Professional Documents
Culture Documents
Kemp Primer Kosta Bunusevac
Kemp Primer Kosta Bunusevac
Postoji dosta pojava i stvari koje nemaju ime, ili čak imaju ime ali nikada nisu bile
opisane. Jedna od takvih je svakako i senzibilitet koji je nepogrešivo moderan, poput neke vrste
sofisticiranosti, koja se opet teško naziva i sofisticiranošću a objedinjena je kultnim
imenom-,kemp.
Kemp je pobeda estetskog nad moralnim gde svet posmatramo isključivo kao estetski
fenomen, ne u smislu lepote istog već pre njegove stilizacije. U kempu je stil taj koji dominira
nad sadržajem. Svesno je površan i kao takav ezoteričan je, namenjen manjem broju osoba.
Govorićemo o kemp ličnosti-magu ili urbanom samuraj, idolu svakako, Kosti Bunuševcu.
Bunuševac je uprkos svima i svemu bio ali i ostao kako bez prethodnika tako i bez sledbenika. U
pitanju je ličnost koja je više nalik na ikonopisca 21. veka. Odatle je i njegovo pojmanje estetike
jedini pravi umetnički nadrealizam, a on poslednji heroj kako elitnog tako i estetskog.
Izvor: 
Njegovo prezime Bunuševac nije vezano samo za porodicu umetnika, već je u periodu
vladavine dinastije Obrenović većina žitelja njegovog sela, koje je sada praktično predgrađe
Vranja, nosilo prezime Bunuševac. Rođen je 1948. godine u Splitu. Akademiju likovnih
umetnosti u Beogradu, odsek slikarstvo, završio je 1971. godine u klasi prof. Stojana Celica.
Ovaj veoma svestan umetnik ostvario je brojne samostalne i grupne izložbe kako u zemlji tako i
u inostranstvu. Umetnost Koste Bunuševca višestuko je orijentisana, kroz teatar, dizajn,
marketing, muziku, arhitekturu, glumu na filmu, pozorište ali i televiziju. Radio je kao profesor
na Akademiji lepih umetnosti od 1999. do 2007. godine. Idejni je tvorac TV emisija “Beograd
noću” i “Oliver Mandić”. Autor je znaka Vojvođanske banke.
Bunuševac je slikar, crtač, dizajner, performer, promoter, demijurg, zapravo „one man
show“, koji uz još dve tri ličnosti, postaje centar svih, ne samo underground već i okupljanja
vertikalnog Beograda sedamdesetih i osamdesetih čiji duh je sazrevao u spektakularnim
izazovima i iluminacijama ovog umetnika.
Naposletku, kako kemp nije ideja već senzibilitet, kao što smo već i naveli, potrebno je
istaći da za razliku od recimo kiča, nije reč o ukusu već o stilu. Kič predstavlja praktočno
promašaj. Sitan je i nizak, dok je kemp grandiozan i glamurozan. Kemp se bavi načinima
izvođenja a kič samim delom i nesvestan odsustva ukusa, dok je kemp poprilično smišljen I
prostudiran. Zapravo, iako fluidan i neuhvatljiv, termin-kemp je bio i ostao živ i u upotrebi.