Professional Documents
Culture Documents
Julia Quinn - 1 Kad Je Bio Grešan
Julia Quinn - 1 Kad Je Bio Grešan
knjiga sedamdesetsedma
Naslov izvornika
When He Was Wicked
Nakladnik
Mozaik knjiga
Za nakladnika
Bojan Vidmar
Glavni urednik
Zoran Maljković
Urednik
Zoran Maljković
Grafički urednik
Ivica Jandrijević
Oblikovanje naslovnice
Marija Morić
Ilustracija na naslovnici
© Lee Avison / Trevillion Images
Tisak
Denona, Zagreb, siječanj 2018.
S engleskog preveo
MARIN POPOVIĆ
Mozaik knjiga
ZAHVALE
Bilo je mračno, a ona nije uspijevala usnuti. Kuća je bila prokleto hladna, a
najgore od svega bilo je to što je za sve bila sama kriva.
U redu, tmina nije bila njezina krivica. Francesca je bila poprilično sigurna
kako ne može preuzeti krivnju za to. Noć je, na kraju krajeva, bila noć, a bilo bi
previše bahato vjerovati da zalasci sunca imaju ikakve veze s njom
osobno. Međutim, bila je kriva što kućanstvu nije ostavljeno dovoljno vremena da
se pripremi za njezin dolazak. Zaboravila je poslati poruku kako planira doći u
London mjesec dana ranije, a posljedica je bila ta da je kuću Kilmartin i dalje
održavalo samo osnovno osoblje, a zalihe ugljena i voštanih svijeća bile su opasno
oskudne.
Sutra će biti bolje, nakon što kućepaziteljica i batler poharaju trgovine u ulici
Bond, no trenutno je Francesca drhtala u krevetu. Dan je bio ogavno studen, a
naleti snažnog vjetra učinili su ga hladnijim nego je bilo uobičajeno za
početak ožujka. Kućepaziteljica je htjela sav raspoloživi ugljen dostaviti u
Francescinu odaju, no grofica ili ne, Francesca nije mogla dopustiti da se ostatak
kućanstva smrzava radi njezine ugode. Uostalom, grofičina je spavaća odaja bila
golema i bilo ju je teško propisno zagrijati ukoliko i ostatak kućanstva nije bio
topao.
Knjižnica. Tako je. Bila je malena i udobna, a ako Francesca zatvori vrata za
sobom, plamen kamina učinit će prostoriju toplom i ugodnom. Uostalom, tamo je
bio i otoman na koji je mogla leći. Bio je malen, no ni ona nije bila krupna,
a posve sigurno nije moglo biti neugodnije od smrzavanja do smrti u njezinoj
odaji.
Donijevši odluku, Francesca je skočila iz kreveta pa jurnula kroz hladan
noćni zrak do svojeg ogrtača koji je ležao prebačen preko naslona stolice. Nije bio
ni približno dovoljno topao – Francesca jednostavno nije mislila da će joj
trebati toplija odjeća – no bilo je to bolje od ničega, a ona je stoički pomislila kako
nije baš u poziciji da bude pretjerano izbirljiva, posebice stoga jer od hladnoće nije
osjećala nožne prste.
Dok je jurila niz stubište, njezine su debele vunene čarape proklizavale po
ulaštenim stubama. Posrnula je preko zadnje dvije, nasreću se dočekavši na noge,
pa potrčala preko tepih staze do knjižnice.
- Vatra, vatra, vatra – mrmljala je sama sebi. Pozvat će nekoga čim se
domogne knjižnice. Vatra će se rasplamsati u tren oka. Vratit će joj se osjet u nos,
a iz vršaka prstiju će se povući nezdravo plavetnilo, a...
Gurnula je vrata.
Iz njezinih usta polomio se glasan vrisak. U kaminu je već plamtjela vatra, a
pokraj rešetke je stajao muškarac grijući dlanove.
Francesca je sumanuto posegnula za nečime – bilo čime što bi moglo poslužiti
kao oružje.
No tada se on okrenuo.
- Michaele?
olim?
Šokirala ga je. Čak je i zamuckivao. Nije mu to rekla kako bi izmamila
ovakvu reakciju, no sada kada ga je gledala kako sjedi, usta
razjapljenih u iznenađenju, nije mogla barem malo ne uživati u
trenutku.
- Želim dijete – rekla je slegnuvši ramenima. - Zar je to toliko iznenađujuće?
Njegove su se usne stale pomicati prije nego su konačno proizvele zvuk. -
Pa... ne... ali...
- Dvadeset šest mi je.
- Znam koliko ti je godina – odgovorio je pomalo zajedljivo.
- Napunit ću dvadeset sedam krajem travnja. Ne mislim da je tako čudno što
želim imati dijete.
Oči su mu se još uvijek doimale omamljenima od iznenađenja. - Ne, naravno
da ne, ali...
- I zaista se nisam dužna opravdavati tebi.
- Nisam to ni tražio od tebe – uzvratio je, promatrajući je kao da joj je
odnekud niknula druga glava.
- Žao mi je – promrmljala je. - Preburno sam reagirala.
Nije odgovorio, što ju je razdražilo. Trebao joj je barem proturječiti, najmanje
to. Ne bi to bilo iskreno, no bilo bi primjereno i pristojno od njega.
Konačno je, kad je tišina postala nepodnošljivom, procijedila: - Mnoge žene
žele djecu.
- Svakako – rekao je, gotovo ispljunuvši riječ. - Naravno... Ali... ne misliš li
kako bi najprije trebala pronaći muža?
- Naravno. – Prostrijelila ga je srditim pogledom. - Što misliš radi čega sam
se vratila u London ovako rano?
Pogledao ju je tupim pogledom.
- Nadam se pronaći supruga – rekla je obrativši mu se kao da je zaostao.
- Kako romantično od tebe – promrmljao je.
Namrštila je usnice. - Stvari su takve kakve jesu. Bilo bi najbolje da se
navikneš na to, za vlastito dobro. Neće proći dugo prije nego dame počnu o tebi
govoriti na isti taj način.
Ignorirao je drugi dio njezine izjave. - Imaš li nekog prikladnog gospodina na
umu?
Odmahnula je glavom. - Još ne, no pretpostavljam kako će se netko pojaviti
kad počnem tražiti. – Pokušavala je zvučati opušteno, no u stvarnosti je njezin
glas gubio i na sigurnosti i na snazi. - Sigurna sam kako moja braća imaju
neoženjene prijatelje – konačno je procijedila.
Uputio joj je pogled, a potom se pogrbio i zagledao u vodu.
- Šokirala sam te – rekla je.
- Pa... jesi.
- Inače bi mi to pričinilo veliko zadovoljstvo – rekla je razvukavši usne u
ironičan osmijeh.
Nije odgovorio, ali je jedva primjetno zakolutao očima.
- Ne mogu zauvijek oplakivati Johna – nastavila je. - To jest, mogu, i hoću,
ali... – Zaustavila se, ljuta na sebe jer se dovela na rub suza. - A najgore od svega
je spoznaja da možda i ne mogu imati djecu. Trebale su mi dvije godine
da zanesem s Johnom, a potom sam i to upropastila.
- Francesca – usprotivio se odlučno - ne smiješ sebe kriviti za ono što se
dogodilo.
Gorko se nasmijala. - Možeš li to zamisliti? Da se udam za nekoga samo kako
bih dobila dijete, a onda ga ne uspijem dobiti?
- Takvo se što stalno događa – rekao je nježno.
Bila je to istina, no nije se od nje osjećala bolje. Imala je mogućnost izbora.
Nije se bila primorana udati, mogla je ostati udovicom – i blaženo neovisnom – a
njezine bi materijalne potrebe svejedno bile zadovoljene. Ako se uda – ne, kada se
uda – morala se mentalno priviknuti na tu pomisao – to neće biti iz ljubavi.
Njezin brak neće biti poput onog kojeg je imala s Johnom, takvu je ljubav
jednostavno bilo nemoguće pronaći dvaput tijekom jednog životnog vijeka.
Udat će se radi djeteta, a nije bilo nikakvog jamstva kako će ga uistinu i
dobiti.
- Francesca?
Nije gledala u njega, samo je sjedila i treptala očima, očajnički pokušavajući
ignorirati suze koje su se skupljale u krajičcima njezinih očiju.
Michael joj je pružio rupčić, no ona se pretvarala kako ne primjećuje njegovu
gestu. Ako primi rupčić, slomit će se i zaplakati. Ništa je više neće moći
zaustaviti.
- Moram nastaviti sa životom – rekla je prkosno. - Moram. Johna više nema,
a ja...
A onda se zbilo nešto posve čudno. Iako čudno nije bila baš prava riječ kojom
bi se to opisalo. Možda šokantno, ili nečuveno, a možda i nije bilo riječi kojom bi
se opisalo iznenađenje te vrste, iznenađenje kakvo čovjeku zaustavlja otkucaje
srca, ostavljajući ga nepokretnim, bez daha.
Okrenula se prema njemu. Nije to trebalo biti ništa neuobičajeno. Sigurno se
okrenula prema njemu stotine... ne, tisuće puta. Možda je protekle četiri godine
proveo u Indiji, no svejedno je još uvijek poznavala njegovo lice, a poznavala je i
njegov osmijeh. Zapravo, znala je sve u vezi njega...
Samo što je ovog puta sve bilo drugačije. Okrenula se prema njemu, ne
očekujući da se i on već okrenuo prema njoj. A nije očekivala ni da će joj biti tako
blizu da će uzmoći vidjeti sićušne mrlje boje ugljena u njegovim šarenicama.
No ponajmanje je od svega očekivala da će se njezin pogled spustiti na
njegove usne. Bile su pune, i sočne, i lijepo oblikovane. Poznavala je njihov oblik
kao da su njezine vlastite, no nikada se prije nije uistinu zagledala u njih i
primijetila kako im boja nije jednolika, ni kako je krivulja njegove donje usnice
uistinu senzualna, ni...
Osovila se na noge. Tako hitro da je gotovo izgubila ravnotežu. - Moram ići –
rekla je iznenađena jer joj glas zvuči poput njezina, a ne poput glasa nekog
bizarnog demona. - Imam dogovor. Potpuno sam to smetnula s uma.
- Naravno – rekao je ustavši i sam.
- Kod krojačke – dodala je, kao da će detalji njezinu laž učiniti uvjerljivijom. -
Sva je moja odjeća polukorotničkih boja.
Kimnuo je glavom. - Te ti boje nikako ne pristaju.
- Lijepo od tebe što si to istaknuo – rekla je zlovoljno.
- Trebala bi nositi plavo – rekao je.
Nervozno je kimnula glavom, još uvijek zbunjena i uznemirena.
- Jesi li dobro? – upitao je.
- Izvrsno – ispljunula je. Potom je, svjesna kako njezin ton nikoga ne bi
zavarao, dodala pažljivije kontrolirajući svoj glas: - U redu sam. Uvjeravam te.
Samo mrzim kasniti. – Bila je to istina, a on je to dobro znao pa se nadala kako će
prihvatiti izliku kao objašnjenje njezine otresitosti.
- U redu – odgovorio je uljudno, a Francesca je nastavila čavrljati cijelim
putem natrag do broja pet. Morala je održati prikladnu fasadu, pomislila je
panično. Nije mogla dopustiti da on nasluti što se uistinu odigralo u njezinoj
nutrini na toj klupi pokraj jezera.
Bila je svjesna, naravno, kako je Michael pristao, čak i više od toga. No,
radilo se o podosta apstraktnoj spoznaji. Michael je bio naočit, baš onako kako je
njezin brat Benedict bio visok, ili onako kako je njezina majka imala lijepe oči.
Ali iznenada... Ali sada...
Pogledala ga je i zamijetila nešto posve novo.
Ugledala je muškarca.
A prizor ju je nasmrt preplašio.
Sljedećeg se jutra Michael osjećao ponešto svježije, a iako nije baš bio onaj stari,
svakako je izgledao bolje nego protekle noći. Francesca je, užasnuto je shvatio, još
uvijek sjedila na drvenoj stolici pokraj njegova kreveta, glave naherene u
stranu kao da je pod utjecajem alkohola. Činilo se da trpi neugodu na svaki
mogući način na koji je jedno tijelo moglo trpjeti, od načina na koji je sjedila na
stolići do neprirodnog kuta njezina vrata te neobične spirale koju je opisivao
njezin torzo.
No spavala je. Čak i hrkala, što mu je bilo simpatično. Nikad nije mislio da
hrče, a nažalost, zamišljao ju je usnulu i previše puta.
Valjda je bilo previše nadati se kako će uspjeti svoju bolest zatajiti od nje;
predobro je opažala stvari i sasvim je sigurno bila i previše znatiželjna. A iako bi
mu bilo draže da ne mora strepiti zbog njega, morao je priznati kako mu je
njezino prisustvo pružalo utjehu protekle noći. Nije trebalo tako biti, nije to
trebao dopustiti, ali nije si mogao pomoći.
Začuo je njezino meškoljenje pa se okrenuo na bok kako bi je bolje promotrio.
Nikada je nije vidio kako se budi, shvatio je. Nije bio siguran zašto mu se to
učinilo neobičnim, nije da je ranije imao prilike prisustvovati drugim privatnim
trenucima njezina života. Možda radi toga što u svim svojim sanjarenjima, u svim
svojim maštarijama, nikada nije zamišljao baš ovo – potmulo grgljanje iz dubine
njezina grla dok je mijenjala položaj, slabašni uzdah dok je zijevala, čak ni nježni
ples njezinih vjeđa kad je zatreptala očima, otvarajući ih.
Bila je prekrasna.
Znao je to, naravno. Znao je to godinama, no nikada prije nije to osjetio tako
intenzivno, tako duboko u svojim kostima.
Nije se radilo o njezinoj kosi, tom bujnom, kestenjastom valu koji je tako
rijetko imao prilike vidjeti raspušten. Nije se radilo čak ni o njezinim očima koje
su zračile takvim plavetnilom da su tjerale muškarce da joj pišu poeziju –
nešto što je Johna uvijek zabavljalo. Nije se radilo čak ni o obliku njezina lica niti
o strukturi njezinih kostiju; da je tome tako, bio bi opsjednut ljupkošću svih
Bridgertonovih djevojaka jer su, barem vanjštinom, nalikovale jedna drugoj kao
jaje jajetu.
Radilo se o nečemu u načinu na koji se kreće.
Nečemu u načinu na koji diše.
Nečemu u samoj njezinoj suštini.
A on je bio uvjeren kako je nikada neće uspjeti preboljeti.
- Michaele – promrmljala je trljajući snene oči.
- Dobro jutro – odgovorio je u nadi da će hrapavost njegova glasa pripisati
iscrpljenosti.
- Izgledaš bolje.
- Osjećam se bolje.
Progutala je slinu zaustavivši se na trenutak prije nego je rekla: - Navikao si
na ovo.
Kimnuo je glavom. - Bilo bi pretjerano tvrditi kako mi bolest ne smeta, ali da,
navikao sam se. Znam što mi je činiti.
- Koliko dugo će se ovo nastaviti?
- Teško je reći. Groznica će me tresti svaki drugi dan dok jednostavno ne...
prestane. Sigurno tjedan, možda dva. Tri ako baš ne budem imao sreće.
- A potom?
Slegnuo je ramenima. - Potom čekanje i nada da se više nikada neće ponoviti.
- Zar je i to moguće? – Uspravila se na stolici. - Da se jednostavno nikad ne
vrati?
- Neobična je to i hirovita bolest.
Oči su joj se skupile u ljutnji. - Da se nisi usudio reći da je poput žene.
- Nije mi ni palo na pamet dok ti to nisi spomenula.
Njezine su se usne vidno namrštile, a potom opustile prije nego je upitala. -
Koliko je prošlo od tvog posljednjeg... – Trepnula je. - Kako ih uopće nazivaš?
Slegnuo je ramenima. - Nazivam ih napadima. Svakako se doimaju poput
napada. Prošlo je nekoliko mjeseci.
- Pa, to je dobro! – Uhvatila je donju usnicu zubima. - Nije li?
- S obzirom na to da su između pretposljednjeg i posljednjeg prošla tri
mjeseca, da, rekao bih da je dobro.
- Koliko se to puta ukupno zbilo?
- Ovo je bio treći put. Sve u svemu, nije loše u usporedbi s onime čemu sam
svjedočio.
- Zar bih trebala pronaći utjehu u tome?
- Ja je nalazim – odgovorio je. - Poput uzornog kršćanina kakav jesam.
Iznenada je posegnula dlanom prema njemu i dodirnula mu čelo. - Mnogo si
hladniji – primijetila je.
- Da, obično je tako. Radi se o izrazito dosljednoj bolesti, barem jednom kad si
između epizoda. Bilo bi lijepo kad bih znao kada će napad početi.
- Zar će te sutra uistinu obuzeti groznica? Tek tako?
- Tek tako – potvrdio je.
Činilo se kako na trenutak razmišlja o izrečenom, rekavši potom: - Nećeš ovo
moći sakriti od svoje obitelji.
Pokušao se uspraviti u krevetu. - Zaboga Francesca, nemoj mi reći da moja
majka i...
- Trebale bi pristići svakog dana – prekinula ga je. - Kada sam napuštala
Škotsku, rekle su da će krenuti za mnom za tjedan dana, a poznajući Janet,
zapravo je namjeravala krenuti za tri dana. Zar zaista misliš kako neće
primijetiti da si prigodno...
- Nimalo prigodno – prekinuo ju je grubo.
- Kako god – odgovorila je oštro. - Zar zaista misliš kako neće primijetiti da si
nasmrt bolestan svako drugog dana? Zaboga Michaele, poštuj njihovu
inteligenciju, barem malo.
- U redu – rekao je klonuvši natrag na jastuke. - Ali samo njima. Ne želim
postati londonskom nakazom.
- Nisi baš prva osoba zaražena malarijom.
- Ne želim ničije sažaljenje – bio je odrješit. - Ponajmanje tvoje.
Ustuknula je kao da ju je ošamario, a on se osjetio poput magarčine.
- Oprosti mi – rekao je. - To nije zazvučalo kako sam htio.
Prostrijelila ga je pogledom.
- Ne želim tvoje sažaljenje – rekao je pokajnički - no tvoja briga i dobre želje
itekako su dobrodošli.
Njezine su oči izbjegavale njegove, no bilo mu je jasno kako ona pokušava
odlučiti može li mu vjerovati.
- Iskren sam – rekao je mlitavo, nemavši više energije kojom bi prikrio
iscrpljenost u svojem glasu. - Drago mi je što si bila uz mene. Već sam to prošao.
Uputila mu je oštar pogled kojim kao da mu je postavljala pitanje, no koliko
god se trudio, nije uspijevao dokučiti koje bi to pitanje moglo biti.
- Već sam to prošao – ponovio je - a ovog je puta bilo... drugačije. Bolje. Lakše.
– Ispustio je dugačak izdah, osjetivši olakšanje jer je pronašao pravu riječ. -
Lakše. Bilo je lakše.
- Oh. – Promeškoljila se na svojoj stolici. - Drago... mi je.
Na trenutak je skrenuo pogled prema prozorima. Bili su prevučeni debelim
zastorima, no uspio je nazrijeti zrake sunca koje su se probijale uz rubove
tkanine. - Neće li tvoja majka biti zabrinuta za tebe?
- Oh, ne! – zajaukala je Francesca, skočivši na noge tako munjevito da je
dlanom udarila o noćni ormarić. - Jao, jao, jao.
- Jesi li dobro? – upitao je Michael više iz pristojnosti jer je bilo jasno kako se
nije ozbiljnije ozlijedila.
- Oh... – Mahala je dlanom pokušavajući odagnati bol. - Zaboravila sam na
svoju majku. Očekivala je moj povratak sinoć.
- Nisi li joj poslala poruku?
- Jesam – odgovorila je. - Rekla sam joj da si bolestan, ali ona je odgovorila da
će svratiti ujutro kako bi ponudila svoju pomoć. Koliko je sati? Posjeduješ li sat?
Naravno da imaš sat. – Mahnito se okrenula prema malom uokvirenom
satu ponad kamina.
Nekoć je to bila Johnova soba i u mnogočemu je još uvijek to bila. Naravno da
je znala gdje se sat nalazi.
- Tek je osam – rekla je izdahnuvši s olakšanjem. - Majka nikad ne ustaje
prije devet, osim ako se ne radi o nečem hitnom, a valjda neće ovo smatrati
vrijednim ranijeg ustajanja. Pokušala sam zvučati staloženo u poruci koju sam joj
poslala.
Poznajući Francescu, poruka je bila sročena sabranošću i mirnoćom po
kojima je bila poznata. Michael se osmjehnuo. Vjerojatno je lagala i rekla da je
unajmila medicinsku sestru.
- Nema potrebe za panikom – rekao je.
Okrenula se prema njemu uzrujana pogleda. - Rekao si kako ne želiš da itko
dozna da imaš malariju.
Njegove su se usne razdvojile. Nikada nije mislio da će joj njegove želje biti
tako važne. - Zatajila bi to od svoje majke? - upitao je nježno.
- Naravno. Na tebi je da joj kažeš, ne na meni.
Bilo je doista dirljivo, nježno, čak i...
- Mislim da si potpuno lud – oštro je dodala.
Pa, možda nježno i nije baš najbolji izbor riječi.
- Ali poštovat ću tvoje želje. – Položila je dlanove na svoje bokove pa mu
uputila pogled koji se moglo opisati jedino kao ljutnju. - Kako možeš i pomisliti da
bih postupila drugačije?
- Nemam pojma – promrmljao je.
- Zaista, Michaele – progunđala je. - Ne znam koji ti je vrag.
- Močvarni zrak – pokušao se našaliti.
Prostrijelila ga je pogledom. Pogledom koji je govorio više od riječi.
- Vraćam se majci – rekla je navukavši svoje kratke sive čizme. - Ako to ne
učinim, možeš biti siguran da će se pojaviti ovdje, vodeći za sobom sve liječničke
Kraljevskog liječničkog zbora.
Podigao je obrvu. - Je li to običavala činiti svaki put kad bi se ti razboljela?
Ispustila je svu svoju iritaciju uz slabašan zvuk koji je bio napola frktanje, a
napola gunđanje. - Uskoro ću se vratiti. Nemoj nikamo otići.
Podigao je dlanove, ponešto sarkastično pokazujući na svoju bolesničku
postelju.
- Pa, od tebe me ni to ne bi začudilo – promrmljala je.
- Dirljiva je tvoja vjera u moju nadljudsku snagu.
Zaustavila se na vratima. - Kunem se, Michaele, ti si najiritantniji smrtno
bolesni pacijent kojeg sam ikad upoznala.
- Postojim kako bih te zabavljao – viknuo je za njom u trenutku kad je već
bila u hodniku i bio je posve siguran kako bi, da je imala što baciti prema
vratima, to i učinila. I to svom snagom.
Ponovno se naslonio na jastuke osmjehnuvši se. Možda i jest bio iritantan
pacijent, no ona je bila zločesta medicinska sestra.
A to mu nije nimalo smetalo.
DEVETO POGLAVLJE
ije mu bilo lako skrivati svoju bolest. Visoko društvo nije predstavljalo
problem; Michael je jednostavno odbijao sve pozive, a Francesca je
proširila priču kako se želi najprije smjestiti u svojem novom domu prije
nego zauzme mjesto koje mu u društvu pripada.
Sa slugama je bilo teže. Oni su razgovarali sa slugama iz drugih kućanstava i
običavali su to činiti često pa se Francesca morala pobrinuti da samo najodanija
služinčad bude upućena u ono što se odvija u Michaelovoj bolesničkoj sobi. Bilo je
to nezgodno, poglavito jer službeno nije živjela u kući Kilmartin, barem ne do
Janetina i Helenina povratka, za koji se zdušno nadala da će se uskoro zbiti.
No, oni s kojima je bilo najteže, oni koji su bili najznatiželjniji i koje je bilo
najteže držati u neznanju, bili su bez sumnje članovi njezine obitelji. U kućanstvu
Bridgertonovih nikada nije bilo jednostavno čuvati tajne, a tajiti nešto od sviju
njih predstavljalo je pravu prokletu noćnu moru.
- Zbog čega odlaziš tamo svakog dana? – upitala je Hyacinth za doručkom.
- Živim tamo – odgovorila je Francesca zagrizavši pecivo, što bi svakoj
razumnoj osobi bilo dovoljno da shvati kako ne želi razgovarati.
Hyacinth, međutim, nikada nije bila poznata po svojoj razumnosti. - Živiš
ovdje – istaknula je.
Francesca je progutala pa potom otpila gutljaj čaja, odugovlačeći kako bi
zadržala fasadu staloženosti. - Ovdje spavam – uzvratila je hladno.
- Nije li to definicija mjesta na kojem živiš?
Francesca je nanijela još pekmeza na svoje pecivo. - Hyacinth, jedem.
Njezina je mlađa sestra slegnula ramenima. - I ja također, no to me ne
sprečava da vodim inteligentan razgovor.
- Ubit ću je – rekla je Francesca, ne obraćajući se nikome ponaosob. Što je bilo
i dobro jer nije bio prisutan nitko osim njih dviju.
- S kime razgovaraš? – zahtijevala je Hyacinth.
- S Bogom – odgovorila je Francesca smjelo. - I vjerujem da mi je upravo dao
dopuštenje da te smaknem.
- Hm – uzvratila je Hyacinth. - Da je tako lako, odavno bih već bila tražila
dopuštenje da se riješim polovice visokog društva.
Francesca je u tom trenutku odlučila kako je na neke Hyacinthine izjave
bolje ne reagirati. Zapravo, na većinu.
- Oh, Francesca! – Violetin je glas, nasreću, prekinuo razgovor. - Tu si.
Podigavši pogled, Francesca je spazila svoju majku kako ulazi u
blagovaonicu, no prije nego je uspjela izgovoriti jednu riječ, Hyacinth se ubacila. -
Francesca me baš namjeravala smaknuti.
- Tada sam odabrala pravi trenutak – rekla je Violet sjevši na svoje mjesto.
Okrenula se prema Francesci. - Namjeravaš li jutros poći do kuće Kilmartin?
Francesca je kimnula glavom. - Živim tamo.
- Ja mislim da živi ovdje – rekla je Hyacinth dodajući poveću količinu šećera
u svoj čaj.
Violet ju je ignorirala. - Mislim da ću poći s tobom.
Francesci je gotovo ispala viljuška iz ruke. - Zašto?
- Voljela bih vidjeti Michaela – odgovorila je Violet neznatno slegnuvši
ramenima. - Hyacinth, hoćeš li mi, molim te, dodati peciva?
- Nisam sigurna kakvi su mu planovi danas – rekla je Francesca hitro.
Michael je prethodne noći imao napad – točnije, četvrtu epizodu malarijske
groznice te su se nadali kako se radi o posljednjem danu ciklusa. Međutim, iako
se do sada sigurno uvelike oporavio, vjerojatno će još uvijek izgledati užasno.
Koža mu – Bogu hvala – nije bila žućkasta, što je, otkrio joj je Michael, često bio
znak kako bolest napreduje u smrtonosnu fazu, no svejedno je izgledao boležljivo,
a Francesca je znala da će njezina majka biti užasnuta ako ga ugleda takvog.
Užasnuta i bijesna.
Violet Bridgerton nije voljela da se od nje taje stvari. Osobito kad se radilo o
stvarima koje se bez pretjerivanja moglo opisati kao “pitanje života i smrti.”
- Ako me ne bude mogao primiti, jednostavno ću se okrenuti i vratiti se kući –
odgovorila je Violet. - Hyacinth, pekmez, molim te.
- I ja ću poći – rekla je Hyacinth.
Oh, Bože. Francescin je nož stao grozničavom brzinom razmazivati pekmez
po pecivu. Morat će drogirati svoju sestru. Nema drugog rješenja.
- Neće ti smetati ako i ja pođem, zar ne? – Hyacinth je upitala Violet.
- Nisi li već nešto isplanirala s Eloise? – upitala je Francesca hitro.
Hyacinth se zaustavila, razmislila pa trepnula nekako puta. - Mislim da
nisam.
- Kupovina? Kod modistice?
Hyacinth je na trenutak zastala kako bi ponovno prebrala svoja sjećanja. -
Ne, zapravo sam prilično sigurna kako nisam. Prošli sam tjedan kupila novi
šešir. Zapravo je prekrasan. Zelen, s vrlo slatkim smeđim obrubom. – Spustila je
pogled na svoj tost, ostavši ga promatrati na trenutak pa potom posegnuvši za
marmeladom. - Umorna sam od kupovine – dodala je.
- Ne postoji žena koja je ikada umorna od kupovine – rekla je Francesca
pomalo očajnički.
- E, pa ova žena jest. Osim toga, grof... – Hyacinth se zaustavila i okrenula
prema majci. - Smijem li ga zvati Michael?
- Morat ćeš ga sama pitati – odgovorila je Violet uzevši zalogaj jaja.
Hyacinth se okrenula natrag prema Francesci. - U Londonu je već tjedan
dana, a ja ga još nisam vidjela. Prijateljice me ispituju o njemu, a ja im nemam
što ispričati.
- Nije lijepo tračati, Hyacinth – rekla je Violet.
- Nije to tračanje – uzvratila je Hyacinth. - To je časno širenje informacija.
Francesca nije mogla vjerovati. - Majko – rekla je vrteći glavom - trebala si
stati na sedmero.
- Misliš djece? – upitala je Violet pijuckajući svoj čaj. - Ponekad i sama to
pomislim.
- Majko! – uskliknula je Hyacinth.
Violet joj se samo osmjehnula. - Sol?
- Tek je iz osmog pokušaja sve napravila kako treba – objavila je Hyacinth,
nimalo graciozno gurnuvši soljenku majci u ruke.
- Znači li to da se i ti nadaš imati osmero djece? – upitala je Violet milo.
- Zaboga, ne – odgovorila je Hyacinth energično. A ni ona ni Francesca nisu
uspjele suspregnuti smiješak nakon tih riječi.
- Nije lijepo bogohuliti, Hyacinth – rekla je Violet, više-manje istim tonom
kojim ju je upozorila da ne trača.
- Zašto ne bismo svratili neposredno nakon podneva? – upitala je Violet
Francescu nakon što je trenutak razdraganosti izblijedio.
Francesca je pogledala na sat. To bi joj ostavilo manje od sata da pokuša
dotjerati Michaela. A njezina je majka rekla bismo. U množini. Kao da uistinu
namjerava povesti Hyacinth koja je bila sposobna bilo koju neugodnu situaciju
pretvoriti u živući pakao.
- Poći ću sada – rekla je Francesca hitro ustavši. - Kako bih provjerila hoće li
biti tamo.
Na njezino iznenađenje, ustala je i njezina majka. - Ispratit ću te do vrata –
rekla je Violet. Odlučno.
- Hm, zaista?
- Da.
Hyacinth je pokušala i sama ustati.
- Sama – rekla je Violet ni ne pogledavši Hyacinth.
Hyacinth se spustila na stolicu. Čak je i ona bila dovoljno mudra da ne
raspravlja sa svojom majkom u trenucima kad bi ova kombinirala svoj spokojan
osmijeh s odlučnim tonom.
Francesca je dopustila majci da povede, slijedeći je u tišini dok nisu došle do
hodnika u predvorju gdje je pričekala da joj sluga donese kaput.
- Postoji li nešto što bi htjela podijeliti sa mnom?
- Ne znam što želiš reći.
- Mislim da znaš.
- Uvjeravam te – rekla je Francesca uputivši majci svoj najneviniji pogled -
nemam pojma.
- Provodiš puno vremena u kući Kilmartin – rekla je Violet.
- Živim tamo – istaknula je, činilo se po stoti put.
- Trenutno ne živiš tamo, a strah me da će ljudi početi govorkati.
- Nitko nije rekao ni riječi o tome – uzvratila je Francesca. - Nisam vidjela
ništa u trač kolumni, a da ljudi govorkaju o tome, jedna od nas bi već nešto
načula.
- Samo zato što su ljudi suzdržani danas ne znači da će takvi ostati i sutra –
odgovorila je Violet.
Francesca je ispustila uzdah frustracije. - Nije da sam djevica koja se nikada
nije udavala.
- Francesca.
Francesca je ljutito prekrižila ruke. - Žao mi je što sam tako otvorena, majko,
no istina je.
U tom je trenutku stigao i sluga s Francescinim kaputom obavijestivši je
kako će njezina kočija uskoro biti ispred kuće.
Violet je pričekala dok sluga ne izađe pred kuću kako bi pričekao kočiju pa se
potom okrenula prema Francesci i upitala: - Kakva je točno priroda tvojeg odnosa
s grofom?
Francesca je preneraženo uzdahnula. - Majko!
- Pitanje nije besmisleno – rekla je Violet.
- To je najbesmislenije – ne, zapravo najgluplje – pitanje koje sam ikada čula.
Michael mi je rođak!
- Bio je rođak tvojeg muža – ispravila je Violet.
- Bio je i moj rođak – uzvratila je Francesca oštro. - I moj prijatelj. Tako mi
nebesa, od svih ljudi... ne mogu ni zamisliti... s Michaelom!
No prava je istina bila da je itekako mogla zamisliti. Michaelova joj je bolest
služila kao izlika pomoću koje je odgađala suočavanje s istinom; bila je tako
zaokupljena brigom o njemu i njegovu zdravlju da je uspijevala izbjeći misli o
onom sudbonosnom trenutku u parku, trenutku kada ga je pogledala, a u njoj se
probudila iskra nečega.
Nečega za što je bila poprilično sigurna da je umrlo u njoj četiri godine ranije.
Međutim, sada kad je njezina majka to spomenula... Dobri Bože, bilo je
ponižavajuće. Nije mogla, nije smjela osjećati privlačnost prema Michaelu. Bilo je
to pogrešno. Bilo je uistinu pogrešno. Bilo je... pa, bilo je jednostavno
pogrešno. Nije postojala riječ kojom bi se to bolje opisalo.
- Majko – rekla je Francesca trudeći se zadržati staloženost u svojem glasu -
Michael se ne osjeća dobro. Rekla sam ti to.
- Sedam dana je jako dugo za običnu hunjavicu.
- Možda se radi o nečemu čime se zarazio u Indiji – rekla je Francesca. - Ne
znam. Mislim da se gotovo u potpunosti oporavio. Pomažem mu da se smjesti u
Londonu. Bio je odsutan jako dugo, a kako si i sama primijetila, kao grof
ima mnoge nove odgovornosti. Osjećam se dužnom pomoći mu koliko mogu. –
Uputila je majci odlučan pogled, zadovoljna svojim govorom. Međutim, sve što je
Violet rekla bilo je: - Vidimo se za sat vremena.
Potom se udaljila, ostavivši Francescu u panici.
Francesca na kraju nije bila prisiljena otrpjeti majčin posjet. Niti dvadeset
minuta nakon što je napustila Michaelovu spavaću odaju, stigla je poruka od
Violet u kojoj je obavještava kako se njezin brat Colin – koji je posljednjih
nekoliko mjesecima proveo putujući po Mediteranu – upravo vratio u London,
prisilivši time Violet na odgodu posjeta. Potom su, kasnije te večeri, baš kao što je
Francesca i predvidjela kad je Michaelov napad počeo, Janet i Helen pristigle u
London, ublaživši time Violetine brige vezane uz Francescu i Michaela te njihovo
samotno druženje.
Majke – kako su ih Francesca i Michael već dugo zvali – su bile oduševljene
Michaelovim nenadanim povratkom, iako je jedan pogled na njegovo izmučeno
lice pobudio u njima majčinsku nervozu i zabrinutost radi kojih je Michael
bio prisiljen povući Francescu u stranu pa je preklinjati da ga ne ostavlja nasamo
ni s jednom od njih dviju. Zapravo se njihov dolazak zbio u najboljem mogućem
trenutku jer je Michaelovo zdravlje tog dana, neposredno prije nove
grozničave večeri, bilo relativno dobro. Francesca ih je prije sljedećeg očekivanog
napada u privatnosti upoznala s prirodom bolesti pa su bile spremne kada su se
napokon osvjedočile svom užasu malarije.
Za razliku od Francesce, bile su mnogo voljnije – zapravo sklonije – zadržati
njegovu bolest u tajnosti. Bilo je teško zamisliti da neudane londonske dame ne bi
imućnog i naočitog grofa smatrale izuzetnom prilikom, no malarija zasigurno nije
pomagala prilikom potrage za bračnom družicom.
A ako je postojalo nešto što su Janet i Helen čvrsto odlučile vidjeti prije kraja
godine, bio je to prizor Michaela kako stoji pred crkvom nakon što je novoj grofici
stavio prsten na ruku.
Francesci je zapravo laknulo što se mogla konačno zavaliti i slušati majke
kako mu zanovijetaju bračnim temama. Barem je uspjela skrenuti pažnju sa sebe.
Nije imala predodžbu o tome kako bi reagirale na njezine bračne planove –
voljela je misliti kako bi bile sretne zbog nje – no posljednje što je željela bile su
još dvije majke provodadžije koje bi je pokušavale spariti sa svakim siromašnim,
jadnim neženjom kojeg bi njihova improvizirana posrednička agencija odnekud
iskopala.
Tako joj svega, imala je dovoljno problema u liku vlastite majke koja
zasigurno neće odoljeti iskušenju da se upetlja jednom kad joj Francesca obznani
svoju želju da ove godine pronađe muža.
I tako se Francesca doselila natrag u kuću Kilmartin, a cijelo se kućanstvo
Stirlingovih zamotalo u svojevrsnu kukuljicu pošto je Michael redom odbijao sve
pozivnice uz obećanje da će sve nadoknaditi jednom kad se smjesti i oporavi
od svojeg dugačkog putovanja. Tri su dame povremeno izlazile u visoko društvo, a
iako je Francesca očekivala pitanja o novome grofu, čak je i ona bila iznenađenja
njihovim brojem i učestalošću.
Činilo se kako su svi ludi za Veselim Razvratnikom, poglavito sada kada se
ogrnuo plaštem tajnovitosti.
Oh, i kada je naslijedio grofoviju. To se ne smije zaboraviti. Kao ni stotinu
tisuća funti koje su išle uz nju.
Francesca je otresla glavom dok je razmišljala o tome. Čak ni gospođa
Radcliffe nije mogla osmisliti savršenijeg junaka svojih romana. Jednom kad se
oporavi, sve će se pretvoriti u ludnicu.
A onda se, iznenada, oporavio.
U redu, Francesca je morala priznati kako sve skupa i nije bilo tako
iznenadno; groznice su postupno slabjele i intenzitetom i trajanjem. No, činilo se
kako je jednog dana još uvijek izgledao iznureno i bljedunjavo, a već je narednog
bio onaj stari, snažan i krepak muškarac koji lunja po kući čekajući priliku da se
iskrade na sunce.
- Kinin – objasnio je Michael kada je za doručkom ukazala na njegovu uvelike
izmijenjenu pojavu. - Uzimao bih ga šest puta dnevno da nije tako prokleto
ogavnog okusa.
- Michaele, pripazi na izražavanje, molim te – promrmljala je njegova majka
nabovši vilicom kobasicu.
- Jesi li kušala kinin, majko? – upitao je.
- Naravno da nisam.
- Kušaj – predložio je - pa ćemo usporediti jezične finese.
Francesca je pokušala suspregnuti smijeh pokrivši usta ubrusom.
- Ja sam ga kušala – obznanila je Janet.
Sve su se oči uperile prema njoj. - Zaista? – upitala je Francesca. Čak ni ona
nije bila tako hrabra. Sam je smrad bio dovoljan da bočicu neprestano drži dobro
začepljenom.
- Naravno – odgovorila je Janet. - Bila sam znatiželjna. – Okrenula se prema
Helen. - Uistinu je gadan.
- Gori od onog ogavnog napitka koji nas je kuhar prošle godine primorao uzeti
radi, hm... – Helen je uputila Janet znakovit pogled.
- Mnogo gori – potvrdila je Janet.
- Jeste li ga razrijedili? – upitala je Francesca. Prah je trebalo pomiješati s
pročišćenom vodom, no njoj je palo na um da je Janet možda samo stavila malo
praha na jezik.
- Naravno. Nisam li to i trebala učiniti?
- Neki ga ljudi vole otopiti u džinu.
Helen je zadrhtala pri pomisli.
- Teško da može biti ogavnijeg okusa od samog kinina.
- Svejedno – rekla je Helen - ako netko već inzistira na miješanju lijeka s
alkoholom, može se barem odlučiti za kvalitetan viski.
- I time pokvariti viski? – upitao je Michael posluživši se s nekoliko žlica
salate od jaja.
- Ne može biti tako gadan – rekla je Helen.
- Može – uzvratili su Michael i Janet uglas.
- Slažem se – rekla je Janet. - Ne bih imala srca tako upropastiti dobar viski.
Džin bi predstavljao zlatni kompromis.
- Jeste li ikada kušali džin? – upitala je Francesca. Na kraju krajeva, nije se
radilo o piću koje se smatralo prikladnim za više klase, a poglavito ne za žene.
- Jednom ili dvaput – priznala je Janet.
- A ja sam naivno mislila kako znam sve o vama – promrmljala je Francesca.
- Imam ja svoje tajne – rekla je Janet prpošno.
- Ovo je sve samo ne uobičajen razgovor kakve inače vodimo tijekom
jutarnjeg objeda – ustvrdila je Helen.
- Istina – složila se Janet. Okrenula se prema svojem nećaku. - Michaele,
tako mi je drago što si ustao iz postelje i što izgledaš tako dobro i čilo.
Kimnuo je glavom, zahvalivši joj na komplimentu.
Profinjeno je obrisala rubove svojih usana ubrusom. - Međutim, došlo je
vrijeme da ispuniš svoje grofovske dužnosti.
Zastenjao je.
- Ne budi tako djetinjast – rekla je Janet. - Nitko te neće objesiti za palčeve.
Samo sam željela reći da bi trebao otići krojaču kako bi imao prikladnu večernju
odjeću.
- Jeste li sigurne kako ne mogu ponuditi svoje palčeve u zamjenu?
- Divni su to palčevi – uzvratila je Janet - ali vjerujem kako će više koristiti
čovječanstvu spojeni s ostatkom tvojeg tijela.
Michaelov se pogled nepokolebljivo suočio s njezinim. - Da vidimo. Danas na
svojem popisu – prvom po ustajanju iz bolesničke postelje, dodao bih – imam
sastanak s premijerom u vezi preuzimanja svog mjesta u parlamentu, sastanak s
obiteljskim odvjetnikom kako bih proučio stanje obiteljskih financija te razgovor s
glavnim upraviteljem naših imanja koji je, kako mi kažu, doputovao u London
izričito kako bismo raspravljali o stanju svih naših sedam obiteljskih imanja.
U koji bih termin, ako smijem priupitati, trebao ugurati posjet krojaču?
Tri su dame ostale bez teksta.
- Možda bih trebao premijera obavijestiti kako ću biti prisiljen odgoditi naš
sastanak za četvrtak? – upitao je s lažnom prijaznošću.
- Kada si dogovorio sve te sastanke? – upitala je Francesca, pomalo
posramljena jer ju je toliko iznenadila njegova marljivost.
- Zar si mislila kako sam protekla dva tjedna proveo zureći u strop?
- Pa, ne – odgovorila je, iako zapravo nije znala što je mislila da je radio.
Čitao, pretpostavljala je. To je ono što bi ona činila.
Kada nitko nije ponudio repliku, Michael je odgurnuo svoju stolicu. -
Ispričajte me, moje dame – rekao je spustivši ubrus - vjerujem kako smo utvrdili
da mi predstoji dug dan.
Međutim, nije još ni ustao od stola kada je Janet tiho rekla: - Michaele?
Krojač.
Ukočio se.
Janet mu se ljubazno osmjehnula. - Sutra će biti sasvim u redu.
Francesca se mogla zakleti kako je čula škrgutanje njegovih zubi.
Janet je tek neznatno naherila glavu u stranu. - Uistinu ti treba nova
večernja odjeća. Zasigurno ne želiš propustiti rođendanski bal lady Bridgerton?
Francesca je hitro na vilicu nabola zalogaj salate od jaja pa ga ugurala u usta
kako ne bi primijetio njezin podsmijeh. Janet je bila podmukla do srži.
Rođendanska zabava njegove majke bila je jedini događaj na koji bi se Michael
osjećao obvezan odazvati. Bilo što drugo mogao je odbiti bez puno razmišljanja.
Ali odbiti Violet?
Francesca nije vjerovala da bi bio u stanju.
- Kada je zabava?
- Jedanaestog travnja – odgovorila je Francesca umiljato. - Svi će biti tamo.
- Svi? – ponovio je.
- Svi Bridgertonovi.
Vidno se razvedrio.
- I svi ostali – dodala je slegnuvši ramenima.
Uputio joj je sumnjičav pogled. - Definiraj svi.
Pogledi su im se susreli. - Svi.
Srušio se natrag na stolicu. - Zar ne mogu dobiti barem malo poštede?
- Naravno da možeš – odgovorila je Helen. - Zapravo, već jesi. Prošlog tjedna.
Zovemo je malarija.
- A ja sam se naivno radovao ozdravljenju – promrsio je.
- Bez brige – rekla je Janet. - Sigurna sam da ćeš se dobro zabaviti.
- A možda i upoznati kakvu ljupku damu – dodala je Helen.
- Ah, da – promrmljao je Michael - sačuvaj Bože da zaboravimo pravu svrhu
mojeg života.
- Ne radi se o tako lošoj svrsi – nadovezala se Francesca ne mogavši
propustiti priliku da ga barem malo zadirkuje.
- Ah, zaista? – upitao je okrenuvši glavu kako bi se suočio s njom. Njegov se
pogled spustio na njezine oči tako munjevito brzo da je Francesca ostala pod
neugodnim dojmom da ga možda nije smjela provocirati.
- Er, zaista – odgovorila je jer se sada više nije mogla povući.
- A koja je tvoja svrha? – upitao je umiljato.
Francesca je krajičkom oka mogla vidjeti kako Helen i Janet promatraju
njihovu razmjenu s posvemašnjom i neprikrivenom znatiželjom.
- Oh, svašta po malo – odgovorila je Francesca nehajno odmahnuvši rukom. -
Trenutna mi je misija samo pojesti doručak do kraja. Jednostavno je božanstven,
zar ne?
- Meko kuhana jaja uz dodatak dviju majki koje se miješaju u sve?
- Ne zaboravi i svoju rođakinju – rekla je udarivši samu sebe ispod stola čim
su riječi prešle preko njezinih usana. Sve u njegovu držanju vrištalo je kako ga
nije pametno provocirati, no ona si jednostavno nije mogla pomoći.
Malo ju je toga na svijetu veselilo više od zadirkivanja Michaela Stirlinga, a
ovakve dragocjene prilike bile su previše primamljive da bi ih propustila.
- A kako ti planiraš provesti sezonu? – upitao je Michael, naherivši glavu i
nabacivši na lice karikirani izraz strpljenja.
- Mislim da ću je započeti majčinom zabavom.
- A što ćeš tamo raditi?
- Izrazit ću joj svoje dobre želje.
- Je li to sve?
- Pa, neću se raspitivati o njezinim godinama, ako me to pitaš – odgovorila je
Francesca.
- Oh, nipošto – rekla je Janet, a Helen se nadovezala jednakom energičnošću.
- Ni slučajno.
Sve tri dame okrenule su se prema Michaelu s jednakim izrazima iščekivanja
na licima. Na kraju krajeva, on je bio na redu za repliku.
- Odlazim – rekao je, a njegova je stolica zaškripala po podu dok je ustajao.
Francesca je otvorila usta kako bi rekla nešto provokativno, pošto joj je prvi
poriv uvijek bio zadirkivati ga kad bi bio u ovakvom stanju, no shvatila je kako
ne zna što bi rekla.
Michael se promijenio.
Nije da je ranije bio neodgovoran. Jednostavno nije bio opterećen
odgovornostima. A njoj naprosto nikada nije palo na pamet koliko bi on zapravo
mogao biti dorastao zadatku jednom kad se vrati u Englesku.
- Michaele – rekla je nježnim glasom koji je zaokupio pažnju sviju u
blagovaonici - sretno s lordom Liverpoolom.
Njegov se pogled susreo s njezinim i zabljesnuo nečime. Možda se radilo o
natrusi uvažavanja, možda zahvalnosti.
A možda se nije radilo ni o čemu tako konkretnom. Možda se radilo samo o
nijemom trenutku razumijevanja.
Nečemu što je imala s Johnom.
Francesca je nelagodno progutala, zatečena ovom iznenadnom spoznajom.
Posegnula je za čajem, sporo i smjerno, kao da bi uspostavljanjem kontrole nad
tijelom istu mogla proširiti i na um.
Što se upravo zbilo?
Bio je to samo Michael, zar ne?
Samo njezin prijatelj, njezin dugogodišnji povjerenik.
Nije li to bilo sve?
Nije li?
DESETO POGLAVLJE
e li tu?
- Nije.
- Jeste li sigurni?
- Posve sam sigurna.
- Ali doći će?
- Rekao je da hoće.
- Oh. A kada će doći?
- Zaista ne znam.
- Ne znate?
- Ne, ne znam.
- Ah. U redu. Pa... Oh, pogledajte! Eno moje kćeri. Bilo vas je divno vidjeti,
Francesca.
Francesca je zakolutala očima – radilo se o afektaciji koji nije koristila osim u
krajnjoj nuždi – kao sada dok je promatrala gospođu Featherington, jednu od
najvećih tračara londonskog visokog društva, kako se gega prema svojoj kćeri
Felicity koja je na drugom kraju dvorane prijazno čavrljala s naočitim mladićem
koji, nažalost, nije imao plemićku titulu.
Razgovor bi bio zabavan da se nije radilo o sedmom – ne, osmom, ipak ne
smije zaboraviti svoju mati – istovjetnom razgovoru koji je bila prisiljena voditi te
večeri. Svi su bili identični, do posljednje riječi, uz jedinu razliku da nisu
svi sugovornici bili dovoljno bliski s njome da bi je oslovljavali krsnim imenom.
Kada je Violet Bridgerton pustila glas da će neuhvatljivi grof od Kilmartina
iskoristiti njezinu rođendansku zabavu za svoj povratak na londonsku scenu –
pa, Francesca je bila posve uvjerena kako više nikad neće biti sigurna od
svakojakih ispitivanja, barem ne od ikoga tko ima ikakve veze s bilo kojom
neudanom damom.
Michael je bio ulov sezone, a još se nije ni pojavio.
- Lady Kilmartin!
Podigla je pogled. Lady Danbury zaputila je prema njoj. Pomalo zlobnu i
jezičavu stariju damu nikada nisu smatrali ukrasom londonskih plesnih dvorana,
no Francesci je bila iznimno draga pa se osmjehnula grofici dok je ova prilazila,
primijetivši kako su uzvanici oko nje hitro uzmaknuli u sigurnost.
- Lady Danbury – odvratila je Francesca - tako vas je lijepo vidjeti večeras.
Nadam se da uživate.
Grofica Danbury lupila je svojim štapom o pod bez nekog očitog razloga. -
Uživala bih puno više kad bi mi netko otkrio koliko godina ima vaša mati.
- Ne bih se usudila.
- Pffff. Ne vidim čemu tolika drama. Sigurno nije stara poput mene.
- A koliko ste to točno stari? – upitala je Francesca tonom koji je bio jednako
ljubak koliko i njezin osmijeh prepreden.
Grofičino naborano lice prasnulo je u smijeh. - Heh, heh, heh, pametna ste vi
djevojka. Ali nemojte misliti da ću vam otkriti takvo što.
- Onda ćete sigurno razumjeti ako pokažem istovjetnu odanost vlastitoj
majci.
- Hmmmph – izrazila je svoje negodovanje lady Danbury, udarivši štapom o
pod kako bi naglasila sentiment. - Koja je svrha rođendanske zabave ako ne
znamo što točno slavimo?
- Čudo života i dugovječnosti?
Lady Danbury prezrivo je frknula na to pa potom upitala: - Gdje je onaj vaš
novi grof?
Zaboga, bila je tako izravna. - On nije moj grof – istaknula je Francesca.
- Pa, više je vaš nego bilo čiji.
To je, vjerojatno, bilo točno, iako Francesca nije namjeravala to potvrditi
grofici Danbury pa je samo rekla: - Pretpostavljam kako se njegovom gospodstvu
ne bi svidjelo da ga se naziva nečijim.
- Njegovo gospodstvo, ha? To je podosta formalno, zar ne? Bila sam uvjerena
kako ste vas dvoje prijatelji.
- I jesmo – odgovorila je Francesca. Međutim, to nije značilo da će se
razbacivati njegovim krsnim imenom u javnosti. U tom joj trenutku zaista nisu
trebale glasine. Ne ako je željela održati svoj dobar glas neokaljanim tijekom
vlastite potrage za suprugom. - Bio je najbliži drug moga supruga – rekla je
pomalo zajedljivo. - Bili su poput braće.
Lady Danbury činila se razočaranom Francescinim suhoparnim opisom
svojeg odnosa s Michaelom. Međutim, samo je iskrivila usta u izraz
nezadovoljstva dok je pogledom prelazila preko uzvanika. - Ovoj bi zabavi dobro
došlo malo živosti – promrsila je još jednom udarivši štapom o pod.
- Pokušajte to ne govoriti pred mojom majkom – potiho je zamolila Francesca.
Violet je provela tjedne organizirajući sve detalje zabave kojoj nitko zapravo i nije
mogao naći zamjerke. Svjetlo je bilo nježno i romantično, glazba
naprosto savršena, a čak je i hrana bila dobra – pravo postignuće za londonski
bal. Francesca je s užitkom pojela već dva eklera, nastavivši potom kovati plan
koji bi joj omogućio da se ponovno približi stolu s hranom i pićem, a da pritom ne
ispadne nezasitna izjelica.
Jedini je problem bio u tome što su je neprestano zadržavale znatiželjne
gospođe u godinama.
- Nije to krivnja vaše majke – rekla je lady Danbury. - Nije ona odgovorna za
prenapučenost našeg društva dosadnjakovićima. Dobri Bože, rodila vas je osmero,
a nijedno od vas nije idiot. – Uputila je Francesci značajan pogled. - To je bio
kompliment.
- Duboko ste me dirnuli.
Usta gospe Danbury zatvorila su se poprimivši naizgled ozbiljan izgled. -
Morat ću nešto poduzeti – obznanila je.
- U vezi čega?
- Zabave.
Francesca je u trbuhu osjetila kovitlac užasa. Nikada nije čula da je lady
Danbury uništila nečiju proslavu, no stara je dama bila dovoljno inteligentna da
počini znatnu štetu ako to čvrsto naumi. - Što točno namjeravate učiniti? –
upitala je Francesca pokušavajući prikriti paniku u svojem glasu.
- Oh, nemojte me gledati kao da sam vam nakanila ubiti mačku.
- Nemam mačku.
- E, pa ja je imam i uvjeravam vas kako bih bila ljuta poput furije da joj
netko pokuša nauditi.
- Gospo Danbury, o čemu pobogu govorite?
- Ah, ne znam – rekla je stara dama nervozno odmahnuvši rukom. - Možete
biti sigurni da bih već nešto poduzela kad bih samo znala što. Svakako nikada ne
bih napravila scenu na zabavi vaše majke. – Prkosno je podigla bradu u zrak
pa podarila Francescu nadmenim frktanjem. - Kao da bih mogla učiniti bilo što
što bi povrijedilo vašu dragu majku.
Izrečene riječi nisu uspjele u potpunosti odagnati Francescine strahove. - U
redu, dobro. Molim vas da budete oprezni, što god odlučili učiniti.
- Francesca Stirling – rekla je grofica Danbury uz prepreden smiješak - zar se
bojite za moju dobrobit?
- Nimalo ne sumnjam u to da ćete se vi dočekati na sve četiri – odgovorila je
Francesca drsko - strepim za sve nas ostale.
Lady Danbury dopustila je glasnom smijehu da joj se prolomi iz grla. - Lijepo
sročeno, lady Kilmartin. Mislim kako ste zaslužili predah. Od mene – dodala je za
slučaj da Francesca nije shvatila što želi reći.
- Vi jeste moj predah – promrsila je Francesca.
Ali lady Danbury očito je nije čula jer je, nakon što je pogledom proučila
rulju, odlučno izjavila: - Mislim da ću poći gnjaviti vašeg brata.
- Kojeg? – Iako su, istini za volju, svi zaslužili malo mučenja.
- Onog. – Pokazala je prema Colinu. - Nije li to onaj koji se nedavno vratio iz
Grčke?
- S Cipra, zapravo.
- Grčka, Cipar, meni je to sve isto.
- Pretpostavljam da njima nije – promrmljala je Francesca.
- Kome? Mislite Grcima?
- Ili Cipranima.
- Pfff. Pa, ako se netko od njih odluči pojaviti večeras, mogu mi slobodno
objasniti razliku. Do tada ću uživati u svojem neznanju. – Rekavši to, lady
Danbury posljednji je put lupila štapom o tlo prije nego se okrenula prema
Colinu i glasno ga oslovila: - Gospodine Bridgerton!
Francesci je bilo zabavno promatrati kako se njezin brat očajnički pokušava
pretvarati da je nije čuo. Bilo joj je izrazito drago da je lady Danbury odlučila
malo mučiti Colina – on je to nesumnjivo zavrijedio – no sada kad je ponovno
ostala sama, shvatila je kako joj je lady Danbury služila kao izrazito učinkovita
obrana protiv mnoštva majki provodadžija koje su u njoj vidjele svoju jedinu
poveznicu s Michaelom.
Dobri Bože, ugledala je čak tri koje su joj se već počele približavati.
Vrijeme je za bijeg. Smjesta. Francesca se hitro okrenula na peti i stala
uzmicati prema svojoj sestri Eloise koju je bilo lako uočiti zahvaljujući
jarkozelenoj boji njezine haljine. Istini za volju, najradije bi u potpunosti zaobišla
Eloise pa se uputila ravno prema izlaznim vratima, no ako se ozbiljno naumila
ponovno udati, morala je ostati u optjecaju i dati do znanja da je zainteresirana
za novi brak.
Nije da će, ovako ili onako, ikoga biti briga sve dok se Michael konačno ne
pojavi. Francesca je slobodno mogla objaviti da se namjerava odseliti u mračnu
Afriku kako bi počela prakticirati kanibalizam, a jedino pitanje koje bi joj itko
postavio bilo bi: - A hoće li grof poći s vama?
- Dobra večer! – pozdravila je Francesca, pridruživši se maloj grupi oko svoje
sestre. Svi prisutni bili su članovi obitelji – Eloise je opušteno čavrljala s njihovim
dvjema snahama, Kate i Sophijom.
- Oh, zdravo, Francesca – rekla je Eloise. - Gdje je...
- Nemoj i ti.
- Što nije u redu? – upitala je Sophia sa zabrinutošću u pogledu.
- Kunem se, ako me još netko upita za Michaela, glava će mi eksplodirati.
- To bi zasigurno promijenilo tijek večeri – primijetila je Kate.
- A da ne spominjemo kako bi se povećao i opseg čišćenja koje bi osoblje
moralo obaviti – dodala je Sophie.
Francesca je samo zarežala.
- No, gdje je on? – zahtijevala je Eloise. - I nemoj me gledati kao...
- ...da želim ubiti i pojesti tvoju mačku?
- Nemam mačku. O čemu, dovraga, govoriš?
Francesca je samo uzdahnula. - Ne znam. Rekao je da će doći.
- Ako je imalo pametan, vjerojatno se skriva u hodniku – rekla je Sophie.
- Dobri Bože, vjerojatno si u pravu – Francesca ga je lako mogla zamisliti
kako u potpunosti zaobilazi plesnu dvoranu i povlači se u salon za pušenje.
Ili drugim riječima, podalje od svih žena.
- Još je rano – Kate je pokušala pružiti riječi utjehe.
- Ne čini se tako rano – progunđala je Francesca. - Htjela bih da konačno
dođe kako bi me ljudi prestali ispitivati o njemu.
Eloise, pakosna izdajica kakva je i inače bila, samo se nasmijala. - Ah, moja
naivna Francesca – rekla je - broj pitanja samo će se udvostručiti jednom kad se
pojavi. Samo će se promijeniti iz “Gdje je?” u “Reci nam još”.
- Bojim se da je u pravu – ubacila se Kate.
- Oh, Bože – Francesca je zajaukala tražeći zid o koji bi se mogla osloniti i
kliznuti na pod.
- Jesi li ti to upravo bogohulila? – upitala je Sophie trepćući u nevjerici.
Francesca je uzdahnula. - Čini se da u posljednje vrijeme to činim često.
Sophie joj je uputila samilostan pogled pa potom iznenada uskliknula. -
Odjenula si plavo!
Francesca je svrnula pogled na svoju novu večernju haljinu. Zapravo je bila
iznimno zadovoljna njome, iako je nitko osim Sophie nije zamijetio. Bila je jedne
od njezinih najdražih nijansi plave, ne u potpunosti kraljevsko plava, ne u
potpunosti morsko plava. Haljina je bila elegantna, ali jednostavna, s dekolteom
ukrašenim labavo pričvršćenim obrubom svjetlo-plave svile. U njoj se osjećala
poput princeze, a ako ne poput princeze, onda barem nimalo poput nedodirljive
udovice.
- Znači li to da više nisi u koroti? – priupitala je Sophie.
- Pa, nisam u koroti već nekoliko godina – promrmljala je Francesca. Sada
kada je konačno odbacila svoje sive i ljubičaste tonove osjećala se blesavo jer ih se
tako dugo grčevito držala.
- Znali smo da izlaziš u društvo – rekla je Sophie - ali nikad nisi odbacila
korotničku odjeću i... Ma, nije važno. Tako te lijepo ponovno vidjeti u plavome!
- Znači li to da ćeš razmotriti mogućnost ponovne udaje? – upitala je Kate. -
Ipak su prošle četiri godine.
Francesca se prenula. Takva je izravnost bila svojstvena samo Kate.
Međutim, nije mogla držati svoje planove u tajnosti, ne ako ih je namjeravala
uspješno sprovesti u stvarnost. Stoga je jednostavno odgovorila: - Da.
Na trenutak su sve ostale šutke. A onda su, naravno, sve progovorile uglas,
čestitajući joj i nudeći joj savjete i ostale besmislice za koje Francesca nije bila
posve sigurna da ih želi čuti. Međutim, sve izrečeno bilo je izgovoreno u
najboljoj namjeri pa se samo smješkala i kimala glavom prihvativši tako njihove
dobre želje.
A potom je Kate rekla: - Naravno, morat ćemo proširiti vijest.
Francesca je bila zgrožena. - Molim?
- Plava je haljina izvrstan znak tvojih namjera – objasnila je Kate - no zar
zaista misliš da su londonski muškarci dovoljno perceptivni da shvate taj znak?
Naravno da nisu – odgovorila je na vlastito pitanje prije nego je itko drugi
uzmogao. - Mogla bih Sophijinu kosu obojati u crno i većina ih ne bi primijetila
ama baš ništa.
- Pa, Benedict bi primijetio – Sophie je odano istaknula.
- Da, u redu, on je tvoj suprug, a ujedno je i slikar. On je uvježban
primjećivati stvari. Većina muškaraca... – Kate je zastala usred rečenice,
naizgled jako iznervirana smjerom u kojem je razgovor krenuo. - Razumiješ što
želim reći, zar ne?
- Naravno – promrmljala je Francesca.
- Kruta je činjenica – nastavila je Kate - da većina ljudskog roda ima više
dlaka nego pameti. Ako želiš osvijestiti činjenicu da si dostupna za brak, morat
ćeš poslati itekako jasnu poruku. Ili točnije, mi ćemo to morati učiniti u tvoje ime.
Francesca je u tom trenutku imala užasnu viziju članica svoje obitelji kako
jure za muškarcima dok jadnici prestravljeno bježe prema vratima. - Što točno
namjeravate učiniti?
- Oh, zaboga, nemoj povratiti od muke.
- Kate! – prekorila je Sophie.
- Pa, moraš priznati da je izgledala kao da bi mogla to učiniti.
Sophie je zakolutala očima. - U redu, jest, ali ne moraš to baš i izgovoriti.
- Ja sam uživala u komentaru – ubacila se Eloise.
Francesca ju je prostrijelila pogledom pošto je osjećala neodoljivu potrebu
uputiti nekome ubojit pogled, a to je uvijek bilo najlakše učiniti krvnom srodniku.
- Bit ćemo majstorice takta i diskrecije – rekla je Kate.
- Možeš nam vjerovati – dodala je Eloise.
- Pa, svakako vas ne mogu zaustaviti – rekla je Francesca.
Primijetila je da joj se čak ni Sophie nije usprotivila.
- U redu – rekla je. - Idem se dokopati još jednog eklera, posljednjeg večeras.
- Mislim da ih nema više – rekla je Sophie uputivši joj sućutni pogled.
Francesci su potonule sve lađe. - Čokoladni keksi?
- Nema ni njih.
- A čega ima?
- Torte s orasima.
- One koja je imala okus po prašini.
- Upravo te – pobjedonosno je rekla Eloise. - Jedini desert koji majka nije
kušala na vrijeme. Naravno, upozorila sam je, ali mene nitko nikad ne sluša.
Francesca je osjetila kako joj raspoloženje splašnjava. Koliko se god jadno
osjećala, pomisao na slatko držala ju je na životu.
- Glavu gore, Frannie – ohrabrila je Eloise podigavši bradu dok se trudila
preko uzvanika vidjeti što se događa s druge strane dvorane. - Vidim Michaela.
I uistinu, bio je tamo. Stajao je na drugom kraju prostorije, bogohulno
elegantan u svom crnom, večernjem izdanju. Bio je okružen ženama, što
Francescu nije ni najmanje iznenadilo. Polovica njih oblijetala ga je zbog braka,
bilo za sebe ili svoje kćeri.
Drugu polovicu, primijetila je Francesca, činile su mlade i udane žene koje su
ga oblijetale iz posve drugih razloga.
- Zaboravila sam koliko je naočit – promrmljala je Kate.
Francesca ju je prostrijelila pogledom.
- Izrazito je preplanuo – dodala je Sophie.
- Bio je u Indiji – rekla je Francesca. - Naravno da je preplanuo.
- Večeras si izrazito otresita – rekla je Eloise.
Francesca je na lice navukla masku ravnodušnosti. - Samo sam umorna od
toga da me ljudi ispituju o njemu. Nije mi on omiljena tema razgovora.
- Zar ste se vas dvoje posvađali? – priupitala je Sophie.
- Ne, naravno da ne – odgovorila je Francesca shvativši prekasno kako su
njezine riječi mogle ostaviti krivi dojam. - No cijele sam večeri prisiljena
razgovarati isključivo o njemu. Sad bih već bila zahvalna da s nekim mogu
razgovarati o vremenu.
- Hmmm.
- Da.
- U redu. Naravno.
Francesca nije imala pojma tko je što rekao, osobito kad je shvatila da sve
četiri samo stoje ondje i zure u Michaela i svitu žena oko njega.
- Uistinu jest naočit – uzdahnula je Sophie. - Ta prekrasna, bujna crna kosa.
- Sophie! – prekorila je Francesca.
- Pa naočit je – rekla je Sophie braneći se. - I nisi ništa prigovorila Kate kad
je rekla isto.
- Obje ste udane – promrmljala je Francesca.
- Znači li to da ja smijem komentirati njegov pristao izgled? – upitala je
Eloise. - Ipak sam usidjelica.
Francesca se s nevjericom okrenula svojoj sestri. - Michael je posljednji
muškarac za kojeg bi htjela poći.
- Zašto, molim? – Pitanje je došlo od Sophie, no Francesca je primijetila kako
Eloise pozorno sluša kakav će odgovor dati.
- Jer je nepopravljivi razvratnik – odgovorila je Francesca.
- Zanimljivo – promrsila je Eloise. - Poprilično si se uzrujala kad je prije dva
tjedna Hyacinth upotrijebila te iste riječi.
Naravno da se Eloise sjećala ama baš svega. - Hyacinth, kao i obično, nema
pojma o čemu govori – objasnila je Francesca. - Uostalom, tada smo razgovarali o
njegovoj točnosti, a ne podobnosti za brak.
- A radi čega je tako nepodoban za brak – upitala je Eloise.
Francesca je svoju stariju sestri prostrijelila ozbiljnim pogledom. Eloise je
bila luda ako se namjeravala boriti za Michaelovu pažnju.
- No?
- Nikad ne bi mogao biti vjeran jednoj ženi – rekla je Francesca - a sumnjam
kako bi ti bila voljna trpjeti nevjeru.
- Ne – promrsila je Eloise - osim ako on ne bi bio voljan trpjeti ozbiljne
tjelesne ozljede.
Četiri su dame potom utihnule, nastavivši besramno proučavati Michaela i
njegove pratiteljice. Nagnuo se i šapnuo nešto u uho jednoj od dama, na što se
ona zahihotala i porumenjela, sakrivši usta dlanom.
- Pravi je zavodnik – rekla je Kate.
- Ima nešto u njemu – potvrdila je Sophie. - Te žene nemaju šanse.
U tom se trenutku nasmiješio jednoj od svojih pratiteljica, vedrim, lijenim
osmijehom koji je čak i Bridgertonove žene nagnao na uzdah.
- Zar nemamo pametnijeg posla nego špijunirati Michaela? – upitala je
Francesca ogorčeno.
Kate, Sophie i Eloise izmijenile su poglede međusobno, trepćući u nevjerici.
- Ne.
- Ne.
- Čini se kako nemamo – zaključila je Kate. - Barem ne u ovom trenutku.
- Trebala bi poći razgovarati s njime – rekla je Eloise gurkajući Francescu
svojim laktom.
- Radi čega, zaboga?
- Jer je ovdje.
- Kao i stotinu drugih muškaraca – odgovorila je Francesca - s kojima bih se
prije vidjela u braku.
- Vidim samo trojicu radi kojih bi porazmislila o polaganju zavjeta
poslušnosti – promrmljala je Eloise - a nisam baš sigurna ni za njih.
- Bilo kako bilo – odgovorila je Francesca, odbivši Eloise dati za pravo - ovdje
sam kako bih pronašla muža, a ne vidim kako bi mi oblijetanje oko Michaela
moglo pomoći u tome.
- A ja sam mislila kako smo tu da bismo majci poželjeli sretan rođendan –
promrsila je Eloise.
Francesca ju je prostrijelila pogledom. Ona i Eloise godinama su bile najbliže
od svih Bridgertonovih – točno je godinu dana razmaka među njima. Francesca
bi, naravno, dala svoj život za nju te nije postojala nijedna druga žena koja
je znala toliko njezinih tajni i najintimnijih promišljanja, no u mnogim je
trenucima bila spremna s velikim zadovoljstvom udaviti svoju sestru.
Vrijedilo je to i za taj trenutak. Osobito sada.
- Eloise je u pravu – Sophie je rekla Francesci. - Trebala bi otići pozdraviti
Michaela. Pristojno je, s obzirom na njegovo dugo izbivanje.
- Nije da ne dijelimo isto kućanstvo već tjedan dana – odgovorila je
Francesca. - Već smo se mnogo puta pozdravili.
- Točno, ali ne i u javnosti – uzvratila je Sophie - i ne u tvojem obiteljskom
domu. Ako ne odeš do njega i ako ne porazgovarate, svi će sutra pričati o tome.
Mislit će da je među vama došlo do nekakvog razdora. Ili gore od toga, da ga
ne prihvaćaš kao novog grofa.
- Naravno da ga prihvaćam – rekla je Francesca. - A čak i kad ga ne bih
prihvaćala, kakve bi to veze imalo? Nema nikakve sumnje u njegovo nasljedno
pravo.
- Moraš pokazati i ostalima koliko ga poštuješ – rekla je Sophie. Potom se
okrenula Francesci s upitnim izrazom lica. - Osim, naravno, ako ga ne poštuješ?
- Naravno da ga poštujem – rekla je Francesca uzdahnuvši. Sophie je bila u
pravu. Sophie je uvijek bila u pravu po pitanjima društvene etikete. Trebala bi
poći pozdraviti Michaela. Zavređivao je službenu i javnu dobrodošlicu u
London, koliko god to suludo zvučalo nakon što je provela dva tjedna njegujući ga
tijekom njegovih malarijskih groznica. Jednostavno joj se nije sviđala pomisao da
će se morati probijati kroz redove njegovih obožavateljica.
Michaelova ju je reputacija oduvijek zabavljala. Vjerojatno stoga jer se
oduvijek osjećala odijeljenom od nje, čak i iznad nje. Bila je to svojevrsna
privatna šala između njih troje – nje, Johna i Michaela. Nikada nije nijednu ženu
shvaćao ozbiljno pa, posljedično, nije to činila ni ona.
Međutim, sada nije promatrala stvari s ugodnog, sigurnog gledišta sretno
udane žene. A Michael nije više bio samo Veseli Razvratnik, beskorisni zgubidan
koji je održavao svoju društvenu poziciju dovitljivošću i šarmom.
Sada je bio grof, a ona je bila udovica; udovica koja se iznenada osjetila tako
malenom i nemoćnom.
To nije bila njegova krivnja, naravno. Znala je to, baš kao što je znala... pa,
baš kao što je znala da će jednog dana on nekome biti užasan suprug. Međutim,
nekako nije uspijevala obuzdati svoj gnjev, ako ne baš prema njemu, a onda
prema jatu hihotavih gusaka oko njega.
- Francesca? – upitala je Sophie. - Želiš li da jedna od nas pođe s tobom?
- Što? Ne. Ne, naravno da ne. – Francesca se uspravila, posramljena što su je
članice njezine obitelji uhvatile u besciljnom sanjarenju. - Umijem se i sama
nositi s Michaelom - rekla je odlučno.
Načinila je dva koraka u njegovu smjeru pa se okrenula prema Kate, Sophie i
Eloise. - Nakon što se pobrinem za sebe – rekla je.
Uz te se riječi okrenula prema ženskom toaletu. Ako će već biti prisiljena
smješkati se i biti pristojna prema Michaelovim priglupim djevojčurama, mogla
bi to barem činiti bez osjećaja da mora skakutati s noge na nogu.
Odlazeći, začula je Eloisino prigušeno mrmljanje: - Kukavica.
Morala je upregnuti sve svoje unutarnje snage kako bi spriječila samu sebe
da se okrene i ošine sestru nekom žučljivom primjedbom.
No istini za volju, bojala se i da je Eloise u pravu.
A spoznaja da se po pitanju Michaela, od svih ljudi, pretvorila u kukavicu,
bila je užasavajuća.
JEDANAESTO POGLAVLJE
Sljedećeg se dana Francesca osjećala krajnje užasno. Još gore od toga, nije
uspijevala zatomiti iznimno iritantnu natruhu krivnje, unatoč tome što je
Michael bio taj koji se odnosio tako uvredljivo prema njoj večer prije.
Što li je samo rekla da je potaknula tako nemilosrdnu reakciju s njegove
strane? I otkud mu pravo da se tako ružno ponese prema njoj? Samo je izrazila
malo zadovoljstva zbog spoznaje da možda ipak želi uploviti u pravi brak
ispunjen ljubavlju, umjesto da ostatak svojih dana provede u ispraznom razvratu.
Međutim, očito je bila u krivu. Michael je proveo cijelu noć – i prije i nakon
njihova razgovora – zavodeći svaku ženu na zabavi. Sve je skupa poprimilo takve
razmjere da je u jednom trenutku pomislila kako će joj pozliti.
Najgore od svega bilo je to što jednostavno nije mogla zaustaviti poriv
brojanja njegovih pothvata, baš kao što je i prorekla ranije te večeri. Jedna, dvije,
tri, mrmljala je sebi u bradu promatrajući ga kako svojim osmijehom zavodi tri
sestre. Četiri, pet, šest – pale su i dvije udovice te jedna grofica. Sve je skupa bilo
odurno, a ona je bila ogorčena na sebe jer si je dopustila takvu opčinjenost.
A onda bi je, svako toliko, pogledao. Samo jedan, zavodnički, podrugljivi
pogled, a ona bi smjesta bila sigurna kako on zna što ona čini, kako kreće do
iduće žene pa još jedne samo kako bi ona svoje prebrojavanje mogla zaokružiti
na sljedeći okrugli broj.
Zašto mu je to rekla? Gdje joj je bila pamet?
Je li uopće razmišljala kad je izgovarala te riječi? Izgleda da nije. Činilo se to
jedinim prihvatljivim objašnjenjem. Svakako mu nije namjeravala reći da se neće
moći suzdržati od brojanja slomljenih srca koja ostavi za sobom. Riječi su potiho
kliznule preko njezinih usana prije nego ih je i sama postala svjesna u svojoj
glavi.
A čak ni sada nije bila sigurna što sve to znači.
Radi čega joj je bilo stalo? Radi čega bi joj, zaboga, bilo stalo koliko će žena
podleći njegovoj čaroliji? Nikad joj ranije to nije bilo bitno.
A stvari će samo postati gorima. Žene su bile lude za Michaelom. U nekom
čudnom svemiru s obrnutim društvenim pravilima, pomislila je Francesca
cinično, gostinjski salon kuće Kilmartin bio bi sada preplavljen cvjetnim
aranžmanima naslovljenim na Zanositog Grofa.
Dan će biti užasan. Danas će biti zatrpana posjetiteljicama, u to je bila
sigurna. Posjetit će je svaka žena u Londonu u nadi da bi Michael baš u tom
trenutku mogao prošetati gostinjskim salonom. Francesca će biti prisiljena
otrpjeti nebrojena pitanja, povremene insinuacije i...
- Blagi Bože! – Ukopala se na mjestu povirivši s nevjericom u gostinjski
salon. - Što je ovo?
Cvijeće. Posvuda.
Bilo je to ostvarenje njezine noćne more. Zar je netko promijenio pravila
društvene etikete, a njoj zaboravio javiti?
Ljubičice, perunike i tratinčice. Uvezeni tulipani. Stakleničke orhideje. I
ruže. Ruže posvuda. Svih boja. Mirisi su bili gotovo omamljujući.
- Priestley! – pozvala je Francesca ugledavši svojeg batlera kako s druge
strane sobe stavlja na stol visoku vazu punu zijevalica. - Otkud sve ovo cvijeće?
Još je malo popravio aranžman, okrenuvši jedan ljubičasti grozd cvjetova od
zida pa se potom okrenuo i zaputio prema njoj. - Za vas su, lady Kilmartin.
Zatreptala je. - Za mene?
- Tako je. Biste li možda željeli pročitati posjetnice? Ostavio sam ih na
aranžmanima kako biste mogli znati od koga su.
- Oh. – Činilo se kako je to sve što uspijeva izvući iz sebe. Osjećala se uvelike
poput idiota, prekrivši dlanom svoja otvorena usta i klizeći pogledom preko obilja
cvijeća.
- Ako želite – nastavio je Priestley - mogu poskidati sve posjetnice i na
poleđinu svake napisati s kojeg sam je aranžmana uzeo. Tako biste ih mogli
pročitati sve odjednom.
Kada Francesca nije odgovorila, predložio je: - Možda biste se htjeli povući za
svoj stol? Rado ću vam donijeti kartice.
- Ne, ne – odgovorila je, još uvijek rastresena uslijed prizora pred sobom. Bila
je udovica, zaboga. Muškarci joj nisu trebali slati cvijeće. Nisu li?
- Milostiva?
- Ja... ja... – Okrenula se prema Priestleyju ispravivši leđa i natjeravši svoj
um da se razbistri. Ili je barem pokušala to učiniti. - Samo ću, ah, baciti pogled...
– Okrenula se prema najbližem buketu, prekrasnom i profinjenom
aranžmanu ljubičastih zumbula i madagaskarskog jasmina. – Blijede u usporedbi
s vašim očima – pisalo je na kartici. Potpisao ju je markiz od Chestera.
- Oh! – uzdahnula je Francesca. Supruga lorda Chestera preminula je dvije
godine ranije. Svi su znali da je u potrazi za novom nevjestom.
Jedva uspijevajući držati sve snažniji osjećaj opijenosti i gizdavosti pod
kontrolom, posegnula je prema buketu ruža i dohvatila posjetnicu, svojski se
trudeći da zadrži privid staloženosti pred batlerom. - Pitam se od koga je ovo –
izgovorila je hinjenom ležernošću.
Sonet. Shakespeareov, ako se dobro sjećala. Potpisao vikont Trevelstam.
Trevelstam? S njim je razgovarala samo jednom u životu. Bio je mlad,
izrazito naočit, a kružile su glasine kako je njegov otac prokockao većinu
obiteljskog bogatstva. Novi će se vikont morati bogato oženiti. Barem su tako svi
govorili.
- Dobri Bože!
Francesca se okrenula i ugledala Janet kako stoji iza nje.
- Što je ovo? – upitala je.
- Čini mi se da su upravo to bile i moje riječi kad sam ušla u salon –
promrmljala je Francesca. Pružila je Janet dvije posjetnice pa potom pažljivo
promatrala dok su oči starije žene prelazile preko uredno ispisanih redaka.
Janet je Johnovom smrću izgubila svoje jedino dijete. Kako će reagirati na
spoznaju da se Francesci udvaraju drugi muškarci?
- Tako mi svega – rekla je Janet podigavši pogled. - Čini se kako ćeš biti
glavna senzacija ove sezone.
- Oh, ne budite smiješni – odgovorila je Francesca pocrvenivši. Pocrvenivši?
Dobri Bože, što joj se događalo? Nije se crvenjela čak ni tijekom svoje debitantske
sezone kada je uistinu bila glavna senzacija. - Prestara sam za takvo što –
promrsila je.
- Čini se kako nisi – odgovorila je Janet.
- U hodniku ima još cvijeća – izjavio je Priestley.
Janet se okrenula Francesci. - Jesi li pročitala sve posjetnice?
- Još ne. No, pretpostavljam...
- Da su sve više-manje iste?
Francesca je kimnula glavom. - Smeta li vam to?
Janet se tugaljivo osmjehnula, no oči su joj otkrivale blagost i mudrost. - Bih
li voljela da si još udata za moga sina?
Naravno. Želim li da ostatak svojega života provedeš udata za njegovu
uspomenu? Naravno da ne. – Posegnula je za Francescinim dlanom pa ga
obujmila svojim i stisnula. - Ti si mi poput kćeri, Francesca. Želim da budeš
sretna.
- Nikada ne bih obeščastila uspomenu na Johna – stala je uvjeravati
Francesca.
- Naravno da ne bi. Da si sposobna za takvo što, on se nikada ne bi oženio
tobom. To jest – dodala je uz zavjerenički pogled - ja mu nikada ne bih dopustila
da to učini.
- Htjela bih imati djecu – rekla je Francesca. Iz nekog je razloga osjećala
potrebu objasniti sve, pobrinuti se da Janet shvati kako zapravo želi postati
majkom, a ne nužno i suprugom.
Janet je kimnula glavom, okrenuvši je u stranu dok je vršcima prstiju brisala
vlagu iz očiju. - Trebale bismo pročitati ostatak ovih posjetnica – rekla je
živahnim tonom koji je govorio kako želi nastaviti - i pripremiti se za navalu
posjetitelja koja će uslijediti tog poslijepodneva.
Francesca ju je slijedila dok je pretraživala ogroman aranžman tulipana pa
oslobodila iz njega posjetnicu. - Mislim da će posjetitelji biti uglavnom ženskog
roda – rekla je Francesca - i raspitivati se o Michaelu.
- Lako moguće – odgovorila je Janet. Podigla je posjetnicu. - Smijem li?
- Naravno.
Janet je očima preletjela preko riječi pa podigla pogled i rekla: - Cheshire.
Francesca je iznenađeno izdahnula. - Kao, vojvoda od...
- Upravo on.
Francesca je stavila dlan na grudi. - Pobogu – izdahnula je. - Vojvoda od
Cheshirea.
- Ti si, draga moja, očito ulov sezone.
- Ali, ja...
- Što je, dovraga, ovo?
Glas je pripadao Michaelu koji je upravo uhvatio vazu koju je gotovo
prevrnuo. Doimao se izrazito ljutitim i uznemirenim.
- Dobro jutro, Michaele – pozdravila je Janet veselo. Kimnuo joj je glavom pa
se potom okrenuo Francesci i progunđao: - Izgledaš kao da se spremaš položiti
prisegu svojem vladaru.
- A to bi, pretpostavljam, bio ti? – uzvratila je hitro spustivši dlan s grudi niz
bok. Nije ni bila svjesna da ga je još uvijek držala na srcu.
- Ako imaš sreće – promrsio je.
Francesca ga je samo prostrijelila pogledom.
Uzvratio je pogledom. - Dakle, otvaramo li možda cvjećarnicu?
- Ne, ali očito je kako bismo mogli – odgovorila je Janet. - Za Francescu su –
dodala je.
- Naravno da su za Francescu – promrmljao je - iako mi nije jasno tko bi,
pobogu, bio dovoljno glup da pošalje ruže.
- Ja volim ruže – uzvratila je Francesca.
- Svi vole ruže – rekao je odrješito. - Obične su i otrcane i... – pokazao je
prema Trevelstamovu žutom buketu - ... tko je poslao ovo?
- Trevelstam – odgovorila je Janet.
Michael je podrugljivo otpuhnuo pa se okrenuo prema Francesci. - Nećeš se
valjda udati za njega?
- Vjerojatno ne, ali ne vidim...
- Nema niti dva šilinga koja bi protrljao jedan uz drugi – izjavio je.
- Otkud bi ti to mogao znati? – upitala je Francesca. - Vratio si se prije manje
od mjesec dana.
Michael je slegnuo ramenima. - Bio sam u svom klubu.
- Pa, možda je to i istina, no zasigurno nije on kriv za to – Francesca je
osjetila potrebu istaknuti. Nije da je osjećala neku pretjeranu odanost prema
lordu Trevelstamu, no svejedno je željela biti poštena, a bilo je općepoznato kako
je mladi vikont proteklu godinu proveo pokušavajući popraviti štetu koju je
njegov rasipni otac načinio obiteljskom bogatstvu.
- Nećeš se udati za njega i tu je raspravi kraj – objavio je Michael.
Trebala ju je razljutiti njegova arogancija, no zapravo ju je sve uvelike
zabavljalo. - U redu – rekla je prkosno stisnuvši usnice. - Odabrat ću nekog
drugoga.
- Dobro – progunđao je.
- Kandidata je mnogo – ubacila se Janet.
- Uistinu – rekao je Michael jetko.
- Idem pronaći Helen – rekla je Janet. - Ona sigurno neće htjeti propustiti sve
ovo.
- Nekako sumnjam da će cvijeće odletjeti kroz prozor prije nego ona ustane –
uzvratio je Michael.
- Naravno da neće – uzvratila je Janet ljubazno, majčinski ga potapšavši po
nadlaktici.
Francesca je uspjela prigušiti nalet smijeha. Michaelu se to nije svidjelo, a
Janet je to dobro znala.
- No, ona obožava cvijeće – nastavila je Janet. - Smijem ti joj odnijeti jedan od
ovih aranžmana?
- Naravno – odgovorila je Francesca.
Janet je posegnula za Trevelstamovim ružama, no iznenada se zaustavila. -
Hm, možda bolje ne – rekla je okrenuvši se prema Michaelu i Francesci. - Mogao
bi navratiti, a ne želimo da pomisli kako smo njegovo cvijeće gurnuli u
neki udaljeni zakutak kuće.
- Ah, tako je – promrsila je Francesca - naravno.
Michael je samo zarežao.
- Bilo kako bilo, bolje da joj pođem ispričati o ovome – rekla je Janet pa se
okrenula i pohitala uza stube.
Michael je kihnuo pa se zapiljio u jedan posebice neupadljiv buket gladiola. -
Morat ćemo otvoriti prozore – progunđao je.
- I smrznuti se?
- Odjenut ću kaput – procijedio je.
Francesca se osmjehnula. Željela se od srca nasmijati. - Je li moguće da si
ljubomoran? – upitala je s prividnom sramežljivošću.
Okrenuo se i gotovo je oborio s nogu svojim osupnutim pogledom.
- Ne zbog mene – hitro je dodala, gotovo pocrvenjevši od pomisli. - Zaboga, ne
na taj način.
- Zašto onda? – upitao je tihim i isprekidanim glasom.
- Pa, samo... hoću reći... – Pokazala je prema cvijeću, jasnom pokazatelju
njezine iznenadne popularnosti. - Pa oboje imamo isti cilj ove sezone, zar ne?
Ostao je blijedo zuriti u nju.
- Brak – nastavila je. Jutros je bio posebno spor.
- Što želiš reći?
Ispustila je uzdah frustracije. - Ne znam je li ti palo na pamet, ali ja sam,
prirodno, pretpostavila kako ćeš ti biti taj kojeg će nesmiljeno progoniti. Nisam ni
sanjala da bih se ja mogla... Pa...
- Prometnuti u glavnu nagradu?
Nije to bio najljepši način da se to kaže, no nije bilo u potpunosti netočno pa
je samo rekla: - Pa, da, valjda.
Na trenutak je ostao šutjeti, promatrajući je na neki čudan, gotovo
neprijateljski, način pa potom tiho progovorio: - Muškarac bi morao biti budala
da se ne poželi oženiti tobom.
- Francesca je osjetila kako joj se usta otvaraju u iznenađenju. - Oh – rekla je,
ostavši bez teksta. - To je... To je... daleko najljepša stvar koju si mi mogao reći u
ovom trenutku.
Uzdahnuo je pa prošao prstima kroz kosu. Odlučila mu je zatajiti kako je
time ostavio trag žute peludi na svojim crnim vlasima.
- Francesca – rekao je doimajući se iznureno i umorno i još nekako.
Žalobno?
Ne, to nije bilo moguće. Michael nije bio netko tko bi žalio za bilo čime.
- Nikada ti ne bih ovo zamjerio. Ti... – Nakašljao se, pročistivši grlo. -
Zaslužuješ biti sretna.
- Ja... – Bio je to najneočekivaniji trenutak, posebice nakon njihovih napetih
riječi noć prije. Nije imala nikakve predodžbe o tome što bi trebala odgovoriti pa
je samo promijenila temu i rekla: - Doći će i tvoj trenutak.
Pogledao ju je zbunjeno.
- Zapravo već jest – nastavila je. - Sinoć. Bilo je više upita za tvoju ruku nego
za moju. Kad bi žene mogle slati cvijeće, bili bismo u potpunosti zatrpani njime.
Osmjehnuo se neiskrenim osmijehom koji nije došao do njegovih očiju. Nije se
doimao ljutitim, već... praznim.
A nju je pogodila pomisao o tome kako je to neobična spoznaja.
- Hm, sinoć – rekao je posegnuvši prema svojoj kravati kako bi je namjestio. -
Ako sam rekao išta što te uznemirilo...
Promatrala je njegovo lice. Bilo joj je tako priraslo srcu i poznavala je svaki
njegov detalj. Četiri godine, činilo se, nisu uspjele previše utjecati na njezino
sjećanje. No, nešto se sada činilo drugačijim. Promijenio se, a ona nije bila
sigurna kako.
A nije bila sigurna ni zbog čega.
- Sve je u redu – pokušala ga je uvjeriti.
- Svejedno – rekao je promuklim glasom. - Žao mi je.
Međutim, Francesca je ostatak dana provela pitajući se zna li točno zašto se
ispričava. A nije se mogla oteti dojmu da ni njoj nije u potpunosti jasno.
DVANAESTO POGLAVLJE
Francesca je znala kako nije trebala izaći van sa Sir Geoffreyjem Fowlerom, no
bio je pristojan i šarmantan, a njoj je u prenapučenoj plesnoj dvorani bilo pomalo
vruće. Nikada si ne bi dopustila nešto takvo dok je bila neudata debitantica, no
udovice se nisu morale podređivati istovjetnim standardima, a osim toga, Sir
Geoffrey je obećao kako će vrata ostaviti odškrinutima.
Prvih je nekoliko minuta sve bilo u potpunosti prilično. Sir Geoffrey ju je
nasmijavao, radi njegovih se komplimenata ponovno osjećala prekrasnom, a
spoznaja koliko joj je to nedostajalo bila je gotovo bolna. Stoga se smijala i
koketirala, dopustivši sebi da se stopi s trenutkom. Željela se ponovno osjećati
poput žene – možda ne u potpunom smislu riječi, no zar je uistinu bilo tako
pogrešno uživati u vrtoglavoj omamljenosti spoznaje da je netko smatra
poželjnom?
Možda su svi željeli njezin zloglasni dvostruki miraz, možda su željeli
uspostaviti rodbinske veze s dvjema obiteljima koje su se ubrajale među
najmoćnije britanske loze – Francesca je, na kraju krajeva, bila i Bridgerton i
Stirling. Međutim, te jedne jedine prekrasne večeri dopustit će sebi vjerovati
da se sve vrti oko nje.
No tada se Sir Geoffrey primaknuo bliže. Francesca se pokušala povući što je
diskretnije mogla, no on je načinio još jedan korak prema njoj, pa još jedan, i u
tren oka našla se prikliještena uz pozamašno stablo, a Sir Geoffreyjeve ruke
našle su se naslonjene na koru debla, neugodno blizu njezine glave.
- Sir Geoffrey – rekla je Francesca pokušavajući ostati pristojnom što je duže
bilo moguće. - Bojim se da je došlo do nesporazuma. Voljela bih se vratiti na
zabavu. – Pokušala je zvučati opušteno i prijateljski, ne želeći ga isprovocirati
na nešto što bi mogla požaliti.
Glava mu se primaknula nekoliko centimetara bliže njezinoj. - A zašto biste
htjeli takvo što? – progugutao je.
- Ne, ne – rekla je izvivši se u stranu kad joj se približio - ljudi će primijetiti
da me nema. – Dovraga sa svime, bit će mu prisiljena nagaziti na stopalo, ili gore,
oduzeti mu muškost onako kako su je braća podučila dok je još bila
nezrela djevojčica. - Sir Geoffrey – rekla je davši posljednju šansu uljudnosti -
zaista bih trebala...
A potom su se njegova usta, vlažna, bljutava i potpuno nepozvana, spustila
na njezina.
- ...Ne! – uspjela je ciknuti.
Međutim, on se činio posve odlučnim zarobiti njezina usta svojima. Francesca
se pokušavala izviti i izmaknuti ovamo i onamo, no on je bio snažniji nego je
mislila te joj očito nije imao namjeru dopustiti da umakne. Teškom mukom
uspjela je pomaknuti nogu u položaj iz kojeg je svoje koljeno mogla zabiti u
njegove prepone, no prije nego je uspjela to učiniti, Sir Geoffrey je naizgled...
jednostavno... iščeznuo.
- Oh! – Zvuk iznenađenja prevalio se preko njezinih usta, a da toga i nije bila
svjesna. Ugledala je kovitlac pokreta, začula zvuk koji je bio poput udarca
zglobova šake u meko meso te jedan nepatvoreni bolni jauk. Sir Geoffrey je
ležao opružen na travnjaku, zdušno psujući, a nad njime se nadvio krupan
muškarac čija je jedna čizma držala Sir Geoffreyja čvrsto prikovana za tlo.
- Michaele? – upitala je u Francesca u potpunoj nevjerici.
- Samo reci riječ – rekao je Michael glasom za koji nije sanjala da će čuti od
njega - i zdrobit ću mu rebra.
- Ne! – odgovorila je Francesca hitro. Ne bi se osjećala nimalo krivom da je
uspjela Sir Geoffreyja uspjela dohvatiti koljenom među noge, no nije željela da
Michael ubije budalu.
Michaelov je pogled jasno otkrivao kako bi on to vrlo rado učinio.
- Neće biti potrebe – pohitala je prema Michaelu, povukavši se potom kada je
ugledala divlji sjaj u njegovim očima. - Er, možda bismo ga jednostavno mogli
zamoliti da ode?
Na trenutak je Michael ostao nepomično zuriti u njezine oči. Strogo, ravno u
oči, intenzitetom koji ju je ostavio bez daha. Potom je pojačao pritisak noge na Sir
Geoffreyjeva prsa. Ne mnogo jače, no dovoljno da bespomoćni muškarac počne
stenjati od nelagode.
- Jesi li sigurna? – upitao je Michael nemilosrdnim tonom.
- Da, molim te. Besmisleno je nanositi mu bol – rekla je Francesca. Dobri
Bože, bilo bi užasno da ih netko zatekne u ovoj situaciji. Njezin bi dobar glas bio
ukaljan, a tko zna što bi govorili o Michaelu jer je napao uglednog baruneta. -
Nisam trebala izaći s njime – dodala je.
- Tako je, nisi trebala – rekao je Michael grubo - no to mu nimalo ne daje
pravo da ti se pokuša nametnuti silom. – Iznenada je maknuo nogu sa Sir
Geoffreyjevih prsa pa povukao prestrašenog muškarca na noge. Zgrabivši ga za
revere, silovito ga je gurnuo i prislonio uz deblo pa se nagnuo naprijed dok im se
nosovi gotovo nisu dodirnuli.
- Nije ugodan osjećaj biti zarobljen, zar ne? – dražio je Michael.
Sir Geoffrey je ostao šutke, prestravljeno zureći u njega.
- Želiš li nešto reći dami?
Sir Geoffrey je stao mahnito odmahivati glavom.
Michael je zalupio njegovom glavom o deblo. - Razmisli još malo.
- Žao mi je – procvilio je Sir Geoffrey.
Poput djevojčice, pomislila je Francesca hladno. Znala je kako ne bi bio dobar
suprug, a ovo je samo potvrdilo njezine slutnje.
Međutim, Michael još nije završio s njime. - Ako se ikad više približiš lady
Kilmartin na manje od deset metara, osobno ću ti rasporiti utrobu.
Riječi su žacnule čak i Francescu.
- Jesam li bio jasan? – procijedio je Michael kroz stisnute zube.
Još malo cvileža, a ovog je puta Sir Geoffrey zvučao kao da bi mogao i
zaplakati.
- Gubi se odavde – zagrmio je Michael, odgurnuvši preplašenog muškarca. - I
kad smo već kod toga, potrudi se nestati iz grada na mjesec ili dva.
Sir Geoffrey mu je uputio preneražen pogled.
Michael je ostao mirno stajati, opasno mirno, a potom je drsko ukrutio
ramena. - Nikome nećeš nedostajati – dodao je potiho.
Francesca je shvatila da zadržava dah. Bio je zastrašujuć, ali i veličanstven,
a spoznaja da ga nikada ranije nije vidjela takvog potresla ju je do srži.
Nikada nije ni sanjala da bi mogao biti ovakav.
Sir Geoffrey je pobjegao, zaputivši se preko travnjaka do stražnje kapije,
ostavivši Francescu nasamo s Michaelom, nasamo i, po prvi put otkako su se
upoznali, bez riječi.
Osim možda: - Žao mi je.
Michael se okrenuo prema njoj tako žustro da je gotovo ustuknula. - Nemoj se
ispričavati – otresao se.
- Ne, naravno da ne, ali – rekla je - trebala sam biti pametnija i...
- On je trebao biti pametniji – odgovorio je srdito.
Bila je to istina. Francesca zasigurno nije namjeravala preuzeti krivnju za
napad, no istovremeno je smatrala kako je pametnije ne pothranjivati njegov
bijes dodatno, barem ne u tom trenutku. Nikada ga nije vidjela takvoga. Zapravo,
nikada nikoga nije vidjela takvoga – tako obuzetog srdžbom da bi se mogao
rasprsnuti na dijelove. Mislila je kako je potpuno izgubio kontrolu, no sada, dok
ga je promatrala kako stoji tako nepomično da ju je bilo strah disati, shvatila je
da je istina bila nešto sasvim suprotno.
Michael je u potpunosti zadržao kontrolu nad sobom, zgrabivši je čvrsto
poput škripca. Da nije, Sir Geoffrey bi sada ležao u krvavoj hrpici.
Francesca je otvorila usta kako bi rekla još nešto, nešto smirujuće ili čak
smiješno, no i dalje nije uspijevala pronaći riječi, nije uspijevala učiniti ništa doli
promatrati ga, tog čovjeka za kojeg je mislila da ga poznaje jako dobro.
Postojalo je nešto očaravajuće u tom trenutku te ona jednostavno nije mogla
skrenuti pogled s njega. Bio je zadihan i očigledno se još uvijek svojski trudio
zadržati svoju srdžbu pod kontrolom, ali također, primijetila je sa
zanimanjem, kao da nije u potpunosti bio tamo. Zurio je u neki udaljeni horizont,
oči mu se nisu doimale usredotočenima, a on je izgledao gotovo kao da trpi...
Bol.
- Michaele? – prošaputala je.
Nije bilo reakcije.
- Michaele? – Ovog je puta ispružila ruku prema njemu i dodirnula ga, a on
se žacnuo, okrenuvši se tako brzo da je ona zateturala unatrag.
- Što je? – upitao je grubo.
- Ništa – promucala je nesigurna što mu je uopće željela reći, nesigurna je li
mu uopće imala što reći osim njegova imena.
Na trenutak je sklopio oči pa ih potom ponovo otvorio jasno očekujući da kaže
još štogod.
- Mislim da ću poći kući – rekla je. Zabava joj se više nije činila primamljivom
i sve što je željela bilo je zavući se negdje gdje je sve bilo sigurno i poznato
Michael se iznenada nije doimao ni sigurnim ni poznatim.
- Ispričat ću te unutra – rekao je hladno.
- Poslat ću kočiju natrag po tebe i majke – dodala je Francesca. Koliko je
mogla primijetiti prije nego je izašla, Janet i Helen su se izvrsno zabavljale. Nije
im željela pokvariti večer.
- Da te ispratim kroz stražnju kapiju ili bi radije prošla kroz plesnu dvoranu?
- Radije kroz stražnju kapiju – rekla je.
Ispratio ju je cijelim putem do kočije, a njegova se ruka činila poput užarenog
ugljena na njezinim leđima. No, kada su došli do kočije, umjesto da prihvati
njegovu pomoć pri uspinjanju u kočiju, iznenada se okrenula prema njemu s
pitanjem koje joj je gorjelo na usnama.
- Kako si znao da sam u vrtu? – upitala je.
Nije odgovorio. Možda bi to i učinio, no očito ne dovoljno brzo za njezin ukus.
- Jesi li me promatrao? – dodala je.
Njegove su se usne zaoblile, ali ne u smiješak; čak ni u začetak smiješka. -
Uvijek te promatram – odgovorio je snuždeno.
Ostavio ju je s tim riječima, da o njima razmišlja ostatak večeri.
ČETRNAESTO POGLAVLJE
Dok je kasnije razmišljala o tom trenutku, jedina izlika koja joj je padala na
pamet bila je to da nije bila svjesna kako stoji tik iza nje. Tepih je bio mekan i
gust, a ona nije čula njegove korake od navale krvi u svojim ušima. Nije znala sve
to, nije mogla znati, jer se inače nikada ne bi okrenula, odlučna u namjeri da ga
ušutka zajedljivim komentarom. Namjeravala je reći nešto užasno i resko u
htijenju da se on osjeti krivim, želeći da se osjeti užasno, no kad se okrenula...
Bio je točno iza nje.
Blizu, tako blizu. Tek nekoliko centimetara udaljen. Prošle su godine otkako
joj je itko stajao tako blizu, a nikada, baš nikada taj netko nije bio Michael.
Nije mogla govoriti, nije mogla razmišljati, nije mogla učiniti ništa doli disati
dok je zurila u njegovo lice, shvativši kakvom je neizdrživom žudnjom željela da
je poljubi.
Michael.
Dobri Bože, željela je Michaela.
Osjećaj je bio poput noža koji joj kida nutrinu. Nije trebala to osjećati. Nije
trebala željeti ikoga... Ali Michael...
Trebala je otići. Dovraga, trebala je pobjeći. No nešto ju je zadržalo
ukopanom na mjestu. Nije mogla svrnuti oči s njegovih, nije si mogla pomoći pa je
navlažila usnice, a kada su se njegove ruke spustile na njezina ramena, nije se
pobunila.
Nije se čak ni pomaknula.
A možda je, samo možda, nešto u njoj prepoznalo trenutak, taj suptilni ples
između muškarca i žene pa se njezino tijelo ovlaš nagnulo naprijed.
Prošlo je tako dugo otkako se predala poljupcu, no izgleda kako neke stvari
tijelo nikada ne zaboravlja.
Dodirnuvši njezinu bradu, neznatno je podignuo njezino lice.
Ni tada nije rekla ne.
Nastavila je zuriti je u njega, obliznuvši usnice i čekajući...
Čekala je taj trenutak, taj prvi dodir, jer koliko god sve skupa bilo
užasavajuće i pogrešno, znala je kako će osjećaj biti savršen.
I bio je.
Njegove su usne dodirnule njezine u jedva zamjetnom, najmekšem mogućem
nagovještaju milovanja. Bila je to ona vrsta poljupca koja je zavodila suptilnošću,
poslavši trnce niz njezino tijelo i ostavivši je da očajnički priželjkuje još. Negdje u
maglovitoj pozadini svojeg uma, znala je kako je ovo pogrešno, da je i više nego
pogrešno – da je u potpunosti suludo. Ali u tom se trenutku ne bi se uzmogla
pomaknuti ni da su joj paklene vatre lizale tabane.
Bila je opčinjena, hipnotizirana njegovim dodirom. Nije se uspjela prisiliti da
načini idući pokret, da mu da dopuštenje na bilo koji drugi način osim neznatnim
izvijanjem svojeg tijela, no isto tako nije učinila bilo što čime bi okončala njihov
dodir.
Samo je držala dah i čekala da on učini nešto više.
I učinio je. Njegov je dlan pronašao njezina križa raširivši se tamo, a njegovi
su je prsti dovodili u iskušenje svojom opojnom vrelinom. Nije ju baš povukao
prema sebi, no pritisak je bio tu, a prostor među njima iščezavao je sve dok nije
osjetila nježno grebanje njegove večernje odjeće kroz svoj svileni ogrtač.
A vrućina je u njoj bivala sve snažnijom. Topila se.
Grešna.
Njegove su usnice postajale sve zahtjevnijima, a njezine su se razdvojile,
nudeći mu veću slobodu istraživanja. U potpunosti je iskoristio ponuđeno,
dopustivši svojem jeziku da zapleše ples prepuno opasnosti, mameći i dovodeći u
napast, pothranjujući njezinu žudnju dok joj koljena nisu zaklecala, a ona nije
više imala izbora osim primiti se za njegove nadlaktice, zagrliti ga, dodirnuti ga
svojevoljno i priznati kako je i ona tamo, kako sudjeluje u njihovu poljupcu.
Kako ga i ona želi.
Promrmljao je njezino ime, glasom hrapavim od žudnje i još nečega, nečeg
bolnog, a ona se mogla samo pridržavati za njega i dopustiti mu da je ljubi te, Bog
joj pomogao, uzvraćati mu poljupce.
Njezin je dlan pronašao njegov vrat, uživajući u žarenju njegove kože.
Njegova gusta, valovita i, u posljednje vrijeme podugačka kosa uvijala se u kovrče
oko njezinih prstiju, a ona je poželjela samo utonuti u nju.
Dlan mu se stao penjati njezinim leđima, ostavljajući za sobom ugodno
žarenje. Prsti su milovali njezino rame pa kliznuli niz ruku, prešavši potom na
njezine grudi.
Francesca se ukočila.
Ali Michael je bio previše obuzet strašću kako bi primijetio. Obujmio je
njezine dojke, čujno uzdišući dok ih je stiskao.
- Ne – prošaputala je. Bilo je to previše, bilo je suviše intimno.
Bilo je previše... nalik Michaelu.
- Francesca – promrmljao je dok su mu usnice klizile njezinim obrazom
prema uhu.
- Ne – rekla je, otrgnuvši se iz njegova zagrljaja. - Ne mogu.
Nije ga željela pogledati, no nije to mogla izbjeći. A kad je to učinila, bilo joj je
žao.
Brada mu je klonula na prsa, a lice djelomično okrenuto postrance, no još
uvijek ju je strijeljao očima, prodornim pogledom čiju je vrelinu osjećala na koži.
Pogled mu je žario poput žeravice.
- Ne mogu to učiniti – prošaputala je.
Nije odgovorio.
Riječi su počele navirati brže, no rječitost joj je još izmicala. - Ne mogu. Ne
mogu. Ne mogu... Ja... Ja...
- Onda odlazi – otresao se. - Smjesta.
Pobjegla je.
Odjurila je u svoju sobu, a potom je, sutradan, pobjegla svojoj majci.
A zatim je, dan nakon toga, pobjegla sve do Škotske.
PETNAESTO POGLAVLJE
Nije uspijevao pojmiti zbog čega, dovraga, traži oprost. On je poljubio nju.
Možda je i ušla u njegove odaje suprotno njegovim željama, no bio je dovoljno
hrabar priznati sebi da nije to učinila očekujući kako bi on mogao nasrnuti na
nju. Pobogu, bila je zabrinuta jer je bila uvjerena da se ljuti na nju.
Postupila je nepromišljeno, ali samo zato jer joj je bilo stalo do njega i jer je
cijenila njihovo prijateljstvo.
A njegov je postupak sada upropastio sve.
Još uvijek nije bio siguran kako se to moglo dogoditi. Promatrao ju je, nije
uspijevao svrnuti pogleda s nje. Trenutak mu se urezao u pamćenje – njezin
ružičasti svileni ogrtač, način na koji je skupljala prste dok je razgovarala s
njime. Kosa joj je bila raspuštena, prebačena preko jednog ramena, a oči ogromne
i ovlažene snagom emocija.
A potom mu je okrenula leđa.
Tada se dogodilo. Tada se sve promijenilo. Nešto se probudilo u njemu, nešto
što ni sad nije znao imenovati, a njegove su se noge pokrenule. Nekako se našao
na drugoj strani sobe, udaljen puke centimetre, dovoljno blizu da je
dodirne, dovoljno blizu da je uzme.
Tada se ona okrenula.
A on je bio izgubljen.
U tom se trenutku nije više mogao zaustaviti, sav je razum iščezao. Pesnica
čvrste kontrole koju je tijekom godina držao omotanu oko svoje žudnje
jednostavno je isparila, a on joj je morao utisnuti poljubac.
Sve se skupa činilo jako jednostavnim. Nije bilo izbora, nije postojala
slobodna volja. Možda da je rekla ne, možda da je uzmaknula i otišla. No, ona nije
učinila ništa od toga, samo je stajala tamo i čekala, a njezin dah jedina stvar
koja se ispriječila među njima.
Je li iščekivala poljubac? Ili je čekala da mu se vrati zdrav razum i da
odstupi?
Više nije bilo važno, pomislio je ljutito, zgužvavši prstima list papira. Pod oko
njegova stola bio je posut zgužvanim papirima. Raspoloženje mu je bilo
destruktivno, a listovi papira predstavljali su savršenu metu. Dohvatio je karticu
krem boje koja je ležala na upijajućem papiru, pogledavši je prije nego je prste
pripremio za novo pogubljenje. Radilo se o pozivnici.
Zaustavio se kako bi je pobliže proučio. Poziv se odnosio na današnju večer, a
on je vjerojatno već potvrdio dolazak. Bio je prilično siguran da je i Francesca
namjeravala prisustvovati; domaćica je bila njezina dugogodišnja prijateljica.
Možda bi se trebao odvući u svoje odaje i odjenuti se za predstojeću zabavu.
Možda bi trebao izaći i pronaći si suprugu. To vjerojatno ne bi izliječilo njegovu
boljku, no morao je to učiniti prije ili kasnije. A sigurno je moralo biti bolje za
dušu nego ostati sjediti kod kuće i ispijati viski za svojim radnim stolom.
Ustao je, ponovno bacivši pogled na pozivnicu. Uzdahnuo je. Zaista nije želio
provesti večer družeći se sa stotinu ljudi koji će se raspitivati o Francesci. Kakve
je sreće, na zabavi će biti mnoštvo Bridgertonovih, ili čak i gore, djevojaka iz
obitelji Bridgerton koje su sve bile zastrašujuće nalik jedna drugoj sa svojim
kestenjastim kosama i širokim osmijesima. Nijedna, naravno, nije bila ni do
koljena Francesci – njezine su sestre bile gotovo previše ljubazne, previše vedre i
otvorene. Bile su lišene Franniene tajnovitosti i ironične iskre koja joj je krasila
oči.
Ne, nije želio provesti večer u uljuđenom društvu.
I tako je odlučio riješiti svoje probleme onako kako je običavao i mnogo puta
ranije.
Pronalaženjem priležnice.
Tri sata kasnije, Michael se našao na ulazu u svoj klub, još uvijek izrazito loše
raspoložen.
Prethodno je posjetio La Belle Maison koji je, istini za volju, bio ništa doli
bordel, no barem se radilo o otmjenoj i diskretnoj ustanovi, a muškarac je mogao
biti siguran da su žene čiste i da su tamo svojom voljom. Michael je
tijekom godina provedenih u Londonu povremeno znao posjećivati to mjesto, a i
većina njegovih poznanika barem je jednom posjetila La Belle, kako su ga
običavali zvati. Čak je i John jednom bio tamo, prije braka s Francescom.
Madam ga je dočekala s toplom dobrodošlicom, kao da dočekuje razmetnog
sina. Bio je na glasu, objasnila je, i nedostajalo im je njegovo društvo. Žene su ga
jednostavno obožavale, često govoreći kako je jedan od rijetkih kojem je stalo i do
njihove ugode, a ne samo do vlastita zadovoljstva.
Laskanje je, iz nekog razloga, ostavilo gorak okus u njegovim ustima. U tom
se trenutku nije osjećao poput legendarnog ljubavnika, bilo mu je dosta njegove
reputacije razvratnika i nije mu bilo stalo hoće li te večeri zadovoljiti ikoga. Sve
što je želio bila je žena uz koju će uspjeti isprazniti svoj um, makar na kratkih
nekoliko minuta.
Imali su djevojku kao stvorenu za njega, gugutala je madam. Bila je nova i
vrlo tražena, a on će je naprosto obožavati. Michael je samo slegnuo ramenima,
dopustivši joj da ga povede sićušnoj plavoj ljepotici za koju mu je ponavljala da je
jednostavno “bez premca”.
Ispružio je ruku prema njoj, no potom je spustio. Nije bila dobra. Bila je
previše svijetla. Nije htio plavušu.
U redu, rekle je, a pred njih je stupila zanosna brineta.
Previše egzotično.
Crvenokosa?
Posve pogrešno.
I tako su izlazile, jedna po jedna, no sve su bile premlade, prestare, previše
punašne, previše vitke, a potom je jednostavno nasumično odabrao jednu,
odlučan u namjeri da samo sklopi oči i obavi ono što je naumio.
Izdržao je dvije minute.
Vrata su se zatvorila za njime, a on je osjetio gađenje, gotovo panično
shvativši kako ne može to učiniti.
Nije mogao voditi ljubav sa ženom. Bilo je to užasavajuće. Kao da mu je
oduzeta muškost. Dovraga, mogao je slobodno zgrabiti nož i samoga sebe učiniti
eunuhom.
Prije je uživao sa ženama kako bi potisnuo misao na jednu ženu. Sada kada
ju je kušao, unatoč tome što se radilo o samo jednom, ovlaš ukradenom poljupcu,
bio je uništen.
I stoga je došao ovamo, u svoj klub, gdje se nije morao brinuti da će susreti
ikoga ženskog roda. Svrha je, naravno, bila izbrisati svaku pomisao na Francescu
iz svojeg uma, a očajnički se nadao kako će alkohol uspjeti postići ono u čemu
su prekrasne djevojke La Belle Maisona podbacile.
- Kilmartine.
Michael je podigao pogled. Colin Bridgerton.
Prokletstvo.
- Bridgertone – ispljunuo je. Prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo. Colin
Bridgerton bio je posljednja osoba koju je želio susresti. Čak bi i Napoleonov duh
koji se vratio razderati mu ždrijelo rapirom predstavljao dobrodošliji prizor.
- Sjedni – ponudio je Colin pokazavši prema fotelji nasuprot sebi.
Iz ovog se nije mogao izvući. Mogao je lagati i reći kako je utanačio sastanak,
no svejedno ne bi imao izliku koja bi mu omogućila da izbjegne Colinov poziv da
sjedne i popije s njim jedno kratko piće. Stoga je Michael samo stisnuo zube i sjeo,
u nadi da Colin ima neki drugi dogovor koji će zahtijevati njegovo prisustvo za –
hm, otprilike tri minute.
Colin je podigao svoju čašu, stavši proučavati njezin sadržaj neuobičajenom
usredotočenošću pa potom zakovitlavši jantarnu tekućinu nekoliko puta prije
nego je otpio gutljaj. - Čujem da se Francesca vratila u Škotsku.
Michael je ispustio neodređeni zvuk i kimnuo glavom.
- Neobično, zar ne? Sezona je tek počela.
- Neću se pretvarati da razumijem njezine postupke.
- Ne, ne, naravno da ne – odgovorio je Colin tiho. - Nijedan se inteligentan
muškarac ne bi usudio pretvarati da razumije ženski um.
Michael je ostao šutke.
- Ipak, prošlo je tek... koliko... dva tjedna od njezina povratka?
- Neznatno više – procijedio je Michael. Francesca se vratila u London istog
dana kada i on.
- Tako je, naravno. Da, ti bi trebao znati, zar ne?
Michael je prostrijelio Colina oštrim pogledom. Na što li je, dovraga, ciljao?
- No, dobro – nastavio je Colin nehajno slegnuvši jednim ramenom. - Siguran
sam kako će se uskoro vratiti. Na kraju krajeva, izgledi da će pronaći supruga u
Škotskoj nisu pretjerano veliki, a to je nakanila učiniti ovog proljeća, nije li?
Michael je kratko kimnuo glavom promatrajući stol na drugom kraju
prostorije. Bio je prazan. Tako prazan. Tako blaženo, prekrasno prazan.
Zamišljao je sebe, samog i presretnog, za tim stolom.
- Nismo pretjerano raspoloženi za razgovor večeras, zar ne? – upitao je Colin,
raspršivši njegova (prilično pitoma) maštanja.
- Ne – odgovorio je Michael, nimalo sretan uslijed uvredljivo snishodljivog
tona drugog muškarca - nismo.
Colin se nasmijao pa otpio posljednji gutljaj svojeg pića. - Samo provjeravam
– rekao je zavalivši se natrag u naslon fotelje.
- Što točno? Jesam li se spontano rascijepio u dva zasebna bića? – odbrusio je
Michael.
- Ne, naravno da ne – odgovorio je Colin uz sumnjivo ljubazan smiješak. - To
je bjelodano. Samo sam pokušavao utvrditi kakvog si raspoloženja.
Michael je prijeteće podigao obrvu. - I ustanovio si...?
- Da je više-manje uobičajeno – odgovorio je Colin, nimalo obeshrabren.
Michael mu je umjesto odgovora uputio mrk pogled, točno u trenutku kad je
konobar pristigao s njihovim pićima.
- Za sreću – rekao je Colin podigavši svoju čašu u zrak.
Zadavit ću ga, odlučio je Michael u tom trenutku. Posegnut ću preko stola i
obaviti šake oko njegova vrata i stiskati dok te iritantne zelene oči ne iskoče iz
svojih duplji.
- Ne želiš nazdraviti za sreću? – upitao je Colin.
Michael je ispustio neartikulirani zvuk pa iskapio svoje piće u jednom
gutljaju.
- Što piješ? – upitao je Colin nedužno. Nagnuo se preko stola i zapiljio u
Michaelovu čašu. - Mora da je vraški dobro.
Michael se borio s porivom da ga odalami po glavi svojom sada praznom
čašom.
- U redu – nastavio je Colin slegnuvši ramenima. - Onda ću nazdraviti
vlastitoj sreći. – Otpio je gutljaj pa se naslonio natrag u naslon i ponovno prinio
čašu usnicama.
Michael je bacio pogled na sat.
- Nije li divno što nemam nikakvih obveza večeras? – razmišljao je Colin
naglas.
Michael je ispustio čašu na stol uz glasan i tup udarac. - Ima li sve ovo
nekakvu poantu? – izgovorio je odlučno.
Na trenutak se činilo kako će Colin, koji je prema svemu što je znao o njemu
mogao u verbalnom nadmudrivanju odnijeti pobjedu protiv bilo koga, ostati
šutke. Međutim tada je, u trenutku kada je Michael već bio spreman odbaciti
svoju kriniku pristojnosti te ustati i otići, progovorio: - Jesi li odlučio što ćeš
učiniti?
Michael je uspio zadržati mirnoću. - O čemu točno govoriš?
Colin se osmjehnuo smiješkom u kojem je bilo dovoljno snishodljivosti da ga
je Michael poželio odalamiti. - O Francesci, naravno – rekao je.
- Nismo li upravo zaključili kako je napustila zemlju? – rekao je Michael
oprezno.
Colin je slegnuo ramenima. - Škotska nije tako daleko.
- Dovoljno daleko – promrmljao je Michael. Svakako dovoljno daleko da
pošalje jasnu poruku kako ne želi imati nikakve veze s njime.
- Bit će posve sama – odgovorio je Colin s uzdahom.
Michael je prijeteći suzio oči zapiljivši se u Colina.
Nepokolebljivo.
- Mislim kako bi trebao... – Colin se zaustavio, posve namjerno, Michael je bio
uvjeren. - Pa, znaš moje mišljenje – Colin je konačno završio misao, otpivši još
jedan gutljaj.
A Michael je u potpunosti odustao od hinjenja učtivosti.
- Nemaš ti pojma ni o čemu, Bridgertone.
Colin je podigao obrve osjetivši režanje u Michaelovu glasu. - Zanimljivo –
promrmljao je. - Čujemo to svakodnevno. Obično od svojih sestara.
Michaelu je bila poznata njegova taktika. Njegovo elegantno izmicanje bio je
upravo isti onaj manevar koji je i sam tako uspješno koristio. I vjerojatno se
upravo stoga ispod stola njegov desni dlan stisnuo u pesnicu. Ništa nije moglo
biti tako iritantno poput odraza vlastitog ponašanja u nekome drugome.
Tako mu svih svetaca, Colinovo je lice bilo tako blizu.
- Još jedan viski? – upitao je Colin, prekinuvši time Michaelovo ugodno
snatrenje o šljivi ispod oka.
Michael je bio savršeno raspoložen za opijanje do besvijesti, no ne u društvu
Colina Bridgertona, stoga je odgurnuvši fotelju natrag samo procijedio jedno
šturo: - Ne.
- Jasno ti je, Kilmartine – rekao je Colin tako ljubaznim tonom da je zapravo
to bilo jezivo - da ne postoji razlog radi kojeg se ne bi mogao oženiti njome.
Nijedan. Osim, naravno – dodao je, gotovo kao da mu je misao u tom trenutku
pala na um - onih razloga koje sam smišljaš u svojoj glavi.
Michael je osjetio kako mu se nešto para u grudima. Njegovo srce, vjerojatno,
no bio je toliko navikao na taj osjećaj da je bilo pravo čudo što ga još uvijek
zamjećuje.
A Colin je, proklet bio, jednostavno odbijao zašutjeti.
- Ako se ne želiš oženiti njome – nastavio je Colin zamišljeno - onda se
jednostavno ne želiš oženiti njome. Ali...
- Mogla bi reći ne – Michael je začuo vlastite riječi. Glas mu je zvučao
promuklo, isprekidano, kao da nije njegov.
Dobri Bože, da je skočio na stol i javno obznanio ljubav prema Francesci, ne
bi mogao jasnije otkriti svoje osjećaje.
Colinova se glava neznatno nagnula u stranu, dovoljno kako bi dao do znanja
da je razumio neizrečeni kontekst Michaelovih riječi. - Mogla bi – promrmljao je. -
Zapravo, vjerojatno i hoće. Žene često to čine kad ih prvi put pitaš.
- A koliko si ti puta zaprosio ženu?
Colinove usne razvukle su se u lijeni smiješak. - Samo jednom, zapravo.
Danas poslijepodne, da budem precizniji.
Bila je to jedna stvar – zapravo jedina stvar – koju je Colin mogao reći, a
kojom bi u potpunosti razoružao Michaela i smirio njegove podivljale emocije. -
Molim? – upitao je Michael šokirano, širom otvorenih usta. Bio je to
Colin Bridgerton, najstariji neoženjeni Bridgerton, čovjek koji je izbjegavanje
braka praktički pretvorio u svoju profesiju.
- Istina je – rekao je Colin opušteno. - Pomislio sam kako je krajnje vrijeme
da to učinim. I pretpostavljam kako ti dugujem iskrenost pa ću priznati kako me
nije natjerala da pitanje postavim dvaput, iako je bilo potrebno nekoliko minuta
da iskamčim potvrdan odgovor od nje.
Michael je samo zurio.
- Njezina prvotna reakcija na moj upit bila je pad na pločnik uslijed potpunog
šoka – priznao je Colin.
Michael se borio protiv poriva da se osvrne oko sebe ne bi li utvrdio je li se
nekako, bez vlastita znanja, našao zarobljen u kazališnoj farsi. - Er, je li joj
dobro?
- Oh, posve dobro – odgovorio je Colin dohvativši svoje piće.
Michael je pročistio grlo. - Smijem li upitati za identitet sretne dame?
- Penelope Featherington.
Ona koja ne govori? Michaelu su riječi gotovo pobjegle. Bio je to najčudniji
spoj koji mu je mogao pasti na pamet.
- Sada izgledaš istinski iznenađeno – rekao je Colin kojeg je, nasreću, njegova
nevjerica zabavljala.
- Nisam znao da se namjeravaš skrasiti – Michael je hitro improvizirao.
- Nisam ni ja – uzvratio je Colin s osmijehom. - Zanimljivo kako se stvari
dogode same od sebe.
Michael je otvorio usta kako bi mu čestitao, no umjesto toga začuo je samoga
sebe kako pita: - Je li itko javio Francesci?
- Zaručio sam se danas poslijepodne – podsjetio ga je Colin, pomalo zbunjeno.
- Ona bi željela znati.
- Pretpostavljam kako bi. Priuštio sam joj itekako mnogo muke dok smo bili
djeca. Siguran sam kako će mi poželjeti vratiti nekom pošalicom vezanom za
vjenčanje.
- Netko je mora obavijestiti – rekao je Michael nasilno prekinuvši Colinovo
snatrenje o uspomenama iz djetinjstva.
Colin se zavalio natrag u svoj naslon uz bezbrižan uzdah. - Pretpostavljam da
će joj majka poslati poruku.
- Tvoja će majka biti poprilično zauzeta. To neće biti prva stvar koja će joj
pasti na pamet.
- Ne bih znao.
Michael se namrštio. - Netko bi je trebao obavijestiti o tome.
- Tako je – odgovorio je Colin sa smiješkom - netko bi trebao. Pošao bih sam –
prošla je cijela vječnost otkako sam zadnji put bio u Škotskoj. Međutim, naravno,
bit ću malčice zauzet obvezama ovdje u Londonu, pošto se ipak ženim. Što je,
naravno, jedini razlog ove rasprave, nije li tako?
Michael mu je uputio ponešto srdit pogled. Ljutila ga je spoznaja kako je
Colin Bridgerton uvjeren da vješto manipulira njime, no nije vidio načina kako ga
razuvjeriti, a da pritom ne prizna koliko očajnički želi poći u Škotsku kako bi
vidio Francescu.
- Kada se namjeravate vjenčati? – priupitao je.
- Nisam posve siguran – odgovorio je Colin. - Uskoro, nadam se.
Michael je kimnuo glavom. - Tada je potrebno Francescu smjesta obavijestiti.
Colinovim se licem razlio lijeni smiješak. - Da, potrebno je, zar ne?
Michael se namrgodio.
- Ne moraš se oženiti njome dok si tamo – rekao je Colin - samo je obavijestiti
o mojem predstojećem vjenčanju.
Michael se prisjetio svoje nedavne maštarije o davljenju Colina Bridgertona,
zaključivši kako mu se pomisao čini čak i primamljivijom nego ranije.
- Vidimo se kasnije – rekao je Colin isprativši tim riječima Michaela koji se
zaputio prema vratima. - Možda za nekih mjesec dana? – jasno davši do znanja
da ne očekuje vidjeti Michaela u Londonu u bliskoj budućnosti.
Michael je potiho opsovao, no nije rekao ništa čime bi opovrgnuo njegove
riječi. Koliko god mrzio samog sebe radi toga, sada kad je imao izliku za odlazak
Francesci, nije mogao odoljeti iskušenju da iskoristi priliku.
No, hoće li biti dovoljno snažan da odoli i njoj, bilo je pravo pitanje.
I još važnije od toga, je li joj uopće želio odoljeti?
Nekoliko dana kasnije, Michael je stajao pred ulaznim vratima Kilmartina, doma
u kojem je proveo svoje djetinjstvo.
Prošle su godine otkad je posljednji put stajao tu, više od četiri zapravo, te
nije u potpunosti mogao kontrolirati knedlu koja mu se stvarala u grlu pri
pomisli da je sve ovo – kuća, zemljište, nasljedstvo – njegovo. Nekako još uvijek
nije uspio u potpunosti prihvatiti tu spoznaju. Njegov mozak možda i jest, ali srce
nije.
Činilo se kako proljeće još nije došlo u škotske pogranične okruge, pa iako
zrak nije bio posve studen, njegova ga je svježina natjerala da protrlja svoje
rukavicama zaštićene dlanove. Zrak je bio maglovit, a nebo sivo, no postojalo je
nešto u atmosferi što ga je dozivalo, podsjećajući ga da je ovo, a ne London ili
Indija, njegov dom.
Međutim, osjećaj pripadnosti pružao je slabu utjehu dok se pripremao za ono
što mu predstoji. Došlo je vrijeme da se suoči s Francescom.
Zamišljao je ovaj trenutak tisuću puta nakon svojeg razgovora s Colinom
Bridgertonom u Londonu. Birao je riječi, uvježbavao pristup kojim će iznijeti
svoje želje. I bio je poprilično uvjeren da je sve smislio. Jer prije nego uspije
uvjeriti Francescu, morao je najprije uvjeriti samoga sebe.
Oženit će se njome.
Morat će je privoljeti da pristane, naravno. Ipak je nije mogao prisiliti na
brak. Vjerojatno je došla ovamo s bezbroj razloga radi kojih bi njihov brak bio
suluda ideja, no on će je, u konačnici, uvjeriti u suprotno.
Vjenčat će se.
Vjenčati.
Bio je to san koji si nikada nije dopustio sanjati.
Ali što je više razmišljao o tome, to je više imalo smisla. Nije bilo važno što je
voli ni što ju je volio već godinama. Ona to nije morala ni znati. Ta bi joj spoznaja
samo stvorila nelagodu, a onda bi se i on osjećao poput budale.
Ali ako bi joj sve uspio predstaviti logički, objasniti joj radi čega bi se bilo
praktično udati za njega, uspio bi je uvjeriti u svoju zamisao, bio je siguran u to.
Možda ne bi shvatila njegove osjećaje, pošto ona nije osjećala ništa slično, no bila
je razumna i shvaćala je zdrav razum.
A sada, kada je sebi konačno dopustio zamisliti suživot s njom, nije mogao
odustati od te ideje. Morao je to ostvariti. Jednostavno je morao.
I bit će to dobar život. Možda nikada neće u cijelosti biti njegovom – njezino
srce, znao je, nikada mu neće pripadati - no u mnogim će aspektima biti njegova,
a to će biti sasvim dovoljno.
Bilo je to svakako više nego što je imao sada.
A čak i polovica Francesce – pa, bilo bi to ravno ekstazi.
Ne bi li?
ŠESNAESTO POGLAVLJE
rancesca nije voljela sebe smatrati kukavicom, no kada joj je izbor bio
sveden na kukavičluk i budalastost, odabrala je kukavičluk, prihvativši ga
objeručke.
Jer samo bi budala ostala u Londonu – u istoj kući, čak štoviše – kao i
Michael nakon što je iskusila njegov poljubac.
Bilo je to...
Ne, Francesca je odbijala razmišljati o tome. Kad god bi pomislila na to,
neizbježno bi je obuzeo osjećaj krivnje i posramljenosti jer nije smjela gajiti takve
osjećaje prema Michaelu.
Samo ne Michaelu.
Nije planirala osjetiti žudnju prema ikome. Jedina stvar kojoj se istinski
nadala kod novog supruga bio je osjećaj blage ugode – poljupcu koji je ostavljao
prijatan osjet na usnama, no koji bi ju drugdje ostavio ravnodušnom.
To bi bilo sasvim dostatno.
Ali sada... Ali ovo...
Michael ju je poljubio. Poljubio ju je, i još gore od toga, ona je uzvratila
poljubac, a od tog su trenutka jedina stvar o kojoj je uspijevala razmišljati bile
njegove usnice na njezinima, a potom bi ih nastavljala zamišljati i drugdje.
Noćima, koje je provodila osamljeno u svojem ogromnom krevetu, snovi
su postajali još živopisnijima, a njezin bi dlan kliznuo niže, samo da bi se
zaustavio netom prije svojeg konačnog odredišta.
Neće... Ne, nije smjela maštati o Michaelu. Bilo je to pogrešno. Osjećala bi se
užasno radi ovakve žudnje prema bilo kome, no Michael...
Bio je Johnov rođak. Njegov najbolji prijatelj. Njezin najbolji prijatelj,
također. I nije ga trebala poljubiti.
Ali, pomislila je uz uzdah, bilo je veličanstveno.
I baš je stoga odabrala biti kukavicom radije nego budalom te pobjegla u
Škotsku. Jer nije nimalo vjerovala u svoju sposobnost da mu ponovno odoli.
U Kilmartinu je provela već gotovo tjedan dana pokušavajući se u vratiti u
kolotečinu svakodnevice obiteljskog sjedišta. Posla je uvijek bilo mnogo – računi
koje je trebalo provjeriti, zakupci koje je trebalo posjetiti – no nijedan joj zadatak
nije donosio jednako zadovoljstvo kao ranije. Njihova poznatost trebala joj je
pružiti smiraj, no umjesto toga, učinila ju je nervoznom te nije uspijevala samu
sebe prisiliti da se koncentrira, da usredotoči svoj um na bilo što.
Bila je razdražljiva i rastresena, a polovicu vremena nije znala što učiniti
sama sa sobom – i u doslovnom i fizičkom smislu. Činilo se kako ne uspijeva
mirno sjediti pa je stoga počela satima napuštati Kilmartin, šećući prirodom u
svojim najudobnijim čizmama dok ne bi samu sebe iscrpila.
Nije od toga bolje noću spavala, no svejedno, barem se trudila.
A upravo se sada trudila svim silama, popevši se na najviši brežuljak
Kilmartina. Teško dišući uslijed napora, podigla je pogled prema sve tamnijem
nebu pokušavajući procijeniti i izglede i trenutak kad će kiša pasti.
Vrlo vjerojatno, ali kasnije.
Namrštila se. Trebala bi krenuti kući.
Nije trebala prevaliti dalek put, samo nizbrdo i preko jednog travnatog polja.
Do trenutka kad je došla do impozantnog prednjeg trijema Kilmartina prve
slabašne kapljice nježno su joj orosile lice. Skinula je šešir pa ga otresla, zahvalna
što ga se sjetila navući na glavu prije odlaska – nije uvijek bila tako organizirana
– a potom se, netom što je zaputila stubama do svoje spavaće sobe gdje si je
namjeravala ugoditi čokoladom i keksima, njezin batler Davies pojavio pred
njom.
- Lady Kilmartin – rekao je u očitom pokušaju da pridobije njezinu pažnju.
- Da?
- Imate posjetitelja.
- Posjetitelja? – Francesca je osjetila kako joj se čelo zamišljeno namrštilo.
Većina uobičajenih posjetitelja Kilmartina već je otišla za Edinburgh ili London.
- Ne radi se baš o posjetitelju u pravom smisli riječi, milostiva.
Michael. Morao je biti on. A ona nije mogla tvrditi kako je iznenađena, ne
uistinu. Pomislila je kako bi je mogao slijediti, iako je pretpostavila kako će to
učiniti smjesta ili neće nikako. Sada, nakon što je protekao cijeli tjedan, bila
je uvjerena kako je sigurna od njegove pažnje.
Sigurna od vlastite reakcije na njega.
- Gdje je on? – upitala je Daviesa.
- Grof?
Kimnula je glavom.
- Čeka vas u ružičastom gostinjskom salonu.
- Čeka li već dugo?
- Ne, milostiva.
Francesca je kimnula glavom, dopustivši mu da se povuče pa je potom
natjerala vlastite noge da je ponesu niz hodnik do gostinjskog salona. Ne bi se
ovako intenzivno smjela bojati onog što predstoji. Pobogu, bio je to samo Michael.
Osim što je imala užasan osjećaj kako to više nikada neće biti samo Michael.
S druge strane, nije da milijun puta već nije u glavi uvježbala što bi mogla
reći. Međutim, sve su njezine prazne fraze i objašnjenja zvučali posve
neprikladno sada kada se suočila s mogućnošću da ih izgovori naglas.
Kako te lijepo vidjeti, Michaele, mogla bi reći i pretvarati se da se ništa nije
zbilo.
Ili – Moraš znati da se ništa neće promijeniti – iako se zapravo promijenilo
baš sve.
Ili bi mogla zaigrati na kartu svoje duhovitosti i započeti razgovor s nečim
poput – Možeš li vjerovati kako je sve to skupa bilo blesavo?
Osim što je nekako sumnjala kako se ijednom od njih dvoje to činilo blesavim.
I stoga je jednostavno prihvatila kako će sve skupa morati smišljati u hodu
pa kročila u glasoviti i ljupki ružičasti gostinjski salon Kilmartina.
Stajao je uz prozor gledajući van – možda pogledom tražeći baš nju – ne
okrenuvši se kad je ušla. Doimao se umornim od puta; kosa mu je bila
razbarušena, a odjeća pomalo zgužvana. Sigurno nije jahao cijelim putem do
Škotske – samo bi budala ili muškarac koji slijedi ženu do Gretne učinio
takvo što. Međutim, putovala je s Michaelom dovoljan broj puta kako bi znala da
je vjerojatno dobar dio puta proveo sprijeda s kočijašem. Oduvijek je mrzio
zatvorene kočije tijekom dugačkih putovanja te je više nego jednom radije trpio
rominjanje kiše ili prave pljuskove nego ostao zarobljen unutra s ostalim
putnicima.
Nije izgovorila njegovo ime. Mogla je to učiniti, pretpostavljala je. Nije si time
kupila previše vremena jer će se on prije ili kasnije okrenuti. Ali zasad je željela
svaki trenutak koji je mogla dobiti kako bi se priviknula na njegovo prisustvo,
kako bi se uvjerila da kontrolira vlastito disanje, da neće učiniti nešto istinski
luckasto kao briznuti u suze ili, jednako vjerojatno, prasnuti u nervozan smijeh.
- Francesca – rekao je ne okrenuvši se.
Dakle, osjetio je njezinu prisutnost. Razrogačila je oči, iako je takvo što
zapravo nije trebalo iznenaditi. Otkako je napustio vojsku, posjedovao je gotovo
životinjsku sposobnost percepcije vlastite okoline. Vjerojatno ga je upravo to
održalo na životu tijekom rata. Nitko mu se, izgleda, nije mogao prikrasti straga.
- Da – rekla je. A potom je, pomislivši kako bi trebala reći još nešto, dodala: -
Nadam se da je tvoje putovanje bilo ugodno.
Okrenuo se. - Itekako.
Nervozno je progutala pokušavajući ne zamijetiti koliko je naočit. U Londonu
ju je u potpunosti ostavio bez daha, no ovdje, u Škotskoj, doimao se drugačijim.
Divljijim, više iskonskim.
I puno pogubnijim za njezinu dušu.
- Je li u Londonu sve u redu? – upitala je u nadi kako se iza njegova posjeta
krije praktična svrha. Jer ako svrhe nije bilo, onda je došao isključivo radi nje, a
ta ju je pomisao prestravila.
- Sve je u redu – odgovorio je - iako dolazim s vijestima.
Naherila je glavu iščekujući da nastavi.
- Tvoj brat se vjerio.
- Colin? – upitala je iznenađeno. Njezin je brat bio tako predan svojem
momačkom životu da ne bi bila nimalo iznenađena da joj je rekao da je sretnik
zapravo njezin mlađi brat Gregory, usprkos činjenici da je bio deset godina
mlađi od Colina.
Michael je kimnuo glavom. - S Penelope Featherington.
- S Penel... oh, to uistinu jest iznenađenje. Ali predivno iznenađenje, rekla
bih. Mislim kako će mu izvrsno odgovarati.
Michael je načinio korak prema njoj, ruku i dalje sklopljenih za leđima. -
Mislio sam da bi željela znati.
Zar nije mogao napisati pismo? - Hvala ti – rekla je. - Cijenim tvoju
brižljivost. Već dugo nismo imali vjenčanje u obitelji. Ne od...
Mojeg. Oboje su shvatili što je namjeravala iduće reći.
Tišina koja je zavladala prostorijom doimala se poput nepozvana gosta, a ona
ju je konačno prekinula rekavši: - Pa, dugo je prošlo. Mati mora da je presretna.
- Itekako – potvrdio je Michael - Ili barem tvoj brat tako tvrdi. Nisam imao
prilike osobno s njome porazgovarati.
Francesca se nakašljala kako bi pročistila grlo pa potom nehajno mahnula
rukom dok je postavljala pitanje, pokušavši tako odglumiti opuštenost unatoč
dramatičnosti situacije: - Namjeravaš li dugo ostati?
- Nisam još odlučio – odgovorio je načinivši još jedan korak u njezinu smjeru.
- Ovisi.
Progutala je nervozno. - O čemu?
Prepolovio je udaljenost među njima. - O tebi – rekao je nježno.
Znala je što želi reći, ili je barem mislila kako zna, no posljednja stvar o kojoj
je u tom trenutku željela razgovarati bilo je ono što se zbilo u Londonu. Stoga je
uzmaknula jedan korak – što je bilo i najviše što je mogla uzmaknuti, a da ipak
ostane u prostoriji – i pretvarala se da ne razumije. - Ne budi smiješan – rekla je.
- Kilmartin je tvoj. Možeš dolaziti i odlaziti kako ti se prohtije. Nemam nikakve
kontrole nad tvojim postupcima.
Njegove su se usnice razvukle u podrugljiv smiješak. - Stvarno to misliš? –
promrmljao je.
A ona je shvatila da je on ponovno prepolovio udaljenost među njima.
- Naložit ću da ti pripreme sobu – rekla je hitro. - Koju želiš?
- Nije važno.
- Onda grofovske odaje – odgovorila je, potpuno svjesna da sada već blebeće. -
Tako je prilično. Ja ću se preseliti niz hodnik. Ili, hm, u drugo krilo – dodala je
frfljajući.
Načinio je novi korak prema njoj. - To možda neće biti nužno.
Njezine su oči poletjele prema njegovima. Što je želio reći? Zasigurno nije
mislio da mu jedan poljubac u Londonu daje za pravo služiti se vratima koja su
spajala grofove i grofičine odaje?
- Zatvori vrata – rekao je kimnuvši glavom prema otvorenim vratima iza nje.
Osvrnula se, unatoč tome što je točno znala što će vidjeti iza sebe. - Nisam
sigurna da je...
- Ja jesam – prekinuo je pa potom baršunastim glasom, koji je otkrivao
čeličnu odlučnost prikrivenu ispod njega, nastavio: - Zatvori ih.
Učinila je što je tražio. Bila je prilično uvjerena kako je to loša zamisao, no
svejedno je to učinila. Nije željela da ono što joj je namjeravao reći, što god to bilo,
slučajno načuje cijela svita slugu.
No u trenutku kad su njezini prsti otpustili kvaku, jurnula je pokraj njega u
prostoriju, stvorivši među njima ugodniju udaljenost – i pobrinuvši se da se
između njih ispriječi i set za sjedenje.
Činilo se da ga njezini postupci zabavljaju, no suzdržao se od njihova
ismijavanja. Umjesto toga, samo je rekao: - Mnogo sam razmišljao o svemu
otkako si otišla iz Londona.
Baš kao i ona, no nekako se nije činilo potrebnim to sada napominjati.
- Nisam te namjeravao poljubiti – rekao je.
- Ne! – rekla je, preglasno. - Hoću reći, ne, naravno da nisi.
- Ali, sada kad jesam... Sada kad smo...
Žacnula se čuvši da je počeo govoriti u množini. Neće joj dopustiti da se
pretvara kako nije bila voljna sudionica.
- Sada kad se dogodilo – nastavio je - siguran sam kako ti je jasno da se sve
promijenilo.
U tom je trenutku podigla pogled prema njemu; do tada je bila posve
zadovoljna proučavanjem ružičasto-žućkastog uzorka heraldičkog ljiljana na
damastu koji je prekrivao sofu. - Naravno – odgovorila je nastojeći ignorirati
stezanje koje je osjetila u vratu.
Njegovi su se prsti omotali oko mahagonijskog ruba Hepplewhite stolice.
Francesca je ovlaš bacila pogled na njegove ruke, zglobovi šake bili su mu blijedi.
Bio je nervozan, shvatila je iznenađeno. Nije to očekivala. Nije se sjećala da
ga je ikada ranije vidjela nervoznog. Uvijek je bio oličenje urbane elegancije,
njegov uglađeni šarm činio se urođenim, a učestale šaljive dosjetke odražavale su
britkost njegova uma.
Međutim, sada se doimao drugačijim. Rastrojenim. Nervoznim. Spoznaja joj
je dopustila da osjeti... pa, nije se osjećala bolje, no zasigurno je bilo olakšanje
znati kako nije jedina osoba u prostoriji koja se osjeća budalasto.
- Dobro sam razmislio o svemu – izjavio je.
Sada se već ponavljao. Bilo je to uistinu neobično.
- I došao sam do zaključka koji je iznenadio čak i mene – nastavio je - iako
sam, sada kada sam došao do njega, posve siguran da je to jedini pravi put.
Svakom njegovom riječju osjećala je kako joj se vraća kontrola, a nelagoda
kopni. Nije da je željela da se on osjeća loše – pa možda čak i jest; bilo je to
zapravo pravedno s obzirom na to kako je ona provela protekli tjedan. Međutim,
bilo je nešto utješno u spoznaji da nelagoda nije bila jednostrana, da je i on bio
jednako uznemiren i potresen.
Ili ako nije, da je sve skupa barem malo utjecalo na njega.
Nervozno je pročistio grlo, potom neznatno podigavši bradu kako bi počešao
vrat. - Mislim – rekao je podigavši pogled prema njoj, pogled u kojem se ocrtavala
jasnoća - da bismo se trebali vjenčati.
Molim?
Njezina su se usta otvorila.
Molim?
A onda je konačno izgovorila: - Molim?
Ne – O čemu govoriš? Čak ni jezgrovitije – Što ti je? Samo – Molim?
- Ako saslušaš moje argumente – rekao je - uvidjet ćeš da je zamisao
razumna.
- Jesi li poludio?
Ustuknuo je, jedva primjetno. - Ni najmanje.
- Ne mogu se udati za tebe, Michaele.
- Zašto ne?
Zašto ne? Zato... Zato... - Zato jer ne mogu! – konačno joj je izletjelo iz usta. -
Zaboga, barem bi ti od svih ljudi trebao razumjeti suludost takvog prijedloga.
- Priznajem da se na prvi pogled čini itekako suludim, no ako saslušaš moje
argumente, uvidjet ćeš zdrav razum u zamisli.
Uzdahnula je, još uvijek u šoku. - Zdrav razum? Ne vidim što bi bilo razumno
u tome? Zapravo mi ne pada na pamet išta što bi bilo manje razumno!
- Ne bi se morala odseliti – rekao je podigavši prst kao da nabraja razloge sa
svojeg popisa - a mogla bi zadržati svoj naslov i položaj.
Praktično, i jedno i drugo, no ni izbliza dovoljno dobri razlozi da bi se udala
za Michaela koji... pa... Michael.
- Moći ćeš uploviti u brak sa spoznajom da ćeš dobiti zasluženo poštovanje i
zaštitu – dodao je. - Možda će ti trebati mjeseci prije nego dođeš do istog
zaključka s drugim muškarcem, a i tada, koliko zapravo možeš biti sigurna? Na
kraju krajeva, prvi dojmovi znaju biti varljivi.
Pogledom je pretraživala njegovo lice, tražeći bilo kakve naznake, bilo što u
podlozi njegovih riječi. Morao je postojati nekakav razlog za ovo jer jednostavno
nije mogla pojmiti da je prosi. Bilo je to suludo. Bilo je...
Dobri Bože, nije bila sigurna kojim imenom to nazvati. Je li postojala riječ
kojom se moglo opisati nešto što ženu jednostavno obori s nogu?
- Dat ću ti djecu – rekao je nježno. - Ili ću barem pokušati.
Porumenjela je. Osjetila je to u trenutku, kako joj obrazi trenutačno
poprimaju žarko ružičastu boju. Nije se htjela zamišljati u postelji s njime.
Provela je protekli tjedan očajnički pokušavajući izbjeći upravo tu pomisao.
- Što bi ti dobio time? – prošaptala je.
Činilo se kako ga je njezin upit na trenutak uplašio, no brzo se oporavio pa
odgovorio: - Imat ću suprugu koja već godinama upravlja mojim imanjima.
Definitivno nisam toliko ponosan da neću iskoristiti tvoje veliko znanje.
- Već te poznajem i vjerujem ti – nastavio je. - I siguran sam kako ne bi
zastranila.
- Ne mogu sada razmišljati o tome – rekla je prinijevši dlanove licu. Vrtjelo
joj se u glavi od svega što je čula, a imala je užasan osjećaj da se nikada neće u
potpunosti oporaviti.
- Ima smisla – rekao je Michael. - Moraš samo razmotriti...
- Ne – presjekla ga je usred riječi, očajnički pokušavajući zvučati odlučno. -
To ne bi moglo funkcionirati. Znaš to i sam. – Okrenula se, ne želeći ga pogledati.
- Ne mogu vjerovati da uopće razmišljaš o tome.
- Nisam mogao ni ja – priznao je - kad mi je to prvi put palo na pamet. No,
kad sam sve razmotrio, nisam mogao prestati misliti o tome te sam uskoro
shvatio kako je zamisao posve razumna.
Prstima je pritisnula svoje sljepoočnice. Radi čega je, pobogu, tako uporno
trabunjao o razumu? Pomislila je kako bi mogla početi vrištati ako još jednom
izgovori tu riječ.
I kako je mogao biti tako miran? Nije bila sigurna kako je zamišljala da bi se
on trebao ponašati, ipak joj nikada nije palo na pamet da bi mogla doživjeti
ovakav trenutak. Međutim, nešto joj je smetalo u njegovu hladnom
recitalu prosidbe. Bio je tako smiren, tako staložen. Možda je bio malčice
nervozan, no držao je emocije u potpunosti pod kontrolom, potisnute.
Ona je, s druge strane, osjećala kako se njezin svijet vrti tako brzo da bi
mogao odletjeti iz svoje orbite.
Nije bilo pošteno.
U tom ga je času, barem na jedan trenutak, zamrzila jer joj je priuštio taj
osjećaj.
- Poći ću gore – rekla je iznenada. - Morat ćemo porazgovarati o tome ujutro.
Gotovo je uspjela. Bila je na pola puta do vrata kada je osjetila njegov dlan na
svojoj nadlaktici, njegov stisak ujedno čvrst i nježan.
- Stani – rekao je, a ona se više nije mogla pomaknuti.
- Što hoćeš? – prošaputala je. Nije gledala u njega, no u svojem si je umu
uspjela dočarati njegovo lice, način na koji mu je crna kosa padala preko čela,
njegove zavodničke, snene oči, uokvirene trepavicama tako dugim da bi mogle i
anđele natjerati u suze.
I njegove usne. Njegove je usne vidjela najbolje od svega, savršeno
oblikovane, ugodno popunjene, trajno iskrivljene u onaj njegov vragolasti osmijeh
koji kao da je govorio kako on zna stvari i razumije svijet na način na koji ga
nevini, obični smrtnici nisu mogli pojmiti.
Njegov je dlan kliznuo uz njezinu ruku dok se nije zaustavio na ramenu, a
potom je jedan njegov prst, nježno poput dodira pera, iscrtao liniju niz stranu
njezina vrata.
Kada je progovorio, glas mu je bio dubok i promukao, a ona ga je osjetila u
središtu svojeg bića.
- Zar ne želiš još jedan poljubac?
SEDAMNAESTO POGLAVLJE
Kad je Michael konačno otvorio vrata vrtlareve kolibe bio je pokisao do kosti te je
drhtao poput pruta. Trebalo mu je mnogo duže nego je mislio da dovede Felixa do
vrtlareve kolibe, a kad je u tome uspio, našao se pred izazovom iznalaženja
prikladnog mjesta gdje bi mogao svezati ranjenog škopca, pošto ga nije baš mogao
ostaviti pod stablom tijekom oluje koja je obilovala munjama. Na kraju je uspio
načiniti priručni obor u negdašnjem kokošinjcu, no posljedica je bila ta da su
mu do trenutka kada je kročio u kolibu ruke krvarile, a čizme bile pokrivene
nekom ljigavom tvari koju kiša neobjašnjivo nije uspjela sprati.
Francesca je klečala pokraj ognjišta, pokušavajući zapaliti vatru. Sudeći po
zvucima njezina gunđanja, nije uspijevala u svojoj nakani.
- Dobri Bože! – uskliknula je. - Što ti se dogodilo?
- Nisam uspio pronaći dobro mjesto gdje bih svezao Felixa – objasnio je
mrzovoljno. - Morao sam mu načiniti zaklon.
- Vlastitim rukama?
- Nisam imao drugog alata pri ruci – objasnio je slegnuvši ramenima.
Nervozno je bacila pogled kroz prozor. - Hoće li mu biti dobro?
- Nadam se – odgovorio je Michael sjevši na tronožac kako bi svukao čizme. -
Nisam ga baš mogao lupiti po butinama i poslati kući s tom ozlijeđenom nogom.
- Ne – složila se - naravno da nisi. – Lice joj je u tom trenutku poprimilo
užasnut izraz, a ona je skočila na noge, viknuvši: - Hoće li tebi biti dobro?
U normalnim bi mu uvjetima njezina briga godila, no bilo bi je mnogo lakše
iskoristiti za svoje ciljeve kad bi mu bilo jasno o čemu ona, dovraga, govori. -
Molim? – upitao je pristojno.
- Malarija – rekla je s trunkom panike u glasu. - Pokisao si, a netom si se
oporavio od napada. Ne bih htjela... – Zaustavila se, pročistivši grlo i vidno se
ukrutivši u ramenima. - Moja zabrinutost ne znači da sam imalo
blagonaklonije raspoložena prema tebi nego sam bila sat vremena ranije,
no svejedno ne želim da ti se stanje pogorša.
Na trenutak je razmatrao pomisao da lažima pokuša od nje iskamčiti
sažaljenje, no umjesto toga je rekao: - Ne ide to tako.
- Jesi li siguran?
- Posve. Hladnoća ne uzrokuje napade.
- Oh. – Trenutak ili dva porazmislila je o onome što je rekao. - Pa, u tom
slučaju... – Riječi su ostale visjeti u zraku, a njezine su se usnice negostoljubivo
namrštile. - Nastavi onda – konačno je progovorila.
Michael joj je podrugljivo salutirao pa se vratio svlačenju svojih čizama,
žustro povukavši drugu s noge prije nego je veselo obje čizme primio za njihove
vrhove pa ih odložio blizu vrata. - Ne diraj ih – upozorio je odsutno,
približavajući se ognjištu. - Prljave su.
- Nisam uspjela naložiti vatru – rekla je još uvijek zbunjeno stojeći pokraj
ognjišta. - Žao mi je. Bojim se kako nemam mnogo iskustva u tome. Međutim,
našla sam nešto suhih drva u kutu. – Pokazala je prema rešetki na koju je stavila
nekoliko cjepanica.
Bacio se na posao, pokušavajući naložiti vatru, iako su ga ruke još pekle od
ogrebotina koje je zaradio čisteći granje iz kokošinjca dok je pokušavao složiti
obor za Felixa. Iako su bile neznatne, ipak su mu dale povoda za razmišljanje,
dopustivši mu tako da skrene misli s žene koja se nalazila iza njega.
Bila je ljuta.
Trebao je to očekivati. Zapravo je i očekivao, ali ono što nije očekivao bilo je
koliko će to pogoditi njegov ponos, a istini za volju, i srce. Znao je, naravno, kako
neće odmah nakon jedne epizode razuzdane strasti iznenada objaviti svoju
besmrtnu ljubav prema njemu, no bio je dovoljno velika budala da se barem jedan
mali njegov djelić svejedno nadao takvom ishodu.
Tko bi mogao naslutiti da će se, nakon svih tih godina razvratnog života,
pretvoriti u beznadna romantičara.
Ali Francesca će se predomisliti, bio je prilično siguran u to. Morala je. Bila je
kompromitirana – i to temeljito, pomislio je uz nemalo zadovoljstvo. I unatoč
tome što odavno već nije bila djevica, takvo je što ipak mnogo značilo ženi
poput Francesce.
Našao se pred izborom – strpjeti se da njezina ljutnja jenja ili navaljivati i
podbadati dok ne prihvati neizbježnost situacije? Potonje mu rješenje neće
ostaviti mogućnost da se izvuče neokrznut, no činilo mu se kako također pruža i
veće izglede za uspjeh.
Ako je ostavi na miru, mogla bi mozgati o problemu dok ne padne u zaborav,
možda čak i pronaći način da se pretvara kako se ništa nije dogodilo.
- Jesi li uspio? – čuo je njezin upit s drugog kraja prostorije.
Nastavio je raspirivati iskru još nekoliko sekundi, potom ispustivši uzdah
zadovoljstva kada su maleni narančasti plamičci zaplesali svoj ples. - Morat ću
pripaziti na nju još neko vrijeme – rekao je okrenuvši se kako bi je pogledao. - Ali
da, uskoro bi se trebala rasplamsati u snažan oganj.
- Izvrsno – bila je sažeta. Načinila je nekoliko koraka unatrag, sve dok se
stražnjicom nije sudarila s krevetom. - Zadržat ću se ovdje.
Nije mogao a da se na te riječi podrugljivo ne podsmjehne. Koliba se sastojala
od jedne jedine prostorije. Kamo drugdje je mislila da bi mogla poći?
- Ti – nastavila je tonom omražene guvernante - možeš ostati tamo.
Pogledom je slijedio njezin prst koji je pokazivao u suprotni kut. - Zaista? –
razvukao je riječ.
- Mislim da je tako najbolje.
Slegnuo je ramenima. - U redu.
- U redu?
- U redu. – A potom se uspravio pa stao svlačiti odjeću.
- Što činiš? – pitala je s nevjericom.
Osmjehnuo se sebi u brk, ostavši joj okrenut leđima. - Držim se svojeg kuta –
rekao je dobacivši riječi preko ramena.
- Svlačiš odjeću – rekla je uspjevši nekako istovremeno zvučati osupnuto i
nadmeno.
- Predlažem da i ti učiniš isto – rekao je namrštivši se kad je spazio krvavu
mrlju na svom rukavu. Dovraga, uistinu je pošteno udesio svoje ruke.
- Ni u ludilu – odgovorila je.
- Pridrži ovo, molim te – rekao je bacivši joj svoju košulju. Vrisnula je kad ju
je smotuljak pogodio u prsa, što je njemu pružilo nemalo zadovoljstvo.
- Michaele! – kriknula je zavitlavši odjevni predmet natrag prema njemu.
- Oprosti – rekao je glasom u kojem nije bilo ni trunke pokajanja. - Mislio
sam kako bi je možda htjela iskoristiti kako krpu i obrisati se.
- Smjesta ponovno odjeni košulju – procijedila je.
- Pa da se smrznem? – upitao je arogantno podigavši jednu obrvu. - S
malarijom ili bez nje, ne želim se još i prehladiti. Uostalom, sve si to već vidjela i
prije. – A potom se nadovezao na njezin osupnuti uzdah. - Ah, tako je. Moje
isprike. Ipak nisi sve to vidjela. Sinoć nisam uspio svući ništa doli svojih hlača,
zar ne?
- Gubi se van – rekla je glasom koji je bio prijeteće miran i protkan srdžbom.
Samo se nasmijao pa naherio glavu prema prozoru koji je vibrirao uslijed
zvuka kišnih kapi koje su udarale o staklo. - Bojim se da neće ići, Francesca.
Osuđena si na moje društvo u dogledno vrijeme.
Kao da mu želi dati za pravo, malena se koliba zatresla do temelja uslijed
silovite grmljavine.
- Možda bi se htjela okrenuti na drugu stranu – rekao je Michael
nonšalantno. Neznatno je razrogačila oči ne shvaćajući što želi reći. -
Namjeravam svući hlače.
Ispustila je uzdah, zgranuta njegovima ponašanjem, no svejedno se okrenula.
- Oh, i miči se s pokrivača – dobacio je svlačeći sa sebe odjeću tako natopljenu
da mu je prionula uz kožu. - Smočit ćeš je.
Na trenutak je bio uvjeren kako će stražnjicom još snažnije pritisnuti
tkaninu samo kako bi mu prkosila, no mora da je prevladao njezin zdrav razum
jer je ustala i povukla prekrivač s kreveta, istresavši s njega sve kapljice koje
su ostale za njom.
Prišao je – s njegovim dugačkim nogama bila su mu potrebna samo četiri
koraka – pa povukao drugi pokrivač, uzevši ga za sebe. Nije bio debeo poput onog
u njezinim rukama, ali činilo mu se kako bi trebao biti dostatan. - Pokriven sam –
obavijestio ju je nakon što se vratio u svoj kut.
Okrenula se, usporeno, usudivši se otvoriti samo jedno oko.
Michael se borio s porivom da počne u nevjerici tresti glavom. Sve se ovo
uistinu činilo suvišnim nakon onoga što se noć ranije odigralo među njima. Ali
ako se već mora grčevito držati za posljednje ostatke svoje kreposti kako bi
se osjećala bolje, Michael će joj dopustiti tu povlasticu... barem ostatak ovog
jutra.
- Drhtiš – rekao je.
- Hladno mi je.
- Naravno da ti je hladno. Haljina ti je promočena.
Nije odgovorila ništa, samo ga je prostrijelila pogledom koji je jasno govorio
kako ne namjerava svući svoju odjeću.
- Onda čini kako želiš – rekao je - no barem dođi sjesti bliže vatri.
Činilo se da oklijeva.
- Zaboga, Francesca – rekao je počevši gubiti strpljenje. - Zaklinjem se kako
te neću napastvovati. Barem ne ovog jutra i zasigurno ne bez tvog dopuštenja.
Te su riječi iz nekog razloga natjerale još snažnije rumenilo u njezine obraze,
no činilo se kako barem donekle još vjeruje u njega i njegovu riječ jer je
prekoračala prostoriju i sjela pokraj vatre.
- Bolje? – upitao je, samo kako bi ju isprovocirao.
- Mnogo.
Sljedećih nekoliko minuta proveo je raspirujući vatru, izuzetno pažljivo kako
se plamen ne bi utrnuo, s vremena na vrijeme krišom bacivši pogled na profil
njezina lica. Nakon nekog vremena, kad mu se učinilo da je njezina ljutnja
donekle popustila, odlučio je iskušati svoju sreću potiho rekavši: - Nisi odgovorila
na moje sinoćnje pitanje.
Nije se okrenula. - Koje je to pitanje bilo?
- Ako se ne varam, zaprosio sam te.
- Ne, nisi – odgovorila je posve staloženim tonom. - Obavijestio si me kako
misliš da bismo se trebali vjenčati, a onda mi nastavio objašnjavati radi čega.
- Dakle, tako? – promrsio je. - Kako nemarno od mene.
- Nemoj to shvatiti kako poziv da sada izneseš svoju bračnu ponudu –
upozorila ga je oštro.
- Natjerat ćeš me da propustim ovaj spektakularno romantičan trenutak –
razvukao je riječi.
Nije se mogao zakleti apsolutnom sigurnošću, no učinilo mu se da su joj se
usnice neznatno ukrutile u nastojanju da prikriju slabašan smiješak.
- U redu – rekao je svojim najvelikodušnijim tonom - Neću te zaprositi.
Zaboravimo to što bi svaki gospodin inzistirao na tome nakon onoga što se
dogodilo...
- Da si uistinu gospodin – prekinula ga je - to se ne bi ni dogodilo.
- Dvoje nas je bilo u toj prostoriji, Francesca – podsjetio ju je nježno.
- Znam – odgovorila je tako ogorčenim tonom da je požalio što ju je
provocirao.
Nažalost, jednom kad je odlučio da je više neće provocirati shvatio je kako joj
nema što drugo za reći. To nije pretjerano dobro govorilo o njemu, no stvari su
bile takve kakve jesu. Stoga je ostao sjediti u tišini, navlačeći vuneni prekrivač
čvršće oko svojeg oskudno odjevenog tijela, krišom je promatrajući s vremena na
vrijeme i pokušavajući dokučiti je li joj postalo prehladno.
Držao je jezik za zubima, koliko god račvast inače bio, kako bi poštedio
njezine osjećaje, no u slučaju da je ugrožavala vlastito zdravlje... pa u tom bi
slučaju sva pravila prestala vrijediti.
Međutim, ona nije drhtala niti je pokazivala druge znakove pretjerane
pothlađenosti, izuzev načina na koji je plamenu prinosila razne dijelove svoje
haljine u uzaludnom pokušaju da posuši tkaninu. Svako toliko činilo se da bi
mogla progovoriti, no potom bi ponovno zatvorila usta, ovlaživši usnice i
ispustivši tihi uzdah.
A tada je, čak ga ni ne pogledavši, rekla: - Razmislit ću o tome.
Podigao je obrvu u iščekivanju objašnjenja.
- O udaji za tebe – pojasnila je, još uvijek ne skidajući pogleda s plamena. -
Međutim, ne mogu ti dati odgovor ovog trenutka.
- Mogla bi biti trudna sa mnom – rekao je blagim tonom.
- Itekako sam svjesna toga. – Omotala je ruke oko svojih savijenih koljena pa
ih prigrlila. - Dat ću ti odgovor čim se sama domislim.
Michael je zario nokte u vlastite dlanove. Vodio je ljubav s njom djelomično
radi toga kako joj ne bi ostavio izbora – nije mogao nijekati tu neukusnu činjenicu
– ali ne s namjerom da je ostavi u drugom stanju. Namjera mu je bila vezati je
uz sebe strašću, a ne neplaniranom trudnoćom.
A sada mu je, više-manje, rekla kako će se udati za njega jedino poradi
djeteta.
- Dakle, tako – rekao je glasom koji mu se učinio neočekivano mirnim s
obzirom na snagu srdžbe koja je kuljala pod površinom.
Srdžbe koju vjerojatno nije imao pravo osjećati, no koja je unatoč tome bila
tu, a on nije bio dovoljno velik čovjek da bi je potisnuo.
- Šteta što sam obećao kako te neću napastvovati ovog jutra – rekao je
prijetećim tonom, ne uzmogavši sakriti grabežljivi osmijeh.
Munjevito je okrenula glavu kako bi se suočila s njime.
- Mogao bih, kako ono kažu – zamišljeno se počešao po donjoj čeljusti
pokušavajući se domisliti - zapečatiti tvoju sudbinu. Ili barem beskrajno uživati u
pokušaju.
- Michaele...
- I baš zgodno za mene – prekinuo ju je. - Moj sat kaže – bio je dovoljno blizu
svojeg kaputa koji je ležao prebačen preko stola da je uzmogao izvući svoj džepni
sat - da nas samo pet minuta dijeli od podneva.
- Ne bi se usudio – prošaputala je.
Nije se osjećao pretjerano humoristično, no svejedno se nasmiješio. - Ne
ostavljaš mi mnogo izbora.
- Zašto? – upitala je, a on uistinu nije znao što ga pita, no svejedno joj je
odgovorio djelićem istine kojemu nije mogao izbjeći:
- Jer moram.
Oči su joj se razrogačile.
- Hoćeš li me poljubiti, Francesca? – upitao je. Odmahnula je glavom.
Bila je samo metar i pol udaljena od njega, a oboje su sjedili na podu.
Približio se, a srce mu je zaigralo kada nije pokušala uzmaknuti. - Hoćeš li mi
dopustiti da ja poljubim tebe? – prošaputao je.
Ostala je nepomična.
Nagnuo se prema njoj.
- Rekao sam ti da te neću zavesti bez tvoje privole – podsjetio ju je muklim
glasom, dok su mu usne bile tek puke centimetre udaljene od njezinih.
Ona je i dalje ostala nepomičnom.
- Hoćeš li me poljubiti, Francesca?
Njezino se tijelo zanjihalo prema njegovu.
A on je znao da je njegova.
DEVETNAESTO POGLAVLJE
zgledaš užasno.
Michael se okrenuo prema Francesci s ponešto kiselim izrazom lica. - Dobro
jutro i tebi – zaželio je, ponovno usmjerivši svoju pažnju na jaja i prepečenac.
Francesca se smjestila s druge strane stola, nasuprot njemu. Prošla su
dva tjedna otkako su sklopili brak. Michael je tog jutra ustao rano, a kad se ona
probudila njegova je strana postelje već bila hladna.
- Ne šalim se – rekla je osjetivši kako zabrinutost iscrtava bore na njezinu
čelu. - Izgledaš podbuhlo, a čak i ne sjediš uspravno. Trebao bi se vratiti u krevet
i malo se odmoriti.
Nakašljao se, pa još jednom, a drugi je napadaj kašlja pretresao cijelo njegovo
tijelo. - Dobro sam – rekao je, iako je riječi jedva procijedio.
- Nisi dobro.
Zakolutao je očima. - Tek dva tjedna u braku, a već...
- Ako nisi želio ženu koja će prigovarati, nisi se trebao oženiti mnome – rekla
je Francesca pokušavajući istodobno procijeniti udaljenost među njima, konačno
odlučivši da ne bi uspjela dosegnuti njegovo čelo i opipati ga kako bi utvrdila ima
li vrućicu.
- Dobro sam – rekao je odlučno, ovog puta zgrabivši svoj primjerak The
London Timesa – nekoliko dana star, no novije se i nije moglo očekivati u rubnim
škotskim okruzima – nastavivši je ignorirati.
Dvoje može igrati tu igru, pomislila je Francesca, posvetivši svu svoju pažnju
uvijek zahtjevnom zadatku razmazivanja pekmeza na pecivo.
Samo što je on ponovno zakašljao.
Pomaknula se na svojem sjedalu, nastojeći ne reći ništa.
Ponovno je zakašljao, ovog se puta djelomice okrenuvši od stola kako bi se
mogao pognuti.
- M...
Uputio joj je tako strog pogled da je istog trena zatvorila usta.
Ljutito je skupila oči.
On je naherio glavu na izrazito iritantan, snishodljiv način, ali je postignuti
učinak trenutak kasnije pokvario još jedan napad kašlja koji mu je protresao
tijelo.
- Sad je dosta – izjavila je Francesca osovivši se na noge. - Vraćaš se natrag u
krevet. Smjesta.
- Dobro sam – procijedio je.
- Nisi dobro.
- Ja sam...
- Bolestan – prekinula ga je završivši istodobno njegovu rečenicu. - Bolestan
si, Michaele. Nemoćan, unjkav, grozničav, bolestan si. Poput psa. Ne znam kako
bih ti zornije to mogla dočarati.
- To zvuči kao da imam kugu – promrmljao je.
- Nemaš – rekla je prišavši mu na drugoj strani stola kako bi ga primila pod
ruku - ali imaš malariju i...
- Ne radi se o malariji – odgovorio je lupajući se po prsima kad je ponovo stao
kašljati.
Podigla ga je na noge, pothvat koji bi bio neizvediv bez barem malo suradnje
s njegove strane. - Kako znaš? – upitala je.
- Jednostavno znam.
Namrštila je usnice. - A govoriš s medicinskom stručnošću koja dolazi iz...
- Iskustva, jer se ipak nosim s tom bolešću skoro godinu dana – prekinuo ju
je. - Ne radi se o malariji.
Pogurnula ga je prema vratima.
- Uostalom – pobunio se - prerano je.
- Prerano za što?
- Za novi napad – odgovorio je umorno. - Posljednji sam imao u Londonu,
prije koliko – niti dva mjeseca? Prerano je.
- Za što je prerano? – upitala je iznenađujuće smirenim tonom.
- Jednostavno jest – promrmljao je, no u sebi je bio svjestan da je istina
drugačija. Nije bilo prerano; poznavao je mnoge ljude čiji su se napadi ponavljali
u dvomjesečnim razdobljima.
Svi su bili bolesni. Ozbiljno bolesni.
Mnogi od njih već su i umrli.
Ako su i njegovi napadi postajali učestalijima, je li to značilo da bolest
pobjeđuje?
Ne bi li to bio vrhunac ironije? Konačno se uspio oženiti Francescom, a sada
se činilo da bi mogao umirati.
- Nije malarija – ponovio je, ovog puta dovoljno silovito da se ona zaustavi i
pogleda ga.
- Nije – rekao je.
Samo je kimnula glavom.
- Vjerojatno je samo prehlada – rekao je.
Ponovno je kimnula glavom, no on se nije mogao oteti dojmu da to čini samo
kako bi ga umirila.
- Odvest ću te do postelje – rekla je nježno.
A on joj je dopustio.
etvrt sata kasnije Michael se osjećao mnogo bolje. Nije bio dobro,
naravno, i ma koliko bujna bila njegova mašta – ili bilo čija – nije bila
dovoljno bujna da bi sebe uspio uvjeriti da je onaj stari, zdrav i čio,
Michael. Međutim, mora da ga je mesna juha donekle vratila u život, baš
kao i razgovor jer je, kad je ustao kako bi se poslužio noćnom
posudom, zaključio da je stabilniji na nogama nego je mislio da će biti. Uslijedila
je priručna kupka za koju je iskoristio vlažnu krpu kako bi njome otro većinu
neugodnog znoja sa svojeg tijela. Odjenuvši potom čistu kućnu halju ponovno se
osjetio gotovo kao ljudsko biće.
Pošao je natrag u krevet, no jednostavno se nije uspio primorati zavući se
ponovno među znojne plahte pa je umjesto toga pozvonio slugama i sjeo u svoju
kožnu fotelju s bočnim krilcima, neznatno je okrenuvši prema prozoru kako bi
mogao uživati u pogledu.
Bilo je sunčano. Predstavljalo je to ugodnu promjenu. Vrijeme je bilo turobno
tijekom oba tjedna njegova braka. Nije mu to pretjerano smetalo; kada muškarac
provede onoliko vremena vodeći ljubav sa svojom suprugom koliko je on to činio,
nije mu pretjerano važno sja li sunce.
Ali sada, kada je pobjegao iz svoje bolesničke postelje, shvatio je koliko mu
prizor sunčevih zraka na rosnoj travi popravlja raspoloženje.
Za oko mu je zapeo pokret s druge strane prozora. Bila je to Francesca, koja
je žurno hodala prema drugom kraju travnjaka. Bila je predaleko da bi mogao
jasno razaznati detalje, no bila je zamotana u svoju najbolju bundu, a u ruci
je grčevito držala nešto.
Nagnuo se naprijed kako bi bolje pogledao, no ona je nestala iz vidokruga,
zamakavši za živicu.
Upravo je u tom trenutku Reivers ušao u sobu. - Zvonili ste, gospodine?
Michael se okrenuo prema njemu. - Da. Pobrinite se da netko promijeni
posteljinu.
- Naravno, gospodine.
- I... – Michael mu je namjeravao naložiti da mu također pripremi i kupku, no
umjesto toga su, iz nekog razloga, s njegovih usana kliznule sljedeće riječi: - Znaš
li kamo je lady Kilmartin otišla? Vidio sam je kako se udaljava preko travnjaka.
Reivers je odmahnuo glavom. - Ne, gospodine. Nije smatrala potrebnim
povjeriti mi se, iako mi je Davies rekao kako ga je zamolila da naloži vrtlaru da
joj nabere cvijeća.
Michael je kimnuo glavom mentalno slijedeći niz spomenutih ljudi. Zaista bi
trebao početi više cijeniti učinkovitost tračeva služinčadi. - Cvijeće, kažeš –
promrmljao je. Mora da je to držala u ruci dok je grabila travnjakom prije
nekoliko minuta.
- Božure – potvrdio je Reivers.
- Božure – ponovio je Michael nagnuvši se naprijed sa zanimanjem. Bili su
Johnovo omiljeno cvijeće i dio Francescina vjenčanog buketa. Bilo je zapanjujuće
da se sjeća takvog detalja, no iako se napio do besvijesti čim su John i Francesca
napustili primanje, same se ceremonije sjećao do svakog posljednjeg, bolnog
detalja.
Nosila je plavu haljinu. Blijedo plavu. A cvijeće je bilo božuri. Bili su ih
primorani nabaviti iz staklenika, no Francesca je inzistirala.
Odjednom je shvatio kamo se zaputila, zamotana na pomalo prohladnom
jutarnjem zraku.
Pošla je do Johnova groba.
Michael je po svojem povratku posjetio Johnov grob samo jednom. Otišao je
sam, nekoliko dana nakon onog izvanrednog trenutka u svojoj spavaćoj sobi kada
je iznenada shvatio da bi John blagonaklono gledao na njegov brak s
Francescom. Čak štoviše, bio je siguran kako ih John promatra odnekud gore i
dobro se zabavlja na njihov račun, podsmjehujući se cijeloj situaciji.
Michael se nije mogao ne zapitati: - Je li i Francesca shvaćala? Je li shvaćala
da bi John želio ovo? Za njih oboje?
Ili ju je još pritiskao teret krivnje?
Michael je osjetio kako ustaje iz fotelje. Poznavao je krivnju, znao je kako
izjeda srce, kako razdire dušu. Poznavao je bol i osjećaj koji izaziva, poput
kiseline koja se razlijeva crijevima.
Bilo je to nešto što nije želio Francesci. Nipošto.
Možda ga i ne voli. Možda ga nikada i neće zavoljeti. Međutim, sada je bila
sretnija nego je bila prije vjenčanja, bio je siguran u to. A spoznaja da se poradi te
sreće osjeća posramljenom jednostavno bi ga ubila.
John bi želio da bude sretna. Htio bi da voli i bude voljena. A ako Francesca
to, nekim slučajem, nije shvaćala...
Michael je stao navlačiti odjeću na sebe. Možda je još uvijek bio slab, možda
je bio grozničav, no tako mu Boga, bio je dovoljno snažan da se dovuče do kapelice
i groblja. Napor će ga dovesti do ruba smrti, ali neće joj dopustiti da potone u isti
onaj očaj i krivnju koji su njega predugo razdirali.
Nije ga morala voljeti. Uistinu nije. Ponovio je te riječi sebi toliko mnogo puta
tijekom njihova kratkog braka da je gotovo povjerovao u njih.
Nije ga morala voljeti. No morala se osjećati slobodnom. Slobodnom biti
sretna.
Jer ako nije bila sretna...
Pa, takvo bi ga što istinski uništilo. Mogao je živjeti bez njezine ljubavi, ali ne
i bez njezine sreće.
Francesca je znala da će tlo biti vlažno pa je stoga ponijela malenu deku zeleno-
zlatnog kariranog uzorka obitelji Stirling, sjetno se osmjehnuvši dok ju je
prostirala po travi.
- Zdravo, Johne – rekla je kleknuvši kako bi pažljivo položila božure uz
podnožje njegova nadgrobnog kamena. Radilo se o jednostavnom grobu, mnogo
manje raskošnom od spomenika koje su mnogi plemenitaši običavali podizati za
svoje mrtve.
Međutim, bilo je to ono što bi John želio. Poznavala ga je tako dobro da je
polovicu vremena mogla predvidjeti njegove sljedeće riječi.
On bi htio nešto jednostavno i htio bi počivati ovdje, u najudaljenijem kutku
crkvenog dvorišta, bliže nepreglednim poljima Kilmartina, njemu najdražeg
mjesta na ovom svijetu.
Stoga mu je upravo to i podarila.
- Dan je lijep – rekla je sjevši. Podigla je suknju kako bi mogla prekrižiti noge
ispred sebe pa ih potom ponovno prekrila suknjom. Nije to bio položaj u kojem bi
ikada mogla sjediti u društvu, no ovo je bilo drugačije.
John bi htio da joj bude ugodno.
- Kišilo je tjednima – nastavila je. - Neke dane jače nego druge, naravno, no
nije prošao ni dan bez barem nekoliko minuta padalina. Tebi to ne bi smetalo, no
moram priznati kako sam ja itekako čeznula za suncem.
Primijetila je da jedan cvijet ne stoji baš ondje gdje bi ona htjela pa se
nagnula kako bi ga vratila na njegovo mjesto.
- Naravno, to me nije spriječilo u mojim šetnjama – rekla je nervozno se
nasmijavši. - Čini se kako me u posljednje vrijeme kiša često zatekne nespremnu
na otvorenom. Nisam posve sigurna radi čega je tako – nekoć sam se puno
više obazirala na vremenske prilike.
Uzdahnula je. - Nije istina, dobro znam radi čega je tako, samo me strah
priznati ti. Znam, djetinjasto od mene, ali... - Ponovno se nasmijala nervoznim
smijehom koji joj je bio tako nesvojstven. Nervoza je bila nešto što uz Johna
nikada nije osjećala. Od trenutka kad su se upoznali, osjećala se tako ugodno u
njegovu društvu, potpuno ležerno i pomireno sa sobom i s njime.
Ali sada...
Sada je konačno imala razloga za nervozu.
- Nešto se dogodilo, Johne – rekla je prstima prebirući po tkanju svoje bunde.
- Ja... počela sam osjećati nešto prema nekome prema kome možda nisam smjela.
Osvrnula se oko sebe, napola očekujući neki znak s nebesa. Međutim, nije
bilo ničega, samo tiho šuštanje vjetra kroz lišće.
Nervozno je progutala slinu ponovno se usredotočivši na Johnov nadgrobni
kamen. Pomisao da bi običan kamen mogao simbolizirati čovjeka bila je smiješna,
no nije imala pojma kamo drugdje gledati dok se obraćala njegovoj uspomeni. -
Možda to nisam trebala osjetiti – rekla je - ili možda jesam pa samo mislim kako
ne bih smjela. Ne znam. Sve što znam je da se dogodilo. Nisam to očekivala,
međutim, odjednom je bilo tu, i... sa...
Zaustavila se, a njezine su se usne razvukle u osmijeh koji je bio gotovo
žaloban. - Pa, pretpostavljam kako znaš o kome se radi. Možeš li vjerovati?
A tada se zbilo nešto izvanredno. Kada je kasnije razmišljala o tome, činilo joj
se da se tlo trebalo zatresti ili je blještava zraka s nebesa trebala obasjati grob.
Međutim, ništa od toga nije se dogodilo. Ništa opipljivo, ništa čujno ili
vidljivo, samo neobičan osjećaj promjene u njezinoj nutrini, gotovo kao da je nešto
konačno sjelo na svoje mjesto.
I znala je – istinski, bez sumnje znala – da je John znao. I više od toga, da je
zadovoljan ishodom.
John bi želio da se uda za Michaela. Htio bi da se uda za bilo kojeg muškarca
u kojeg se zaljubila, a sada je bila gotovo uvjerena da bi mu bilo drago da se radi
upravo o Michaelu.
Radilo se o njegovih dvoje omiljenih ljudi, a spoznaja da su zajedno sigurno bi
mu pričinila zadovoljstvo.
- Volim ga – rekla je, shvativši kako je to prvi put da je riječi izgovorila
naglas. - Volim Michaela. Volim ga, i Johne... – Dotaknula je njegovo ime,
uklesano na nadgrobnom spomeniku. - Uvjerena sam da bi ti odobrio našu
zajednicu – prošaputala je. - Ponekad mi se čini kako u svemu ovome vidim tvoje
prste.
- Čudno je to – nastavila je suznih očiju. - Toliko sam vremena provela
misleći kako se nikada više neću zaljubiti. Kako bih mogla? A kada god bi me
netko pitao što bi ti htio za mene, odgovorila bih, naravno, kako bi htio da
pronađem nekog drugog. Ali u sebi... – Sjetno se osmjehnula. - U sebi sam znala
da se to neće dogoditi. Znala sam da se neću zaljubiti. Znala sam. Pouzdano sam
znala. Stoga zapravo i nije bilo važno kakve bi tvoje želje za mene bile, zar ne?
- Osim što se dogodilo – rekla je tiho. - Dogodilo se, posve neočekivano.
Dogodilo se, i to s Michaelom. Toliko ga volim, Johne – rekla je glasom koji je
pucao pod teretom emocija. - Pokušavala sam sebe uvjeriti da ga ne volim, no
kad sam pomislila da bi mogao umrijeti, bilo mi je to jednostavno previše, i znala
sam... oh, Bože, znala sam, Johne. Trebam ga. Volim ga. Ne mogu živjeti bez
njega i jednostavno sam ti morala reći, kako bih znala da ti... da ti...
Nije mogla nastaviti. Previše je toga bilo u njoj, previše osjećaja koji su
očajnički nastojali izroniti na površinu. Zarila je lice u dlanove i zaplakala, ne
zbog tuge, ne zbog radosti, nego jednostavno zato jer nije više mogla sve to držati
u sebi.
- Johne – zajecala je. - Volim ga. I mislim da je ovo ono što bi ti želio. Zaista
mislim, ali...
A tada je iza sebe začula zvuk. Korak, dah. Okrenula se, no već je dobro znala
koga će ugledati. Osjetila je njegovo prisustvo u zraku.
- Michaele – prošaputala je zureći u njega kao da je bio prikaza. Bio je blijed i
ispijen, prisiljen potražiti oslonac u stablu, no njoj je izgledao savršeno.
- Francesca – zazvao je njezino ime koje je nespretno skliznulo preko njegovih
usana. - Frannie.
Uspravila se na noge, ne skinuvši pogleda s njegovih očiju. - Jesi li me čuo? –
prošaputala je.
- Volim te – rekao je hrapavim glasom.
- Ali, jesi li me čuo? – bila je uporna. Morala je znati, a ako nije čuo, morala
mu je reći.
Grčevito je kimnuo glavom.
- Volim te – rekla je. Poželjela je potrčati k njemu, htjela je obaviti ruke oko
njegova vrata, no kao da je bila prikovana za tlo. - Volim te – rekla je ponovo. -
Volim te.
- Ne moraš...
- Ne, moram. Moram to izgovoriti. Moram ti reći. Volim te. Istinski. Volim te
tako snažno.
A onda je udaljenost među njima iščezla, a njegove su se ruke obavile oko nje.
Zarila je lice u njegova njedra, svojim mu suzama natopivši košulju. Nije bila
sigurna zbog čega plače, ali je zapravo i nije bilo briga. Sve što je željela bila
je toplina njegova zagrljaja.
U njegovu je naručju mogla osjetiti budućnost, a ona je bila prekrasna.
Michaelova brada počinula je na njezinu tjemenu. - Nisam želio reći da ne
moraš to izgovoriti – promrmljao je - samo da ne moraš ponavljati.
Nasmijala se njegovim riječima, iako su joj suze još uvijek tekle, a njihova su
tijela zadrhtala.
- Moraš to izgovoriti – rekao je. - Ako tako osjećaš, moraš to reći. Ja sam
pohlepni gad i želim sve.
Podigla je pogled prema njemu, pogledavši ga s vedrinom u očima. - Volim te.
Michael je dodirnuo njezin obraz. - Nemam pojma čime sam te zaslužio –
rekao je.
- Nisi morao učiniti ništa – prošaputala je. - Samo si morao biti ti. –
Posegnula je i dotaknula njegov obraz, savršeno zrcaleći njegovu gestu. - Samo mi
je trebalo dugo da to shvatim. To je sve.
Okrenuo je svoje lice prema njezinu dlanu, a potom ga pokrio s oba svoja.
Utisnuo je poljubac u njezin dlan, zaustavivši se samo kako bi mogao udahnuti
njezin miris. Svojski se trudio uvjeriti samoga sebe kako nije bilo važno voli li ga
ili ne, da je sama činjenica da mu je postala suprugom dovoljna. Ali sada...
Sada kada je to izgovorila, sada kada je znao, sada kada mu se srce vinulo u
nove visine, sada je bio pametniji.
Ovo je bio raj.
Ovo je bilo blaženstvo.
Ovo je bilo nešto što se nikada nije usudio vjerovati da će osjećati, nešto za
što nikada nije mislio da postoji.
Ovo je bila ljubav.
- Voljet ću te – zakleo se - ostatak svojeg života. Do kraja svojih dana.
Obećavam ti. Položit ću svoj život za tebe. Poštivat ću te i paziti. Ja ću... – Snaga
emocija gušila je njegove riječi, ali mu nije bilo stalo. Jednostavno joj je želio
reći. Želio je da zna.
- Pođimo kući – rekla je nježno.
Kimnuo je glavom.
Primila ga je pod ruku, nježno ga povukavši dalje od čistine prema šumovitoj
zakrpi koja je ležala između crkvenog dvorišta i Kilmartina. Michael se poslušno
naslonio na nju, no prije nego su mu se noge odlijepile od tla, okrenuo se natrag
prema Johnovu grobu te usnicama nijemo oblikovao riječi, Hvala ti.
A potom je dopustio svojoj ženi da ga odvede kući.
- Namjeravala sam ti reći kasnije – otkrila mu je. Glas joj je još uvijek
podrhtavao pod teretom emocija, no sve je više zvučala poput one stare
Francesce. - Planirala sam neku grandioznu romantičnu gestu. Nešto ogromno.
Nešto... – Okrenula se prema njemu podarivši mu skrušen osmijeh. - Pa, ne znam
točno što, ali bilo bi grandiozno.
Samo je odmahnuo glavom. - Ne trebam takvo što – rekao je. - Sve što
trebam... Samo trebam...
I nije bilo važno što ne zna kako bi završio rečenicu, jer je ona nekako znala.
- Znam – rekla je. - I meni treba upravo to isto.
EPILOG
- JANET STIRLING, UDOVA GROFICA OD KILMARTINA, MICHAELU
STIRLINGU, GROFU OD KILMARTINA, LIPANJ, 1824.
onovno je brojala.
Brojala i računala.
Sedam dana od njene posljednje menstruacije.
Šest dok ne bude plodna.
Za dvadeset i četiri do trideset jedan dan može očekivati ponovno krvarenje,
pod uvjetom da nije zatrudnjela.
To nije željela.
Prošle su tri godine otkako se udala za Michaela. Tri godine. Trideset tri puta
tokom kojih je patila. Naravno, ona ih je brojala; napravila je depresivne male
rupice na komadu papira koji je držala u svom stolu, u dalekom kutu srednje
ladice, da ga Michael ne bi vidio.
Bilo bi mu bolno. Ne zato što je htio dijete, kao što je, nego zato što je to ona
tako očajno željela.
I on je to želio radi nje. Možda čak i više nego radi sebe.
Pokušavala je sakriti svoju tugu, osmjehnuti se za stolom tokom doručka i
pretvarati se da nije važno što je između njezinih nogu bila hrpa tkanine, ali
Michael bi to uvijek vidio u njezinim očima, a činilo se da ju je držao u blizini
tokom tih dana, češće ju ljubeći u čelo.
Pokušala je sama sebi reći da bi trebala brojati svoje blagoslove. I činila je to.
Oh, i kako je to činila. Svaki dan. Bila je Francesca Bridgerton Stirling, grofica od
Kilmartina, blagoslovljena s dvije voljene obitelji – jedna u kojoj je rođena, – i
druga – ona koju je stekla brakom.
Imala je muža o kojem je svaka žena samo sanjala. Lijep, duhovit,
inteligentan i očajnički zaljubljen u nju kao što je ona bila u njega. Michael ju je
nasmijavao. Pretvarao je dane u radost a noći u avanturu. Voljela je razgovarati s
njim, hodati s njim, jednostavno sjesti u istu sobu s njim i krišom se pogledavati
dok su se pretvarali da čitaju knjige.
Bila je sretna. Doista, bila je. I ako nikad neće imati dijete, barem će imati
tog čovjeka – tog divnog, veličanstvenog, čudesnog čovjeka koji je razumije na
način koji ju ostavlja bez daha.
Poznavao ju je. Znao je svaki njen centimetar, a ipak, nikada je nije prestao
zanositi i izazivati.
Voljela ga je. Sa svakim dahom u svom tijelu, ona ga je voljela.
I većinu vremena, to joj bilo je dovoljno. Većinu vremena, bilo je više nego
dovoljno.
No, kasno noću, nakon što je zaspao, a ona bi još uvijek budna ležala
sklupčana uz njega, osjetila je prazninu za koju se bojala da ni jedan od njih
nikada neće moći ispuniti. Dodirnula bi svoj trbuh, ravan kao i uvijek, koji ju je
ismijavao svojim odbijanjem da učini ono što je željela više od svega.
I tada je plakala.
Mora postojati ime za to, pomisli Michael dok je stajao kraj prozora gledajući
kako Francesca nestaje preko brda prema zemljištu obitelji Kilmartin. Moralo je
postojati ime za ovu vrstu bola, mučenja zapravo. Sve što je želio bilo je da je
usreći. Oh, sigurno su postojale i druge stvari – mir, zdravlje, napredak za svoje
ukućane. Ali kad je sve bilo rečeno i učinjeno, ono što je uistinu želio bila je
Francescina sreća.
Volio ju je. Odvijek. Bila je to, ili je barem trebala biti, najjednostavnija stvar
na svijetu. Volio ju je. I točka. Pomaknuo bi i nebo i zemlju, kad bi to bilo u
njegovoj moći, samo da je usreći.
Osim onoga što je najviše željela, tako očajnički željela i tako se hrabro borila
da sakrije svoj bol. To joj izgleda nije mogao dati.
Dijete.
A smiješno je bilo što je i on počeo osjećati jednaku bol.
Isprva ju je osjećao samo radi nje. Željela je dijete, stoga je i on htio jedno.
Željela je biti majka, pa je htio da to bude. Htio ju je vidjeti kako drži dijete, ne
zato što bi to bio njegovo dijete, već zato što bi to bilo njezino.
Želio je da se ostvari ono što je željela. I sebično, on je želio biti čovjek koji će
joj to dati.
Ali u posljednje vrijeme, mučio je samog sebe. Posjetit će jednu od njezinih
brojnih braće ili sestara i odmah biti okruženi sljedećom generacijom potomstva.
Vukući njegove nogavice, vrištat će, – tetak Michael! I urlati od smijeha kad će ih
bacati u zrak, uvijek moleći još jednu minutu, jedan okret više, još jedan skriveni
pepermint bombon.
Bridgertoni su bili čudesno plodni. Činilo se da svi stvarali točno onaj broj
potomaka koji su željeli. A onda možda i jednog više, samo zbog dobre mjere.
Osim Francesce.
Mislili su poći kući dva dana nakon krštenja, pomislila je Francesca dok je
promatrala kako se jedan od njenih nećaka obara drugog na zemlju, ali bili su
ovdje tri tjedna, a još se nisu počeli ni pakovati.
- Nadam se da nema slomljenih kostiju.
Francesca se nasmiješila svojoj sestri Eloise, koja je također odlučila ostati u
Aubrey Hallu u produženom posjetu. - Ne, – odgovorila je, neznatno uzdahnuvši
kad je budući vojvoda Hastings – inače poznat kao Davey, u dobi od jedanaest
godina, ispustio ratni poklič dok je skakao s drveta. - Ali nije da ne pokušavaju.
Eloise je sjela pored nje i iskosila lice prema suncu. - Stavit ću šešir za
minutu, kunem se, – rekla je.
- Ne mogu točno odrediti pravila igre, – rekla je Francesca.
Eloise se nije ni trudila otvoriti oči. - To je zato što ih nema.
Francesca je promatrala kaos. Oliver, Eloisin dvanaestogodišnji posinak,
zgrabio je loptu – od kuda im lopta? – i trčao je preko travnjaka. Činilo se da je
došao do cilja – Francesca neće nikada biti sigurna je li to bio divovski hrast
lužnjak koji je bio tamo otkako je bila dijete ili Miles, Anthonyjev drugi sin, koji
je sjedio prekriženih nogu i ruku od kad je Francesca izašla van, deset minuta
ranije.
No, što god to bio slučaj, Oliver je morao osvojiti jednu točku, jer je udario
loptu na zemlju, a zatim počeo skakati gore i dolje s trijumfalnim krikovima.
Miles je morao biti s njim timu – to je bio prvi pokazatelj Francesci da ima timova
- jer je skočio na noge i veselo slavio.
Eloise je otvorila jedno oko. - Moje dijete nije ubilo nikoga, zar ne?
- Ne.
- Ni drugi njega?
Francesca se nasmiješila. - Ne.
- Dobro. – Eloise je zijevnula i namjestila se unutar stolca.
Francesca je razmišljala o njenim riječima. - Eloise?
- Mmmm?
- Jesi li ikada... – Ona se namršti. Doista nije postojao pravi način da je to
pita. - Jesi li uvijek voljela Olivera i Amandu...?
- Manje?
- Da.
Eloise se uspravi i otvori oči. - Ne.
- Stvarno? – Nije da joj Francesca nije vjerovala. Voljela je svoje nećakinje i
nećake sa svakim dahom svoga tijela; dala bi svoj život za bilo kojeg od njih,
uključujući i Olivera i Amandu – čak i bez trenutka oklijevanja. Ali nikada nije
rodila. Nikad nije nosila dijete u utrobi – u svakom slučaju ne dugo – i nije znala
da li to stvara razliku. Činilo ju većom.
Da je imala dijete, jedno od njezinih, njene i Michaelove krvi, razumjela bi
ljubav koju je sada osjećala za Charlotte i Olivera, Milesa i sve ostale – Bi li to
odjednom osjećala poput šapta pored onoga što bi bilo u srcu za vlastito dijete?
Da li to čini razliku?
Da li željela da to čini razliku?
- Mislila sam da će tako biti, – prizna Eloise. - Naravno, voljela sam Olivera i
Amandu puno prije nego što sam imala Penelope. Kako ih ne bi voljela? To su
djelići Phillipa. I, – nastavila je, a lice joj je bilo pomno zamišljeno, kao da nikad
prije nije zadubila u to, - oni su.... oni sami. Ja sam njihova majka.
Francesca se s mukom nasmiješila.
- Ali unatoč tome, – nastavila je Eloise, - prije nego što sam imala Penelope,
pa čak i dok sam je nosila, mislila sam da će to biti drugačije. – Zastala je. - I je
drugačije. – Opet je zastala. - Ali ne i manje. Nije riječ o razinama ni količinama,
niti čak ni... u stvari... prirodi toga. – Eloise slegne ramenima. - Ne mogu to
objasniti.
Francesca se osvrnula na igru, koja je nastavila s novim intenzitetom. - Ne, –
rekla je tiho, - mislim da jesi.
Dugo je šutjela, a onda je Eloise rekla: - Ne... pričaš puno o tome.
Francesca je blago odmahnula glavom. - Ne.
- Želiš li?
Na trenutak je razmislila o tome. - Ne znam. – Okrenula se sestri. U
djetinjstvu kad su imali su šest i sedam godina, bile su kao dvije polovice novčića.
Nalikovale su jedna na drugu, razlikovale su se samo u boji očiju, čak su imale i
rođendan na isti dan, s jednom godinom razlike.
Eloise ju je promatrala s nježnom znatiželjom, suosjećajnošću koja bi, prije
samo nekoliko tjedana, bila srceparajuća. Ali sad je bila jednostavno utješna.
Francesca nije osjećala da ju sažaljeva, osjećala se voljenom.
- Sretna sam, – rekla je Francesca. I bila je. Bila je to uistinu. Čak nije
osjetila da se bolna praznina skriva ispod te sreće. Zaboravila je čak i računati.
Nije znala koliko je dana prošlo od njezinog posljednjeg krvarenja, i osjećala se
tako prokleto dobro.
- Mrzim brojeve, – promrmljala je.
- Molim?
Odmaknuo je osmijeh. - Ništa.
Sunce, koje je bilo sakriveno iza tankog sloja oblaka, odjednom se probilo.
Eloise je zasjenila oči s rukom. - Nebesa, – primijeti ona. - Oliver upravo sjedi na
Milesu.
Francesca se nasmijala, a onda, prije no što je čak i znala o čemu se radi,
ustala. - Misliš li da će me pustiti da igram sa njima?
Eloise je pogleda kao da je poludjela, što je, pomislila je Francesca slegnuvši
ramenima, možda i bila u pravu.
Eloise pogleda Francescu, a potom u dječake, a zatim natrag u Francescu. A
onda je odustala. - Ako se ti budeš igrala sa njima i ja ću.
- Ne možeš to napraviti, – rekla je Francesca. - Trudna si.
- Jedva, – rekla je Eloise s osmjehom. - Osim toga, Oliver se ne bi usudio
sjesti na mene. – Ispružila je ruku. - Hoćemo li?
- Vjerujem da hoćemo. – Francesca ju uhvati za ruku, i zajedno potrčaše niz
brdo, vrišteći i uživajući u tome.
Cijenjeni čitatelju,
Izložila sam likove romana Kad je bio grešan cijelom nizu zdravstvenih
tegoba. Istraživanje Michaelovih i Johnovih tegoba bilo je složen proces; morala
sam se pobrinuti da progresija njihovih bolesti ima smisla sa znanstvenog
stajališta, a istodobno otkriti isključivo saznanja dostupna medicinskoj znanosti
u Engleskoj 1824. godine.
John je umro od rupture cerebralne aneurizme. Cerebralne ili moždane
aneurizme urođene su slabosti na krvnim žilama unutar mozga. Mogu mirovati
cijeli niz godina ili se mogu izuzetno brzo povećati i prsnuti, dovodeći do
krvarenja u mozgu koje može rezultirati nesvjesticom, komom i smrću.
Glavobolje izazvane prsnućem moždane aneurizme izuzetno su snažne i
nastupaju iznenada, no mogu im prethoditi razdoblja duljih, manje
intenzivnih glavobolja prije samog prsnuća.
Nije se moglo učiniti ništa kako bi se Johnu spasio život, čak i danas gotovo
polovica ruptura cerebralnih aneurizmi rezultira smrću.
Tijekom devetnaestog stoljeća, jedini način dijagnosticiranja perforacije
cerebralne aneurizme bila ja autopsija. Međutim, vjerojatnost da bi jedan grof bio
podvrgnut posthumnom seciranju bila je izuzetno mala, stoga bi Johnova smrt za
njegove voljene ostala obavijena velom tajne. Sve što bi Francesca znala bilo je da
je njezin suprug legao u krevet sa strašnom glavoboljom i preminuo.
Prekretnica u liječenju moždanih aneurizmi dogodila se tijekom 1950-ih
uslijed sve raširenije uporabe angioplastike. Ovu je tehniku, koja se sastoji od
ubrizgavanja rendgenski vidljive boje u krvne žile koje vode do mozga, a sve kako
bi se utvrdila krvožilna anatomija, razvio Egas Moniz u Portugalu, 1927. godine.
Zanimljiva je povijesna crtica da je Moniz 1949. godine nagrađen Nobelovom
nagradom za medicinu, ali ne za svoj revolucionarni rad na polju angiografije.
Umjesto toga, čast mu je ukazana radi otkrića frontalne lobotomije kao metode
liječenja psihijatrijskih bolesti.
Što se malarije tiče, radi se o prastaroj bolesti. Cjelokupna pisana povijest
bilježi da se izlaganje toplom i vlažnom zraku povezuje s periodičkim groznicama,
slabošću, anemijama, otkazivanjem bubrega, komom i smrću. Sam naziv bolesti
dolazi iz talijanskog jezika i znači “loš zrak”, time savršeno odražavajući
vjerovanja naših predaka da je uzročnik bolesti sam zrak. U Kad je bio
grešan Michael navodi “ustajali zrak” kao izvor svoje bolesti.
Danas znamo da je malarija zapravo parazitsko oboljenje. Vrući močvarni
uvjeti u kojima se bolest pojavljuje nisu izravni uzročnik bolesti, ali oni pogoduju
razmnožavanju komaraca roda Anopheles, prenositelja bolesti. Prilikom uboda,
ženke Anophelesa nesvjesno ubrizgavaju mikroskopske organizme u nesretne
ljudske domaćine. Navedeni organizmi jednostanični su paraziti roda
Plasmodium. Postoje četiri vrste roda Plasmodium koje mogu zaraziti ljude:
falciparum, vivax, ovale i malariae. Jednom kada se nađu u krvotoku, ovi
mikroorganizmi odlaze u jetru gdje se bjesomučno množe pa u roku od tjedan
dana desetke tisuća parazita pronalazi svoj put natrag u krvotok gdje napadaju
crvene krve stanice, hraneći se njihovim hemoglobinom koji inače veže kisik na
sebe. Svaka dva ili tri dana, unutar sinkroniziranog procesa koji ne razumijemo u
potpunosti, potomci tih parazita izbijaju iz crvenih krvnih stanica što uzrokuje
snažne groznice i zimice. U slučaju malarije koju uzrokuje vrsta falciparum,
zaražene stanice mogu postati adhezivne i nataložiti se unutar bubrežnih i
moždanih krvnih žila, dovodeći tako do otkazivanja bubrega i kome – a u
konačnici i smrti u slučaju izostanka liječenja.
Michael je imao sreće. Iako to nije znao, patio je od vivax malarije koja može
opstati u bolesnikovoj jetri desetljećima, ali koja rijetko ubija svoje žrtve.
Međutim, iscrpljenost i groznice koje uzrokuje vivax malarija itekako su
intenzivne.
Na kraju romana, Michael i Francesca zabrinuti su kako bi veća učestalost
napada mogla značiti da gubi bitku s bolešću. Međutim, kod vivax malarije takvo
što ne bi bilo važno. Nema načina kako pouzdano znati kada će oboljeli od vivax
malarije doživjeti napad (osim kod slučajeva imunosupresije, poput raka,
trudnoće ili AIDS-a). Čak štoviše, kod nekih pacijenata napadi u
potpunosti prestanu, a oni ostaju zdravi do kraja života. Voljela bih
vjerovati kako je Michael jedan od onih sretnijih, no čak i ako nije, nema razloga
radi kojeg ne bi dočekao zrelu i ugodnu starost. Nadalje, pošto se malarija prenosi
isključivo krvlju, nije ju mogao prenijeti članovima svoje obitelji.
Uzroci malarije shvaćeni su tek desetljećima nakon perioda u koji je
smještena radnja romana Kad je bio grešan, no osnove liječenja već su bile
poznate. Liječenje se vršilo konzumacijom kore tropskog drveta kininovca. Kora
se obično miješala s vodom što bi rezultiralo “kininskom vodom”. Kinin se prvi
puta komercijalno počeo prodavati u Francuskoj 1820., iako je njegova uporaba
bila prilično raširena i ranije.
Malarija je uvelike iskorijenjena iz razvijenog svijeta, u velikoj mjeri uslijed
nastojanja da se populacija komaraca drži pod kontrolom. Međutim, i dalje se
radi o vodećem uzroku smrti i invaliditeta među stanovnicima zemalja u razvoju.
Svake godine falciparum malarija uzima između jednog i tri milijuna života.
Većina žrtava živi u Subsaharskoj Africi te se u najvećoj mjeri radi o djeci mlađoj
od pet godina.
Dio zarade od ove knjige bit će usmjeren za istraživanja u svrhu razvoja
lijeka za malariju.