Professional Documents
Culture Documents
Dokumen - Tips Fridrih Nice Knjiga Ofilozofu
Dokumen - Tips Fridrih Nice Knjiga Ofilozofu
KNJIGA O FILOZOFU
Prevod s nemačkog
JOVICA AĆIN
IZVORNIK
Friedrich Nietzsche
DAS PHILOSOPHENBUCH
KNJIGA O FILOZOFU
I
1
Na pravoj visini sve se stiče i jedno je - misli filozofa, dela
umetnika i valjani činovi.
2
Trebalo bi pokazati kako sav život jednog naroda nečisto i
zbrkano odražava sliku koju nude njegovi najveći geniji: oni nisu
prozivod mase, ali masa pokazuje njihovu reperkusiju.
Ili, kakav je odnos?
Postoji nevidljivi most od genija do genija - to je istinski real
na „povest" nekog naroda, sve ostalo je ko zna koja po broju i na
senku nalik varijacija u lošoj građi, kopije izvedene neukom rukom.
Etičke se snage naroda takode pokazuju u njihovim genijima.
3
U divnom svetu umetnosti - kako su filozofirali? Kada je ži
vot ispunjen, prestaje li se onda s filozofiranjem? Ne, tek tada po
činje istinsko filozofiranje. Njegovo rasuđivanje o egzistenciji ka
zuje više, jer pred sobom ima relativno ispunjenje, sve velove
umetnosti i iluzije.
8 Fridrih Niče
4
U svetu umetnosti i filozofije čovek gradi na „besmrtnosti
intelekta".
Jedino je volja besmrtna; uporedena s njome, kako jadno iz
gleda ta besmrtnost intelekta što se postiže obrazovanjem koje
pretpostavlja ljudske mozgove: - vidljivo je koja je to tek rupa na
svirali prirode.
Ali, kako genije može istovremeno biti najviši cilj prirode?
Preživljavanje pomoću istorije i preživljavanje pomoću rađanja.
Ovde platonovsko rađanje u lepom - za rođenje genija je,
dakle, neophodno premašenje istorije, ono mora da zaroni u le-
potu i u njoj se ovekoveči.
Protiv ikoničke istoriografije! Ona sadrži barbarizirajući
element.
Na njoj je da govori jedino o velikom i jedinstvenom, o uzoru.
Time je shvaćen zadatak novog filozofskog naraštaja.
Svi veliki Grci iz doba tragedije nemaju ništa u sebi od isto-
ričara.
6
Filozof nije sasvim postrance od naroda, poput nekog izu
zetka: Volja i s njim nešto hoće. Namera je ista kao u umetnosti
- njegovo sopstveno preobraženje i iskupljenje. Volja stremi pre
ma čistoti i oplemenjenju: od jednog do drugog stupnja.
7
Nagoni koji izdvajaju Grke od drugih naroda dolaze u njiho
voj filozofiji do izražaja. Ali, to su upravo njihovi klasični nagoni.
Važan je njihov način bavljenja istorijom.
KNJIGA O FILOZOFU 9
8
Zadatak: saznati teleologiju filozofskog genija. Da li je on
zapravo samo neki slučajno iskrsli putnik? U svakom slučaju, ako
je autentičan, on nema šta da čini sa slučajnom političkom situa
cijom nekog naroda, već je u odnosu na svoj narod bezvremen.
No, otuda nije slučajno povezan sa svojim narodom - ono što je
specifično u narodu, objavljuje se ovde kao individuum, i tako se
narodni nagon objašnjava kao svetski nagon i koristi za rešavanje
zagonetki sveta. Kroz separaciju, priroda uspeva da svoje nagone
sagleda u čistom stanju. Filozof je sredstvo da se počne u neumor
nom strujanju, da se uz prezir prema beskrajnom mnoštvu stekne
svest o tipu koji ostaje.
9
Filozof je samoočitovanje onoga što se zbiva u radionici pri
rode - filozof i umetnik govore o tajnama zanata prirode.
Iznad vreve trenutne povesti, sfera filozofa i umetnika je mi
mo nužde.
Filozof je poput kočnice na točku vremena.
Filozofi se pojavljuju u razdobljima velikih opasnosti - on
da kada se točak sve brže okreće - i zajedno sa umetnošću zauzi
maju mesto iščezavajućeg mita. Ali oni posežu daleko napred, jer
im veoma sporo posvećuju savremenici pažnju.
Narod koji postaje svestan svojih opasnosti - proizvodi genija.
10
11
12
štom boli: kao što svaki od starih grčkih filozofa izražava neku
nuždu, i tu, u pukotini, postavlja svoj sistem. Gradi svoj svet u toj
pukotini.
13
14
15
U izvorniku, na francuskom.
U izvorniku, na francuskom.
12 Fridrih Niče
16
17
Vraćanje obazrivosti.
U izvorniku, na francuskom.
KNJIGA O FILOZOFU 13
18
19
20
Kant kaže (u drugom predgovoru Kritici čistoga uma):
„Morao bih da ukinem znanje da bi vera dobila mesta, a dogma
tizam metafizike, to jest predrasuda da se u metafizici može na
predovati bez kritike čistoga uma, istinski je izvor svakog nevero-
vanja koje se protivstavlja moralnosti i uvek je već veoma dogma-
tično." Veoma važno! Podstakla ga je jedna kulturna potreba!
Osobita antiteza „znanja i verovanja"! Sta bi o njoj mislili
Grci! Kant nije ni kadar za drugu antitezu! Ali, mi!
Kanta tera jedna kulturna potreba: hoće da jedno područje
spase od znanja, područje u kojem se koreni sve najviše i najdu
blje, umetnost i etika - Sopenhauer.
S druge strane, on sakuplja sve što je za sva vremena dostoj
no da se zna - narodna i ljudska etička mudrost (stanovište sedam
mudraca, grčki narodni filozofi).
On razlučuje elemente toga verovanja i pokazuje koliko ma
lo upravo hrišćanska vera zadovoljava najdublju potrebu: pitanje
o vrednosti egzistencije!
14 Fridrih Niče
21
22
Filozof tragičkog saznanja. On obuzdava neobuzdani na
gon znanja, ne nekom novom metafizikom. On ne uspostavlja
nikakvo novo verovanje. On oseća tragički da mu je tlo metafi
zike izmaknuto i ne može ipak da se zadovolji šarolikom vrte-
škom nauke. On izgrađuje novi život: iznova restituiše svoja pra
va na umetnost.
Filozof beznadnog saznanja ponesen je zaslepljenom nau
kom: znati po svaku cenu.
Za tragičkog filozofa izpunjava se slika egzistencije na kojoj
se metafizičko pojavljuje samo antropomorfno. On nije skeptičar.
Ovde treba stvoriti jedan pojam: jer skepsa nije cilj. Kada
dospe do svojih granica, nagon saznanja se okreće protiv sebe, da
bi tada zakoračio prema kritici znanja. Saznanje u službi najbo
ljeg života. Čak se mora i iluzija hteti - u tome počiva tragičko.
23
Poslednji filozof- to bi mogli biti čitavi naraštaji. Na njemu
je jedino da pomogne življenju. „Poslednji", to je relativno, razu
me se. Za naš svet. On dokazuje nužnost iluzije, umetnosti i umet-
KNJIGA O FILOZOFU 15
24
Sada se satno još preko umetnosti odigrava obuzdavanje na
uke. Radi se o vrednosnim sudovima o znanju i mnogoznalstvu.
Na tom poslu ogroman zadatak i dostojanstvo pripada umetno
sti! Ona mora sve iznova da stvori i sasvim sama da na svet po
novo donese život! Grci nam pokazuju za šta je sposobna: kada
je ne bismo imali, naša vera bi bila himerična.
Da li se ovde, u vakuumu, može izgraditi neka religija, zavi
si od njene snage. Okrenuli smo se kulturi: „nemačko" kao isku-
piteljska snaga!
U svakom slučaju bi religija, ona je za to sposobna, morala
da raspolaže ogromnom snagom ljubavi, snagom kadrom da ra
zori znanje kao što se ono razara u jeziku umetnosti.
Ali, možda je umetnost moćna čak da sebi stvori jednu reli
giju, da rodi mit? Kao kod Grka.
25
N o , filozofije i teologije, koje su sada uništene, još nasta
vljaju da deluju u naukama: čak i kada je korenje izumrlo, život
još neko vreme traje u krošnji. Istorijsko [Historische] osobito se
i naširoko razvilo kao reaktivna snaga protiv teološkog mita, ali
i protiv filozofije: ovde i u matematičkim prirodnim naukama,
apsolutno saznavanje slavi svoje saturnalije; ono najneznatnije što
bi ovde doista moglo da bude postignuto vredi više nego sve me
tafizičke ideje. Ovde je stepen izvesnosti onaj koji određuje vred
nosti, a ne stepen neophodnosti za čoveka. Stari je to sukob izme
đu verovanja i znanja.
16 Fridrih Niče
26
To su barbarske jednostranosti.
Filozofija sada još samo može da istakne relativnost svakog
saznanja i njegovu antropomorfnost kao svuda vladajuću snagu
iluzije. Time ipak ona više ne može da sputa neobuzdani nagon
saznanja, koji sve više sudi prema stepenu izvesnosti i traga za sve
manjim objektima. Dok je svaki čovek zadovoljan kada neki dan
mine, istoričar zatim rije, kopa i kombinuje za tim danom da bi
ga izvukao iz zaborava: i ono malo mora da bude večno, jer je sa-
znatljivo.
27
Tome bismo mogli protivstaviti: mala dejstva velikog!... na
ime, kada je ono zastupljeno preko pojedinaca. Teško je shvatiti,
predaja često odumire, mržnja je naprotiv opšta, njena vrednost
počiva na kvalitetu koji uvek ima malo poštovalaca.
Veliko deluje samo na veliko: tako se Agamemnonova pošta
pomoću baklji prenosi samo s vrške na vršku.
U tome je zadatak jedne kulture, da se ono što je veliko u
nekom narodu ne pojavljuje poput samotnika niti prognanika.
Stoga želimo da govorimo ono što osećamo: naš posao nije
da čekamo da prigušeni odsjaj onoga što mi izgleda svetio prodre
u doline. Konačno, velika dejstva najmanjih stvari zapravo su na
knadna dejstva velikih; one su zakotrljale lavinu. Sada imamo
muke da je zadržimo.
KNJIGA O FILOZOFU 17
28
Istorijske i prirodne nauke bile su potrebne protiv srednjeg
veka: znanje protiv verovanja. Protiv znanja sada jusmeravamo
umetnost: povratak životu! Obuzdavanje nagona saznanja! Jača
nje moralnih i estetskih instinkata!
Ovo nam izgleda kao spašavanje nemačkog duba, pri čemu
je on opet, sa svoje strane, spasilac!
Suština ovoga duha prispela nam je s muzikom. Sada razu-
memo kako su Grci svoju kulturu učinili zavisnom od muzike.
29
30
Dobrota i samilost su, srećom, nezavisne od pogubnosti i
uspešnosti neke religije. Naprotiv, dobro delanje je sasvim odre
đeno religioznim imperativima. Daleko najveća masa dobrih, du
žnosti saglasnih dela nema nikakvu etičku vrednost, već je iznu
đena.
Praktička moralnost veoma trpi pri svakom slomu neke re
ligije. Izgleda da je metafizika kazne i nagrade neophodna.
Kad bi se mogli stvoriti moralni običaji, moćni moralni obi
čaji! Time bi se obezbedila i moralnost.
18 Fridrib Niče
31
32
Grci kao otkrivaoci, putnici i kolonizatori. Oni razumevaju
učeći: ogromna snaga usvajanja. Naše doba ne treba da veruje da
stoji na tako visokom stupnju na kojem je bio njihov nagon zna
nja: samo je kod Grka sve postajalo život! Kod nas to ostaje na
saznanju!
KNJIGA O FILOZOFU 19
33
Kako se odnosi filozofski genij prema umetnosti? Iz direkt
nog odnošenja malo toga ima da se nauči. M o r a m o da pitamo:
šta je u njegovoj filozofiji umetnosti? Umetničko delo? Šta ostaje
ako je njegov sistem poništen kao nauka? Ali, upravo ono što
ostaje mora biti ono što obuzdava nagon znanja, dakle ono u če
mu je umetničko. Zašto je potrebno takvo obuzdavanje? Jer, po-
smatrano naučno, iluzija je, neistina, ona koja obmanjuje nagon
saznanja i zadovoljava ga samo privremeno. Vrednost filozofije u
tom zadovoljavanju ne počiva u sferi saznanja, već u sferi života:
volja za egzistencijom koristi filozofiju u svrhu jednog višeg obli
ka egzistencije.
Nemogućno je okrenuti umetnost i filozofiju protiv volje:
sam je moral takođe u njenoj službi. Svevladavina volje. Jedan od
najistančanijih oblika egzistencije, relativna nirvana.
34
Lepota i veličanstvenost jedne konstrukcije sveta (alias filo
zofije) odlučuje sada o njenoj vrednosti - tj. ona se prosuđuje kao
umetnost. Njen oblik će se verovatno preinačiti! Strogo matema
tičko formulisanje (kao kod Spinoze), koje je na Getea učinilo to-
20 Fridrih Niče
liki utisak spokojstva, ima neko pravo još samo upravo kao estet
sko sredstvo izražavanja.
35
36
37
Svaka vrsta kulture počinje od toga da je izvesna količina
stvari zastrvena. Napredak čoveka zavisi od te zastrvenosti - ži
vot u čistoj i plemenitoj sferi i isključivanje prostih nadražaja.
Borba protiv „čulnosti" pomoću vrline bitno je estetske vrste. Ka
da velike pojedince uzimamo za zvezde vodilje, mnogo toga na
njima prepokrivamo velom, skrivamo sve okolnosti i slučajnosti
koje čine mogućnim njihov nastanak, izolujemo ih od nas da bi
smo ih poštovali. Svaka religija obuhvata sličan element: ljudi
pod božjom zaštitom, kao nešto beskrajno važno. Da, svaka eti-
KNJIGA 0 FILOZOFU 21
38
Velika je nedoumica da li je filozofija jedna umetnost ili ne
ka od nauka. Umetnost je po svojim ciljevima i produkciji. Ali joj
je sredstvo, predstavljanje u pojmovima, zajedničko s naukom.
Jedan je oblik pesničke umetnosti. - Ne treba je razvrstavati; otu
da moramo otkriti i okarakterisati novi species.
39
40
Izvesna snaga u nama omogućava nam da intenzivnije opa
žamo velike crte na ogledalnoj slici i opet je u pitanju jedna sna
ga koja ističe isti ritam s one strane stvarne netačnosti. To mora
da bude umetnička snaga, jer ona stvara. Njeno glavno sredstvo
je ispuštanje, previđanje i prečuvenje. Dakle, antinaučna, jer ne
ma jednako interesovanje za sve opaženo.
Reč sadrži jednu sliku, od koje potiče pojam. Mišljenje ra
čuna, dakle, sa umetničkim veličinama.
Svako razvrstavanje je pokušaj da se dopre do slike.
Prema svakom istinskom bivstvovanju odnosimo se površinski,
govorimo jezik simbola, slike; zatim joj pridodajemo nešto sa umet-
ničkom snagom, pojačavamo glavne, zaboravljamo sporedne crte.
41
42
Potrebno je znati kako su Grci filozofirali u doba svoje umet
nosti. Sokratske škole zasedale su usred jednoga mora lepote - ko
liko je to uticalo na njih? Na umetnost je neizmerno trošeno. Pre
ma tome su se sokratovci ponašali ili neprijateljski ili teorijski.
Kod starijih filozofa, naprotiv, vlada delimično sličan nagon
poput onoga koji je stvorio tragediju.
43
Pojam filozofija i njegovi tipovi. - Sta je zajedničko za sve?
Ili je proizašao iz svoje kulture ili je neprijateljski raspolo
žen prema njoj.
Posmatrač je poput likovnog umetnika, saosećajan poput
religioznog čoveka, kauzalno logičan poput čoveka nauke: sve to
nove sveta pokušava da zglasi u sebi i to saglasje prevede iz sebe
u pojmove. Nadimanje do makrokosmosa i praćeno misaonim
posmatranjem - poput glumca ili dramskog pesnika koji se menja
zadržavajući pri tome svesnost da se projektuje u spoljašnje. Di
jalektičko mišljenje koje poput tuša prska odozgo^
Uzorni Platon: zanesenjak dijalektike, tj. takvog promišljanja.
24 Fridrih Niče
44
Filozofi. Prirodopis filozofa. Filozof pokraj naučnika i umetnika.
Obuzdavanje nagona saznanja pomoću umetnosti, religio
znog nagona jedinstva pomoću pojma.
Naročito zbližavanje koncepcije i apstrakcije.
Šta to znači za kulturu.
Metafizika kao vakuum.
Filozof budućnosti? On mora da postane vrhovni sud jedne
umetničke kulture, kao i služba bezbednosti od svih prekoračenja.
45
46
47
Uobraziljna proizvodnja može se zapaziti u oku. Sličnost
podstiče na najodvažnija razvijanja, ali i sasvim drukčiji odnosi
podstiču, kontrast, i tako bez prestanka. U tome se vidi izvanred
na produktivnost intelekta. To je život u slikama.
48
Misleći moramo već imati ono što se traži, zahvaljujući uo
brazilji - tek onda refleksija može da prosuđuje. Ona to čini usa-
glašavanjem sa uobičajenim i često proveravanim lancima.
Šta je zapravo „logično" u mišljenju i slikama? -
Trezvenom čoveku je malo potrebna uobrazilja i ima je malo.
U svakom slučaju, nešto od umetničkog je u tom proizvođe
nju oblika s kojima onda nešto prodire u sećanje. Sečanje izdvaja
taj oblik i time ga pojačava. Misliti, to je izdvajati.
U mozgu je mnogo više nizova slika nego što se prilikom mi
šljenja koristi: intelekt brzo bira slične slike: izabrana slika opet
proizvodi čitavo obilje slika: intelekt pak ponovo bira jednu od
njih, itd.
Svesno mišljenje je samo biranje među predstavama. Dug je
put do apstrakcije.
1) Snaga, koja prozivodi obilje slika, 2) snaga, koja bira i
naglašava ono slično.
Oni koje trese groznica izjednačavaju zidove i tapiserije; je
dino zdravi više vide u tapiserijama.
26 Fridrih Niče
49
50
4
E. F. F. Chladni (1756-1824), nemački fizičar, poznat osobito po svojim is
traživanjima u akustici. Ispitivao je, tako, talasno kretanje pomoću vibracija metalnog
lista po kojem je bio posut neki prah ili sitan pesak. Prilikom vibriranja lista, pesak bi
se skupljao na mestima s najmanjom amplitudom, pa se mogla izmeriti učestalost ta
lasa. Figure nastale od peska nazivaju se „Hladnijeve figure".
KNJIGA O FILOZOFU 27
51
52
53
54
55
56
57
58
59
60
61
62
63
64
65
Čovek otkriva tek veoma sporo koliko je beskrajno složen
svet. Najpre ga zamišlja sasvim jednostavnim, to će reći površnim
kao što je on sam.
KNJIGA O FILOZOFU 33
Polazi od sebe, najkasnijeg rezultata prirode, i sebi zamišlja
snage, prasnage, onako kako mu dospevaju do svesti. Učinke naj
složenijih mehanizama, mehanizama mozga, uzima kao da su
istovrsni s učincima prapočetka. Pošto taj složeni mehanizam za
kratko vreme proizvodi nešto razumno, čovek pretpostavlja da
svet egzistira tek odnedavno: tvorca to nije moglo da staje mno
go vremena, misli on.
On veruje da je rečju „instinkt" nešto objasnio i čak nesve-
sna svrsishodna delanja prenosi na prapostojanje stvari.
Vreme, prostor i osećaj za kauzalnost izgleda da su bili dati
s prvim osečajem.
Čovek poznaje svet onoliko koliko sebe poznaje: to jest, nje
gova dubina mu se raskriva u meri u kojoj se čudi sebi i svojoj slo
ženosti.
66
Staviti u osnovu sveta moralne, umetničke, religiozne potre
be, isto je toliko racionalno koliko staviti mehaničke, tj. mi ne po
znajemo ni udarac ni težinu. (?)
61
Mi ne poznajemo istinsku suštinu ni jedne jedine kauzalno-
sti. Apsolutna skepsa: nužnost umetnosti i iluzije. Težinu možda
treba objasniti kretanjem etera, koji se obrće zajedno s celim sun
čevim sistemom oko nekog ogromnog sazvežda.
68
69
Treba dokazati da su ove konstrukcije sveta antropomorfi
zmi: da, sve nauke, ako je Kant u pravu. Svakako, postoji ovde
34 Fridrih Niče
70
Strašna usamljenost poslednjeg filozofa! Priroda ga okame-
njuje, kraguji šestare nad njim. I usred prirode on vapi: daj zabo
rava! zaborava! - Ne, on pati kao titan - sve dok mu izmirenje ne
bude ponuđeno u vrhunskoj tragičkoj umetnosti.
71
72
EDIP
73
Na savremenoj nemačkoj vidimo da je moguć procvat nau
ka u barbarizovanoj kulturi; čak ni korisnost nema ništa zajednič
ko s naukama (iako izgleda da i, u povlašćivanju hemijskih i pri-
rodonaucnih zavoda, čisti hemičari mogu da postanu čuveni kao
„kapaciteti").
Ona za sebe ima sopstveni životni eter. Neka kultura u opa
danju (poput aleksandrinske) i jedna nekultura (poput naše) ne či
ne je nemogućom. Staviše, saznavanje je dobra zamena za kulturu.
' 74
Jesu li doista, npr. u srednjem veku, pomračenja periodi zdra
vlja, kao što su to doba spavanja za intelektualni genij čoveka?
Ili su ta pomračenja rezultati neke više svrhe? Ako knjige
imaju svoj fatum, onda se i propast neke knjige može smatrati za
fatum koji dugujemo višoj svrsi.
36 Fridrih Niče
75
76
77
Sećanje nema ničeg zajedničkog s nervima, s mozgom. O n o
je prasvojstvo. Jer, čovek u sebi nosi sećanje svih ranijih pokole-
nja. Slika sećanja je nešto veoma tvoračko i retko.
Isto se tako malo može govoriti o sećanju bez nedostatka ko
liko i o nekom apsolutno celishodnom delovanju prirodnih zakona.
78
Postoji li nesvesno zaključivanje? Zaključuje li materija?
Ona oseća i bori se za svoje individualno bivstvovanje. „Volja" se
najpre pokazuje u promeni, tj. postoji neka vrsta slobodne volje
koja, zbog zadovoljstva i izbegavajući nezadovoljstvo, preobraža
va suštinu neke stvari. - Materija ima određeni broj kvaliteta ko
ji su protejski, koje ona - nakon zahvata u nju - naglašava, oja-
KNJIGA O FILOZOFU 37
79
80
Misao nam daje pojam o nekom sasvim novom obliku zbi
lje. On je sažet iz osećaja i sećanja.
Čovek bi u svetu sebe doista mogao da shvati kao nekog ko
potiče iz sna i koji sam sebe istovremeno sanja.
81
82
Osećaj, refleksni pokreti, veoma česti i nadovezujući se mu
njevito, postupno oživljavajući, proizvode operaciju zaključiva
nja, tj. osećanje kauzalnosti. Od osećaja za kauzalnost zavise pro
stor i vreme. Sećanje čuva u sebi refleksne pokrete.
Svest iskrsava sa osećanjem za kauzalnost, tj. sećanje je sta
rije nego svest. Na primer, kod mimoze imamo sećanje, ali ne i
svest. Sećanje je kod biljke, prirodno, bez slike.
38 Fridrih Niče
83
Ali, ako zadovoljstvo, nezadovoljstvo, osećaj, sećanje, re
fleksni pokret spadaju u suštinu materije, onda saznanje čoveka
seže mnogo dublje u suštinu stvari.
Ćela se logika u prirodi tada svodi na neki sistem zadovolj
stva i nezadovoljstva. Svako juri za zadovoljstvom i beži od neza
dovoljstva; to su večni zakoni prirode.
84
85
86
87
Za biljku je svet onakav i onakav - za nas je takav i takav.
Uporedimo li obe perceptivne snage, tada naše shvatanje sveta va
ži za nas kao tačnije, tj. kao ono koje daleko više odgovara istini.
No, čovek se razvijao sporo, i saznanje se još razvija, dakle slika
sveta postaje sve istinitija i potpunija. Prirodno, to je samo odra
žavanje, koje biva sve jasnije. Ali, samo ogledalo nije ništa strano
i nepripadajuće suštini stvari, nego je i ono nastajalo sporo poput
suštine stvari. Uočavamo težnju da se ogledalo učini što adekvat-
nije. Nauka nastavlja prirodni proces. Tako se stvari odražavaju
na sve čistiji način: postupno oslobađanje od svega što je odveć
antropomorfno. Za biljku je ćeli svet biljka, za nas je on čovek.
88
Tok filozofije: najpre se mislilo da su ljudi začetnici svih stva
ri - stvari su se postupno objašnjavale u analogiji s pojedinim ljud
skim svojstvima - najzad se dospelo do osećaja. Veliko pitanje: da
li je osećaj pračinjenica sve materije? Privlačenje ili odbijanje?
89
90
91
92
93
94
95
96
97
98
100
101
102
103
104
105
106
107
108
109
110
111
112
113
114
115
116
117
118
119
120
121
122
123
124
125
126
127
128
129
130
131
132
Naša čula podražavaju prirodu, pri čemu je uvek još više iz
oštravaju.
elbookers.com
52 Fridrih Niče
133
Koja moć tera na podražavanje? Prisvajanje nekog stranog
utiska pomoću metafora. Nadražaj - zapamćena slika, povezano
metaforom (zaključivanje po analogiji). Rezultat: sličnosti su ot
krivene i oživljene. Ponovljeni nadražaj odigrava se još jednom
povodom zapamćene slike.
Percipirani nadražaj - sada ponovljen u mnogim metafora
ma, pri čemu se srodne slike prilivaju iz različitih rubrika. Sva
percepcija pogađa neko mnogostruko podražavanje nadražaja, ali
s prenosom na različita područja.
Osećani nadražaj - prenet na srodne nerve, tu ponovljen u
prenosu, itd.
Ono što se dešava je prevođenje jednog na druge čulne uti
ske: pri određenim zvucima poneko nešto vidi ili nešto kuša. To
je posve opšti fenomen.
134
135
Svi prirodni zakoni samo su relacije nekog x prema y prema
z. Prirodne zakone definišemo kao relacije prema nekom x, y, z,
pri čemu nam je svako sa svoje strane poznato jedino kao relaci
je prema nekom drugom x, y, z.
Sasvim strogo uzevši, saznavanje ima jedino oblik tautolo-
gije i prazno je. Svako saznanje, koje nas unapređuje, identifiko-
vanje je neistovetnog, sličnog, tj. bitno je nelogičko.
Samo tim putem zadobivamo neki pojam i potom činimo
kao da bi pojam „čovek" bio nešto činjenički zasnovano, dok
smo ga zapravo mi sami obrazovali ispuštanjem svih individual
nih crta. Mi pretpostavljamo da priroda postupa po nekom ta
kvom pojmu: ali ovde su, prvo, priroda i, zatim, pojam antropo-
morfni. Previđanje individualnog daje nam pojam i time počinje
naše saznanje: u rubriciranju, u ustanovljavanju rodova. Ali, to
me ne odgovara suština stvari: to je proces saznanja koji zahvata
suštinu stvari. Mnoge pojedinačne crte određuju nam neku stvar,
ne sve: istovetnost ovih crta podstiče nas da mnoge stvari podve-
demo pod jedan pojam.
Bića produkujemo kao nosioce svojstava i apstrakcija kao
uzroke tih svojstava. Činjenica da nam se neko jedinstvo, drvo, na
primer, pojavljuje kao mnoštvo svojstava, relacija, na dvostruki je
način antropomorfno: najpre, to razgraničeno jedinstvo „drvo"
ne postoji - proizvoljno je iskrojiti tako neku stvar (prema oku,
prema obliku), svaka relacija, naime, nije istinska apsolutna rela
cija, nego je opet antropomorfno obojena.
54 Fridrih Niče
136
137
138
139
140
141
BELEŠKE ZA PREDGOVOR
142
143
144
145
146
147
148
149
150
6
Dajl, čisto gramatička sveza koja, u nemačkom jeziku, označava atribute i
umetnute rečenice. Bez sadržaja, ona ukazuje prvenstveno na sintaksičke odnose.
58 Fridrib Niče
1. Izlišni filozofi.
2. Istina i iluzija.
3. Iluzija i kultura.
4. Poslednji filozof.
151
Plan. Šta je filozof?
Kakav je odnos filozofa prema kulturi?
Naročito prema tragičkoj kulturi?
152
Sta je filozof?
1. Nemogućnost metafizike.
2. Mogućnost stvari po sebi. S one strane nauka.
3. Nauka kao spašavanje pred čudom.
4. Filozofija protiv dogmatizma nauke.
5. Ali samo u službi jedne kulture.
6. Sopenhauerovo pojednostavljivanje.
7. Njegova popularna i umetnički moguća metafizika.
Rezultati iščekivani od filozofije su obrnuti.
8. Protiv opšteg obrazovanja.
153
154
155
V. Zakržljali filozofi.
156
Vrednost filozofije:
Čišćenje od svih zbrkanih i praznovernih predstava. Protiv
dogmatizma nauka.
Dokle je nauka, ona je pročišćavajuća i prosvetljujuća, do
kle je anti-naučna religiozno je mračnjačka.
Odstranjivanje učenja o duši i racionalne teologije.
Dokazivanje apsolutno antropomorfnog.
Protiv čvrstog važenja etičkih pojmova.
Protiv mržnje prema telu.
KNJIGA 0 FILOZOFU 63
Štete od filozofije:
Rastakanje instinkta,
kultura,
moralnosti.
157
158
159
160
Filozof kao iscelitelj kulture.
Skeptički tok.
Svaka snaga (religija, mit, nagon za znanjem) ima, kada je
prekomerna, barbarizujuće, nemoralne i zaglupljujuće učinke, kao
što ih ima i stroga dominacija (Sokrat).
SAZNAJNO-TEORIJSKI UVOD
O ISTINI I LAŽI
U IZVANMORALNOM SMISLU
(leto 1873. godine)
1
U nekom zabačenom uglu vaseljene razasute među mnogo
brojnim sjajnim sunčanim sistemima postojala je jednom zvezda
na kojoj su dosetljive životinje izumele saznavanje. Bio je to naj-
oholiji i najlažljiviji minut „svetske povesti", ali bio je to ipak sa
mo jedan minut. Jedva je minulo nekoliko dahova prirode i zve
zda je utrnula: dosetljive životinje morale su da uginu. - Takvu je
basnu neko mogao da izmisli, ne uspevši ipak da ilustruje koliko
je jadan, pun senki i prolazan, koliko je besciljan i proizvoljan
ljudski intelekt u okrilju prirode. Postojale su večnosti u kojima
ga nije bilo; pa ako je opet s njim svršeno - ništa se neće desiti.
Jer, za taj intelekt ne postoji neka dalekosežnija misija koja bi pre
mašivala ljudski život. On je samo ljudski i jedino ga njegov po-
sednik i proizvođač uzima tako patetično kao da se stožeri sveta
okreću u njemu. Ali, ako bismo mogli da se sporazumevamo s
mušicom, zapazili bismo da i ona sa istim pathosom leti kroz va-
zduh, zamišljajući da u sebi nosi pomično središte ovoga sveta.
Nema ničeg toliko beznačajnog i neznatnog u prirodi što se ne bi,
prožeto malim dahom te snage saznavanja, odmah naduvalo po
put mešine; i kao što svaki nosač želi da ima svog poštovaoca, ta
ko i najponosniji čovek, filozof, misli da su sa svih strana na nje
govo delanje i mišljenje durbinski uperene oči vaseljene.
68 Fridrih Niče
Residuum.
KNJIGA O FILOZOFU 73
dražaja u slike, ako ne majka, ipak baba svakog pojma. U toj poj
movnoj igri s kockama, „istina" znači korišćenje svake kocke pre
ma njenoj oznaci, tačno brojanje tačaka na njoj, obrazovanje tač-
nih rubrika i nikada se ne ogrešiti o red kasti i niz i rang klasa.
Kao što su Rimljani i Etrurci podelili nebo po strogim matematič
kim linijama i u tako razgraničen prostor - kao u templum - spre
mili boga, tako svaki narod ima iznad sebe slično, matematički iz-
deljeno pojmovno nebo i otada, odzivajući se zahtevima istine,
razume da svaki pojmovni bog može da bude tražen samo u nje
govoj sferi. Tu se treba doista diviti čoveku kao moćnom gradi
teljskom geniju, koji je uspeo da na pomičnim osnovama i na ne
koj vrsti tekuće vode podigne beskrajno složenu katedralu pojma.
Svakako, da bi na takvim osnovama našlo oslonac, to zdanje mo
ra da bude načinjeno kao od paukovih niti, toliko utančano da se
prenosi s vala na val, toliko čvrsto da ga ne bi mogao srušiti sva
ki dašak vetra. Po svom graditeljskom geniju, čovek daleko nad-
mašuje pčelu. Pčela gradi od voska koji sakuplja u prirodi, čovek
pak od daleko lomnije građe pojmova, koju tek mora da isfabri-
kuje iz sebe. Zbog toga je on čak više nego za divljenje, ali ne zbog
njegovog nagona za istinom, za čistim saznavanjem. Ako neko sa
krije jednu stvar iza grma, traži je i nalazi upravo tamo, zbog tog
traženja i nalaženja ipak ne zaslužuje neku posebnu hvalu. Među
tim, tako stoji sa traženjem i nalaženjem „istine" unutar područ
ja uma. Ako zadam definiciju sisara i onda izjavim, pošto sam
promotrio jednu kamilu: „to je sisar", time sam doduše obeloda-
nio jednu istinu, ali sa ograničenom vrednošću, hoću da kažem da
bi ta istina bila potpuno antropomorfna i ne bi sadržala nijednu
tačku „istinitu po sebi", stvarnu i opštevažeću, bez obzira na čo
veka. Tragalac za takvim istinama istražuje, u stvari, samo preo
bražaj-sveta u ljudima. On teži za razumevanjem sveta kao čove-
kolike stvari i, u najboljem slučaju, dospeva do osećanja izvesne
asimilacije. Nalik astrologu koji smatra da su zvezde u službi čo
veka i u vezi s njegovom srećom i tugom, takav istraživač posma-
tra ceo svet kao da je vezan za ljude, kao beskrajno izlomljen od
jek prvobitnog zvuka, čovekovog, kao umnogostručeni odraz
praslike, čovekove. Njegov postupak svodi se na uzimanje čove
ka kao mere svih stvari. Ali, pri tome on polazi od zablude kada
veruje da su te stvari neposredno pred njim kao čisti objekti. Za-
74 Fridrih Niče
2
Na pojmovnom zdanju izvorno radi, kao što smo videli, je
zik, a kasnije nauka. Kao što pčela istovremeno gradi saće i to sa
će ispunjava medom, tako i nauka bez zastoja radi na tom veli
kom kolumbarijumu pojmova, grobnici intuicija, i dograđuje sve
novije i više spratove, podupire, čisti, obnavlja staro saće, osobi
to se trudeći da svoju građevinu nakrca do čudovišnosti i u njoj
uredno razmesti ceo empirijski, to jest antropomorfni svet. Ako
već delatni čovek vezuje svoj život za um i njegove pojmove, da
ne bi bio otplavljen i sebe izgubio, onda i istraživač svoju kolibu
diže uz samu kulu nauke, da bi mu ona pomogla u njegovim is
traživanjima i pružila mu zaštitu iza svojih bedema. A zaštita mu
je potrebna, jer postoje strašne moći koje se neprestano na njega
okomljuju i koje naučnoj „istini" protivstavljaju „istine" sasvim
drukčije prirode i s najraznovrsnijim zaštitnim znacima.
Nagon da se obrazuju metafore, taj fundamentalni nagon
čovekov koji se nijednog trenutka ne može zanemariti, jer bi se ti
me zanemario sam čovek, gradeći za sebe kao utvrđenje od
svojih isparljivih proizvoda, pojmova, jedan pravilni, strogi i no
vi svet, na taj način uistinu nije ukroćen i jedva da je sputan. On
traga za novim područjem svoga delovanja i drugim rečnim kori
tom i nalazi ih u mitu, naročito u umetnosti. Uspostavljajući no
ve prenose, metafore, metonimije, on neprekidno spliće rubrike i
saće pojmova, neprekidno iskazuje svoju žudnju da sa puno čari
i večno iznova oblikuje prisutni svet budnog čoveka, svet šarolik,
nepravilan, kauzalno povezan, kao da je svet sna. Po sebi je bud
nom čoveku samo pomoću čvrste i pravilne pojmovne pređe ja
sno da bdi i stoga veruje da sanja kada umetnost jednom iskida
tu pojmovnu pređu. Paskal je u pravu kada tvrdi da bismo ako
svake noći isto sanjamo time bili obuzeti podjednako kao što smo
obuzeti stvarima koje svakodnevno gledamo: „ako bi neki zana-
KNJIGA O FILOZOFU 77
tlija bio siguran da svake noći, tokom celih dvanaest sati, sanja da
je kralj, verujem - veli Paskal - da bi on bio isto toliko srećan po
put nekog kralja koji bi svake noći, tokom celih dvanaest sati, sa
njao da je zanatlija". Budni dan nekog mitom ponesenog naroda,
na primer starih Grka, neprekidnim delovanjem čuda, takvim ko
je je primereno mitu, sličniji je, u stvari, snu nego danu mislioca
razočaranog u nauku. Kada jednom svako drvo može da govori
kao nimfa ili neki bog prerušen u bika može da otima device, ka
da se lično boginja Atena može videti kako u društvu s Pizistra-
tom u divnom dvopregu prolazi atenskim trgovima - a u to je ča
sni Atenjanin verovao - onda je u svakom trenutku, kao u snu,
sve mogućno, i sva priroda obleće oko čoveka kao da je ona sa
mo maskerata bogova koji se u svakakvim obličjima šaljivo poi
gravaju varajući ljude.
Ali i u samom čoveku je nesavladiva sklonost da dopušta da
bude varan i kao začaran je srećom kada mu rapsod pripoveda
kao istinite epske bajke ili kada pred njima na pozornici glumac
igra kralja kraljevskije nego što je to u samoj zbilji. Taj majstor
prerušavanja, intelekt je slobodan i rasterećen od svoga ropskoga
rada toliko dugo koliko može da obmanjuje bez štete, i tada svet
kuje svoje Saturnalije. Nikada on nije obesniji, bogatiji, drskiji,
pokretljiviji, nepromišljeniji: u stvaralačkoj radosti izbrizgava is
prepletene metafore i pomera međaše apstrakcija, tako da, prime-
rice, strujanje označava kao pokretni put koji čoveka nosi tamo
kuda on ionako ide. Sada je on daleko od sebe odbacio beleg slu-
ganjstva: inače s tužnom revnošću sav predan tome da nekom po
jedincu pokaže sredstva i put do žuđenog opstanka, pleneći i kra
dući poput sluge za svoga gospodara, sada je on postao gospodar
i sme da sa svoga lica izbriše izraz nemaštine. Sve što on od sada
čini nosi u sebi, u poređenju s njegovom ranijom aktivnošću, pre-
rušavanje, baš kao što je njegova prethodna aktivnost nosila u se
bi pognutost. On kopira ljudski život, ali ga uzima za dobru stvar
i izgleda mu da je s pravom njime zadovoljan. Te čudovišne gre
de i daske pojmova za koje se grčevito uhvatio nevoljnik da bi se
tokom života spasao, za oslobođeni intelekt samo su skela i igrač
ka njegovih najsmelijih umetničkih poduhvata. I kada je on raz
bije, smrvi, ponovo je ironično sastavlja sparujući najrazličitije i
78 Fridrib Niče
3
Opis haotičnog preplitanja u jednom mitskom razdoblju. Is
točnjačko. Počeci filozofije kao uređivačke kultova, mitova; ona
organizuje jedinstvo religije.
4
Počeci jednog ironičnog stava spram religije. Novo pomalja
nje filozofije.
5 itd. Priča
NACRTI
161
„Istina"
6. Telesni svet.
7. Individue.
8. Oblici.
9. Umetnost. Neprijateljstvo spram nje.
10. Bez neistine ni društvo ni kultura. Tragični sukob. Sve što je
dobro i lepo zavisi od varke: istina ubija - ubija čak i samu
sebe (u meri u kojoj spoznaje da je njen fundament zabluda).
162
163
164
165
166
167
Nemoguće u vrlinama.
Covek nije izrastao iz tih vrhunskih nagona, ćelo njegovo biće
pokazuje laki moral, on preskače svoje biće s najčistijim moralom.
168
169
170
171
172
173
Nauka i mudrost u sukobu.
Mudrost se pokazuje
1. u nelogičkom uopštavanju i preletanju do poslednjih ci
ljeva,
2. u odnosu tih rezultata prema životu,
3. u bezuslovnoj važnosti koja se pridaje svojoj duši. Jedna
jedina stvar je najpreča.
86 Fridrib Niče
174
175
Pitagora - Pindar
Anaksagora - Simonid
176
177
178
179
180
Sokratov uticaj:
1. Razorio je bezazlenost etičkog suda.
2. Uništio nauku.
3. Nije imao nikakvog smisla za umetnost.
4. Izdvojio individuum iz istorijskog spoja.
5. Potpomagao dijalektičku brbljivost i blebetanje.
182
183
184
Lepa je istina da za nekog za koga su poboljšavanje i sazna
vanje postali životni ciljevi sve stvari služe najboljem. Pa ipak, to
je samo donekle istinito: onaj ko hoće da saznaje prisiljen je na
najzamorniji rad, onaj kome biva bolje možden je i iscrpljivan bo
lestima! Sve u svemu bi važilo: navodni predumišljaj sudbine je
ste delo pojedinca koji ureduje svoj život i uči iz svega, prikuplja
jući saznanje kao pčela med. N o , sudbina koja pogađa neki narod
pogađa jednu celinu koja tako ne može da promišlja svoju egzi-
KNJIGA 0 FILOZOFU 95
Gradska kultura
Svetska kultura
Narodna kultura: kako je slaba kod Grka, postoji zapravo
samo atenska gradska kultura, bleda.
1. Filozofi, izolovani svaki za sebe.
2. Onda kao svedoci helenskoga (njihove filozofije, senke iz
Hada grčke biti).
3. Onda kao borci protiv opasnosti od helenskoga.
4. Onda u toku helenske povesti kao neuspeli reformatori.
5. Onda nasuprot Sokratu i sektama i onom vita contem-
plativa, kao pokušaji da se postigne oblik života koji još
nije postignut.
BELEŠKA O I Z V O R N I K U
10
Prevod je rađen prema „Kronerovom izdanju" (X, s. 109-232), uz osvrt i
sravnjenja s najnovijim „arheološkim" kritičkim izdanjem Ničeovih sabranih dela Ko-
lija i Montinarija (prvi i drugi tekst u KGW III 3, treći u III 2, svi s kritičkim apara
tom u III 4, i poslednji u IV 1, s kritičkim aparatom u IV 4). Zaslužuje da bude spo
menuto i uzorno francusko (dvojezičko) izdanje, Le Livre du Philosophe (Aubier,
1969), po sadržaju istovetno s našim i s veoma dobrim prevodom Anžele K. Marijeti
(Angele K. Marietti), o koje se takode moglo oslanjati.
98 Fridrih Niče
odu koji je, s jedne strane, omeđen pojavom prve Ničeove knjige,
glasovitog Rođenja tragedije, i - s druge - Nesavremenih razma
tranja, te radom na knjizi „za slobodne duhove", Ljudsko, suviše
ljudsko. Reč je, dakle, o prvom periodu Ničeovog filozofiranja,
njegovog misaonog i kritičkog razrastanja, koje dolazi posle tako
zvane Pbilologice, mladalačkih filoloških istraživanja i publikaci
ja. Rođenje tragedije iz duha muzike pojavilo se početkom 1872.
godine, ali Niče i dalje čita i izučava preplatonovske grčke filozo
fe, o čemu na najočigledniji način svedeče i ovi tekstovi. U njima
je „filozof" za Ničea, uvek mislilac koga srećemo pre Sokrata i
Platona ili, pak, neki budući koji je mogućan samo kao nalik pre-
sokratovcima, filozof koji bi trebalo da nas izbavi od nagona zna
nja, filozof - umetnik. Prvi tekst se datira baš u 1872. i, eventual
no, neki od njegovih delova, na početak 1873. Nesumnjivo je da
drugi, Filozof kao iscelitelj kulture, potiče s kraja februara 1873.
godine, kada Niče govori o projektu svojih Nesavremenih razma
tranja, pa su neki istraživači uvereni da je spomenuti tekst trebalo
da bude prvo od tih Razmatranja „neprimerenih vremenu". N o ,
do jeseni iste godine Niče završava rad protiv nemačkog filištar-
stva oličenog u Davidu Štrausu, a do kraja godine i O koristi i šte
ti istorije za život. Oba rada se pojavljuju kao prva dva dela Nesa
vremenih razmatranja. Sto se tiče spisa O istini i laži... koji se
uglavnom uzima kao „završen", on je započet već polovinom pret
hodne a u svojoj poslednjoj postojećoj verziji ostavljen polovinom
1873. godine. Pošto je 26. septembra 1875. godine završio Rihar-
da Vagnera u Bajrojtu, rad koji će posle Sopenhauera kao vaspita-
ča iz prethodne godine kao trećeg dela biti četvrti deo Nesavreme
nih razmatranja, Niče do konca meseca otprilike, kako se zaklju
čuje kao najverovatnije, piše četvrti tekst iz naše zbirke, Nauka i
mudrost u sukobu. U tom tekstu otkrivamo u zametku ideje koje
će delimično biti varirane u sličnim formulacijama i u prvoj svesci
Ljudskog, suviše ljudskog, objavljenoj tek 1878. godine.
No i ne isključivo činjenica da su nastali u istom stvaralač
kom periodu, da vode, u stvari, poreklo iz istog duhovnog traga,
koji je neizbrisivo ocrtan s Rođenjem tragedije, nego daleko više
neposredan uvid u njihovu izrazitu teorijsku i tematsku međusob
nu bliskost ukazuje nam na unutrašnju srodnost sva četiri teksta.
KNJIGA 0 FILOZOFU 99
KNJIGA O FILOZOFU
I POSLEDNJI FILOZOF. FILOZOF. RAZMATRANJA O
SUKOBU UMETNOSTI I SAZNANJA
7
(jesen i zima 1872. godine)
II FILOZOF KAO ISCELITELJ KULTURE
59
(proleće 1873. godine)
III SAZNA]NO-TEORIJSKI UVOD O ISTINI I LAŽI U
IZVANMORALNOM SMISLU (leto 1873. godine) 67
Beleška o izvorniku 97