Professional Documents
Culture Documents
Erih From Anatomija Ljudske Destruktivnosti 1
Erih From Anatomija Ljudske Destruktivnosti 1
Anatomija ljudske
destruktivnosti
Prva knjiga
Preveli
Gvozden Flego
Vesna Marčec-Beli
ZAGREB 1989
Naslov izvornika
Erich Fromm
THE ANATOMY OF HUMAN
DESTRUCTTVENESS
Holt, Rinehart and W inston
New York, 1973
© 1973 by E rich From m
Sadržaj
Predgovor autora 9
Terminologija 13
Uvod: Instinkti i ljudske strasti 19
Prvi dio
IN STINKTTVIZAM, BIHEVIORIZAM,
PSIHOANALIZA
Instinktivisti 31
Stariji instinktivisti 31
Neoinstinktivisti: Sigmund Freud i
Konrad Lorenz 32
Freudovo shvaćanje agresije 32
Lorenzova teorija agresije 34
Freud i Lorenz — njihove sličnosti i
razlike 37
»Dokaz« analogijom 38
Zaključci o ratu 44
Obožavanje revolucije 47
II Environmentalisti i bihevioristi 51
Prosvjetiteljski environmentalizam 51
Biheviorizam 51
Neobiheviorizam B. F. Skinnera 52
Ciljevi i vrijednosti 53
Razlozi popularnosti skinerizma 58
Biheviorizam i agresija 59
0 psihološkim eksperimentima 62
Teorija frustracione agresije 83
III Instinktivizam i bineviorizam — njihove
razlike i sličnosti 89
Zajednička osnova 89
Kasnija gledišta 90
Političko i društveno porijeklo ovih
dviju teorija 93
IV Psihoanalitički pristup razumijevanju
agresije 97
Zaključak 102
Drugi dio
DOKAZI PROTIV INSTINKTIVISTICKE
TEZE
V Neurofiziologija 107
Odnos psihologije prema neurofiziologiji 107
Mozak kao osnova agresivnog ponašanja 110
Defenzivna uloga agresije 112
Instinkt »bijega« 113
Grabežljivost i agresija 114
VI Ponašanje životinja 119
Agresija u »zarobljeništvu« 120
Ljudska agresija i gomilanje 124
Agresija u divljini 126
Teritorijalizam i dominacija 131
Agresivnost među drugim sisavcima 134
Postoji li kod čovjeka inhibicija
protiv ubijanja? 136
VII Paleontologija 141
Je li čovjek jedna vrsta? 141
Je li čovjek grabežljiva životinja? 142
VIII Antropologija 146
»Covjek-lovac« — antropološki Adam? 146
Agresija i primitivni lovci 152
Primitivni lovci — društvo obilja? 160
Primitivno ratovanje 162
Neolitska revolucija 167
Prethistorijska društva i »ljudska
priroda« 175
Urbana revolucija 176
Agresivnost i primitivne kulture 181
Analiza trideset primitivnih plemena 181
Sistem A : D ruštva koja afirm iraju iivot 182
Sistem B: N edestruktivno —
agresivna društva 182
Sistem C: D estruktivna društva 183
Prim jeri za ova tri sistem a 183
Zuni Indijanci (Sistem A) 183
Manus (Sistem B) 186
Dobu (Sistem C) 188
Dokazi o destruktivnosti i okrutnosti 191
9
na njihovom specifičnom području, možda će se rado upoznati
s podacima drugih područja o tako važnom predmetu.
Nerješiv problem je ponavljanje i poklapanje s mojim ranijim
radovima. Bavim se problemima čovjeka već više od trideset
godina, stavljajući u tom procesu težišta na nova područja, a
istovremeno produbljujući i proširujući svoje uvide u stara. Ne
mogu pisati o ljudskoj destruktivnosti a da ne iznosim ideje
objavljene prije, no još uvijek neophodne za razumijevanje novih
pojmova kojima se ova knjiga bavi. Nastojao sam se, koliko god
je to bilo moguće, ne ponavljati — upućujući na široke diskusije
u prijašnjim radovima; ali ponavljanje se ipak nije moglo sasvim
izbjeći. Poseban problem u tom pogledu je Srce čovjeka (The
Heart o f Man), koje sadrži u osnovnom obliku neke moje nove
pronalaske o nekrofdiji — biofiliji. Moj prikaz tih pronalazaka
je u ovoj knjizi mnogo opširniji, i teoretski i s obzirom na klini- ■
čke ilustracije. Nisam ulazio u izvjesne razlike između gledišta
iznesenih ovdje i u prijašnjim radovima; takva bi diskusija zar
uzela previše mjesta, a nije dovoljno zanimljiva većini čitalaca.
Ostaje mi još samo ugodan zadatak; izraziti zahvalnost onima
koji su mi pomogli u pisanju ove knjige.
Duboko sam zahvalan dru Juanu de Dios Hernandezu što mi
je olakšao proučavanje na području neurofiziologije. U diskusi-1
jama, koje su trajale satima, razjasnio mi je mnoge probleme,
pomogao mi da se orijentiram u ogromnoj literaturi i dao svoje
mišljenje o onim dijelovima rukopisa u kojima se obrađuju pro- '
blemi neurofiziologije.
Zahvalan sam slijedećim znanstvenicima s područja neurolo- '
gije koji su mi pomogli opširnim razgovorima i pismima: premi- '
nulom dru Raulu Hemandezu Peonu, doktorima Robertu B. Li-
vingstonu, Robertu G. Hearthu, Heinzu von Foersteru i Theodoru
Melnechuku, koji su također pročitali neurofiziološke dijelove
rukopisa. Zahvaljujem i preminulom dru Francisu O. Schmittu,
koji mi je omogućio sastanak s članovima Programa za neuro- '
loška istraživanja na Massachusetts Institute of Technologv; oni
su raspravljali o pitanjima koja sam im uputio. Zahvalan sam
Albertu Speem koji mi je razgovorom i korespondencijom pomo- '
gao da obogatim svoju sliku o Hitleru. Zahvaljujem i Robertu
M. W. Kempnem na podacima koje je skupio kao jedan od ame- '
ričkih tužilaca na nirnberškom procesu.
Također sam zahvalan dru Davidu Schecteru, dru Michaelu
Maccobyju i Gertrudi Hunziker-Fromm na čitanju rukopisa i
10
vrijednim kritičkim i konstruktivnim sugestijama; dru Ivanu
Illichu i dru Ramonu Xirau za korisne sugestije koje se tiču in
lozofskih aspekata knjige; dru W. A. Masonu za primjedbe s pod- '
ručja psihologije životinja; dru Helmuthu de Terrau na korisnim
primjedbama o problemima paleontologije; Maxu Hunzikeru na
korisnim sugestijama u pitanju nadrealizma i Heinzu Brandtu
na podacima i sugestijama o praksi nacističkog terora. Zahvalan
sam dru Kalinkowitzu za aktivan i ohrabrujući interes koji je
pokazao za ovaj rad. Također zahvaljujem dru Illichu i gospođici
Valentini Horesman na pomoći u korištenju bibliografskih mar
terijala Centra za interkulturalnu dokumentaciju u Cuemavacau
u Meksiku.
Koristim ovu priliku da izrazim svoju zahvalnost gospođi Bea-
trici H. Mayer, koja je u posljednjih dvadeset godina ne samo
pisala na stroju i prepisivala mnoge verzije mkopisa što sam ih
napisao, uključujući i ovaj, već ih je redigirala s mnogo spo- '
sobnosti, razumijevanja i osjećaja za jezik, te je ovoj krajnjoj
reviziji pridonijela svojim vrijednim sugestijama.
Za vrijeme mog višemjesečnog boravka u inozemstvu za ruko- '
pis se u potpunosti i veoma konstruktivno brinula gospođa Joan
Hughes, na čemu sam joj veoma zahvalan.
Zahvaljujem gospodinu Josephu Cunneenu, glavnom uredniku
izdavačkog poduzeća »Holt, Rinehart and Winston« na vrlo zna-1
lačkom i savjesnom uredničkom poslu i konstruktivnim sugesti- '
jama. Nadalje, želim zahvaliti gospođi Lorraine Hill, administra- '
tivnom uredniku, i gospodinu Wilsonu R. Gathingsu i gospođici
Cathie Fallin, tehničkim urednicima »Holt, Rinehart and Win-
stona«, na umješnosti i brizi u koordiniranju rada na rukopisu
u svim njegovim fazama. Na kraju zahvaljujem Marion Odomi-
rok na izvrsnom, savjesnom i oštroumnom redigiranju.
Ovo istraživanje djelomično je potpomagao National Institute
of Mental Health, Public Health Service Grant No. MH 13144-01,
MH 13144-02 Zahvaljujem na pomoći Fundaciji Albert i Mary
Lasker, koja mi je omogućila da uzmem još jednog asistenta.
New York
svibanj, 1973.
E. F.
11
Terminologija
14
Anatomija
ljudske
destruktivnosti
Što su generacije novije to su gore. Doći će
vrijeme kada će postati tako zle da će obožavati
moć; odabrat će snagu, a poštovanje prema dcr
broti će nestati. Na kraju, kada se nitko više ne
bude bunio protiv nedjela ili osjećao stid u p rr
sustvu bijednih, i njih će Zeus uništiti. Pa ipak,
kad bi obični ljudi ustali i srušili vladare, ni tada
ne bi sve bilo lzgubljeno.
Grčki mit o željeznom dobu
17
Uvod: Instinkti i
ljudske strasti
26
Takvo razumijevanje je naročito važno danas kada se osjetlji- '
vost prema destruktivnosti-okrutnosti naglo smanjuje, a nekrofi-
lija, privlačnost svega što je mrtvo, što se raspada, što nema u
sebi života, što je mehaničko, raste svugdje u našem kiberneti-
čkom industrijskom društvu. Duh nekrofilrje po prvi put je izra- '
zio u literarnom obliku F. T. Marinetti u svom Futurističkom
Manifestu 1909. Ista sklonost primjećuje se u većem dijelu sli- ■
karstva i literature posljednjih desetljeća koji izražava posebno
divljenje svemu što se raspada, što je neživo, destruktivno i me^
haničko. Falangistički moto »Zivjela smrt« prijeti da postane trap
no pravilo društva u kojem osvajanje prirode strojevima sačh
njava srž napretka, gdje čovjek postaje samo privjesak stroju.
Ova studija nastoji razjasniti prirodu te nekrofilijske strasti i
društvene prilike koje je učvršćuju. Zaključak je slijedeći: po-1
moć u nekom širem smislu mogu donijeti samo radikalne pro-
mjene u našoj socijalnoj i političkoj strukturi koje bi povratile
čovjeku njegovu najvišu ulogu u društvu. Traženje »zakona i re^
da« (umjesto života i strukture) i oštrijeg kažnjavanja krimina- '
laca, kao i opterećenost nasiljem i destruktivnošću među nekim
»revolucionarima«, samo su daljnji primjeri snažne privlačnosti
nekrofdije u današnjem svijetu. Treba stvoriti uvjete koji bi razr'
vitak čovjeka, tog nedovršenog i nekompletnog stvora — jedim
stvenog u prirodi, smatrali najvažnijim ciljem svih društvenih
tvorevina. Istinska sloboda i nezavisnost i kraj svim vrstama eks-
ploatacijske vlasti jesu preduvjeti da se pokrene ljubav prema žn
votu, koja jedina može poraziti ljubav prema smrti.
BILJEŠKE UZ UVOD
Instinktivizam,
biheviorizam,
psihoanaliza
Instinktivisti
Stariji instinktivisti
Neću ovdje ulaziti u povijest instinktivističke teorije jer je čita- '
lac može naći u mnogim udžbenicima1. Ta povijest počela je odav
no u filozofskoj misli, ali je, s obzirom na modernu misao, zapo- '
četa radom Charlesa Darvvina. Sva postdarvinska istraživanja o
instinktima počivala su na Danvinovoj teoriji evolucije.
William James (1890), VVilliam McDougall (1913, 1932) i drugi
sastavili su dugačke liste u kojima je svaki individualni instinkt
trebao motivirati odgovarajuće vrste ponašanja, kao što su Ja-
mesovi instinkti za imitaciju, suparništvo, ratobornost, suosjeća- '
nje, lov, strah, gramzljivost, kleptomaniju, konstruktivnost, igru,
radoznalost, društvenost, taj anstvenost, mudrost, skromnost, ljm
bav i ljubomoru — čudna kombinacija univerzalnih ljudskih oso-1
bina i specifično društveno uvjetovanih karakternih crta (J. J.
McDermott, izdanje 1967). Iako nam se navedene liste instinkata
čine pomalo naivnima, rad tih instinktivista ipak je bogat teoret- '
skim konstrukcijama, još uvijek nas se doima visinom svoje teo- '
retske misli i nije ni u kom slučaju zastario. Tako je, na primjer,
James bio svjestan da vjerojatno postoji izvjestan element učenja
čak i kad se instinkt izražava prvi put; McDougall nije bio neupu- '
ćen u djelovanje različitih iskustava i kulturnih sredina. Instinkti-
vizam je posljednji most prema Freudovoj teoriji. Kao što je
Fletcher naglasio, McDougall nije poistovjetio instinkt s »motor-'
nim mehanizmom« i sa strogo određenom motornom reakcijom.
Za njegaje bit instinkta određena »sklonost*, »čežnja«, i ta afek-
tivno-prirođena bit svakog instinkta »izgleda da može fiinkcioni- '
rati relativno neovisno o spoznajnom i motornom dijelu čitave
instinktivne dispozicije«. (W. McDougall, 1932).
Prije no što razmotrimo dva najpoznatija moderna predstav- '
nika instinktivističke teorije, »neoinstinktiviste« Sigmunda Freu- '
da i Konrada Lorenza, pogledajmo karakteristike koje su zajed-
31
ničke i njima i ranijim instinktivistima: shvaćanje instinktivisti-
čkog modela u mehanističko-hidrauličkim terminima. McDougall
je zamislio energiju spriječenu »ustavnim vratima« kako u odre- '
đenim uvjetima »preplavljuje« (W. McDougall, 1913). Kasnije je
upotrijebio analogiju u kojoj je svaki instinkt zamišljen kao »kčr'
mora iz koje se plin neprestano oslobađa« (W. McDougall, 1923).
Freud je u svojem shvaćanju teorije libida također slijedio hidra- '
uličku shemu. Libido se povećava------- >napetost raste->
nezadovoljstvo raste; seksualni čin smanjuje napetost i nezado- '
voljstvo dok napetost opet ne počne rasti. Slično je Lorenz zamr
slio reakciju specifične energije kao »plin koji se neprestano
pumpa u posudu« ili pak kao tekućinu u rezervoaru koja se oskr'
bađa kroz pipac na dnu (K. Lorenz, 1950). R. A. Hinde je ukazao
da unatoč razlikama ti i drugi modeli instinkta »dijele shvaćanje
o supstanci koja može potaknuti ponašanja zadržana u posudi
koja se tako djelovanjem oslobađaju« (R. A. Hinde, 1960).
32
rije mora postojati još jedan, suprotan instinkt koji teži da rsr
stavi te cjeline i da ih vrati u njihovo prvobitno neorgansko sta- '
nie, što znači da isto kao i Eros postoii i instinkt 'smrti'« (S.
Freud, 1930).
Instinkt smrti usmjeren je protiv samoga organizma, pa je
tako samouništavalački nagon, ili je usmjeren prema van, te u
tom slučaju teži uništenju drugoga a ne sebe. Kada je pomiješan
sa seksualnošću, instinkt smrti pretvara se u bezazlenije impulse
koji se očituju u sadizmu ili mazohizmu. Iako je Freud u više
navrata naglasio da žestina instinkta smrti može biti smanjena
(S. Freud, 1927), ostala je osnovna pretpostavka: da se čovjek
nalazi pod utjecajem impulsa uništavanja sebe ili drugih i da ne
može mnogo učiniti da bi izbjegao tu tragičnu altemativu. Iz
toga slijedi da, s obzirom na ulogu smrti, agresivnost nije u biti
reakcija na stimulanse, već na uvijek promjenljiv impuls ukorm
jenjen u konstituciji ljudskog organizma.
Većina psihoanalitičara, iako je slijedila Freuda u svakom drm
gom pogledu, odbacila je teoriju instinkta smrti; možda zato jer
je ta teorija transcendirala stari mehanistički okvir odnošenja i
tražila biološko mišljenje koje je bilo neprihvatljivo većini kojoj
je »biološko« bilo istovjetno s fiziologijom istinkta. Ipak, oni
nisu u potpunosti odbacili Freudovo novo shvaćanje. Učinili su
kompromis; prihvativši »destruktivni instinkt« kao drugu stranu
seksualnog instinkta, mogli su prihvatiti Freudovo isticanje agre^
sije bez podržavanja tog potpuno novog načina mišljenja.
Freud je učinio velik korak naprijed, od potpuno fiziološko-
-mehanističkog do biološkog pristupa koji razmatra organizam u
njegovoj totalnosti i analizira biološke izvore ljubavi i mržnje.
Njegova teorija ipak sadrži ozbiljne nedostatke. Temelji se na
dosta apstraktnim spekulacijama i ne nudi gotovo nikakve uvjer-'
ljive empirijske dokaze. Nadalje, iako je Freud sjajno pokušao
interpretirati Ijudske impulse u okvirima te nove teorije, njegova
hipoteza je inkonsistentna ponašanju životinja. Za njega je irr
stinkt smrti biološka sila u svim živućim organizmima: to bi zna- '
čilo da životinje također ispoljavaju instinkt smrti ili prema sebi
ili prema drugima. Iz toga bi slijedilo da bi kod naizgled manje
agresivnih životinja naišli češće na bolesti i rane smrti, i obrnuto;
naravno, ne postoje podaci koji bi potvrdili ovu ideju.
Pokazat ćemo u slijedećem poglavlju da agresija i destruktiv- '
nost nisu ni biološki determinirani ni spontani impulsi. Ovdje
želim samo dodati da je Freud u velikoj mjeri otežao analizu fir'
nomena agresije time što se držao običaja da taj pojam upotreb-
33
ljava za najrazličitije vrste agresije, što mu je olakšalo pokušaj
da ih sve objasni jednim instinktom. Kako zasigumo nije nagp
njao biheviorizmu, možemo pretpostaviti da razlog tome leži u
njegovoj općoj tendenciji da dođe do dualističkog shvaćanja u
kojem su suprotstavljene dvije osnovne sile. Ta dihotomija posto- '
jala je prvo između samoodržanja i libida, a kasnije između im
stinkta života i smrti. Ljepotu tog shvaćanja Freud je morao pkr
titi svrstavanjem svih dmgih strasti na jedan od ta dva kraja,
čime je spojio dva pravca koja u stvamosti ne idu zajedno.
Lorenzova teorijaagresije
»DOKAZ« A N A L O G IJO M
41
reći da se ne mijenja ljubav, već povrijeđeni narcisoidni karakter
osobe koja voli, što znači ne-ljubav koja izaziva mržnju. Mcdm
tim, tvrditi da čovjek mrzi tamo gdje je volio preokreće element
istinitosti u toj tvrdnji u najobičniju apsurdnost. Da li ugnjeta- '
van mrzi ugnjetavača, da li majka mrzi ubojicu svoga djeteta, da
li mučeni mrzi svoga mučitelja zato jer ga je jednom volio ili ga
još uvijek voli?
Jedna druga analogija izvedena je iz »borbenog entuzijazma«.
To je »naročita vrsta društvene agresije, očito različita, ali ipak
funkcionalno povezana s primitivnijim oblicima beznačajne indn
vidualne agresije«. (K. Lorenz, 1966). To je »sveti običaj« koji dir'
guje svoju motivacijsku snagu filogenetski razvijenim obrascima
ponašanja. Lorenz tvrdi da »ne postoji ni malo sumnje da se
ljudski borbeni entuzijazam razvio iz društvenih defenzivnih rcr-'
akcija naših životinjskih predaka«. (K. Lorenz, 1966). To je entir
zijazam što ga dijeli grupa koja se brani protiv zajedničkog ne^
prijatelja.
ZAKLJUČCI 0 RATU
CBCEAVANE EVCLUCDE
Ne možemo u potpunosti shvatiti Lorenzovo gledište ako nismo
svjesni njegovog religioznog odnosa prema darvinizmu. Njegov
stav u tom pogledu nije rijedak i zaslužuje daljnje proučavanje
kao socijalno-psihološki fenomen današnje kulture. Duboka po-'
treba čo\jeka da se ne osjeća usamljenim i izgubljenim u ovom
svijetu bila je ranije zadovoljena predodžbom o bogu koji je
stvorio svijet i brinuo se za svakog pojedinog stvora. Kada je te-
47
orija o evoluciji uništila tu predodžbu o bogu kao najvišem stva- '
raocu, vjera u njega kao svemogućega oca svih ljudi se srušila,
iako su mnogi spojili vjeru u boga s prihvaćanjem Darvvinove
teorije. Ali za mnoge za koje je bog bio srušen s prijestolja, po- '
treba za njemu sličnim kumirom nije nestala. Neki su za novog
boga proglasili Evoluciju i počeli obožavati Darvvina kao njenog
proroka. Za Lorenza i mnoge druge pojam evolucije postao je srž
čitavog sistema orijentacije i odanosti. Darvvin je otkrio konačnu
istinu o čovjekovom porijeklu; svi ljudski fenomeni kojima bi se
moglo prići i objasniti ih s ekonomskog, religioznog, etičkog i po- '
litičkog stajališta bili su objašnjeni sa stajališta evolucije. Ovaj
kvazi-religiozan stav prema Darvvinu postao je očit u Lorenzovoj
upotrebi pojma »veliki stvaratelj« koji se odnosio na selekciju i
mutaciju. On govori o metodama i ciljevima »velikih stvaratelja«
kao što su kršćani govorili o djelima Boga. On čak upotrebljava
jedninu »veliki stvaratelj« dolazeći tako još bliže analogiji s Bon
gom. Možda ništa jasnije ne izraža obožavateljski karakter Lo-
renzovog mišljenja od završnog odlomka knjige O agresiji:
48
Veliki stvaratelji će pobijediti gdje su bog i čovjek izgubili.
Zapovijed o bratskoj ljubavi mora ostati nedjelotvorna, ali vcr"
liki stvaratelji dat će joj život. Posljednji dio rečenice završa-1
va ispoviješću vjere: vjerujem, vjerujem, vjerujem ...
Društveni i moralni darvinizam koji Lorenz propagira romanti- '
čan je nacionalistički paganizam koji teži prikriti i zasjeniti is-'
tinsko razumijevanje bioloških, psiholoških i društvenih faktora
odgovornih za ljudsku agresiju. Ovdje leži fundamentalna razlika
između Lorenza i Freuda, unatoč sličnostima u njihovom shva-1
ćanju agresije. Freud je bio jedan od posljednjih predstavnika
filozofije prosvjetiteljstva. On je istinski vjerovao u razum kao
jedinu silu kpju čovjek posjeduje i koja ga jedina može spasiti
od kaosa i raspadanja. On je istinski postulirao potrebu za samo-
spoznavanjem otkrivanjem čovjekovih nesvjesnih težnji. Okre-
nuvši se razumu, on je nadvladao gubitak boga — i osjećao se
bolno slabim. Ali nije tražio nove idole.
BILJEŠKE UZ PRVO POGLAVLJE
49
nom radu (K. Lorenz 1940) tvrdeći da državni zakoni moraju zamn
ieniti principe prirodne selekcije kada se ovi ne uspiju brinuti za
biološke potrebe rase.
9. N. Tinbergenov pojam.
10. Zanimljivo je pitanje zašto su građanski ratovi mnogo žešći i zašn
to izazn ajir mnogo više destruktivnih impulsa nego mcdunacionah
ni ratovi. Cini se prihvatljivim mišljenje koje tvrdi da razlog leži
u tome što obično, barem što se tice ovih modemih, međunacio- '
nalni ratovi ne teze razaranju ili uništavanju neprijatelja. Njihov
cilj je ograničen: prisiliti neprijatelja da prrhvati uviete mira koji
su nepovoljni, a m u kom slucaju ne prijete opstariku populacije
poražene zemlje. (Ništa to bolje ne pokazuje od činjenice da je
Njemačka, poražena u dva svjetska rata, nakon svakog poraza
nostala privredno naprednija). Izmmka su ratovi kojima ie cilj
nzičko uništenje ili nodjarmljivanje sveukupnog neprijateljskog
stanoMiišh a. kao u nekim ratovima — iako m u kom slucaju svim
— koje su Rimljani vodili. U građanskom ratu oprečne strane rmsr
ju za cili ako ne da jedna drugu fizički unište, onda da se unište
ekonomški, dmštveno i politicki. Ako ie ova hipoteza ispravna,
značilo bi da stupanj destruktivnosti velikim dijelom ovisi o a r
biljnosti opasnosti koja prijeti.
11. Siromaštvo onoga što Lorenz ima kazati o usmjeravanju borbe- '
nog entuzijazma postaje naročito jasno ako pročitamo klasičan
raa Williama Jamesa »Moralni ekvivalenti rata« (1911).
50
II Environmentalisti i
bihevioristi
Prosvjetiteljski environmentalizam
Biheviorizam
Osnivač biheviorizma je J. B. Watson (1914); biheviorizam se za^
snivao na premisi »da je predmet ljudske psihologije ponašanje
ili djelovanje Ijudskog bića«. Kao i logički pozitivan, on je izba- '
cio sve »subjektivne« pojmove koji se ne mogu direktno promat- '
rati, kao što su »osjet, percepcija, slika, želja, čak i mišljenje i
osjećaj, u njihovoj subjektivnoj defmiciji« (J. B. Watson, 1958).
Biheviorizam je doživio briljantan razvoj od pomalo nespretnih
Watsonovih formulacija do sjajnog neobiheviorizma Skinnera.
51
Ali i on uglavnom predstavlja uglađivanje prvobitne teze, a ne
produbljivanje i originalnost.
Neobiheviorizam B. F. Skinnera
Ciljevi i vrijednosti
Za Skinnerove eksperimente nisu interesantni ciljevi uvjetovanja
ponašanja. Zivotinja ili čovjek uvjetovani su da se ponašaju na
određen način. Prema čemu je njihovo ponašanje uvjetovano, ovisi
o odluci eksperimentatora koji određuje ciljeve uvjetovanja. U
laboratorijskim situacijama eksperimentator nije zaokupljen
problemom prema čemu uvjetuje životinju ili čovjeka, već činje- '
nicom da njihovo ponašanje može uvjetovati prema željenom
cilju i načinom na koji to može najbolje postići. Međutim, ozbiljni
problemi javljaju se kada iz laboratorija prijeđemo u život, indi- '
vidualan ili društveni. U tom su slučaju pitanja od vrhunske važr'
nosti: prema čemu su ljudi uvjetovani i tko određuje njihove c r
ljeve?
Cini se da Skinner govoreći o kulturi još uvijek ima na umu
svoj laboratorij, gdje psiholog, koji polazi bez donošenja vrijcd- '
nosnih sudova, može to činiti jer cilj uvjetovanja jedva da je od
važnosti. To je možda jedno od objašnjenja zašto Skinner ne
može biti načisto s problemom ciljeva i vrijednosti. Na primjer,
on piše: »Divimo se ljudima koji se ponašaju na originalan i izr
vanredan način ne zato jer je takvo ponašanje samo po sebi
vrijedno divljenja, već zato jer ne znamo kako drugačije poticati
originalno i izvanredno ponašanje«. (C. R. Rogers i B. F. Skinner,
1956). Ovo nije ništa drugo nego kružno zaključivanje: divimo se
originalnosti jer je možemo uvjetovati jedino divljenjem.
A zašto bismo je željeli uvjetovati ako sama po sebi nije pože^
ljan cilj?
Skinner se ne suočava s tim pitanjem, iako bi se na njega s
malo sociološke analize moglo dati odgovor. Stupanj originalno- '
sti i kreativnosti koji je poželjan u raznim grupama nekog dnu
štva varira. Znanstvenici i vrhunski menedžeri, na primjer, mcn
raju u tehnološko-birokratskom društvu kao što je naše posjedo- '
vati te kvalitete u velikoj mjeri. Za obične radnike bi ta kvaliteta
bila luksuz — to bi čak ugrožavalo dobro funkcioniranje čitavog
sistema.
53
Ne smatram da je ova analiza zadovoljavajući odgovor proble- '
mu vrijednosti originalnosti i kreativnosti. Postoji mnoštvo psn
holoških dokaza za pretpostavku da su te težnje »ugrađene« u
sistemu duboko usađeni porivi u čovjeku, a postoji i nešto neuro- '
fizioloških dokaza za pretpostavku da su^te težnje »ugrađene« u
sistem mozga (R. B. Livingston, 1967). Zelim samo naglasiti da
razlog što se Skinner nalazi u bezizlaznoj situaciji leži u tome što
ne obraća pažnju na takve spekulacije psihoanalitičke sociologi- '
je, te vjeruje da se na to pitanje i ne može odgovoriti ukoliko se
ne može odgovoriti bihevioristički.
Ovdje je još jedan primjer Skinnerovog nejasnog razmišljanja
o vrijednostima.
58
skim državama, svoju slobodu, pa čak i svoj život, u nekim de^
mokracijama unapređenje, ili rjeđe, čak i posao, a možda, što je
najvažnije, riskira da bude izoliran, otcijepljen od svih.
Većina ljudi nije potpuno svjesna svoje nelagodnosti, oni tek
pomalo naziru strah od života, od budućnosti, od dosade izazva-1
ne monotonijom i besmislenošću onog čime se bave. Osjećaju
da su i sami ideali u koje žele vjerovati izgubili svoje uporište
u društvenoj stvarnosti. Veliko je olakšanje za njih vjerovati da
je uvjetovanje najbolje, najprogresivnije i najdjelotvomije rje- '
šenje. Skinner nam preporučuje pakao izoliranih, manipulizira-
nih ljudi kibernetičkog doba kao raj napretka. On zatupljuje naš
strah govoreći nam da se ne trebamo bojati; pravac na kojem
se naš industrijski sistem nalazi je onaj o kojem su maštali veliki
humanisti, samo što on počiva na nauci. Stoviše, Skinnerova te^
orija zvuči istinito, jer je ona (skoro) istinita za otuđenog čovje- '
ka kibernetičkog društva. Ukratko, skinerizam je psihologija
oportunizma obučena u novi naučni humanizam.
Ne kažem da Skinner želi igrati ulogu apologete »tehnotron-
skog« doba. Naprotiv, njegova politička i dmštvena naivnost
omogućuju mu da katkada piše uvjerljivije (zapletenije) nego što
bi to mogao kad bi bio svjestan na što nas pokušava uvjetovati.
Biheviorizam i agresija
O psihološkim eksperimentima
63
Sasvim je sigurno da upotrebom »prirodnih eksperimenata«
ne postižemo egzaktnost laboratorijskih eksperimenata, jer ne
postoje dvije identične društvene konstelacije; ali promatrajući
ne »subjekte«, već ljude, ne artefakte, već život ne moramo radi
pretpostavljene (i često sumnjive) egzaktnosti platiti trivijalnošću
rezultata eksperimenta. Vjerujem da je ispitivanje agresije, bilo
u laboratoriju psihoanalitičkog intervjua, bilo u datom društve- '
nom laboratoriju, s naučnog stajališta, mnogo poželjnije od mer'
toda psihološkog laboratorija, barem što se tiče ponašanja; ćsr
kako, ono zahtijeva mnogo viši stupanj kompleksnog teoretskog
razmišljanja u usporedbi s čak i vrlo dobro zamišljenim labora- '
torijskim eksperimentima.8
Da bismo ilustrirali to što sam upravo rekao, pogledajmo veon
ma interesantan — i jedan od veoma uvaženih eksperimenata
na području agresije, »Biheviorističko proučavanje poslušnosti«
Stanleyja Milgrama, izveden na Sveučilištu Yale u njegovom »\sr
boratoriju interakcije«. (S. Milgram, 1963)9
Ispitanici, 40 muškaraca u dobi između 20 i 50 godina, iz Nevv
Havena i okolice, sakupljeni su putem oglasa u novinama i pon
štom. Oni koji su se odazvali na poziv vjerovali su da će sir
djelovati u proučavanju memorije i učenja na Sveučilištu Yale.
U uzorku su bila zastupljena razna zanimanja. Tipični ispita-1
nici bili su poštanski službenici, gimnazijski profesori, trgova- '
čki putnici, inženjeri i radnici. S obzirom na stupanj obrazo- '
vanja bilo ih je od onih s nesvršenom osnovnom školom pa
do onih s doktoratima i drugim profesionalnim stupnjevima.
Za sudjelovanje u eksperimentu primili su četiri i po dolara.
Ali, bilo im je rečeno da su plaćeni samo za dolazak u labora- '
torij i da novac ostaje njihov bez obzira što se dogodilo pon
slije njihovog dolaska.
U svakom eksperimentu učestvovali su jedan naivan ispitanik
i jedna žrtva (suučesnik eksperimentatora). Trebalo je stvoriti
razlog koji bi opravdao primjenu električnog šoka od strane
naivnog subjekta.10 To je uspješno postignuto unaprijed izmi- '
šljenom pričom. Nakon općeg uvoda o pretpostavljenom odno- '
su između kažnjavanja i učenja, subjektima je bilo rečeno:
»U stvari, nama je poznato vrlo malo o djelovanju kazne na
učenje, jer prave naučne studije izvršene na ljudskim bićima
gotovo ne postoje.
Na primjer, mi ne znamo koja mjera kazne je najbolja za uče- '
nje, ne znamo da li utječe izvršilac kazne, uči li odrastao čo-
64
vjek od mlađe ili starije osobe — i mnoge druge slične stvari.
Stoga u ovom ispitivanju stavljamo zajedno određen broj ocb
raslih ljudi različitih zanimanja i dobi, i molimo neke od njih
da budu učitelji, a neke da budu učenici.
Želimo saznati kakav utjecaj imaju različiti ljudi jedni na dnn
ge kao učitelji i učenici, i također, kakav utjecaj na učenje, u
ovoj situaciji, ima kažnjavanje.
Zato ću ovdje večeras moliti jednog od vas da bude učitelj,
a jednog da bude učenik.
Da li jedan od vas više želi biti jedno nego drugo?«
Ispitanici su tada vukli papiriće iz šešira koji su odredili tko će
u eksperimentu biti učitelj, a tko učenik. Izvlačenje je bilo
namješteno tako da je naivna osoba uvijek bila učitelj a su-'
učesnik uvijek učenik. (Na oba komadića papira pisalo je
»učitelj«.) Odmah nakon izvlačenja učitelj i učenik odvedeni
su u susjednu sobu i učenik je bio privezan za spravu sličnu
»električnoj stolici«.
Eksperimentator je objasnio da je uloga remena sprečavanje
suvišnog kretanja dok učenik dobiva šokove. Namjera je bila
onemogućiti mu da pobjegne iz situacije. Na zglob učenikove
ruke pričvršćena je elektroda i stavljena krema da bi se »izr'
bjegli žuljevi i opekotine«. Ispitanicima je rečeno da je elektro- '
da pričvršćena na šok-generator u susjednoj sobi.
... Ispitaniku je rečeno da svaki put kad učenik pogrešno
reagira primijeni šok. Stoviše, a to je najvažnija zapovijed, ispn
taniku je rečeno da »za svaki pogrešan odgovor povećava stu- '
panj na šok-generatoru«. Obaviješten je da najavi visinu napo- '
na prije davanja šoka, kako bi neprestano bio svjestan pove- '
ćavanja intenziteta šokova koje je učenik dobivao... U svim
slučajevima učenik je davao unaprijed određene setove odgo- '
vora na test koji se sastojao od parova riječi u rasporedu od
približno tri pogrešna odgovora na jedan točan. U postojećoj
eksperimentalnoj situaciji nikakva glasovna reakcija, niti znak
učenikova protesta nisu se čuli dok visina šoka nije dosegla
300. Kada je učeniku dat šok od 300 volti, on je lupao na zid
sobe u kojoj je bio pričvršćen za električnu stolicu. Ispitanik
je mogao čuti lupanje. Odavde nadalje, učenikovi se odgovori
više nisu pojavljivali na četverostranoj ploči... Ako je ispn
tanik pokazao nespremnost da nastavi, eksperimentator je le-1
agirao s nekoliko fraza koje su ga bodrile da nastavi sve dok
subjekt nije doveden u liniju.
65
Poticaj 1: Molim nastavite, ili Molim idite dalje.
Poticaj 2: Eksperiment zahtijeva da nastavite.
Poticaj 3: Apsolutno je neophodno da nastavite.
Poticaj 4: Nemate izbora, morate nastaviti.
Poticaje smo uvijek primjenjivali u slijedu: Samo ako poticaj
1. nije bio uspješan, upotrijebili smo poticaj 2. Ako je ispita- '
nik odbio da posluša eksperimentatora nakon četvrtog poti- '
caja, eksperiment se okončao. Eksperimentator je čitavo vrije^
me govorio ozbiljnim tonom, ali ne nepristojnim. Slijed je zzr
počet nanovo svaki put kada je ispitanik zastao ili pokazao
protivljenje.
Specijalni poticaji. Ako je ispitanik pitao da li učenik može
zadobiti stalne fizičke ozljede, eksperimentator je odgovorio:
»Iako šokovi mogu biti bolni, ne dolazi do trajne ozljede tkn
va, zato vas molimo da nastavite.« (Ako je nužno, slijede potn
caji 2, 3 i 4.)
Ako je ispitanik rekao da učenik ne želi nastaviti, eksperimem
tator je odgovorio:
»Zeli li on to ili ne, vi to morate nastaviti dok on pravilno ne
nauči sve parove riječi. Zato vas molimo da nastavite.« (Ako
je potrebno, slijede poticaji 2, 3, i 4.)
69
Jedan drugi eksperiment koji se bavi direktno problemom uzr
roka okrutnosti ovdje je naročito relevantan.
O tom se eksperimentu prvi puta govori u kratkoj publikaciji
(P. G. Zimbardo, 1972) koja je, kako mi je autor napisao, eks-
cerpt iz referata iznesenog pred kongresnim potkomitetom za
formu zatvora. Zbog kratkoće referata dr Zimbardo smatra da
on ne predstavlja dovoljnu osnovu za kritiku njegovog rada;
poštovat ću njegovu želju, iako sa žaljenjem, jer postoje neka
neslaganja između tog referata i jednog kasnijeg (C. Haney, C.
Banks i P. Zimbardo, u štampi)11 na koja sam ja želio ukazati.
Samo ću se ukratko osvmuti na dvije bitne točke u njegovom
prvom referatu: (a) držanje čuvara i (b) centralnu tezu autora.
Cilj eksperimenta bio je proučavanje ponašanja normalnih
ljudi u posebnoj situaciji koja se sastojala u igranju uloga zatvo- '
renika i čuvara u »prividnom zatvom«. Opća teza za koju autori
vjeruju da je eksperiment dokazuje da situacija u kojoj se ljudi
nalaze može utjecati na mnoge, možda na većinu, da učine gotovo
sve, bez obzira na njihov moral, lična uvjerenja i vrijednosti (P.
H. G. Zimbardo, 1972). Podrobnije rečeno, u ovom eksperimentu
uvjeti zatvora pretvorili su većinu onih koji su igrali ulogu » o r
vara« u brutalne sadiste, a većinu onih koji su igrali zatvorenike
u bijedne, uplašene i podložne ljude od kojih su neki pokazali
tako ozbiljne mentalne simptome da su nakon par dana morali
biti otpušteni. Stoviše, reakcije obiju grupa bile su toliko intem
zivne da se eksperiment, koji je trebao trajati dva tjedna, morao
prekinuti nakon šest dana.
Sumnjam da je eksperiment dokazao ovu biheviorističku tezu
i iznijet ću razloge moje sumnje. Ali najprije moram upoznati
čitaoca s pojedinostima ovog eksperimenta, kako je on opisan u
dmgom izvještaju. Studenti su se javili na oglas u novinama
koji je tražio muške dobrovoljce da sudjeluju u psihološkom
proučavanju života u zatvom uz naplatu od petnaest dolara na
dan. Studenti koji su se javili
78
uvjeravali esesovce da nisu nikad bili protiv nacizma. Nisu nn
kako mogli shvatiti zašto njih, koji su se uvijek držali zakona,
sada progone. Cak i u logoru, iako su bili neopravdano zatvo- '
reni, oni se nisu usudili niti u mislima suprotstaviti svojim
ugnjetavačima, ma da bi im to dalo samopoštovanje koje im je
bilo i te kako potrebno. Sve što su bili u stanju činiti bilo je da
mole i da se ponizuju. Kako su zakon i služba narodne sigur-'
nosti iznad svakog prigovora, oni su prihvatili kao pravedno
sve što je Gestapo činio. Protivili su se samo tome što su oni
postali objekti proganjanja, koje samo po sebi može biti pra- '
vedno, jer ga nameću vlasti. Oni su racionalizirali svoje potc- '
škoće inzistirajući da je sve to jedna »greška«. Esesovci su ih
ismijavali, loše se prema njima odnosili, dok su istovremeno
uživali u scenama u kojima je dolazila do izražaja njihova pon
zicija superiornosti. Zatvorenici kao grupa naročito su željeli
da se na neki način poštuje njihov status srednje klase. Ono
što ih je najviše uzrujavalo bilo je to što se s njima postupalo
»kao s običnim kriminalcima«.
Njihovo ponašanje pokazalo je koliko je slaba bila apolitička
njemačka srednja klasa u svom suprotstavljanju nacionalsoci- '
jalizmu. Oni nisu posjedovali nikakvu dosljednu filozofiju, bilo
moralnu, političku ili socijalnu, koja bi štitila njihove interese,
ili im dala snagu da se iznutra suprotstave nacizmu. Nisu imali
ništa na što bi se mogli osloniti kada su bili izloženi šokovima
zatvora. Njihov osjećaj vlastite vrijednosti ovisio je o njihovom
statusu, poštovanju koje im je donosio njihov položaj, ovisilo
je o njihovom radnom mjestu, o ulozi koju su imali u porodici
i sličnim vanjskim faktorima ...
Većina ih je izgubila poželjne osobine srednjeg staleža kao što
su pristojnost, korektnost i samopoštovanje. Postali su bespo- '
moćni i razvili su u pretjeranoj mjeri nepoželjne karakteristike
svoje grupe: škrtost i sitničavost, svadljivost i samožaljenje.
Mnogi su postali potišteni na razdražljiv način i neprestano su
gunđali. Neki su pak postali nepošteni i krali su od drugih zat^
vorenika. (Prevariti ili ukrasti od esesovaca smatralo se časnim,
kao što se ukrasti od zatvorenika smatralo podlim.) Više nisu
bili u stanju živjeti prema vlastitim nahođenjima, već su ko- '
pirali druge grupe. Neki su slijedili ponašanje kriminalaca. Sar
mo ih je nekolicina prihvatila način ponašanja političkih za.tr
vorenika, obično, najpoželjniji od svih oblika ponašanja, koliko
god bio diskutabilan. Neki su u zatvoru pokušali činiti ono što
su rado činili i na slobodi: prepustili su se vladajućoj grupi.
79
Nekoliko ih se pokušalo priključiti zatvorenicima iz višeg sta- '
leža i nastojalo oponašati njihovo ponašanje. Mnogo ih se više
ulizivalo SS-oficirima, neki su čak postali njihovi špijuni (što
su, osim ove nekolicine, činili samo kriminalci). Ni to im nije
pomagalo; Gestapo je volio izdaju, ali je prezirao izdajicu. (B.
Bettelheim, 1960)
80
pitanje njihova vjerska uvjerenja. Zbog njihovih savjesnih racb
nih navika često su ih birali za nadglednike, ali kada su jednom
postali nadglednici i prihvatili naređenja esesovaca, inzistirali
su da zatvorenici dobro naprave posao i u vremenu koje je
bilo određeno. Iako su bili jedina grupa zatvorenika koja nije
nikada zloupotrebljavala zatvorenike, ili se loše prema njima
odnosila, SS-oficiri rado su ih uzimali za redare zbog njihovih
radnih navika, sposobnosti i skromnosti. Upravo suprotno ne^
prestanim krvavim zavadama između drugih grupa u zatvoru,
Jehovini svjedoci nisu nikada zloupotrebljavali svoju povoljnu
poziciju kod SS-oficira radi sticanja vlastitih privilegija. (B. BeU
telheim, 1960).
81
Igre koje se igraju za novac pružaju još jedan primjer. Većina
ljudi koji kartaju ili igraju rulet za novac, ili se klade na konp
skim trkama, veoma su svjesni granice između »igre« i »stvamo- '
sti«; oni ulažu samo onoliko koliko mogu, a da ne dovode u pn
tanje svoju financijsku situaciju, tj. onoliko koliko ne može ima- '
ti ozbiljnih posljedica.
Manjina, pravi »kockari«, riskirat će svote čiji gubitak će i te
kako utjecati na njihovu financijsku situaciju, možda i značiti
njihovu propast. Ah »kockar« u stvari ne »igra igru«, on sudjeluje
u veoma realnom, često dramatičnom obliku življenja. Isti pojam
»igra-stvamost« vrijedi i za sport kao što je mačevanje: nijedan
od obojice koji sudjeluju ne riskira svoj život. Ako je situacija
podešena tako da oni to čine, ne govorimo o igri16, već dvoboju.
Kada bi ispitanicima u psihološkim eksperimentima bilo sar
svim jasno da se radi samo o igri, sve bi bilo veoma jednostav- '
no. Ali u mnogim eksperimentima, kao na primjer u Milgramo-
vom, oni su krivo informirani i rečene su im laži; a što se tiče
eksperimenta u zatvom, on je bio postavljen tako da bi se svijest
o tome da je to samo eksperiment minimizirala, ili potpuno izr'
gubila. Upravo činjenica da se mnogi od tih eksperimenata, da
bi se uopće ostvarili, moraju baviti lažnim prikazivanjem stvar-'
nosti, ukazuje na tu specifičnu nerealnost; osjećaj stvarnosti kod
učesnika je pobrkan, a njihovo kritičko ocjenjivanje u velikoj
mjeri smanjeno.17
U »stvamom životu« čovjek zna da će njegovo ponašanje imati
posljedice. Osoba može maštati o želji da nekog ubije, ali se sa- '
mo rijetko ta mašta pretvara u djelo. Mnogi izražavaju tu maštu
u snovima, jer kad spavamo mašta nema nikakvih posljedica.
Eksperimenti u kojima ispitanicima nedostaje osjećaj stvarnosti,
mogu izazvati reakcije koje više predstavljaju podsvjesne tendem
cije nego što pokazuju kako bi se subjekt mogao ponašati u
stvamosti.18 Da li je neki događaj igra ili stvarnost, važno je još
iz jednog razloga. Dobro je poznato da stvarna opasnost teži mo- '
biliziranju »energije spremljene za nuždu«, često u toj mjeri, da
osoba o kojoj se radi ne bi vjerovala da posjeduje toliko fizičke
jakosti, spremnosti i izdržljivosti. Ali ta se energija za nuždu
mobilizira samo kada je čitav organizam suočen sa stvarnom opa- '
snošću i to iz dobrih neurofizioloških razloga; opasnosti o koji- '
ma čovjek sanjari ne stimuliraju organizam na takav način, već
samo dovode do straha i zabrinutosti. Isti princip vrijedi ne sa- '
mo za reakcije u nuždi kad smo suočeni s opasnošću, već i u
razlikovanju mašte od stvarnosti u mnogim drugim pogledima,
82
kao na primjer, u mobilizaciji moralnih inhibicija i reakcija sav
jesti koje nisu pobuđene kada se čitava situacija ne doživljava
kao stvarna.
Uz to, mora se uzeti u obzir i uloga eksperimentatora u labo- '
ratorijskim eksperimentima ove vrste. On nadzire i upravlja fik-1
tivnom stvarnošću koju je stvorio. U nekom smislu on za ispn
tanika predstavlja stvarnost i zbog toga je njegov utjecaj hipno-
tički, sličan utjecaju hipnotizera na njegov objekt. Eksperimen-
tator u nekoj mjeri rasterećuje ispitanika njegovih odgovornosti
i njegove volje i stoga je on više sklon pridržavati se pravila nego
bi to bio u nehipnotičkoj situaciji.
I na kraju, razlika između nestvarnog i stvarnog zatvora je to- '
liko velika, da je gotovo nemoguće izvesti valjanu analogiju iz
promatranja ovog prvog. Da li čovjek zna da će ostati u zatvoru
(čak i pod najgovrim uvjetima) dva tjedna, dva mjeseca, dvije
godine ili dvadeset godina, bitan je faktor, koji utječe na njegov
stav. Taj faktor sam je presudan za njegovu bespomoćnost, ckr
moralizaciju i nekada (iako samo iznimno) za mobilizaciju novih
energija — s dobroćudnim ili zloćudnim namjerama. Nadalje,
zatvorenik nije »zatvorenik«. Zatvorenici su pojedinci koji reagrc
raju individualno s obzirom na razlike u strukturama njihovih
karaktera. To ne znači da je njihova reakcija samo fimkcija njr
hovih karaktera, a ne i njihove okoline. Naprosto je naivno pret- '
postaviti da mora biti, ili jedno, ili drugo. Složen i izazovan prcr
blem u svakoj individui — i grupi — je pronaći u čemu se sar
stoji ta specifična interakcija karakterne strukture i date dnrc
štvene strukture. Upravo s time počinje pravo ispitivanje, i ono
je samo otežano pretpostavkom da je situacija onaj faktor koji
objašnjava ljudsko ponašanje.
Zajednička osnova
Prema instmktivističkoj teoriji, čovjek živi prošlost svoje vrste
kao što, prema biheviorističkoj teoriji, on živi sadašnjost svoje-
ga društvenog sistema. U prvom slučaju on je mašina koja mo-
že reproducirati samo oblike iz prošlosti, u drugom je mašina1
koja može reproducirati samo socijalne oblike sadašnjosti. In-
stinktivizam i biheviorizam imaju jednu zajedničku osnovnu pre-
misu: čovjek ne posjeduje psihu s vlastitom strukturom i vlasti-
tim zakonima.
Isto vrijedi i za instinktivizam u Lorenzovom smislu. To je
najradikalnije formulirao jedan od njegovih bivših studenata,
Paul Leyhausen. On kritizira one psihologe koji se bave
ljudima (Humanpsychologen) i tvrde da sve psihičko može biti
objašnjeno samo psihologijski, tj. na osnovu psiholoških premi-
sa. (Umetanjem »samo« malo iskrivljujem njihovo gledište, da
bih bolje ilustrirao ovaj argument.) Leyhausen tvrdi suprotno
tome: »Ako postoji područje gdje sasvim sigurno ne možemo
naći objašnjenje za psihička zbivanja i iskustva, to je područje
same psihe; to je tako iz istog razloga iz kojeg ne možemo naći
objašnjenje za probavu u probavnom procesu, već u specijal-
nim ekološkim uvjetima koji su postojali pred milijardu godi-
na. Ti uvjeti su neke organizme izložili selekcionom pritisku ko-
ji ih je prisilio da asimiliraju ne samo neorgansku hranu već i
organsku. Isto su tako psihološki procesi rezultati selekcionog
pritiska života — i vrste — koji održava vrijednost. Njihovo ob-
jašnjenje je u svakom smislu pretpsihologijsko...« (K. Lorenz,
P. Leyhausen, 1968, moj prijevod.) Ali jednostavnije rečeno, Lev-
hausen tvrdi da možemo objasniti psihološke podatke samim pro-
cesom evolucije. Od presudnog značaja ovdje je ono što se pod-
razumijeva pod »objasniti«. Ako, na primjer, želimo znati kako
djelovanje straha može biti mogući rezultat evolucije mozga od
89
najnižih do najviših životinja, onda je to posao znanstvenika km
ji se bavi evolucijom mozga. Ali, ako želimo objasniti zašto je
netko uplašen, podaci o evoluciji neće mnogo pridonijeti tom
odgovoru: objašnjenje mora, u biti, biti psihološko. Možda toj
osobi prijeti jači neprijatelj, ili se bori s vlastitom potisnutom
agresijom, ili pati od osjećaja nemoći, ili zbog nekog elementa
paranoje misli da je proganjana, ili — mnoštvo drugih faktora
koji sami ili u kombinaciji mogu objasniti njezin strah. Zelja
da se objasni strah neke osobe procesom evolucije naprosto je
besmislena.
Leyhausenova premisa, da je jedini pristup proučavanju IjikU
skog fenomena evolucijski, znači da možemo razumjeti psihički
proces u čovjeku isključivo poznavajući kako je u procesu evo- '
lucije čovjek postao ono što jest. Slično, on predlaže da se pro-
bavni procesi moraju objasniti u okviru uvjeta koji su posto- '
jali prije stotina milijuna godina. Da li bi liječnik, koji se bavi
poremećajima probavnog sistema, mogao pomoći pacijentu ako
bi se bavio evolucijom probavnog sistema, a ne uzrocima odre- '
đenog simptoma kod tog pacijenta? Za Leyhausena evolucija
postaje jedina nauka i ona apsorbira sve ostale nauke kon
je se bave čovjekom. Lorenz, koliko je meni poznato, nije
nikada taj princip drastično formulirao, ali njegova teorija sa- '
građena je na istoj premisi. On tvrdi da čovjek razumije sebe,
samo i dovoljno, ako razumije proces evolucije koji ga je učinio
onakvim kakav jeste sada.2
Unatoč velikim razlikama između instinktivističke i bihevioris-
tičke teorije, one imaju jednu osnovnu zajedničku orijentaciju.
Obje isključuju osobu, čovjeka koji se ponaša, iz područja nji- '
hovog promatranja. Bilo da je čovjek rezultat uvjetovanja, ili ie- '
zultat evolucije životinja, on je determiniran isključivo uvjeti- '
ma izvan njega, on nema nikakav udio u vlastitom životu, nikak- '
ve odgovornosti, čak ni tračak slobode. Covjek je lutka na kon- '
cu kojom upravljaju instinkt ili uvjetovanje.
Kasnija gledišta
Unatoč tome, ili možda zbog toga, što instinktivisti i bihevioris-
ti dijele neke sličnosti u svojim predodžbama o čovjeku i u svo- '
joj filozofskoj orijentaciji, oni su se upravo fanatički suprotstav-1
ljali jedni drugima. »Priroda ILI odgoj«, »instinkt ILI okolina«
90
su postale parole oko kojih su se obje strane okupljale, odbijaju- '
ći da nađu zajedničko tlo.
U posljednjim godinama postoji sve jača tendencija da se na-
diđu ove oštre alternative instinktivističko-biheviorističkog rata.
Jedno rješenje bilo je promijeniti terminologiju: neki su bili
skloni ograničiti pojam »instinkt« na niže životinje i govoriti o
»organskim nagonima« kada se radi o ljudskim motivacijama.
Tako su neki došli do formulacija kao što je »većina čovjekovog
ponašanja je naučena, dok većina ponašanja kod ptica nije mr
učena«. (W. C. Alee, H. W. Nissen, M. F. Nimkoff, 1953). Ova kas-1
nija formulacija karakteristična je za novi trend da se prijašnji
»ili/ili« zamijeni formulacijom »manje — ili — više«, uzimajući
tako u obzir postepenu izmjenu u važnosti svakog od ovih fik- '
tora. Model za ovakvo shvaćanje je kontinuum, na jednom kraju
kojeg se nalazi (gotovo) potpuna urođena determiniranost, a na
drugom (gotovo) potpuno učenje.
F. A. Beach, istaknuti protivnik instinktivističke teorije, piše:
Možda ozbiljnija slabost u sadašnjem psihološkom pristupu
instinktima leži u pretpostavci da je dvoklasni sistem adekva- '
tan za klasifikaciju složenog ponašanja. Implikacija da svako
ponašanje mora biti determinirano, ili učenjem ili nasljeđem,
od kojih nam nijedno nije više nego samo djelomično pozna-1
to, je potpuno neopravdana. Na konačan oblik neke reakcije
djeluje mnoštvo varijabilnih faktora, od kojih su nasljeđe i
iskustvo samo dva. Psihologija se mora baviti utvrđivanjem i
analizom svih tih faktora. Kada se taj poduhvat dobro zamisli
i izvede, neće biti potrebe, ni razloga, za dvosmislena shvaćanja
instinktivnog ponašanja. (F. A. Beach, 1955).
91
Zbog interakcije stečenih i urođenih faktora u ponašanju ne
moguće je klasificirati mnoge Oblike ponašanja. Svaki tip po-
našanja mora biti odvojeno ispitan. (N. R. F. Maier i T. C.
Schneirla, 1964).
93
Razlozi pobjedonosne antiinstinktivističke revolucije, koju su
vodili K. Dunlap, Zing Yang Kuo i L. Bernard 1920-tih godina mo- '
gu se vidjeti u razlici između kapitalizma devetnaestog i dvade-1
setog stoljeća. Spomenut ću samo nekoliko razlika koje su ovdje
bitne.
Kapitalizam devetnaestog stoljeća bio je kapitalizam divljeg
natjecanja među kapitalistima, što je dovodilo do eliminacije
slabijih i manje efikasnih. U dvadesetom stoljeću je element mr
tjecanja do neke mjere popustio i dozvolio suradnju među veli- '
kim kompanijama. Tako dokaz da je divlje natjecanje odgova-1
ralo zakonu prirode više nije bio potreban. Druga važna razlika
nalazi se u promjeni metode kontrole. U kapitalizmu devetnaes- '
tog stoljeća vlast se bazirala uglavnom na primjeni strogih patri- '
jarhalnih principa, koji su imali moralnu podršku Boga i kra- '
lja. Kibemetički kapitalizam, sa svojim gigantskim centralizira- '
nim kompanijama, koje mogu radnicima pružiti zabavu / kruh,
u stanju je održavati vlast psihološkom manipulacijom i ljud- '
skom izgradnjom. Takvom sistemu potrebniji je čovjek koji je
promjenljiv i na kojeg se može utjecati, nego onaj čijim »instink- '
tima« upravlja strah od vlasti. Konačno, suvremeno industrijsko
društvo ima drugačiju viziju ciljeva života od onog u prošlom
stoljeću. Tada je ideal bio, barem za srednje staleže, neovisnost,
privatna inicijativa, biti »kapetan svoga broda«. Suvremena vizi- '
ja, međutim, vizija je neograničene potrošnje i neograničene kon- '
trole nad prirodom. Ljude uzbuđuje i tjera naprijed pomisao da
će jednog dana potpuno vladati prirodom i tako postati slični
Bogu: zašto bi moralo postojati išta u ljudskoj prirodi što se ne
bi moglo kontrolirati?
Ali ako biheviorizam izražava duh industrij alizma dvadesetog
stoljeća, kako ćemo objasniti povratak instinktivizma u Loren-
zovim djelima i njegovu popularnost i kod šire publike? Kao što
sam već rekao, jedan od razloga je osjećaj straha i nemoći koji
prevladava u mnogim ljudima zbog opasnosti koje stalno rastu,
i zbog toga što se ništa ne poduzima da se one izbjegnu. Mnogi
koji su vjerovali u progres i nadali se bitnim promjenama u IjikU
skoj sudbini, umjesto da su pažljivo analizirali društvene pro- '
cese koji su doveli do njihovog razočaranja, nalaze utočište u
objašnjenju da čovjekova priroda mora biti odgovoma za ovaj
neuspjeh. I na kraju, tu su i lične i političke predrasude autora
koji predstavljaju novi instinktivizam.
94
Neki pisci na tom području jedva da su svjesni političkih i in
lozofskih implikacija svojih teorija. Niti su te veze naišle na mno- '
go pažnje među onima koji komentiraju ove teorije. Ali postoje
iznimke. N. Pastore (1949) je usporedio socijalno-političke poglede
dvadeset i četiri psihologa, biologa i sociologa o problemu priro- '
da — odgoj. Između dvanaest »liberalaca« ili »radikalaca«, jedana- '
est su bili environmentalisti, a jedan se opredijelio za nasljeđe kao
bitan faktor: između dvanaest »konzervativaca«, jedanaest ih se
oprcdijclilo za nasljeđe kao bitan faktor, a jedan je bio environ-
mentalist. Cak uzimajući u obzir i mali broj ljudi koji je uklju- '
čen, ovaj rezultat dosta kazuje.
Drugi autori su svjesni emocionalnih implikacija, ili obično sar
mo onih u hipotezi njihovih protivnika. Dobar primjer ove jedno- '
strane svjesnosti je izjava jednog od najistaknutijih predstavni- '
ka ortodoksne psihoanalize, R. Waeldera:
Ovo se odnosi na grupu kritičara koji su, ili otvoreni marksis- '
ti, ili u najmanju ruku pripadaju onoj zapadnoj liberalnoj tra- '
diciji iz koje je i marksizam potekao, tj. školi koja je strastve- '
no vjerovala da je čovjek po prirodi »dobar« i da je sve zlo i
sva pokvarenost koju susrećemo u ljudskom djelovanju rczuN
tat pokvarenih institucija — možda privatnog vlasništva ili, u
skorašnjoj i nešto blažoj verziji, takozvane »neurotične kuN
ture« ...
Ali, bilo da je evolucionist, ili revolucionar, umjeren ili radika-1
lan, ili konzervativan, nitko tko vjeruje u fundamentalnu don
brotu čovjeka i u isključivu odgovomost vanjskih faktora za
ljudske patnje, ne može a da ne bude uznemiren teorijom irr
stinkta destruktivnosti i instinkta smrti. Jer, ako je ta teorija
točna, mogućnosti konflikta i patnje sadržane su u ljudskom
djelovanju, i pokušaji da se one odstrane ili ublaže izgledaju
ako ne beznadni, onda barem daleko kompliciraniji nego što su
ih društveni revolucionari zamišljali. (R. Waelder, 1956).
98
žan utisak na umjetnike i pisce u doba kada je većina psihijata- '
ra odbijala da ozbiljno shvati njegove teorije.
Ali Freud je otišao dalje. Ne samo da je pokazao da u čovjeku
djeluju sile kojih on nije svjestan i da ga racionalizacije štite od
te svjesnosti, nego je također objasnio da su te nesvjesne sile, u
jednom novom dinamičnom smislu3, integrirane u sistem kojem
je on dao ime »karakter«.
Freud je počeo razrađivati tu koncepciju u svom prvom člai'n
ku o »analnom karakteru«. (S. Freud, 1908). Pokazao je da se neke
crte ponašanja, kao što su tvrdoglavost, urednost i štedljivost,
često pojavljuju zajedno kao sindrom karakteristika. Nadalje,
gdje god postojao taj sindrom, možemo naći osobitosti kod zzr
državanja nužde uz svjesnu kontrolu sfinktera i u nekim crta- '
ma ponašanja koje se odnose na probavu i izlučivanje fecesa. Tćt
ko je Freudov prvi korak bio otkrivanje sindroma karakteristika
ponašanja i njihovo dovođenje u vezu s načinom na koji se dije- '
le ponaša u sferi probave.
Njegov slijedeći sjajan i kreativan korak bio je povezivanje
dviju serija oblika ponašanja teoretskim razmatranjem zasnova- '
nim na ranijoj pretpostavci o evoluciji libida. Ta pretpostavka je
da u ranoj fazi djetetovog razvitka, nakon što su usta prestala
biti glavni organ požude i zadovoljstva, anus postaje važno ero-
geno područje i većina libidinoznih želja biva usredotočena na
proces zadržavanja i izlučivanja ekskremenata. Naposljetku on je
objasnio sindrom karakteristika ponašanja kao sublimacije ili
reakcijske formacije protiv libidinoznog zadovoljstva ili ifustra- '
cije analnosti. Tvrdoglavost i škrtost bile bi sublimacija najra-1
nijeg odbijanja da se odreknemo zadovoljstva koje nam pruža
zadržavanje ekskremenata; urednost, reakcijska formulacija pro-1
tiv prvobitne želje djeteta za izlučivanjem kad god zaželi. Freud
je pokazao da ta tri izvoma svojstva sindroma, koja su dotada
bila nepovezana, sačinjavaju dio strukture ili sistema jer su uko- '
rijenjena u istom izvom analnog libida koji se manifestira u tim
svojstvima, ili direktno, ili u sublimaciji ili reakcijskoj formaci- '
ji. Tako je Freud mogao objasniti zašto ta svojstva posjeduju
loliko energije i zašto se tako snažno suprotstavljaju promjeni.4
Jedan od najvažnijih dodataka bio je pojam »oralno-sadistič-
kog« karaktera (što ja nazivam eksploatatorski karakter). Posto- '
je i druga shvaćanja formacije karaktera, ovisno o tome koje
aspekte želimo naglasiti: kao što su autoritativan5 (sadomazohis-
tički) karakter, buntovnički i revolucionami karakter, narcisoid- '
ni i incestuozni karakter. Ovi kasniji pojmovi, većina od kojih
99
ne čine dio klasične psihoanalitičke misli, međusobno su po zczar
ni i poklapaju se. Povezujući ih možemo doći do još potpunijeg
prikaza nekih karaktera.
Freudovo teoretsko objašnjenje karakterne strukture bila je
ideja da je libido (oralni, analni, genitalni) izvor energije raznih
svojstava karaktera, čak ako i ne prihvatimo teoriju libida, nje- '
govo otkriće ne gubi ništa od svoje važnosti za klinička promat- '
ranja sindroma, a činjenica da im je izvor energije zajednički
ostaje jednako ispravna. Pokušao sam pokazati da su karakterni
sindromi ukorijenjeni i njegovani u određenim oblicima odnosa
osobe s vanjskim svijetom i sa samom sobom: štoviše, ukoliko
društvena grupa ima zajedničku karakternu strukturu (»društveni
karakter«), socijalno-ekonomski uvjeti zajednički svim članovima
grupe oblikuju društveni karakter. (E. Fromm, 1932, 1936, 1941,
1947, 1970; E. Fromm i M. Maccoby, 1970)6
Naročita važnost pojma karakter je u tome što prevladava
staru dihotomiju: instinkt — okolina. Seksualni instinkt u Freu-
dovom sistemu trebao je biti veoma prilagodljiv i u velikoj mje^
ri oblikovan utjecajima okoline. To novo shvaćanje bilo je mogiu
će samo zato jer je Freud sve instinkte svrstao pod jedan, tj.
seksualnost (osim instinkta samoodržanja). Mnogi instinkti koje
nalazimo na listama starijih instinktivista bili su relativno određe- '
ni, jer je svako ponašanje bilo pripisano posebnoj vrsti urođenog
nagona. Ali u Freudovoj shemi različite su motivacijske sile i rsr
zlike objašnjene kao rezultat utjecaja okoline na libido. Paradok- '
salno, Freudovo proširenje pojma seksualnosti omogućilo mu je
zatim da prihvati utjecaje okoline u većoj mjeri nego što je to
bilo moguće za predfrojdovsku teoriju instinkta. Ljubav, nježr'
nost, sadizam, mazohizam, ambicija, znatiželja, tjeskoba, supar^
ništvo — ti i mnogi drugi nagoni nisu se više pripisivali posetr
nim instinktima, već utjecajima okoline (uglavnom važnim osoba- '
ma u ranom djetinjstvu) putem libida. Freud je svjesno ostao
vjeran filozofiji svojih učitelja, ali osmišljavanjem superinstinkta
on je nadvladao vlastito instinktivističko gledište. Istina je da je
on i dalje sputavao svoju misao namećući joj teoriju libida. Vm
jeme je da sasvim napustimo tu instinktivističku prtljagu. Ono
što ovdje želim naglasiti jest: Freudov se instinktivizam veoma
razlikovao od tradicionalnog instinktivizma.
Prikaz koji je dosada dat nameće ideju da »karakter deternm
nira ponašanje«, da karakterna crta, bilo puna ljubavi ili uništa-
valačka, tjera čovjeka da se ponaša na određen način, i da se čo-'
vjek djelujući prema svom karakteru osjeća zadovoljan. Crta ka-
100
raktera govori nam kako bi se neka osoba željela ponašati. Ali
moramo dodati jednu važnu napomenu: kad bi mogla.
Sto ovo »kad bi mogla« znači?
Moramo se ovdje vratiti na jednu od Freudovih najfundamen-
talnijih zamisli, pojam »principa realnosti« koji se zasniva na
instinktu samoodržanja, suprotno »principu zadovoljstva« koji
se zasniva na seksualnom instinktu. Bilo da smo vođeni seksual- '
nim instinktom ili neseksualnim strastima u kojima je ukorijenje- '
na karakterna crta, konflikt između onoga što bismo željeli činiti i
onoga što zahtijevaju vlastiti interesi ostaje presudan. Ne možemo
se uvijek ponašati onako kako nas vode naše strasti; moramo u
određenoj mjeri modificirati naše ponašanje da bismo živjeli.
Prosječna osoba pokušava pronaći kompromis između onoga što
bi njen karakter želio učiniti i onoga što mora činiti da ne bi is-'
kusila, manje ili više, štetne posljedice. Mjera do koje neka osoba
slijedi naređenja samoočuvanja (ego interes), naravno varira. U
jednoj krajnosti važnost interesa ega je nula; to važi za muče- '
nika i neku vrst fanatičnog ubojice. U drugoj krajnosti nalazi
se »oportunist« kojemu vlastiti interes uključuje sve što ga mon
že učiniti uspješnijim, popularnijim i zadovoljnijim. Karakterizi- '
rani specifičnom kombinacijom vlastitih interesa i u karakteru
uvriježenih strasti, svi se ljudi mogu smjestiti između ove dvije
krajnosti.
Do koje mjere čovjek potiskuje svoje strastvene želje ne ovisi
samo o faktorima koji djeluju u njemu, već i o situaciji: ako se
situacija izmijeni, potisnute žudnje postaju svjesne i izražavaju
se. To, na primjer, vrijedi za sadističko-mazohistički karakter. Svi
poznajemo tipove ljudi koji su podložni svom šefii, a sadistički
dominiraju nad svojom ženom i djecom. Drugi primjer je pro- '
mjena do koje dolazi kada se čitava društvena situacija promije- '
ni. Sadistički karakter, koji se pravio blagim i prijaznim, može
postati nečovjek u terorističkom društvu u kojem se sadizam c r
jeni a ne osuđuje. Drugi opet može sakriti sadističko ponašanje
u svakom vidljivom djelovanju, a da ga pokaže suptilnim izraža^
jima lica i na izgled bezazlenim i nevažnim primjedbama.
Do potiskivanja karakternih osobina dolazi i u vezi s najpleme- '
nitijim poticajima. Unatoč tome što je Isusovo učenje još uvijek
dio naše moralne ideologije, čovjeka koji se ponaša u skladu s
njim obično smatramo budalom ili »neurotikom«; zbog toga mno- '
gi ljudi racionaliziraju svoje velikodušne impulse objašnjavajući
ih samointeresom.
101
Ta razmatranja pokazuju da samointeres, u različitoj mjeri,
utječe na motivacijsku snagu karakternih crta. Ona impliciraju
da je karakter glavna motivacija ljudskog ponašanja, ali ograni-
čena i modificirana zahtjevima vlastitog interesa pod raznim uv-
jetima. Veliko je ostvarenje Freudovo ne samo to što je otkrio
karakterne crte na kojima se ponašanje zasniva, već i to što je
pronašao načine njihovog proučavanja kao što su: tumačenje sno-
va, slobodne asocijacije i jezičke omaške.
Ovdje leži temeljna razlika između biheviorizma i psihoanaliti-
čke karakterologije. Uvjetovanje djeluje oslanjajući se na vlasti-
ti interes, kao što je želja za hranom, sigumošću, pohvalom i iz-
bjegavanjem boli. Kod životinja vlastiti interes je toliko jak, da
neprestanim i optimalno raspoređenim učvršćivanjem interes za
samoočuvanje postaje jači od drugih instinkata kao što su seks
ili agresija, čovjek se također ponaša u skladu s vlastitim inte-
resom; ah ne uvijek i ne neophodno. On često djeluje prema svo-
jim strastima, najnižima i najplemenitijima; često je spreman
riskirati svoje vlastite interese, svoje bogatstvo, svoju slobodu
i svoj život u traženju ljubavi, istine, integriteta — ili za mržnju,
pohlepu, sadizam i destruktivnost. Upravo u ovoj razlici leži ra-
zlog što uvjetovanje ne može biti zadovoljavajuće objašnjenje
za ljudsko ponašanje.
ZAKLJUČAK
103
Lidz. Smatram da je R. D. Laing uspio dati najdublje analize, ne
samo zato jer je radikalno ispitivao lične i objektivne činioce,
već zato što je njegova analiza društvene situacije jednako radR
kalna i kritična u prihvaćanju današnjeg društva kao zdravog.
Osim ovih dosada spomenutih, i imena Winnicota, Fairbairna, Ba-
linta i Guntripa, među ostalima, predstavljaju razvitak psihoana- '
lize od teorije i terapije instinktivne frustracije i vladanja do »tc^
orije i terapije koja podržava ponovno rođenje i razvitak autcntG
čne vlastitosti unutar autentičnog odnosa«. (H. Guntrip, 1971). U
uspoređenju s ovim, radu nekih »egzistencijalista«, kao što je L.
Binswanger, nedostaje »precizan prikaz međuličnih procesa: oni
zamjenjuju precizne kliničke podatke pomalo nejasnim filozof-'
skim pojmovima.
104
Drugi dio
Dokazi protiv
instinktivističke teze
V Neurofiziologija
112
Agresija ni u kom slučaju nije jedini oblik reakcije na prijctr'
nje. Na prijetnje njenoj egzistenciji životinja reagira ili bijesom
i napadom, ali strahom i bijegom. A izgleda da je bijeg češća le-1
akcija, izuzevši kad životinja nema prilike da bježi pa se stoga
bori — kao ultima ratio.
Hess je bio prvi koji je otkrio da električna stimulacija nekih
dijelova hipotalamusa kod mačke izaziva napad ih bijeg. Kao pon
sljedica toga on je svrstao ove dvije vrste ponašanja u kategoriju
»defenzivne reakcije«, što kazuje da obje reakcije imaju ulogu
obrane života.
Neuralne površine koje su supstrati za napad i bijeg nalaze se
blizu jedna drugoj, ali su ipak različite. Pionirske istraživačke
studije W. R. Hessa, H. W. Magouna i drugih, slijedila su mnoga
proučavanja, posebno Hunspergera i njegove grupe u Hessovom
laboratoriju, i Romaniuka, Levisona i Flynna.12 Unatoč određenim
razlikama u rezultatima do kojih su ovi različiti istraživači don
šli, oni su potvrdili Hessove osnovne pronalaske.
Mark i Ervin daju kratak pregled postojećeg stanja spoznaje
u slijedećem odlomku:
Svaka životinja, bez obzira na vrstu, reagira na napad koji ugy
rožava njen život jednim od dva obrasca ponašanja: ili bijegom,
ili agresijom i nasiljem — tj. borbom. Mozak uvijek djeluje
kao cjelina u usmjeravanju ponašanja; iz toga proizlazi da su
mehanizmi u mozgu koji iniciraju i ograničavaju ova dva razr'
ličita oblika samoočuvanja ne samo međusobno usko poveza- '
ni, već su povezani i s drugim dijelovima mozga, a njihovo dje^
lovanje ovisi o sinhronizaciji mnogih složenih i pažljivo urav
noteženih podsistema. (V. H. Mark i F. R. Ervin, 1970)
Instinkt »bijega«
Podaci o borbi i bijegu kao defenzivnim reakcijama prikazuju in-
stinktivističku teoriju u neobičnom svjetlu. Impuls bijega igra
— neurofiziološki i s obzirom na ponašanje — istu, ako ne i veću,
ulogu u ponašanju životinja nego impuls za borbu. Neurofiziolo^
ški, oba su impulsa integrirana na isti način: nema osnove da bi
se agresija smatrala »prirodnijom« od bijega. Zašto onda instink-
tivisti govore o žestini urođenih agresivnih impulsa, a ne o uro- '
đenom impulsu bijega?
Kad bismo zaključivanje instinktivista o borbenom impulsu
primijenili i na impuls bijega, došli bismo do ove tvrdnje: »Co-
113
vjekje gonjen impulsom bijega; on može razumom nastojati nad
vladati taj impuls, ali to nadvladavanje bit će relativno neefh
kasno, iako postoje načini da se obuzda moć 'instinkta bijega'.«
Imajući na umu važnost koja se pridaje urođenoj ljudskoj asg
resiji kao jednom od najozbiljnijih problema društvenog života,
od religioznih pozicija do naučnog rada Lorenza, teorija usredo- '
točena na čovjekov »neobuzdani instinkt bijega« može izgledati
smiješna, ali ona je neurofiziološki jednako ispravna kao i ona
o »neobuzdanoj agresiji«. U stvari, s biološkog stanovišta čini se
da bijeg bolje služi samoočuvanju nego borba. Političkim ili \op
nim vođama možda se to ne bi činilo smiješno, već razumno.
Oni znaju iz iskustva da ljudska priroda ne naginje heroizmu i
da koješta treba poduzeti da bi se čovjeka motiviralo da se bori,
a spriječilo da bježi da bi spasio svoj život.
Onaj tko proučava historiju mora postaviti pitanje nije li irr
stinkt bijega isto toliko snažan činilac kao i instinkt za borbu.
On bi mogao doći do zaključka da je povijest determinirana, ne
toliko instinktivnom agresijom koliko nastojanjem da se potisne
čovjekov »instinkt bijega«. Mogao bi nagađati da je veliki dio čo-'
vjekovih društvenih struktura i ideoloških nastojanja bio posve- '
ćen upravo ovom cilju: čovjeku je trebala prijetiti smrt da bi u
njemu usadila divljenje prema mudrosti njegovih vođa, da bi mu
nametnula vjeru u »čast«. Trebalo ga je terorizirati strahom da
će biti proglašen kukavicom, ili ga jednostavno napiti alkoholom,
ili nadom o ženama i pljački. Historijska analiza mogla bi poka- '
zati da se razlozi za potiskivanje impulsa bijega i očita domr
nacija impulsa za borbu nalaze većim dijelom u kulturnim, a ne
biološkim činiocima.
Ovim spekulacijama želim ukazati na etološku pristranost u
korist koncepcije homo aggressivus-ci, a osnovna činjenica ostaje,
da u mozgu životinje i čovjeka postoje ugrađeni neuralni meha- '
nizmi koji mobiliziraj agresivno ponašanje (ili bijeg) kao reak- '
ciju na prijetnje opstanku jedinke ili vrste, te da je ta vrsta
agresije biološki prilagodljiva i da je u službi života.
Grabežljivost i agresija
Postoji još jedna vrsta agresije koja je izazvala mnogo nespora- '
zuma: agresija grabežljivih kopnenih životinja. Zoologijski one
su jasno određene: to su porodice mačaka, hijena, vukova i med- '
vjeda.13
114
Naglo se gomilaju eksperimentalni dokazi koji pokazuju da
je neurološka osnova za grabežljive agresije različita od neuro- '
loške osnove defenzivne agresije.14 Lorenz je ukazao na istu stvar
s etološkog gledišta:
Motivacija za lov u biti se razlikuje od motivacije za borbu.
Bivol kojeg lav obara izaziva kod njega agresiju u isto tako
maloj mjeri kao kod mene primamljiv puran kojeg sam upra- '
vo vidio kako visi u smočnici. Razlika između ova dva unutarnja
nagona može se jasno vidjeti u izražajnim pokretima životinje:
pas koji trči po ubijenog zeca pokazuje isto sretno uzbuđenje
kao i kada pozdravlja svoga gospodara ili dobiva dugo očekiva- '
nu poslasticu. Iz mnogih izvrsnih fotografija vidi se da lav kada
ide u napad nije ljut. Režanje, pomicanje ušiju prema natrag i
drugi dobro poznati izrazi i pokreti borbenog ponašanja uočljivi
su kod grabežljive životinje samo kada se jako boji žrtve koja
se silom želi obraniti, a i onda su ti izrazi samo nagoviješteni.
(K. Lorenz, 1966)
117
koji je postao jiopularan kroz proeram Rockefellerove Fundacije,
zanima samo sto čovjek čini i kako ga se može navesti da čmi
ono što čini, a ne zasto čini to što čini niti tko je on. One su u
dosta velikoj mjeri postale prepreka i nadomjestak za razvoj jedne
integrirane nauke o čovjeku.
4. Lično saopćenje H. von Foerstera i T. Melnechuka.
5. 6. Zahvalan sam autorima što su mi dozvolili da pročitam njihove
rukopise prije nego što su bili objavljeni.
7. U ovoj diskusiii iznijet ćemo samo naivažnije i općenito prihva-'
ćene podatke. Rad izvršen na ovom području u posljednjih dvade-1
set godina tako je ogroman da bi bilo izvan moje kompetencije
ulaziti u stotine detaljnih problema koji se pojavljuju, niti bi bilo
korisno citirati isto toliko opsežnu literaturu, koja se može naći u
nekoliko radova koje sam spomenuo u tekstu.
8. Prema nekim autorima koje sam gore citirao pojam »upravljanja«
nije zadovoljavajući.
9. Neokorteks također ima predominantno uzbuđujući efekt na bije~1
sno ponašanje. Usp. K. Ackertov eksperiment s odstranjivanjem
neokorteksa temporalnog pola. (A. Ackert, 1967).
10. Usp. W. R. Hess (1954), J. Olds i P. Milner (1954), R. G. Heath, ured
nici (1962), J. M. R. Delgado (1967, 1969 s opšimom bibliografijom).
Nadalje, usporedi nedavno objavljeni rad V. H. Marka i F. R. Er-
vina (1970) koji sadrži jasan i sažet prikaz, lako razumljiv i za
onoga koji nije stručnjak na tom području, bitnih podataka iz ne-'
urotiziologije koji se odnose na nasilno ponašanje.
11. Usp. V. H. Mark i F. R. Ervin (1970).
12. Usp. detaljan pregled ovih proučavanja kod B. Kaadae (1967).
13. Medvjede je teško kategorizirati u ovom smislu. Neki medvjedi
prožđiru sve: jedu meso manjih ili ranjenih životinja, ali ih ne
napadaju kao što to čine lavovi. Dok na drugoj strani, polarni
medvjed koji živi pod ekstremnim klimatskim uvjetima, napada
tuljane da bi ih ubio i pojeo, pa se stoga smatra pravim grabež-
ljivcem.
14. Ovo su naglasili Mark i Ervin (1970) i demonstrirale studije Egge-
ra i Flvnna koji su stimulirali određena područja lateralnog dijela
hipotalamusa i izazvali ponašanje koje je promatrače podsjecalo
na^životinju koja se šulja ili lovi žrtvu. (M. D. Egger i J. P. Flynn,
15. Jedna važna činjenica je da mnoge grabežljive životinje — vukovi,
na primjer — nisu agresivne prema članovima vlastite vrste. Ne
samo u smislu da se međusobno ne ubijaju — što se može na zsr
dovoljavajući način obiasniti, što čini Lorenz, kao rezultat potrebe
da se ograniči upotreba niihovog okrutnog oružja radi opstanka
vrste — nego i u smislu đa su one prijateljski raspoložene u me^
đusobnom đruštvenom kontaktu.
16. 0 čitavom ovom pitanju čovjekovih tzv. grabežljivih karakteristika
bit će govora u sedmom poglavlju.
17. Možda nije slučajno da je Hobbes, koji je prikazao čovjeka kao
»vuka« prema svojim bližnjima živio u kraju u kojem su se uz-'
gajale ovce. S obzirom na ovo bilo bi zanimljivo ispitati porijeklo
l popularnost priče o opasnim vukovima, kao što je Crvenkapica.
118
VI Ponašanje
životinja
Agresija u »zarobljeništvu«
120
ma. Zuckerman je promatrao jednog nasilnog mužjaka kako dva
puta namjerno napada mladog majmuna, i taj je mali majmun
nađen mrtav to veče. Od šezdeset i jednog mužjaka osam je tst
vršilo nasilnom smrću, dok su mnogi drugi uginuli od bolesti.
(S. Zuckerman, 1932).
Druga promatranja ponašanja primata u zoološkim vrtovima
vodili su Hans Kummer (1951)1, u Ziirichu, i Vemon Reynolds
(1961),2 u Whipsnade Parku u Engleskoj. Kummer je držao ba-
bune u zatvorenom prostoru od 13 do 18 m. U Ziirichu su bili
česti ozbiljni ugrizi koji su izazivali teške ozljede. Kummer je der'
taljno usporedio agresiju među životinjama u zuriškom zookr'
škom vrtu i onima na slobodi, koje je proučavao u Etiopiji, i
pronašao da je učestalost agresivnih djela u zoološkom vrtu der
vet puta veća kod ženki, a sedamnaest i po puta veća kod odra- '
slih mužjaka nego je to slučaj u divljini. Vemon Revnolds pro- '
učavao je dvadeset i četiri rezus majmuna u jednom oktogonal-
nom prostoru kojem je svaka strana bila samo 8 m dugačka. Iako
je prostor na koji su životinje bile ograničene bio manji od prcr
stora Monkey Hilla (»Majmunski brijeg«), stupanj agresivnosti
bio je niži. Ipak, bilo je više nasilja nego u divljini: mnoge m c r
tinje bile su ranjavane, a jedna je ženka bila tako teško povrije- '
đena da su je morali ubiti.
Od naročitog su interesa, što se tiče utjecaja ekoloških uvjeta na
agresiju, razna proučavanja rezus majmuna (Macaca mulata),
naročito C. H. Southwicka (1964), također C. H. Southwicka, M.
Bega i M. Siddiqia (1965). Southvvick je pronašao da uvjeti olrcrc
line i društveni uvjeti imaju veliki utjecaj na oblik i učestalost
»svadljivog« ponašanja (tj. ponašanja koje je reakcija na neki
konflikt) kod zatvorenih rezus majmuna. Njegovo proučavanje
dozvoljava razlikovanje između promjena u uvjetima okoline, tj.
broja životinja na datom prostoru i društvenih promjena, tj.
uključivanje novih životinja u već postojeću grupu. On dolazi do
zaključka da se smanjivanje prostora očituje u porastu agresivno- '
sti, ali da promjene u društvenoj strukturi koje su izazvane uvo- '
đenjem novih članova »proizvode mnogo dramatičniji porast ag-'
resivnih interakcija nego je to bio slučaj s promjenama u okoh- '
ni«. (C. H. Southvvick, 1964).
Povećana agresivnost zbog sužavanja prostora dovela je do ag-'
resivnijeg ponašanja među mnogim drugim vrstama sisavaca. L.
H. Mathews kaže, iz proučavanja literature i vlastitih zapažanja
u londonskom zoološkom vrtu, da među sisavcima nije naišao na
borbu do smrti, izuzevši pod uvjetima nedovoljnog prostora. (L.
121
H. Mathews, 1963). Istaknuti proučavatelj ponašanja životinja
Paul Leyhausen naglasio je ulogu narušavanja relativne hijerar-'
hijejneđu mačkama kada su zatvorene zajedno u malom prosto- '
ru. Sto su kavezi natrpaniji to je manje relativne hijerarhije. M r
posljetku iskrsne tiranin, pojave se »parije«, koje drugi svojim
neprestanim brutalnim napadima tjeraju na mahnitost i razne
druge vrste neprirodnog ponašanja. Zajednica se pretvara u ptr
kosnu gomilu. Rijetko se svi odmaraju, nikada ne izgledaju bezr'
brižno, prisutno ie neprestano rezanie, siktanie pa čak i tučnia- '
va (P. Leyhausen, 1956).3
Cak i privremeno nagomilavanje radi stalnih mjesta hranjenja
dovodilo je do povećane agresivnosti. U zimi 1952. tri američka
znanstvenika: C. Cabot, N. Collias i R. C. Guttinger (citirali su ih
C. i W. M. S. Russel, 1968), promatrali su jelene u blizini rijeke
Flag u VVisconsinu i pronašli da je broj svađa ovisio o broju je-1
lena na određenoj površini uzgajališta, tj. o njihovoj gustoći. Kar
da je bilo prisutno samo pet do sedam jelena, bila je zamijećena
samo jedna svađa po jelenu na sat. Kada ih je bilo od dvadeset
i tri do trideset, biloje 44 svađa po jelenu na sat. Slična je pro- '
matranja kod divljih štakora izveo američki biolog. J. B. Calhoun
(1948).
Važno je primijetiti da dokazi pokazuju da postojanje hrane
u dovoljnoj količini ne sprečava povećanje agresivnosti u uvjeti- '
ma nedovoljnog prostora. Zivotinje u londonskom zoološkom
vrtu dobivale su dovoljnu količinu hrane, a ipak se nedostatak
prostora odrazio u povećanoj agresivnosti. Lakođer je zanimljivo
da smanjivanje hrane za 25 posto kod rezus majmuna nije, prema
Southwickovim zapažanjima, izazvalo nikakve promjene u svad-
Ijivim interakcijama, a da je smanjivanje za 50 posto, u stvari,
izazvalo značajan pad svadljivog ponašanja.4
Iz proučavanja povećane agresivnosti primata u stanju neslo- '
bode — a proučavanja drugih sisavaca pokazala su isti rezultat
— izgleda da slijedi da je pomanjkanje prostora jedan od bitnih
uvjeta za povećanje nasilja. Ali »gomilanje« je samo etiketa, i to
dosta varljiva, jer nam ne kazuje koji su faktori gomilanja odgo- '
vomi za povećanu agresivnost.
Postoji li »prirodna« potreba za minimalnim privatnim prosto- '
rom?5 Da li gomilanje sputava životinju u ispoljavanju njene uro- '
đene potrebe za istraživanjem i slobodnim kretanjem? Doživljava
li životinja i gomilanje kao ugrožavanje njenog tijela na što ona
reagira agresijom?
122
Dok se na ova pitanja može odgovoriti samo na osnovi daljnjih
proučavanja, Southwickovi pronalasci govore da postoje barem
dva različita faktora s obzirom na gomilanje koje treba razliko- '
vati. Jedan je smanjenje prostora, drugi je uništavanje društvene
strukture. Važnost drugog faktora jasno potvrđuje Southvvickovo
zapažanje, ranije spomenuto, da uvođenje nepoznate životinje
obično izaziva više agresije nego gomilanje. Naravno, često su pri^
sutna oba faktora i teško je ustvrditi koji je odgovoran za agre^
sivno ponašanje.
Ma kakva bila specifična kombinacija ovih faktora kod gami- '
lanja životinja, svaki od njih može izazvati agresiju. Sužavanje
prostora lišava životinju važnih funkcija kretanja, igre i upotrebe
njenih čula koja se mogu razvijati samo kada traži hranu. Odatle
proizlazi da se životinja »lišena prostora« može osjećati ugrožena
smanjenjem njenih vitalnih funkcija na što ona reagira agresi- '
jom Raspadanje društvene strukture životinjske grupe predstav- '
lja, prema Southwicku, još veću opasnost. Svaka životinjska
vrsta živi u društvenoj strukturi kojajoj je karakteristična. Bila
ona hijerarhijska ili ne, ona predstavlja okvire prema kojima se
ponašanje životinje prilagođuje. Razumna društvena ravnoteža
potreban je uvjet za njeno postojanje. Njeno uništenje zbog sku- '
čenosti predstavlja ogromnu opasnost za egzistenciju životinje i
može se očekivati da će izazvati žestoku agresivnost, naročito ka-1
da je bijeg nemoguć.
Do gomilanja može doći pod uvjetima egzistencije koji postoje
u zoološkom vrtu, kao što smo to vidjeli kod Zuckermanovih ba-
buna. Ali češće, životinje u zoološkom vrtu nisu nagomilane već
im je teško zbog ograničenog prostora. Zivotinje koje nisu na
slobodi imaju dovoljno hrane i zaštićene su, ali »nemaju što ran
diti«. Ako vjerujemo da je zadovoljavanje fizioloških potreba do-1
voljno da životinja (i čovjek) budu zadovoljni, onda bi ih njihov
život u zoološkom vrtu morao činiti veoma zadovoljnim. Ali ovan
kva parazitska egzistencija lišava stimulansa koji bi im dozvo- '
lili aktivno izražavanje njihovih fizičkih i mentalnih sposobnosti,
te im često postaje dosadno i postanu apatične. A. Kortland rzr
vještava da »obmuto od čimpanza u zoološkom vrtu, koje opće^
nito postaju sve apatičnije i bezličnije s godinama, starije am n
panze među onima na slobodi izgledaju življe i zainteresiranije
za sve i sličnije čovjeku«. (A Kortland, 1962)6 S. E. Glichman i R.
W. Sroges (1966) ukazuju na sbčnu pojavu govoreći o »svijetu tu- '
pih stimulansa« koje pružaju kavezi u zoološkom vrtu i o dosadi
koja iz toga proizlazi.
123
Ljudska agresija i gomilanje
Agresija u divljini
128
ne ruke i pojurio natrag prema drvetu. Ovaj puta ženka je oti-
šla; dok je Goliath uzimao banane, sišla je sa svoje grane, ne-
prestano gledajući prema njemu preko ramena, i tiho nestala.
Bilo je zabavno promatrati Goliathovu zbunjenost. Spustivši
banane, popeo se na drvo gdje ju je ostavio, gledao je okolo
i tada i sam nestao u šikari. Slijedećih dvadeset minuta tražio
je ženku. Svakih nekoliko minuta vidjeli smo ga kako se pono-
vo penje na neko drvo, gledajući u svim pravcima, ali nju nije
našao i na kraju je prestao dalje tražiti, vratio se u kamp i iz-
mučen sjeo i polako jeo banane. Unatoč svemu još se okretao
i gledao natrag prema obronku. (J. van Lavvick-Goodall, 1971)
130
iz 1971, koji ističu »grabežljiv« karakter čimpanza. Ali čimpanze,
kao što su tvrdili mnogi autori, jedu sve, mada žive uglavnom na
biljnoj hrani. To što povremeno jedu meso (u stvari, rijetko), ne
znači da su mesožderi, a najmanje grabežljive životinje. Ali upo-
treba riječi »grabežljiv« i »mesožder« podrazumijeva da je der'
struktivnost čovjeku prirođena.
Teritorijalizam i dominacija
Ma popularnu predodžbu o agresivnosti životinja znatno je utjc- '
cao pojam teritorijalizma. Teritorijalni imperativ Roberta Ardre-
ya ostavio je javnost s predodžbom da kod čovjeka prevladava irr
stinkt za obranu njegovog teritorija, koji je on naslijedio od svo- '
jih životinjskih predaka. Taj instinkt trebao bi biti jedan od g k v
nih izvora agresivnosti kod životinja i ljudi. Analogije se lako izr
vode, a jednostavna ideja da je rat izazvan snagom tog instinkta
mnogima se sviđa.
Ta je ideja ipak, iz nekoliko razloga, veoma pogrešna. Kao prvo,
postoji mnogo životinjskih vrsta na koje se pojam teritorijalnosti
ne može primijeniti. »Teritorijalnost se pojavljuje samo kod viših
životinja kao što su kičmenjaci i člankonošci, pa čak i ovdje u
veoma nestalnom obliku.« (J. P. Scott, 1968a). Dmgi proučavatelji
ponašanja, kao što je Zing Yang Kuo, »skloni su misliti da je
takozvana 'teritorijalna obrana' naposljetku, ipak samo zgodan
naziv za oblike reagiranja na strance, s primjesama antropomor-
fizma i darvinizma devetnaestog stoljeća. Potrebna su daljnja i
sistematičnij a istraživanja da bi se ovaj problem riješio.« (Zing
Yang Kuo, 1960).
N. Tibergen razlikuje teritorijalizam vrste od teritorijalizma
jedinke: »Izgleda da se teritoriji uglavnom izabim s obzirom na
karakteristike na koje životinje prirodno reagiraju. To navodi sve
životinje iste vrste, ili barem iste populacije, da izabem manje
ili više isti tip prebivališta. Dakako, lična privrženost mužjaka
njegovom teritoriju — specifičnom predstavniku uobičajenog mje^
sta razmnožavania vrste — rezultat ie procesa učenia.« (N. Tin-
bergen, 1953).
Kod opisivanja primata vidjeli smo kako se često teritoriji pie- '
klapaju. Ako nam promatranja majmuna išta kazuju, onda je to
da su razne grupe primata veoma tolerantne i fleksibilne što se
tiče njihovog teritorija i ne pružaju sliku koja bi dozvolila uspo- '
redbu s ljudskim društvom, koje ljubomorno čuva granice i za
branjuje ulaz »strancima.«
131
Pretpostavka da je teritorijalizam osnova ljudske agresivnosti
pogrešna je iz još jednog razloga. Uloga obrane teritorija je iz
bjegavanje ozbiljnih borbi koje bi postale neizbježne kad bi w r
stala navala na teritorij u toj mjeri da bi postao prenaseljen. Prr
jeteće ponašanje u kojem se u biti manifestira teritorijalna agre^
sija samo je instinktivno određen način održavanja prostorne
ravnoteže i mira. Instinktivistička opremljenost kod životinje
ima istu ulogu koju imaju pravni sporazumi kod čovjeka. Tako
instinkt postaje nepotreban kada su na raspolaganju drugi sinr'
bolički načini određivanja teritorija i upozoravanja kao što je:
pristup zabranjen.
Također vrijedi imati na umu, kao što ćemo vidjeti kasnije, da
većina ratova započinje radi postizanja raznih koristi, a ne radi
obrane protiv ugrožavanja teritorija — izuzevši u ideologiji onih
koji ih započinju.
Jednako pogrešni dojmovi postoje i o pojmu dominacija. Kod
mnogih vrsta, ali ni u kom slučaju u svim, nalazimo hijerarhijsku
organizaciju. Najjači mužjak ima pravo prvenstva pred drugim
mužjacima, nižim u hijerarhija, u uzimanju hrane i seksu.11 Ah
dominacija, kao ni teritorijalizam, ni u kom slučaju ne postoji
kod svih životinja, a redovito ne kod kičmenjaka i sisavaca.
Kod dominacije među primatima nailazimo na veliku razliku
između nekih vrsta majmuna, kao što su babuni i macaco map
muni, kod kojih postoji dobro razvijen strogi hijerarhijski s r
stem, i među majmunima kod kojih su obrasci dominacije mno- '
go manje izraženi. Schaller govori o planinskim gorilama:
Zapaženo je 110 interakcija kod kojih se jasno radilo o domina- '
ciji. Dominacija se najčešće utvrđivala na uskim putevima,
kad je jedna životinja tražila prvenstvo, ili u izabiranju mjesta
za sjedenje, gdje je dominirajuća životinja potjerala podložnu.
Gorile su pokazivale svoju dominaciju s minimalnim djelova- '
njem. Obično bi se životinja nižeg reda povukla čim bi vidjela
da se približava jedna višeg reda. Najčešći oblik tjelesnog kotr
takta sastojao se u lakom dodiru nadlanicom tijela podložne
životinje. (G. B. Schaller, 1965)
136
Postoji nešto dokaza da bi takve inhibicije mogle postojati te
da bi čin ubijanja mogao slijediti osjećaj grižnje savjesti.
Da element bliskosti i suosjećanja igra ulogu u stvaranju irr
hibicija protiv ubijanja životinja, može se lako otkriti iz reakcije
koje zapažamo u svakodnevnom životu. Mnogi ljudi pokazuju
jasno suprotstavljanje ubijanju i jedenju životinje koja im je
bliska ili koju drže kao ljubimca, kozu ili kunića, na primjer.
Postoji velik broj ljudi koji ne bi ubili takvu životinju i kojima
bi sama ideja jedenja te životinje bila jednostavno odvratna. Isti
ti ljudi ne bi se dvoumili da jedu sličnu životinju kad taj element
suosjećanja ne bi postojao. Ali ne postoji samo inhibicija protiv
ubijanja životinja koje smo udomili, već i ukoliko doživljavamo
životinju kao drugo živo biće. To se primjećuje u našem jeziku.
Upotrebljavamo druge riječi za meso: ako je životinja živa, f r
vorimo o puti, ako ćemo ga jesti, govorimo o mesu. Sasvim je
jasno da je namjera ovog razlikovanja^ da odstrani povezivanje
onog što jedemo sa živom životinjom. Cak dajemo različita ime^
na nekim životinjama ovisno o tome da li su žive ili će se jesti.
Kada govorimo o živim životinjama, govorimo o kravama i biko- '
vima; kada ih jedemo, govorimo o govedini. Svinje koje jedemo
zovemo svinjetina, srne zovemo srnetina, tele zovemo teletina.
Dok to ne vrijedi za sve životinje, ovi primjeri su dovoljni da pon
kažu da u našem umu postoji tendencija da odvoji kategoriju
živih životinja od mesa tih životinja koje jedemo.15 Svi ti podaci
mogli bi značiti da postoji svjestan ili nesvjestan osjećaj grižnje
savjesti koji se odnosi na uništavanje života, naročito kad posto- '
ji određeno suosjećanje. Ovaj osjećaj bliskosti sa životinjom i
potreba da se pomirimo s ubijanjem te životinje dramatično se
manifestira u obredima kulta medvjeda kod lovaca u paleolitiku.
(J. Mahringer, 1952).
Osjećaj solidarnosti sa svim živim bićima koja dijele s čovjc- '
kom svojstva života jasno je izražen kao važno načelo indijske
misli i doveo je u hinduizmu do zabrane ubijanja svih životinja.
Nije nevjerojatno da inhibicije postoje i protiv ubijanja dru- '
gih ljudskih bića, pod uvjetom da postoji osjećaj solidamosti i
suosjećanja. Moramo početi s činjenicom da primitivan čovjek
»stranca«, osobu koja ne pripada istoj grupi, često ne prihvaća
kao bližnjeg, već kao »nešto« s čime se on ne poistovjećuje. Op-'
ćenito postoji veća nespremnost da se ubije član iste gmpe, a
najoštrija kazna za nedjela u primitivnim društvima bila je čer'
sto progonstvo, a ne smrt. (Ovo se još uvijek vidi u Kainovoj
137
kazni u Bibliji). Ali mi nismo ograničeni na te primjere iz primi- '
tivnog društva. Cak i u visoko civiliziranoj kulturi kao što je bila
Grčka robovi se nisu u potpunosti smatrali ljudskim bićima.
Istu pojavu nalazimo i u modemom dmštvu. U ratu sve vlade
nastoje među svojim ljudima pobuditi osjećaj da je neprijatelj
ncčovjck. Ne naziva ga se pravim imenom, već nekim drugim,
kao što su u prvom svjctskom ratu Englezi Nijemce zvali »Huni«,
a Francuzi »Boches«. To uništavanje ljudskosti neprijatelja cfcr'
seglo je svoj vrhunac s neprijateljima dmge boje. Rat u Vijetr-'
namu dao nam je dovoljno primjera koji pokazuju da su ameri- '
čki vojnici jako malo osjećali za svoje protivnike Vijetnamce
nazvavši ih »gooks«. Cak i riječ »ubijanje« eliminirana je upotre- '
bom riječi »tamanjenje« (»wasting«), Pomčnik Calley, koji je bio
optužen i suđen za ubijanje većeg broj vijetnamskih civila, rrtr'
škaraca, žena i djece u My Laiu, upotrijebio je kao argument u
svojoj obrani tvrdnju da nije bio učen smatrati vojnike FNO-a
(»Viet Cong«) ljudskim bićima, već samo »neprijateljem«. Ovdje
se ne postavlja pitanje da li je ta obrana zadovoljavajuća ili ne.
To je svakako čvrst argument, jer je istinit i jer riječima izia- '
žava stav prema vijetnamskim seljacima. Hitler je činio isto ka-'
da je »političke neprijatelje« koje je želio uništiti zvao Unter-
menschen (»podljudima«). Gotovo je pravilo usaditi u vojnike
osjećaj da su oni koje moramo poubijati ncljudi da bi vlastitoj
strani olakšali uništavanje dmgih živih bića.
Dmgi način na koji možemo drugoga učiniti »nečovjekom« je
prekidanje svih afektivnih veza s njim. To postaje stalno m a r
talno stanje u nekim teškim patološkim slučajevima, ali se može
pojaviti i kao prolazno stanje kod nekoga tko nije bolestan. Nema
nikakve razlike da li je onaj protiv koga se izvršava agresija stta- '
nac, blizak rođak ili prijatelj; dešava se to da agresor prekida
emocionalne veze s tom osobom i »počinje ga mrziti«. Agresor
prestane doživljavati tog dmgog čovjcka i on postaje »stvar —
tamo negdje«. U takvim okolnostima ne postoje nikakve inhibi-
cije niti protiv najgorih oblika destruktivnosti. Postoje li pouzr'
dani klinički dokazi za pretpostavku da do agresivnosti dolazi,
barem u velikoj mjeri, zajedno s trenutačnim ili stalnim emocio- '
nalnim povlačenjem?
Uvijek kad dmgo biće ne doživljavamo kao čovjcka, čin ljud- '
ske destruktivnosti i okmtnosti poprima dmgačije osobine. To
će pokazati jednostavan primjer. Kad bi hindu ili budist, na
primjer, pod uvjetom da istinski suosjeća sa svim živim bićima,
138
vidio prosječnog čovjcka kako bez razmišljanja ubija muhu, on
bi mogao ocijeniti taj čin kao izraz dosta velike bezosjećajnosti
i destruktivnosti, ali on ne bi bio u pravu, jer mnogi ljudi ne
doživljavaju muhu kao osjećajno biće, pa se odnose prema njoj
kao prema svakoj dmgoj uznemiravajućoj »stvari«. To ne znači
da su ti ljudi naročito okrutni, iako je njihovo doživljavanje
»živih bića« ograničeno.
BIUESKE UZ 951D KHAVLE
1. 2 Citirali C. i W. M. S. Russell (1968).
3. Usp. također P. Leyhausenovu diskusiju o gomilanju (1965), narcrc
čito njegovu diskusiju utjecaja gomilanja na čovjeka.
4. Slična pojava može se naći kod ljudi; uvjeti gladovanja smanjuju,
a ne povećavaju agresivnost.
5. Usp. T. E. Hallovu zanimliivu studiiu o liudskim potrebama za
prostorom (1963, 1966).
6. Primjer ie jedan sijedi stari čimpanza koji je ostao vođa gmpe
iako je bio fizički inferiomiji u odnosu na mlađe majmune: očito
je život na slobodi, sa svim svojim stimulacijama, razvio u njemu
neku vrstu mudrosti koja ga je kvalificirala za vođu.
7. Istu temu iznijeli su C. i W. M. S. Russell (1968, 1968a).
8. Slično gledište izrazio je E. Mayo (1933).
9. Terenska proučavanja životinjskih primata prvi su započeli H. W.
Nissen (1931) proučavanjem cimpanze; H. C. Bingham (1932) prcv
učavanjem gorile i C. R. Carpenter (1934) proucavanjem Howler
majmuna. Gotovo dvadeset godina nakon tin studija, čitav prcd^
met terenskih proučavania primata ostao je netaknut. Iako je u
međuvremenu oilo nekoliko kratkih studija, nova serija dugotraj- '
nog pažljivog promatranja nije započela sve do polovine pedesetih
goaina s osnivanjem Japanskog centra za proučavanje majmuna
na Sveučilištu Kvoto i đo S. A. Altmanovog proučavanja kolonije
rezus majmuna na Cayo Santiagu. Danas postoji više od pedeset
osoba koje se bave takvim proučavanjima. Najoolji zbir radova o
ponašanju primata nalazimo kod I. DeVoie, uredmk, (1965), s \crc
oma opsimom bibliografijpm. Među radovima u toj kniizi želimo
ovdje spomenuti rad K. R. L. Halla i I. DeVorea (1965); »Rezus
majmuni u sjevemoi Indiji« C. H. Southwick, M. Bega i M. R
Siddiquia, (1965); »Ponašanje planinskog gorile« G. B. Schallera,
(1965); »Cimpanze iz Bodongo Foresta« v. i F. Revnoldsa (1965) i
»Cimpanze iz Rezervata Gombe Stream« Jane Goodall (1965). Go-
odall je nastavila s istim istraživanjem do 1965. i izdala svoje dalp
nje pronalaske zajedno s ranjjim ali nakon udaje pod prezime^
nom Jane Lavvick-Goodall (1965). U sliiedećem sam također upon
trijebio A. Kortlanda (1962) i K. R L. Halla (1964).
10. K. J. i C. Haves iz Yerkes laboratorija za biologiju primata u Oran-
ge Parku u Floridi, koji su odgojili cimpanzu u svom domu i pocb
vrgli ga ljudskom odgoju, izmjerili su da mu je kvocijent inteli
139
gencije kada je bio star dvije aodine i osam mjeseci bio 125. (C.
Hayes 1951; 1 K. J. Hayes 1 C. Hayes, 1951)
11. Rjede izvodimo paralelu iz hijerarhije o »instinktivnom« porr'
jeklu diktature nego iz teritorijalizma o patriotizmu, iako bi kr'
gika bila ista. Razlog što različito postupamo vjerojatno je u tome
sto je manje populamo konstmirati instinktivnu bazu za diktatum
nego za »patnohzam«.
12. Usput rečeno većina psihologa koji se bave životinjama ne bi ove
uvjete smatrala »potpuno pnrodmm« — naročito ako je jrrostor
bio toliko malen da su se životinje sudarale kad su trcale uz
ogradu.
140
VII Paleontologija
158
kleveta i ismijavanje; u krajnjim slučajevima ostracizam. Ako se
pojedinac neprestano loše ponaša i njegovo ponašanje štetno dje^
luje na druge grupe, njegovi ga mogu čak i ubiti. Dakako, ti sliu
čajevi su krajnje rijetki; većinom takve probleme rješava auto- '
ritet starijih i mudrijih u grupi.
Ti podaci u jasnoj su suprotnosti s Hobbesovom slikom čovje- '
kove urođene agresivnosti koja bi vodila ratu svakog protiv sv;n
kog kada država ne bi imala monopol nad nasiljem i kažnjava- '
njem, tako indirektno zadovoljavajući želju za osvetom protiv
prijestupnika. Kao što Service primjećuje:
Cinjenica je, naravno, da se družbe ne raspadaju iako ne pon
stoje formalni pravni organi koji bi ih držali zajedno ... Mada
su zavade i borbe relativno rijetke u takvim društvima, one
ipak predstavljaju stalnu prijetnju i mora postojati ncki nar
čin da se zaustave ili da se spriječi njihovo širenje. Cesto one
počinju kao najobičnije svađe među pojedincima, zato je važn
no rano ih prekinuti. Unutar date zajednice o svađi između
dvije osobe obično će suditi neki stariji član koji je u rodu s
jednom i drugom. Bilo bi idealno kada bi ta osoba bila u is-'
tom srodstvu s oba zavađena pojedinca, jer bi tada bilo očito
da neće biti pristrana. Ali, naravno, to nije uvijek slučaj niti je
uvijek slučaj da osoba koja posjeduje taj status srodstva želi
suditi. Katkada je dovoljno jasno da je jedna osoba u pravu,
ili je jedna popularna, a druga nepopularna, tako da javnost
sudi i slučaj se rješava čim to zajedničko mišljenje postane do-'
bro poznato.
Kada se svađe ne riješe na jedan od gore navedenih načina.
održava se neka vrst natjecanja, najčešće neka igra, koja zam-'
jenjuje izravnu borbu. Rvanje ili udaranje glavom su tipični
oblici »dvoboja« kod Eskima; izvode se u javnosti i publika
smatra da je pobjednik u pravu. Posebno su interesantni čuve^
ni eskimski pjevački dvoboji: oružje kojim se služe su riječi,
»male, oštre riječi, kao drvene trijeske koje iskaču ispod sje^
kire«.
Natjecanjem u pjevanju često se rješavaju zamjerke i svađe
svih vrsta, osim ubojstva. Covjek s istočnog Grenlanda može
tražiti zadovoljštinu za ubojstvo svog rođaka natjecanjem u
pjesmi ako je fizički preslab da bi postigao svoj cilj, ili ako
je tako vješt u pjevanju da je siguran u svoju pobjedu. ShvaU
ljivo je da se istočni Grenlanđani toliko udube u samu umjeU
nost pjevanja da zaborave na razlog zamjerke. Pjevačka vješ-
159
tina među Eskimima jednaka je, ili čak nadmašuje, velika fizr'
čka junaštva.
Način pjevanja je točno utvrđen. Uspješan pjevač upotreblja- '
va uobičajene oblike kompozicije koje nastoji izvesti tako da
publiku oduševi da s entuzijazmom plješće. Onaj koji dobije
najsrdačniji aplauz je »pobjednik«. Pobjeda u natjecanju ne dcr'
nosi nikakvu nadoknadu. Isključiva prednost je u prestižu. (E.
A. Hoebel, 1954).
Jedna od prednosti dugotrajne borbe pjesmama jest u tome
što daje publici vremena da zajedno odluči tko je u pravu, a
tko mora priznati da je kriv. Obično ljudi otprilike znaju na
čijoj su strani, ali, kao što je to slučaj u većini primitivnih zar
jednica, jednoglasnost čitave zajednice je do te mjere poželjna
da je potrebno određno vrijeme prije nego što se sazna miš-'
ljenje većine. S vremenom veći se broj ljudi više smije stiho- '
vima jednog takmičara nego drugog, dok ne postane jasno na
kojoj je strani zajednica. Nakon toga mišljenje brzo postane
iednoglasno i onai koii ie izgubio povlači se od neugodnosti.
(E. R. Service, 1966).
Među drugim lovačkim društvima privatne svađe se ne rjcša- '
vaju na tako zgodan način kao kod Eskima, već bacanjem kon
plja.
Kada je svađa između tužitelja i optuženoga, što je obično
slučaj, tužitelj ceremonijalno baca koplja iz određene daljine,
a optuženi ih pokušava izbjeći. Publika može aplaudirati brzi^
ni, snazi i točnosti tužioca u bacanju koplja, ili okretnosti opn
tuženoga. Nakon nekog vremena grupa jednoglasno odobrava
vještinu jednoga ili drugoga. Kada optuženi shvati da ga zajed- '
nica smatra krivim, od njega se očekuje da dozvoli da ga kon
plje pogodi u neki mišićavi dio tijela. U suprotnom slučaju
tužitelj jednostavno prestane bacati koplja ako postane svjes- '
tan da je javno mnijenje protiv njega. (C. W. M. Hart i A. R.
Pilling, 1960).
161
se, općenito, potrebe svih ljudi lako zadovoljavaju. Ova sigur-'
nost ne napušta ih u doba poteškoća. (Taj stav izražava filozo- '
fija Penana s Bornea: »Ako danas nema hrane, bit će je sutra.«)
(M. D. Sahlins, 1968)
Primitivno ratovanje
Iako defenzivna agresija, destruktivnost i okrutnost nisu obično
uzroci rata, ti se impulsi u ratu manifestiraju. Stoga će neki |x r
daci o primitivnom ratovanju pomoći upotpuniti sliku o primr
tivnoj agresiji.
Meggitt daje kratak prikaz prirode ratovanja među Walbirima
iz Australije, koji se, kaže Service, može prihvatiti kao dobar
opis ratovanja u lovačko-sakupljačkim društvima uopće:
VValbiri društvo nije naglašavalo militarizam — nije postojala
klasa stalnih ili profesionalnih ratnika, niti hijerarhija vojne
komande; grupe su rijetko vodile osvajačke ratove. Svaki nurc
škarac bio je (i još uvijek jest) potencijalni ratnik, uvijek naorirc
žan i spreman braniti svoja prava; ali on je također bio i indi- '
vidualist, koji se radije borio sam. U nekim zavadama rodbim
ske su veze često svrstale muškarce u različite tabore i takva
grupa je katkada uključivala sve muškarce jedne zajednice.
Ali vojnih vođa, bilo nasljednih, bilo izabranih, koji bi stva- '
rali taktičke planove i brinuli se da budu prihvaćeni, nije bilo.
Iako su neki muškarci bili uvaženi kao sposobni i hrabri ratr-'
nici i njihov se savjet prihvaćao, ne znači da su ih svi muškar-'
ci nužno slijedili. Nadalje, uvjeti pod kojima su vodili borbe
bili su, u biti, tako ograničeni da su muškarci znali i mogli prm
mijeniti najefikasnije načine borbe bez oklijevanja. To je još
i danas tako čak i kod mladih momaka.
162
U svakom slučaju bilo je malo razloga za totalni rat među zar
jednicama. Ropstvo im je bilo nepoznato; pokretnine je bilo
malo, a teritorij dobiven u borbi obično je predstavljao pravu
nezgodu za pobjednike, koji su bili emotivno vezani za druge te- '
ritorije. Povremeno je dolazilo do manjih osvajačkih ratova
protiv drugih plemena, ali uvjeren sam da su se ti ratovi veo- '
ma razlikovali od borbi unutar plemena ili zajednice. Tako su
u napadu na Waringare koji je doveo do zauzimanja depresija
s vodom na području Tanami sudjelovali samo muškarci ple- '
mena Waneiga — najviše nekoliko desetaka njih. Nemamo do- '
kaza da su zajednice ikada stvarale vojne paktove, da bi se
suprotstavile drugim zajednicama Walbirija ili drugim pleme- '
nima. (M. J. Meggitt, 1960).
166
Stvar na koju Benedict ukazuje je veoma značajna jer se tiče
rata, države i privatnog vlasništva. Društveno nepogibeljan rat
u velikoj je mjeri izraz želje za pustolovinom, za trofejima i prizr'
nanjima, ali nije izazvan impulsom za osvajanjem ljudi i terito- '
rija, da bi se potčinila ljudska bića ili uništila njihova baza za
život. Benedict dolazi do zaključka da »ukidanje rata nije tako m
jetko kao što to izgleda iz radova političkih teoretičara prethisto- '
rije ra ta ... Sasvim je pogrešno pripisati razaranje (rat) biološkoj
potrebi čovjeka za ratovanjem. Covjek je sam stvaralac tog rar
zaranja«. (R. Benedict, 1959). Jedan drugi istaknuti antropolog,
E. A. Hoebel (1958), opisuje ratovanje kod raznih sjevemoamerič- '
kih Indijanaca ovim terminima: »Oni su bliži William Jameso-
vim moralnim ekvivalentima rata. Rasterećuju se agresija na bm
zazlen način; pružaju vježbe, sport i razonodu bez destmktivno- '
sti; i samo u maloj mjeri dolazi do nametanja želja jedne grupe
dmgoj.« (E. A. Hoebel, 1958). Hoebel dolazi do općeg zaključka
Ja čovjekova sklonost prema ratu očito nije instinkt, jer je to
jedan zamršen skup kulturnih pojava. Kao zanimljiv primjer dar
je miroljubive Sošone i nasilne Komanče koji su 1600. godine pri- '
padali istoj kulturi i rasi.
Neolitska revolucija19
Detaljan prikaz života primitivnih lovaca i sakupljača hrane pon
kazuje da čovjek — barem otkad se u potpunosti pojavio prije
pedeset tisuća godina — najvjerojatnije nije bio brutalno, des-'
tmktivno biće, pa prema tome nije bio prototip »čovjeka ubojn
ce« kojeg nalazimo u razvijenijim stadijima njegove evolucije.
Međutim, ne možemo ovdje stati. Da bismo razumjeli postepeni
razvoj čovjeka eksploatatora i uništavatelja, neophodno je pro-1
učavati razvoj čovjeka u rano poljoprivredno doba, do njegovog
preobražaja u graditelja gradova, ratnika i trgovca.
Od pojave čovjeka, pred oko pola milijuna godina, pa do oko
9000. godine p. n. e. u jednom se pogledu čovjek nije izmijenio:
živio je od onoga što je ulovio ili sakupio, ali nije proizvodio ni- ■
šta novo. Bio je u potpunosti ovisan o prirodi i nije sam na nju
utjecao, niti ju mijenjao. Ovaj odnos prema prirodi radikalno se
izmijenio s pojavom poljoprivrede (i korištenjem životinja) što
se dogodilo otprilike na početku neolitika, točnije, protoneolitika
— kako ga danas arheolozi nazivaju — od 9000. do 7000. godine p.
n. e. — na području koje se prostire tisuću milja, od zapadnog
167
Irana do Grčke, uključujući dijelove Iraka, Sirije, Libanona, Jor-'
dana, Izraela i Anatolske Visoravni u Turskoj. (Započeo je kas^
nije u srednjoj i sjevernoj Evropi.) čovjek je po prvi puta sebe
učinio, iako u granicama, neovisnim o prirodi svojom dosjetlji-
vošću i vještinom da proizvede nešto izvan onoga što mu je pri-'
roda dotada pružala. Tada je usporedo s povećanjem stanovni-'
štva bio u mogućnosti saditi više sjemena, obrađivati više zeur'
lje i uzgajati više životinja. Višak hrane mogao se stavljati na
stranu za zanatlije koji su većinu svojeg vremena posvećivali izr
radi alata, glinenog suđa i odjeće.
Prvo veliko otkriće tog perioda bio je uzgoj pšenice i ječma k r
ji su na tim područjima rasli divlje. Otkrili su da narastu nove
biljke ako se stavi sjeme ovih trava u zemlju, te da čovjek može
izabrati najbolje sjeme za sađenje; s vremenom je zapaženo i
slučajno ukrštavanje vrsta koje je urodilo mnogo većim zrnima
nego sjeme divljih trava. Proces razvoja od divljih trava do viso-
korodne suvremene pšenice još uvijek nije u potpunosti poznat.
To je uključivalo mutaciju gena, hibridizaciju i udvostručavanje
kromozoma; trebalo je tisuće godina da se dođe do umjetnog
odabiranja što ga vrši čovjek na nivou današnje poljoprivrede.
Za čovjeka industrijskog doba, priviknutog da gleda s visoka na
neindustrijaliziranu poljoprivredu kao primitivan i dosta očigle-'
dan oblik proizvodnje, neolitska otkrića možda ne izgledaju us-'
porediva s velikim tehničkim otkrićima današnjice, na koja je
on tako ponosan. Ipak, činjenica da se pretpostavka da će sjeme
niknuti pokazala točnom dovela je do sasvim novog shvaćanja:
čovjek je uvidio da može upotrijebiti svoju volju i namjeru da bi
izazvao neke stvari, umjesto da se one same jednostavno »zbiva- '
ju«. Ne bi bilo pretjerano tvrditi da je otkriće poljoprivrede bilo
osnova za svo naučno razmišljanje i kasniji tehnološki razvitak.
Drugo otkriće do kojeg je došlo u istom razdoblju odnosilo
se na uzgajanje životinja. Ovce su već bile pripitomljene u sje^
vernom Iraku u devetom milenij umu, a goveda i svinje oko 6000.
g. p. n. e. Uzgajanje ovaca i goveda pridonijelo je povećanju k r
ličina hrane: mlijeka i mesa. Povećano i sigurnije snabdijevanje
hranom omogućilo je sjedilački umjesto nomadskog načina in
vota i dovelo do stvaranja stalnih sela i gradova.20
U protoneolitiku plemena lovaca izmislila su i razvila novu stal- ■
nu privredu zasnovanu na pripitomljavanju biljaka i životinja.
Iako najraniji ostaci pripitomljenih biljaka ne sežu mnogo dalje
od 7000. godine p. n. e., »nivo pripitomljavanja koji je postignut
i raznolikost žitarica koje su uzgajali pretpostavlja dugačku pret-
168
historiju rane poljoprivrede koja može ići unatrag sve do počet-
ka protoneolitika, oko 9000. g. p. n. e.« (J. Mellaart, 1967)1
Trebalo je između 2000 i 3000 godina do novog otkrića, koje
je zahtijevala potreba za spremanjem hrane: lončarstva (košare
su se pravile ranije). Lončarstvo je bilo prvi tehnički izum koji
je doveo do razmatranja kemijskih procesa. Zaista je »stvaranje
lonca bilo vrhunski primjer čovjekova stvaralaštva«. (V. G. Chil-
de, 1936).22 Tako možemo u samom neolitiku razlikovati razdob^
lje u kojemu se čovjek još nije bavio lončarstvom i razdoblje lon-
čarstva. Neka starija sela u Anatoliji, kao što su starije naslage
Hacilara, nisu poznavala lončarstvo, dok je Catal Huyuk bio
grad bogat keramikom.
Catal Huyuk bio je jedan od najrazvijenijih neolitskih gradova
u Anatoliji. Iako je 1961. iskopan samo jedan mali dio, i on je bio
dostatan da da najvažnije podatke za razumijevanje neolitskog
društva, njegovih privrednih, društvenih i političkih vidova.23
Od početka iskopavanja, iskopano je deset slojeva, najstariji
potječe iz oko 6500. godine p. n. e.
Urbana revolucija29
179
je mehanizam straha, »strahopoštovanja« i podložnosti. To je
bila »iracionalna vlast«.
Lewis Mumford veoma je sažeto izrazio ovaj princip koji up- '
ravlja životom grada: »Upotreba moći u svakom obliku bila je
bit civilizacije; grad je pronašao mnoštvo načina da izrazi borbu,
agresiju, dominaciju, osvajanje — i potčinjenost«. On ukazuje
da su novi načini djelovanja grada bili »rigorozni, efikasni, često
oštri, čak i sadistički«. Egipatski i mezopotamski monarsi »pono- '
sili su se svojim spomenicima i pločama koje su prikazivale nji- '
hove lične podvige osakaćivanja, mučenja i ubijanja svojih nap
važnijih zarobljenika vlastitim rukama«. (L. Mumford, 1961)
Kao rezultat mog kliničkog iskustva u psihoanalitičkoj terapiji
već sam odavno došao do zaključka (E. Fromm, 1941) da je bit
sadizma u strasti za neograničenom nadljudskom vlašću nad ljiu
dima i stvarima.31 Mumfordovo shvaćanje sadističkog karaktera
ovih društava važna je potvrda mog vlastitog.32
Uz sadizam, u novom urbanom društvu razvijaju se strast za uni- '
štavanjem života i privlačnost svega što je mrtvo (nekrofdija).
Mumford također govori o destruktivnom, na smrt usredotoče- '
nom mitu, koji nalazimo u novom društvenom poretku i citira
Patricka Geddesa koji kaže da svaka historijska civilizacija pon
činje živom gradskom jezgrom, polisom, a završava na zajed- '
ničkom groblju prašine i kostiju. Nekropolisu ili gradu mrtvih:
izgorjelih ruševina, razrušenih zgrada, praznih trgovina, hrpa be^
značajnih otpadaka, a stanovništva poubijanog ili natjeranog u
ropstvo. (L. Mumford, 1961). Bilo da čitamo o židovskom osvaja- '
nju Canaana ili o babilonskim ratovima, susrećemo se s istim
duhom neograničene i neljudske destruktivnosti. Dobar primjer
je Sennacheribov kameni natpis o potpunom uništenju Babilona:
MANUS (SISTEM B)
Manus (M Mead, 1961) je dobar primjer sistema koji se jasno
razlikuje od sistema A, jer glavni cilj života za njih nije življenje
i uživanje, umjetnost i obredi, već postizanje individualnog us- '
pjeha kroz ekonomske aktivnosti. Ali, na drugoj strani, sistem
Manusa veoma se razhkuje od sistema C, za koji će nam kao
primjer poslužiti Dobu. Manus, u biti, nisu nasilni, destruktivni
ili sadistični, niti su zli ili podmukli.
Oni žive na moru u selima podignutim na stupovima u laguna- '
ma uzduž južne obale Velikog Admiralskog otoka i bave se ribo- '
lovom. Višak lova prodaju obližnjim poljoprivrednicima s kopna,
a od njih dobivaju proizvode s udaljenih dijelova Arhipelaga. Sva
186
njihova energija usredotočena je na postizanje materijalnog us-1
pjeha, a rade tako napomo da mnogi muškarci umiru u srednjoj
dobi; rijetko je za čovjeka da živi dovoljno dugo da bi vidio prvog
unuka. Qni nisu opsjednuti neumomim radom samo zato jer je
uspjeh glavna vrijednost, već i zbog sramote koja je povezana s
neuspjehom. Ne biti u stanju vratiti svoje dugove stvar je koja
dovodi do ponižavanja; nepostizanje ekonomskog uspjeha s k r '
jim dolazi i određena akumulacija kapitala stavlja čovjeka u ka
tegoriju bez ikakvog društvenog ugleda. Ali čovjek gubi ugled
koji je postigao svojim napomim radom kad više nije ekonomski
aktivan.
Kod odgoja mladih najviše se naglašava poštovanje vlasništva,
strah od sramote i fizička efikasnost. Individualizam se učvršćuje
činjenicom da se rođaci međusobno natječu da bi stekb nakkr
nost djeteta, a dijete uče da sebe smatra vrijednim. Njihov jc z r
kon o ženidbi strog, sličan moralu srednje klase devetnaestog
stoljeća. Glavni poroci su seksualni prestupi, izazivanje skandala,
opscenost, neplaćanje dugova, nepomaganje rođacima i neodrža-
vanje kuće. Pripremanje za težak rad i natjecanje izgleda da je
u suprotnosti samo s jednom fazom u životu momaka prije njr
hove ženidbe. Mladi neoženjeni muškarci udružuju se u neku vrst
zajednice, žive zajedno, imaju zajedničku ljubavnicu (obično raG
ni zarobljenik), dijele duhan i betel orahe. U toj fazi žive dosta
veselim i raspuštenim životom na marginama društva. Možda je
ovaj interval potreban da pruži muškarcima malo užitka i zado- '
voljstva barem u jednom periodu njihovog života. Ali ovakav iđr
bčni život sasvim se prekida ulaženjem u brak. Da bi se oženio,
mladić mora posuditi novac i za vrijeme prvih nekoliko godina
braka za njega postoji samo jedan cilj, vratiti taj dug. Qn ne
smije previše uživati u svojoj ženi dok još duguje jedan dio novca
za nju. Kada je ta prva obaveza namirena, oni koji žele izbjeći
neuspjeh moraju se posvetiti zgrtanju bogatstva, te sada oni ptr
mažu u sklapanju drugih brakova; to je jedan od uvjeta da bi
postali važni i ugledni članovi zajednice. Sam brak je velikim đ r
jelom ekonomska stvar u kojoj ljubav i seksualni interesi igraju
malu ulogu. Odnos između muškarca i žene ostaje, što u ovim
uvjetima nije iznenađujuće, antagonističan, barem u prvih peU
naest godina braka. Tek kada počnu sklapati brakove za svoju
djecu i one o kojima se brinu u njihov odnos ulazi suradnja. Njn
hova snaga potpuno je posvećena, za njih najvažnijem cilju, us-1
pjehu, tako da su osobni motivi za ljubav, odanost, sklonost, ne-1
trpeljivost i mržnju ugušeni. Presudno je za razumijevanje ovog
187
sistema shvatiti da iako postoji malo ljubavi i nježnosti, isto je
tako malo destruktivnosti i okrutnosti. Cak i unutar ovog oštrog
rivalstva koje dominira u ovom društvu, ne teži se ponižavanju
drugih već održavanju vlastitog položaja. Okrutnost je relativno
odsutna. I, u stvari, oni koji ne postižu nikakav uspjeh, koji, da
tako kažemo, nisu uspjeli u životu, ostavljaju se na miru, ne pon
staju meta agresije. Rat nije isključen, ali se općenito smatra ner'
poželjnim, osim kao način sprečavanja mladića da čine zlodjela.
Dok su katkada ratovali da bi zarobili žene koje su iskorištavali
kao prostitutke, uglavnom su smatrali da rat poremećuje trgovi-1
nu i da nije put ka uspjehu. Za njih ideal nije bio ratni heroj, već
veoma poduzetan, uspješan, marljiv i staložen čovjek.
Njihove religiozne ideje jasno odražavaju ovaj sistem; religija
se ne temelji na nastojanju da se postigne ekstaza ili sjedinjenje
s prirodom, već ima isključivo praktične namjene: ugađanje dir
hovima sitnim formalnim darovima, utvrđivanje metoda otkrr
vanja razloga bolesti i nezgoda, te otklanjanje tih razloga.
Centar života u ovom sistemu je vlasništvo i uspjeh, glavna qr"
sesija je rad, a najveći je strah, strah od neuspjeha, a sve to dcr'
vodi do stvaranja napetosti i nemira. Ali važno je da unatoč ovoj
napetosti destruktivnost i neprijateljstvo nisu u velikoj mjeri dio
njihovog društvenog karaktera.
Ima nekoliko društava u sistemu grupe B kod kojih postoji
manje rivalstva i gdje vlasništvo ne igra toliku ulogu, ali ja sam
izabrao Manus jer taj primjer dozvoljava da jasnije ocrtamo razr'
like između individualističko-agresivne karakterne strukture i
okrutne i sadističke karakterne strukture u sistemu C.
DOBU (SISTEM Q
Stanovnici Dobu otoka (R. Benedict, 1934) dobar su primjer a- '
stema C. Iako se nalaze u blizini Trobriandskih otoka, tako dcr'
bro poznatih iz radova Malinovvskog, njihova okolina i karakter
sasvim su drugačiji. Dok Trobriandi žive na plodnim otocima, lćr
ganim životom u izobilju, Dobuanski otoci su vulkanski, s lrtr
lim površinama plodne zemlje i slabim mogućnostima za ribo- '
lov.
Dobuanci, međutim, svojim susjedima nisu poznati po siromaš- '
tvu, već po svojoj opasnosti. Mada nemaju poglavica, dobro su
organizirana grupa u obliku koncentričnih krugova unutar svtr
kog od kojih su dozvoljeni specifični oblici neprijateljstva. Osim
188
jedne matrilineame gmpacije, koja se zove snsn (»majčino mlije^
ko«), kod koje nailazimo na izvjesnu količinu suradnje i povjer-'
renja, u odnosima Dobuanaca vlada princip nepovjerenja prema
svakom, i svatko se smatra potencijalnim neprijateljem. Cak ni
brak ne smanjuje neprijateljstvo između dvije obitelji. Određeni
stupanj mira postiže se činjenicom da bračni par živi neko vim
jeme u selu muža, a neko u selu žene. Odnos između muža i žene
ispunjen je sumnjom i neprijateljstvom. Vjemost se ne očekuje,
i ni jedan Dobuanac neće priznati da su muž i žena ikada zajer-'
dno osim iz seksualnih razloga.
Dvije karakteristike glavne su osobine ovog sistema, važnost
privatnog vlasništva i zloćudna magija. Isključivost vlasništva je
kod njih karakterizirana oštrinom i bezobzimošću. Benedict za to
daje mnoge primjere. Posjedovanje vrta i mir koji u njemu a r'
vjek uživa cijene se do te mjere da je običaj da muž i žena ima-'
ju u njemu seksualne odnose. Nitko ne smije znati koliko dmgi
posjeduje. To je tajna kao da je ono što posjeduje ukradeno.
Isti osjećaj vlasništva vlada i s obzirom na posjedovanje čaroli-'
ja i vradžbina. Dobu posjeduju »čarolije za bolesti« koje ih iza-'
zivaju i liječe. Za svaku bolest postoji posebna čarolija. Bolest
se objašnjava isključivo kao rezultat loše upotrebe čarolija. M r
ki pojedinci posjeduju čaroliju koja potpuno kontrolira izazivar'
nje i liječenje neke bolesti. Takav monopol nad bolestima i lijeko--'
vima daje im dosta veliku moć. Citavim njihovim životom upr"
ravlja magija, jer bez nje nisu mogući rezultati ni u kom područ- '
ju, a čarobne formule i one koje nisu povezane s bolešću su
među najvažnijim predmetima privatnog vlasništva.
Citava egzistencija zasniva se na krvavom natjecateljstvu i
svaka prednost stječe se porazom rivala. Ali natjecanje nije, kao
u drugim sistemima, otvoreno, iskreno, već tajno i podmuklo.
Ideal dobrog i uspješnog čovjeka je onaj koji je uspio prevarom
maknuti drugog s njegovog položaja.
Vrlina koja se najviše cijeni i smatra najvećim uspjehom je
»wabuwabu«, sistem grubih običaja u kojima se naglašavaju vlan
stiti dobici na račun gubitaka drugoga. Vještina je stjecanje lič-'
nih koristi na račun drugoga. (Ovaj sistem sasvim je dErugačiji od
sistema trgovine koji se, barem u principu, temelji na pravednoj
razmjeni kojom obje strane dobivaju). Još karakterističnija za
ovaj sistem je njihova podlost. U svakodnevnim odnosima D r
buanac je uglađen i neiskreno prijazan. Kao što jedan čovjek ka-'
že: »Ako želimo ubiti čovjeka, mi mu pristupimo, jedemo, pijer-'
mo, spavamo, radimo i odmaramo se s njim, nekoliko mjeseci.
189
Čekamo povoljnu priliku, zovemo ga prijateljem«. (R. Benedict,
1934). Iz tih razloga, u slučajevima umorstva, koji nisu rijetki,
sumnja često pada na one koji su pokušali biti prijatelji sa žrtr
vom.
Osim posjedovanja materijalnih stvari njihove najstrastvenije
želje ispoljavaju se u seksu. Problem seksa je složen, ako imamo
na umu da oni inače nisu ljudi koji mogu uživati. Njihovi običaji
isključuju smijeh i smatraju ozbiljnost vrlinom. Jedan od njih
kaže: »U vrtovima mi se ne igramo, mi ne pjevamo, mi ne jod-
lamo, mi ne pričamo priče.« U stvari, Benedict izvještava o čo\- '
jeku koji čuči na rubu sela drugog plemena gdje ljudi plešu i s
prezirom odbija poziv da im se pridruži. »Moja žena bi rekla
da sam bio sretan.« (R. Benedict, 1934). Sreća je za njih strašan
tabu. Ipak, zajedno s ovom ozbiljnošću i tabuom na sreću i ak- '
tivnostima koje pružaju zadovoljstvo ide velika sloboda u seksu,
a seksualna strast i seksualne tehnike veoma se cijene. U stvari,
osnovna seksualna pouka kojom se djevojke pripremaju za brak
je da je najbolji način da zadrže muža da ga neprestano seksm
alno iscrpljuju.
Čini se da je, suprotno plemenu Zuni, seksualno zadovoljstvo
jedino zadovoljstvo i uzbuđenje koje Dobuanci sebi dozvoljava- '
ju. Međutim, kao što i možemo očekivati, njihova karakterna
struktura utječe na njihov seksualni život, te se čini da seksuaU
no zadovoljstvo pruža samo vrlo malo užitka i nije, ni u kom
smislu, osnova za toplije i prisnije odnose između muškaraca i
žena. Paradoksalno, oni su veoma licemjemi, i u ovom pogledu,
kao što Benedict napominje, čak poput puritanaca. Čini se da
upravo zato što su sreća i uživanje zabranjeni, seks poprima oso- '
binu nečeg lošeg, iako veoma poželjnog. Na taj način seksualna
strast može zaista služiti kao kompenzacija za neuživanje, kao
što može biti i izraz uživanja. Kod Dobuanaca, riječ je, svakako,
o ovom prvom.39
Sumirajući, Benedict kaže:
195
18. U sp. ta k o đ e r S. A n d re sk o g (1964), k o ji z a u z im a g le d iš te sličn o
o n o m u ovoj k n jiz i i o n o m d ru g ih p is a c a s p o m e n u tih u te k s tu .
O n c itir a v e o m a in te r e s a n tn u tv r d n ju k in e s k o g filo z o fa H a n Fei-
-tzua, iz o k o p e to g s to lje ć a p. n. e.: »L judi d a v n in e n is u o b ra đ iv a li
ze m lju , j e r im j e v o će i b ilje b ilo d o v o ljn o z a h r a n u . N iti su ž e n e
p re le , j e r im j e k rz n o p tic a i ž iv o tin ja b ilo d o v o ljn o z a o d je ću . I
b ez r a d a b ilo j e d o v o ljn o sv e g a z a ž iv o t, lju d i j e b ilo m a lo a z a lih a
d o v o ljn o , p a se lju d i n is u sv a đ ali. T a k o n is u p o s to ja le n iti v e lik e
n a g r a d e m ti v elik e k a z n e , v e ć su lju d i sa m i u p ra v lja li. Ali d a n a s
lju d i n e s m a tr a ju o b ite lj s p e t č la n o v a v e lik o m , a sv a k o d ije te
o p e t im a p e te ro d je ce i p r ije d je d o v e s m r ti m o ž e b iti d v a d e s e t i
p e t u n u č a d i. T o do v o d i d o to g a d a im a m n o g o lju d i a m a lo za lih a ,
p a čo v jek m o r a m n o g o r a d iti a u z v ra ć e n o m u j e v e o m a m a lo . T ak o
d o la zi do sv ađ e m e đ u lju d im a , i, ia k o se n a g r a d e u d v o s tr u č u ju a
k a z n e n a g o m ila v a ju , n e m o ž e se iz b je ć i m etež.« (C ita t iz J. J. L.
D u y v e n d a k a , 1928).
19. U ovoj an a liz i u g la v n o m slije d im V. G. C h ild e a (1936), G. C la rk a
(1969), S. C olea (1967), J. M e lla a rta (1967) i G. S m o llo v o r a z m a tr a n je
C h ilđ eo v o g g le d iš ta (1952). T a k o đ e r m i j e o d v e lik e k o r is ti b io
M u m fo rd o v p r is tu p ovoj te m i (1961, 1967).
20. To n e zn a č i d a su svi lo v ci b ili n o m a d i, a d a su p o ljo p riv re d n ic i
o s ta ja li n a je d n o m m je s tu . C h ild e sp o m in je n e k o lik o iz n im a k a .
21. C h ild e a su k r itiz ir a li d a n ije p o s v e tio d o v o ljn o p a ž n je slo ž e n o sti
n e o lits k o g ra z v o ja k a d a j e g o v o rio o » n e o litsk o j re v o lu c iji« . D o k
j e o v a k n t i k a o p ra v d a n a , is to v re m e n o se n e sm ije z a b o ra v iti, d a je
ta p r o m je n a u čo v jek o v u n a č in u p ro iz v o d n je ta k o te m e ljita , d a
izg led a, d a rije č r e v o lu c ija im a sv o je m je s to . U sp o re d i M u m fo r-
d ove p rim je d b e k o je u k a z u ju n a to d a sta v lja n je p o ljo p riv re d n o g
n a p r e tk a iz m eđ u 9000. i 7000. g. p. n. e. n ije sa sv im o p r a v d a n o s otr^
z iro m n a č in je n ic u d a se o v d je r a d i o p o s tu p n o m p r o c e s u k o ji se
o d v ija u n e k o lik o s ta d ija , m o ž d a p e t ili še st, k ro z m n o g o d u lji vre- '
m e n s k i p e rio d . (L. M u m fo rd , 1967). O n iz rič ito c itir a O. A m esa
(1939) i E. A n d e rs o n a (1952). P re p o ru č a m M u m fo rd o v u a n a liz u ne- '
o lits k e k u ltu r e s v a k o m e k o g a z a n im a d e ta ljn iji i te m e ljitiji p rik a z .
22. C hilde p r o š ir u je o v u te m u je d n o m v e o m a z a n im ljiv o m tv rd n jo m :
» K o m ad g line b io j e u p o tp u n o s ti p la s tič a n ; č o v je k g a j e m o g a o
m ije n ja ti k a k o j e h tio . K o d iz ra d e o ru đ a iz k a m e n a ili k o s ti b io
j e u v ije k o g ra n ič e n p r v o b itn im o b lik o m i v e lič in o m m a te r ija la ;
sa m o j e o d n je g a m o g a o o d u z e ti k o m a d ić e . T a k v a o g ra n ič e n ja n e
p o s to je k o d r a d a s g lin o m . K o m a d g lin e m o ž e o b n k o v a ti k a k o
želi; m o ž e sta ln o d o d a v a ti v iše i v iše b ez b o ja z n i d a će se raspa- '
sti. R a z m išlja ju ć i o 's tv a ra n ju ', slo b o d n a a k tiv n o s t lo n č a r a u
's tv a r a n ju fo rm e gdje j e p r ije n ije b ilo ', n e p r e s ta n o se o b ra ć a č o v
je k o v o j m is li; u s p o r e d b e iz B ib lije , o lo n č a rs k o m z a n a tu , ilu stri- '
r a ju ovu ideju.« (V. G. C h ild e, 1936.)
23. N a jd e ta ljn iji p rik a z C a ta l H u y u k a d a je a n tro p o lo g k o ji j e rukovo- '
d io is k o p a v a n jim a , J. M e lla a rt (1967).
24. U slije d e ć e m ć u p o v re m e n o u p o tr e b lja v a ti p o ja m » m a tric e n trič a n «
u m je s to m a tr ija r h a ln i, j e r ovaj p o s lje d n ji im p lic ira d a su že n e
v la d a le m u š k a rc im a , što j e , iz g led a , b ilo is tin a u n e k im slučajevi- '
m a — n a p r im je r, p r e m a M e lla a rtu , u H a c ila ru — ali v je ro ja tn o
196
n e u C a ta l H u y u k u , g d je j e ž e n a (m a jk a ) o č ito im a la d o m in a n tn u
u lo g u , ali n e d o m in ira ju ć u .
25. U sp . L. M u m fo rd o v o (1967) is tic a n je v a ž n o s ti s e k s u a ln o g e le m e n ta
k o d m n o g ih ž e n s k ih fig u ra ; o n j e sa sv im sig u rn o u p r a v u k a d to
n a g la š a v a . Iz g le d a d a taj s e k s u a ln i e le m e n t n ije p o s to ja o sa m o u
a n a to ls k o j n e o lits k o j k u ltu r i. Z a h tije v a li is tic a n je s e k s u a ln o s ti k o d
d r u g ih n e o lits k ih k u ltu r a d a m o d ific ira m o ili iz m ije n im o id e ju d a
su sve n e o lits k e k u ltu r e b ile m a tr ija r h a ln e , o tv o re n o j e p ita n je
k o je tr a ž i d a ljn ja is p itiv a n ja .
26. M a tr ija r h a ln a d r u š tv a v iše su p r o u č a v a li so v je tsk i z n a n s tv e n ic i
n e g o n jih o v i k o le g e n a Z a p a d u . R a z lo g to m e j e , m o r a m o p re tp o - '
s ta v iti, d a j e E n g e ls (1891) b io v e o m a im p r e s io n ir a n B a c h o fe n o v im
(1967; p rv i p u ta iz d a n i 1861) i M o rg a n o v im (1870) p ro n a la s c im a .
U sp . Z. A . A b ra m o v u (1967), k o ja g o v o ri o m a jc i-b o g in ji u n je n o j
d v o s tru k o j u lo z i g o s p o d a ric e d o m a i o g n jiš ta i s a m o s ta ln e gospo- '
d a ric e ž iv o tin ja , n a r o č ito d iv lja č i. V id i ta k o đ e r A. P. O k la d n ik o v a
(1972), s o v je tsk o g a n tro p o lo g a k o ji u k a z u je n a v e z u iz m e đ u m a tri- '
j a r h a t a i k u lta sm rti. U sp ., n a d a lje , A. M a rs h a c k o v u (1972) zanim - '
ljiv u d is k u s iju o p a le o lits k im b o g m ja m a ; o n d o v o d i b o g in je u v ez u
s M je se c o m i lu n a rn im k a le n d a ro m .
27. U sp . ta k o đ e r E. F ro m m (1934, 1970e).
28. T re b a sa m o u s p u t n a p o m e n u ti d a u m n o g im v iso k o ra z v ije n im
d r u š tv im a , k a o što j e b ilo fe u d a ln o d r u š tv o u s re d n je m v ije k u ,
č la n o v i u d r u ž e n ja je d n o g z a n im a n ja — k a o što j e c e h — n is u te- '
žili p o v e ć a n ju m a te r ija ln e d o b iti, v e ć z a d o v o lja v a n ju p o tr e b a tra- '
d ic io n a ln o g ž iv o tn o g s ta n d a rd a . C ak i sv ije st o to m e d a su čla n o v i
d r u š tv e n ih k la s a iz n a d n jih im a li n a ra s p o la g a n ju v iše n ije izazi- '
v a la u n jim a p o h le p u z a ovaj v iš a k p o tro š n je . B ili su z a d o v o ljn i
to k o m ž iv o ta p a z a n jih v e ć a p o tr o š n ja n ije b ila p o ž e ljn a . Is to
v rije d i i z a se lja k e . R a z lo g n jih o v ih p o b u n a u š e s n a e s to m sto lje ć u
n ije b ila ž e lja d a tr o š e is to o n o lik o k o lik o i sta le ž i iz n a d n jih , v eć
su h tje li o sn o v u z a d o s to ja n s tv e n u lju d s k u e g z iste n c iju , i tra ž ili
is p u n je n je tr a d ic io n a ln ih o b a v e z a k o je su z e m ljo v la sn ic i im a li pre- '
m a n jim a .
29. O vo je C h ild eo v p o ja m (1936), a M u m fo rd k r itiz ir a n je g o v u upo- '
tr e b u (1967).
30. C h ild e s u g e rir a d a j e , k a d a se p o ja v ila p o tr e b a z a v iš e z e m lje , sta- '
r ije n a s e lje n ik e tr e b a lo ili o d s tr a n iti, ili z a m ije n iti, ili j e n jim a
d o m in ira la g ru p a k o ja j e z a u z e la n jih o v t e r i to r i j, te d a se n e k a
v r s t r a to v a n ja m o r a la v o d iti p r ije n e g o j e u r b a n a re v o lu c ija b ila
u p o tp u n o s ti z a v rše n a . Ali o n p r iz n a je d a se to n e m o ž e u s tv r d iti
a rh e o lo š k im d o k a z im a . O n s to g a z a u z im a s ta v d a se u ra z d o b lju
p r ije u r b a n e re v o lu c ije , p o s lije 6000. g o d in e p. n. e., » m o ra p r ih v a titi
ra to v a n je , ia k o u m a lim ra z m je r im a i u m a h o v ito m i is p re k id a n o m
o b lik u « . (V. G. C h ild e, 1936). U sv a k o m slu č a ju , sve do ra z v o ja
g ra d a -d rž a v e s n je g o v im k r a lje v im a i h ije r a r h ijo m , k rv a v i osva- '
j a č k i r a to v i n is u b ili p e r m a n e n tn a in s titu c ija .
31. O o v o m s ta ja liš tu g o v o rit ć e m o p o d ro b n ije u je d a n a e s to m poglav- '
lju.
197
32. T o j e v iše n eg o slu č a jn o s t; o n o p ro iz la z i iz n a š e z a je d n ič k e osnov- '
n e p o z ic ije , n a g la š a v a n ja fu n d a m e n tn e ra z lik e iz m e đ u o n o g što je
u slu ž b i ž iv o ta i o n o g a što g u ši živ o t.
33. Z elim iz ra z iti sv o ju z a h v a ln o s t p re m in u lo m R a lp h u L in to n u , s ko- '
j i m sa m n a S v e u č ilištu Y ale, 1948. i 1949. g o d in e , d rž a o s e m in a r o
k a r a k te r n o j s tr u k tu r i p r im itiv n ih d r u š ta v a , z a o n o što sa m k ro z te
s e m in a re i k ro z m n o g e ra z g o v o re o d n je g a n a u č io . T a k o đ e r ž e lim
iz ra z iti z a h v a ln o s t G eo rg u P. M u rd o c k u , k o ji j e su d je lo v a o u tim
s e m in a rim a , z a n je g o v p o tic a j ia k o su n a š a sh v a ć a n ja o s ta la v e o m a
ra z lič ita .
34. Z u n i, D o b u , K vvakiutl.
35. A ra p e š, G re n la n d s k i E s k im i, B a c h ig a , Ifu g a o , K v v ak iu tl, M a n u s,
Iro k e z i, O jib w a, S a m o a n c i, Zufii, B a th o n g a , D a k o ta , M a o ri.
36. T asm an ij an ci, A ra n d a , S a m o a n c i, S e m a n g i, T o d a se , K o z a c i, A in u i,
P o la rn i E sk im i, E laida, Crovv, Iro k e z i, E lopi, A zte k i, In k a , W ito to si,
N a m a E lo tte n to ti i G an d a. (U o v o m k o n te k s tu n is a m r a z m a tr a o
n je g o v o p is A z te k a i I n k a j e r su to b ila v iso k o ra z v ije n a i slo ž e n a
d r u š tv a p a p r e m a to m e n e b i b ila p r ik la d n a z a o v a k v o k r a tk o
isp itiv a n je .)
37. M b u tu .
38. R. B e n e d ic t i M . M e ad su o b a d v ije o p isa le Zufii i K w a k iu tl; M .
M e ad i G. P. M u rd o c k su o b o je o p isa li Iro k e z e i S a m o a n c e ; o n i
su o v d je r a z m a tr a n i sa m o je d n o m . M e đ u p r im itiv n im lo v c im a k o je
j e o p isa o E. R. S erv ice (1966), o v d je su r a z m a tr a n i S e m a n g i, Eski- '
m i i A u stra lc i. S em a n g i i E s k im i s p a d a ju u sis te m A , A u s tra lc i u
B . Elopi n is a m k la s ific ira o j e r j e s tr u k tu r a n jih o v o g s is te m a ta k v a
d a n e d o z v o lja v a ju k la sifik a c iju . O ni p o s je d u ju m n o g a o b ilje ž ja
k o ja b i ih s ta v ila u sis te m A , ali n jih o v a a g re s iv n o s t k a z u je d a bi
o n i m o g li p r ip a d a ti sis te m u B (U sp. D . E g g a n , 1943.)
39. O vo p r e tje r a n o n a g la š a v a n je se k sa k o d lju d i k o ji in a č e n e z n a ju
u ž iv a ti m o ž e se p r im ije titi u d a n a š n je m z a p a d n o m d r u š tv u m e đ u
» sw in g e rim a« , k o ji p r a k tic ir a ju g ru p n i se k s, a k o jim a j e k ra jn je
d o s a d n o i n e s re tn i su, i o b ič n im lju d im a k o ji se d rž e se k su a ln o g
z a d o v o ljs tv a k a o je d in e p r o m je n e o d s ta ln e d o sa d e i u sa m lje n o - '
sti. T o se, m o ž d a, m n o g o n e ra z lik u je o d o n ih d ije lo v a p o tro š a č k o g
d ru š tv a , u k lju č u ju ć i i m n o g e č la n o v e m la đ e g e n e ra c ije , z a k o je je
s e k s u a ln a p o tr o š n ja o s lo b o đ e n a r e s tr ik c ija i z a k o je j e se k s (k ao
i d ro g a ) je d in o o slo b o đ e n je o d in a č e d o sa d n o g i p o tiš te n o g men- '
ta ln o g stan j a.
40. S. P a lm e r (1955) je isp itiv a o a g re s iv n o s t m e đ u p r im itiv n im naro- '
d im a p ro u č a v a n je m u č e s ta lo s ti u m o r s tv a i s a m o u b o js tv a k o d
č e tr d e s e t n e p is m e n ih d ru š ta v a . S v rs ta o j e u m o r s tv a i sam o u b o j- '
stv a u d e s tru k tiv n a d je la i u s p o re d io n jih o v u u č e s ta lo s t k o d o v ih
č e tr d e s e t d ru š ta v a . M e đ u o n im a k o je j e p ro u č a v a o , b ila j e je d n a
g ru p a s v e o m a n is k im in d e k so m d e s tru k tiv n o s ti (0— 5); u ovoj
g ru p i n a la z i se o sa m k u ltu ra . K o d je d n e j e g ru p e p o s to ja o sre d n ji
stu p a n j d e s tru k tiv n o s ti (6— 15); u ovoj g ru p i n a la z i se č e tr n a e s t
d ru š ta v a . J e d n a j e g ru p a im a la v e o m a v iso k i stu p a n j d e s tru k tiv - '
n o s ti (16— 24); u ovoj g ru p i n a la z i se o s a m n a e s t k u ltu r a . A ko zbro- '
jim o n is k u l s re d n ju a g re siv n o st, d o b ije m o d v a d e se t i d v ije kul- '
tu r e s n is k im i sre d n jim stu p n je m a g re s iv n o s ti, n a s u p r o t osam- '
198
n a e s t s v is o k im s tu p n je m a g re siv n o sti. I a k o je ovaj p o s to ta k ver'
o m a a g re s iv n ih d r u š ta v a v iši o d o n o g d o k o je g sa m d o ša o j a u
m o m is p itiv a n ju tr id e s e t p r im itiv n ih k u ltu r a , ip a k P a lm e ro v o ispi- ■
tiv a n je n e p o tv r đ u je te z u o e k s tre m n o j a g re s iv n o s ti p rim itiv n ih
n a ro d a .
41. M . R. D av ie (1929), n a p r im je r, iz n o si m n o š tv o m a te r ija la o prim i- '
tiv n o j d e s tr u k tiv n o s ti i m u č e n ju . U sp. ta k o đ e r Q. W rig h ta (1965)
o ra to v a n ju u civ iliz ac iji.
42. B la n c u k a z u je n a d io n iz ijs k e m is te r ije s ta re G rč k e i p iše : »I ko- '
n a č n o , m o ž d a n ije b e z n a č a jn o p r im ije titi d a sv. P a v a o u svojoj
p o s la n ic i K o rin ć a n im a n a g la š a v a s n a r o č ito m ž e s tin o m m o tiv
s tv a rn e p r is u tn o s t i K ris to v e k rv i i tije la u e u h a r is tijs k o m ritu a lu ,
k o ji j e b io v a ž a n u šire n ju i p r ih v a ć a n ju k r š ć a n s tv a i n je g o v o g
g la v n o g r itu a la u G rč k o j, gdje j e tr a d ic ija d io n iz ijs k o g sim b o lič k o g
r itu a la b ila n a r o č ito č v r s ta i in te n z iv n o se d o ziv ljav ala.« (A. C.
B la n c , 1961).