrt zakona 1993. godine, koji je kralj
promulgirao putem kraljevskog dekreta. Predložene reforme su predvidjele ne samo
reformu Mudawwane već i Zakona o građanskom procesnom pravu i Građanskog
zakonika.37
Kampanja za reformu 1993. godine se fokusirala na: ukidanje starateljstva nad
ženom, priznanje poslovne sposobnosti žene sa navršenom 21. godinom, zamjenu
repudijacije sudskim razvodom braka, ukidanje poligamije i omogućavanje pristupa
ženama obrazovanju i zaposlenju.38
Međutim, suština reforme nije bila revolucionarna i bila je u skladu sa
reformističko-selefijskom ideologijom koja je inspirisala i Mudawwanu iz 1957/58.
godine.“39 Glavne izmjene su bile ograničavanje prava staratelja na zaključenje
braka, budući da žena trebala dati saglasnost. Osim toga, žene iznad 21 godine
starosti, (nakon sticanja poslovne sposobnosti, što je 20 godina prema čl. 137) ali
koje nemaju oca, imaju pravo zaključiti brak bez posredovanja bračnog staratelja
(čl. 12, st. 4). Zatim, ukinuta je mogućnost prinudnog braka (jabr ili ijbar, čl. 5 st.
1 i čl. 12).40 Također, mala promjena je učinjena i u pogledu jednostranog otkaza
braka (repudijacije) budući da je prema novom zakonu bilo potrebno prisustvo dva
svjedoka, kao i žene pred sudijom kako bi se registrovao razvod braka, ali žena i
dalje nije imala pravo da pokrene razvod braka, osim u izuzetnim slučajevima.41
U pogledu propisa o poligamiji, novim zakonom je predviđeno da supruga može
University of Oxford, 2007, str. 52. Dostupno na: http://users.ox.ac.uk/~metheses/Zvan%20thesis.

pdf, pristupljeno 02. 10. 2014.
38 Josep Lhus Mateo Dieste, „‘Demonstrating Islam’: the Conflict of Text and the Mudawwana
Reform in Morocco“, The Muslim World, Vol. 99, Issue 1, str. 144
39 Fatima Harrak, „The History and Significance of the New Moroccan Family Code“, str. 3; Léon
Buskens, „Recent Debates on Family Law Reform in Morocco...“, str. 76
41 Katja Žvan, The Politics of the Reform of the New Family Law (the Moudawana), str. 63.
328
unijeti klauzulu u bračnom ugovoru da će muž pristati na razvod braka, u slučaju

zaključenja braka s drugom ženom. Međutim, i za to je bilo potrebno odobrenje od
sudije koji može i u ovom slučaju ukinuti pravo na razvod. Skrbništvo nad djecom
(hadana) nakon razvoda braka, prema novom Zakonu pripada prvo majci,42 a u
slučaju njene nesposobnosti, ocu.43 Novi zakon je davao mogućnost djeci (muškarci
nakon 12 godina starosti, žene nakon 15) da odluče s kojim roditeljem će živjeti.44
Osim toga, reforme su omogućile majci da bude zakonski zastupnik djece (čl.
148)45 u slučaju smrti oca, ali prema članu 142, žena i dalje nije mogla raspolagati
imovinom djece. Konačno, novim Zakonom je predviđeno uspostavljanje
porodičnog savjetovališta koje će pomagati sudiji u rješavanju porodičnih pitanja.46
Reforme Mudawwane, koje su poboljšale položaj žena i djece u određenoj
mjeri, nisu trebale donijeti suštinsku promjenu klasične tradicije malikijskog fikha.
Ključna pitanja u reformi porodičnog prava, kao što su ukidanje starateljstva nad
ženom, poligamije i repudijacije, nisu razmatrana. Ove institucije su nastavile
postojati, samo sa neznatnim izmjenama.47
Kralj je, reformom iz 1993. godine učinio simboličnu gestu, s jedne strane
pokazujući spremnost da modernizira zakon, dok istovremeno nastojeći da ne
antagonizira konzervativni dio društva. Naime, nove odredbe su bile bliske klasičnoj
malikijskoj tradiciji, dok su, istovremeno, odražavale otvorenost modernim idejama.
Način na koji su reforme izvršene su potvrdile poziciju apsolutističkog vladara, koji
je kao, zapovjednik pravovjernih (amir al-mu’minin), jedini imao pravo na idžtihad
i određivao je sadržaj porodičnog zakona.48
Reforma iz 2004. godine
Nakon što su opozicione socijalističke političke stranke preuzele vlast, 1998.

godine, pitanje reforme porodičnog prava je ponovo pokrenuto.49 Naglašavala se
potreba poboljšanja položaja žena u društvu putem reforme porodičnog prava
naročito u pogledu poligamije i jednostranog otkaza braka (repudijacije), ističući
42 Fatima Sadiqi, Women, Gender, and Language in Morocco, str. 28

44 Katja Žvan, The Politics of the Reform of the New Family Law (the Moudawana), str. 63
46 Fatima Sadiqi, Women, Gender, and Language in Morocco, str. 28; Katja Žvan, The Politics of the
Reform of the New Family Law (the Moudawana, str. 64.
47 Léon Buskens, „Recent Debates on Family Law Reform in Morocco...“, str. 81; Fatima Sadiqi,
Women, Gender, and Language in Morocco, str. 28
48 Josep Lhus Mateo Dieste, „‘Demonstrating Islam’...“, str. 145; Léon Buskens, „Recent Debates on
Family Law Reform in Morocco...“, str. 83; Ziba Mir-Hosseini, „How the Door of Ijtihad Was
Opened and Closed...“, str. 1507
49 Annelies Moors, „Introduction...“, str. 5
329
kako su zakonici Tunisa i Sirije dobri primjeri koje treba slijediti.50 Javne rasprave
o reformi su se dodatno intenzivirale nakon smrti kralja Hasana II (1999. godine),
i početkom procesa demokratizacije51 dolaskom na vlast novog kralja Muhameda
VI. U svom javnom obraćanju, kralj je dao podršku ideji jednakih prava muškaraca
i žena, kao i potpunoj integraciji žena u marokansko društvo.52
Stoga je vlada 1999. godine, zajedno sa pokretom žena predstavila Plan rada za
poboljšanje položaja žene u društvu53 koji je predviđao reformu Krivičnog zakona,
Građanskog zakona i Zakona o ličnom statusu.54 Najkontroverznije mjere, za
njegove protivnike, su se ticale izjednačavanje zakonskog minimuma za brak na
18 godina i za muškarce i žene, ukidanje jednostranog otkaza braka (repudijacije) i
njegova zamjena sudskim razvodom na koje imaju jednako pravo i muškarac i žena,
ukidanje poligamije, mogućnost zaključenja braka bez odborenja bračnog staratelja
i jednaka prava na skrbništvo nad djecom.55
Organizacije za zaštitu prava žena su odobrile prijedlog reformi, dok su
se tradicionalna ulema i islamisti oštro suprotstavili reformama nazivajući ih
neislamskim. S druge strane, liberlani reformisti su se suprotstavljali stavu prema
kojem ulema ima odlučujuću ulogu u promjeni porodičnog prava, nazivajući je
nemarokanskom i posljedicom ši’ijske doktrine wilayat al-faqih, prema kojoj
muslimanski učenjaci, ne samo da trebaju biti čuvari vjere, već i nositelji političke
moći u svrhu primjene Božanskog prava.56 Liberalni reformisti su, nasuprot,
smatrali ovaj ši’ijski pogled kontradiktornim višestoljetnoj marokanskoj tradiciji,
u kojoj je kralj, kao zapovjednik pravovjernih (amir al-mu’minin) ima pravo na
vršenje idžtihada.57
Slijedile su ideološke borbe koje su se završile masovnim demonstracijama 2000.
godine58 i onih koji su za reformu i onih koji su protiv reforme, pozivajući kralja kao
zapovjednika pravovjernih da interveniše.59

51 Fatima Sadiqi, Women, Gender, and Language in Morocco, str. 29
53 Ziba Mir-Hosseini, „How the Door of Ijtihad Was Opened and Closed...“, str. 1508; Léon Buskens,
„Recent Debates on Family Law Reform in Morocco...“, str. 84
55 Josep Lhus Mateo Dieste, „‘Demonstrating Islam’...“, str. 145; Léon Buskens, „Recent Debates on
Family Law Reform in Morocco...“, str. 85-6
57 Ibid.
58 Javne demonstracije su organizovale stranke za reformu kao što su Stranka za razvoj i socijalizam,
nekoliko trgovinskih unija i 60 feminističkih udruženja u Rabatu 2000. Istog dana su se
organizovale druge demonstracije u Kazablanki od strane Organizacije za odbranu marokanske
porodice, koja je okupila, između ostalih, i dvije glavne islamističke organizacije. Pogledati: Josep
Lhus Mateo Dieste, „‘Demonstrating Islam’...“, str. 145-6
330
Vlada je povukla Plan,60 a do kraja 2000. godine, javna debata oko porodičnog
prava je bila ograničena na sastanke različitih grupa za zaštitu prava žena koje su
insistirale na nastavljanju plana reforme. Jedan od njihovih glavnih ciljeva je bilo
zabranjivanje nasilja nad ženama,61 pozivajući se na nekoliko deklaracija o ljudskim
pravima, Ustav Maroka kao i Konvenciju za ukidanje svih oblika diskriminacije
nad ženama UN-a (1979), koju je Maroko potpisao 1993. godine, ali nikada nije
objavljena u službenim novinama Al-Jarida al-rasmiyya.62
Kralj Muhamed VI je intervenisao 2001. godine. Naime, imenovao je
Konsultativnu komisiju za reformu Mudawwane koja se sastojala od 16 članova, 13
muškaraca i 3 žene. Povjerio im je idžtihad naglasivši da se zakon mora zasnivati
na šerijatskom pravu, kao i važnost kontinuiteta sa ranije postojećim tekstom
Mudawwane.63
Komisija je 2003. godine prezentirala prijedlog novog porodičnog zakona kralju
koji je predao na parlamentarnu raspravu, što je bilo prvi put u historiji Maroka da
je prijedlog porodičnog zakona prošao kroz parlamentarnu proceduru (prethodni
Zakon iz 1957/58. godine i njegova reforma iz 1993. su promulgirani kraljevskim
dekretom64).
Nakon opširnih rasprava i nekoliko amandmana, parlament je usvojio prijedlog
zakona.65 Konačno, u februaru 2004. godine, kralj je proklamirao novi Porodični
zakon – Mudawwanat al-usra, koji je odmah nakon objavljivanja u službenim
novinama stupio na snagu.66
Ovaj zakon se smatra temeljnim dostignućem u okviru (nedovršene) tranzicije
prema demokratiziaciji u društvu koje je „na pola puta između konstrukcije
sekularnog identiteta i islamske obnove.“67 Međutim, iako se reforma porodičnog
prava iz 2004. godine smatrala „uvodom za demokratizaciju“ 68 i najznačajnijom
liberalnom reformom koja predstavlja demokratski progres, proces putem kojeg
60 Ibid.
62 Ibid., str. 109
63 Ibid., str. 113
64 Lynn Welchman, Women and Muslim Family Laws in Arab States: A Comparative Overview of
Textual Development and Advocacy, (Amsterdam: Amsterdam University Pres, 2007), str. 31
66 Léon Buskens, „Sharia and national law in Morocco“, u: Sharia Incorporated: A Comparative
Overview of the Legal Systems of Twelve Muslim Countries in Past and Present, ed. by Jan Michiel
Otto, (Leiden: Leiden University Press, 2010), str. 109
67 Manuela Deiana, „Improving Women’s Rights in Morocco: Lights and Shadows of the New Family
Code (Moudawana)“, International Journal of Interdisciplinary Social Sciences, Vol. 3, No. 11, 2009,
str. 69
68 Francesco Cavatorta, Emanuela Dalmasso, „Liberal outcomes through undemocraticmeans: the
reform of the Code de statut personnel in Morocco“, The Journal of Modern African Studies, Vol.
47, Issue 04, December 2009, str. 488-9
331
su reforme izvršene naglašava krucijalnu institucionalnu ulogu kralja čija je moć

donošenja odluka usmjeravala cijeli proces.69 Time je, uprkos liberalnoj prirodi
i ishodu reforme, autoritarizam ojačan a liberalni rezultati su postignuti kroz
nedemokratski mehenizam.70
Kralj je, naime, ojačao svoju moć, naglasivši isključivo pravo na idžtihad. Utemeljio
je sadržaj novog zakona na liberalnom tumačenju islama povezanim sa idejom
napretka i socijalne pravde. Naglasio je kontinuitet sa ranijim porodičnim pravom
predstavljanjem reformi daljom razradom prethodnih reformi koje je uspostavio
njegov otac 1993. godine.71 S druge strane je, upućivanjem prijedloga zakona na
parlamentarnu raspravu, proces donošenja zakona predstavio demokratskim.72
Bez sumnje, novi Porodični zakon, koji predstavlja simbol borbe za ravnopravnost
žena, je u odnosu na raniji Zakon o ličnom statusu (Mudawwanu) unio brojne
promjene. Naime, novim Porodičnim zakonom je izjednačena i upostavljena
minimalna starosna dob za zaključenje braka na 18 godina i za muškarce i žene,73
starateljstvo nad ženom je isključivo zavisilo od odluke žene,74 uspostavljen je princip
jednakosti između mušakaraca i žena putem zajedničke i jednake odgovornosti u
okviru porodice.75
Zatim, u pogledu poligamije, iako je još uvijek dozvoljena, postavljen je niz
zakonskih uslova koje je gotovo nemoguće ostvariti.76 Naime, potrebna je saglasnost
sudije, muž mora dokazati potrebu za zaključenjem drugog braka, supruga mora
dati saglasnost i sudija mora utvrditi da se neće učiniti nepravda. Osim toga, supruga
je u bračni ugovor mogla unijeti klauzulu o zabrani poligamije, koja, ukoliko se
prekrši predstavlja osnov za razvod braka. Štaviše, ukoliko nema klauzule, supruga
se može obratiti sudiji koji može odbiti dati odobrenje za poligamni brak, ukoliko
se time jasno čini nepravda prvoj supruzi.77
Uspostavljena jednakost se ogleda i u omogućavanju jednakog pristupa na
razvod braka i muškarcu i ženi. Osim toga, pravo na jednostrani otkaz braka je
ograničen odobrenjem od sudije, i strogim uslovima kako bi se izbjegla zlupotreba
69 Ibid., str. 487

70 Ibid., str. 488-9
71 Léon Buskens, „Sharia and national law in Morocco“, str. 109
72 Ibid.
73 Član 19, Porodični zakon iz 2004 (engleski jezik). Dostupno na: http://www.hrea.org/moudawana.
html#12, pristupljeno 02. 10. 2014.
74 John Hursh, „Advancing Women’s Rights Through Islamic Law: The Example of Morocco“,
Berkeley Journal of Gender, Law & Justice, Vol. 27, No. 2, 2012, str. 218
76 Brad Archer, „Family Law Reform and the Feminist Debate: Actually-Existing Islamic Feminism
in the Maghreb and Malaysia“, Journal of International Women’s Studies, Vol. 8, No. 4, 2007, str. 55;
John Hursh, „Advancing Women’s Rights Through Islamic Law...“, str. 263;
77 John Hursh, „Advancing Women’s Rights Through Islamic Law...“, str. 264; Fatima Harrak, „The
History and Significance of the New Moroccan Family Code“, str. 7
332
prava. Upostavljena je nova procedura za razvod braka, tako da usmeni otkaz braka
koji nije povlačio posljedicu izdržavanja djece i supruge nije više validan.78 Postupak
razvoda braka se mora završiti u roku od 6 mjeseci, kako bi se izbjegla mogućnost
da supruga i djeca ostanu bez finansijske podrške duži period, kao što je to bio
slučaj s ranijim zakonom.79
Zatim, supružnici su dužni da dijele imovinu stečenu za vrijeme trajanja braka,
ali je i dalje potvrđen princip islamskog prava o odvojenoj imovini. Ovo je moguće
putem nezavisnih ugovora koje su potpisali supružnici i koji definiraju upravljanje
imovinom stečenom tokom braka.80
Druge značajne promjene su donesene u cilju zaštite prava djece u skladu
sa međunarodnim dokumentima koje je Maroko ratificirao.81 Prema novom
Zakonu, skrbništvo nad djecom nakon razvoda braka pripada majci, do njihove
15. godine, i za razliku od klasičnog islamskog prava, ponovna udaja majke ne
povlači automatski gubitak skrbništva, osim u nekoliko zakonom predviđenih
slučajeva.82 Zatim, vanbračna djeca dobijaju zakonsko priznanje i u slučaju spora o
priznavanju očinstva, sud će korisiti naučne metode utvrđivanja očinstva, kako bi se
riješio spor, budući da utvrđivanje očinstva povlači zakonsku obavezu priznavanja i
izdržavanja djeteta.83 U pogledu nasljednog prava najznačajnija je reforma odredba
o nasljeđivanju djece roditelja majke, dok su prema ranijem zakonu djeca mogla
nasljeđivati samo očeve roditelje.84 Iako je Maroko ratificirao Konvenciju o pravima
djece, koja sadrži slične odredbe, prvi put su međunarodni principi inkorporirani
u nacionalno pravo.85
Prema tome, novi Porodični zakon odnosno, reforme Zakona o ličnom statusu
iz 2004. godine su uspostavile znatan stepen jednakosti između muškarca i žene.
Brak se definira kao ugovor zaključen saglasnošću volja muškarca i žene (čl. 4),86 što
odgovara savremenoj definiciji braka prisutnoj u mnogim porodičnim zakonima.87
78 Fatima Harrak, „The History and Significance of the New Moroccan Family Code“, str. 7; Moha
Ennaji, „The New Muslim Personal Status Law in Morocco: Context, Proponents, Adversaries,
and Arguments“, str. 5. Dostupno na: http://www.yale.edu/macmillan/africadissent/moha.pdf,
pristupljeno 15. 09. 2014.
79 John Hursh, „Advancing Women’s Rights Through Islamic Law...“, str. 266
80 Fatima Harrak, „The History and Significance of the New Moroccan Family Code“, str. 7; Moha
Ennaji, „The New Muslim Personal Status Law in Morocco...“, str. 5
83 Fatima Sadiqi, „Facing Challenges and Pioneering Feminist and Gender Studies: Women in Post-
colonial and Today’s Maghrib“, African and Asian Studies 7, No. 4 (2008), str. 461
85 Ibid., str. 267
86 Član, Porodični zakon iz 2004. godine. Dostupno na: http://www.hrea.org/moudawana.
html#book1, pristupljeno 24. 09. 2014.
333
Time je, naglašavanje uzajamnih prava i dužnosti, zamijenilo raniju nadređenost

muškarca i obavezu žene na poslušnost.88 Međutim, naglašavanje nadređenosti muža
kao glave porodice i obaveze poslušnosti žene je postojala i u porodičnim zakonima
na Zapadu prije reformi 1960. i 1970. godina, kada je došlo do ujednačavanja
porodičnog prava i inkorporiranja principa jednakosti između muškarca i žene. To
ukazuje na slične reakcije na ekonomske promjene i s njima povezane društvene
transformacije koje su nadvladale razlike u pravnim tradicijama.89
Naime, poređenjem definicije braka prisutne u Francuskom građanskom
zakoniku (koja nije izmijenjena do 1938. godine), reformiranom Građanskom
zakoniku Turske, zasnovanom na Švajcarskom građanskom zakoniku iz 1912. koji
se, opet, zasnivao na idejama o odnosu muškarca i žene prisutnom i u francuskim
i njemačkim zakonima, može se uočiti sličnost u pogledu naglašavanja uloge
muškarca kao glave porodice i propisivanju poslušnosti žene, odnosno njihov
neravnopravan položaj.90 Osim toga, postoji tendencija prenaglašavanja razvoja
porodičnog prava na Zapadu što vodi i (netačnoj) pretpostavci da razvoj porodičnog
prava u muslimanskim zemljama ne može slijediti isti put. Također, zanemaruje se
stepen u kojem su muslimanske zemlje uskladile porodično prvo sa savremenim
zahtjevima, kao i činjenica da pojedini aspekti porodičnog prava u muslimanskim
zemljama koji se smatraju arhaičnim, donedavno su postojali i u mnogim zapadnim
porodičnim zakonima.91
Reforme iz 2004. godine, kao što su ukidanje starteljstva nad ženom, izjednačavanje
prava na razvod braka, ukidanje odnosno ograničavanje poligamije i druge reforme
umnogome su unaprijedile položaj žena i zaštitile njihovih prava, kao i prava djece.
Osim toga, doprinijele su reformama drugih zakona kojima je dalje unaprijeđen
položaja žena, kao što su inkriminiranje nasilja nad ženama u Krivičnom zakonu,
92
zabrana seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu u Zakonu o radu (2004.)93
davanje jednakih prava muškarcu i ženi na prijenos državljanstva na djecu u novom
Zakonu o nacionalnosti (2006.)94 u skladu sa članom 9. Konvencije o ukidanju svih
oblika diskriminacije nad ženama i dr.95
88 Ibid., str. 263

89 Ann Elizabeth Mayer, „Reform of Personal Status Laws in North Africa: A Problem of Islamic or
MediterraneanLaws?“, Middle East Journal, Vol. 49, No. 3 (Summer, 1995), str. 435-6
90 Ibid., str. 438
91 Ibid., str. 432
92 Valentine M. Moghadam, „Modernising Women and Democratisation After the Arab Spring“, The
Journal of North African Studies, Vol. 19, No. 2, 2014, str. 140
93 Rabéa Naciri, „Morocco“ u: Women’s Rights in the Middle East and North Africa: Citizenship
and Justice, ed. by Sameena Nazir, Leigh Tomppert, (Lanham, Maryland: Rowman & Littlefield
Publishers, 2005), str. 295
94 Fatima Sadiqi, „Facing Challenges and Pioneering Feminist and Gender Studies...“, str. 461
95 Maroko je ratificirao Konvecniju o ukidanju svih oblika diskriminacije nad ženama 1993. godine,
ali je stavio rezervu na članove, 2 9(2), 15(4), 16, i 29. Pogledati: Ekaterina Yahyaoui Krivenko,
334
Međutim, potpuna jednakost nije postignuta.96 Na primjer, zakonski zastupnik

djece je otac, osim u slučaju njegove nesposobnosti i odsustva (čl. 231). Čak i u
slučaju razvoda braka, kada je skrbništvo nad djecom dodijeljeno majci, otac
ostaje njihov zakonski zastupnik (na’ib shara’i).97 Osim toga, nije potpuno ukinuta
poligamija, jednostrani otkaz braka (repudijacija) i razvod braka postupkom khul
kojim se supruga oslobađa braka plaćajući pri tome novčanu kompenzaciju mužu,
kao i neravnopravnost u nasljeđivanju.98
Uprkos svim nedostacima, reformirani Zakon o ličnom statusu, odnosno
novi Porodični zakon je unaprijedio i ojačao položaj žena i u privatnoj i u javnoj
sferi. Time je smanjio jaz između dva suprotstavljena pravna okvira u kojima žive
marokanske žene, kao što navodi Mounira Charad: javnog, koji se zasniva na
univerzalnim standardima koji proizlaze iz marokanskog ustava i međunarodnih
ugovora, i privatnog koji se zasniva na islamskom pravu.99 Poseban problem u
vezi s posljednjim, prema autorici Fatimi Sadiqi, leži u činjenici da je način na koji
je islam tumačen i primijenjen od 7. stoljeća konstantno usmjeren na očuvanje i
konsolidaciju patrijarhata, namečući strogu podjelu u kojoj muškarci pripadaju
javnoj sferi, dok žene pripadaju privatnoj sferi.100
Osim toga, reforma Zakona o ličnom statusu je značajna i u kontekstu borbe
za zaštitu prava žena u Sjevernoj Africi i pokretu žena uopće. Stoga, može služiti
kao model druge muslimanske zemlje u svojim zahtjevima za jednakost, odnosno
poboljšanje položaja žena i zaštitu njihovih prava. 101
Međutim, jedan od glavih izazova koji stoji pred svakim pravnim sistemom
jeste usklađenost normi i stvarnosti. Shodno tome, glavni izazov novog Porodičnog
zakona je prihvatanje i promjena svijesti ljudi i njegova stvarna primjena u zemlji
usljed nedostatka prilagođavanja ekonomskih i duštvenih uslova sa razvojem
porodičnog prava.102 Nesumnjivo je da su promjene koje su uspostavljene reformom
Women, Islam and International Law: Within the Context of the Convention on the Elimination of
All Forms of Discrimination Against Women, (Leiden, Boston: Martinus Nijhoff Publishers, 2009),
str. 117, 160-163
96 John Hursh, „Advancing Women’s Rights Through Islamic Law...“, str. 267; Katja Žvan Elliott,
„Morocco and Its Women’s Rights Struggle: A Failure to Live Up to Its Progressive Image“, Journal
of Middle East Women’s Studies, Vol. 10, No. 2 (Spring 2014), str. 1-30
97 Katja Žvan Elliott, „Reforming the Moroccan Personal Status Code: A Revolution for Whom?“,
Mediterranean Politics, Vol. 14, No. 2, July 2009, str. 218
98 Fatima Sadiqi, „Morocco“, u: Women’s Rights in the Middle East and North Africa: Progress Amid
Resistance ed. by Sanja Kelly, Julia Breslin, (New York, NY: Freedom House; Lanham, MD: Rowman
& Littlefield, 2010), str. 313
99 Bruce Maddy-Weitzman, „Women, Islam, and the Moroccan State...“, str. 399
100 Fatima Sadiqi, „The Impact of Islamization on Moroccan Feminisms“, str. 32; Fatima Sadiqi,
Women, Gender, and Language in Morocco.
101 John Hursh, „Advancing Women’s Rights Through Islamic Law...“, str. 305-6
102 Manuela Deiana, „Improving Women’s Rights in Morocco...“, str. 76
335
poboljšale položaj žena i u velikoj mjeri uskladile sa zahtjevima 21. stoljeća,

međutim, predstoji teži zadatak implementacije odredbi odnosno usklađivanja
„prava u stvarnosti“ s „pravom u knjigama“. To je posebno otežano činjnicom
da je prema popisu stanovništva iz 2004. godine 39,5% žena iz urbanih i 74,5 %
iz ruralnih područja je bilo potpuno nepismeno.103 Stoga bi najbolji doprinos
poboljšanju položaja žena bilo njihovo obrazovanje.
Zaključak
Zakon o ličnom statusu (Mudawwanat al-ahwāl al-shaksiyya) iz 1957/58. godine

u Maroku je bio odgovor na francusko kolonijalno naslijeđe i pravni pluraizam i,
kao takav, predstavljao je simbol nacionalnog jedinstva i islamskog identiteta.
Istovremeno je trebalo da služi kao instrument društvene reforme i simbol
modernosti, što se ogleda u ograničenoj reformi porodičnog prava u poređenju
s klasičnom doktrinom. Prema tome, s izuzetkom nekoliko neznatnih reformi,
zadržao je patrijarhalni porodični model klasične islamske jurisprudencije.
Reafirmirajući mnoga pravila malikijsih pravnika i uspostavljajući tradicionalni
patrijarhalni poredak, Zakon o ličnom statusu je izazvao nezadovoljstvo liberalnih
feminističkih pokreta, što je pokrenulo niz pokušaja reforme između 1965. i 1981.
godine.
Zahtjevi za reformu su se fokusirali na ukidanje starateljstva nad ženom, priznanje
poslovne sposobnosti žene sa dostizanjem određene dobi, zamjenu repudijacije
sudskim razvodom braka, ukidanje poligamije i omogućavanje pristupa ženama
obrazovanju i dr.
Međutim, svi pokušaji reforme su bili neuspješni do 1993. godine, kada je putem
kraljevskog dekreta izvršena simbolična reforma, koja nije donijela suštinsku
promjenu klasične tradicije malikijskog fikha. Naime, nove odredbe su bile
bliske klasičnoj malikijskoj tradiciji, dok su, istovremeno, odražavale otvorenost
modernim idejama.
Pitanje reforme porodičnog prava je ponovo pokrenuto nakon što su opozicione
socijalističke političke stranke preuzele vlast, 1998. godine, a dodatno intenzivirano
nakon smrti kralja Hasana II (1999. godine) i dolaska na vlast novog kralja
Muhameda VI.
Nakon previranja i sukoba između tradicionalista i islamističkih grupa koji su
bili protiv reforme, i feminističkih pokreta i organizacija za zaštitu ljudskih prava
103 Ann Marie Eisenberg, „Law on the Books vs. Law in Action: Under-Enforcement of Morocco’s
Reformed 2004 Family Law, the Moudawana“, Cornell International Law Journal, 2011, Vol. 44, No.
3, str. 720
336
koji su se zalagali za reformu, konačno je, u februaru 2004 godine, stupio je na snagu
novi Porodični zakon – Mudawwanat al-usra, nakon opširnih rasprava o prijedlogu
zakona u parlamentu i nekoliko amandmana. Ovaj zakon se smatra najznačajnijom
liberalnom reformom.
Reformama iz 2004. godine uspostavljen je znatan stepen jednakosti između
muškarca i žene i unaprijeđen položaj žena i zaštita njihovih prava, kao i prava djece.
Međutim, glavni izazov jeste primjena odredbi koje su uspostavljene reformama,
odnosno usklađenost normi i stvarnosti. To je najviše otežano velikim procentom
nepismenosti marokanskog stanovništva, posebno žena. Stoga je obrazovanje žena
najbolji put do unaprjeđenja.
337
Edin Halapić
Mustafa Imamović (u prvom planu)
338
Edin Halapić
SUDSKE DOKTRINE
Sažetak
Rad pod naslovom „Sudske doktrine“ zasniva se na istraživanju načina rada
Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država (Supreme Court of United States of
America). U pitanju su one doktrine koje su u velikoj mjeri uticale na kreiranje
sadašnjeg pravnog sistem Sjedinjenih Američkih Država. Vrhovni sud je kroz
svoju historiju uspio uticati i na procese koji se odnose na ekonomiju, privredu i
društvo u cjelini. Praksa suda je, naravno, imala svoje pozitivne i negativne strane.
Posebno mjesto pripada doktrini sudske kontrole koja se tradicionalno povezuje sa
poznatim sudskim slučajem Marbury v. Madison iz 1803. godine. Kada se govori
o Vrhovnom Sudu Sjedinjenih Američkih Država, onda se može povući i paralela
sa bosanskohercegovačkim sudskim sistemom. U odnosu na mnoge zemlje,
Bosna i Hercegovina nema Vrhovni sud, tako da se može govoriti o nezavršenoj
sudskoj organizaciji vlasti. Razlozi ovakvih prilika su mnogobrojni, ali jedan od
najznačajnijih je Ustav Bosne i Hercegovine (poznatiji kao Dejtonski mirovni
sporazum).
Ključni termini: sudske doktrine, Vrhovni Sud, Bosna i Hercegovina.
Uvod
Prije upoznavanja sa sudskim doktrinama nastalim unutar američke pravne

kulture odnosno pravnog sistema, neophodno je da se upoznamo sa historijskim
okolnostima koje su uticale na izgradnju sudskog sistema Sjedinjenih Američkih
Država.1U kolonijalnom periodu sudski sistem predstavlja kopiju engleskog
sudskog sistema. Ovdje se posebno ističu povelje kojima su osnivane kolonije. U
pitanju su povelje koje se zasnivaju na principima anglo-saksonske pravne kulture
i po pravilu su sadržavale najznačajnije odredbe ustavnog karaktera. Od mnogih
povelja neophodno je spomenuti Veliku povelju sloboda iz 1215. godine (Magna
Charta Libertatum) i Habeas Corpus Act iz 1679. godine. Bitna karakteristika ovih
1 Ovdje koristimo termin američka pravna kultura iz razloga što smatramo da je u pitanju posebna
kultura, čiji korijeni potiču iz anglo-saksonske pravne kulture. Međutim, spletom niza historijskih
okolonsti, Sjedinjene Američke Države su uspjele razviti niz karakteristika što je i dovelo do
upotrebe posebnih termina kao što je američko pravo, američki pravni sistem i sl. Shodno tome,
mišljenja smo da nije greška koristiti termin američka pravna kultura. Primjedba autora.
339
povelja je u tom što su sadržavale odobrenje engleskog kralja za uspostavljanje

sudova. Paralelno sa ovim poveljama, sjevernoameričke kolonije posjedovale su
posebne, odnosno, vlastite dokumente ustavnog karaktera. U pitanju su dokumenti
različitih naziva kao što su ugovori (agreements) ili zakoni i slobode (laws and
liberties). Posebnu kategoriju čine međusobni sporazumi (ugovori) potpisivani od
strane doseljenika, koji regulišu pitanja upravljanja i političke organizacije buduće
kolonije.2 Opisane prilike uticale su i na sam proces nastanka sudova, što je dovelo
do značajnih razlika unutar svake kolonije. Kada se govori o vrstama sudova onda se
može konstatovati da su u pitanju sudovi koji su ranije postojali u okviru engleskog
sudskog sistema. Ono što je zajedničko za tzv. trinaest prvobitnih kolonija je
institut mirovnih sudija (Justice of the Peace). Porijeko ovog suda usko je povezano
sa periodom vladavine engleskog kralja Edvarda III (Edward III) koji je vladao u
periodu od 1327. do 1377. godine.3 Mirovne sudije su u nekim kolonijama zasjedale
i pod drugim nazivom kao što je tzv. sirotinjski sud (Orphan’s Court) ili okružni
sud.4 Naredna kategorija suda je Kancelarov sud (Court of Chancery) koji se često
naziva i sud pravičnosti (Court of Eqity). Ove sudove mogli su formirati guverneri
kolonija na osnovu kraljevih ovlaštenja.5 Velike promjene u organizaciji sudova na
teritoriji Sjeverne Amerike posljedica su revolucionarnih tokova a naročito sticanjem
nezavisnosti. Donošenjem Deklaracije o nezvisnosti (Declaration of Independence)
4. jula 1776. godine trinaest prvobitnih kolonija proglašavaju svoju nezavisnost i
slobodu.6 Naredni korak ka izgradnji uslova na kojima će se zasnivati sudski sistem
predstavlja donošenje ustava. Tokom Drugog kontinentalnog kongresa pristupa se
usvajanju teksta prvog ustava pod nazivom „Članci Konfederacije i vječitog saveza“
(The Articles of Confederation and Perpetual Union). Ovo je uslijedilo 15. novembra
2 Najpoznatiji ugovor potpisan je 11. novembra 1620. godine od strane putnika broda Mayflower
i poznat je pod nazivom The Mayflower Compact. Potpisnicu ugovora bili su Kalvinistički
protestanti koji su napustili Englesku zbog neslaganja sa učenjem Engleske crkve. U američkoj
pravnoj literaturi ovaj ugovor se često navodi kao prvi američki ustav. Primjedba autora.
3 Opširnije o institutu mirovnih sudija vidjeti: Chester H. Smith, „The Justice of the Peace System in
the United States“ California Law Revew, Vol. XV (1972), str. 118.
4 Opširnije vidjeti: Raifa Festić, „Mirovne sudije u engleskim kolonijama u Sjevernoj Americi“,
Zbornik Pravnog fakulteta u Mostaru, br. IV (1982-1983), str. 251-252.
5 O formiranju ovih sudova u kolonijalnom periodu vidjeti: Raifa Festić, „Nastanak i razvoj
Kancelarovih sudova u engleskim kolonijama u Sjevernoj Americi“, Godišnjak Pravnog fakulteta
Univerziteta u sarajevu, XXVIII (1981), str. 342.
6 Deklaracija o nezvisnsoti od 4. jula 1776. godine donijeta je po uzoru na Virdžinijsku Deklaraciju
o pravima (The Virginia Declaration of Rights) iz 1776. godine koja je nastala tokom zasjedanja
Drugog kontinentalnog kongresa u Filadelfiji. Opširnije o odlukam spomenutog kongresa vidjeti:
Raifa Festić, „Engleski uticaj na razvoj kolonijalnog i ranog prava u Sjedinjenim Američkim
Državama“, Godišnjak Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, XXII (1975), str. 76. Tekst
Virdžinijske Deklaracije, Kermit L. Hall, Paul Finkelman i James W. Ely Jr, American Legal
history-Cases and Materials, (Oxford University Press, New York, 2005), str. 92-93. U literaturi
je Deklaracija o nezavisnosti poznata kao i Jednodušna deklaracija trinaest država Amerike
(Unanimous Declaration of the thirteed United States of America).
340
Edin Halapić
SUDSKE DOKTRINE
1777. a ratifikacija 1. marta 1781. godine.7 Međutim, ponuđena rješenja ovog ustava
pokazala su niz propusta od kojih možemo navesti to da Konfederacija nije imala
pravo oporezivanja, a vlada je često koristila novac država članica. Vrlo brzo donosi
se odluka da se formira ustavotvorno tijelo (Skupština) sa ciljem donošenja novog
ustava. Na tajnom zasjedanju koje je trajalo od 25. maja do 17. septembra 1787.
godine u Pensilvaniji (Pennsylvania) okončan je proces donošenja ustava.8 Ustav
je usvojen 17. septembra 1787. godine. Tokom ratifikacije teksta ustava, a u cilju
jačanja osnovnih prava građana, pristupa se donošenju prvih deset amandmana
na Ustav. Proces ratifikacije je okončan 15. decembra 1791. godine. Spomenuti
amandmani poznati su pod zajedničkim imenom Zakon o pravima (Bill of Rights).
Ukupan broj amandmana na Ustav iz 1787. godine iznosi dvadeset sedam.9
Nastanak Vrhovnog suda i sudskih doktrina
Ustav Sjedinjenih Američkih Država iz 1787. godine predstavlja kompromis u

rješavanju mnogobrojnih pitanja kao i interesa do kojeg se došlo po principu
rasprava.10 Ustav se sastoji iz preambule i sedam dužih članova. Za naš rad
najznačajniji je član III koji glasi: „ Sudska vlast Sjedinjenih Država povjerava se
jednom Vrhovnom sudu i onim nižim sudovima koje Kongres može s vremena na
vrijeme određivati i ustanovljavati. Sudije i Vrhovnog i nižih sudova zadržaće svoja
zvanja dok se dostojno vladaju i u određenim rokovima dobijaće za svoju službu
naknadu koja se ne može smanjivati za vrijeme trajanja njihove službe“.11Kao što se
može uočiti, ustav je predstavljao snažnu osnovu za izgradnju budućeg sudskog
sistema Sjedinjenih Američkih Država. Oslanjajući se na ustavna ovlaštenja,
Kongres je 24. septembra 1789. godine donio Zakon o sudstvu (Judiciary Act) kojim
7 Tekst Ustava iz 1777. godine prvi put spominje naziv države koji je ostao u upotrebi do danas
- Sjedinjene Američke Države. Opširnije o Ustavu iz 1777. godine kao i datumima vidjeti:
Encyclopedia Americana, Vol. VII ( Americana Corporation, New York, 1964), str. 693. Tekst
Ustava vidjeti: Kermit L. Hall, Paul Finkelman i James W. Ely Jr, American Legal history-Cases and
Materials, str. 108-109.
8 Opširnije o zasjedanju ustavotvornog tijela vidjeti: Raifa Festić, Opća historija države i prava,
(Studentska štamparija Univerziteta, Sarajevo, 1988), str. 237-238. O zasjedanju skupštine u
glavnom gradu Penslivanije, Filadelfiji vidjeti: Encyclopaedia Britannica, Vol. 3. (Encyclopaedia
Britannica. INC, William Benton, London, 1963), str. 575-576.
9 Tekst Ustava iz 1787. godine na engleskom jeziku vidjeti: Akhill Reed Amar, America,s
Constitution-a biography, (Random House, New York, 2005), str. 479-490. Tekst Ustava na
domaćem jeziku vidjeti: Fikret Karčić, Pravni tekstovi- Odabrani izvori za opću historiju države
i prava, (Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2004), str. 255-260. Tekst Zakona o
pravima i amandmani vidjeti: Outline of the U.S. Legal System, (Berau of International Information
Programs, Unitet States Department of State, 2004), str. 192-203.
10 Opširnije o kompromisu u procesu donošenja ustava vidjeti: Mustafa Imamović, „Ustav i povijesni
kompromis-primjer SAD“, Pravna misao-časopis za pravnu teoriju i prkasu, br. 3-4., str. 93-96.
11 Teksta člana: Fikret Karčić, Pravni tekstovi..., str. 262-263.
341
se definitivno osigurava daljnja organizacija sudstva i utvrđuje broj sudija Vrhovnog

suda Sjedinjenih Američkih Država.12 Prema zakonu Vrhovni sud čine Predsjednik
suda (Chief Justice) i pet sudija (Associated Justices). Struktura suda koja je ostala
nepromijenjena do danas, utvrđena je Zakonom iz 1869. godine. Od tada, ovaj sud
se sastoji od Predsjednika suda i osam sudija.13 Od momenta formiranja, odnosno
od donošenja zakona iz 1789. godine, sudu je bilo potrebno skoro dvije godine za
prvo zasjedanje koje datira od 2. februara 1790. godine.14 Prvo zasjedanje suda
odvijalo se u prostorijama za robne rezerve grada Nju Jorka (New York).15 Prema
pravilima američke pravne literature, svaki period rada suda povezuje se sa
funkcijom predsjednika suda. Tako da se može govoriti o Maršalovom sudu (1810-
1836) ili Voreonovom sudu (1953-1969). Period od 1790. do 1801. godine u literaturi
se navodi kao tzv. Prvi sud je kroz jednu deceniju uspio okončati šezdeset predmeta,
odnosno šest predmeta godišnje.16 Ipak iz ovog perioda može se izdvojiti sudska
presuda u predmetu Chisholm v. Georgia iz 1793. godine.17 U ovom predmetu
Vrhovni Sud Sjedinjenih Američkih Država rješavao je pitanje sukoba između
federalne jurisdikcije i državnog suvereniteta. Tužilac u ovom predmetu bio je
građanin i trgovac koji je poticao sa teritorije Južne Karoline, koji je zbog neisplaćenih
dugova tužio federalnu jedinicu Džordžiju. Povod se nalazio u isporučenim i
neneplaćenim količinama tkanine tokom revolucije. U momentu otvaranja
postupka, federalna jedinica se nije pojavila na sudu, uz opravdanje da teritorija
Džordžije ne može biti tužena kao suverena i nezavisna država. Sudija Vrhovnog
12 Tekst Zakona o sudstvu iz 1789. godine na engleskom jeziku, dostupan je na zvaničnoj internet
stranici Federalnog Sudskog Centra (Federal Judicial Centar): www.fjc.gov/history/-The Judiciary
Act of 1789. Stranici se pristupilo 23.09.2014. godine. Federalni Sudski Centar je obrazovna i
istraživačka agencija osnovana 1967. godine. Primjedba autora.
13 Opšrinije vidjeti: www.fjc.gov/history/. Stranici se pristupilo 25.09.2014. godine.
14 Opširnije o prvom zasjedanju suda vidjeti: Peter Irons, A People’s history of Supreme Court – The
men and women whose cases and decisions have shaped our Constitution, (Penguin Books, New
York,2006), str. 85.
15 Opširnije vidjeti: Bernard Schwartz, A History of the Supreme Court, (Oxford University Press,
New York, Oxford, 1993), str. 15.
16 Opširnije vidjeti: William H. Rehnquist „The Supreme Court in the Nineteenth Century“, Journal
of Supreme Court History, Vol. 27 (2002), str. 1.
17 Ova presuda nastala je u periodu kada je funkciju predsjednika suda obavljao Džon Džej (John Jay)
koji je na ovu funkciju imenovan 19. oktobra 1789. godine od strane Džordža Vašingtona (George
Washington). Džon Džej se smatra jednim od „Očeva osnivača Sjedinjenih Američkih Država”
(Founding Fathers) i “Tvorcem Ustava” (Framers of Constitution). Opširnije vidjeti zvaničnu
internet stranicu Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država http://www.supremecourt.gov/
about/members.aspx. Stranici se pristupilo 28.09.2014. godine. Prije ratifikacije ustava, Džon Džej
je objavljivao političke eseje u dnevnim novinama grada Nju Jorka (New York). Svi eseji publikovani
su pod pseudonimom Publius. Njegovim esejima pridružuju se i Aleksandar Hamilton (Alexander
Hamilton) i Džejms Medison (James Madison). Danas je zbirka eseja navedenih autora poznata
pod imenom Federalistički spisi (The Federalist Papers). Vidjeti: The Federalis Papers, (A Bantam
Book, New York, 2003). Ovi spisi predstavljaju nezaobilazan izvor informacija za autentično
tumačenje Ustava iz 1787. godine. Primjedba autora.
342
Edin Halapić
SUDSKE DOKTRINE
Suda Sjedinjenih Američkih Država, Džejms Vilson (James Wilson) autor je

najznačajnijeg mišljenja suda.18 U svom mišljenju, sudija Vilson pristupa tumačenju
teksta ustava, ali sa značajnim fokusom na pitanje da li narod Sjedinjenih Država
formira naciju. U svojoj odluci, sudija potvrđuje da prema načelu na kojim se
zasniva unija, Džordžija nije suverena država, i ono što je vrlo značajno, je da se
sudija okrenuo doktrini suvereniteta. U ovom segmentu svoje odluke, potvrđuje se
da suverenitet ne počiva u državi već u narodu. Ovaj stav Vrhovnog Suda Sjedinjenih
Američkih Država je jedan od rijetkih odnosno prvih koji je doveo do intervencije
zakonodavnog tijela – Kongresa. Oslanjajući se na ustavna ovlaštenja, Kongres je
pristupio kreiranju jedanaestog amandmana. Ovaj amandman ratifikovan je 7.
februara 1795. godine a stupio je na snagu 1798. godine. Prema tekstu amandmana
iz 1798. godine oduzima se nadležnost sudova u sporovima odnosno tužbama
protiv građana druge države ili strane države.19 Na ovaj način sud je započeo proces
izgradnje mnogih doktrina koje su uticale na niz promjena unutar pravnog sistema
Sjedinjenih Američkih Država. Sud je u period od 1790. do 1801. godine okončao
svoju prvu, možemo reći, razvojnu fazu, jer je kroz svoje presude pokušavao
ispravno pozicionirati ulogu suda i sudija. Historijski posmatrano, spomenuti
period predstavljao je uvod u nastanak jedne od najznačajnijih i najpoznatijih
doktrina. U pitanju je doktrina sudske kontrole (Judical Review) koja je ostala na
snazi do danas. Sudska kontrola je doktrina prema kojoj su zakonodavna i izvršna
grana vlasti i njihovi postupci predmetom kontrole od strane sudstva. Sud koji
implementira ovu doktrinu, može proglasiti nevažećim zakone i odluke za koje
smatra da nisu u skladu sa većim autoritetom, kao što je postojanje pisanog ustava.
Kao što se može uočiti, ova doktrina je mehanizam kontrole i ravnoteže (check and
balance) u onim sistemima koji su prihvatili ideju podjele vlasti.20 Treba spomenuti
da je ovaj mehanizam karakterističan za američki konstitucionalizam. Međutim,
spomenuta doktrina postoji i u civilnom i tzv. Common Law pravnom sistemu.21
Razlika je u načinu posmatranja doktrine. U slučaju kada se govori o pravnim
sistemima Common Law tradicije, onda se uočavaju ključne razlike. Jedna od njih
18 Opširnije o predmetu iz 1793. godine vidjeti Charles F. Hobson, „Chisholm v. Georgia“ u The
Oxford Guide to United States Supreme Court Decision – edited by Kermit L. Hall, (Oxford University
Press, New York, 1999), str. 54.
19 Tekst amandmana na engleskom jeziku vidjeti: Akhill Reed Amar, America,s Constitution-a
biography, str. 492. Tekst amandmana glasi: „ Sudska vlast Sjedinjenih Država ne može se tumačiti
tako da se proteže na bilo koji spor po pravu ili pravičnosti koji pokrenu ili nastave protiv jedne od
Sjedinjenih Država građani druge države, odnosno građani ili podanici bilo koje strane države“.
Prevod autor.
20 U slučaju Sjedinjenih Američkih Država govori se podjeli vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku.
Ova ideja insipirisana je učenjem političke filozofije XVII i XVIII vijeka a naročito kada se govori o
Džon Loku (John Locke) i Monteskjeu (Charles-Louis Secondat Montesquieu). Primjedba autora.
21 Termin Common Law se prevodi kao opšte pravo nastalo u srednjovjekovnoj Engleskoj. Isti
termin se često prevodi kao i precedentno pravo koje je nastalo radom sudija što je uticalo na to da
se često naziva i sudsko pravo. Primjedba autora.
343
je da se sudije ovog pravnog sistema odnosno pravne kulture, posmatraju kao izvor
prava sposobni da kreiraju nove pravne principe, kao i mogućnost odbacivanja
onih pravnih principa ili pravila za koja smatraju da nisu opravdani ili punovažni.
Za razliku od ove pravne kulture, u slučaju kada se govori o civilnoj pravnoj kulturi
onda se status sudija znatno razlikuje. Naime, u ovoj kulturi, sudije su oni koji samo
primjenjuju pravo bez ikakve mogućnosti kreiranja novih pravnih principa odnosno
pravila kao i bez mogućnosti ukidanja ranijih pravila. U slučaju Sjedinjenih
Američkih Država, doktrina sudske kontrole priznaje se federalnim i državnim
sudovima. Međutim, tradicionalno, američki pravni sistem ovu doktrinu usko
povezuje sa radom Vrhovnog Suda Sjedinjenih Američkih Država, a američka
pravna literatura početak doktrine veže za poznati predmet Marbury v. Madison iz
1803. godine. Ovaj predmet potiče iz tzv. Maršalove ere (1801-1836) odnosno kada
je funkciju predsjednika suda obavljao poznati Džon Maršal (John Marshall). Povod
za nastanak poznatog slučaja iz 1803. godine leži u procesu imenovanja federalnog
mirovnog sudije za Distrik Kolumbija (District of Columbia). Na ovo funkciju
imenovan je Vilijam Marburi (William Marbury) od strane tadašnjeg predsjednika
Adamsa. Međutim, spletom niza okolnosti ovlaštenje o imenovanju nikada nije
uručeno, što je uticalo na odluku Marburija da se okrene Vrhovnom sudu Sjedinjenih
Američkih Država. U svojoj presudi sud se skoncentrisao na analizu odjeljka 13.
Zakon o sudstvu iz 1789. godine. Analizirajući zakon, sud je utvrdio da zakonodavna
grana vlasti nije poštovala običajnu doktrinu, poznatu kao „Izvan ovlaštenja“,
pozivajući se na član III Ustava Sjedinjenih Američkih Država.22 U svojoj presudi,
sud se poziva na član VI ustava i donosi odluku da je odjeljak 13. Zakon o sudstvu
neustavan.23 Predsjednik suda Džon Maršal u presudi posebno ističe sljedeće:
„Istaknuto je da je djelokrug i dužnost sudske službe da kaže šta je pravo. Oni koji
primjenjuju pravila na određene slučajeve, moraju iz azloga nužnosti tumačiti i
interpretirati to pravilo. Ako su dva zakona u međusobnom sukobu, sudovi moaju
odlučiti o djelovanju svakog od njih. Prema tome, ako je zakon u suprotnosti sa
ustavom, ako se zakon i ustav odnose na isti slučaj, tako da sud mora odlučiti da li
će se slučaj presuditi prema zakonu, ne poštujući ustav, ili prema ustavu, ne poštujući
zakon, sud mora utvrditi koji od ovih sukobljenih zakona upravlja slučajem. Ovo je
osnovna srž sudske dužnosti“.24 Na ovaj način Vrhovni sud je uspostavio ranije
22 Običajna doktrina „Izvan ovlaštenja“ potiče iz običajnog prava Engleske i poznata je pod nazivom
Ultra Vires. Primjedba autora.
23 Član VI Ustava Sjedinjenih Američkih Država poznat je pod nazivom Klauzula o supremaciji
(Supremacy Clause), a koji glasi: „Ovaj Ustav kao i oni zakoni Sjedinjenih Država koji će se od sada
donosti, svi sklopljeni ugovori, ili oni koji će biti sklopljeni u ime Sjedinjenih Država – biće vrhovni
zakon zemlje; sudije u svakoj državi biće obavezni da ih poštuju, čak i u slučaju da time dolaze u
sukob u ma u čemu sa ustavom ili zakonima bilo koje države......“ Tekst člana: Fikret Karčić, Pravni
tekstovi – Odabrani izvori za Opću historiju države i prava, (Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevo,
Sarajevo, 2004), str. 264.
24 Op. Citat: presuda Vrhovnog Suda Sjedinjenih Američkih Država u predmetu Marbury v. Madison,
344
Edin Halapić
SUDSKE DOKTRINE
spomenutu doktrinu koja je osnažila položaj i ulogu suda ali i uspostavila snažan
instrument za ravnotežu između grana vlasti.25 Ova doktrina je u velikoj mjeri
uticala na stepen autonomije suda i dalju izgradnju ove institucije.26 Obzirom da
ranije spomenuta presuda potiče iz 1803. godine, postavlja se pitanje da li je sud
prilikom donošenja presude posjedovao raniji precedent koji se može primjeniti na
predmet Marbury v. Madison. Odgovor na ovo pitanje nalazi se u stavovima nauke
modernog doba. Naime, tokom 2003. godine objavljuje se posebna studija koja se
zasniva na tvrdnji da predmet iz 1803. godine nije doveo do formiranja nove
doktrine. U studiji se navodi da je Marbury v. Madison odnosno sud samo koristio
ranije poznato pravilo. U istraživanju smo utvrdili da je u pitanju predmet koji je
raspravljao o ustavnosti propisa federalnog karaktera. U pitanju je predmet Hylton
v. United States iz 1796. godine. Povod za spomenuti predmet, nalazi se u određivanju
prevoznih taksi a koje su obuhvatile i kategoriju putničkih automobila. Propis o
taksama donio je Kongres Sjedinjenih Američkih Država tokom 1794. godine.
Prilikom implementacije spomenutog propisa, Sjedinjene Države su tužile Danijela
Hiltona (Daniel Hylton) zbog neplaćanja. Tužba je dostavljena federalnom
okružnom sudu (Federal Circuit court) Virdžinije (Virginia). Tokom postupka,
Hilton je isticao da propisana taksa po svom karakteru predstavlja „direktnu taksu“,
te kao takva nije u nadležnosti zakonodavnog tijela Sjedinjenih Američkih Država,
odnosno Kongresa. Svoju tvrdnju Danijel Hilton zasniva na isticanju člana I.
odjeljak 8. Ustava Sjedinjenih Američkih Država. U spomenutom članu i odjeljku
stoji: Kongres će imati pravo da ustanovljava i ubire poreze, carine, takse, trošarine,
da plaća dugove i stara se o zajedničkoj odbrani i o opštem blagostanju Sjedinjenih
Država; ali će sve carine, takse i trošarine biti jednoobrazne na cijeloj teritoriji
Sjedinjenih Država;....“.27 Ono što je tuženi isticao je jednoobraznost taksi za čitavu
teritoriju Sjedinjenih Američkih Država. Kontroverze koje su se pojavile u ovom
predmetu dotakle su vrlo osjetljivo pitanje, a to je moć ili snaga nove države u
procesu podizanja stepena naplate prihoda. Federalni okružni sud je imao
podijeljeno mišljenje, ali je tuženi tražio da se ipak presudi, kako bi pristupio
page 5 U.S. 177-178. Presude odnosno mišljenja Vrhovnog suda od 1794. godine dostupna su u
Legal Information Insistute koji je uspostavljen od strane Pravnog fakulteta Kornel Univerziteta
(Cornell University Law School). Zvanična internet adresa je http://supct.law.cornell.edu. Stranici
se pristupilo 02.11.2014. godine.
25 Opširnije o doktrini sudske kontole vidjeti: Edin Halapić, „Doktrina sudske kontrole (Judical
Review) Marbury v. Madison (1803), Godišnjak Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, LVI
(2013), str. 29-51.
26 O porijeklu doktrine vidjeti: Saikrishna B. Prakasn, John C. Yoo, „The Origins of Judical Review“,
The University of Chicago Law Review, Vol. 70., No. 3. (2003), str. 887-933. O značaju spomenute
doktrine unutar pravnog sistema Sjedinjenih Američkih Država vidjeti Edward S. Corwin,
„Marbury v. Madison and Doctrine of Judicial Review“, Michigan Law Review,Vol. 12, No. 7
(1914), str. 538-572.
27 Tekst člana: Fikret Karčić, Pravni tekstovi – Odabrani izvori za Opću historiju države i prava, str. 258.
345
podnošenju žalbe. Žalba je dostavljena Vrhovnom sudu Sjedinjenih Američkih

Država. Obzirom da je u pitanju period prvog suda, na snazi je bilo pravilo da sudije
Vrhovnog suda mogu suditi i u okruzima, što je bio slučaj u predmetu Hylton v.
United States iz 1796. godine. Sudije koje su rješavale ovaj predmet su Semjuel Čejs
(Samuel Chase), Vilijam Peaterson (William Paterson) i Džejms Iredel (James
Iredell).28 Sudije su jednoglasno donijele odluku da je u pitanju indirektna taksa, te
kao takva, nije propisana članom I. Ustava iz 1787. godine. U predmetu iz 1796.
godine, sudije Vrhovnog suda nisu direktno utvrdile ovlaštenje ili moć da mogu
proglasiti akte Kongresa neustavnim. Ono što se može pretpostaviti je, da su sudije
smatrale da imaju ovu moć ali je nisu direktno upotrijebile u predmetu iz 1796.
godine. Bez obzira na precizan period nastanka sudske kontrole, ono što je vrlo
značajno je činjenica da je ova doktrina definitivno osigurala nezavisnost suda u
načinu interpretacije i praktične primjene Ustava iz 1787. godine.29 Prema ranije
spomenutoj studiji iz 2003. godine uočava se i to, da je ova doktrina korištena na
državnom i federalnom nivou.30 U pitanju su presude državnih i federalnih sudova.
Tokom svoje dugogodišnje historije, Vrhovni Sud Sjedinjenih Američkih Država je
svojim radom, odnosno načinom interpretacije ustava, kreirao doktrine koje su u
velikoj mjeri uticale na budućnost nacije. Na kraju možemo samo spomenuti
doktrine koje su uticale na izgradnju Common Law sistema i ekonomsko-pravnih
odnosa.
Zaključak
U ovom radu nalazi se kratka analiza sudskih doktrina. Uvod rada sadrži uvid
u nastanak Vhovn og Suda Sjedinjenih Američkih Država. Nastavak se odnosi na
28 Semjuel Čejs (1741-1811) je potpisnik Deklaracije o nezavisnosti, obrazovani pravnik koji je

obavljao niz funkcija, od kojih možemo spomenuti funkciju sudije krivičnog suda u Baltimoru
(Baltimore). Tokom svoje karijere podržavao je Vašingtona (Washington) koji ga je imenovao za
sudiju Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država 1796. godine. Ovu funkciju je obavljao sve
do svoje smrti 1811. godine. Jedan je od rijetkih sudija u historiji suda protiv kojeg je pokrenut
postupak Impičmenta ali nikada nije optužen. Opširnije o sudiji Čejsu vidjeti zvaničnu internet
stranicu Kongresa http://bioguide.congres.gov. Stranici se pristupilo 18.11.2014. godine. O
pokretanju Impičmenta opširnije vidjeti: Adam A. Pelin, „The Impeachment of Samuel Chase:
Redefining Judicial Independence“, Rutgers Law Review,Vol. 62., No. 3., (2010), str. 725-788. O
sukobu sudije Čejsa sa Džefersonom (Jefferson) vidjeti: Raoul Berger, „Justice Samuel Chase v.
Thomas Jefferson: A Response to Stephen Presser“, Brigham Young University Law Review, 1990.,
str. 873-908.
29 Opširnije o doktrine sudske kontrole vidjeti: Scott E. Lemieux, „ The Exception thet defines the
Rule: Marshall’s Marbury Strategy and the Development of Supreme Court Doctrine“, Journal of
Supreme Court History, Vol. 28 (2003), str. 197-211.
30 Opširnije vidjeti: Michael Stokes Paulsen, „The irrepressible myth of Marbury“, Michigan Law
Review, Vol. 101 (2003), str. 2707-2710.
346
Edin Halapić
SUDSKE DOKTRINE
doktrine nastale pri ovom sudu. Jedna od najpoznatijih je doktrina sudske kontrole
koja potiče iz 1803. godine. Pored spomenute, u historij suda nastale su i druge
doktrine koje su uticale na izgradnju američkog pravnog sistema odnosno američke
pravne kulture. Spomenuta doktrina iz 1803. godine osigurala je sudu vrlo značajno
mjesto unutar pravno-političkog sistema Sjedinjenih Američkih Država. Posebno
se ističe pravo suda da tumači ustav što mu je osiguralo ulogu institucije koja na
teritoriji Sjedinjenih Američkih Država ima pravo da kaže šta je zakon.
Literatura
Enciklopedije i rječnici
• Encyclopaedia Britannica, Vol. 3. i Vol. 7. (Encyclopaedia Britannica. INC,
William Benton, London, 1963).
• Oxford dictionar of Law – fifth edition, Oxford University Press, 2002.
Knjige, hrestoamtije i brošure

• Amar, Akhil Reed: America’s Constitution – a biography, Random House, New
York, 2005.
• Bernard Schwartz, A History of the Supreme Court, (Oxford University Press,
New York, Oxford, 1993), str. 15.
• Farnsworth, E. Allan: An introduction to the Legal System of the United States,
Oceana Publications, INC, New York, 1996.
• Festić, Raifa: Opća historija države i prava, Studentska štamparija Univerziteta
u Sarajevu, Sarajevo, 1998.
• Festić, Raifa: Common law i druge pravno-historijske teme - zbornik radova,
Pravni fakultet Univerzisteta u Sarajevo, Sarajevo, 2008.
• Hall, L. Kermit, Finkelman Paul, Ely W. James Jr: American Legal History –
Cases and Materials, Oxford University Press, New York, London, 2005.
• Hall, L. Kermit: The Oxford guide to United States Supreme Court decisions,
Oxford University Press, New York, 1999.
• Karčić, Fikret: Pravni tekstovi – Odabrani izvori za Opću historiju države i prava,
Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2004.
• Karčić Fikret: Komparativna pravna historija-predavanja i pravni tekstovi,
Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007.
Članci, studije i rasprave

• Berger, Raoul, „Justice Samuel Chase v. Thomas Jefferson: A Response to
Stephen Presser“, Brigham Young University Law Review, 1990., str. 873-908.
347
• Chester H. Smith, „The Justice of the Peace System in the United States“
California Law Revew, Vol. XV (1972), str. 118.
• Festić, Raifa, „Mirovne sudije u engleskim kolonijam u Sjevernoj Americi“,
Zbornik Pravnog fakulteta u Mostaru, br. IV (1982-1983), str. 251-252.
• E. Lemieux, Scott„ The Exception thet defines the Rule: Marshall’s Marbury
Strategy and the Development of Supreme Court Doctrine“, Journal of Supreme
Court History, Vol. 28 (2003), str. 197-211.
• Festić, Raifa, „Nastanak i razvoj Kancelarovih sudova u engleskim kolonijama
u Sjevernoj Americi“, Godišnjak Pravnog fakulteta Univerziteta u sarajevu,
XXVIII (1981), str. 342.
• Festić, Raifa, „Engleski uticaj na razvoj kolonijalnog i ranog prava u Sjedinjenim
Američkim Državama“, Godišnjak Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu,
XXII (1975), str. 76.
• Halapić, Edin, „Doktrina sudske kontrole (Judical Review) Marbury v. Madison
(1803), Godišnjak Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, LVI (2013), str.
29-51.
• H. Rehnquist, William „The Supreme Court in the Nineteenth Century“,
Journal of Supreme Court
• Imamović, Mustafa, „Ustav i povijesni kompromis-primjer SAD“, Pravna
misao-časopis za pravnu teoriju i prkasu, br. 3-4., str. 93-96.
• A. Pelin, Adam „The Impeachment of Samuel Chase: Redefining Judicial
Independence“, Rutgers Law Review,Vol. 62., No. 3., (2010), str. 725-788.
• Paulse, Stokes,Michael, „The irrepressible myth of Marbury“, Michigan Law
Review, Vol. 101 (2003), str. 2707-2710.
• Saikrishna B. Prakasn, John C. Yoo, „The Origins of Judical Review“, The
University of Chicago Law Review, Vol. 70., No. 3. (2003), str. 887-933.
• S. Corwin, Edward, „Marbury v. Madison and Doctrine of Judicial Review“,
Michigan Law Review,Vol. 12, No. 7 (1914), str. 538-572.
Internet
• www.fjc.gov/history
• http://www.supremecourts.gov
• http://supct.law.cornell.edu
• http://bioguide.congres.gov.
348
Anita Petrović
NOVO EUROPSKO IUS COMMUNE – PRIMJER DCFR
Sažetak
Pojam globalizacije u velikoj mjeri preklapa se s pojmom tržišne integracije,
budući da oba ova procesa streme povezivanju različitih nacionalnih tržišta i stvaranju
jedinstvenog globalnog svjetskog ili, pak, manje svjetskog, odnosno regionalnog
kakvo je i unutarnje tržište Europske unije. Proces globalizacije ne samo da ima
ekonomske, financijske, gospodarske konsekvence već se neminovno reflektira i na
pravne sisteme država članica Unije, na način da se provodi harmonizacija pravnih
propisa koja vremenom sve više cilja na potpunu unifikaciju.
Pravno područje najviše pogođeno pomenutim faktorima jeste ugovorno pravo
koje je blisko vezano za regulaciju tržišnih odnosa, stoga se opravdano može govoriti
o europeizaciji ugovornog (pa čak i cjelokupnog privatnog) prava u okviru Europske
unije. Na taj način trasira se put za ono što se u pravnoj teoriji označava kao novo
ius commune Europaeum o čemu svjeodoči niz pravnih instrumenata poput Lando
načela, Zajedničkog referentnog okvira (DCFR), Uredbe o zajedničkom europskom
pravu prodaje (CESL) i sl., a koji predstavljaju svojevrsnu uvertiru za Europski
građanski zakonik.
Ideja o jedinstvenom pravnom poretku, svakako nije nova, svoje korijene crpi
iz zajedničkog pravnog jezgra nastalog recepcijom rimskog ius civilea i običajnog
prava lex mercatoriae. Pažnja rada posvećena je traženju odgovora na pitanje da li
je povratak ovim korijenima danas moguć, odnosno da li će određeni akademski
projekti poput DCFR dobiti potrebnu političku podršku i imati snage zamijeniti
nacionalne građanske kodifikacije?
Ključne riječi: globalizacija, harmonizacija, europeizacija, ius commune, DCFR
Uvod
Ideje globalizacije i internacionalizacije nisu produkti suvremenog doba, kao što

to nije ni proces harmonizacije koji u stopu prati pomenuta dva procesa. Pojmom
harmonizacija označava se proces integriranja koji ne vodi stvaranju jedinstvenih
pravnih pravila, nego stvaranju zajedničkog okvira ili pravnih pravila kojima se
uspostavlja zajednički cilj, koja pritom ostavljaju dovoljno prostora za specifičnosti
349
nacionalnih pravnih poredaka.1 Harmonizacija, odnosno usklađivanje pravnih

sistema država članica, danas je postala jedna od najizraženijih tendencija koja
ima za cilj stvoriti jedinstveni pravni fundament, jer zajedničko tržište zahtijeva
jedinstvena pravila, a pravni partikularizam nacionalnih zakonodavstava u ovoj
oblasti predstavlja prepreku nesmetanom funkcioniranju jedinstvenog tržišta.
Međutim, ne smije se zaboraviti činjenica da je Europa koja danas toliko teži
pravnom jedinstvu, nekoć imala jedinstven pravni sistem, zajedničko pravo (ius
commune) koje je ogledalo u recipiranom rimskom pravu koje je nadvladalo
partikularizam srednjovjekovnih feudalnih gradova država. Ta pravna renesensa
dala je zajednički korijen europskoj civilizaciji, stoga ne iznenađuje činjenica da
se ponovno traži zajedničko jezgro koje će nadvladati razlike koje postoje između
pravnih sistema država članica.
1. Medievalno ius commune
Ovisno o povijesnoj pozadini te stupnju ekonomskog i društvenog razvoja

harmonizacija se javlja kao spontana i dirigirana.2 Prvi i ujedno najznačajniji oblik,
spontane harmonizacije predstavlja recepcija rimskog prava (ius civilea) već u
ranom srednjem vijeku u zemljama europsko kontinentalne (rimsko-germanske)
pravne tradicije. Recepcijom rimskog prava označava se proces prihvaćanje rimskog
prava u srednjovjekovnoj Europi kao važećeg, pozitivnog prava, koje se zove „opće
pravo“ (ius commune) jer se primjenjivalo na području čitavih država, za razliku
od partikularnih prava pojedinih gradova i pokrajina.3 Recepcija je rezultirala
stvaranjem kruga zemalja civilnog prava,4 no kako je najvećim dijelom recipirano
rimsko privatno pravo, to je naziv civilno pravo postao sinonim za privatno
(građansko) pravo.
Medievalno ius commune temelji se na rješenjima rimskog prava koja su
postupno ugrađivana i u suvremene legislativne akte (građanske kodifikacije), te je
na taj način rimsko pravo otrgnuto iz daleke prošlosti i dobilo svoju izvanvremenu
dimenziju.5 Osnovni razlozi za vraćanje feudalne Europe rimskim korjenima, koji su
1 Pobliže: Senden, L., Soft Law in European Community Law, Hart Publishing, Oxford and Portland,
Oregon, 2004., p. 45.
2 O spontanoj i organiziranoj harmonizaciji vidi opširnije: Miladinović, S., Organizovana
harmonizacija ugovornog prava, Pravni život, br. 10/2010, s. 905-906.
3 Horvat, M., Rimsko pravo, Školska knjiga Zagreb, 1972., s. 38.
4 Slijedeći terminologiju rimskog prava civis znači građanin, i to građanin grada Rima, Rimljanin.
Isto tako Justinijanova kodifikacija nosi naziv Corpus iuris cvilis što znači Zbornik rimskog prava,
iako ovaj naziv ne potječe od samog tvorca cara Justinijana, već od srednjovjekovnih pravnika.
5 Bogojević-Gluščević, N., Rimsko pravo od antike do savremenih prava (članci i prevodi), Univerzitet
Crne Gore, KPZ Podgorica, 2000., s. 30 i d.
350
Anita Petrović
bili gotovo potpuno nestali, jeste razvoj trgovine, robno-novčane privrede, gradova
i građanskog staleža. Rimsko pravo sadržavalo je gotova pravna rješenja, posebice iz
oblasti obligacionog i stvarnog prava, za većinu problema koje su donosili procvat
trgovine i gradova.
Iako među romanistima nema jedinstvenog stava koji su to razlozi prioritetno
doprinijeli ovakvom značaju i ekspanziji rimskog prava, ipak svi razlozi su
međusobno uvjetovani i na određeni način mogu se svesti na slijedeće:6
Na prvom mjestu jeste osnivanje prvih univerziteta u Europi i pravno obrazovanje
temeljeno na izučavanju Corpus iuris civilis,7 što je doprinijelo renesansi pravne
nauke uopće. Počeci pravnih studija u srednjem vijeku vezani su upravo za
proučavanje Digesta (Pandekte), a početak pravne renesanse vezuje se za Bolonju i
školu glosatora (XI-XIII stoljeća). Škola je dobila svoj naziv po glosama, bilješkama
zapisivanim između redova klasičnih rimskih tekstova sadržanim u Justinijanovoj
kodifikaciji. Svojim billješkama glosatori su rimsko pravo prilagođavali duhu svog
vremena, uvodili su nove pojmove, te izvodili opća pravna načela i definicije, kojima
rimski pravnici nisu bili skloni. Kraj djelovanja ove škole obilježen je izdavanjem
zbornika tzv. Glossa ordinaria, koji je sadržavao preko 62.000 glosa.8 Od XIII do
XVI stoljeća razvija se nova škola postglosatora ili komentatora, koji su komentirali
glose svojih prethodnika i tako se još više udaljavali od Justinijanovog originala,
ali su i nadopunjavali rimsko pravo pravnim teorijama kanonskog i germanskog
(langobardskog) prava. Srednjovjekovni pravnici, sa svojim načinom razmišljanja
koji je bio optereće dogmatskom logikom, sa svojom težnjom ka sistematizaciji
i uopćavanju, preradili su pravni sistem Rimljana i dodali mu elemente koje nije
imao.9 Primjenjivali su metod nepotpune indukcije, prerađivali izvorne rimske
tekstove, te izvodili načela iz konkretnih rješenja, mnoge definicije i pravne izreke
potječu upravo od ovih srednjovjekovnih pravnika. Nakon ove škole daljnjem
„širenju“ rimskog prava, ali sada u novim, naprednijim društvenim i gospodarskim
okolnostima humanizma, doprinosi djelovanje pravnika škole tzv. „elegantne
6 Bogojević-Gluščević, N., ibid., s. 32.

7 Jedan od prvih univerzitea koji je studentima omogućavao izučavanje prava bio je univerzite u
Bolonji, izučavalo se prvo samo rimsko, a kasnije je pridodato i kanonsko pravo (ius utrumque –
zajedničko pravo). Obrazovni sistem Bolonje postao je model organizacije za sve srednjovjekovne
univerzitete u Europi, a Bolonja međunarodni centar za izučavanje prava. Vremenom javila se
nova profesionalna skupina, pravnici iuristae koje je u najvećem broju okupljala Katolička crkva,
koja je bila najznačajnija i najmoćnija organizacija tog doba. Crkveni sudovi nisu primjenjivali
samo kanonsko pravo već i „učeno pravo, a njihova jurisdikacija nije bila ograničena samo na
stautusna pitanja podanika, već i na rješavanje ostalih građanskih i trgovačkih situacija. Po uzoru
na ove sudove i gradovi države organiziraju sudsku vlast, donose statute i zakone. Prema tome,
rimsko pravo postaje autoritet za sudove i dobija praktičnu vrijednost za advokate i sudije. Ibid., s.
35-37.
8 Stanojević, O., Rimsko pravo, redaktor Zdravko Lučić, Magistrat, Sarajevo, 2000, s. 110-111.
9 Ibid., s. 23.
351
jurisprudencije“. Za razliku od svojih prethodnika sljedbenici ove škole nastojali su

se ponovno vratiti klasičnim rimskim pravnicima i osloboditi se interpolacija koje
su „kvarile“ sliku originalnih izvora.10
Iz navedenog je evidentno da je prodor rimskog prava u praksu i zakonodavstvo
bio postepen i posredan (posredna recepcija) i to zahvaljući pravnicima školovanim
na rimskom pravu koji su stečeno znanje dalje širili Europom i tako eliminirali
pravni partikularizam feudalnih posjeda. Za razliku od ove recepcije, postoji i
neposredna recepcija temeljena ne odluci vladar kakv je primjer Njemačka. Naime u
težnji da nadvlada rascjepkanost i ujedni zemlju pribjeglo se autoritativnoj primjeni
moderniziranog rimskog prava kao „općeg prava“ (usus modernus Pandectarum)
koje se primjenivalo sve do 1900. godine kada je na snagu stupio Njemački građanski
zakonik.
Međutim, suprotan primjer jeste Engleska u kojoj se jedno vrijeme izučavalo
rimsko pravo, čija je primjena u praksi vrlo rano zabranjena. Na taj način englesko
pravo je ostalo po strani od općih tendencija u razvoju prava kontinentalne Europe
i stvorilo svoje opće pravo (common law) koje je ostalo vjerno feudalnoj tradiciji.
Iako je Velika Britanija područje precedentnog prava ipak postoje otoci gdje se
primjenjuje recipirano rimsko pravo, poput Škotske.
Kraj medievalnog ius communea, koje je imalo univerzalno važenje, dolazi sa
buržoaskim revolucijama, učenjem škole prirodnog prava i buđenjem „narodnog
duha“, odnosno nacionalnog suvereniteta, kao posljedica čega se pristupa
donošenju prvih građanskih kodifikacija11 koje su obilježile razvoj pravnih sistema
u Europi XVIII i XIX stoljeća12 Veliki kodifikatorski poduhvati vođeni su idejom
da kodifikacije građanskopravne materije doprinose bogatstvu pravne zajednice i
stabilnosti pravnih ustanova u njoj. Svi subjekti prava dobijaju na jednom mjestu
korpus pravnih pravila koja se odnose na regulaciju njihovih odnosa, no kodifikacije
ne bi smjele spriječiti daljnju evolucije prava, zatvarajući ga čvrstim okvirom, već
upravo suprotno trebaju dati podsticaj. Izradom građanskih kodifikacija rasparačan
je jedinstveni europsko-kontinentalni pravni sistem kroz pojavu zakonodavnog
nacionalizma i pozitivizma i trajno napuštena ideja o stvaranju univerzalnog prava
koje će jednako primjenjivati sudovi svih država. 13 Bez obzira na to što su sve
kodifikacije bile pod jakim utjecajem rimskog prava ipak nije zanemariv utjecaj
običajnog prava koje je svoje mjesto našao u kodifikacijama dajući im nacionalni
10 Ibid., s. 113-114.
11 Francuski građanski zakonik, Austrijski opći građanski zakonik, Španjolski građasnki zakonik,
Srpski građanski zakonik, Njemački građanski zakonik, Švicarski građanski zakonik, Opći
imovinski zakonik za Crnu Goru, Talijanski građanski zakonik, Nizozemski građanski zakonik i sl.
12 Košutić, B., Uvod u velike pravne sisteme današnjice, Službeni list, Beograd, 2002., s. 124.
13 Morait, B., O prednacrtu Građanskog zakonika Republike Srbije, Pravni život, br. 10/2010, s. 521-
523.
352
Anita Petrović
pečat. Pravni partikularizam koji se etablirao tada, vremenom je u potpunosti

istisnuo „pisani pravni razum“ ili ratio scripta kako se još označavalo rimsko pravo,
koje je ionako imalo supsidijarnu primjenu i služilo popunjavanju pravnih praznina.
2. Suvremeno ius commune
Prethodno opisana recepcija rimskog prava može se na određeni način

poistovjetiti sa spontanom harmonzacijom, koja se odvija postepeno i neprimjetno,
traje duže vrijeme, ali istovremeno daje trajne rezulate koji nalaze svoju primjenu
u praksi. Nije prostorno uvjetovana tako da se ne znaju krajnje granice teritorija
koje će zapljusnuti. Za razliku od navedene dirigirana, organizirana harmonizacija
provodi se sistematski i ciljano pogađa određena uža pravna područja, vremenski
je ograničena tako da se brzo mogu vidjeti konačni rezultati kao i njhov kvalitet.
Što se tiče prostorne dimenzije i ona je unaprijed određena, ali kao i kod spontane
harmonizacije višestruko nadilazi državne granice, odnosno ima nadnacionalni
karakter.14 Dirigirana harmonizacija odvija se danas najintenzivnije u oblasti
ugovornog prava u okviru Europske unije (dalje: EU) što je prvenstveno uvjetovano
ekonomsko-političkim razlozima stvaranja jedinstvenog unutarnjeg tržišta.
Suvremeno europsko ius commune jeste rezultat napora akademske zajednice
koja je provela opsežna istraživanja u pravcu identificiranja i objedinjavanja onih
elementa koji se javljaju kao zajednički u različitim nacionalnim poretcima.15 Bez
obzira na različite pravne sisteme i tradicije, ipak moguće je identificirati zajednički
korijen europskog privatnog prava. Zajednički korijen predstavlja zajedničko
naslijeđe i tradiciju zamalja europskog pravnog kruga, a čine ga rimsko i kanonsko
pravo, te latinski jezik. Nadalje, ius commune počiva na prirodnom pravu (ius
naturale) na kojem uostalom počivaju i svi pozitivni pravni poretci, budući da je
ovo pravo inherentno i urođeno čovjeku, sadrži trajne i univerzalne vrijednosti
svojstvene ljudskom rodu. To je vječno, nadnacionalno, nadpozitivno pravo.
Ovaj tzv. suvremeni model harmonizacije provodi se paralelno od strane
institucija EU koje posljednje tri decenije donose niz programsko-planskih,
ali i obvezujućih akata i tako povećavaju i diferenciraju opseg pravne stečevine
(acquis communautaire), tako i od strane akademske zajednice, koja kroz mnoge
14 O spontanoj i organiziranoj harmonizaciji vidi opširnije: Miladinović, S., Organizovana

harmonizacija ugovornog prava, Pravni život, br. 10/2010, s. 905-906.
15 Ovdje je nezaobilazno ukazati na djelovanje Međunarodnog instituta za unifikaciju privatnog
prava (UNIDROIT) sa sjedištem u Rimu, osnovanog sada već davne 1926. godine, plod čijeg rada
su brojne međunarodne konvencije i model-zakoni. Također, neizostavna je i Komisija Ujedinjenih
nacija za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL) koja kontinuiranim usvajanjem općih
načela i pravila olakšava i pospješuje razne segmente međunarodne trgovine. Djelovanje ovih
instutucija svakako posredno utječe na stvaranje i oblikovanje europskih harmoniziranih pravila.
353
projekte želi dokazati da je moguće objediniti različita pravna rješenja iz oblasti

ugovornog, pa čak i šire privatnog prava država članica u jedinstven Europski
građanski zakonik.16 Međutim, proces usklađivanja nacionalnih zakonodavstava
do sada nije polučio željene rezultate, pravno područje najviše zahvaćeno ovim
procesom jeste oblast zaštite potrošača, razlog leži u činjenici da države članice
uvijek ističu puno više prigovora kada je u pitanju harmonizacija ugovornog
prava uopće, naglašavajući inter alia da se time zadire u nacionalni i kulturološki
identitet, te da je mijenjanje odredaba velikih nacionalnih kodifikacija privatnog
prava gotovo nemoguće, kao i to da su razlike između pojedinih privatnopravih
sistema preznačajne da bi harmonizacija uopće bila moguća i sl.17 No, iako ono
što se, uvjetno kazano, u literaturi naziva europskom ugovornim pravom nema
obilježja grane prava kakvu poznaju nacionalni pravni poretci, ono što na području
privatnog prava EU nesumnjivo postoji, jeste niz izdvojenih, nesistematiziranih,
nekonzistentnih harmoniziranih pravnih područja.18 No, pored toga što proces
harmonizacije, do sada, nije polučio željene rezultate u pogledu izbora adekvatnog
instrumenta, metoda te stupnja ujednačenosti pravnih propisa država članica, ipak
određeni pomaci su vidljivi, budući da je postignuta bitno veća razina usklađenosti
ugovornog prava država članica negoli je to ikad ranije bio slučaj. Tome je
doprinijela ne samo intenzivna zakonodavna aktivnost tijela EU determinirana
prvenstveno ekonomskim ciljevima i nesmetanim funkcioniranjem tržišta, već i
aktivnost akademske zajednice, koja je znanstvene napore usmjerila na pronalazak
osnovnih načela zajedničkih svim privatnopravnim sistemima država članica.
Apstrahiranje ovih načela nužna je pretpostavka za konsolidiranje i povezivanje
nacionalnih pravnih poredaka u koherentan sistem, odnosno stvaranje novog ius
commune Europaeum.19
Iako je akademska zajednica uspjela dokazati da u različitim privatnopravnim
sistemima država članica, postoje temeljni principi koji predstavljaju zajedničko
naslijeđe ili jezgro europskog privatnog prava, ipak i dalje predstoji dug institucionalni
16 Opširnije: Jelinić, S., Akšamović, D., Ugovorno pravo Europske unije na prekretnici, Zbornik
Pravnog fakulteta u Zagrebu, 60-1/2010, s. 208-213.
17 Vidi: Dauses, A. M., U susret jedinstvenom građanskom pravu Evropske unije, Revija za evropsko
pravo, V:1-3/2003, str. 11-17.
18 U pravnoj teoriji postoje dvojbe da li uopće postoji europsko ugovorno pravo, tako primjerice prof.
Vogenauer u metaforičkom smislu poistovjećuje ga s duhom „[…] duh hoda Europom“ navodeći
da je to nadprirodna pojava, iluzija, nešto sasvim neopipljivo. Prema: Vogenauer, S., The Spectre of
a European Contract Law, in: Vogenauer, S., Weatherill, S., The harmonisation of European Contract
Law, Implications for European Private Laws, Business and Legal Practice, Hart Publishing, Oxford
and Portland, Oregon, 2006., p. 1.
19 Opširnije o navedenom vidi: Smits, J., The Making of European Private Law: Toward a Ius Commune
Europaenum as a Mixed Legal System, Intersentia, Antwerp-Oxford-New York, 2002.; Slično i:
Bikić, E., Harmonizacija evropskog ugovornog prava, Zbornik radova Aktualnosti građanskog i
trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse, Mostar, 5/2007.
354
Anita Petrović
i vaninstitucionalni put da se dođe do europskog ugovornog (privatnog) prava u

pravom smislu te riječi, a time posredno i do Europskog građanskog zakonika.
3. Djelatnosti akademske zajednice – korak bliže zajedničkom

pravnom okviru
Pravnike širom Europe relativno dugo, a u posljednje vrijeme i sve ozbiljnije

zaokuplja ideja ne samo o harmonizaciji, već o unifikaciji cjelokupne materije
privatnog prava, na način da se usvoje jedinstvene pravne norme koje će važiti na
području EU. 20
Proces harmonizacije, odnosno usklađivanja prava u smislu smanjenja razlika
između pravnih sistema koji se danas intenzivno provodi iziskuje stalnu obavezu
država članica da usvajaju nove ili noveliraju postojeće zakone što u bitnome narušava
unutarnju strukturu, te implicira svojevrsnu dezintegraciju istih. To posebno kada
se imaju u vidu različiti instrumenti kojima se provodi harmonizacija, posebice
direktive kao omiljeno sredstvo europskog zakonodavca kojim se vrši usklađivanje
pravnih rješenja, koje su sektorski usmjerene samo na određena pravna pitanja.
Direktive obavezuje ciljem koji treba postići, dok ostavljaju slobodu državama da
odrede metod i način implementacije. Ovakva harmonizacija vodi stvaranju tzv.
prava ujednačenih rezultata („law of uniform results“) budući da su propisi kojim se
postižu ti rezultati ipak nacionalni. Slikovito rečeno europske direktive su „strana
tijela“ koja narušavaju unutarnju strukturu nacionalnih pravnih sistema. Ugovorni
20 Tako primjerice, „Trento Common Core Project“ koji se pod vodstvom prof. Maura Bussania i
prof. Uga Matteia odvija na Trento univerzitetu u Italiji, gdje se održavaju i godišnji susreti s ciljem
rezimiranja ostvarenih rezultata i pripremanja budućih aktivnosti. Cilj projekta jeste pronaći
ono što je zajedničko različitim pravnim sistemima država članica u oblasti privatnog prava,
ograničavajući se pri tome na oblast prava ugovora, građanske delikte i stvarno pravo. Rad na
projektu je započeo 1993. godine, pri tome odvojene ekspertne grupe analiziraju pravne sisteme
država članica s ciljem identificiranja zajedničke jezgre, koja treba poslužiti kao kamen temeljac
za unifikaciju cjelokupne građe privatnog prava. Kao rezultat dugogodišnjeg rada objavljen je
značajan broj publikacija istaknutih eksperata iz oblasti europskog privatnog prava. Detaljnije
o Common Core projektu vidi na: http://www.common-core.org/,(13.12.2014.) Pritom, ne smiju
se zanemariti akademski projekti i drugih naučnih grupa poput primjerice: Europskog zakona
o ugovorima, poznatog i kao „Gandolfi zakon“ po voditelju, tzv. Pavia grupe (Accademia dei
Giusprivatisti Europei) koja je bila nositelj projekta http://www.accademiagiusprivatistieuropei.it.,
, zatim tu je i tzv. Trento grupa, koja je izradila Zajednička pravila europskog privatnog prava, kao
rezultat Common Core of European Private Law projekta usmjerenog na pronalaženje zajedničkog
korjena u različitim oblastima privatnog prava država-članica, nadalje tzv. Tilburg-Beč grupa, pod
vodstvom prof. Spiera i prof. Koziola, koja je izradila Načela europskog odštetnog prava i sl.
Zatim, značajni su istraživački projekti, pravni studiji (Ius Commune Research School) i mnoge
konferencije organizirane od strane udruženih europskih univerziteta posvećenih suvremenom
ius communeu, rezulat čega je i veliki broj publikacija, monografija, tematskih zbornika v.: http://
www.iuscommune.eu/, http://www.casebooks.eu/ i sl.
355
acquis koji se stvara ovim putem odlikuje se visokim stupnjem inkonzistentnosti,

rascjepkanosti, arbitrarnosti i neučinkovitosti.21 Direktive streme samo na određena
i to vrlo uska pravna područja pretežno iz oblasti zaštite potrošača (consumer acquis),
dok veliki dio materija općeg ugovornog prava ostaje izvan njihovog domašaja.
Iz tog razloga okrenuto je kormilo u novom (starom) pravcu, a to je spontana,
necentralizirana harmonizacija po principu „odozdo prema gore“ (bottom-up)
putem soft law, neobvezujućih akata od kojih je trenutno najznačajniji Zajednički
referentni okvir za europsko privatno pravo (Draft-Common Frame of Reference for a
Europen private law, DCFR).
DCFR, kako je to naznačeno u revidiranom izdanju objavljenom početkom 2008.
godine, javlja se u dva modaliteta, i to kao „akademski“ DCFR i kao „politički“ CFR.
To iz razloga što je prezentirani tekst DCFR nastao isključivo kao rezultat timskog
rada velikog broja pravnih stručnjaka, pri tome je politički mandat relevantnih
tijela EU izostao, stoga može se reći da „DCFR predstavlja akademski, a ne politički
autoriziran tekst.“22
„Akademski“ DCFR sadrži opća pravila, principe, te model-pravila iz oblasti
obligacionog, potrošačkog i stvarnog prava, pritom nije nužno da isti sadržaj bude
integriran i u „politički“ CFR. Svojevrsna transformacija DCFR u CFR jest pitanje
političke volje relevantnih institucijama EU, no, neovisno o tome kakva će biti
budućnost „političkog“ CFR, ipak „akademski“ DCFR je stvorio zajedničku bazu
za daljnju konvergenciju različitih privatnopravnih sistema država-članica. Prema
tome, DCFR nije samo akademski tekst koji treba poslužiti za donošenje političkog
instrumenta, već on ima svoj razlog postojanja neovisno razvoju političkih
događaja u Bruxellesu.23 Svakako, to ne znači da DCFR nije već polučio određene
pravne učinke, jer svaka ozbiljnija rasprava o europskom građanskom pravu ima
svoje polazište u DCFR. Naime, DCFR se po svemu osim po imenu može smatrati
Europskim građanskim zakonikom („chameleon character“)24 mada je politička
budućnost ovog dokumeta još uvijek sasvim neizvjesna.25 U svakom slučaju, DCFR
21 Prema: Smits, J.,M., Convergence of Private Law in Europe: Towards a New Ius Commune?,
Comparative Law: A Handbook, (ed.) Orucu, E., Nelken, D., Oxford, Hart Publishing, p. 224-225.,
dostupno na: http://ssrn.com/abstract=1111593, (10.9.2013.)
22 U tom smislu vidi: von Bar, C., Clive, E., Schulte-Nölke, H., (ed.) Principles, Definitions and Model
Rules of European Private Law Draft Common Frame of Reference (DCFR), Outline Edition, Sellier,
Munich, 2008., p. 6.
23 O tome: Jansen, N., The authority of an academic ‘Draft Common Frame of Reference’, in: Micklitz,
H-W., Cafaggi, F., (ed.), European Private Law after the Common Frame of Reference, Edward Elgar
Publishing Limited, Cheltenham, 2010., p. 147-151.
24 O prirodi i svrsi DCFR vidi: Jansen, N., Zimmermann, R., „A European Civil Code in all but name“
Discussing the nature and purposes of the Draft Common frame of Reference, Cambridge Law
Journal, 69:1/2010, p. 98–112.
25 O navedenom detaljnije vidi: Micklitz, W. H., Failure or Ideological Preconceptions – Thoughts on
Two Grand Projects: The European Constitution and the European Civil Code, EUI Working Papers
356
Anita Petrović
treba poslužiti kao kamen temeljac pravnih reformi koje se polako, ali kontinuirano
odvijaju na području privatnog prava.
3.1.1. Lando načela – uzor za izradu DCFR

Unifikacija europskog privatnog prava počiva na dvije premise, prva o postojanju
zajedničkog jezgra, te druga o potrebi stvaranja novih jedinstvenih pravnih pravila.26
Upravo je to i bila ideja vodilja Komisije za europsko ugovorno pravo (Commission
on European Contract Law, CECL), koja se po svom utemeljitelju danskom prof. Ole
Landu naziva još i Lando komisije, koja je djelovala u razdoblju od 1982. do 2003.
godine za koji period je sačinila i u tri dijela objavila Načela europskog ugovornog
prava (Principles of European Contract Law, PECL). Objavljivanjem PECL načela
reformuliran je korpus pravila ugovornog prava zajednički svima, ali i stvorena
potpuno nova pravila koja trebaju odgovoriti zahtjevima suvremenog tržišnog
poslovanja. Nadalje, izradom PECL načela stvorena je osnovica za izgradnju složenije
infrastrukture europskog ugovornog prava, odnosno postavljen je kamen temeljac
za donošenje Europskog zakonika o ugovorima.27 PECL načela nemaju obvezujuću
snagu i svojstvo pravnog akta, radi se o neformalnom dostignuću pravnih teoretičara
i praktičara, koji su uspiješno napravili simbiozu između dvije velike pravne familije,
europsko-kontinentalne i anglosaksonske te stvorili jedinstven korpus pravila
primjenjiv na ugovorne odnose.28 Njihova snaga leži u akademskom i stručnom
LAW 2010/04, p. 1-19.

26 O tome: Zimmermann, R., Ius Commune and the Principles of European Contract Law:
Contemporary Renewal of an Old Idea, in: MacQueen, H. L., Zimmermann, R., (ed.), European
Contract Law: Scots and South African Perspectives, Edinburgh University Press, 2006., p. 1-43.
27 Detaljnije vidi: Lando, O., The Common Core of European Private Law and the Principles of European
Contract Law, Hastings International and Comparative Law Review, Summer 1998., p. 809-823.,
Lando, O., The Rules of European contract law, Study of the systems of private law in the EU with
regard to discrimination and the creation of a European Civil Code, European Parliament, DG for
Research, Working Paper, Legal Affairs Series, JURI 103 EN (June 1999), Chapter III, p. 127-136.,
http://www. cisg.law. pace.edu/cisg/biblio/lando2.html (15.10.2013.)
28 Postoje i potpuno oprečna mišljenja kada je u pitanju stvaranje mosta između dva različita pravna
sistema, odnosno dvije oprečne pravne kulture kao što je europsko-kontinentalna i common law.
Ovo iz razloga što tradicionalne zemlje civilnog prava u fokusu pravne misli i pravničke djelatnosti
imaju građanske kodifikacije koje su vremenom postale simboli nacionalnog identiteta i bez obzira
što se i ova velika porodica grana na pravne krugove (germanski, romanski, nordijski, mješoviti,
te istočne i zemlje tranzicije koje se poslije neuspjelih eksperimenata ponovno vraćaju civilnoj
tradiciji ), ipak manje ili više baštine isti koncept, a to je sistematiziranja pravne materije u zakone
ili zakonike, uopćavanje i apstrakcija. Za razliku od toga common law (Engleska, Irska, Cipar)
pravni sistem temelji se na precedentu (judge made law) u fokusu pažnje jeste dakle konkretni
činjenični supstrat i vezane sudske odluke, različit je pravnički rezon i logika, koji se osvrće i poziva
ne na opće zakonske odredbe, već na starije sudske odluke i stavove proizašle iz njih, pa slijedom
toga ne teži se sistematiziranju pravne materije. Iz tog razloga svaki pokušaj objedinjavanja ovih
pravnih tradicija unaprijed je osuđen na propast. V.: Legrand, P., European Legal Systems Are
Not Converging, International and Comparative Law Quarterly, 45/1996, p. 52–81., Legrand, P.,
357
autoritetu samih tvoraca, te u racionalnosti i logičnosti ponuđenih pravnih rješenja

nastalih sistematskom komparacijom pozitivnih propisa i sudske prakse država
članica. Svoj rad Lando komisija temeljila je prvo na pronalasku zajedničkog jezgra
(common core), dakle onih elemenata koji se, manje ili više javljaju u svim pravnim
poretcima, potom njihovom apstrahiranju i prilagođavanju modernom pravnom
prometu. Naime, u svom radu kako je to i istaknuto u uvodnom dijelu PECL načela
Komisija je došla do spoznaje da je zajedničko privatnopravno naslijeđe kreiralo
zajedničke ideološke postulate, na način da se i primjenom različitih propisa dolazi
gotovo do istih rezultata u sudskom rješavanju pravnih problema.29 Također,
Komisija se nije ograničavala da i sama formulira potpuno nova pravna rješenja
koja će najefikasnije odgovarati zahtjevima suvremenog prometa.
Europske zemlje imaju sistematizirane pravne poretke, posebice kada je u pitanju
materija građanskog prava, o čemu svjedoče velike građanske kodifikacije, cilj
PECL načela nije njihovo slabljenje ili supstituiranje, već formuliranje zajedničkog
nazivnika koji će otkloniti razlike između nacionalnih zakonodavstava kada su u
pitanju osnovna načela i instituti ugovornog prava. Korišteni metod komparacije
nije služio samo da ukaže na postojeće razlike, već upravo suprotno od metoda
suprotstavljanja pretvorio se u metod integriranja.30 Sasvim je logično da kada se
teži pravnoj integraciji, što je opet posljedica ekonomske integracije, da se pronalaze
sličnosti između pravnih sistema država članica, otklanjaju razlike i izgrađuje
zajednički pravni okvir. PECL načela i jesu taj pravni okvir koji sadrži opća
pravila ugovornog prava koja trebaju pospiješiti i olakšati trgovinu na unutranjem
tržištu, biti poticaj procesu harmonizacije i to ne samo u određenim pravnim
područjima kao što je to do sada (npr. pravo osiguranja, potrošačko pravo, pravo
intelektualne svojine, ekološko pravo, zdravstveno pravo i sl.) već ugovornog prava
uopće. PECL imaju višestruku ulogu, pored one primarne a to je usuglašavanje
opsežne i nekonzistente komunitarne regulative, ista mogu poslužiti i nacionalnim
zakonodvcima, sudovima i arbitražama kod usvajanja i primjene domaćih propisa,
također mogu se i neposredno primjenjivati ukoliko strane tako utanače ugovorom,
pa čak i onda kada nema izričitog sporazuma (lex mercatoria). Što znači da PECL
načela postaju drugi ugovorni režim koji stoji kao pandam nacionalnim ugovornim
režima, što posebice dolazi do izražaju kada je u pitanju prekogranično sklapanje
ugovora.
Against a European civil code, Modern Law Review, 60/1997, p. 44–63.

29 U tom smislu vidi: Lando, O., Some Features of the Law of Contract in the Third Millennium, http://
frontpage.cbs.dk/law/commission_oneuropean_contract_law/literature/lando01.html, p. 103-
110. (15.10.2013.)
30 V.: Vukadinović, R., Načela evropskog ugovornog prava i Jugoslovensko pravo, Kragujevac, 2001.,
s. 39.; Petrić, S., Uvod u Načela europskog ugovornog prava (Landova načela), Zbornik Pravnog
fakulteta Sveučilišta Rijeka, 29:1/2008.
358
Anita Petrović
Komisija koja je izradila PECL, ali sada pod drugim nazivom sudjelovala je u formuliranju sadržaja
DCFR, to je Study Group on a European Civil Code (dalje: Study grupa) čiji rad koordinira prof.
Christian von Bar. 31 Stoga ne iznenađuje činjenica da je veliki broj model-pravila DCFR izveden
upravo iz PECL načela, jer su ista poslužila kao polazna osnova.32 Također, korištena je ista
metodologija jer je svako model-pravilo praćeno odgovarajućim komentarima i napomenama,
čime se olakšava primjena apstraktnih pravila u praksi, daju objašnjenja i ilustrativni primjeri.
Zato se DCFR u određenom smislu može smatrati doradom i dopunom načela, s tim što je
predmetno polje primjene DCFR u znatnoj mjeri prošireno, jer DCFR obrađuje i druge izvore
nastanka obligacije, a ne samo ugovore, kao i određene institute stvarnog prava. Druga grupa
koja supotpisuje DCFR jeste Research Group on the Existing EC Private Law (dalje: Acquis grupa).
Acquis grupa formirana je 2002. godine, a njen rad kordinira prof. Hans Schulte-Nölke. Ova grupa
svoj rad temelji na analizi postojećeg ugovornog acquisa kao posljedica čega su nastala i posebna
načela (Principles of the Existing EC Contract Law ili Acquis načela, ACQP). 33 Svrha ovih načela
jeste da posluže kao uzor pri izradi novih pravila, implementiranja i tumačenja komunitarnog
zakonodavstva. Budući da Acquis grupa supotpisuje DCFR to su i ACQP načela poslužila za
pisanje model-pravila DCFR.
3.1.2. Svrha i sadržaj DCFR

Mnogobrojni problemi u oblasti ugovornog acquisa implicirali su donošenje
instrumenta čija je primarna svrha revizija i unapređenja postojećih komunitarnih
propisa, ali koji treba poslužiti i kao legislativni uzor prilikom usvajanja budućih
31 Study grupa predstavlja mrežu nezavisnih naučnika iz cijele EU, koji provode komparativno
istraživanje nacionalnih privatnopravnih sistema, u cilju stvaranja jedinstvenih Principa europskog
prava u oblasti obligacionog, te stvarnog prava. Principi europskog prava, kao kodificirani set
pravila, neće predstavljati samo puko reformuliranje postojećih pravnih rješenja u državama-
članicama, već će ista sadržavati nova privatnopravna pravila koja će imati široko područje
primjene diljem EU. Study grupa u pravom smislu te riječi nasljednica je Lando komisije, tako ne
samo da svoj rad temelji na Lando principima, već postoji i kadrovska povezanost, u smislu da je
određeni broj pravnih eksperata sudjelovao u radu Lando komisije, a zatim i Study Groupe. To se
primjerice odnosi na slijedeće: prof. Christian von Bar, prof. Carlo Castronovo, prof. Hugh Beale,
prof. Eric Clive, prof. Ulrich Drobnig, prof. Michael Joachim Bonell i sl. Da bi PECL principi bili što
bolje revidirani, adaptirani, a potom integrirani u sadržaj DCFR to je formiran poseban stručni
tim, odnosno „Compilation and Redaction Team” (dalje: CRT), koji je kordinirao aktivnosti
između Study i Acquis grupe u pogledu primjene PECL pravila. Više o djelatnostima i strukturi
Study grupe vidi na: http://www.sgecc.net
32 Radi lakše usporedbe na početku DCFR u uvodnom dijelu nalazi se tablica koja numerički
pokazuje kojoj odredbi PECL s obzirom na pravno pitanje koje regulira odgovara pojedino
model-pravilo DCFR.
33 O radu Acquis grupe vidi na: http://www.acquis-group.org/
Acquis grupa kao i Study grupa članice su puno šire Zajedničke mreže o europskom privatnom
pravu (Joint Network on European Private Law), poznate još i pod nazivom „Mreža izvrsnosti“
(„Network of Excellence“). Mreža izvrsnosti formirana je 2005. godine i u njen sastav, pored
pomenutih grupa, ulaze i: „Insurance Group“, „Association Henri Capitant“, „Common Core Group“,
„TILEC-Tilburg Law and Economics Center“, „Database Group“, „Academy of European Law
(ERA)“. Cilj osnivanja Mreže izvrsnosti jeste izrada Zajedničkih principa europskog ugovornog
prava [Common Principles of European Contract Law (CoPECL)], a slijedeći koncept CFR. Više o
tome na: http://www.copecl.org/
359
propisa, te kao pravna osnova za donošenje mogućeg nesektorskog opcijskog

instrumenta. Posebna pažnja donošenju CFR je posvećena u Saopćenju pod
nazivom: „Europsko ugovorno pravo i revizija acquisa: put naprijed“ iz 2004,34 u
kojem se, između ostalog, navodi da će Europska komisija i dalje podržavati
izradu CFR, budući da CFR može u bitnome doprinijeti povećanju kvalitete i
konzistentnosti ugovornog acquisa. Odlučujuća uloga CFR je dodatno naglašena
time što se CFR označava kao „tool box“ ili „guide“ za europskog zakonodavca
prilikom izrade prijedloga izmjena i moderniziranja postojećih i prijedloga novih
akata, također njegova pravila trebaju poslužiti i nacionalnim zakonodavcima
prilikom implementacije direktiva EU, ali i prilikom primjene drugih nacionalnih
propisa. Nadalje, CFR može naći svoju primjenu u arbitražnim postupcima, kao i
postupcima koji se vode pred Europskim sudom pravde.
DCFR predstavlja izuzetno kompleksan i opsežan dokument, iz tog razloga je i
njegova struktura složena, što se vidjelo po objavljivanju konačnog izdanja. 35
Strukturu DCFR čini deset knjige i preko 7000 stranica, koje se zatim dijele
na poglavlja, odjeljke, pododjeljke i po potrebi na članove, pri tome sam izgled
DCFR kao i način redigiranja njegovih odredaba ukazuju na veliku sličnost sa
kodifikacijama civilnog prava.36 Tako, iako CFR nikad formalno neće biti proglašen
Europskim građanskim zakonikom, on ima sve karakteristike kodifikacije u
materijalnom smislu, tj. DCFR je Europski građanski zakonik po svemu, izuzev po
imenu. 37
DCFR se sastoji od slijedećih knjiga: Knjiga I. Opće odredbe; Knjiga II. Ugovori i
34 Communication from the Commission to the European Parliament and the Council: European
Contract Law and the revision of the acquis: the way forward, COM (2004) 651 final, Brussels,
11.10.2004.
35 Vrlo obimna, složena i relativno nejasna, nepoznata struktura ACFR (‘Academic’ CFR) ističu se
kao glavni nedostatci ovog instrumenta. U njemu su sadržani mnogi pravni instituti, koji nemaju
nikakvu ili, pak, imaju zanemarivu vezu sa ugovornim pravom, pritom izostavljeni su odgovori
na mnoga pitanja vezana za suvremene vrste ugovora. Iz ovog proizlazi da su tvorci ACFR,
prvenstveno Study Group, djelovali s namjerom da ACFR posluži kao nacrt za izradu budućeg
Europskog zakonika u oblasti privatnog prava. No, s druge, pak, strane izostavljeni su propisi iz
oblasti porodičnog, stvarnog, nasljednog prava, a koji također ulaze u područje privatnog prava. O
ovim i drugim spornim pitanjima više vidi: Grundmann, S., The role of competition in the European
codification process, in: Micklitz, H. W., Cafaggi, F., (ed.), op. cit., p. 41-52.
36 Sadržaj i struktura DCFR upućuju na veliku sličnost DCFR sa nacionalnim kodifikacijama civilnog
prava, pri tome njegova uloga ni u kom smislu se ne može poistovjetiti sa istim. O odnosu između
DCFR i nacionalnih kodifikacija građanskog prava opširnije: Smits, M. J., The Draft Common
Frame of Reference: how to improve it?, in: Micklitz, H. W., Cafaggi, F., (ed.), ibid., p. 92-100.;
Suprotno usp.: von Bar, C., A Common Frame of Reference for European Private Law - Academic
Efforts and Political Realities, Electronic Journal of Comparative Law, vol. 12.1 (May 2008), p. 3.,
http://www.ejcl.org (10.8.2013.)
37 Vidi: Hesselink, W. M., The Common Frame of Reference as a Source of European Private Law,
Tulane Law Review, 83/2009, p. 923., http://ssrn.com/abstract=1270563 (13.9.2014.)
360
Anita Petrović
drugi pravni akti; Knjiga III. Obaveze i odgovarajuća prava; Knjiga IV. Posebni ugovori
i prava i obaveze koje iz njih proizlaze; Knjiga V. Poslovodstvo bez naloga, Knjiga VI.
Vanugovorna odgovornost za štetu prouzrokovanu drugom; Knjiga VII. Neosnovano
obogaćenje; Knjiga VIII. Sticanje i gupitak prava vlasništva na pokretnostima;
Knjiga IX. Sredstva osiguranja na pokretnostima, te Knjiga X. Zaklade. Osim toga,
u Aneksu I. DCFR sadržane su definicije pojmova, koje trebaju doprinijeti boljem
razumijevanju i primjeni model-pravila struktuiranih u navedenih deset knjiga. 38
No, bez obzira na kompleksnu strukturu DCFR, ono što je jedinstveno za ovaj
pravni akt jeste da sadrži „principe, definicije i model-pravila.“ Pod principima se
podrazumijevaju pravila opće pravne prirode poput pravičnosti, solidarnosti,
društvene odgovornosti, slobode ugovaranja, savjesnosti i poštenja, zabrane
prouzrokovanja štete, zaštite ljudskih prava, unapređenja unutarnjeg tržišta,
welfare principa i sl. Mada, neki od navedenih temeljnih principa ne odgovaraju
privatnopravnom karakteru DCFR, već se radi više o principima javnopravnog
karektera, ipak isti su našli svoje mjesto pri tumačenju privatnopravnog sadržaja
DCFR.39 DCFR donosi definicije ključnih pojmova ugovornog prava, kako bi se
izbjegle terminološke, ali i materijalne neujdačenosti što je bila glavna karakteristika
ugovornog acquisa.
Najveći dio DCFR sadrži model-pravila. Sam pojam model-pravilo upućuje
na određena pravila neobavezujuće pravne prirode, a u kontekstu DCFR radi se
pravilima koja, pak, trebaju poslužiti kao model, odnosno primjer europskom
i nacionalnim zakonodavcima prilikom revizije postojećih, ali i donošenja
budućih pravnih propisa.40 Naime, u revidiranom izdanju DCFR izostavljeni su
komentari i napomene koji su pratili svako model-pravilo, a koji su bili sastavni
dio privremenog izdanja, da bi potom u konačnom izdanju DCFR ponovno našli
svoje mjesto. Tako, u komentarima i napomenama je sadržan prikaz rješenja
različitih europskih pravnih sistema, uključujući i sudsku praksu, te pravila acquisa
koja su utjecala na formuliranje određenog pravila, obrazloženo je gledište grupe
i prikazani su ilustrativni primjeri.41 Rad na model-pravilima i definicijama činio
38 V.: von Bar, C., Clive, E., Schulte-Nölke, H., (ed.) Principles, Definitions and Model Rules of
European Private Law Draft Common Frame of Reference (DCFR), Full Edition, Sellier European
Law Publishers, Munich, 2009.
39 Ibid., p. 9-17.
40 Sami autori DCFR naglašavju da su model-pravila donesena na temelju komparativne analize prava
država članica i propisa EU. Pri tome, metodologija izrade model-pravila trpi određene kritike, jer
nije jasno na koji način je primijenjena komparativna analiza, da li pronalaženjem zajedničkog
nazivnika relevantnih pravnih poredaka, ili, pak, metodom „ovo je rješenje bolje od drugog“ bez
posebnog razloga. Prema: Smits, J. M., Draft Common Frame of Reference for a European Private
Law: Fit for Purpose?, Maastricht Journal of European and Comparative Law, 15/2008, p. 145-148.,
http://ssrn.com/ abstract=1117248, (17.5.2011.)
41 Da bi se što bolje objasnila svrha i namjena ovog jedinstvenog, i pravnoj znanosti relativno
nepoznatog pravnog instrumenta, određeni autori proces ujednačavanja ugovornog prava na
361
je organsku cjelinu, definicije su izvedene iz model-pravila, osim kada pojedino

pravilo izričito nekom pojmu daje drugačije značenje, primjenjive su na čitav tekst
DCFR. DCFR predstavlja, zapravo, sintezu dvije vrste pravila, na jednoj strani tu
su pravila ius commune, nastala apstrahiranjem zajedničkih elemenata nacionalnih
prava ugovora, a na drugoj strani su propisi pravne stečevine EU. Autori DCFR
su nastojali da termini upotrijebljeni u definicijama i model-pravilima budu
jasni, precizni, jednoznačni i do kraja konzistentni, odnosno da upotrijebljena
terminologija ne izgubi svoj osnovni smisao i nakon što tekst DCFR sa engleskog
jezika bude preveden na jezike država članica.
3.1.3. Polje primjene DCFR

Iz strukture DCFR evidentno je da isti ima veoma široko područje primjene, jer
regulira ugovorne i vanugovorne obligacije te institute stvarnog prava42 Sadržana
su pravila koja se generalno primjenjuju na ugovorne odnose i pravila koja se
primjenjuju na posebne vrste ugovora, poput primjerice ugovora o prodaji, ugovora
o djelu, trgovačkog zastupništva, franchise i sl., ali isto tako i pravila koja se odnose
na sticanje bez osnova, negotiorum gestio, prouzrokovanje štete, te pravila koja se
odnose na sredstva osiguranja, zaklade i stvarna prava. U I Knjizi DCFR, odnosno
u Općim odredbama je pored određenja materije na koju se isti odnosi, taksativno
su navedeni i odnosi na koje se DCFR neće primjenjivati. Tako se pravila DCFR
neće koristiti, ili se bez izmjena i dodataka koristiti, u vezi sa pravima i obavezama
području EU, pokušavaju usporediti s istim koji se odvija u Sjedinjenim Američkim Državama
(SAD). Budući da je DCFR plod timskog rada pravnih stručnjaka, tj. profesora prava, sudija,
pravnika praktičara i sl., to se DCFR poistovjećuje sa Restatements of Law koje donosi Američki
pravni institut („quasi-legislator”) Restatements spada u neformalni izvor prava (soft law), a
nastaje kao rezultat stručnog preispitivanja pozitivnopravnih propisa i sudskih precedenata, iz
kojih se potom odabiru i predlažu “najbolja pravna rješenja”, s mogućnošću primjene u svih 50
saveznih država. Svrha restatementsa nije stvaranje novih pravnih pravila, već iz mnoštva propisa
izabrati ona rješenja koja će se preobraziti u opće pravne principe i tako učiniti pravni sistem
što jednostavnijim, preglednijim, koherentnijim, i u konačnici doprinijeti pravnoj sigurnosti
stranaka. U tom smislu vidi: Schulte-Nölke, H., Restatement-nicht Kodifikation: Arbeiten
am ‘Gemeinsamen Referenzrahmen’ für ein Europäisches Vertragsrecht, in: Remien, O., (ed.),
Schuldrechtsmodernisierung und Europäisches Vertragsrecht, Tübingen, 2008., p. 25.; Cfr.: Karsten,
J., Petri, G., Towards a Handbook on European Contract Law and Beyond, p. 39-40.
42 Tako, prof. Christian von Bar voditelj Study Grupe, navodi razloge koji su determinirali širok opseg
primjene DCFR, i to: naučna znatiželja njegovih autora upravljena ka unapređenju postojećih
znanja europskog privatnog prava; potpisan ugovor sa DG Research kojim je etablirana lista
instituta koji će biti predmet analize, opća pravila ugovornog prava, ipak, trebaju biti primijenjena
na posebne vrste ugovore, uključujući i potrošačke; obligaciono pravo predstavlja organsku
cjelinu, stoga je gotovo nemoguće povući liniju razgraničenja između ugovornih i vanugovornih
obligacija, ali i određenih instituta stvarnog prava; svaka pravna oblast uređena je tako da
predstavlja gotovo samostalnu cjelinu, kako bi se na taj način izbjegao „take it (all) or leave it“
pristup prilikom definiranja sadržaja političkog CFR. Opširnije: von Bar, C., A CFR for European
Private Law, p. 5-7.
362
Anita Petrović
javnog prava ili, osim ako to nije drugačije predviđeno u odnosu na status ili pravnu
sposobnost fizičkih osoba, oporuke i nasljeđivanje, porodične odnose, uključujući
bračne i slične odnose; mjenice, čekove, zadužnice i druge vrijednosne papire,
radne odnose, vlasništvo ili pravo na osiguranje nepokretne imovine, osnivanje,
sposobnost, unutrašnju organizaciju, propise ili prestanak privrednih društava i sl.
Međutim, sva naveda isključenja iz polja primjne DCFR uvjetovana su jezičkom
konstrukcijom „ukoliko drugačije nije predviđeno“, što znači da se polje primjene
DCFR nekada u budućnosti može i proširiti.
Isto tako, DCFR sadrži model-pravila redigirana po uzoru na potrošačke
direktive, s tim da je veliki broj odredaba preuzetih iz tih direktiva izdignut na nivo
općih pravila ugovornog prava, primjenjivih i na nepotrošačke ugovore.
Međutim, ni sama Europska komisija kada je započela proces stvaranja nacrta
okvirnih pravila, nije imala na umu da će isti izaći izvan okvira ugovornog prava.
Tvorci DCFR nisu ograničili njegovu primjenu samo na ugovorne obligacije, budući
da je veome teško povući preciznu liniju razgraničenja između ugovornog prava i
ostalih, vezanih pravnih područja. Stoga područje primjene DCFR jeste obligaciono
pravo u cijelosti, ali i određeni instituti stvarnog prava, koji su od velikog značaja
za nesmetano funkcioniranje unutarnjeg tržišta.43 Pri tome vodilo se računa da
svaka pravna oblast predstavlja gotovo samostalnu, ali ipak organski povezanu
cjelinu. To iz razloga što još uvijek nije odlučeno koji će dijelovi DCFR činit sadržaj
političkog CFR, koji prema stavovima Komisije treba imati ulogu priručnika za
reviziju postojećeg i izradu budućeg privatnopravnog acquisa. Shodno tome, iz
opsega pravnog normiranja prominentno je da akademski DCFR ne služi isključivo
unapređenju kvaliteta ugovornog acquisa, odnosno DCFR ne služi samo kao „tool
box“ za primjenu propisa ugovornog prava i s njima vezanih pravnih instituta,
već kao „reference“ tekst za europsko privatno pravo. DCFR je „dizajniran“ tako
da zadovolji zahtjeve moderne kodifikacije XXI stoljeća, da li se u tome i uspjelo
vrijeme će prosuditi, ali stanoviti napori su uloženi za ostvarenje tog cilja.
4. Zaključak
Kao što je iz prethodnog evidentno na polju usklađivanja nacionalnih

zakonodavstava postoji prava konkurencija istraživačkih projekata, određeni
imaju dirigiriani, zakonodavni (rationae imperi) pristup, dok neki imaju
43 Vidi: von Bar, C., et al., Principles, Definitions and Model Rules of DCFR, p. 24-25.
363
nezakonodavni pristup (imperio rationis)44 procesu harmonizacije. Od svih

projekata najgrandiozniji svakako je DCFR, i to kako po svom opsegu, tako i po
broju istraživača koji podijeljeni u dvije grupe (Study grupa i Acquis grupa), a zatim
na niz manjih podgrupa i timova su radili, i za relativno kratko vrijeme izradili
opsežan i složen dokument, čija je pravna priroda još uvijek nejasna i izaziva mnoge
polemike u akademskim krugovima. Tako primjerice, određeni autori DCFR
označavaju kao quasi legislativni tekst zbog čega i ne može dobiti autoritet izvora
prava u formalnom smislu. Na prvom mjestu DCFR ne predstavlja koherentan set
pravila, već kompilaciju deset različitih pravnih oblasti („text masses“), zatim CFR
nije zasnovan na dovoljno jasnim normativnim temeljima, kao i to da svrha i cilj
njegovog donošenja nisu potpuno precizirani, i treći razlog jeste da DCFR etablira
potpuno novu doktrinarnu, a ne normativnu strukturu čije tumačenje pripada
sudskim instancama država članica.45 Zbog nejasne pravne prirode sporno je
pravno dejstvo i funkcije ovog dokumenta, iz tog razloga često se u literaturi koristi
metafora „gađanje pokretne mete“ da se dočara priroda i namjena ovog, pravnoj
javnosti, nepoznatog pravnog akta.46 Kako bilo, ipak DCFR u velikoj mjeri svojim
izgledom podsjeća na građanske kodifikacaije država članica, jer upravo intencija
Study grupe i jeste bila da DCFR posluži za izradu budućeg Europskog građanskog
zakonika.
DCFR trpi brojne kritike, o čemu svjedoče mnogobroji radovi koji u svom naslovu
imaju ovaj akronim, no svaki kritički osvrt ima i svoje pozitivne strane budući da
nudi potencijalno rješenje za eliminiranje uočenih nedostataka. Iz tog razloga je
i Europska komisija ubrzo nakon objavljivanja potpune verzije DCFR, inicirala
osnivanje posebne Ekspertne grupe (Expert Group on a Common Frame of Reference
in the area of European contract law),47 koja će prvo odabrati one dijelove DCFR koji
se neposredno ili posredno odnose na ugovorno pravo, a potom odabrane dijelovi
teksta restruktuirati, revidirati i dopuniti imajući u vidu druga istraživanja iz ove
oblasti i acquis Unije. To u konačnici treba poslužiti Europskoj komisiji pri izradi
novog, sažetijeg prijedloga CFR u području potrošačkog i trgovačkog ugovornog
prava.48 Ekspertna grupa brojala je 20 članova i imala mandata od dvije godine (od
2010. do 2012.), s tim što je određeni broj članova već kroz članstvo u Study i Acquis
grupi sudjelovao u stvaranju DCFR. Ova činjenica je podijelila znanstvenu javnost,
44 Eidenmuller, H., еt al., The Common Frame of Reference for European Private Law - Policy Choices
and Codification Problems“, Oxford Journal of Legal Studies, 4/2008, p. 694.
45 Opširnije vidi: Jansen, N., The authority of an academic ‘Draft Common Frame of Reference’, in:
Micklitz, H. W., Cafaggi, F., (ed.), op. cit., p. 161-165.
46 V.: Riesenhuber, K., A Competitive Approach to EU Contract Law, (2011) 7 ERCL p. 6. http://
ec.europa.eu/justice/news/consulting_public/0052/contributions/288_en.pdf, (21.10.2014.)
47 Commission Decision 2010/233/EU of 26 April 2010 setting up the Expert Group on a Common
Frame of Reference in the area of European Contract Law, OJ 2010 L 105/109.
48 V.: čl. 1. Commission Decision 2010/233
364
Anita Petrović
jedni su to vidjeli kao prednost, a drugi kao sukob interesa, jer „nemo iudex in causa
sua“.49 Svoj Izvještaj o europskom ugovornom pravu50 Ekspertna grupa prezentirala
je javnosti u maju 2011. godine.
Iz imenovanja i rada Ekspertne grupe vidljivo je da DCFR je opsežan i složen
dokument za kojeg se ne može očekivati da će lako biti prihvaćen od strane država
članica, taj proces može trajati decenijama a bez ikakve garancije u konačan ishod.
Iz tog razloga pristupilo se stvaranju skraćene, prihvatljive i jednostavnim jezikom
pisane varijante CFR koja u foku pažnje ima potrošačke prekogranične transakcije.
Iz razloga jer jedino ovo pravno područje države članice ne vide kao prijetnju
svojim nacionalnim ugovornim režimima, zatim već su navikle da se europsko
zakonodavstvo „vrti“ oko zaštite potrošača i da je veliki broj direktiva već postao
dio unutarnjeg zakonodavstva, zatim potrošačka regulativa pospješuju ekonomsku
razmjenu i vezena je neposredno za tržišne odnose te je u interesu država članica
da ju unapređuju i sl.
Ovo su neki ključni razlozi zašto se skreće pažnja sa harmonizacije općeg
ugovornog prava i ponovno usmjerava na određeni sektor, a to je unapređenje
prekogranične trgovine i stvaranje ambijenta za potrošače i poduzetnike. Rezultat
navedenog jeste usvajanje prve horizontalne direktive u oblasti potrošačke regulacije,
tj. Direktive 2011/83/EU o pravima potrošača, te Prijedloga uredbe o zajedničkom
europskom pravu prodaje. Ovi instrumenti u određenoj mjeri suspendiraju značaj
DCFR jer isti nije poslužio kako „izvor inspiracije“ europskom zakonodavcu pri
njihovoj izradi, što govori da još uvijek nije došlo vrijeme da veliki projekti koji
zadiru u privatna prava država članica zaista dobiju svoju primjenu u praksi.
Literatura:
1. Bikić, E., Harmonizacija evropskog ugovornog prava, Zbornik radova Aktualnosti

građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse, Mostar, 5/2007
2. Bogojević-Gluščević, N., Rimsko pravo od antike do savremenih prava (članci i
prevodi), Univerzitet Crne Gore, KPZ Podgorica, 2000.
3. Commission Decision 2010/233/EU of 26 April 2010 setting up the Expert Group
on a Common Frame of Reference in the area of European Contract Law, OJ 2010
L 105/109.
4. Communication from the Commission to the European Parliament and the
Council: European Contract Law and the revision of the acquis: the way forward,
COM (2004) 651 final, Brussels, 11.10.2004.
5. Dauses, A. M., U susret jedinstvenom građanskom pravu Evropske unije, Revija
za evropsko pravo, V:1-3/2003
49 V.: Riesenhuber, K., ibid., p. 8.

50 Expert group’s feasibility study on European contract law, 03. 05. 2011.
365
6. Eidenmuller, H., еt al., The Common Frame of Reference for European Private
Law - Policy Choices and Codification Problems“, Oxford Journal of Legal
Studies, 4/2008
7. Expert group’s feasibility study on European contract law, 03. 05. 2011.
8. Hesselink, W. M., The Common Frame of Reference as a Source of European
Private Law, Tulane Law Review, 83/2009, http://ssrn.com/abstract=1270563
9. Horvat, M., Rimsko pravo, Školska knjiga Zagreb, 1972.
10. Jansen, N., Zimmermann, R., „A European Civil Code in all but name“ Discussing
the nature and purposes of the Draft Common frame of Reference, Cambridge
Law Journal, 69:1/2010
11. Jelinić, S., Akšamović, D., Ugovorno pravo Europske unije na prekretnici, Zbornik
Pravnog fakulteta u Zagrebu, 60-1/2010
12. Karsten, J., Petri, G., Towards a Handbook on European Contract Law and
Beyond,
13. Košutić, B., Uvod u velike pravne sisteme današnjice, Službeni list, Beograd,
2002.
14. Lando, O., Some Features of the Law of Contract in the Third Millennium,
http://frontpage.cbs.dk/law/commission_oneuropean_contract_law/literature/
lando01.html
15. Lando, O., The Common Core of European Private Law and the Principles of
European Contract Law, Hastings International and Comparative Law Review,
Summer 1998.
16. Lando, O., The Rules of European contract law, Study of the systems of private
law in the EU with regard to discrimination and the creation of a European Civil
Code, European Parliament, DG for Research, Working Paper, Legal Affairs
Series, JURI 103 EN (June 1999), Chapter III, http://www.cisg.law. pace.edu/
cisg/biblio/lando2.html
17. Legrand, P., Against a European civil code, Modern Law Review, 60/1997
18. Legrand, P., European Legal Systems Are Not Converging, International and
Comparative Law Quarterly, 45/1996
19. MacQueen, H. L., Zimmermann, R., (ed.), European Contract Law: Scots and
South African Perspectives, Edinburgh University Press, 2006.
20. Micklitz, H-W., Cafaggi, F., (ed.), European Private Law after the Common
Frame of Reference, Edward Elgar Publishing Limited, Cheltenham, 2010.
21. Micklitz, H-W., Failure or Ideological Preconceptions – Thoughts on Two Grand
Projects: The European Constitution and the European Civil Code, EUI Working
Papers LAW 2010/04
22. Miladinović, S., Organizovana harmonizacija ugovornog prava, Pravni život, br.
10/2010
23. Morait, B., O prednacrtu Građanskog zakonika Republike Srbije, Pravni život,
br. 10/2010
24. Petrić, S., Uvod u Načela europskog ugovornog prava (Landova načela), Zbornik
366
Anita Petrović
Pravnog fakulteta Sveučilišta Rijeka, 29:1/2008

25. Riesenhuber, K., A Competitive Approach to EU Contract Law, (2011) 7 ERCL,
http://ec.europa.eu/justice/news/consulting_public/0052/contributions/288_
en.pdf,
26. Remien, O., (ed.), Schuldrechtsmodernisierung und Europäisches Vertragsrecht,
Tübingen, 2008.
27. Senden, L., Soft Law in European Community Law, Hart Publishing, Oxford and
Portland, Oregon, 2004.
28. Smits, J. M., Draft Common Frame of Reference for a European Private Law: Fit
for Purpose?, Maastricht Journal of European and Comparative Law, 15/2008,
http://ssrn.com/ abstract=1117248,
29. Smits, J., The Making of European Private Law: Toward a Ius Commune
Europaenum as a Mixed Legal System, Intersentia, Antwerp-Oxford-New York,
2002.
30. Smits, J.,M., Convergence of Private Law in Europe: Towards a New Ius
Commune?, Comparative Law: A Handbook, (ed.) Orucu, E., Nelken, D.,
Oxford, Hart Publishing, http://ssrn.com/abstract=1111593
31. Stanojević, O., Rimsko pravo, redaktor Zdravko Lučić, Magistrat, Sarajevo, 2000.
32. Vogenauer, S., Weatherill, S., The harmonisation of European Contract Law,
Implications for European Private Laws, Business and Legal Practice, Hart
Publishing, Oxford and Portland, Oregon, 2006.
33. von Bar, C., A Common Frame of Reference for European Private Law - Academic
Efforts and Political Realities, Electronic Journal of Comparative Law, vol. 12.1
(May 2008), http://www.ejcl.org
34. von Bar, C., Clive, E., Schulte-Nölke, H., (ed.) Principles, Definitions and Model
Rules of European Private Law Draft Common Frame of Reference (DCFR),
Outline Edition, Sellier, Munich, 2008.
35. von Bar, C., Clive, E., Schulte-Nölke, H., (ed.) Principles, Definitions and Model
Rules of European Private Law Draft Common Frame of Reference (DCFR), Full
Edition, Sellier European Law Publishers, Munich, 2009.
36. Vukadinović, R., Načela evropskog ugovornog prava i Jugoslovensko pravo,
Kragujevac, 2001.
367
Anita Petrović
Amir Karić i Idriz Bešić
368
IN MEMORIAM
Prof.dr.sc MUSTAFA IMAMOVIĆ (1941.- 2017.)
Upravo u momentu štampanja ovog Zbornika stigla nam je tragična vijest o
smrti Profesora- kako smo ga, jednostavno, ali sa velikim P u izgovoru, zvali mi
njegovi đaci, magistranti i doktorandi, našeg Profesora Mustafe Imamovića. Ostao
je onaj svima poznati tupi osjećaj nevjerice i gubitka nekog svoga, nakon čega dolazi
trenutak obamrlosti, praznina, bol, i ono samopitanje- šta i kako dalje?
Prvo je sjećanje upravo na ovaj skup posvećen 50-togodišnjici Profesorovog
naučnog rada, kada smo na kraju konferencije dogovarali naredni susret za pet
godina, a kada je, uz osmjeh dobacio iz prvog reda- bez mene! Okrenuli smo na
šalu!
Bjelina papira traži odgovor- šta napisati, ostaviti poruku i svjedočanstvo
drugima, a ostati onakav kakav je i sam bio- skroman i odgovoran prema drugima,
jer nikada nije bio ljubitelj velikih riječi a plitkih zamisli i ideja! Kritičan prvo
prema sebi, a onda i prema drugima, uvijek sa snagom argumenata a nikad s
argumentima snage, kako na sahrani lijepo reče profesor Gazi Husref-begove
medrese, Mustafa Spahić. Imamović je uvijek krasila smjela misao, velika erudicija
i širok zahvat u naučnom radu, te pažljivo traganje za sitnim česticama iz kojih je
iščitavao dokumenta prošlosti i slagao svoje britke sinteze i analize. Iz njegovih
djela vidljivo je i njegovo sazrijevanje kao autora i znanstvenika; ponovno listajući
sjajnu zbirku Knjige i zbivanja vidimo da je prve i najstarije radove posvetio djelima
svojih nastavnika sa beogradskog Pravnog fakulteta (Dragoslava Jankovića, Alberta
Vajsa), a završio znakovito sa prikazom djela svoga doktoranda Edina Mutapčića.
Imamović nikada nije stavio svoj potpis pod depresivan zaključak Voltera
i Gibona da je historija “bilježenje zločina i ludosti čovječanstva”, tražeći u
povijesnim primjerima proučavanja događaja u vremenu i prostoru, ankere za
svoje sinteze i zaključke. Historijskopravna nauka Bosne i Hercegovine ostala je
bez svog najznačajnijeg autora koji ju je uvijek promovisao kao kulturni međupojas
u širim regionalnim, balkanskim i evropskim prostorima. Njegovi udžbenici su
uvijek bili rado prihvaćeni i primijenjivani na svim pravnim fakultetima u Bosni i
Hercegovini, ali i u širem okruženju, a historijsko-pravna Katedra Pravnog fakulteta
u Sarajevu ostaje raditi pod rukovođenjem njegova učenika i asistenta, prof.dr.
Enesa Durmiševića.
Svojim đacima i saradnicima je uvijek podvlačio izreku- Vir boni est nescire
facere iniurima- osobina dobrog čovjeka je da ne umije činiti nepravdu, tražeći od
svih nas dvije stvari- poštenje i rad, uz obavezu neprestanog usavršavanja!
Otišao si precima- ad patres, aeternum vale , vječni oproštaj Profesore!
Prof.dr. Dževad Drino
369
370
9 789926 815707

Zbornik Historije Drzave I Prava Bih

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Zbornik Historije Drzave I Prava Bih

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

1

Povodom 50 godina naučnog i publicističkog rada

Glavni i odgovorni urednik:

Tiraž: 300 primjeraka

Tekstovi su objavljeni u formi koju su dostavili autori.

NAUČNI skup Historija države i prava BiH (2014 ; Tuzla)

Bibliografija i bilješke uz tekst. - Bibliografija uz pojedine referate.

Povodom 50 godina naučnog i publicističkog rada

Tuzla, 2017. god.

1. HISTORIJA DRŽAVE I PRAVA BIH

2. PRAVNA HISTORIJA EVROPE I MEDITERANA

SREDNJOVJEKOVNA BOSANSKA DVORSKA

Srednjovjekovna bosanska država, kao i svaka patrimonijalna država toga

Stjepana II i Tvrtka I, spomenuti Tolislav, Boleslav, Sanko i Stjepoje. Vremenom je

Služba dijaka – pisara

Jedna od najvažnijih funkcija u bosanskoj dvorskoj kancelariji, koja je uvijek

za razliku od drugih mnogobrojnih majstora koji su ostajali anonimni. Oni su bili

su pisali, sa estetskog stanovišta, veoma lijepe povelje, pisma i druge dokumente.

Vrlo interesantno je pitanje, s obzirom na veoma lijep rukopis i sadržinu

poslovima administrativno-pravne prirode prije nego je postao dijak i diplomata

Pisma bosanske kancelarije: od glagoljice

Uopćeno posmatrajući, bosanska srednjovjekovna pravna pismenost i pravna

Ovo pismo će biti sačuvano i korišteno sve do polovine XX stoljeća unutar

Enes Durmišević, Dževad Drino i Anita Petrović

Tijana Muftić i Milica Petrović

DRUŠTVENA STRUKTURA SREDNJOVJEKOVNE

Od početka 12. stoljeća u srednjovjekovnoj Bosni po uzoru na evropski proces

1 E. Mutapčić, Predstavnici centralne vlasti srednjovjekovne Bosne u Usori, u: Saznanja 4, Društvo

1.2. Državni sabor ili Stanak

2.2. Utjecaj crkve na vlast

Kakav je bio položaj seljaka u Srednjovjekovnoj Bosni u odnosu na susjedne

9 S. M. Džaja/D. Lovrenović, Crkva bosanska, Svjetlo riječi, Beograd, 2007. god.

3.2. Zavisni stočari

došli u posjed vlastele.18 Za Vlahe se može reći da su živjeli lagodnijim životom od

U srednjem vijeke na balkanskom području Bosna je bila veliki izvoznik roblja

18 M. Imamović, Historija države i prava BiH, Magistrat, Sarajevo 2003., 89.

Srednjovjekovno bosansko društvo predstavljalo je neki oblik staleške monarhije.

1. A. Babić/B. Grafenauer i et.al., Historija naroda Jugoslavije, Školska knjiga,

Bosne i Huma, u: Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, Institut

DA LI JE MILLET SISTEM OSTAVIO TRAG

Osmanski pravni poredak ostavio je veliki trag na razvitak pravnih ustanova

Pojam millet sistema

Stanovništvo Osmanskog carstva predstavljalo je višeetničko, višereligijsko

Međutim, milleti su zadržali određen stepen sudske autonomije. Tako je bilo i u

Milletski sudovi u Bosni i Hercegovini

Moderna historijsko-pravna nauka nije tematizirala fenomene sudske autonomije

Ahmet İçduygu, B. Alį Soner, “Turkish Minority Right Regime”, 451-452.

Tu je propisano da će „duhovne sudske oblast“ vršiti „u buduće sudstvo za svoje

10 Građanski parnični postupnik za Bosnu i Hercegovinu: s novelom gr. p. p. i drugim naredbama i

Milletski sudovi u praksi

Konačno, treba utvrditi da li su pravila o posebnoj jurisdikciji bračnih sudova

ostavštinama nemuhamedanaca u Bosni i Hercegovini, Zbornik zakona i naredaba za Bosnu i

zajednice, ne čekajući odluku suda, ukoliko su zajednicom ugroženi njegov život i

Osmanski millet sistem ostavio je trag na uređenje pravosuđa u Bosni i

20 Arhiv BiH, ZVS-67, 112/27, 1888.

Fikret Karčić i Hamza Karčić

Muharem Štulanović, Dževad Drino i Omer Hamzić

ODJEK BALKANSKIH RATOVA U BOSNI I

Manastir vilajeta-Bitola, Debar i Skoplje) je podijeljena izmedju Srbije i Grčke,

Uticaj balkanskih ratova na unutrašnje prilike u BiH

Balkanski ratovi su izazvali važnu unutrašnju krizu u unutrašnjem životu u

sa pozicijom Austro-Ugarske prema ratnim osvajanjima balkanskih pravoslavnih

Balkanski ratovi u bosanskohercegovačkoj štampi