Naslov izvornika:

Alina Bronsky
BABA DUNJAS LETZTE LIEBE

Copyright © 2015 by Verlag Kiepenheuer & Witsch, Köln

Copyright © za hrvatsko izdanje:

Naklada Ljevak, d.o.o., Zagreb, 2017.

ISBN 978-953-355-052-7 (meki uvez)

CIP zapis dostupan u ra čunalnom katalogu Nacionalne i sveu čilišne
knjižnice u Zagrebu pod brojem 000960992.

ISBN 978-953-355-053-4 (tvrdi uvez)

CIP zapis dostupan u ra čunalnom katalogu Nacionalne i sveu čilišne
knjižnice u Zagrebu pod brojem 000960993.

elektronsko izdanje priredila Meli

www.balkandownload.org
 Usred noći opet me probudi Marjin pijetao Konstantin. Marji je on neka
 vrsta zamjenskog muža. Odgojila ga je, tetošila i razmazila dok je još bio pile,
a sad je izrastao i od njega nikakve koristi. Bahato se ko čoperi po njezinu
dvorištu i škilji prema meni. Unutrašnji sat mu je poreme ćen, oduvijek je
bio, ali ne vjerujem da to ima neke veze s radijacijom. Ne možemo zra čenje
okriviti baš za sve što se blesavo rodi.
Maknem poplun i spustim stopala na pod. Na podnim daskama je
prostirač što sam ga splela od starih plahti razderanih u duge vrpce. Zimi
imam mnogo vremena jer se tada ne moram brinuti za vrt. Tada rijetko
izlazim van, samo po vodu ili drva, ili izlopatati snijeg pred ku ćnim vratima.
Ali sad je ljeto, i ja sam ranom zorom na nogama da Marjinu pijetlu zavrnem
 vratom.
Svako jutro se za čudim kad ugledam svoja stopala, tako č vornata i
široka u njemačkim sportskim sandalama. Sandale su č vrste. Sve će
nadživjeti, za nekoliko godina sigurno i mene.
Nisu mi uvijek stopala bila tako široka i razgažena. Neko ć su bila uska
i delikatna, zaprljana skorenim blatom s ulice, predivna i bez ikakvih cipela.
Jegor ih je obožavao. Bio mi je zabranio da hodam bosa jer bi ve ć od pogleda
na moja stopala muškarce spopala vru ćina.
Kad sad navrati, pokažem mu kvrge u sportskim sandalama i kažem:
„Vidiš što je ostalo od one divote?“
A on se nasmije i kaže da su i dalje lijepa. Jako je pristojan otkako je
mrtav, lažljivac jedan.
 Treba nekoliko minuta da mi krv prokola žilama. Stojim tako i č vrsto
se držim za rub kreveta. U glavi mi je malo mutno. Marjin pijetao
Konstantin kriješti kao da ga upravo dave. Možda me netko preduhitrio.
Dohvatim kućni ogrtač  sa stolca. Nekoć  je bio šaren, s crvenim
cvjetovima na crnoj podlozi. Sad se cvjetovi više ne vide. Ali čist je, to mi je
 važno. Irina je obećala da će mi poslati novi. Obu čem ga i svežem pojas.
Istresem poplun, prostrem ga na krevet i poravnam, raširim čipkasti
prekrivač preko njega. Onda se uputim prema vratima. Prvi koraci nakon
buđenja uvijek su polagani.
Nebo iznad sela je poput isprane plahte. Proviruje komadi ć sunca. To
mi ne ide u glavu, da isto sunce sja svima: kraljici u Engleskoj, crncu
predsjedniku Amerike, Irini u Njema čkoj, Marjinom pijetlu Konstantinu. I
meni, babi Dunji, koja je do prije trideset godina namještala slomljene kosti
i porađala tuđu djecu, a danas je odlu čila postati ubojica. Konstantin je
glupav stvor, diže beskorisnu larmu. Osim toga, kokošju juhu ve ć  dugo
nisam jela.
Pijetao sjedi na plotu i odmjerava me. Kraji čkom oka vidim Jegora
kako se naslanja na deblo moje jabuke. Usta su mu sigurno razvu čena u
podrugljivu grimasu. Plot se nakrivio i njiše se na vjetru. Glupava ptica
balansira na njemu poput pijanog plesa ča na užetu.
„Dođi, zlato moje“, kažem. „Ja ću tebe ušutkati.“
Ispružim ruku. On mlatara krilima i kriješti. Lira mu je više siva nego
crvena i nervozno drhti pod vratom. Pokušavam se prisjetiti koliko je star.
Mislim da mi Marja to ne će oprostiti. Moja ispružena ruka ostane u zraku.
I onda, prije negoli sam ga dotakla, pijevac mi padne pod noge.

Marja je rekla da bi joj to slomilo srce. Zna či, moram ja.

 Sjedi sa mnom u dvorištu i ispuhuje nos u karirani rup čić. Okrenula
se da ne mora gledati kako ja čerupam blijedo prošarano perje i bacam ga u
plastičnu vrećicu. Paperje lebdi u zraku.
„Volio me je“, kaže ona. „Tako bi me nekako gledao kad bih došla u
dvorište.“
Vrećica je napola puna. Gotovo pa nepristojno gol, Konstantin mi leži
u krilu. Jedno oko mu je napola otvoreno i gleda prema nebu.
„Pogledaj“, kaže. „Izgleda kao da nas još sluša.“
„Sigurno ne postoji ništa što od tebe ve ć nije čuo.“
To je istina. Marja je s njim uvijek razgovarala. Zbog toga me strah da
sad mene neće puštati na miru. Izgleda da svatko osim mene treba nekoga
za razgovor, a Marja posebno. Ja sam joj prva susjeda, samo plot dijeli naša
imanja. I taj je plot možda neko ć bio solidan. U me đuvremenu se pretvorio
tek u naznake plota.
„Reci napokon kako se točno dogodilo.“ Mar-ja zvu či kao udovica.
„Rekla sam ti ve ć tisuću puta. Izašla sam van jer je on graktao i onda
se samo prevrnuo s plota. Ravno meni pod noge.“
„Možda ga je netko ukleo.“
Kimnem. Marja vjeruje u takve stvari. Lice joj je obliveno suzama koje
nestaju u dubokim borama. S tim da je ona barem deset godina mla đa od
mene. Nije obrazovana, po zanimanju je mljekarica, priprosta žena. Sad
nema čak ni kravu, ali barem ima kozu koja živi s njom u ku ći i s njom gleda
televiziju kad god ima nešto na programu. Tako joj barem živo bi će pravi
društvo. Jedino što joj koza ne može odgovoriti. Pa odgovaram ja.
„Ma tko bi ukleo tu tvoju glupu pticu.“
„Pst! Tako se ne govori o mrtvima. Osim toga, ljudi su zli.“
„Ljudi su lijeni“, kažem ja. „Ho ćeš ga ti skuhati?“
Ona odmahne rukom.
„Dobro. Onda ću ja.“
 Ona kimne i krišom pogleda u vre ćicu s perjem. „Zapravo sam ga
htjela pokopati.“
„To si prije trebala re ći. Sad bi morala uz njega staviti i perje, da mu se
njegovi ne izruguju na nebu.“
Marja razmišlja. „Ma, kako god. Skuhaj ga i dat ćeš mi polovicu juhe.“
Znala sam da će tako završiti. Meso rijetko jedemo, a Marja je izjelica.
Kimnem pa prevu čem smežuranu vje đu preko staklastog pijev čevog
oka.

To s nebom sam samo tako rekla. Ne vjerujem u to. Ho ću reći, naravno da

 vjerujem u nebo koje je iznad naših glava, ali znam da naši mrtvi nisu tamo.
Ni kao mala nisam vjerovala da se u oblake možeš ušuškati kao u pernati
pokrivač. Vjerovala sam da ih možeš jesti kao še ćernu vatu.
Naši mrtvi su me đu nama, često ni ne znaju da su mrtvi i da njihova
tijela trunu u zemlji.
Černovo nije veliko, ali imamo svoje groblje jer oni u Mališiju više ne
žele naša trupla. Trenuta čno se u gradskoj skupštini raspravlja o tome bi li
za ukop ljudi iz Černova u Mališiju trebalo propisati olovni lijes, jer ozra čena
materija nastavlja zra čiti i kad više nije živa. Dotle imamo improvizirano
groblje na mjestu gdje je prije sto pedeset godina bila crkva, a prije trideset
godina seoska škola. To je skromno mjesto s drvenim križevima, a tih malo
grobova čak nije ni ograđeno.
Što se mene tiče, ja i ne želim da me pokopaju u Mališiju. Nakon
nesreće s reaktorom otišla sam kao i gotovo svi ostali. Bila je 1986, i
ispočetka nismo znali što se dogodilo. Onda su u Černovo došli likvidatori
u zaštitnim odijelima i s ure đajima koji su pijukali dok su ih nosali gore-
dolje po glavnoj ulici. Izbila je panika, obitelji s malom djecom najbrže su
 spakirale svoje stvari, smotale madrace i nagurale nakit i čarape u kotliće za
čaj, svezale namještaj na krovni nosa č i otkloparale dalje. Stanje je bilo hitno,
 jer nesreća nije bila od ju čer, samo što nas nitko nije pravovremeno
obavijestio.
Ja sam tada bila još jako mlada, pedeset i nešto, ali više nisam imala
djece u kući. Zato se nisam jako zabrinula. Irina je studirala u Moskvi, a
Aleksej je upravo obilazio Altajsko gorje. Bila sam me đu posljednjima koji
su napustili Černovo. Pomogla sam ostalima da potrpaju odje ću u vreće i
iščupaju podne daske pod kojima su skrili nov čanice. Zapravo mi nije bilo
 jasno zašto bih uopće nekamo išla.
Jegor me ugurao u jedan od zadnjih automobila koji su poslali iz
glavnoga grada, i zgurao se k meni. Zarazila ga je panika, kao da njegova jaja
trebaju dati još mnogo djece, pa se zato hitno trebaju skloniti na sigurno. S
tim da prepone nisu bile jedino što mu se ispraznilo i omlohavilo od pi ća.
Vijest o reaktoru privremeno ga je dozvala pameti pa je kukao o kraju svijeta
i strahovito mi išao na živce.

U kući nemam veliki lonac jer od povratka živim sama. Gosti mi se baš
i ne guraju pred vratima. Nikada ne kuham za nekoliko dana unaprijed, ve ć
svaki dan svježe, jedino borš č podgrijem više puta. Što duže stoji, tim je bolji.
Uzimam iz kredenca najve ći lonac koji imam. Tražim odgovaraju ći
poklopac. Godinama se nakupilo puno poklopaca i nisu baš svi
odgovarajući, ali meni su dobri. Odrežem pijetlu glavu i noge, to ide u juhu,
a onda još i trticu, koju dam ma čki. Stavim pijetla u lonac skupa s glavom i
nogama, dodam jednu o čišćenu mrkvu iz vrta, luk u ljusci, da juha poprimi
zlaćanu boju. Prelijem kišnicom iz kante, taman da sve prekrije. Bit će to
hranjiva juha, masna i svjetlucava.
Kad se dogodila nesreća s reaktorom, smatrala sam da sam dobro
prošla. Djeca su bila na sigurnom, muž tako i tako ne će još dugo, a moje je
meso već  postalo žilavo. U osnovi nisam imala što izgubiti. I bila sam
 spremna umrijeti. Moj me posao nau čio da tu mogu ćnost nikad ne gubim
iz vida, da me jednoga dana smrt ne bi zasko čila.
Do danas se svaki dan čudim što sam još tu. Svaki drugi dan se pitam
 jesam li možda jedna od mrtvih koji pohode ovo mjesto i odbijaju shvatiti
da njihovo ime ve ć  piše na nadgrobnom kamenu. Trebalo bi im re ći, ali
nitko nije toliko bezobziran. Drago mi je što meni nitko više nema što za
reći. Sve sam vidjela i ni čega me više nije strah. Smrt neka samo do đe, ali
dostojanstveno, molim.
Voda ključa u loncu. Smanjim plamen, uzmem kutla ču s kuke i
počnem obirati gustu, sivu pjenu što se gura po rubovima. Kad to ne bih
napravila, pjena bi se raspala u mnogo komadi ća i raspršila po cijeloj juhi.
U zaimači pjena izgleda mutno i neprivla čno poput raspadnutog sivog
oblaka. Izlijem je u ma č ju posudicu. Ma čke su još manje osjetljive od ljudi.
Ova je k ći mačke koja me dočekala u kući kad sam se vratila. Zapravo je ona
bila gazdarica, a ja njezina goš ća.
Ono malo okolnih sela je napušteno. Ku će još stoje, ali zidovi su
nahereni i tanki, a koprive sežu sve do krova. Nema čak ni štakora, jer
štakori trebaju smeće, svježe i masno smeće. Štakori trebaju ljude.
Mogla sam birati koju ću kuću kad sam se vratila u Černovo. Uzela
sam svoju. Vrata su bila otvorena, plinska boca tek napola prazna, zdenac
udaljen nekoliko minuta hoda, a vrt se još dao razaznati. Čupala sam koprive
i plijevila dra č, tjednima sam jedino to radila. Znala sam: treba mi taj vrt. Ne
mogu stalno pješa čiti do autobusne stanice niti podnijeti dugu vožnju do
Mališija. A triput dnevno moram jesti.
Otada obrađujem trećinu vrta. To je dovoljno. Da imam veliku obitelj,
raskrčila bih cijeli vrt. Imam koristi od toga što sam se prije reaktora tako
dobro brinula o svemu. Staklenik je pravi dragulj, Jegorovo djelo, pa berem
rajčice i krastavce tjedan dana ranije od ostalih u selu. Ima zelenih i crvenih
ogrozda i crvenih, bijelih i crnih ribiza, stari grmovi koje ujesen pažljivo
 vežem da izbiju nove mladice. Imam dva stabla jabuke i jedan grm maline.
Ovo je plodno područ je.
 Juha ključa na laganoj vatri. Dva, ili, još bolje, tri sata ostavit ću je tako,
dok staro meso ne omekša i ne spadne s kostiju. To je kao kod ljudi: staro
meso ne odvaja se lako.
Miris kokošje juhe uznemirio je ma čku. Provlači se mijaučući oko
mojih nogu i trlja mi se o listove u debelim vunenim čarapama. Po tome što
se smrzavam primje ćujem da starim. Čak ni ljeti više ne izlazim iz ku će bez
 vunenih čarapa.
Mačka je skotna, poslije ću joj dati i pijetlovu kožu i hrskavicu. Katkad
lovi kukce i pauke. Imamo puno pauka u Černovu. Razmnožilo se šteto čina
nakon reaktora. Prije godinu dana dolazio je jedan biolog i fotografirao
paučinu u mojoj kući. Puštam je da visi, briga me što Marja kaže da sam
traljava domaćica.
Dobra stvar kod starenja je to što više nikoga ne morate pitati za
dopuštenje – je li u redu da živite u svojoj staroj ku ći i da ostavite pau činu
da visi. Uostalom, pauci su ovdje bili prije mene. Biolog ih je zabilježio
fotoaparatom koji je podsje ćao na oružje. Postavio je reflektore i osvijetlio
sve kutove u mojoj ku ći. Nije mi to smetalo, pustila sam ga da u miru radi
svoj posao. Rekla sam mu samo da stiša svoj ure đaj, od toga su mi pijukanja
trnci prolazili kralješnicom.
Biolog mi je objasnio zašto imamo toliko šteto čina. Zato što je nakon
reaktora na našem podru č ju mnogo manje ptica. Pa se kukci i pauci
slobodno razmnožavaju. Ali zašto je ovdje toliko ma čaka, to mi ni on nije
znao objasniti. Valjda ma čke imaju nešto što ih štiti od svega lošega.

Još jedna mačka došulja se do vrata. Ma čka koja živi kod mene odmah
izvije leđa u grbu. Ona je beštija i nikoga ne pušta preko praga.
„Daj, budi dobra“, kažem ja, ali ona nije dobra. Ona sik će i frk će, a
dlaka joj se nakostriješila. Ima samo pola repa, netko joj je odrezao ostatak.
Uvijek sam imala ma čke i kokoši, ranije i pse, zato volim život na selu. Još
 jedan od razloga zašto sam se vratila. Životinje su ovdje puno manje bolesne
u glavi nego u gradu, čak i ako su ozra čene i obogaljene. Od gradske
skučenosti i buke ma čke i psi pomahnitaju.
Irina je tada doletjela čak iz Njemačke da me odgovori od povratka u
Černovo. Služila se svim sredstvima, čak se i rasplakala. Moja Irina, koja
nikada nije plakala, čak ni kao djevojčica. S tim da joj ja nisam zabranila da
plače, upravo suprotno, katkad bi joj to bilo zdravo. Ali ona je bila poput
dječaka, pentrala se po stablima i plotovima, padala je, dobivala batine i
nikada ne bi plakala. Poslije je studirala medicinu, sad je kirurginja pri
njemačkoj vojsci. To je moja cura. I onda misli da baš sad mora plakati,
samo zato što se ja želim vratiti ku ći.
„Nikad ti nisam govorila što trebaš raditi“, objasnila sam joj. „I ne
želim da ti meni govoriš što ja trebam.“
„Ali majko, tko bi se pri zdravoj pameti htio vratiti u zonu smrti?“
„Govoriš stvari koje ne razumiješ, curo. Sve sam vidjela, ku će su još
ondje, a u vrtu raste korov.“
„Majko, ti znaš što je radioaktivnost. Sve je ozra čeno.“
„Stara sam, mene više ništa ne može ozra čiti, a ako me i ozra či, nije
kraj svijeta.“
Posušila je oči laganom kretnjom po kojoj se jasno vidjelo da je
kirurginja.
„Neću ti tamo dolaziti u posjet.“
„Znam“, rekla sam, „ali ionako ne dolaziš često.“
To je prigovor?
„Ne. Mislim da je to dobro. Mladi ni ne trebaju čamiti uz starce.“
Pogledala me malo iskosa, kao prije mnogo godina, kad je još bila
mala. Nije mi vjerovala. Ali mislila sam to čno tako kako sam rekla. Ona
ovdje nema što tražiti, i ne ću joj nabijati grižnju savjesti zbog toga.
„Svakih nekoliko godina možemo se na ći u Mališiju“, rekla sam. „Ili
kad god ti uzmogneš. Dok sam ja još živa.“
 Znala sam da nema puno godišnjeg. Ako i ima, ne mora ga ovdje
provesti. Osim toga, u ono su vrijeme letovi bili jako skupi, mnogo skuplji
nego danas.
Ima jedna stvar o kojoj nismo razgovarale. Kad je nešto posebno
 važno, o tome se onda ne govori. Irina ima k ćer, a ja unuku koja ima jako
lijepo ime: Laura. Nijedna se djevoj čica kod nas ne zove Laura, samo moja
unuka koju još nikad nisam vidjela. Kad sam se vratila u selo, Laura je
upravo bila navršila godinu dana. Kad sam se vratila ku ći, bilo mi je jasno
da je nikada neću vidjeti.
Nekad su svi unuci u vrijeme ljetnih praznika iz grada putovali bakama
i djedovima na selo. Školski raspust bio je dug, cijela tri vru ća ljetna mjeseca,
a roditelji u gradovima nisu imali toliko godišnjeg. I po našem su selu od
lipnja do kolovoza jurcala gradska djeca, kojoj bi u tili čas lica postala
preplanula, uvojci svijetli, stopala skorena od blata. Skupa su išli u šumu
brati bobice i kupali su se u rijeci. Bu čni poput jata ptica, kretali su se po
glavnoj ulici, krali jabuke i hrvali se u blatu.
Kad bi se potpuno razuzdali, poslali bismo ih na polja da skupljaju
krumpirove zlatice što su nam ugrožavale urod. Skidali su s biljaka pune
kante kukaca i poslije ih spaljivali. Još mi je u ušima zvuk bezbroj oklopa što
pucketaju u vatri. Sad bi nam mali dugoprsti ći dobro došli – takvu pošast
krumpirovih zlatica kao nakon reaktora svijet još nije vidio.
Svi su u Černovu znali da sam pomo ćna medicinska sestra. Zvali bi me
kad bi djeca nešto slomila ili kad ne bi jenjavala bol u trbuhu. Jednom je neki
dječak pojeo previše nedozrelih šljiva. Zbog vlakana je u njegovim crijevima
došlo do zastoja. Bio je blijed i previjao se na podu, a ja sam rekla, „Odmah
u bolnicu“, i dje čaka je operacija spasila. Bio je i jedan s upalom slijepog
crijeva i jedan koji nije podnosio p čelinje ubode.
Voljela sam tu djecu, njihova nemirna stopala, izgrebane ruke,
kreštave glasove. Ako mi danas nešto nedostaje, to su oni. Oni koji danas
žive u Černovu nemaju unu čadi. A ako i imaju, vide ih u najboljem slu čaju
 na fotografijama. Moji su zidovi puni Laurinih fotografija. Irina mi stalno
šalje nove, gotovo u svakom pismu.
Možda bi i Laura u kratkom vremenu postala bezbrižno dijete na
ljetnom raspustu. Da je sve kao nekad. Ali teško mi je to zamisliti. Na
fotografijama je kao beba imala si ćušno, ozbiljno lice, i pitala sam se kakve
li misli stanuju u toj glavi i zasjenjuju Laurine o či. Nikada nije nosila
špangice niti velike vrpce u kosi. Ni kao dijete nije se smiješila.
Na novijim fotografijama ima duge noge i gotovo bijelu kosu. Pogled
 joj je i dalje ozbiljan. Nikad mi nije pisala. Njezin otac je Nijemac. Irina mi
 je obećala fotografiju s vjen čanja – jedno od rijetkih obe ćanja koje nije
održala. Sad mi stalno prenosi njegove pozdrave. Sva pisma iz Njema čke
skupljam u jednu kutiju u ormaru.
Nikada ne pitam Irinu je li Laura zdrava. Ni za Irinino zdravlje se ne
raspitujem. Ako postoji nešto čega me strah, onda je to odgovor na to
pitanje. Zato samo molim za njih, mada ne vjerujem da netko sluša moje
molitve.
Irina se uvijek raspituje za moje zdravlje. Kad se vidimo – svake dvije
godine – prvo me pita kakvi su mi krvni nalazi. Kao da ja znam. Pita kakav
mi je tlak i idem li redovito na snimanje dojki.
„Curo“, kažem ja, „daj me pogledaj. Vidiš li koliko sam stara? I sve to
bez vitamina i operacija i preventivnih pregleda. Naseli li se sad u mene neko
zlo, ostavit ću ga na miru. Nitko me više ne će dirati ni bockati iglama, toliko
sam bar zaslužila.“
Irina onda odmahne glavom. Zna ona da ja imam pravo, ali ne može
pobjeći od svog kirurškog mozga. I ja sam sli čno razmišljala kad sam bila
njezinih godina. Da sam onakva kakva sam bila u njezinoj dobi, jako bih se
posvađala sa samom sobom kakva sam danas.
 Kad pogledam naše selo, ne čini mi se da ovuda hodaju samo živi mrtvaci.
Neki neće još dugo, to je jasno, ali za to nije kriv samo reaktor. Malo nas je,
sve nas se može nabrojati na prste obje ruke. Još prije pet ili sedam godina
bilo nas je više, jer tada je nekoliko desetaka ljudi slijedilo moj primjer i
 vratilo se u Černovo. Jedne smo u me đuvremenu sahranili. Drugi su kao
pauci, neuništivi, samo što su im mreže malo zamršenije.
Marja je primjerice ve ć malo luda sa svojom kozom i s pijetlom koji se
tako lijepo krčka u mome loncu. Za razliku od mene, Marja to čno zna koliki
 joj je tlak, jer ga mjeri triput dnevno. Ako je previsok, proguta jednu tabletu.
Ako je prenizak, proguta drugu. Tako uvijek ima što raditi. Ali svejedno se
dosađuje.
Ima ormarić s lijekovima kojima bi se cijelo selo moglo ubiti. Marja ga
redovito puni u Mališiju. Kad šmrca ili ima proljev, uzima antibiotike.
Kažem joj da se okani toga jer si čini gore, ali ona me ne sluša. Ja sam ionako
zdrava, kaže ona, ja ništa od toga ne razumijem. I doista, ne mogu se sjetiti
kad sam zadnji put bila prehla đena.
Miris pijetlove juhe provla či se kroz moju kućicu i izlazi kroz prozor.
Izvadim pijetla iz lonca i stavim ga na tanjur da se hladi. Ma čka zamijauče,
zaprijetim joj prstom. Pohvatam povr će iz juhe, otpustilo je svoje okuse i
smežuralo se. Zamotam ga u stare novine i odnesem na kompost. Na mome
kompostu rastu bundeve, ujesen ću ih obrati i podijeliti po selu, jer ću inače
cijelu zimu morati jesti prosenu kašu s bundevom.
Izlijem juhu kroz cjedilo u drugi lonac. Zlatne mrlje plivaju po površini
i gledaju me poput o čiju. U nekom sam časopisu čitala da i mast iz juhe treba
maknuti. Ali to ne razumijem. Tko želi živjeti, mora jesti masno. I še ćer se
katkad mora jesti, a ponajprije puno svega svježega. Ljeti gotovo svaki dan
 jedem salatu od krastavaca ili raj čica. I cijele svežnjeve za činskog bilja, koje
gusto i zeleno raste u mome vrtu – kopar, vlasac, peršin, bosiljak, ružmarin.
Meso više nije vrelo, mogu ga primiti prstima. Oprezno ga odvojim od
kostiju i stavim u zdjelu. Svojoj djeci sam ga nekad rezala na komadi će i pri
tome vodila računa da meso pravedno podijelim. Mada samo osamnaest
mjeseci mlađi od Irine, Aleksej je bio slabunjav mom čić, i katkad sam bila u
iskušenju da mu na tanjur stavim bolje komade.
Jeli smo puno kokošje juhe jer je u Černovu bilo mnogo kokošiju. Od
temeljca sam radila borš č i šči i soljanku. Nikad nam ne bi dosadilo. Mogu
zamisliti kako je Irina Lauri rezala meso na manje komadi će kad je bila mala.
Da je Laura sa mnom, pri čala bih joj kakva je njezina majka bila kao dijete.
Ali Laura je daleko i gleda me sa zida žalosnim sivim o čima.
Dan brzo pro đe kad imaš posla. Pospremim ku ću. Operem nekoliko
pari gaća i objesim ih na sušilo u vrtu. Sunce ih suši i izbjeljuje, i nakon dva
sata mogu ih složiti i pospremiti u ormar.
Izribam pijeskom lonac u kojem sam kuhala, isperem vodom iz zdenca
i ostavim i njega da se suši na suncu. Onda moram po činuti, pa s novinama
sjednem na klupu pred ku ćom. Novine mi je dala Marja. Našla ih je u svojoj
kući kad se uselila. Ondje je prije stanovala neudana žena koja je puno čitala
novine, uz to i dobre ženske časopise: Radnicu i Seljač ku ženu, sve brojeve.
Ležali su povezani štrikom za rublje pod krevetom i u alatnici. Marja ih je
sve dala meni. Čitam ih kad imam vremena preko dana, ili prije spavanja.
U Seljač koj ženi koju sam otvorila imaju recepte s lobodom, jedan kroj,
kratku ljubavnu pri ču koja se odvija u kolhozu, i diskusiju na temu zašto
žene u slobodno vrijeme ne bi smjele nositi hla če. Izdanje je iz velja če 1986.

Prelijem polovicu juhe u jedan manji lonac i tražim odgovaraju ći poklopac.

Uzmem ga za ru čke i nosim Marji. Moram jednom kratko trepnuti dok
prolazim pored plota. Konstantinov duh sjedi ondje i njiše se na vjetru.
Kimnem mu, a on silovito zamlatara krilima.
 Pred Marjinom kućom guraju se ma čke. Nikakvo čudo: unutra miriši
po odoljenu. Marja je velika žena, prvenstveno po širini. Sjedi u fotelji, tijelo
 joj se prelijeva preko rukohvata. Netremice zuri u televizor koji ima dvije
antene. Ekran je crn.
„Što danas prikazuju?“ upitam i odložim lonac na kuhinjski stol.
„Same gluposti“, kaže Marja. „Kao i uvijek.“
Zato ja nikad ne uklju čujem svoj televizor. Samo ponekad s njega
brišem prašinu, a i ma čka rado spava na njemu, na heklanom tableti ću. Kad
sam zadnji put bila u Mališiju, u jednom sam izlogu vidjela da sad postoje
televizori koji se objese na zid poput slike. Marjin je pak golema trbušasta
kutija koja zauzima pola prostorije.
„Što si donijela?“ Ne okre će se prema meni jer to je teško kad si tako
stiješnjen u fotelji.
„Juhu“, kažem ja. „Tvoj dio.“
Marja odmah po čne tuliti, a koza u njezinom krevetu pridruži se
tugaljivim „meeee“.
Dok izvlačim tanjure, ne mogu ne primijetiti da je Marja u zadnje
 vrijeme baš zapustila ku ću.
Posuđe joj je prekriveno slojem masti, što odaje da štedi na sapunu. U
slivniku se skupljaju prljavština i plijesan. I ta žena meni pri ča da moram
ukloniti paučinu. Na stolu je hrpa šarenih tableta.
„Marja“, kažem strogo. „Što je?“
Ona odmahne jednom rukom, a drugom ruje izme đu grudi. Ondje, iz
slojeva neoprane odjeće, izvuče fotografiju i pruži mi je.
Gurnem naočale na čelo i primaknem je da bolje vidim. Fotografija je
crno-bijela, na njoj mladi par: djevojka u bijeloj vjen čanici s dugim šlepom
i momak u crnom odijelu, širokih ramena i niskog čela. Djevojka je bolno
lijepa: velike o či pod gustim trepavicama i usta koja obe ćavaju slatke
poljupce. Djeluje krhko u malo prevelikoj vjen čanici koja očito nije krojena
 po njezinoj mjeri. I mada kontrast ne može biti ve ći, odmah prepoznam da
 je to Marja.
„A ovo je tvoj Aleksandar?“ upitam.
I Marja zatuli još ja če i kaže da je danas pedeset i jedna godina od
njihova vjenčanja.
Odavno sam trebala shvatiti da Marja nije samo lijena i neuredna.
Nego da je lijena i neuredna jer je u depresiji. Kad sam ja bila pomo ćna
medicinska sestra, nitko nije bio u depresiji, a kad bi se netko ubio, rekli bi
da je bio duševno bolestan, osim ako je to bilo zbog ljubavi. Poslije sam čitala
u novinama da odnedavno postoji ta depresija, pa sam o tome pitala Irinu
kad me zadnji put posjetila.
Pogledala me kao da mi uop će ne želi odgovoriti. Htjela je znati zašto
 je to pitam, kao da je to državna tajna.
Rekla sam da samo želim znati ima li nešto u tome. I Irina je rekla da
 je to u Njemačkoj jako rašireno, prakti čki kao želučani virus.
I kad pogledam Marju, pomislim da je taj virus u nekom trenutku
preskočio preko granice. Da je prije došla u Černovo, možda bi mu umakla.
Jer ako nam nešto ovdje ne može naštetiti, onda su to epidemije iz ostatka
svijeta.
Marja mi je ve ć mnogo toga rekla o svome Aleksandru. Ponajprije da
 ju je mlatio na mrtvo ime, i onda ga je pijanoga pregazio neki traktor. Ona
ga je još neko vrijeme njegovala, a on ju je nastavio zlostavljati i iz kreveta ju
 je gađao svojim štapom i svakakvim teškim predmetima koji bi mu došli pod
ruku. Nekoliko dana prije reaktora zamahnuo je prema njoj radiom, i
pogodio. Radio se razbio, a to je Marju toliko rasrdilo da je otišla s
likvidatorima i jednom vre ćom odjeće, i nije se za Aleksandrom ni okrenula.
Pronašli su ga kad je ve ć bio mrtav, i sad si ona to predbacuje i gleda svoju
prošlost kroz ruži časte naočale.
Ja o tome mislim samo jedno: ako dvoje odraslih živi skupa, a nemaju
djece, mogu onda i odvojeno živjeti. To je onda igrarija, a ne brak.
 Ali to mišljenje držim za sebe.
Temeljito operem dva Marjina tanjura i obrišem ih kuhinjskom
krpom za koju se ispostavi da je komad zavjese. Marja mrmlja sebi u bradu
da joj rasipam vodu, a ona više nema snage i ći do zdenca. Coknem jezikom
i kažem joj da umukne.
Iskobelja se iz fotelje i pri đe stolu. Tijelo joj je ogromno, klimavi stolac
stenje pod njezinom stražnjicom. Prava mi je zagonetka kako se netko može
tako udebljati, u selu gdje sve živežne namirnice moraš uzgojiti sam ih
teškom mukom nabaviti iz grada.
Dodam joj tanjur kokošje juhe.
Dok uzima žlicu u ruku, uranja je u zla ćanu juhu i prinosi ustima,
odjedanput vidim Marju kao mladu nevjestu. U o čima joj treperi strah od
budućnosti. Njezina nekadašnja ljepota nije posve nestala, još je u prostoriji,
poput sablasti. Koliko je meni bilo lakše u životu: ako nikad nisi bila lijepa,
ne bojiš se da ćeš izgubiti ljepotu. Jedino su moja stopala izlu đivala
muškarce, a sad si ni nokte na nogama ne uspijevam odrezati. Odnedavno
mi Marja u tome pomaže.
Koza iskoči iz Marjina kreveta i do đe k nama za stol. Položi glavu u
Marjino krilo i zirka prema meni. Progutam žlicu juhe, bistra je i slana poput
suza.
I mislim u sebi da Marja nikada nije trebala do ći ovamo. Ne zbog
radijacije. Nju će dokrajčiti tišina. Marji je mjesto u gradu, gdje se svako
 jutro može prepucavati s pekarom. Ovdje nitko nema volje sva đati se s njom
pa ona više ne zna tko je, u njoj klju ča, i polagano se gasi.

Duž naše glavne ulice poredano je tridesetak ku ća. Ni polovina njih nije
nastanjena. Svatko svakoga poznaje, svatko zna otkuda tko dolazi, a
nagađam i da bi svatko znao re ći kad susjed ide na zahod i koliko se puta
noću okrene u krevetu. Ali to ne zna či da se ovdje svi druže jedni s drugima.
Tko se vrati u Černovo, nije mu do društva.
Stvar je i u novcu. U Mališiju ima stambenog prostora, ali sive
peterokatnice iz Hruš čovljeva vremena imaju cijevi koje cure i pljesnive
kartonske zidove. Umjesto vrta imaju unutrašnja dvorišta sa zahr đalom
ljuljačkom, kosturom tobogana i paletom nikada ispražnjenih kanti za
smeće. Tko želi saditi raj čice, treba daču izvan grada, do koje jedanput
dnevno vozi prepun autobus. Morala bih pla ćati najamninu, a moja
mirovina dostajala bi tek za jednu sobu kod nepoznatih ljudi. Soba bi bila
mala.
Ali imamo mi u Černovu i ljude kojima novac nije nikakav problem,
barem koliko ja vidim. Na primjer, supružnici Gavrilov obrazovani su ljudi,
to se na njima odmah vidi. I to da su navikli na ugodan život. Za svoj bi vrt
nagrade mogli osvajati. Imaju visoku gredicu s krastavcima, staklenik i neki
uređaj na kojem u toplo doba godine roštiljaju meso kao na televiziji. I imaju
ruže, beskrajno mnogo ruža u svim bojama, koje rastu u grmovima i penju
se po plotu. Gavrilov često stoji u pripravnosti nad tim ružama, i čim spazi
suhi cvijet, odmah ga odreže. Gavrilovica maže listove krpom namo čenom
u sapunicu, protiv lisnih ušiju. Oko njihova imanja miriše po medu i
ružinom ulju. Jedino što ni s kim ne razgovaraju, i da mi hitno zatreba sol,
ne bih je od njih tražila.
Mogla bih otići k Lenočki, koja otraga izgleda kao djevojka, a sprijeda
kao lutka. Lutka kao ona što ju je Irina imala kad je bila mala, samo
desetljećima starija. Leno čka uglavnom sjedi u svojoj ku ći, plete beskrajno
dugačak šal i smiješi se kad joj se obratiš. Ali ne odgovara. Ima mnogo
kokoši, kod nje se one razmnožavaju kao muhe. K Leno čki bih uvijek mogla
otići da mi nešto treba, ona uvijek sve dijeli s drugima.
K Petrovu bih isto otišla, samo što on nema soli u ku ći. Rak ga je
zahvatio od glave do pete. Poslije operacije htjeli su ga ostaviti da umre u
bolnici. Pobjegao je kao iz zatvora, sko čio s prozora u svom bolni čkom
haljetku vukući infuziju za sobom. Uselio se u ku ću bake i djeda svoje bivše
žene u Černovu i jedini mu je plan bio umrijeti brzo i u miru. Otada je prošlo
dosta vremena, godinu dana je ovdje. Nakon njega nije došao nitko. Petrov
ništa ne sadi u svome vrtu, kaže da rak ne želi dalje hraniti. Kaže da su sol i
šećer nezdravi, tako da ni jednog ni drugog nema u ku ći.
Odložim žlicu u tanjur i odnesem kokošju juhu preko puta, njema čke
sportske sandale dižu prašinu. Glasno zazovem Petrova na vratima, a kad se
ne javi, uđem unutra. Još je živ, pomalja se iza živice i zatvara ciferšlus. Za
pojasom mu je malena sjekira s hr đavom oštricom. Pod lijevom rukom steže
požutjelu knjižicu, koju je vjerojatno otkrio u nekoj od praznih ku ća. Prvih
mjeseci nervirao je cijelo Černovo time što je redom kucao na vrata i tražio
nešto za čitanje – došao je ovamo samo s torbom u kojoj je bilo donje rublje
i jedna bilježnica.
„Pozdravljam te, baba Dunja“, kaže on. „Ne razumijem se u
obrađivanje vrta, i ovaj dra č će me dotući.“ Pokazuje mi svoje izgrebane
ruke, a ja sažalno odmahnem glavom.
„Što kaže Seljač ka žena? “ raspituje se.
Koža mu je toliko prozirna da se pitam nije li možda ipak u
međuvremenu postao duh.
„Moraš nešto pojesti“, kažem ja. „Ina če ćeš izgubiti snagu.“
Njuška po tanjuru.
„Stari pijevac tvoje debele prijateljice?“
Proziran jest, ali jezikom i dalje mlati.
„Zato je napokon tišina“, kaže on i ponjuši još jednom.
„Jedi.“
„To ubija. Sol, masno ća i životinjske bjelan čevine.“
Nisam svadljiva, ali polako me hvata želja da mu juhu izlijem za vrat.
Sjedne na klupu ispred ku će i lašti moju žlicu o svoju košulju.
 „Sviđaš mi se, baba Dunja“, kaže on. Žlica podrhtava u njegovoj ruci.
Vjerojatno danima ništa nije jeo.
„Dođi k meni kad si gladan“, kažem ja. „Ja kuham svaki dan.“
„Možda jesam seronja, ali nisam parazit.“
„Zauzvrat mi možeš popraviti prozorske kapke.“
„Vidi što sam našao“, kaže urotni čki i posegne iza sebe.
Moram staviti nao čale na nos da bolje vidim. Blijedoplava kutija
Belomora, udubljena i s ispranim natpisom.
„Otkud ti to?“
„Našao iza kau ča.“
„Izgleda prazna.“
„Ali još tri su unutra.“
Ponudi mi da uzmem. Izvu čem jednu savijenu cigaretu. On izvu če
drugu i stisne je me đu zubima. Onda mi pripali. Dim mi zapara ždrijelo.
„Nisi ti nikakav parazit“, kažem ja. „Velikodušan si čovjek koji dijeli sa
mnom svoje zadnje cigarete.“
„Već sam požalio.“ Povu če dim jednako pohlepno kao što je upravo
pokušao juhu. „Nisam ti ja džentlmen.“
Moja cigareta zacvr či i ugasi se. Ili sam nešto pogrešno napravila ili je
 jednostavno stara i vlažna. Petrov mi je izvu če iz usta i pažljivo je položi
pored sebe na klupu.
„Sad me boli trbuh“, kaže on. „Želudac mi je pun starog mrtvog pijetla.
Ta juha će me dokraj čiti.“
Uberem veliki list mesnatog čička, čije korijenje pokušava odignuti
Petrovljevu kuću, i obrišem njime tanjur. Ne sje ćam se kad sam zadnji put
pušila.
 Vid mi je oslabio, ali još izvrsno čujem. To je sigurno dijelom i zbog toga što
u selu nema mnogo buke. Strujni agregat jednako mi skladno zuji u ušima
koliko i bumbari i cvr čci u zboru. Ljeto je čak i kod nas relativno glasno
doba. Zimi je tiše od tišine. Kad snijeg sve prekrije, čak su i snovi prigušeni,
 jedino zimovke skaču kroz gustiš i brinu se za boju u bijelom krajoliku.
Ne opterećuje me što će biti kad jednoga dana više ne budemo imali
struje. Imam svoje plinske spremnike, a u svakoj ku ći ima svijeća i šibica.
Toleriraju nas, ali ne vjerujemo da će vlada prite ći u pomoć kad potrošimo
sve resurse. Zato se oslanjamo na sebe. Zimus je Petrov po čeo ložiti
susjedovu kuću. Drva ondje ima dovoljno.
Biolog mi je rekao da kod nas pauci pletu druk čije mreže, ali i cvr čci se
glasaju druk čije. To sam mu i ja mogla re ći, jer tko ima uši i sam čuje. Ali
biolog ne zna zašto je to. Svojom je aparaturom snimio zvukove i slušao ih
s blokom za bilješke i štopericom. Odnio je na desetke cvr čaka u prozirnoj
kutiji s rupama na svoje sveu čilište. Obećao je da će mi reći ako nešto dozna.
Nikad se više nije javio.
U Černovu se do nas teško dolazi. Zapravo nikako, posebno ako ne
želiš da netko do tebe do đe. U Mališiju imamo poštanske pretince. Kad god
netko ode tamo, donese i hrpu pošte za ostale. Ili ne.
Ja nikada nikoga ne molim da mi nešto ponese jer uvijek imam pošte
u pretincu, a ona je teška. Irina mi šalje pakete. Aleksej mi ih ne šalje. Ne
znam komu sam od njih dvoje zahvalnija.
Kad bih sve pakete koje mi je Irina poslala iz Njema čke poslagala jedan
na drugi, bio bi to toranj s puno katova. Ali ja uredno rasklopim žute
kartonske kutije i odnesem ih u šupu. Sve što Irina stavlja u pakete izgleda
pomno promišljeno. Čajne kobasice i konzerve, vitaminske tablete i aspirin,
žigice, debele čarape, gaće, tekući sapun. Nove nao čale, sunčane naočale s
dioptrijom, četkice za zube, pisaljke, ljepilo. Toplomjer, aparat za mjerenje
tlaka (dala sam ga Marji) i baterije svih veli čina. Imam zbirku potpuno
novih škara, džepnih noži ća i malih digitalnih budilica.
 Veselim se njemačkom želirnom še ćeru kojega kod nas nema, jer sad
marmeladu više ne moram ukuhavati satima. Veselim se i prašku za pecivo
i začinima s latiničnim natpisima, i vre ćicama u kojima je sjeme za grah i
rajčice (mada radije uzgojim vlastito). Velika pakovanja flastera i zavoja
uvijek proslijedim dalje.
Često sam Irini znala pisati da mi ništa ne nedostaje. Gotovo ništa.
Rekla sam da mi može poslati sjeme cvije ća iz svoje okolice da upoznam
nešto novo. Ali ne mora me hraniti iz Njema čke, dodala sam. Onda sam
shvatila da njoj ti paketi trebaju više nego meni. Otada samo zahvalim, i tu i
tamo izrazim neku želju. Recimo, gumene medvjedi će ili novu ljuštilicu.
Ali ima nešto što iš čekujem s nemirom, a to su pisma. Pismo je uvijek
praznik. Onda mi ne trebaju novine, ali svejedno ih kupim kad odem u
Mališi, da doznam ponešto o svijetu. Najnovije pismo čitam svaku ve čer
prije spavanja, dok ne do đe sljedeće.
Petrov tvrdi da danas nitko više ne piše pisma, ve ć se poruke šalju s
računala na ra čunalo i s telefona na telefon. A neke čak i s računala na
telefon. U Černovu nema telefona, ho ću reći, aparata ima, ali nema više
linija koje rade. Neki imaju male ru čne telefone, ali oni imaju signal samo
kad se približiš gradu. Petrov ima jedan takav, pokazao mi ga je. Slaže na
njemu kockice kao malo dijete.
Kad je tek bio došao u selo, povla čio se po ulicama i držao telefon u
zraku. „Nema signala, nema signala“, kukao je i predlagao da po čnemo
skupljati potpise za odašilja č. Od toga nije bilo ništa.
Gavrilovi su rekli da oni koji ho će telefonirati nemaju što raditi u
Černovu. Marja je rekla da takve stvari zra če. Stari Sidorov, koji ima
najmanje sto godina jer je ve ć bio star kad sam ja još bila mlada, Sidorov je
dakle rekao da njegov fiksni telefon besprijekorno radi i da se Petrov bez
problema može njime poslužiti, kako je to ve ć među susjedima obi čaj.
Pokazao nam je svoj stari telefon, plasti čno kućište koje je nekoć
sigurno bilo narančaste boje, sa slušalicom i broj čanikom na okretanje.
Stajao je na Sidorovljevu stolu me đu golemim žutim tikvicama koje je
upravo ubrao.
Petrov je podigao slušalicu i stavio je na uho. Onda ju je dodao dalje.
„Ništa“, rekla je Marja, pa proslijedila slušalicu meni, a ja sam je
poklopila.
„Linija je mrtva, djede“, rekao je Petrov. „Ovdje su sve linije mrtve,
razumiješ. Sve.“
Sidorov je ustrajao na tome da se on redovito – ne svaki tjedan, ali
gotovo svaki – čuje sa svojom djevojkom u gradu.
„Nataša“, objasnio je Sidorov kad sam ga skepti čno pogledala, pa
pokazao prema Marji. „Malo mla đa od nje.“
Poslije me Petrov pokušao uvjeriti da starome Sidorovu više nisu sve
daske na broju. Ali ja sam samo slegnula ramenima. Ako postoji netko tko
se ne bi trebao nabacivati kamenjem, onda je to Petrov.

Sjedim na klupi pred svojom ku ćom i ugledam Sidorova kako se vu če

oslonjen na štap. Više ne vidi dobro. Nakon nekoliko koraka se okrene i s
mukom se vrati prema meni. Postavi se preda mnom, cijeli se trese. Da ima
 više zuba, sad bi cvokotali.
Onda me pita zašto ga ne pozovem da u đe.
Pa ga ja pozovem. Moja je dnevna soba čista i pospremljena,
izuzmemo li pau činu, i gosti mogu do ći u bilo koje doba. Ja sam spremna.
Sidorovu se pak nisam nadala. Spusti se na stolac, smjesti štap me đu koljena
i položi ruke na stol. Ja pristavim vodu za čaj.
Na njemu su stare sive hla če od odijela, izlizane, ali čiste. Noge su mu
koščate, a brada zapetljana i kruta poput žice.
„Dunja“, kaže on. „Mislim ozbiljno.“
„Što misliš ozbiljno?“ pitam ja.
„Sad ću ti reći.“
 Ne požurujem ga. Čajnik pisti, stavim izlomljene stabljike metvice u
dvije šalice i prelijem ih vrelom vodom. Svoju šalicu ostavim da se hladi.
Sidorov odmah otpije gutljaj i zatraži še ćer.
Uzmem kutiju iz kredenca. Stara je i še ćer u kocki se mrvi. Ja ga ne
dodajem jer od čistog šećera postaneš nemiran i lakom.
Sidorov stavi dvije kocke u svoju šalicu i pokuša promiješati. Stabljike
metvice mu smetaju.
„Da ti nešto kažem“, upozori me.
„Pretvorila sam se u uho.“
„Ti si žena.“
„Istina.“
„A ja muškarac.“
„Ako ti tako kažeš.“
„Vjenčajmo se, Dunja.“
Zagrcnem se čajem od metvice i po čnem kašljati dok mi suze ne navru
na oči. Sidorov sućutno promatra moj napadaj kašlja. Kad izvadim rup čić
da posušim lice, u čini mi se da je moje suze povezao s ganu ćem.
Pročisti grlo. „Nemoj samo nešto krivo pomisliti. Draga si mi.“
„I ti si meni drag“, odgovorim automatski. „Ali...“
„Onda smo se dogovorili“, kaže on, ustane i krene prema vratima.
Nakratko ostanem bez teksta. Onda se priberem i sustignem ga na
izlazu. „Kamo tako brzo?“
„Po svoje stvari.“
„Pa nisam rekla da pristajem.“
On se okrene prema meni i pogleda me o čima isprane plave boje
ljetnog neba nad selom. „Što si onda rekla?“
S osmijehom ga odvedem natrag do stolca i utisnem mu šalicu u ruku.
 „Neću se udavati, Sidorove. Ni za koga. Nikad više.“ Na hrptu moje
ruke, na mjestu gdje palac prelazi u šaku, malena je izblijedjela tetovaža, koju
sam napravila kad mi je bilo petnaest godina, iglom i tintom. Baš sad me
zasvrbi. U me đuvremenu više nalikuje muhinom izmetu nego slovu.
„Zašto ne?“ U njegovim starim o čima djetinja je zaprepaštenost.
„Nisam se ovamo došla udavati.“
On frkne uvrije đeno. Onda se opet s mukom uspravi. „Razmisli dobro.
Mogao bih ti popraviti plot.“
„Zašto baš sada?“
„Jer ne postajemo mla đi.“
„Zar nemaš dragu u gradu?“
On još jednom frkne i odmahne rukom. Uzmi če nezaustavljivo.
Otpratim ga do vrata i gledam za njim dok hoda niz ulicu i štapom kovitla
bijele oblačke prašine. Naleti vjetar i napuše mu košulju na le đima.
Znam ga cijeli život. Osim mene, Sidorov je jedini koji je i prije
reaktora živio u Černovu. Kad sam bila djevoj čica, on je ve ć bio odrastao
čovjek, imao je obitelj, i tada je još bio za glavu viši od mene. Nakon reaktora
sam ga izgubila iz vida. Kad sam se vratila u Černovo, valjda je čitao o meni
u novinama. U svakom slu čaju, došao je odmah nakon mene, i nikad ga
nisam upitala što je s njegovom glasnom ženom i dvojicom sinova.
Točno znam što ga tjera na misli o ženidbi. Muško je, i doma ćim
sapunom pere u zdjeli svoju odje ću kad se skori od prljavštine i onda je
neispranu objesi u vrtu da se suši. Za jelo si dvaput dnevno prelije zobene
pahuljice razrije đenim trajnim mlijekom, ako ga ima, a kišnicom kad mu
mlijeka ponestane. Kad je praznik, u to istrese zaše ćerene kukuruzne
pahuljice ili šarene koluti će s voćnom aromom iz velikih pakovanja sa
stranim natpisom. Povr će mu propada, jer ro đeni je vrtlar, ali ne zna kuhati.
A ja, s druge strane, svaki dan kuham, i moj vrt buja.
Već mjesec dana nisam bila u Mališiju. Da se mene pita, ne bi mi se tako
skoro žurilo natrag. Ali potrošila sam zalihe, maslac i ulje, griz i tjesteninu
sa slovima. Ve čer prije donijela sam iz šupe svoju torbu na kota čiće i
poskidala s nje pau činu. Pauci rade brzo, u njih se treba ugledati. To me
podsjeti na onog biologa, kako je pincetom pomno skupljao pau činu i
stavljao je u posudu.
Ne vidim da je pau čina po bilo čemu posebna. Srebrnasta je i ljepljiva.
lje pljiva.
Pitam Marju treba li joj što iz grada, pitam Petrova, i padne mi na
pamet da upitam i Sidorova, ali odustanem. Gavrilove ne pitam. Leno čka ne
odgovara na moje kucanje. Marja želi nove časopise, vunu za pletenje i
svakakve tablete, uklju čujući i one za probavu. Vunu joj ne ću donijeti. U
ormaru ima hrpe prnjavih vunenih džempera koje može oparati. Torba će
mi ionako biti prepuna.
Petrov bi htio da mu donesem dobru vijest.
„Nemoj se šaliti“, kažem ja. „Mogu ti donijeti med.“
„Ne treba mi med“, kaže on. „Te p čelinje rigotine ne jedem. Donesi mi
dobru vijest.“
I tako uvijek.
Ujutro ustanem prije pet. Duh Marjinog pijetla sjedi na plotu i
pogledava me prijekorno, ali barem se ne glasa. Mahnem mu i zapo čnem
pripreme za odlazak u grad. Otkad imam sportske sandale, više ne moram
utrljavati kremu u stopala prije dugog pješa čenja, toliko su te sandale
udobne. Oblačim čistu bluzu i staru suknju koja mi je malo komotnija,
očigledno sam omršavjela. Izvadim novac ispod rublja naslaganog u ormaru
i stavim ga u nov čanik, a nov čanik gurnem u grudnjak.
Ne moram raditi popis za kupnju, sve imam u glavi. Narežem svježi
krastavac iz vrta na kolutove i stavim ih u plasti čnu kutiju u kojoj mi je Irina
 prije godinu dana poslala spajalice. Ne znam
z nam što bih sa spajalicama, ali kutija
 je prakti čna. Krastavac ne solim da usput ne bi pustio vodu i omekšao. Od
kruha koji sam sama ispekla preostalo je još nekoliko kriški koje sam na
suncu osušila u dvopek. I njih uzimam. Hrana koja se kupuje u gradu mi
škodi.
Put je dalek i znam da će uvečer moje čiste čarape u sportskim
sandalama biti prašnjave. Prije samo godinu dana do stajališta mi je trebalo
sat i pol, sada mi treba više od dva. Do prije dvije godine išla sam biciklom,
ali sad sam previše nestabilna. Gavrilovi uvijek idu biciklom, ali nikada ne
pitaju treba li komu što donijeti. To je vjerojatno zato što su jedini ovdje u
paru i nemaju predodžbu kako je to kad si sam.
Moram se prisjetiti Jegora i našeg vjen čanja. Bila je to velika svadba,
cijelo je selo slavilo. Imala sam tanku burmu, a on je uop će nije imao jer smo
štedjeli za dijete koje je raslo u mom trbuhu. Imala sam trideset i jednu
godinu i bila sam stara nevjesta. Isprva nisam imala namjeru dati Jegoru svoj
pristanak. Zatrudnjela sam nakon tri godine vi đanja, i to nas je oboje
iznenadilo. Već sam bila mislila da sam neplodna. I mada sam znala da stare
prvorotkinje češće imaju probleme i da ra đaju bolesnu djecu, ova je
trudnoća za mene bila ravna čudu.
Poslije matičara, kad su svi ve ć  jeli i pili, izula sam cipele u našem
dvorištu i zaplesala. Svi su muškarci pjevali, zviždali i vriskali. Jegor me
izvukao iz sredine, stjerao u jedan kut i rekao da od sada izvolim ostati u
cipelama. Izgledalo je kao da će mi svojom teškom čizmom nagaziti na bose
nožne prste. Tada sam znala da sam pogriješila.
Ne ljutim se na Jegora, ve ćina muškaraca je u to vrijeme bila takva.
Nisam pogriješila što nisam izabrala pravoga. Pogreška je bila što sam se
uopće udala. Mogla sam Irinu i Alekseja i sama podi ći, onda mi nitko ne bi
određivao što ću raditi sa svojim stopalima.
 Stajalište se zove Bivša tvornica Zlatni zec i to je zadnja stanica linije 147 koja
 vozi za Mališi. Tvornica je nekoliko stotina metara udaljena od ku ćice na
stajalištu. To je napuštena zgrada od opeke s kulama koje strše uvis. Okna
su porazbijana. Izvana se vide zahr đali strojevi u vje čnome snu.
Još se sjećam koliko je ljudi iz Černova i susjednih sela neko ć
autobusom i biciklom putovalo ovamo, na posao na teku ćoj vrpci. Praline
su bile odlične: tamni, topivi čokoladni omotač, punjenje s malenim
komadićima lješnjaka, umotano u fini tanki papir, povrh njega staniol i
okolo još jedan papir na kojemu je bila ze čica sa svojom zeč jom djecom.
Predradnici su za Novu godinu na dar dobivali posebne bombonijere u
golemoj kutiji. Nekoć bi mi pri samoj pomisli na punjenje krenula slina na
usta: žele, konjak, čokoladna krema s tučenim vrhnjem.
Za velike sam praznike kupovala Irini i Alekseju pregršt pralina, a
 jednom mi je pacijent koji je vodio no ćne smjene u tvornici darovao jednu
od tih novogodišnjih bombonijera. Valjda je bio dobio dvije. To je bilo
 veliko veselje.
Otvorili smo je kad je otkucala pono ć, kako je i bio red, i podijeli
praline na tri dijela – Jegor ih nije jeo. Kutija je potrajala devet mjeseci. I
papiriće smo skupljali: od staniola smo izra đivali nakit za novogodišnju
 jelku sljedeće godine, a omote sa ze čićima stavljali bismo me đu korice knjige
i čuvali kao blago. Djeca su ih mijenjala za ostale papiri će od bombona, s
medvjedima, lisicama i rumenim djevoj čicama s pletenicama.
Kad su moja djeca bila mala, još nije bilo naljepnica iz turskih žvaka
koje si s metra mogao nanjušiti, a ja sam ih prvi put omirisala devedesetih,
prije svoga povratka u Černovo. U Černovu nije bilo turskih žvaka, nije bilo
imitacija parfema Chanel  niti lažnog konjaka, nije bilo kri čavo našminkanih
djevojačkih lica, ispranih traperica niti treštave glazbe. U Černovu smo bile
samo tišina i ja. Nekoliko mjeseci poslije došao je i Sidorov, a onda su se
redom počela paliti svjetla u ku ćama.
 Od sjećanja mi je na usta navrla ljepljiva slina. Neko ć sam obožavala
slatko, ali sad me hvata mu čnina već pri samoj pomisli na čokoladu. Radije
 jedem ribize iz svoga vrta nego praline s tu čenim vrhnjem. To su godine, i
gušterača. Uzmem iz torbe bo čicu s čepom na navoj i otpijem gutljaj kišnice.
Sjedim na klupi, tvornica mi je iza le đa, i gledam suhi ljetnožuti
krajolik. Polja se već  desetljećima ne obrađuju, ali njihova struktura se
očuvala. Tu i tamo osamljeno klasje raste prema nebu i iz godine u godinu
se samooplođuje. Još dalje našlo bi se i kukuruza, še ćerne repe i krumpira.
Obrastao ih je zeleni mesnati korov, biljka velikih listova što se prelijevaju
blijedoljubičasto, a ime joj ne znam jer je u mojoj mladosti nije bilo.
Kućica na stajalištu obojena je u zeleno i čista. Nitko se ne vozi ovako
daleko da je uneredi. Od ovoga predjela svi zaziru. Mjesto na kojem se nalazi
tvornica mnogi nazivaju zonom smrti. Černovo je još dublje unutra. Zadnja
stanica označava granicu. Nekad je ovdje stajao vojnik sa strojnicom i
nasmrt se dosađivao. Sad nitko više ne čuva granicu. U Ukrajini pak rade
pravu dramu od svoje zone, s bodljikavom žicom i stražarskom ku ćicom.
Petrov mi je to pri čao. Općenito mi je sve manje jasno što se doga đa tamo
iza granice.
Svi mi u Černovu znamo da autobus ne će još dugo voziti. Što ćemo
onda, to ne znamo. Možda se dotad na đe netko tko će nam iz Mališija
donositi ono što ne možemo uzgojiti sami. Petrov je ve ć pokušao pronaći
nekoga, ali nitko nije htio. Ljudi zaziru od nas. Izgleda da vjeruju da se zona
smrti pridržava granica koje oni ucrtaju na zemljopisnim kartama.

Svaki put je veselje kad se pojavi autobus.

Čekala sam manje od sat vremena, mogla sam u miru predahnuti na
svježem zraku i prepustiti se mislima. Tih nekoliko kilometara od sela do
stajališta više nije šetnja u mojim godinama. Kad se vratim, torba će mi biti
puna, a put još dulji.
Vozač autobusa na ovoj dionici prometuje pet godina. Zove se Boris i
prije pola godine dobio je unuka. Oprezno pitam kako je beba. To su
 škakljiva pitanja, ne bih htjela nikoga povrijediti. Boris promuklo odgovori
da dječak dobro jede i lijepo raste.
Odahnem.
On iz moje ruke uzima prebrojane kovanice. Autoprijevoznici nisu
povisili cijenu karte ve ć trideset godina. Za to se sad u Mališiju ne može
kupiti ni čaša vode. Meni to odgovara, ni moja se mirovina nije pove ćala.
Sjednem naprijed da mogu razgovarati s Borisom. Ima velik trbuh i
upala ramena, i nešto na njegovu licu nikako mi se ne svi đa. Dok sam još
bila pomoćna medicinska sestra, često su me pozivali k muškarcima poput
njega koje bi strefilo srce dok su radili na teku ćoj vrpci ili u garaži.
Pred nama je više od sat vremena zajedni čke vožnje. Cesta je grbava,
šljunak pršti pod kotačima koji se s mukom okre ću na neasfaltiranom putu.
Maleni autobus klopara, a zastavica nogometnog kluba na Borisovu
retrovizoru njiše se tamo-amo.
Gledam kroz prozor, iznad polja kruže sokolovi, izme đu stabala vidim
srnu i zeca. Čini mi se kao da su ovaj predio prisvojile životinje. Prolazimo
kroz dva napuštena sela na putu u grad, na glavnoj ulici sjedi ma čka i liže
šapu.
Boris priča što je vidio na televiziji. Puno politike, u Ukrajini, u Rusiji
i u Americi. Ne slušam baš jako pozorno. Naravno da je politika važna, ali
ako želiš jesti pire, i dalje sam moraš pognojiti krumpir.
Samo da ne bude rata. Ali za to će se naš predsjednik već pobrinuti.
Katkad mi ipak nije ugodno pri pomisli da Irina sad ima njema čku
putovnicu.
Od drndanja u autobusu vibriraju mi stare kosti, imam osje ćaj da se
čuje kako zveckaju. Onda malo zadrijemam. Kad otvorim o či, usred grada
smo. Boris se provla či između prljavih kanti na autobusnom kolodvoru do
 jednoga od stražnjih parkirnih mjesta.
Buka u Mališiju povremeno mi zaglušuje uši. A zapravo je sve manje
ljudi na ulicama, čak i ovdje na autobusnom kolodvoru ima najviše pola
 tuceta vozača i dvadeset putnika koji čekaju u redovima. Ali svi su glasni.
Odvikla sam se od toga.
Moji ciljevi su postavljeni. Najprije idem u banku gdje mi je Irina
otvorila račun na koji mi sjeda mirovina. Doma ništa ne mogu kupiti, ali
podižem sve, jer život nas je nau čio da ne vjerujemo bankama.
U predvorju banke su automati. Djevojka s maramom oko vrata pita
me trebam li pomo ć. Ne trebam pomo ć, trebam samo svoj novac, i to ne od
stroja, već od čovjeka za šalterom. Zato ulazim u poslovnicu. Dok čekam,
ledeni mi vjetar puše oko listova i sretna sam što imam vunene čarape. Kad
konačno dođem na red, spomenem da je hladno. Djevojka za šalterom
miriše po parfemu i žvaka ćoj gumi i ponosno kaže da sad imaju klima-
uređaj. Izgleda kao da nikada u životu u ruci nije imala krumpirovu zlaticu.
Vidim joj naježeni dekolte i upozorim je da će se prehladiti. Ona odvrati da
 je već  odavno prehlađena i doda mi moju mirovinu, koju ja izbrojim,
prepolovim i rasporedim u košarice grudnjaka.
Kad god podignem mirovinu, spopadne me velika želja da nešto
kupim Irini, Alekseju i Lauri. Kad se Laura tek rodila slala sam joj svašta –
gumene kolutove, zve čke i štramplice – dok nisam shvatila da to nikomu ne
treba. U Njema čkoj ionako ima ljepših stvari. Kod nas su raj čice možda ve će,
ali u Njemačkoj ima boljih štrampli.
Zato sam prestala kupovati beskorisne stvari i sav novac stavljam u
staru limenku za čaj. Kad Laura navrši osamnaest, a to će biti jako brzo, sve
ću dati Irini, osim manje svote ostavljene na stranu za moj ukop. Zamolit ću
Irinu da novac promijeni u njema čke marke ili dolare i to stavi u Laurinu
kasicu prasicu. Laura je najmla đa u našoj obitelji, a mladima treba novac.
Irina me uvijek ispravlja da njema čkih maraka više nema, ali ne mogu
upamtiti što sad imaju umjesto njih.
Zatim idem u poštu i na putu do tamo prolazim pored tržnice.
Napravim pauzu, u đem u halu koja vonja po ribi i trulom povr ću, i naslonim
se na štand na kojem se prodaju uštipci. Ali ti su mirisi optere ćenje za moj
nos. Pojedem plošku krastavca iz svoga vrta.
 Prodavač  me odmjerava i shvatim da mu smeta što za njegovim
štandom jedem nešto što sam ponijela od ku će. Nije pristojno od mene.
Posegnem za torbom i ispri čam mu se. Ali on odmahne rukom i nastavi
zuriti u mene. Onda me upita jesam li ja baba Dunja iz zone smrti.
Mogla bih ga upitati gdje on misli da se nalazi. Ali ne pitam ga. Ako se
on osjeća sigurno tu iza svojih masnih kolutova, neka mu bude. Osim toga,
osupnulo me što me prepoznaje. Na to se ne mogu naviknuti.
Pruža mi pecivo u masnom papiru. „Ku ća časti“, kaže. Ne želim ga
uvrijediti pa prihvatim, mada znam da bi mi samo jedan griz uništio
gušteraču.
„Znamo li se mi?“ pitam ja i otvorim usta kao da ću odgristi komad.
Dok sam još bila pomo ćna medicinska sestra mnogi su me ljudi poznavali,
i u susjednim selima. Uvijek su mi dolazili kad bi imali neki problem. Ali u
Mališiju su ve ć onda imali svoje lije čnike i sestre. Možda je on iz susjednog
sela. Imam doduše dobro pam ćenje, ali pohranilo je samo dje č ja lica.
Pitam ga tko je.
Kaže da ga ne poznajem, ali da mene ovdje svi poznaju jer svi govore
o meni. I o ostalim povratnicima.
Okrene se i kopa po nekoj kutiji, traži novine da mi nešto pokaže, ali
kažem mu da nije potrebno. Ne moram znati što je netko o meni rekao ili,
 još gore, napisao. Zadnjih godina stalno su dolazili novinari koji su
fotografirali naše vrtove i postavljali nam pitanja.
„Moram krenuti“, kažem i napustim tržnicu. Masno pecivo zamotam
č vršće u papir i još dodatno u salvetu. Onda ga spremim u torbu. Marja će
se obradovati.
Na pošti visi velika obavijest da je pauza za ru čak upravo u tijeku.
Pogledam na sat. Nije dobar znak kad je pauza ve ć malo prije jedanaest,
znači da će još dulje potrajati. Odem u park i sjednem na klupu da
predahnem. Hodanje po asfaltu smrt je za zglobove, a i zrak je zaga đen.
 Park je sasvim pust, tek se jedan mladi par grli na travi. Premjestim se
da im ne bude neugodno, i hladim se časopisom koji sam upravo kupila
Marji na kiosku. To je jedan od tih stranih časopisa koji sada izlaze i na
ruskom. Stranice se sjaje, ima mnogo slika mršavih žena u raskošnim
haljinama. Na samom kraju su recepti, ali potpuna su mi nepoznanica. Ne
znam što je tahini, i nikad nisam čula za rižoto. Poznata mi je samo rižina
kaša s jabukama, možda je rižoto strana rije č za to.
Kad sam se dovoljno odmorila, krenem dalje. Vrijeme koje mi je
preostalo ispunim kupnjom. Kupujem vrhnje koje se ne kvari ni na vru ćini,
sir, kemijsku olovku i papir za pisma s ružama. Pisat ću Lauri. Kupujem sol
i pet limuna. Vidim plasti čne posude s blijedim gljivama na kojima piše
„Uvezeni šampinjoni iz uzgoja“. Rije č „uvezeni“ otisnuta je velikim slovima
i podcrtana.
Kupujem tri banane, jednu pojedem odmah. Banane su varka za
osjetila, zapravo su preslatke, ali daju se dobro žvakati. Koru spremim u
torbu do sljedeće kante za smeće.
U ljekarni pogledam popis lijekova koji mi je dala Marja i tražim
redom da mi ih dodaju s police. Ono što mi je besmisleno ne kupujem. Onda
mi pogled zapne za ponudu sredstava protiv bolova, kupujem veliko
pakovanje, za svaki slu čaj.
Moja se torba puni. Za sebe nisam mnogo toga kupila. To je dobro jer
onda ostaje više novca za Lauru. Vra ćam se do pošte i vidim da natpisa više
nema.
Marjin pretinac je prazan. Ne ću joj to reći, umjesto toga re ći ću da su
danas opet bili strogi i nisu mi htjeli dati njezinu poštu jer nemam punomo ć.
U mojem su pretincu tri paketi ća i pet pisama. Sve uredno spremim da se
ne zgužva. Kasno je, osjeća se vonj dima u zraku. Moram natrag na
autobusni kolodvor.
Kad sam se vratila u selo još se nije bilo smra čilo. Ljetne su no ći duge i
nemilosrdne, čak i kod nas nemir struji u zraku. Na glavnoj ulici nema
nikoga. Kod Sidorova ku ćna vrata su otvorena. Iza Marjinog prozora nešto
se miče. U zadnje vrijeme loše spava. Zato guta šarene tablete pa se onda
ujutro budi kasno i staklastih o čiju zuri u daljinu.
Petrov s knjigom leži u mreži za ljuljanje, a Gavrilovi sjede pred svojom
kućom i igraju šah.
I ja moram sjesti. Grad ti isisa svu snagu. Unesem u ku ću sve što sam
kupila pa sjednem van na klupu.
Izujem sportske sandale koje su mi odjedanput postale premale, i jedva
zatomim jauk.
Skinem vunene čarape, ukažu se moja stopala. Kad bi se zbrojili svi sati
što su ih ove noge proplesale, sigurno bi to bila cijela godina. Kad bih
prebrojala plesne korake, ispalo bi to mnogo kilometara. Sad imam žuljeve
i kurje oči, a nokti su mi žuti i savinuti.
Stopala namačem u kanti s ledenom kišnicom. U vodi izgledaju
razliveno. Led mi odozdo plazi uz noge, oživljava stare vene i smežurane
mišiće.
Izvadim noge i otarem ih frotirnim ru čnikom. Rado bih obrisala jedan
po jedan prst, ali ne mogu do ći do njih.
Bosa ulazim u ku ću, podne daske su tople, čiste i pometene. Upalim
svjetlo u kuhinji i pristavim čaj. Pojedem komadi ć sira što sam ga kupila u
Mališiju, s krekerom i grozdom crvenih ribiza. Neobjašnjivo mi je kako sam
preživjela te godine života u gradu i nisam kolabirala od iscrpljenosti.
Možda mi je posao dao snagu. Znala sam da je u gradskoj bolnici potreban
svaki par ruku i nisam dala da me pošalju u mirovinu. Ve ć sam imala blizu
sedamdeset kad sam iza sebe ostavila i bolnicu i grad, zauvijek.
Prije negoli legnem spavati, otvorim jedno od pisama. Otvaranje
Irinine pošte nije nešto što mogu obaviti brzo i usput. Moram sjesti, moram
 imati vremena, moram biti bistre glave. Ne želim da me ometa kucanje na
 vratima. Zapravo je sad idealan trenutak, i uzimam u ruku pismo koje je
zadnje poslano. Ali nešto je druk čije nego inače. Omotnica je bijela, pod
stranim žigom stoji moje ime i adresa poštanskog pretinca, ali nisu ispisani
Irininim kirurškim rukopisom, koji nije nimalo kitnjast, ve ć precizan poput
muškoga. Ova su slova okrugla poput dje č jih.
Nožem otvorim omotnicu. Ve ć  sam znala da unutra nisu Laurine
fotografije, jer omotnica je tanka i mekana na dodir. Iz nje ispadne list
papira.
Primaknem se lampi, gurnem nao čale na čelo. Srce mi lupa. Ina če je
moje srce smireno, razborito. Ali kad po čnem čitati pisma iz Njema čke,
uzlupa se dok ne do đem do mjesta na kojemu je jasno da su svi živi i zdravi,
i da barem u ovome pismu nema loših vijesti.
Sad više puta pokušavam, ali ništa ne razumijem, a srce mi i dalje jako
udara. Pismo je potpisano s Laura. Ali nije na ruskom. Da nije bilo moga
posla, ni slova ne bih mogla dešifrirati. No neki lije čnici dijagnoze nisu pisali
ćirilicom, ve ć latinicom.
Do svanuća ležim budna i sokolim svoje srce. Nemir ne popušta.
Čujem svoj vlastiti dah, zvu či tromo i piskavo.
Ne bojim se smrti. Ali u ovakvim trenucima, kad me napusti mir,
prisjetim se opet što je to strah. Ne za djecu, ve ć za sebe. Glupo se gr čevito
hvatati tijela koje je ve ć sve prošlo. Ali te mi sekunde pokazuju da još nisam
spremna koliko sam mislila. Još ima stvari koje treba urediti. Rije či koje
treba napisati. Da Irini i Alekseju ne bude teže nego je potrebno kad mene
 više ne bude.
Razvrstavam u glavi što pod svaku cijenu moram obaviti da se osje ćam
spremnije. To me malo umiri. Čak odustajem i od plana da odem Marji i
zatražim odoljen. Da je Konstantin još živ, sad bi zakukurikao. Ali na plotu
sjedi još samo njegov duh i trep će prijekorno prema meni.
 Obučem džemper, gurnem Laurino pismo u rukav i uzmem pakovanje kave
iz Irinina paketa i vre ćicu s lijekovima za Marju iz torbe za kupnju. Irinina
pisma što sam ih dan prije donijela leže otvorena na stolu. Sve sam ih,
protivno svome obi čaju, u zoru nabrzinu pro čitala jedno za drugim.
Uobičajeno – vrijeme, posao, Europska Unija. Nema objašnjenja, nikakva
nagovještaja o čemu mi je Laura mogla pisati.
Tako natovarena prolazim pored Konstantina. Osam je sati ujutro.
Marja sjedi budna, ali loše raspoložena u svome krevetu, iza le đa joj brdo
 jastuka, a na koljenima pernati pokriva č. Pogledom tražim kozu. Možda
pase iza kuće.
„Bolesna si?“ Raspakiram sve što sam donijela.
„Ti si, kao, zdrava?“ Ali Marja ne može dugo čangrizati, zašuti čim
ugleda nove paketiće sa stranim natpisima. Sre ća što je ovdje prijam tako
loš. Da može stvarno gledati televiziju, sigurno bi joj hitno zatrebalo sve što
ljekarne reklamiraju.
Dobro otarem bron čanu džezvu koju sam otkrila pod Marjinim
loncima. Onda odbrojim žli čice kave, prelijem kišnicom iz limene kante i
temeljito promiješam. Zapalim vatru na štednjaku i pustim sadržaj da se
polako zagrije. Pjena krene, oberem je žlicom i rasporedim na dvije male
šalice. Najprije dolazi pjena, onda jaka crna kava. Ruka mi malo drhti dok
nalijevam. Lijepo izgleda u šalici, površina je kao urešena čipkom.
Marja srkne svoju kavu i ope če usta. Opsuje da je toliko gorka da bi i
mrtve digla. Meni bi bilo dovoljno da ona napokon ustane iz kreveta. Plavu
kosu je večer prije splela u dvije pletenice. Nakon spavanja iz njih izviruju
pojedinačni svijetli pramenovi. Zamje ćujem da Marja gotovo i nema sijedih.
„Kako je bilo u gradu?“ pita ona.
 „Kao i obično“, kažem ja. Mada to nije istina. Kod nas je vrijeme stalo,
ali grad se stalno mijenja. Mališi umire. Drugi se gradovi mijenjaju da
prežive, ali Mališiju to ne uspijeva.
Laurino pismo šušketa u mom rukavu. Zapravo sam to htjela podijeliti
s Marjom, ali nemam snage. Laura je toliko duboko u meni da ne mogu o
njoj govoriti. Imam osje ćaj da bih morala utrobu izvrnuti naopako.
„Baš si čudna danas.“ Marja ubaci nekoliko kocki še ćera u svoju kavu.
Ustanem sa stolca, vrijeme je da krenem.
„Hej, hej“, kaže ona i uhvati me svojom mekom bijelom rukom za
suknju. „Sjedi još malo.“
„Znaš li možda njemački, Marja?“
„Otkud ti to?“
Naravno da ne zna. Vjerojatno ga ne bi prepoznala ni da ga vidi pred
sobom.
„Znaš li razlikovati njema čki od engleskog, Marja?“
„Ma o čemu ti to pri čaš?“
Opet sjednem. Osjećaj da preda mnom stoji mlada djevojka s Marjine
fotografije toliko je jak da moram posušiti o či džepnom maramicom da je
bolje vidim.
„Dobro. Ostat ću još malo.“
Marja iskapi svoju zasla đenu kavu i spusti stopala na pod. Bosa je,
nokti na nogama nalakirani ruži často blistaju poput bombona od maline.
„Znaš“, kaže ona. „Baš sam sretna što si opet tu. Svaki put kad odeš u
Mališi, strah me da se više ne ćeš vratiti.“
 Ima dana kad se mrtvaci spoti ču jedni preko drugih na našoj glavnoj ulici.
Svi uglas govore i ne znaju kakve besmislice pri čaju. Žamor glasova lebdi im
nad glavama. Onda opet ima dana kad svi nestanu. Kamo li se djenu, to ne
znam. Kad budem jedna od njih, možda ću doznati.
Vidim Marinu i Anju i Sergeja i Vladija i Olju. I staroga likvidatora u
prugastoj košulji: rukavi podvrnuti, miši ćave podlaktice i uglancane cipele.
Bio je dendi kad je sve po čelo. Brzo je umro.
Vidim bebu koju sam sedam mjeseci poslije reaktora porodila mrtvu.
Umotala sam je neopranu u ru čnik i dala je majci. Rodila ju je na svojoj
staroj farmi, a ne u rodilištu. Zato je bilo vremena, i nitko nije smetao. Otac
se okrenuo i napustio prostoriju, majka odmaknula rub ru čnika i smiješila
se. Znala sam što taj osmijeh zna či. Ubrzo će joj se pridružiti pa ne osje ća
bol zbog rastanka.
Djevojčicu s crvenim pletenicama kojoj bih rado bila dala nešto protiv
bolova dok je umirala, ali nisam smjela. Cijela obitelj navaljivala je na mene
i na liječnika, tražili su od nas nešto što nije bilo u našoj mo ći, i svađali se
međusobno zbog sporednih sitnica.
To su moji mrtvi, koji su došli za mnom u Černovo, i deseci ostalih
koji su ovdje bili prije mene, i njihove ma čke i psi i koze. Selo ima povijest
koja se isprepleće s mojom povijesti kao dva pramena kose u pletenici.
Komad puta prevalili smo skupa. Mrtve uvijek pozdravim laganim
kimanjem, usne mi se gotovo i ne pomi ču.
Glavnom ulicom idu muškarac i djevoj čica, nikada ih prije nisam
 vidjela. On nosi ruksak, a ona za sobom vu če mali kofer. Na nogama ima
crvene lakirane cipelice. Pozdravim ih na isti na čin kao i ostale mrtvace, ali
onda shvatim da uop će nisu mrtvi.
Zaustavim se, i oni isto. Gledamo se. Kod nas nikad nema posjeta,
izuzmemo li filmske ekipe i fotografe i biologe. I medicinsku sestru iz grada,
koja se pojavi svakih nekoliko godina da nam izmjeri tlak i izvadi krv.
Zadnji put je ovdje bila prije sedam mjeseci, više nije nosila zaštitno
odijelo, već  samo kutu i previše rumenila na neprirodno bijelom
 napudranom licu. Parkirala je svoju staru Ladu na glavnoj ulici i vukla za
sobom opremu u koferu. Petrov joj je zalupio vrata pred nosom, Sidorov se
pretvarao da ne vidi i ne čuje, Lenočka joj se blago osmjehnula i zamolila da
 je ne dodiruje. Samo su Gavrilovi i Marja uzurpirali jadnicu i nisu je puštali
dok im nije opipala jetra i provjerila vid. Kad je potpuno skršena pokucala
na moja vrata, pozvala sam je unutra i ponudila joj čaj. Njezin unezvijereni
pogled i loša trajna previše su me podsjetili na mene samu prije četrdeset
godina.
Tko god dođe ovamo, u pravilu ostaje dok ga ne odnesu na malu
parcelu pored bivše škole. Djevoj čica je vjerojatno smrtno bolesna.
Ni kad mi bude sto godina ne ću moći takvo što primiti olako. Motrim
djevojčicu toliko pomno da ona gotovo zapla če. Onda im kažem kako se
zovem i upitam što mogu u činiti za njih.
Muškarac mi ne kaže svoje ime. Druk čiji je od svih koje sam vi đala u
ovim krajevima. On je gradski čovjek, ali ne iz Mališija. On je čovjek iz
glavnoga grada. Sve na njemu, cipele i glatko lice i na čin na koji govori, sve
 vrišti da ne pripada ovamo. Nisam netko tko se brzo sažali, a prema njemu
mi je posebno teško osjetiti su ćut. Djevojčica se zove Aglaja. Zna či, istina je
ono što mi je Marja rekla, da se djevoj čice u glavnim gradovima danas zovu
kao prastare žene.
„Aglaja, znači Glaša“, kažem ja. Dijete se nasmiješi i prebaci ruku iz
očeve u moju. Ina če se čini dosta suzdržanom. Možda je podsje ćam na
nekoga. Izgleda zdravo, ruži časti obrazi, tamne kovr če, samo oči su joj
tužne, a osmijeh turoban.
„Vidio sam vas na televiziji“, kaže mi njezin otac, kao da je to
informacija koja bi me trebala posebno zanimati.
Idem naprijed s malom Glašom do ku će koju im želim pokazati.
Gotovo sam je i sama bila uzela, ali prevelika mi je. Ali njih dvoje trebaju
dvije sobe, nije dobro kad djevoj čica i njezin otac moraju dijeliti jednu.
Ostali nas prate pogledima dok hodamo do kraja glavne ulice.
 Kuća koju imam na umu okre čena je u plavo. Galšine o či zablistaju, a
moje se srce smekša. Prisilim se da joj pustim ruku. Ali ona se gr čevito drži
za mene.
„Ima li tu teku će vode?“
Ne gledam njezina oca dok mu odgovaram. „Teku ću vodu ovdje nema
nitko. Zdenac je na dnu ulice. Neka dvorišta imaju vlastiti, ali ovo ne. Struju
imamo. Imate pe ć na koju se možete grijati i na kojoj možete kuhati. Ne
znam koliko ćete...“
Gledam djevojčicu i ne želim to izgovoriti. Zimi je u Černovu teže nego
ljeti. Ako ih dotad još bude dvoje.
„Pa ni ja to ne znam“, kaže muškarac.
Uđe kroz kapiju. Djevoj čica pusti moju ruku i po đe za njim. Dok tr či
kroz vrt, prisjetim se kako su se ovdje nekad igrali Irina i Aleksej. U ovoj je
kući živjela jedna starica, baba Motja, koja je dopuštala djeci iz sela da se
pogoste njezinim malinama. Osim crvenih, imala je i neku žutu sortu, i Irina
bi mi ih katkad donijela. Oprezno bi ih zatvorila u šaci da ne zgnje či
delikatne plodove. Žute i ve će od običnih malina, blistale su na njezinu
dlanu, ali nisu bile posebno slatke.
Glašin otac uđe u kuću i pokuša iznutra otvoriti prozore. Poteže i trese,
i na kraju se zadovoljna lica nagne preko prozorske daske. I opet nestane.
Čuje se nekakva buka, nešto tresne, a onda se njegov torzo opet pojavi na
prozoru, kao u starom okviru za slike.
„Okej“, kaže muškarac. „Nema ništa bolje?“
Da se ja u ovim godinama još čudim ljudima, ne bih stigla ni zube
oprati.
„Ne“, odgovorim. „To je najbolja ku ća, s obzirom na veli činu,
opremljenost i stanje u kojem se nalazi.“
Izgleda iznenađen što znam složiti tako duge rečenice.
„Okej“, kaže on opet. „Pripada li vama?“
„Ne“, kažem ja. „Ali možete u njoj živjeti.“
 „A ako netko dođe i zatraži zaostale najamnine?“
Njegovo nepovjerenje ne uzimam za zlo. Čim je riječ  o reaktoru,
nikomu ne možeš vjerovati. Bio je baš nedavno skandal u našoj regiji:
stanovnicima radijacijom zahva ćenih sela koji su se odselili na druga mjesta
obećali su kompenzacije za ku će, i naveli neku vrijednost koju njihove kolibe
ne bi imale ni da su ih izgradili na Crvenom trgu. Vlasti su lupile svoj žig i
uzele dio svote za kompenzaciju. Tako ili tako nekako je pri čala Marja. Bila
sam sretna što moja kuća i na papiru još pripada meni. A i savjest mi je čista,
to je u starosti sve važnije.
„Ovamo nitko ne navra ća tek tako. Kako ste uop će došli?“
„Dovezli su nas. Ali ne skroz do sela. Voza ča je bilo strah.“
Kimnem. Djevojčica je u međuvremenu u vrtu pronašla nekoliko
malina i strpala ih u usta.
Muškarac je gleda s prozora. „I maline su ozra čene?“
„Zar ne znate gdje se upravo nalazite?“
„Znam, znam“, kaže on. „Itekako znam. Ne podnosite glupa pitanja,
baba Dunja, zar ne?“
Trebala bih oti ći kući, ali nešto me drži na mjestu. Baš se moram
prisiliti da krenem.
„Još samo jedno pitanje“, povi če on za mnom. „Gdje se tu u blizini
može kupiti nešto za jelo?“
Okrenem se. Umrijeti od gladi, to jest relativno blaga smrt, ali nije
moje da odlučujem kako će drugi ljudi umirati.
Muškarac čeka odgovor. Nije navikao čekati. Njegovo glatko lice
nestrpljivo se trza.
„Mališi. Povrtnjak. Zalihe. Susjedi.“
Onda napokon odem kući.
Moj me posao naučio da ljudi uvijek rade samo ono što žele. Traže savjete,
ali zapravo im tu đe mišljenje ne treba. Iz svake re čenice izvuku ono što im
se sviđa. Zanemare ostatak. Nau čila sam davati savjete jedino kad me netko
za to izričito zamoli. I nau čila sam ne postavljati pitanja.
Pričekam večer da zalijem krastavce i raj čice. Pčele zuje oko žutih
cvjetova tikvica. O čarano ih promatram. Nakon reaktora dugo nisam vidjela
pčele. Životinje su na to reagirale razli čito. Pčele su nestale. Svoje sam raj čice
ručno oprašila malenim kistom. Sad se jedna p čela uvlači u cvjetnu čašku, i
možda je baš to ta dobra vijest koju je Petrov poželio. Da sam mla đa,
izvikivala bih je iz sveg glasa. Odlu čim da ću je napisati Irini. I Lauri.
Poslije kuham čaj od svježih listova maline. Kad se okrenem od
štednjaka, vidim Jegora kako sjedi. Žao mi je što mu ne mogu ponuditi čaj.
Uvijek je ljepše piti čaj udvoje. To je vjerojatno jedino što je u starosti ljepše
raditi udvoje nego sam. Jednom sam i njemu servirala šalicu, iz pristojnosti,
dok nisam shvatila da mu time nisam u činila uslugu.
Jegor me promatra svojim tamnim o čima. Hvata me nelagoda.
Ostarjela sam od njegove smrti, i on bi mi sada mogao biti sin. Ne mora me
baš tako skidati pogledom.
Onda više nisam izdržala. „Što zuriš tako?“
On se nasloni. „Volim te gledati.“
„Znaš li ijedan drugi jezik osim ruskoga?“
„Suržik.“
„To nije jezik. To je dijalekt. Zar u školi ništa nisi nau čio?“
„U školi nismo imali strane jezike“, kaže on smireno i gleda kroza me.
Sigurno vidi i Laurino pismo u mome rukavu. Zahvalna sam mu što ništa
ne govori.
„Vidio si one nove?“
 On digne obrvu. „Tip je gad“, kaže.
Ne proturječim. Mada ne vjerujem da se ljudi dijele na dobre i loše.
Recimo, uopće ne bih znala kojoj vrsti ja pripadam. Kad sam bila mlada,
toliko sam se trudila biti dobar čovjek da sam postala opasna za druge. Bila
sam primjerice jako stroga prema svojoj djeci, tako da postanu čestiti i
 vrijedni građani. Sad mi je žao što ih nisam više tetošila. Ali to se u naše
 vrijeme preziralo. Govorilo se da se tako odgajaju samo razmažene
niškoristi, a to svojoj djeci nisam željela. Prema Alekseju sam bila posebno
stroga, mada mi se srce slamalo.
„Djevojčica će umrijeti“, kaže Jegor.
Dignem pogled sa svoje šalice. Naravno da ho će. Svi ćemo umrijeti.
Neki prije, neki poslije, a dijete koje se doseli ovamo sigurno ne će dugo.
Djeca su nježna i osjetljiva. Jedino stare, žilave hrge poput Marje i mene traju
 vječno. Nema tih mikrovalova koji će omekšati naše staro meso.
„Nastradat će od njegove ruke.“ Jegor znakovito gleda kroz prozor.
„Nije on kriv što je bolesna.“ Ni u smrti ne dopuštam Jegoru da se pravi
da je on pametniji.
„Bit će kriv, jer on ju je amo doveo.“
I onda počnem shvaćati na što cilja, jer cijelo vrijeme sam to slutila.
„Hoćeš reći da ona nije bolesna?“
Nekad bi pljunuo na pod. Sad samo slegne ramenima. „Još nije. Ali to
se može brzo promijeniti.“
„Ali zašto bi otac takvo što u činio vlastitom djetetu?“
„Očevi.“ Sad ipak pljune. „Ti barem znaš kakvi su o čevi. Kakav sam
otac ja bio?“
Iz pristojnosti, ne odgovorim. Ve ćini žena koje znam bilo bi bolje da
su djecu podizale same, ne spoti čući se stalno o čizme svojih pijanih muževa.
Ali mislim da to nije dobro. Duboko u sebi smatram da ljudi trebaju
živjeti u paru. Barem kad je pred njima zadatak. Podizanje obitelji je za
dvoje. Jegor mi je jako nedostajao i dok je bio živ, iako tada nisam to željela
priznati. Sad je ovdje, ali prekasno je.
„Nešto znaš“, kažem ja.
„Žena ga je ostavila. Odlu čio joj je pokazati“, kaže Jegor.
Stalno zaboravljam koliko mi je godina. Čudim se svojim bolnim
zglobovima, težini ustajanja ujutro, nepoznatom, izgužvanom licu u
izgrebanom zrcalu. Ali sada, dok hodam preko glavne ulice, tr čim čak, sad
sam opet lakonoga. Lakši od toga možeš biti valjda jedino kad umreš.
Rastvorim kapiju, hitam kroz vrt i zalupam šakom po plavo okre čenim
daskama na vanjskom zidu ku će.
Nedugo zatim na vratima se pojavi muškarac u trapericama i
tenisicama. Na ramenima mu se napinje majica kratkih rukava s nekim
stranim natpisom.
„Što hoćeš?“ Ustukne preda mnom. Gurnem nogu u vrata prije negoli
ih je stigao zatvoriti.
„Zdravo si dijete doveo ovamo?“
On pokuša svojom tenisicom maknuti s vrata moju nogu u sportskoj
sandali. Dašćemo kao divlje svinje koje se pare.
„Zar si potpuno izgubio razum?“ kažem mu ja.
„Brini se ti za svoj vlastiti razum.“
„Žena te ostavila, što ti je djevoj čica kriva?“
„Glupost.“ On mi nagazi na nogu i ja zateturam prema natrag, gotovo
izgubim ravnotežu. Jegor stoji iza mene, ali on me ne može pridržati.
„Ona ODMAH mora odavde!“ Ne znam kad sam zadnji put tako
urlala. „Ona je zdrava!“
„Zar postoji netko tko je zdrav?“
On izađe pred kuću, priđe mi posve blizu. Govorim mu koliko je slatka
njegova k ćerkica, neka ode nekamo drugamo s njom, on sam neka se baci
pod vlak, ali dijete treba odvesti ku ći, dalje odavde. Lice mu se izobli čilo.
Odgurne me, ja se zanjišem i uhvatim za njegovu majicu. On zamahne
prema mojoj ruci. S reskim zvukom razdere se tkanina, ili možda zvuk ipak
dolazi od mene, njegova šaka me je pogodila u rebra. Boli, ali ja se boli ne
bojim. Bojim se jedino bespomo ćnosti. Ali čak me ni ona ne može sprije čiti
da kažem stvari koje su mi važne.
„Što ti znaš?“ sop će on i grubo mi odgurne ramena. Sad se stropoštam.
Ležim na podu, iznad nas blistaju Velika kola, no ć  je bez oblačka. Svom
silinom me šutne nogom u slabine, lice mu je iskrivljeno. Prsti mu se
zatvaraju oko moga vrata. Čujem sebe kako krkljam. Kako tiho dvoje ljudi
može biti dok jedno drugo ubija.
Jegor stoji iza njega i pla če.
U prvi mah nisam shvatila što se potom dogodilo. Mukli škljocaj
niotkuda. Muškarac koji mi nije rekao kako se zove uspravi se i zatetura. Na
trenutak ostane tako u iš čašenoj, neprirodnoj pozi. Onda se sruši na tlo, i to
točno pored mene.
Potpuno protiv svoje volje po čnem iznenada tuliti. Kad se snažan
muškarac tek tako sruši, prestraviš se. Ali najprije moram ustati. Svalim se
na lijevu stranu pa onda na trbuh. Zatim se uspravim na koljena i podupiru ći
se rukama otpužem k muškarcu koji se prevalio.
„Gospon, što je s tobom, gospon?“
Leži u lokvi krvi licem prema dolje. Iz glave mu strši malena sjekira.
Pogledam prema Jegoru, koji digne ruke kao da govori: „Vidiš i sama da
nemam oružje.“ Kleknem, stenju ći od bolova, i pogledom polako
pretražujem tamu iz koje se pomoli silueta.
„Petrove“, kažem ja. „Petrove, svinjo jedna.“
Na Petrovljevu licu lebdi mahniti osmijeh. Pogled mu je odsutan.
Zapitam se mjese čari li možda. Onda se trgne i pokuša me osoviti na noge,
ali samo mi zada još više boli.
„Zašto si se tukla s njim, baba Dunja?“
„Nisam ga htjela ovdje.“
 „Nedolično se ponašao? Nije ti pokazao poštovanje?“
„Pa vidiš i sam.“ Ustanem i dopustim mu da se spusti preda me na
koljena i otrese prljavštinu s ruba moje suknje.
„Užasno mi je žao što sam ti pokvario ovu lijepu no ć, ali mislim da sam
ga ubio.“
U životu sam vidjela previše rana da bih mu sada proturje čila.
„Postavlja se vrlo jednostavno pitanje“, re če Petrov. „Što ćemo s njim?“
„On“, kažem ja i držim se za rebra koja se pri svakom udahu javljaju s
oštrom boli, „sad uop će nije važan.“

Djevojčica sjedi u krevetu i žmirka u tami. Naša prljava lica sigurno su je

prestravila. Ali i dalje je hrabra. Ne pla če, gleda me gotovo netremice.
Sigurno je podsjećam na nekoga.
„Ti sad ideš sa mnom, Glaša“, kažem ja i trudim se ne pokazati svoj
 jad. „Tvoj tata je morao oti ći.“
Ne pita za njega. To je dobar znak. Zapravo je loš, ali za nas je sad
dobar. Ispuže iz kreveta, prava djevoj čica u spava ćici na crvene to čkice.
Njezin maleni kov čeg leži na podu otvoren, a na jastuku sjedi plišana
životinja dugog repa.
„Sutra rano ujutro ideš ku ći“, kažem ja. Zapravo bi ve čeras bilo bolje,
ali nisam ma đioničarka.
Uzmem djevojčicu za ruku. Ne primje ćuje da prolazi pored trupla
svoga oca, koje poput duguljastog zemljanog humka leži u tami. Zasad je
 vodim k sebi.
 Petrov nosi njezin mali kov čeg i bez prestanka mi nešto govori.
Izluđuje me jer cijelo vrijeme fizi čki osjećam kako radijacija kroz pore
prodire pod kožu djeteta. Zbog toga zaboravim vlastite ozljede.
„Alu-folija“, kažem glasno. „Ako sad nešto može pomo ći, onda je to
alu-folija.“
„Tko još ovdje ima alu-foliju?“
„Ja. Ja imam alu-foliju.“
Doista je imam, zahvaljuju ći Irini. Ona mi je poslala svakovrsne stvari
za kuhinju, njema čke, praktične stvari kojih prije nije bilo. Papir za pe čenje,
da možeš peći kolače, a da ne namastiš pleh. Silikonske kalupe za malene
kolače, za koje sam ranije upotrebljavala oprane konzerve. I dobru, č vrstu
alu-foliju s uzorkom sa ća.
„Glaša“, kažem ja. „Ovo će ti sad biti jako čudno.“
Djevojčica je baš starmala. Ne čudi se puno. Pitam je zna li po čemu je
naše selo posebno. Ona odmahne glavom. Možda je bolje tako. Vidjela sam
ljude koji su zadobili opekline ve ć  i pri samoj pomisli da dodiruju nešto
užareno. Ispričam li djevoj čici kako stoje stvari s radijacijom, ne će preživjeti
sljedeći mjesec.
„To je kao igra“, kažem ja. „Bit će ti to šašavo, ali zato ćeš ostati zdrava
i narasti velika i imati petoro djece s jednim krasnim muškarcem.“
Smije se, ta joj je predodžba o čigledno zabavna. Izvadim alu-foliju,
Petrov mi pomaže. U kov čegu Galša ima još jedne hulahopke i majicu dugih
rukava, obući će ih da joj zaštitni oklop ne izgrebe nježnu kožu. Onda raširi
ruke i noge, i mi omotamo oko njih srebrnastu foliju. Glaša kiko će. Zahvalna
sam na njezinoj ugodnoj naravi, što ne pla če i ne opire se. I tablete joda iz
moje kućne ljekarne progutala je bez zanovijetanja. Ako je uvijek tako
poslušna, gotovo da se za nju treba bojati.
Zaspi bez pogovora u mome krevetu, nakon prevrtanja u alu-foliji. A
 ja ležim budna i troma pored nje i dišem plitko da me rebra manje bole.
Tako sam spavala pored Irine i Alekseja kad su bili mali i privijali se uz moje
tijelo, koje je tada bilo poveliko. Svi đalo im se što sam bila tako mekana i
topla. I Jegor je to volio.
Nježno poput ptičice diše nepoznata djevoj čica u mome krevetu,
Petrov se opet ljulja u mreži u svome vrtu, a Jegor pohodi napuštene vrtove
i oplakuje ono što više ne može vratiti.

Neugodno mi je, ali moram re ći kako jest. Baš toga jutra sam prespavala.
Otvorim oči, a krevet pored mene prazan. Ako prenaglo sko čim, morat ću
ostatak tjedna puzati na sve četiri, a za to sam prestara. Pucketanje mi
pokaže put.
Galša kotrlja staru dugmad po drvenom podu, sigurno ih je pronašla
u ladici. Na prostirci uz krevet dugmad se zaustavlja. Alu-folija visi s nje,
razderana.
Sad ipak iskočim iz kreveta. Bol me munjevito obori natrag na madrac,
ali suspregnem jauk.
„Moraš pripaziti na foliju, zlato moje.“
„Potrgala se.“
„To vidim. Napravit ćemo ti novi oklop.“ Sad još moram i mu čno
kašljati, jer mi je grlo izderano.
Upravo smo završile s folijom, kad netko pokuca na vrata. Svežem
nabrzinu rubac oko vrata da pokrijem tragove davljenja. Onda otvorim.
Gavrilovi stoje pred vratima, i oboje imaju isti izraz lica. Izgledaju kao da
sam im se olakšala pred vrtnom kapijom.
„Baba Dunja“, kaže Gavrilova, dok se njezin muž naviruje u moju
sobu. „Smatramo da vi prvi morate doznati.“
Gurnem Galšu iza svojih le đa, kao da ću je tako skriti od svega zla na
svijetu.
 „Novi susjed leži u vrtu rascopane glave“, priop ći Gavrilovica precizno
i zlurado.
„Moj tata?“ upita Galša iznena đujuće oštroumno iza mojih le đa.
„Ne, neki drugi“, odgovorim ja mehani čki.
„Ali gdje je moj tata?“
„On je iznenada morao oti ći, dušo.“
Povjerovala mi je. Ili barem više ne postavlja pitanja, ve ć se spusti na
koljena da pokupi raspršenu dugmad.
„I što vi sad od mene očekujete, Lidija Iljini čna?“ U posebnim
situacijama oslovljavamo se prvim imenom i imenom oca. Nije da smo ikad
nazdravile za prijateljstvo.
„Na njemu se ve ć  skupljaju muhe“, kaže Gavrilov i prijekorno me
pogleda.
Manje od deset minuta poslije oni sjede na mome krevetu i piju afri čku
kavu što mi je Irina poslala iz Njema čke. Gavrilovi su najmanje dvadeset
godina mlađi od mene. A ipak misle da se mrtvac u vrtu više ti če mene nego
njih. Razlog su neko vrijeme zadržali za sebe, sve dok se Gavrilov napokon
nije izlanuo.
„Pa vi ste kao neka na čelnica ovdje.“
„Tako me još nitko nije uvrijedio.“
„Razumijem da imate puno posla, baba Dunja, ali jednostavno nije
higijenski.“
Deset minuta poslije moja je ku ća toliko puna da Glašu šaljem van da
se igra. Najradije bih i ja s njom, ali svi mi nešto imaju za re ći. Čak je i
Lenočka tu. Među njima se motaju i mrtvaci, i s gnušanjem se krevelje dok
im živi gaze po nogama. Svi me žele obavijestiti da onaj novi leži u vrtu sa
sjekirom u glavi. Svi me gledaju i o čekuju da učinim nešto da nestane. I on.
I muhe. I uzbu đenje.
 Glava me toliko zaboli kao da je i meni u mozak zakopana sjekira. Mi
u Černovu inače puštamo jedni druge na miru. Katkad se posje ćujemo, ali
nikada svi odjedanput. Imamo prešutni dogovor da svatko svoje probleme
rješava sam i ostale njima ne optere ćuje. Tako ni ja primjerice ne mašem
Laurinim pismom i ne vi čem: „Tko će mi reći što unutra piše? Zna li netko
razlikovati njema čki od engleskog?“
Ali sad imamo zajedni čki problem. Na kojem se skupljaju muhe.
U nekom trenutku dolazi i Petrov. Ostali mu naprave mjesta: zbog
očigledne blizine smrti zaslužuje poštovanje. Nije se nadao navali i
bojažljivo se ogledava oko sebe. Vidim mu na licu da bi i on htio da mu ja
kažem što nam je sada činiti. Ja uzdahnem. Rebra me sve ja če bole, ali to nije
njihov problem. Pritiš ćem ih jednom rukom najneupadljivije što mogu.
„Petrove“, kažem glasno. „Molim te, nemoj mi i ti sad re ći da netko
leži u vrtu.“
Petrov zatvori usta i pokušava razabrati što mi piše na licu.
Sjedni i ti i pretvaraj se da si šokiran, pokušavam mu re ći očima. Ja te
neću odati. Ostali ne znaju da si to bio ti.
Živahno brbljanje se nastavlja.
„Moramo pozvati kola hitne pomo ći!“
„Mrtvačka kola“, ispravi Petrov bojažljivo.
„Moramo u Mališi.“
„Što ćemo tamo, tamo su svi korumpirani i pijani.“
„Ja ne mogu pješa čiti.“
„Koga ovdje još najbolje služe noge?“
„Ja sam prakti čki već mrtav.“
„Još prije pet godina u plu ćima sam imao vodu.“
„Srce mi počne otkazivati čim napravim više od tri koraka.“
Najbolesnije se osjeća baš dvoje rumenih Gavrilova. Ispostavi se da
smatraju da sam ja u najboljoj formi.
 „Imate toliko drskosti da predložite starici koja je prakti čki već jednom
nogom u grobu da krene na taj put? Gdje vam je savjest? Upravo sam bila u
Mališiju, nema šanse da odem opet.“
„U redu, baba Dunja.“ To je sad Petrov. „Ja ću. Ti si doista blijeda.
Izađite svi, ona mora prile ći.“
Gavrilovi načas pokažu namjeru da će ustati s moga kreveta. Ali onda
se ipak zavale natrag. Gledam Petrovljevo prozirno lice. Danas sigurno ništa
nije jeo, a jedva i ju čer. Oči mu sjaje, a ono malo kose na glavi strši uvis. Ne
moraš imati iskustvo pomo ćne medicinske sestre da znaš da Petrov ne će
dugo.
Vidim da ipak moram ja i ći. Povest ću Glašu sa sobom. Budem li
polako išla i lagano disala, možda ću uspjeti. Moram još kratko prikupiti
snage, barem četvrt sata. Ali prije negoli sam to izgovorila, kroz moju ku ću
drhtavo se probije Sidorovljev promukli glas.
„Policiju možemo i nazvati.“

Doista je to rekao: „Policiju možemo i nazvati.“

Zavlada opća zbunjenost.
„Ti možda možeš zvati ku ći kao E.T., ali mi Zemljani trebamo liniju
koja radi.“
To se oglasio Petrov. Na ostalim licima čitam da je i njima nejasno o
čemu govori. Tko zna u kojoj je poluraspadnutoj knjizi to pro čitao.
„Samo sam vam htio pomo ći, idioti.“ Sidorov govori sve glasnije,
uvrijeđen je. „Uskoro se od smrada ne će moći živjeti.“
Svi kimaju. Nitko ne želi da se Sidorov uzbu đuje.
„Zvuk je JAKO DOBRE kvalitete!“
„Hvala ti, Sidorove“, kažem ja. „Možda posli je.“
Zalupi vratima tako da se cijela moja ku ćica zatrese. Netko je izgleda
pronašao ostatak votke od ogrozda koju čuvam za medicinske svrhe. Kad
boca stigne do mene, gotovo je prazna. Osvr ćem se u potrazi za čašom, a
onda jednostavno izlijem ostatak u usta.
Vrata se iznenada opet otvore, a na pragu se pojavi Glaša u alu-foliji.
„Nazvala sam mamu“, kaže glasno kad me vidjela.
Skrijem posramljeno praznu bocu iza svojih le đa.
„Jesam li vam rekao?“ Sidorov leluja iza Galše poput trske na vjetru.
Galša se cijelim licem široko osmjehuje.
„Nazvala sam mamu. Znala sam broj.“
„Ti si moje slatko pametno zlato“, kažem ja. „Sidorove, da ti budem
iskrena, i bez tebe mi je ve ć dovoljno muka. Nosi se odavde i nemoj mi dijete
praviti ludim.“
„Mama dolazi po mene“, kaže Galša. „Skupa s policijom.“

Imam osjećaj da bi sati koji slijede našem selu mogli biti posljednji. Gavrilovi
su za promjenu napravili nešto za op će dobro i pokrili mrtvaca ceradom.
Uopće nisam znala da takvo što imaju, mada sam slutila da je njihovo
dvorište skladište vrijednih i korisnih stvari. Ostali su se rasporedili po
svojim kućama i dvorištima, i ja sam sama s Glašom i Marjom, koje su se
raširile na mome krevetu. Sjednem na stolac i pokušavam prona ći položaj u
kojem me rebra malo manje bole.
Da sam deset godina mla đa, sad bih se prestrašila. Ali ja sam samo
umorna. Čekam da se svi opet uvuku u svoje ku će pa da mogu neometano
sjediti na klupi. Priželjkujem zimu: svi čuče u kućama, a vjetar nanosi snijeg
na prozore. Čak se malo veselim i što Glaša uskoro više ne će biti ovdje.
Stalno je gladna, a ne dopuštam joj da jede povr će iz moga vrta. Kuham joj
prosenu kašu s trajnim mlijekom koje sam donijela od Sidorova, i umiješam
zadnji šećer unutra jer ina če ne želi jesti.
 „Tvoja će mama sigurno brzo do ći.“
„Moja mama juri.“ Glaša se stisne uz moje bokove i zakopa pr ćasti
nosić u nabore moje suknje. „Moja je mama plakala na telefon.“
„I ti si doista čula njezin glas? Kroz pokvareni telefon?“
„Nije bio pokvaren. Samo je jako kr čao.“ Sjednem na klupu i čekam.
Ostali su otišli svojim ku ćama, ali nosovi su im zalijepljeni za prozore, o či
 vire kroz rupe u plotu. Samo se Petrov ljulja u svojoj mreži, kao da njemu
kraj svijeta ništa ne može. Rado bih mu rekla da se ne mora bojati. Nitko ga
neće goniti.

Vozila se čuju izdaleka, i odmah je jasno da ih je više. Uskoro vidimo da su

tri. Naprijed je visoki crni auto s debelim gumama. Iza dva policijska
automobila. Parkiraju u oblaku prašine na glavnoj ulici.
Glaša spokojno poliže svoju zdjelu kaše. Voza čka strana crnog
automobila prva se otvori. Iz takvog bi auta trebao iza ći muškarac, a ne ta
blondina u hla čama kao muško i u cipelama s visokom petom. Kosa joj se
slijepila uz glavu, a maskara je razlivena.
„Gdje je ona?“ vi če bolno. „Gdje si je sakrio, ti strvinaru?“
„Glaša“, šapnem ja. „Ona je luda, nemoj gledati.“
„To je moja mama.“ Glaša uredno odloži zdjelu na klupu i otr či. Žena
klekne, raširi ruke i zajeca kao ustrijeljena. Alu-folija vijori. Djevoj čica visi
ženi oko vrata, a meni se ovlaže o či.
„Što su ti uradili?“ Glašina mama po čne trgati foliju.
„Neeeeemoj“, vrisne Glaša, a ja se stresem do srži. „Nemoj to skidati.
Inače ću pasti mrtva.“
 Sve se stopilo. Zrak leluja. Policajci okruže majku i dijete kao da ih
moraju zaštititi od napada. Žena nerazumljivo zapomaže. Istovremeno iz
prtljažnika čupa zaštitno odijelo i pokušava Glašu ugurati unutra. Pitam se
zašto ga i sama ne nosi ako vjeruje da pomaže. Povremeno uzvikuje
„Germane, Germane, iz ovoga se ne ćeš izvući!“
German nije njezin pas, pretpostavljam, to je muškarac koji leži ispod
cerade Gavrilovih. I na kojem se skupljaju muhe.
Ustanem. Moja se rebra opet javljaju, otme mi se jauk. Jako polako
približim se skupini. Policajci me gledaju. Žena privija Glašu na grudi. Glaša
okrene glavu i široko mi se nasmiješi.
„Idi odavde, k ćeri“, kažem ženi u hla čama. „Vodi svoje dijete na
sigurno.“
Mahnitost iščezne iz njezinih o čiju, i vidim da je žena kao i svaka
druga, i da se s njom može normalno razgovarati.
„Hoćete reći“, vreba moj pogled u nadi da će u njemu pro čitati
odgovor na sva svoja pitanja, „ho ćete reći da još nije prekasno?“
„Nikad nije prekasno“, lažem ja. Zašto to mora baš mene pitati?
„Vi ste baba Dunja, zar ne?“
Ja kimnem. Ona šmrca kao djevoj čica, obriše lice i izvu če iz torbe nešto
malo i pravokutno. „Smijem?“ upita, i prije negoli sam uspjela odgovoriti,
pritisne obraz uz moj i uslika nas svojim prijenosnim telefonom. Onda uzme
Glašu za ruku i krene prema autu.
Policajac je zazove i upita što će s tužbom. Ona odmahne rukom. Ne
pita za svoga muža. Da ga ho će vidjeti, bila bih u problemu. Ali dobila je
svoje dijete natrag i samo želi oti ći odavde. To mogu samo pozdraviti. Glaša
se sveže pojasom na stražnjem sjedalu i gleda kako se naslanjam na stablo
 jer me hvata slabost u nogama. Pokušavam joj uzvratiti osmijeh.
„Pustite gospođu neka ide, druže policaj če“, kažem tiho. „Ali vi, molim
 vas, ostanite.“
 Tek poslije uviđam koliku sam pogrešku napravila. To s muškarcem
ispod cerade trebali smo riješiti sami. Kad se desetak slabih i nemo ćnih
udruži, uklone truplo bez problema.
Ali ja ispunim svoju gra đansku obvezu i odvedeni policajca u vrt.
Stojim sa strane dok oni zadižu ceradu. Na licima im vidim da nisu sretni. I
njima bi bilo milije da ih nisam time gnjavila. Previše ih je da se sa mnom
dogovore da ništa nisu vidjeli.
„Tko je zapravo djevoj čičina majka?“ pitam tiho najmla đega među
njima, suhonjava momka koji cupka dla čice iznad gornje usne.
„Bolje vam je da ne znate“, odgovori on jednako tiho. „Ali, vjerujte mi,
neće tugovati.“
To mi je jasno. Ako je netko ovdje u tuzi, onda su to policajci. Jedan
od njih fotografira. Drugi je ovio ruke oko sebe, kao da se smrzava. Tre ći
trese svoj prijenosni telefon.
„Ovdje nema mreže. Moramo telefonirati. Odakle je majka dobila
poziv?“
Vodim ih do Sidorovljeve ku će. Oni ulaze bez kucanja. To ne bih čak
ni ja napravila, a gotovo smo se zaru čili. Sidorov ih ne primje ćuje, hrče na
svome izlizanom otomanu kao aga. Na podu je neko ć narančasti plastični
telefon, a kabel mu vodi u uti čnicu.
Najmlađi policajac podigne aparat i digne slušalicu. Stavi je na uho pa
doda dalje. Vjerojatno svome nadre đenome, koji me mrko gleda.
„Vi se to sa mnom sprdate, bako?“
Bijesan je, izgleda kao da će me udariti. Ali onda to ipak ne u čini.
Možda su policajci danas druk čiji nego nekad, ili i on doma ima staru majku.
Mladi policajac fascinirano okre će okrugli broj čanik.
„Bila bih vam jako zahvalna, kapetane, kad biste ponijeli mrtvaca. Vani
su temperature visoke, i šteto čine se brzo šire. Ne bismo htjeli da izbiju
bolesti.“
 „Nije baš da vam je ovdje neki sanatorij. Ne vozim mrtva čka kola,
bako, za slučaj da niste primijetili. Sad se vra ćamo natrag u Mališi.“
Podsmjehne se. „Očekujte posjet naših kolega.“

Taj me podsmijeh baca natrag u vrijeme kad mi je puls rijetko bio

manji od sto otkucaja u minuti. Nisam hladnokrvna osoba, nikada nisam
bila. Zapravo sam uvijek pokušavala uhvatiti korak sa životom. U trenucima
poput ovoga zaboravim da sam stara i da više ne moram nikamo.
Opet imam osjećaj da mi je trideset i da sve moram sama. Ujutro ustati
u pet, pomusti kravu, pristaviti kokošju juhu, onda kašu, oboje staviti pod
krzno da se ne ohladi. Pokupiti jaja u kokošinjcu i nekoliko ih skuhati utvrdo
za ručak. Probuditi Irinu, koja zijeva i negoduje. Probuditi Alekseja, što ide
brzo i lako, on skaku će kao zečić kroz kuću i teško ga je uhvatiti. Stavljam
pred njih zdjelice s kašom i pazim da sve pojedu. Njihove školske ruksake
ne provjeravam, za to nema vremena. Dajem im odbrojene kovanice za
užinu i naložim Irini da poslije podgrije kokošju juhu za sebe i brata.
Nemam ni četvrt sekunde vremena da gledam za njima kako odlaze niz
ulicu.
Zavijem dva tvrdo kuhana jaja u salvetu i pospremim ih u torbu. Tr čim
do autobusne stanice i usput mi pukne jedna potpetica. Brzo izujem cipelu
i odlomim i drugu. U minibusu za Mališi moram stajati, jedan neoprani
pazuh zaklanja mi pogled, ali medicinske sam struke i tijekom dana suo čit
ću se s još gorim vonjevima. Dolazim na gradski hitni prijam i obla čim bijelu
kutu. Od sada sam stroj koji povija rane, vadi špranje, namješta slomljenu
nogu, tješi dijete koje povra ća i namješta mjernu vrpcu oko trudni čkog
trbuha. Liječnik uporno tvrdi da su blizanci, a ja mu proturje čim jer slutim
da to nije slučaj. Dijete će imati gotovo pet kila kad se rodi, dje čak je.
Za ručak jedem jaja s komadom kruha i zalijevam kvasom, koji je
liječnik u plastičnoj vrećici donio od uličnog trgovca. Mislim na Irinu i
Alekseja i pitam se jesu li danas sve napravili kako treba. Ne mogu ih nazvati
 jer doma nemamo telefon. Na listi smo čekanja za priključak, no ništa od
 toga još barem pet godina. Ali djeca znaju kako me mogu dobiti na poslu, i
 ja se trgnem svaki put kad ovdje zazvoni telefon. Aparat je bio sli čan kao
onaj kod Sidorova i prst bih bila dala za jedan takav kod nas doma.
U zahodu perem ruke i nanosim novi sloj ruža. Iz zrcala me gleda
iscrpljena žena ovješenih vje đa. Osjećam se prastaro, a tako i izgledam.
Jegora nisam vidjela tri dana i ne znam gdje je. Skidam cipele, sjedam na
poklopac WC-a i radim vježbe za vene koje sam našla u Seljač koj ženi.
Kad opet dođem k sebi, deset je sati uve čer. Djeca spavaju le đa uz leđa
u velikom krevetu, a ja uzimam bilježnice iz ruksaka i provjeravam zada će.
Posuđe je oprano, čarape zakrpane. Nisam nadarena za ku ćanske poslove,
ali trudim se. Odlazim u kuhinju i pijem čašu vode iz česme. Slana je jer
moje suze kaplju u čašu. Zapravo sam žena poput milijuna ostalih, a ipak
tako nesretna, glupa ja.

„Reci mi što trebam raditi“, zatraži Petrov i otrgne me sje ćanju. „Ja sam za
akciju.“ Kao dokaz digne svoje mršave ru čice uvis i stisne koš čate šake. „Da
ga spalimo kao Indijci?“
„Kakvog li sve sme ća ima u tvojoj glavi!“ Odmah me uspio razvedriti,
ali ne pokazujem mu to. „Nitko ne će doći po njega. Moramo ga mi
zakopati.“
„Nismo kvalificirani. Ali slažem se s tobom.“ On ode i vrati se s
lopatom koja sumnjivo nalikuje jednoj od Gavrilovljevih.
Pričekamo da sunce prestane pržiti i krenemo kopati. To jest, Petrov
krene kopati. Precijenio se. Nakon svake lopate predahne nekoliko sekundi,
a nakon pete mora na nekoliko minuta sjesti. Ali nastavlja dalje. On je
muškarac, dakle nemam mu što re ći. Donesem mu vrelu vodu s metvicom.
„Radije bih kolu s ledom“, prostenje on oslonjen na lopatu.
 „Ledena kemija po vru ćini ubija“, kažem ja.
Nakon nekog vremena baci se u travu, a onda ja uzimam lopatu i
ignoriram bolna rebra. Iznena đuje me koliko je teško. Prenerazi me što sam
slabija od teturavog Petrova, ali više ne razmišljam o tome. Plodna
crvenosmeđa zemlja slaže se u mizerne krti čnjake.
„Ne smiješ govoriti da ne ćemo uspjeti. Moraš vjerovati u nas“, kaže
Petrov, ali ja ignoriram njegove gluposti.
Iznad cerade zuje muhe. Vrijeme radi protiv nas. Znoj nam oblijeva
lica, ali krtičnjaci ne bivaju ništa ve ći. Sjednem pored Petrova i zatvorim o či.
Kad ih opet otvorim, vidim Marju s lopatom.
Odmah moram reći, ona je posve druk čiji kalibar. Marju još nikada
nisam vidjela kako radi. I nisam znala što propuštam. Njezino golemo bijelo
tijelo pokazalo se iznimno snažnim. Kopa kao bager, i gotovo se nije ni
zadihala. Sigurno je to od svih onih tableta koje guta svaki dan, ili njezinog
čeličnog zdravlja koje čak ni tako nije uspjela pokvariti.
Petrov i ja gledamo bez rije či. Marja nas ne gleda. Koncentrirana je na
kopanje. Zemlja nam leti u lice. Napravi kratku pauzu da obriše znoj s čela.
Okrugli su joj obrazi rumeni, plave pletenice raskuštrane. Mogla bi biti
solistica neke folklorne skupine.
Možda je nekad i bila, tko zna.
Kad se ona baci u travu pored nas, Petrov opet pokuša ustati. Ne
uspijeva mu. Malo se našali da odmah može iskopati grob i za njega, ali
Marja ga ignorira. Posegne za mesnatim listovima čička, otrgne ih
preciznim pokretom pa položi jedan na čelo i dva manja na obraze.
Onda Sidorov hvata lopatu. Ponosno gleda prema meni, ali trenutak
poslije gotovo završi u jami. Marja mu oduzme lopatu. On se nasloni na svoj
štap i promatra je pogledom koji odaje da još nije izgubio nadu u dobru
partiju.
Marja skida džemper. Nadlaktice su joj okrugle i tresu se poput
želatine. Meso je tako ruži často da bi u njega zagrizao. Gavrilov do đe i šutke
promatra. Marja ga pušta. U me đuvremenu ona skida dokoljenke i opet
obuva cipele. Sidorov otire znoj s lica. Gavrilov glasno guta. Samo Petrov ne
otvara oči.
Marja lopata s pobjedni čkim smiješkom na licu. Sad stoji u jami do
koljena. Onda otrese glavu poput divljega konja i doda lopatu Gavrilovu.
Gavrilov, kojega još nikada nisam vidjela da radi nešto od čega
neposredno i isključivo on nema koristi, uzima lopatu. Njegova ruka okrzne
Marjinu. Ona pokaže zube, njezin osmijeh djeluje mi lažno. Mla đa je od
mene, ali to je baš ne čini piletinom. Gavrilov to, izgleda, ne primje ćuje. Pod
Marjinim budnim okom po činje kopati, žestoko i silovito kao mravojed.
Njegovo ritmično stenjanje dozove Gavrilovicu na poprište. Bojim se
da će zbog toga poslije dobiti po nosu. Ali sada je Gavrilov kralj jame, a mi
njegova publika. Dišemo u istom ritmu. Humak raste.
Dolazi i Jegor. Htjela bih mu skrenuti pažnju na Marju – uvijek je znao
kad žena ima ono nešto – ali on je fiksiran na mene kao ma čak na bocu
odoljena. Dolaze i ostali mrtvi. Glašin otac nije me đu njima, to mi je drago.
Njegovo tijelo leži pod ceradom, i njegova se krv slila u našu zemlju.
Već  pada mrak kad Gavrilovica iz ku će donese izbušenu plahtu
prošaranu blijedim nepravilnim mrljama. Povu čem ceradu. Digne se roj
muha. Marja se okrene i povrati u maline.
Udruženim snagama zamotamo Glašina oca u plahtu, svežemo je na
glavi i nogama i vu čemo ga do jame. Svi zajedno guramo i potežemo. Naše
ruke dodiruju se u tišini koju prekidaju samo zvuci struganja i disanja. Tijelo
tupne u svoju novu postelju.
Zatrpavanje ide brže, mada smo umorni. Kad svi odu, ja još nogama
poravnam zemlju. Od iscrpljenosti osje ćam šupljinu u kostima.
Ništa na ovome svijetu nije gore nego biti mlad. Dok si dijete, ide nekako.
Ako imaš sreće, imaš ljude koji se brinu za tebe. Ali od šesnaeste postaje
ozbiljno. Zapravo si još dijete, ali svi u tebi vide odraslu osobu koju je lakše
gaziti nego nekoga starijeg i iskusnijeg. Nitko te više ne štiti. Neprekidno ti
tovare nove zadaće na vrat. Nitko te ne pita jesi li shvatila išta od toga što od
sada trebaš raditi.
Posebno gadno postane kad se udaš. Iznenada nisi odgovorna samo za
sebe, već i za druge, i sve je više onih koji ti se žele navaliti na grba ču. Ali u
srcu si i dalje dijete koje si oduvijek bila, i još dugo ćeš to ostati. Uz malo
sreće, bit ćeš napola odrasla kad ostariš. Tek tada ćeš biti u stanju sažalijevati
one koji su mladi. Prije toga im zavidiš, tko zna zašto.
To mi sve prolazi kroz glavu kad pomislim na Irinu i Lauru.
Napisat ću Irini pismo. Žali se da premalo pišem. Znam da zapravo ne
čeka moja pisma. Ali htjela bi da ja mislim da se zanima za mene. Osim toga,
boji se da se ja dosa đujem, a dugo je pismo spokojna i smislena zanimacija.
Ne vjeruje mi da ja pojma nemam što je dosada. Ona je dobra k ći i treba od
mene potvrdu da se dobro brine o meni. Otkad se Aleksej otisnuo na drugi
kraj zemaljske kugle, ona mi je najbliži rod, čak i zemljopisno gledano.
Sigurno živi s trajnom grižnjom savjesti.
Zato sjedam za kuhinjski stol, uzimam školsku bilježnicu na kockice i
kemijsku i počnem pisati. Novi papir s ružama ne diram, to je za Lauru.
Irinu nije briga za ruže.
Draga moja kć eri Irina, napišem, moj dragi zete Roberte i moja jedina,
voljena unuko Laura.  Pozdravlja vas najljepše vaša baba Dunja iz sela
Č ernova kod Mališija. Kako ste svi vi? Ja sam dobro, mada vidim da mi više
nisu 82. Ali s obzirom na svoju poodmaklu dob, zapravo sam jako zadovoljna.
Posebno me vesele sportske sandale koje si mi ti, Irina, poslala iz Njemač ke.
Uvijek tako dobro pogodiš moju velič inu. Otkad ih nosim, noge me manje
bole.
Bila sam ovaj tjedan u Mališiju i pokupila nova pisma i pakete. Od srca
vam svima zahvaljujem. Ovaj put su me posebno razveselili vanilin še ć er , koji
 štedljivo doziram,  i lupa za č itanje.  Ali zapravo sam i dalje prili č no
zadovoljna svojim vidom. Kad sam bila stara kao ti sada, Irina, mislila sam
da ć u uskoro oslijepiti. Ali to se još nije dogodilo.
Vrijeme je ljetno, već   rano ujutro je 17 ,  18 stupnjeva,  a oko podne
termometar pokazuje preko 30. To nije uvijek lako izdržati, naroč ito zato što
se uveč er temperatura spusti samo do 23 stupnja i tek ujutro dosegne
najavljenih 17 , što je meni najugodnije.
 Atmosfera je u Č ernovu jako dobra. Sa svojom prvom susjedom Marjom
č esto pijem kavu koju si mi ti,  Irina,  poslala. Već   sam ti je više puta
spominjala. Ona nije posebno pametna žena, ali dobrodušna je. Mlađ a je od
mene.
Naslonim se i razmišljam. Osje ćam obvezu ispri čati Irini i nešto o
onome jučer, ali oprezno, da se ne uzbuđuje.
Ovaj se tjedan dogodilo nešto neobi č no.  Došla su nam dva nova
stanovnika, ali nisu mogli dulje ostati. Život u Č ernovu je dobar , ali ipak nije
za svakoga.
Htjela bih i Robertu uputiti koju rije č. Nikada nisam upoznala Irinina
muža, ali htjela bih mu se obratiti s poštovanjem.
Znam da vi kao obitelj imate puno posla. Laura ć e ubrzo maturirati i
uskoro navršiti osamnaest , a vi, Irina i Roberte, jako puno radite u bolnici.
Sigurna sam da u svome poslu vi puno č inite za ljude i da su vam oni zahvalni.
Irina nikada nije puno govorila o Robertu. Ima sigurno deset godina
otkad mi je pokazala njegovu fotografiju. Na njoj je bio napola ćelav i imao
 je velik nos. Ali muškarac ne mora biti lijep. Jegor je bio lijep, i što sam imala
od toga?
Irina, č esto mislim na tvoga oca. Imao je svoje falinge, ali bio je dobar
č ovjek.
Znam da se katkad brinete zbog mene. Nema potrebe. Snalazim se jako
dobro, i dobro se osjeć am. Nadam se da vi dobro pazite na sebe.
 Okrenem novu stranicu. Kemijska je ostavila tragove na sljede ćem
papiru. Već sam dosta napisala. To će umiriti Irinu.
Sad sam stvarno puno napisala.  Oprostite mi što sam vam oduzela
toliko vremena.
Pozdravlja vas najsrdač nije iz Č ernova vaša baba Dunja.

Pismo treba poslati. Ali sljede ćih dana neću uspjeti još jednom oti ći do
Mališija. Moram se odmoriti, najmanje dva tjedna. Da se mene pita, ovoga
ljeta ne bih više uop će išla u Mališi. Sjedila bih na klupi, promatrala oblake
i tu i tamo dobacila Marji pokoju rije č.
U stvarnosti zapravo rijetko sjednem. A ako i sjednem, onda odmah
ustanem, da pometem ku ću, isprašim otira če, izribam lonce pijeskom i
čajnike očistim od hr đe. Korov niče zelen i mesnat, iš čupam ga, a kad se
uspravim iz čučnja zacrni mi se pred o čima. Ne plaši me to, jednostavno
pričekam da mi se razbistri pred o čima.
Raspline mi se koprena preko o čiju i ugledam lice ozbiljne djevoj čice
svijetloplave kose. Moja voljena unuka Laura, koju nikada nisam upoznala i
koja mi je napisala pismo koje ne mogu pro čitati.
Na trenutak se užasnem. Pomislim da je Laura kao duh došla k meni
u Černovo. Ali to je samo vru ćina i moje stare krvne žile. Laura je kod ku će
u Njemačkoj. Ona je na sigurnom. U pismu Irini nisam spomenula da mi je
i Laura pisala. Zapravo ne znam ništa o Lauri. Iz onoga što mi Irina piše ne
mogu zaključiti kakva je. Laura je krenula u prvi razred, Laura je prešla u
peti razred, Laura će ove godine maturirati. To ne govori ništa.
Ne znam čak ni na kojem jeziku je napisala svoje pismo i zašto. Možda
treba pomoć, a ja ne mogu ništa za nju u činiti. To mi slama srce.
 Njezina istina, koju ne znam, sad stoji tik do Irinine istine, koju
također mogu samo slutiti.
Duboko i č vrsto vjerujem da je Irina dobra žena. Na poslu nosi bijelu
kutu. Na prednjem džepu izvezeno je njezino prezime, koje je njema čko.
Prezime njezinog muža. Imam jednu njenu fotografiju u takvoj kuti, visi
pored Laurinih slika.
Irina stoji uz bok muškarcima koji imaju puno ja če mišiće. Za razliku
od mene, ona je liječnica. Znam što to zna či. Moji su nadre đeni bili liječnici.
Davali su mi naloge ili se pretvarali da to čine, ali često su me puštali da
radim po svome jer bi im to olakšalo posao. Drugi su se u sve upletali i htjeli
diktirati svaki potez. Mnogi su se ponašali kao da znaju sve. Neki su pili
rakiju u sobi za preglede ili se zatvarali u ostavu za metle s jednom od
bolničarki. Znala sam to, ali nikad ništa nisam rekla; u to sam vrijeme radila
svoj posao i sudjelovala u radu lije čnika i bolničarki, i radila sam dobro.
Povrh svega sam još morala paziti da ne povrijedim muški ponos.
Irina mi je rekla da se ona time ne mora zamarati. Ali ne vjerujem joj.
Kad mi Irina dođe u posjet, nikad to nije samo radi mene. Jedna starica
nije dovoljan povod za takvo putovanje. Irina vodi grupe bolesne djece s
našeg područ ja u Njemačku, raspoređuje ih po obiteljima i šalje ih tri tjedna
na odmor onamo gdje je zrak čist i nema zra čenja. Pregledava ih u svojoj
bolnici i šalje volontere s njima u zoološki vrt i na bazen. To je moja k ći.
Nakon tri tjedna djecu šalju natrag, osun čanu i s više mesa na rebrima.
Izvučem Laurino pismo i gledam rije či, ali ne mogu odgonetnuti što
govore.

Poslije prošećem selom da vidim što je s Petrovom. Nosim dva

krastavca i tri breskve. Krastavci su iz moga vrta, breskve sam ubrala na
napuštenom imanju. Stablo breskve iskrivljeno je i kvrgavo, svija se pod
teretom plodova. Baš je plodna godina: marelice, trešnje, jabuke – sve su
 voćke rodile više nego ikada prije.
 Prisjetim se laboranata koji su nam umarširali u selo da uzmu uzorke
berbe. Sidorov im je s ponosom predao svoje divovske tikvice, Leno čka je
preko plota dodala kokošja jaja, Marja je posprdno dreknula: „Ma naravno,
evo odmah ustajem da vam pomuzem kozu, trebate još nešto?“ a ja sam
slegnula ramenima i pustila zakrabuljene spodobe na svoje imanje, neka
prikupe što god ho će. Na kraju krajeva, morali su raditi svoj posao. Prvi put
sam im otvorila staklenku ukiseljenih gljiva jer sam ih htjela po častiti kao
goste. Iščeprkali su vilicom jednu gljivu i stavili je u posudu s poklopcem na
navoj. Moje su rajčice uzimali gumenim rukavicama. Sljede ći put sam
ostavila zimnicu na polici.
Po škripanju mreže za ljuljanje zaklju čujem da je Petrov i dalje me đu
živima. Leži ondje poput golemog skakavca, njegove tamne, izbuljene o či
gledaju prema meni. Pri đem bliže i stavim mu vo će u krilo.
On mahne knjigom koju drži u ruci. „Jesi li ikada čitala Castanedu,
baba Dunja?“
„Ne.“ Sjednem na stolac s otpiljenim naslonom koji drži u dvorištu i
položim ruke u krilo.
„Nisi baš za lektiru, ha?“
„Molim?“
„Sigurno nisi puno pro čitala, to sam mislio“, drekne on, mada ga ja
 jako dobro čujem.
„Kod nas doma nije bilo knjiga. Bilo je nekih časopisa. I priru čnika, za
posao. Udžbenika za vrijeme moga školovanja. Sve sam ih poslala Irini kad
 je počela studirati medicinu.“
„Sve? Nemaš više nijedan?“
„Ne, sve je otišlo.“
„A što kad ti nešto moraš potražiti?“
„Ništa ja više ne trebam tražiti. Ono što mi treba, to i znam.“
„Čudno. Kod mene je obrnuto.“ On nemarno baci knjigu na zemlju.
„I nikad ti nije dosadno bez knjiga?“
 „Nije mi dosadno. Uvijek imam posla.“
„Ti si čudo, baba Dunja.“
Na to ne odgovorim.
„Jesi kad čula za internet?“
„Čula jesam.“ I doista jesam. „Ali nikad ga nisam vidjela.“
„A i gdje bi. Mi ovdje živimo u kamenom dobu. Ali zato imamo gluhi
telefon koji proradi jedanput godišnje, i nitko ne zna objasniti kako.“
„Ne može se sve u životu objasniti.“
„Kod svakog drugog to bi bila nepodnošljivo banalna re čenica.“
Eto tako govori Petrov. On je čovjek koji treba knjige kao alkoholi čar
rakiju. Kad nema dovoljno za čitanje, postane nepodnošljiv. A nikad nema
dovoljno. U Černovu nema nacionalne knjižnice, a ovdje je ve ć  sve
progutao, uključujući i upute za uporabu koje su starije od njega.
„Pitam se ho će li telefon raditi i kad na mene do đe red. Ili će mi Marja
iskopati rupu?“
„To ćemo još vidjeti.“
„Tebe ništa ne može uzdrmati, zar ne, baba Dunja?“
Ne odgovorim. Laurino pismo gori mi na koži. Od njega imam ranu.
Petrov me pozorno promatra.
„Katkad govoriš o svojoj k ćeri, zašto ne i o sinu?“
„On je još dalje. U Americi.“
„Amerika je velika. Gdje to čno?“
„Na obali oceana. Ondje je toplo i rastu naran če.“
„Florida? Ili Kalifornija?“
„Ne znam.“
„Zašto ti nikada ne piše?“
„Uvijek pošalje razglednicu za Boži ć. Za američki Božić. On ne voli
žene.“
 Petrovu treba samo pola sekunde da to provari.
„I zato si ga se odrekla?“
„Nisam se ja nikoga odrekla. Ali dobro je da više nije ovdje.“
„Nedostaje li ti?“ Prou čava me pogledom.
Oborim oči prema zemlji. Na Petrovljevu imanju tlo je pjeskovitije
nego drugdje. Upije dosta vode. Petrovljev glas je poput huka vjetra. Pri ča
gdje je sve bio. Da je živio i u Americi, u New Yorku i Kaliforniji. Da je
proputovao svijet. Da postoje ljudi koji ne samo da ne jedu meso, ve ć ni
mlijeko ni jaja, i ne kupuju kožne cipele zbog životinja. To su stvari koje
svako toliko moraju iz njega iza ći i koje ja već znam. Pri ča poput pokvarenog
tranzistora. Ali još je živ, i odgrize polovicu krastavca koji sam mu donijela.
„Onda ti znaš engleski, Petrove.“
„Naravno da znam engleski.“
Laurino pismo pulsira u mome rukavu.
„A znaš li i druge jezike?“
„Znam.“
Bilo bi najjednostavnije pitati njega. Nije da imam nešto protiv
Petrova. Samo ne vjerujem ni njemu ni bilo komu drugom.
„O čemu razmišljaš?“ pita on i posegne za breskvom.
„Kako si potpuno druk čiji od mene.“
„Kad tebe jednom ne bude, baba Dunja, i Černovo će nestati.“
„To ne vjerujem.“
Ispljune košticu breskve i o čima poprati njezinu putanju.
„Vjeruješ li da će iz toga izrasti novo stablo?“
„Ne. Breskve se obi čno kaleme.“
„Hoću re ći, hoće li ovaj predio ikada zaboraviti što su mu u činili? Za
sto, dvjesto godina? Ho će li ovdje živjeti ljudi i biti bezbrižni i sretni? Kao
nekad?“
 „Što ti uop će znaš o tome kako je nekad ovdje bilo?“
Moguće da se sad malo uvrijedio. On je jedini ovdje koji tako govori i
smatram da to nije u redu. To je nešto što bi bilo napisano u novinama i
nema nikakve veze s nama u Černovu.
„Hvala na krastavcima i na breskvi“, dovikuje za mnom kad sam se
pozdravila.
Zaključujem da mi za prelaženje glavne ulice treba nekoliko minuta
dulje nego inače. U prolazu pored vrta s jamom primijetim da je netko
zatrpano mjesto posuo ružinim laticama.

Tuga me spopadne nenajavljeno i uvijek u nezgodno vrijeme. Brige mi se

nakupljaju iza čela i ne mogu jasno razmišljati. To su trenuci koji me vra ćaju
u život koji više ne živim. Razgovor s Petrovom uvijek je dobar okida č. On
postavlja pitanja koja ga đaju ravno u srce i na koja nemaš odgovor.
Prve godine u Černovu postavljali su mi puno pitanja. Najteža su
dolazila od Irine. Najbesmislenija od novinara. Stalno su mi bili za petama,
zapakirani poput astronauta u svoja zaštitna odijela. Baba Dunja,
nadglasavali su se, kakvu poruku pokušavate poslati? Kako mislite preživjeti
tamo gdje više ne može biti života? Ho ćete li dopustiti obitelji da vas posjeti?
Kakva vam je krvna slika? Jeste li pregledali štitnja ču? Komu ćete dopustiti
da se doseli u vaše selo?
Ne znam jesu li ikada shvatili da selo nije moje. Pokušala sam
razgovarati s njima, pokazala sam im svoju ku ću i vrt, ostale ku će koje su
tada bile prazne. I to je bila pogreška, trebala sam okrenuti le đa kamerama i
zalupiti im vrata pred nosom. Ali druk čije sam odgojena i to prevagne nad
desecima godina stru čnog iskustva pomo ćne medicinske sestre.
 „Nisi im trebala re ći da voliš ovu zemlju“, poslije me podu čio Petrov.
„Protumačit će to kao provokaciju, kao ciljano banaliziranje nesre će s
reaktorom. Mrzit će te zbog toga što si se dala iskoristiti.“
„A jesam li im onda trebala re ći da mi je zapravo svejedno ho ću li
umrijeti dan prije ili kasnije?“
„Možda si trebala“, rekao je Petrov.
Laurino pismo bjesomu čno me prži u duši. Previše je za mene samu.
Moram naći načina da ga pro čitam.

Sutradan ujutro sjedim na klupi pred svojom ku ćom, teških nogu i

teške glave. Mačka mi se šulja oko nogu. Postojano se deblja, stalno gledam
kako lovi pauke i s guštom uništava njihove mreže. Ne treba misliti da su
životinje bolje od nas ljudi. Ma čka skoči na moje rame i svojim mi hrapavim
 jezikom lizne uho.
„Nešto mi se ne svi đaš danas“, kaže Marja. Nisam je čula kako dolazi.
Stoji ondje sa svojim golemim tijelom, širokim stopalima u razgaženim
papučama, zlatnom raskuštranom kosom. Nosi zamaš ćeni kućni ogrtač i
ispod njega negliže koji je posivio od pranja.
„Zašto se ne odjeneš?“ pitam ja strogo.
„Odjevena sam.“
„Ovdje žive i drugi ljudi. Muškarci. Ne možeš tako hodati okolo.“
„Da ne misliš možda da će me Gavrilov silovati? Daj se pomakni
malo.“ Gurne me svojom golemom stražnjicom do kraja klupe.
„Sidorov me zaprosio“, kaže ona, i ni ne pogleda me.
„Čestitke.“
„Rekla sam da moram razmisliti.“
„Zašto zavla čiš pristojna čovjeka?“
„Takva se odluka ne donosi olako.“
 Kimnem i popravim maramu na glavi. Od vreline njezina tijela s desne
mi strane po čne kapati znoj.
„Već neko vrijeme nemam muža“, nastavlja Marja i gleda me ispod
oka, kao da čeka reakciju.
„Nisi manje usamljena kad ga imaš. I još gore, moraš se onda i o njemu
brinuti.“
Marja zazviždi kroz zube poput školarca. „Ljutit ćeš se na mene ako
pristanem?“
Rebra me i dalje toliko bole da se ne mogu okrenuti k njoj. „Zašto bih
se ljutila? Sretna sam zbog tebe.“
„Ah, ne znam ni sama.“ Posegne za rubom svoje isprane spava ćice i
obriše nos. „Imala bi dovoljno razloga da se na mene ljutiš.“
„Upravo suprotno. On je star muškarac, ali plemenita srca. Ti si lijepa
žena. Dobar ste par.“ Ispod oka vidim kako se crveni.
Te noći sanjam da se moja ma čka udala za mrtvog pijetla Konstantina.

Novosti se brzo šire, u selu pogotovo. Kod nas je dovoljno nešto pomisliti, i
susjed već to zna. Prvi se na mome pragu pojavio Sidorov.
„Čestitam“, kažem oprezno, jer nešto u meni i dalje odbija povjerovati
u ovaj razvoj doga đaja.
„Hvala ti.“ On mi pokuša poljubiti ruku, ali ja mu je istrgnem i kažem
da galantnost sačuva za svoju zaru čnicu.
On započne dugi govor, zaplete se, zbunjeno prekida i po činje
ispočetka. Napeto slušam. U nekom trenutku shvatim da se brine oko
ispunjavanja svojih bra čnih dužnosti.
 „Trebao si prije na to misliti“, kažem ja nemilosrdno. On žmirka.
Gotovo bi se čovjek nad njim sažalio, ali stari muškarci koji biraju mla đe
žene trebali bi unaprijed razmisliti o tome u što se upuštaju.
„Ja sam tebe htio“, provali iz njega, ali ne želim o tome razgovarati, to
ne bi bilo u redu prema Marji.
Onda ode, leđa pogrbljenijih nego inače. Kladim se da njegovo ze č je
srce galopira kao ludo.
Sljedeća, iznenađujuće, dolazi Gavrilovica. Sjedne na moju hoklicu i
kaže da je nešto na čula. Način na koji okoliša mi je naporan.
„Dobro ste čuli“, kažem ja. „U Černovu ćemo uskoro slaviti pir.“
„Ali nije li to nekako nemoralno?“
„Mladenci su punoljetni.“
„I ciljam na njihove godine.“
„Ustav ne zabranjuje brak kad navršiš odre đene godine.“
„Ali gdje će živjeti?“
„Zašto to mene pitate, Lidija Iljini čna? Ja nisam svekrva. Zaru čnici
imaju dovoljno kvadrata stambenog prostora na raspolaganju.“
Iznenada se Gavrilovica zvonko nasmije, i strogost joj iš čezne s lica.
„E, pa neka. Barem će se ona maknuti s puta.“
Pogledam je. Prisjetim se Marjine lascivne primjedbe o silovanju i
Gavrilovu. Marja nije žena koja drži do nježnih dodira. A Gavrilovica je sve
osim glupa. Možda čak zna njemački.
„Bog mu pomogao“, kaže ona i nasmije se zlurado.
Malo poslije dolazi Petrov i na pragu recitira ljubavnu pjesmu. I još
 jednu. Kod treće mi je dosta.
„Što hoćeš?“
„Slavimo pir, a nastavi li se tako i dalje, još ćemo i potomke dobiti.“
„E tada bi stvarno nebo palo na zemlju.“
 „Zar nije sve to prekrasno, baba Dunja?“
Odgovorim mu pogledom pred kojim uzmakne. Ne znam koje mi je
od njegovih raspoloženja napornije.
„U redu“, kaže on. „Ti ne misliš da je to prekrasno. Ljubomorna si.“
„Ja ne. Ali neki u Černovu sad mogu mirnije spavati.“
Petrov mora sjesti jer ga napušta snaga. Koža na licu mu je voštana i
pripijena uz lubanju. Izgleda kao da će se razderati ako se Petrov preširoko
nasmije.
„Moraš nešto jesti“, kažem ja. „Ina če ćeš prebrzo izgubiti snagu.“
„U Indiji navodno postoji netko tko se hrani jedino sun čevim
zrakama.“
Petrov ustane. Napravi nekoliko koraka i padne na moj krevet.
Zapravo mi nije drago što je moj krevet sad zadružni i što se na njega bez
pitanja smjesti tko god nai đe. Ali najurim li Petrova, past će ravno na pod.
Izvadili su mu povelik broj organa, nevjerojatno je što mu i dalje uspijeva
unijeti takav nemir.
„Na vjenčanju ću sigurno plakati“, dovikuje s moga kreveta dok
izlazim iz kuće. „Svakim sam danom sve sentimentalniji, jesi primijetila?“

Ima nešto što u Černovu nikad ne bih mijenjala za teku ću vodu i telefonsku
liniju, a to je vrijeme. Kod nas ono ne postoji. Nema termina i nema rokova.
Zapravo su naše dnevne rutine neka vrsta igre. Simuliramo ono što ljudi
inače rade. Od nas nitko ništa ne o čekuje. Ne moramo ustati ujutro niti i ći
u krevet uve čer. Mogli bismo raditi i obrnuto. Mi glumimo dan kao što djeca
glume život igraju ći se lutkama ili se pretvaraju ći da su kupci i trgovci u
dućanu.
 U me đuvremenu zaboravimo da postoji i onaj drugi svijet, u kojemu
satovi idu brže i svi imaju užasan strah od ove zemlje koja nas hrani. Taj je
strah duboko u drugim ljudima i susret s nama izvla či ga na površinu.
Prije sedamnaest i pol godina nazvala sam Irinin njema čki broj, koji je
s pozivnim brojevima države i grada bio jako dug. Mjesecima prije toga
nisam je mogla dobiti telefonom. Nije mi ni pisala. Slutila sam da to nešto
znači, samo nisam to čno znala što. Tada sam još živjela u Mališiju, redovito
kupovala bon za pet minuta razgovora, stajala u redu ispred me đunarodnih
telefonskih kabina, čekala uspostavu veze i slušala njema čku poruku na
telefonskoj sekretarici. Uvijek bih odmah spustila slušalicu, č vrsto uvjerena
da će se Irina jednom javiti. Da se dogodilo nešto doista loše, to bih ve ć bila
doznala. Irina bi se za to pobrinula.
I jednoga je dana doista podigla slušalicu i rekla: „Majko, dobro da si
nazvala. Moram ti nešto re ći. Imaš unuku. Stara je jedanaest dana i zdrava
 je. Ime joj je Laura.“
A ja sam pitala: „Jesi li sigurna?“
„Naravno da sam sigurna, ja sam je tako nazvala.“
„Nisam mislila na ime.“
„Nikad ništa nije sigurno. Ali svi su prsti na rukama i nogama na
broju.“ Smijala se.
U pozadini se za čuo plač. Zvučalo je kao mačić kojemu su prignje čili
rep.
„To je velika radost“, rekla sam ja. „Idi svojoj k ćeri. Nazvat ću ja drugi
put.“
Nakon toga dosta dugo nisam zvala. Znala sam, kad prvi put dobiješ
bebu nemaš puno vremena za razgovor. Poslala sam Irini pismo u kojem
sam se prisjetila kakva je ona bila kao beba i po čela sam štedjeti novac. Irina
mi je odgovorila: Oprosti mi,  majko,  što ti nisam odmah javila da sam
trudna. Htjela sam prič ekati da rodim.
Priložila je fotografiju dojen četa s golemom dudom u ustima.
 Točno sam znala na što misli.
Kad je Laura navršila tri godine, Irina je prvi put došla da bolesnu
djecu odvede u Njema čku. Lauru nije povela sa sobom.
Nijedan jedini put nisam je pitala kad ću vidjeti svoju unuku. Nisam je
pitala zašto nikad ne dovede Lauru u svoj stari zavi čaj. Znala sam što bi
rekla. Ne bih htjela da se Irina zbog toga osje ća loše. Ona me ve ć više puta
pozvala u Njema čku, rekla je da će doći po mene i vratiti me natrag. Zvu čalo
 je tako lako iz njezinih usta. Ja, me đutim, nemam iskustva s putovanjima.
Cijeli život nisam dospjela dalje od Mališija.
Jedino za čim žalim je to što nisam prihvatila Irinin poziv. Dok je Laura
 još bila manja, nisam se usudila. Nisam Irininoj obitelji htjela biti na teret.
Sad sam prestara. Put do autobusnog kolodvora, vožnja autobusom, onda
drugim autobusom do zra čne luke, let, vožnja do Irine, to više ne bih
izdržala.
Osim toga, znam da iz mene zra či koliko i iz naše zemlje i svega što
ona rađa. Nedugo nakon reaktora sudjelovala sam u istraživanjima, kao i
mnogi drugi – otišla bih u Mališi u bolnicu, sjela na stolac, rekla svoje ime i
godinu rođenja dok je brojač  pored mene zvrndao, a medicinska sestra
bilježila vrijednosti u svoju knjižicu. Biolog mi je poslije objasnio da je to u
mojim kostima i da zra či u okolinu, tako da sam ja sama kao neki mali
reaktor.
Zrače i jagode i borovnice iz naših šuma, vrganji i brezove gljive koje
sakupljamo u jesen, meso ze čeva i srna koje katkad lovi Gavrilov. Ništa od
toga ljudi izvana ne žele taknuti, jedino što bi s time htjeli jest ponijeti da
prouče, ali nama se to čini kao prevelika šteta.
Katkad mislim da svoj dugi život mogu zahvaliti dobrom zraku i svježe
prikupljenom soku breze koji pijem svake godine u prolje će. Odem u šumu
s nekoliko čistih staklenki i uzmem si dovoljno vremena da prona đem breze
koje izgledaju snažne i spremne da mi udijele malo svoga soka. Mislim da je
barbarski stalno ozlje đivati isto stablo i izvla čiti mu previše soka odjedanput,
kao što to mnogi rade u krajevima koji su na boljem glasu od našeg. Sok
breze može se skupo prodati, a nikoga nije briga za ožiljcima izbrazdana,
osušena stabla. Ali ja pažljivo izbušim koru i uguram unutra cjev čicu, stavim
staklenku ispod i č vrsto povežem. Kap po kap curi eliksir u staklenku, i kad
danima poslije do đem po to, povežem ozlije đeno mjesto jednako brižljivo
kao što sam uvijek činila svojim pacijentima.
Naučila sam i Irinu i Alekseja: ništa ne uništavajte ako baš nije nužno.
Stvari je teško popraviti, a neke su izgubljene zauvijek. Seoska djeca imala
su bolji osjećaj za to nego djeca iz grada koja su ljeti dolazila na praznike.
Više puta sam vidjela kako ih je Irina lupila po prstima kad su nestrpljivo
trgali nezrele bobice ili bi bezobzirno iš čupali gljivu iz zemlje pa je odmah
potom bacili.
Dragocjeni sok breze ponudim samo gostima do kojih mi je posebno
stalo. Biolog mi se svidio pa sam mu ponudila čašu prozirne teku ćine.
„Pokušavate me ubiti?“ odmahnuo je glavom kroz smijeh.
Volim ovu zemlju, ali nekad sam sretna što moja djeca više nisu ovdje.

Kucam na Marjina vrata, iako ona nikad ne kuca na moja jer pogrešno
pretpostavlja da ja nemam što skrivati.
Ona drekne neka uđem. Sjedi na svome krevetu, duga kosa joj je
raspuštena, i češlja je češljem širokih zubaca poput vremešne Matovilke.
„Onda, nevjesto“, kažem ja. „Jesi li uzbu đena?“
„Još nikad nisam bila nevjesta“, kuka ona.
„Zar nisi ve ć prije bila u braku?“
„Ah“, odmahne ona rukom, „to se ne ra čuna. To je bilo prije sto
godina. Ne znam što ću obući.“
„A kako ćete s kućama?“
 „Kako to misliš? Pa svatko će zadržati svoju.“
„Nećete skupa spavati?“
„Jezik pregrizla.“
„Čemu onda vjenčanje?“ Sjednem pored nje. Madrac je jako mekan i
opasno se uleknuo pod našom težinom. Marja jaukne i zgrabi me. Još nismo
skupa sjedile na njezinu krevetu, samo na mome, a on može više izdržati.
„Pusti me“, frk ćem ja, „što je ušlo u tebe, ženo luda, pusti me i pomozi
mi ustati.“
„Evo, pokušavam“, zacvili ona, ali madrac tone i svaki pokret nas gura
sve bliže jednu drugoj.
Krah dočekam kao izbavljenje. Krevet se uruši, i Marja i ja tresnemo
između plahti na pod. Ja ispužem iz brda pokriva ča, pridržim se za zid i
uspravim se.
Marja sjedi me đu jastucima i zapomaže.
„Sad više nemam krevet.“
„Ali imaš muža, on će ti napraviti novi.“
„On? Jesi ti njega vidjela?“
„Zahtijevaj to prije nego mu daš pristanak.“ Ona pro đe rukom preko
lica. „Uvijek imaš tako dobre ideje. Da tebe nema, više ne bi bilo ni nas.“
„Nemoj sad i ti s tim po činjati.“
Marja me žalosno pogleda. „Ho ću da nas ti vjenčaš.“

Kad sam ranije spomenula ono s vremenom, evo na što sam mislila: ni
okrenula se nisam, a ve ć stojim na travnjaku, pored mene je dugi postavljeni
stol, a preda mnom raskošna žena i starac koji više nalikuje sasušenom
stablu nego čovjeku.
 Iza mene stoje stanovnici sela. Jedino Petrov sjedi jer je previše slab.
Ostali su na nogama. Iz me đu živih tumaraju mrtvi, i prili čno su znatiželjni.
Jegor je odmah iza mene i viri mi preko ramena.
Sidorov je Marji napravio krevet, nevjerojatan krevet. Nitko ne zna
kako mu je to uspjelo. Ispilio je jedno deblo na četiri dijela i na to postavio
daske koje je iščupao sa svoje šupe. Sve je poja čao s puno čavala. Na to su
došli Marjin madrac, jastuci i pokriva či. Krevet je golem i širok, ve ćega
nisam vidjela. Sad Marja može dobro spavati. U to me je uvjeravala kad mi
ga je s ponosom pokazala.
„Vidiš zašto je brak dobar?“ Zvu čala je kao da se hvali.
„Nikad nisam rekla da nije.“
„Zašto se onda smiješ?“
„Ne smijem se, Marja. Drago mi je zbog tebe.“
Za vjenčanje je Marja odjenula čipkastu spavaćicu, koja je gotovo bijela
i u kojoj njezino tijelo izgleda još obilatije. Preko ramena joj je crna marama
s ružama. Kosu je splela i ovila pletenice oko glave, odmah bi se mogla
kandidirati za parlament. Čipkasti zastor služi joj kao veo. I cvije će, cvijeće
 je posvuda. Različci u kosi i turski karanfili na spava ćici i divlja ruža u
Sidorovljevu zapu čku.
Sidorovljeva koljena klecaju, i izgleda još manji nego ina če, zadnjim
snagama oslonjen o svoj štap. Zglobovi na rukama izbo čeni su mu i bijeli.
Ali lice mu je izobli čio pobjednički cerek. Moglo bi se pomisliti i da je
samrtni grč. Lijepo se odjenuo: sive prugaste hla če koje su izjeli moljci i
košulja sa šarenim cik-cak uzorkom.
Mladenci stoje preda mnom i gledaju me s iš čekivanjem. Sad je na
meni da kažem nešto sve čano. I ja sam se uredila, iz poštovanja prema
oboma: nosim dugu suknju i svilenu košulju, marama na mojoj glavi friško
 je oprana, a vrat mi resi ogrlica od velikih šarenih drvenih perli.
Tetovaža me opet svrbi. Pokušavam se prisjetiti rije či koje je mati čarka
izgovarala na mome vjen čanju s Jegorom. Ali nikako mi ne dolaze. Onda se
 prisjećam vjenčanja na kojima sam bila, kao goš ća ili kuma. To me podsjeti
da nisam bila na Irininoj svadbi.
Sjetim se vjenčanja svoje rođakinje, sigurno sam imala oko četrdeset i
pet, i jedna me re čenica pogodila u srce. „Budite dobri jedno prema
drugome“, tim je rije čima premorena mati čarka otpravila moju ro đakinju i
njezinog budućeg muža; poprili čan broj parova te je subote čekao kod
matičara, i mnoge su svekrve na hodnicima ve ć postajale agresivne. Te me
riječi dugo nisu napuštale. S tim da sam tada ve ć neko vrijeme bila udana, i
majka.
Mnogo kasnije vidjela sam na televiziji kako se mladenci vjen čaju u
crkvi, vidjela sam čak i kraljevsko vjenčanje. Sad se i ovdje mnogi mladi
 vjenčaju u crkvi. U naše vrijeme se nakon toga ljudi više ne bi usudili pojaviti
na poslu.
„Dajte mi ruke“, kažem ja, i oni mi spremno ispruže svoje šape, Marja
svoju mekanu i jedru, a Sidorov svoju suhu poput pti č je kandže. Primim ih
i stavim jednu na drugu. Marja mi je dala dva prstena koja je iš čeprkala iz
svoga fundusa.
Predam ih mladencima. Sidorov gurne debeli prsten s blistavim
kamenom preko Marjina prsta, no prst je preširok i Marja stisne zube.
Uspjelo je. Onda Sidorov dobije svoj, prst je previše koš čat i tanki se prsten
klima na njemu. Sidorov stisne šaku da prsten ne spadne.
„Budite dobri jedno prema drugome“, kažem ja. Marja me gleda
razrogačenih očiju, kao da držim propovijed na gori. „Sada ste muž i žena.“
Osjećam Marjino ubrzano bilo. Kod Sidorova ništa ne osje ćam,
njegova je koža hladna i suha. Opet to iš čekivanje u zraku.
„Sjećaš li se?“ prišapnem Jegoru. „Sje ćaš li se ti što sad ide?“
„Blagoslovi ih“, promrmlja mi u uho. „I ne zaboravi poljubac.“
Ma ne misliš valjda ozbiljno, pomislim, to su stari ljudi, to je bestidno.
Ali oni izgledaju kao da i dalje nešto čekaju, pa ja glasno uzdahnem.
 „Čestitam vam i... blagoslivljam vas“, kažem ja, i Marjine o či zablistaju.
„I, ako baš morate... ho ću reći... Sidorove, sad možeš poljubiti mladu.“

Nikad nismo ništa radili skupa kao selo. I doselili smo se odvojeno: najprije
 ja, pa nakon mene ostali. Pozdravila sam ih, pokazala im ku će i podijelila s
njima sjeme raj čica iz svoga vrta. Ali zajednica nikada nismo bili, svatko je
bio najsretniji kad ga se pusti na miru. Nismo navikli sjediti za istim stolom.
Ali sada sjedimo.
Veliki stol postavljen je u Marjinu vrtu i pokriven s nekoliko plahti.
Lenočka je po njemu razasula ružine latice. Prikupili smo posu đe iz cijeloga
sela. Na sredini stola je čajnik iz kojega se diže para i u kojem plivaju listi ći
metvice. Tanjur sa svježim krastavcima i tanjur s ukiseljenima. Raj čice
izrezane na ploške. Cijeli buseni za činskog bilja. Tvrdo kuhana jaja. Kola č
od griza s trešnjama koji sam ja ispekla. Dvije pe čene kokoši, koje je Lenočka
žrtvovala i koje sad svi gledaju kao da su utekli iz gladi. I nekoliko boca s
 vinom od bobičastog voća iz Sidorovljeve šupe.
Ne može se baš re ći da je raspoloženje razuzdano. Ali raspoloženi
 jesmo. Marja je skinula zastor s kose, cvije će joj još visi u pramenovima.
Obrazi su joj rumeni od vru ćine, vina i snebivanja. Ne govori mnogo kao
inače. Prelazi očima od jednoga do drugoga, a onda joj se pogled dulje zadrži
na meni, kao da mi želi nešto poru čiti.
Sidorov se primakao Gavrilovu pa nešto šapu ću. Kladim se da pri čaju
proste viceve. Gavrilovica se mršti, ali svako malo prasne u smijeh. Petrov je
neobično tih i bez prestanka zuri u Lenočku, kao da je nikad prije nije vidio.
Onda se primaknu jedno drugome.
 Mrtvi pijetao Konstantin sko či Marji u krilo, a ona to ni ne primijeti.
Konstantin je kljuca po jedroj nadlaktici. Koza joj s druge strane žva če
spavaćicu.
Provjeravam jesu li čaše još pune i imaju li svi hrane na tanjurima.
Imam osjećaj da nas netko promatra. Da sam vjernica, rekla bih da je to Bog.
Ali Bog je u našoj zemlji ukinut kad sam ja bila mala i nisam ga uspjela
 vratiti. U mojoj roditeljskoj ku ći nije bilo ikona i nije se molilo. Za razliku
od mnogih drugih, ja se nisam krstila devedesetih godina jer mi je bilo
blesavo da odrastao čovjek roni po koritu i njuška miomirisni dim. S tim da
doista vjerujem da je Isus Krist bio pristojan čovjek, sudeći po svemu što se
o njemu govori.
Otpijem gutljaj vina. Njegova vo ćna slatkoća prikriva koliko je jako. U
glavi mi se magli. Vidim Jegorovo lice pred sobom. „Sjedni do mene“,
kažem. „Opraštam ti.“
„Što to mumljaš?“ Marja se nagne i zagrli me.
Miriše na znoj i travu. Moja Marja, za koju sam se brinula kad je tjedan
dana ležala u groznici na svome mekanom madracu. Zadnju sam votku
potrošila da je izmasiram. Vonjala je kao lije čnik na hitnoj na staru godinu.
Prala sam je kad se preznojila. Nije bilo kao onda dok sam bila pomo ćna
medicinska sestra. Bez obzira na obrazovanje i iskustvo, nekad se moraš
iščuđavati kao dijete pred takvim tijelom.
Zvuk iz daljine zagrmi mi u ušima. Pijetao Konstantin zamlatara
krilima. Lenočka spuzne iz Petrovljeva krila i o či joj se ispune strahom.
Marja me pusti. Ja ustanem i rukom zaklonim o či da bolje vidim.
Prema nama se kre ću oblaci prašine. Opet trepnem, i sad vidim da su
to plavo-bijeli policijski automobili. Poskakuju po glavnoj cesti. Suvoza čka
 vrata otvaraju se istovremeno, izlaze naoružani muškarci u bijelim zaštitnim
odijelima.
Začuje se pucanj, i jedna boca vina od bobica rasprsne se u tisu ću
komadića. Gavrilovici se otme visok i prodoran vrisak. Muškarci izvikuju
naredbe, ali ja sam kao omamljena i ne razumijem ni rije č. Očigledno ni
ostali za stolom. Samo se Sidorov lagano uspravi i digne ruke uvis.
To mi govori da sam ostarjela. Ne bolovi, ote čene noge i teška stopala.
Već kad vidim koliko mi dugo treba da shvatim što se zbiva. A zapravo nisu
ni ostali puno brži. Jedan od policajaca nešto recitira. Čujem da netko kaže
„nalog za uhi ćenje“, a potom i „pod sumnjom“ i „za ubojstvo“.
Gledam ih jednog po jednog. Policajci su se postavili iza onoga koji
govori. Mi sjedimo oko stola. Sidorovljeve podignute ruke drhte od
naprezanja. To ne bi smjeli raditi jednome starcu. Prosik ćem prema njemu
da ih spusti, ali on me ne sluša. Jegor odmahuje glavom. Marja je ogor čena:
polako ustaje, podbočila se šakama, razli čci joj lepršaju u kosi. I Petrov
problijedi još više i uhvati se č vrsto za Lenočku.
To je trenutak u kojem bi mi štap dobro došao. Više nisam toliko
stabilna na nogama, i mada sam mla đa od Sidorova, trebala bih polako
razmišljati o pomagalu. Posegnem za njegovim štapom. Podignem se
oslonjena na štap i krenem prema policajcima. Onda podignem štap. Ho ću
samo da me primijete, ali oni uzmaknu i upere oružje prema meni.
„Gosti su nam dobrodošli, ali onda se tako moraju i ponašati.“ Moj
glas bi trebao grmjeti, ali samo šušketa poput jesenjeg liš ća na vjetru. Moraju
napregnuti uši da me razumiju. „Mi slavimo pir. A što vi radite?“
Policajac što stoji naprijed maše papirom. „Osumnji čeni ste za
ubojstvo.“
„Tko?“
Policajac gleda u svoje dokumente. Onda pokuša mene pogledati u o či
i odmah zaškilji: „Svi.“
„Cijelo Černovo?“
„Jako mi je žao, baba Dunja, ali ni vi niste izuzeti.“
I pokaže mi redak s mojim imenom, a onda odmah povu če papir.
Očigledno ga je strah da će mu otpasti ruka ako dotaknemo isti list.
 „Velepoštovani druže u službi policije“, kažem ja. „Poštovani
gospodine milicioneru. To je sigurno neki nesporazum.“
On odjednom mahnito zamaše papirom. „Ja samo radim svoj posao,
bako.“
„Ali pogledajte nas, molim vas, izgledamo li kao ubojice?“
Njegov pogled klizi po našim licima, od jednog do drugog. Nešto dulje
počine na mladencima. Odlu čim da neću posebno naglašavati njihov status,
da ne misli da mu se rugam.
„Nemojte mi ovo otežavati, baba Dunja“, procijedi kroz zube. „Doista
nemamo izbora.“

 Moja voljena unuko Laura,

 piše ti tvoja draga baka,  baba Dunja iz sela Č ernova kod Mališija.
 Međ utim, trenutač no ja nisam u Č ernovu, već  u zatvoru. Oprosti mi stoga što
 pišem na sivom papiru, kupila sam posebno za tebe lijepi papir s ružama, ali
nemam ga tu sa sobom.
Ti si sad velika djevojka, i izravno ti se obrać am. Baš je lijepo što se sad
dopisujemo. Tebi je u tom pogledu jednostavnije nego meni i brzo ć eš nać i
nekoga tko ć e ti prevesti pismo, ako ga sluč ajno ne razumiješ . Možda č ak znaš
č itati ruski, ali ne i pisati? Vama mladima je lakše s jezicima.
Isprva nisam planirala optereć ivati tebe ni tvoju majku. Ali došlo mi je
do ušiju da su se vijesti proširile izvan granica Rusije.  Ne bih htjela da se
nepotrebno brinete. Prič ali su mi da se o nama izvještavalo na televiziji. Više
na inozemnoj nego na ruskoj,  ukrajinskoj i bjeloruskoj.  Navodno su pred
zatvorom mnogi novinari i snimatelji pa sud ne može raditi svoj posao.
Zbog toga sam ti odluč ila napisati ovo pismo, tako da stvari doznaš od
mene, a ne (samo) od   svoje majke ili s televizije. Jer televizija je dobra kao
 medij za informiranje, ali dobro je o događ ajima č uti i od nekoga tko im je
doista prisustvovao.
U zatvoru još nikad nisam bila. Doduše, ovo se zove istražni pritvor jer
kazneno djelo još nije dokazano. No ne znam ti to č no reć i po č emu se razlikuje
od pravoga zatvora.
 Ali idemo redom.
Ovdje nas je deset žena u jednoj ć eliji. Ć elija nije jako velika, ali ugodna
 je. Osim mene su ovdje Leno č ka i Marja, to su dvije žene iz Č ernova. Lenoč ka
uvijek izgleda žalosno, to je zato što nema djece. Bojala se da ć e oboljeti i zato
ih nije htjela. I moram reć i da je to vjerojatno bila dobra odluka.
 Marja je moja susjeda. O njoj sam vam već   pisala. Ostale žene u ć eliji
tek smo ovdje upoznali. Mnoge od njih su jako drage. Tamara se posvađ ala s
mužem, Natalija je bez dopuštenja uzela tu đ u bebu, Lida je pomiješala neke
lijekove, a Katja je uvrijedila nekog dobrog č ovjeka, vjerojatno zabunom.
Ispoč etka su se brinuli da to neć e ić i, da budemo smještene u istoj ć eliji,
ali stanje se poplavilo.
 Muškarce iz Č ernova još nisam vidjela, ali nadam se da su dobro.
Tvoja je stara baka malo klonula duhom, to ti moram priznati. Znam
biti loše raspoložena. Onda me Marja razvedri. Brine se da pojedem juhu i da
imam mjesto za spavanje na donjem krevetu, a razgovorima me spašava od
melankolije. Kaže da se ne smijem tako zatvoriti, jer ona se, eto, upravo udala
i morala bi biti u puno već oj depresiji.
Naravno da vjenč anje nije priznato u zatvoru, i Marja i njezin friški
suprug Sidorov pred zakonom su stranci i moraju svjedo č iti jedno protiv
drugoga.
 Moja draga unuko Laura, ne znam što govore kod   vas na njemač koj
televiziji.  Katkad pogledam kroz prozor kad me odvode na ispitivanje.  Ali
 jedino što vidim su zidovi i bodljikava žica.
Ovdje č u završiti. Grli te tvoja baka, baba Dunja, koja te puno voli.
Znam kako je kad si bespomo ćan i kad ne znaš što treba u činiti. Ali ne znam
kako je kad ne znaš što je ispravno, a što pogrešno. Trebala sam Lauri
napisati da ne znam pro čitati njezino pismo. Ali pomalo se sramim zbog
toga. Osim toga, moram pretpostaviti da i Irina čita moju poštu. Nisam
navikla vrludati, oduvijek sam razmišljala pravocrtno.
Nadam se samo da ovim glupim uhi ćenjem nisam osramotila Irinu i
Lauru.
U našoj ćeliji je no ć i čujem ostale kako hr ču. Čudno koliko se brzo
ljudi naviknu jedni na druge kad moraju. Ovdje se najbolje slažem s
Tamarom, Natalijom, Lidom i Katjom. Tamara je zatukla muža peglom.
Natalija je ukrala bebu iz kolica ispred mesnice. Lida je prodavala tablete za
šećer kao američki aspirin, a Katja je sprejem napisala proste rije či nekom
popu na garažna vrata.
Isprva nisu htjele s nama razgovarati, nisu htjele čak ni biti s nama u
istoj ćeliji jer su se bojale radijacije. Bubnjale su po vratima i urlale dok nije
došla stražarica i ugasila svjetlo.
Negdje u daljini zvecka metalno posu đe. Zatvorena sam kao zamorac.
Nikada nismo doma imali hr čka ili ptice, nikakve životinje koje se drže u
kavezima. Ja sam bila protiv toga da životinje držim pod klju čem.
Kad se Marja okreće u snu, cijela ćelija podrhtava. Marje mi je posebno
žao. Lenočke manje, ona jednako izgleda i ovdje i u Černovu.
Izvadim Laurino pismo, koje uvijek imam uza se, i polako ga ponesem
prema vratima. Svjetlo u našoj ćeliji je ugašeno, ali mutna svjetlost s hodnika
prodire kroz maleni prozor s rešetkama. Pokušavam pro čitati riječi koje mi
i dalje ništa ne govore, kao ni toliko puta prije toga. Zato se hvatam za potpis
na latinici – Laura.
 Čuvarica je primijetila kretanje u našoj ćeliji. Jednoličnim, teškim
koracima prilazi našim vratima. Mnoge žene ovdje imaju tijela poput
muških, posebno široka po sredini. Prozor se otvori.
„To sam ja, baba Dunja“, prošap ćem hitro, da ona ne bi vrisnula i
probudila cijeli kat.
„Spavaj već jedanput, stara.“
„Ne mogu. Starci nemaju sna.“
„Onda lezi i šuti.“
„Kako se zoveš, k ćeri?“
Odgovori kratko i odsje čno: „Jekaterina.“
„To je lijepo ime. Znaš li njema čki, Katja?“ Ona je krupna žena. Vidim
 joj lice na prozoru s rešetkama, podbuhlo, okruglo i blijedo poput punog
mjeseca. Na njoj se vidi da mora raditi no ćne i da puno pije. I da je doma
nitko ne čeka.
„U školi sam učila francuski. Čujem li te još samo jednom, stara,
ulazim unutra.“
Presavijam Laurino pismo dok ne postane toliko malo da mi stane na
dlan. Najviše me strah da će se raspasti prije nego doznam što unutra piše.

 Moja voljena unuko Laura,

 poslala sam ti prvo pismo, ali sumnjam da si ga ve ć  dobila. Pomalo mi
 je teško pisati ti jer ne znam što te zaokuplja. Pošta dugo putuje odavde do
tebe u Njemač ku. Ispituje me glavni policijski istražitelj i on postaje nervozan
 jer mu ne uspijeva rasvijetliti sluč aj i jer je pokojnikova rodbina sve
nestrpljivija. Mislim da je pokojnik imao mnogo novca i da je bio poznat u
 javnosti. To mu baš i nije pomoglo.
 Sad imam odvjetnika. Plać a ga država i još je prilič no mlad . Zove se
 Arkadij Sergejevič .
Baba Dunja, kaže on meni, budete li mi stalno prič ali o krumpirovim
zlaticama u Č ernovu, kako ć u razraditi strategiju? 
 A ja kažem, kakvu strategiju? Što ć e strategija nedužnom č ovjeku? 
 Juč er je rekao da ga je neki njemač ki č asopis molio da me poveže s njima
i dao mu pitanja za mene. Naravno da se pitam ima li tvoja majka nešto s
time. Zašto bi se za mene zanimao njema č ki č asopis? 
Htjela sam ti još malo isprič ati o zatvoru opć enito, da ne pišem stalno o
sebi.  U redu je ovdje.  Cure se sad bolje slažu.  Marja je jednom vidjela na
televiziji da se u zatvorima lako dolazi do droge,  ali ja sam rekla i njoj i
ostalima da toga kod nas neć e biti, da naša ć elija ostaje č ista. Marja je bila
ljuta, rekla je da joj želim pokvariti i zadnju zabavu.
I rekla je da me žene ne slušaju jer sam ja baba Dunja iz Č ernova. One
ne č itaju novine. Slušaju me zato što su vidjele tetovažu oka na mojoj ruci. U
zatvoru samo jako važni ljudi imaju istetovirano oko, i njih se svi boje (Marja
 je to odnekud doznala).
S tim da to uopć e nije oko, već   O kao Oleg . Pokušala sam O ispuniti
bojom jer ga više nisam željela, i zato i danas izgleda č udno. Dobra tinta ne
blijedi ni poslije sedamdeset godina. Ali to je druga pri č a.
Hrana je u redu. U hodniku ispred trpezarije nalazi se jedna vitrina u
koju svaki dan u vrijeme ruč ka postave oglednu porciju juhe ili kaše, da nitko
ne gunđ a da je dobio premalo.  Stara žena poput mene ne treba mnogo,
uglavnom ostane i za Marju.
Ne želim ni zamišljati koliko mi je vrt obrastao otkako sam ovdje.
Nadam se da si dobro i da imaš dobre ocjene u školi.
Voli te tvoja baba Dunja.
 Voljena moja unuko Laura,
opet ti piše tvoja baba Dunja. Vjerojatno se pitaš zašto ti sada tako č esto
 pišem. Nije to samo zato što u zatvoru imaš više vremena nego ina č e. Ima se
i više toga za isprič ati.
Za dva dana po č inje suđ enje. Potrajat ć e dugo, objasnio mi je Arkadij
Sergejevič , momak s aktovkom. Proč itat ć e optužnicu i ispitati svjedoke, a nas
ć e biti puno na optuženič koj klupi, cijelo selo. Sigurno ć e tamo biti i publika,
 jer proces je neuobič ajen i jer izgleda da me ljudi tamo vani poznaju, mada
 ja ne poznajem njih. Pitala sam se trebam li se sramiti i onda sam zaklju č ila:
ne, ne trebam se sramiti jer nisam ništa loše napravila.
 Moram razmisliti o nekim stvarima koje ć u reć i na sudu. Nisam vič na
 govorenju pred mnogo ljudi. Ali ako Arkadij Sergejevič   samo proč ita moju
izjavu, možda ljudi neć e vjerovati da su to moje rije č i. Zato to moram sama.
Što god č ula o meni, ne zaboravi: tvoja baba Dunja nikoga ne voli toliko
koliko tebe, makar se još nikad nismo vidjele.

U no ći me probudi Marja koja sjedi na mom drvenom ležaju i tuli. Vidim

kako podrhtava obris njezinog krupnog tijela. Trudi se biti tiha zbog
Tamare, koja je svoga muža zatukla peglom i kojoj nije drago kad netko buci
dok ona spava.
„Što je?“ prošap ćem. Marja diše isprekidano.
„Ništa te ne razumijem, Mašenjka.“
Pribijem se uza zid dok se ona pokušava ispružiti pored mene. To je
nezgodan pothvat: ili će Marja tresnuti na pod, ili će le ći na mene i ugušiti
me svojim grudima. Uvu čem trbuh i pokušavam zauzeti što manje prostora.
 Stavi mi ruku oko vrata i pritisne usne na moje uho.
„Jako me strah, Dunja“, vrele suze cure u moj slušni kanal, „bojim se
da će nas sve osuditi i strijeljati.“
„Teško da će nas strijeljati, Marja. To se radilo prije pedeset godina.“
„Blago tebi, ti se ne daš uzdrmati.“
To ne komentiram.
„Istina je da smo ga zajedno zakopali, ali ubio ga je samo jedan!“
Marjine suze gore u mom uhu. Oslobodim jednu ruku i pogladim je
po ramenu. Gore joj je nego meni, njezin se odvjetnik nije pojavio. Pitala
sam Arkadija može li i nju braniti, ali on je rekao da je to zabranjeno.
Općenito imam osjećaj da ovdje u zatvoru vlada poprili čan kaos. Onda još
te ekipe snimatelja vani, koji smetaju ljudima dok rade.
„Ti sigurno znaš tko je to bio, Dunja!“ Marja se sve teže kontrolira,
hvata je histerični napadaj. „Molim te, u čini nešto da se vratim ku ći. Hoću
u Černovo. Tamo mi nitko ništa ne može. Odselila sam se tamo jer sam
mislila da ću imati svoj mir, ali svejedno su me pronašli i zatvorili.“
Srce mi se uzlupa. Stisnem usne. Ona ne zna da katkad u no ći doziva
ime svoga Aleksandra.
„Učini nešto! Pa ti si šefica“, jeca ona.
„Nikad ja nisam bila šefica.“
Ali ona me ne sluša. Trese se, i ja se tresem s njom. „Ne mogu više,
poludjet ću ovdje.“
„Smiri se“, kažem ja. „Moraš još malo sa čuvati živce, curo. Ja ću se
pobrinuti za to da se vratiš ku ći. Obećavam ti to.“
Sad tuli iz svega glasa, dok je čizma koju je bacila Tamara ne natjera da
zašuti.
„Arkadije Sergejeviču“, pitam ja, „kako se može doznati koji je jezik u
pitanju?“
„Kako molim?“ pita on.
Uvijek se nalazimo u istoj prostoriji. Četvrtasta je i toliko mala da u
nju stanu samo jedan stol i dva stolca. Vrata stoje otvorena i čuvar
povremeno poviri unutra, da nas izgrdi ili potajno okine fotografiju. Katkad
Arkadij ustane, iza đe van i po čne galamiti. Iznenadilo me što zna biti toliko
glasan.
Suhonjav je, nosi bijelu košulju i odijelo, aktovka leži izme đu nas na
stolu, pored nje njegov prijenosni telefon s velikim ekranom koji svako malo
zasvijetli. Arkadijevi podo čnjaci sežu sve do njegovih upalih obraza. Na
prstenjaku mu je vjenčani prsten. Umjesto da je uz svoju ženu, čami tu kraj
mene i postavlja mi uvijek ista pitanja, do te mjere da mi se više ne da izlagati
naporu da na njih odgovorim.
Otvori aktovku i iz nje izvu če čokoladu.
Na crnom omotu utisnuta su strana zlatna slova. Jednakim je slovima
napisano Laurino pismo.
„Ovo je za vas“, kaže on.
„Hvala, ali doista nije potrebno.“
„Razbijam glavu čime ću vas razveseliti.“
„Imam sve i zadovoljna sam. Hvala za onaj kivi neki dan, odavno ga
nisam jela.“
„Baba Dunja! Bacate me u o čaj.“
„Što bi se dogodilo da netko prizna?“ pitam ja. „Bi li onda svi ostali
mogli doma?“
„To ovisi.“
„O čemu?“
„O tome tko prizna.“
 Tako uvijek teku naši razgovori. I to me umara.
„Idem natrag u svoju ćeliju, Arkadij.“
„Čekajte, molim vas!“
Koljena me bole od tog neprekidnog ustajanja i ponovnog sjedanja.
„Na vaše pitanje nema odgovora. Previše je jezika na svijetu“, kaže on.
„A kad je napisano na papiru?“
Nasloni se i zatvori o či. Nekoliko sekunda klati se na stolcu kao
dječačić koji se dosađuje na nastavi.
„Ako se često pojavljuje the, onda je engleski. Ako ima mnogo der , die
ili das, onda je njemački. Ako vidite un ili une, onda je vjerojatno francuski.
A kod il  bi se moglo raditi o talijanskom. Ili tako đer o francuskom.“
Gledam ga s respektom. „Tako si mlad, a ve ć tako obrazovan“, kažem
 ja. „Idi kući svojoj ženi i naspavaj se.“

Petrova i ostale muškarce opet vidim prvog dana su đenja. Jednoga za

drugim uvedu nas u kavez u sudnici i posjednu na klupu. Sidorovljeva
koljena previše su uko čena, on ostane na nogama i č vrsto se drži Petrovu za
rame. Ne moraš biti bivša pomo ćna medicinska sestra da shvatiš da tako
neće moći dugo. Ali zapravo sam kod svih o čekivala i gore.
Vidim svoga Arkadija Sergejevi ča, lica bijela kao kre č, s crvenim
flekama. Sjedi s druge strane kaveza. Sudnica je dupkom puna, ali nekako
sam je zamišljala ve ćom. Fotografe i snimatelje provedu pored nas svakih
nekoliko minuta. Nešto nam dovikuju, ali mi samo nepomi čno gledamo u
njihove objektive.
 Mi iz Černova se ne pozdravljamo, čak se i ne gledamo. To bi se moglo
protumačiti kao nepristojno ponašanje. Ali mi smo povezani me đusobno i
ne trebaju nam formalnosti.
Sutkinja je krupna žena izblajhane plave kose. Nosi crnu halju, na
kragni joj se njiše bijeli opršnjak. Dok ona govori, ja promatram lica u
prostoriji. Muškarci i žene u odijelima, košuljama, jaknama od trapera.
Okrenem se prema Petrovu. Moram ga pogledati. Njemu moram
postaviti svoje najvažnije pitanje. On mi izaziva čki uzvrati pogled. Kratko
odmahnem glavom. Nije trenutak da se inati kao dijete.
Ionako ću uskoro umrijeti, čitam mu u o čima. Doista želiš da svoje
posljednje dane provedem u zatvoru?
Ustanem, priđem rešetkama i pokucam na njih.
Sutkinja stane usred svoje besjede.
„Ne moramo nepotrebno razvla čiti“, kažem ja. Moj mukli stari glas
zazveči kroz sudnicu.
Arkadij grozničavo ustane. Pokažem mu rukom da sjedne.
Sutkinja spusti pogled prema meni. Ima lice blagajnice iz osamdesetih
godina. Na prstima nosi debelo prstenje. To me umiri. Ta je žena iz svijeta
koji još poznajem. Možda je bila jedna od prvih beba koje sam porodila.
Možda sam joj nekad namjestila nogu. Možda sam utvrdila smrt njezine
bake. Toliko mi ih je tijekom svih tih godina prošlo kroz ruke.
„Baba Dunja?“ upita ona, i svi se nasmiju. Ona se nakašlje i naloži mir
u sudnici. „Oprostite... Evdokija Anatoljevna. Jeste li dobro?“
Evdokija Anatoljevna je ime koje piše u mojoj putovnici. U sudnici se
začuje žamor.
„Ja sam dobro“, odgovorim. „Ali moram nešto re ći. Svi mi u ovom
ovdje kavezu smo ili stari ili slabi ili oboje. Nikoga se ne bi smjelo ovako
mučiti, to je nečasno. Molim vas, vaše veli čanstvo... Nažalost, ne znam vam
ime niti ime vašega oca. Ne znam ovdašnje obi čaje pa vas molim da mi
oprostite ako kažem nešto pogrešno.“
 Sutkinja gleda prema Arkadiju. Arkadij gleda prema meni. Ljudi u
uniformama se došaptavaju. Pokrene se lanac pokreta i pogleda.
Odjedanput osjetim slabost i pokušam se pridržati za rešetke.
Svi gledaju u mene, i nitko ne zna što se doista dogodilo onoga dana u
Černovu. Osim pokojnika, to zna samo dvoje ljudi na ovome svijetu. I ja
sam jedna od njih.
„Nitko od vas ne zna što se doista dogodilo“, kažem ja. „Oprostite mi
ako vam remetim proceduru. Ali u ovome kavezu nalazi se stogodišnji starac
koji ne može još dugo stajati. Zato ću vam ja ispri čati što je bilo. Bit ću
kratka. Mi smo posljednji stanovnici Černova. Pokojnik, o kojemu se ovdje
radi, također se htio k nama doseliti. Poveo je svoju k ćerkicu.“
Ako sam prije mislila da je u sudnici tiho, prevarila sam se. Tek sad je
prava tišina.
„Černovo je lijepo mjesto“, kažem ja. „Dobro mjesto za nas. Mi nikoga
ne tjeramo. Ali kad si mlad i zdrav, onda baš i ne bih preporu čila živjeti
tamo. Jednostavno nije za svakoga. Tko iz osvete dovede k nama svoje malo
dijete, taj je zao. Dijete treba majku, i treba čist zrak.“
Pogledom fiksiram sutkinjin bijeli opršnjak. Moram se koncentrirati.
Još mi padne na pamet da ni ona vjerojatno ne zna engleski.
„I sada vas molim da to čno zabilježite ovaj iskaz. Arkadij, pusti me,
stara sam žena i pri punoj svijesti i zdravoj pameti. Slušajte me, veli čanstvo.
Ja, baba Dunja iz Černova, ubila sam zlog čovjeka sjekirom, a ostalima
zaprijetila i prisilila ih da mu u vrtu iskopaju jamu. Nije bilo šanse da mi se
suprotstave. Ovim putem zahtijevam, vaša milosti, da oslobodite sve ostale
i kaznite mene kao jedinu po činiteljicu.“

Draga moja unuko Laura,

 nadam se da ste ti i tvoja majka i naravno, tvoj cijenjeni otac dobro.
Koristim svoju petnaestominutnu stanku od posla i pišem ti dok se još
vidi. Sigurno si na televiziji vidjela da je tvoja baka sada zlo č inka. Osu đ ena
sam na tri godine zatvora za ubojstvo u afektu.
 Malo se sramim dok ti pišem jer se ti možda sramiš zbog mene.  Ali
nemaš razloga. Kao prvo, moja je savjest č ista. Samo sam napravila ono što
se moralo napraviti. Kao drugo, ti si dobra djevojka, bez obzira na to što imaš
ludu baku.
Nosim tvoju fotografiju uza se, onu na kojoj imaš crvenu majicu kratkih
rukava. Nemam tu puno stvari, tek nešto malo za dnevnu uporabu. Č esto
mislim na svoju lijepu kuć u u Č ernovu. Sad izgleda da ipak ne ć u umrijeti
ondje kako sam priželjkivala. Nisam se još privikla na tu pomisao. Vjeruj mi,
Laura, svašta sam proživjela u životu. Ali ondje sam provela svoje najmirnije
 godine.
Sad se nalazim u radnom logoru. Ali život je i ovdje u redu. Dobro se
slažem s ostalim djevojkama. Ujutro nas bude u šest , i nakon pranja i doru č ka
(ječ mena kaša) odlazimo u radionice sa šiva ć im strojevima.  Šivamo
 jastuč nice.  Godišnje smijem dobiti do šest paketa,  ali namjerno to nisam
 pisala tvojoj majci jer ne želim da opet nepotrebno na mene troši novac.
 Još su dozvoljena č etiri višednevna posjeta i šest kratkih posjeta do tri
sata. Šteta što si ti tako daleko i što me ne možeš posjetiti. I Marji je to predalek
 put . Arkadij se javlja za kratke posjete, kao da nema važnijega posla. Tada
nas razdvaja staklo i razgovaramo preko telefonske slušalice. Ali on ne smije
ni o kome reć i ništa zlo,  jer nas odmah prekine č uvarica koja sluša sve
razgovore.  Zato mi on č ita iz č asopisa  Vrtlarenje danas.  Jednom je bilo
nevolja jer je č uvarica mislila da je sustav gnojenja zapravo kodirana poruka.
Ne brojim dane, jednako kao što ih nisam brojala ni u Č ernovu ni igdje
drugdje.
Neću uspjeti završiti ovo pismo. Ruka mi odbija poslušnost.
Pokušavam ispraviti prste, ali i dalje su zgr čeni. Gledam u nevjerici svoje
izdajničke udove koji me još nikada nisu ostavili na cjedilu, i oslobodim
pisaljku uz pomo ć  druge ruke. Onda poželim ustati. U pravo vrijeme
shvatim da mi to ne će uspjeti pa ostanem sjediti.
Ne treba mi još i pad koji će rezultirati prijelomom kuka.
Sjedim ondje sigurno pola sata. Možda i više. Ili manje. Onda pokušam
pozvati pomoć, ali ne uspijeva mi. O či mi se polako sklapaju. To čno znam
što se sa mnom dogodilo, ali rije č za to mi ne dolazi. Kralješnica me boli od
preduga sjedenja. Pitam se kad će me napokon potražiti, odavno sam se
trebala vratiti na posao. Netko me okrene na le đa – nisam ni primijetila da
sam se srušila.

Neki tvrde da duša može napustiti tijelo i lebdjeti nad njim dok ne odlu či
želi li se opet vratiti u tu ljušturu. Ne znam ima li nešto u tome, odgojena
sam kao materijalistica. Mi se nismo bavili dušom i krštenjem i rajem i
paklom. I ja ne lebdim iznad svoga kreveta, ve ć ležim u njemu. Jednim okom
gledam u Irinu. Drugim u Arkadija. Pokušavam oba oka spojiti. Uza zid
prepoznajem stalak s infuzijom.
Na sebi imam tu đu spavaćicu i pokrivena sam do trbuha.
Opet zatvorim o či.
Oduvijek sam bila zdrava. Jedini put u životu bila sam u bolnici kad
sam rađala svoju djecu. Zatrudnjela sam s Aleksejem kad Irina još nije imala
ni godinu dana. Mislila sam da dojenje štiti od trudno će, a Irinu sam čekala
toliko dugo da uop će nisam računala s drugim djetetom.
Jegor je bio bijesan na mene. Za vrijeme moje druge trudno će gotovo
uopće nije bio kod kuće i nije se ni trudio odsutnosti objašnjavati službenim
putovanjima. Kad bi se pojavio, vonjao je po jeftinom parfemu. Otada
mrzim parfeme. Zapravo sam odlu čila da Jegora više ne ću pustiti u ku ću.
 Ali onda je vodenjak pukao nekoliko tjedana prerano, i netko je morao ostati
s malom Irinom dok sam ja ra đala njezina brata. Činjenica da je bio dje čak
Jegora je ispunila ponosom, a prijevremeni porod osje ćajem krivnje. Jegor
mi je ljubio ruke i gorko plakao.
Opet otvorim o či.
Drugi put u životu vidim Irinu da pla če. Sjedi na plasti čnom stolcu
pored moga kreveta, s hrpom papira u rukama.
Ne razumijem razlog njezinih suza, jer ja sam dobro, i želim oti ći
odavde. Sigurno sam ve ć neko vrijeme odsutna s posla za svojom šiva ćom
mašinom. Nisam došla u kaznionicu ležati u krevetu.
Priopćim to i Irini.
„A da se pogledaš u zrcalo, majko?“ pita Irina. I sama osje ćam da mi
kut usana visi. Ali to još nikoga nije sprije čilo da šije ravne šavove. Osim
toga, ona je zadnja koja bi trebala kritizirati moj izgled. Ostarjela je deset
godina otkad smo se zadnji put vidjele.
„Nisi trebala dolaziti“, kažem ja. „Sigurno ćeš imati problema na
poslu.“
Irina me zaprepasti informacijom da je ve ć više od dva tjedna u zemlji.
Sigurno je uzela nepla ćeno, nema šanse da njema čki liječnici mogu dobiti
toliko slobodnog. Samo da sad još i posao ne izgubi. Umjesto da reže pa šiva
njemačke vojnike, doletjela je ovamo. Doznajem da se ona i moj odvjetnik
 već danima bore da me prebace u pristojnu bolnicu. I sad joj zvoni telefon,
kaže da je Amnesty na vezi. Ali ja tu ženu ne poznajem.
„I nitko ne zalijeva moje raj čice u Černovu“, razmišljam glasno.
„Zaboravi raj čice, majko. U Njema čkoj ćemo ti zakupiti mali vrt.“
„Što ću u Njemačkoj? Ondje ne poznam nikoga osim vas.“
„Ali tebe svi poznaju“, kaže Irina i izvu če neki časopis.
Protrnem kad ugledam fotografiju. I kad sam bila mlada rijetko su me
fotografirali, s dobrim razlogom. To što sam na naslovnici ovog njema čkog
časopisa s maramom na glavi, sa svojim borama i prili čno dobrim zubima,
to je dokaz da je vanjski svijet potpuno poludio.
Vidim još fotografija. Fotografije Černova, crno-bijele. Prisjetim se
fotografa koji je govorio jezik koji nismo razumjeli. Imao je sa sobom
histeričnog prevoditelja i sve je fotografirao, Marju i njezinu kozu, Leno čku
i njezina stabla jabuke, Sidorova i njegov telefon.
Znači, to su fotografije koje su tada nastale.
Čak su i Konstantina ulovili. A ja stojim pred svojom ku ćom, oko nogu
mi se provlače mačke.
Teksta je jako puno. Slike su stare, ali časopis je nov. Fotografije su
tiskali aktualnim povodom. Irina mi čita, malo zapinje jer mora prevoditi.
„Baba Dunja je jedna od onih žena kojima zavidite jer se znaju smijati
poput djece. Ima maleno, izborano lice i male tamnosme đe oči. Sićušna je i
okrugla – visoka je jedva metar i pol. Ikoni čka figura. Izmišljotina svjetskog
tiska. Moderni mit.“
Promatram svoje ruke. Na hrptu šake izblijedjelo slovo O izme đu
staračkih pjega, i doista malo podsje ća na oko. Htjela sam umrijeti kad je
Oleg oženio drugu, a sad se ni njegova lica više ne sje ćam.
„Pa ja nisam izmišljotina. Ja postojim, zar ne, Irina?“
I Irina opet zatuli kao malo dijete.

Htjela bih da se vrati mir. Htjela bih se vratiti na posao. Još sam malo
slaba na nogama, ali bit ću dobro. Htjela bih se odjenuti kao čovjek. Htjela
bih da se Irina vrati ku ći. I htjela bih doznati što je toliko brine. Ne želi mi
reći. Želi sa mnom razgovarati o tome što piše u novinama, što svijet misli o
meni, ali što mene briga za svijet?
„Je li Laura pro čitala moja pisma?“
„Laura?“ Nešto na njezinu licu me plaši.
„Da. Laura. Jesu li pisma stigla?“
 „Odavno nismo dobili pismo od tebe, majko.“
„Ali ja sam ih napisala.“
„Možda nisi stavila odgovaraju će marke.“
„Ali u njima sam sve objasnila.“
Ona slegne ramenima. Ne trebaju joj moja objašnjenja. Objašnjenja ne
trebaju nikome. Ljudima treba mir, i još eventualno novac.
„Kako je Laura?“ pitam ja.
„Laura?“ ponovi ona opet. I od na čina na koji je to ponovila protrnem.
Jer shvatim da ću sada doznati nešto strašno.
„Laura je bolesna?“ Usne mi obamru od straha.
Irina odmahne glavom. I onda shvatim da sam trebala znati. Trebala
sam davno shvatiti jer je sve ukazivalo na to. „Laura uop će ne postoji, zar
ne? Izmislila si je. Uop će nisi mogla imati djece. Ili nisi htjela. Kao Leno čka.“
Irina me gleda. O či su joj širom otvorene i jako plave. Da nema toliko
strogo lice, bila bi lijepa. Ali ja je nisam odgojila da bude lijepa. Pokušala
sam je nekako progurati kroz život. Barem to mi je uspjelo.
I u mojoj glavi je samo jedna misao: čemu sve to ako Laura ne postoji?
„Naravno da postoji“, kaže Irina. „Ali ona je skroz druk čija od one
kakvom je smatraš.“
Laura koju ja poznajem plava je i tužnih o čiju. Lice joj je toliko lijepo
da te stegne oko srca. Ne nosi špangice za kosu i nikad se ne smije. Čudo je
 jer je savršena. Takva je moja Laura na fotografijama.
Laura o kojoj Irina govori obrijala je glavu. Ukrala je roditeljima novac,
s trinaest godina otrovala se alkoholom, izbacili su je iz dvije škole, i ne zna
ruski, što joj nikako ne zamjeram.
„Ona me mrzi“, kaže Irina i crvenim ote čenim očima gleda kroza me.
Irina nikad nije tako sa mnom razgovarala. Nikad nije rekla da je nešto
mori. I odjedanput ovakvo što. Trebala bih je zagrliti, ali to nam nije obi čaj.
„Ništa nisam napravila kako treba, majko.“
 „Ne“, kažem ja. „Ja ništa nisam napravila kako treba. Srce mi se slama
što imaš toliko problema, a onda još i ja sa svojim ubojstvom. Valjda tvoj
muž ne misli ništa loše o našoj obitelji.“
„Nemam pojma što on misli. Rastali smo se prije sedam godina.“
To kaže usputno, i ja jednako tako usputno kimnem. A što sad. Djeca
su važnija. Naše dijete je u nevolji. I u svjetlu te vijesti blijedi sve što me
okružuje – presuda, moj moždani udar i jastu čnice u kaznionici.
„Ne mogu ti ni dati ono što sam uštedjela za Lauru. Sve je u limenci od
čaja u Černovu. Možda netko može oti ći po to.“
„Ionako joj to ne bih mogla dati. Ne znam gdje je.“
„Ne razumijem.“
„Kako ne razumiješ? Laura je pobjegla. Nema je ve ć mjesecima. Više
mi se ne javlja. Nemam pojma gdje je.“
I iz tog razloga izgovorim nešto za što znam da će Irini napokon
pomoći. „Laura mi je napisala pismo.“
Opet ne znam re ći jesam li ispravno ili pogrešno u činila. Zamolim
Irinu da mi doda moju plasti čnu vrećicu koju je netko stavio pored kreveta.
Vadim stvari: sapun u kutijici, spužva, jedna napola istisnuta tuba kreme za
ruke i druga s pastom za zube. Crveni ruž, Marja mi ga je posudila dok sam
u zatvoru. I maleni presavinuti komad papira, koji poravnam rukom.
„Jedino što sam razumjela je the“, kažem. „Nisam našla nikoga da mi
ga prevede.“
Irina mi prenaglo istrgne pismo iz ruke. Iznevjerila sam Laurino
povjerenje i duša me boli zbog toga. Ali Irini to pismo sad treba. Nagne se
nad papir, usne joj se nijemo mi ču.
„Što piše? Znaš li pro čitati?“
Ona ne odgovara, o či joj klize gore-dolje po papiru, a brada po čne
drhtati.
„Reci mi, Irina.“
 Ona podigne glavu i pogleda me. „Tu piše upravo ono što sam ti rekla.
Kakav bezvezan život ima. Koliko je užasna njezina obitelj.“
„Sigurno ne misli tako.“
„Itekako misli. I da nas sve mrzi. Sve osim tebe.“
„A gdje je sada?“
„Nažalost, to ne piše.“

Znam da je Irina lagala. U pismu je pisalo više od onoga što mi je rekla.

Užurbano se oprostila i rekla da će do ći čim uzmogne. Rekla sam joj da se
ne brine zbog mene. Ja ću se snaći. Neka se pobrine za svoje dijete. Ne želim
 vjerovali u sve one priče koje mi je ispri čala o Lauri. Laura je dobra djevojka.
„I ti si još mlada i čak bi se mogla opet i udati, samo da se nau čiš smijati
i kupiti lijepu odje ću“, rekla sam Irini na rastanku.
„A od koga sam to mogla nau čiti?“
„I ja sam na kraju nau čila. Do tada sam ve ć prevalila sedamdesetu.
Zapravo sam se nau čila smijati tek kad sam se vratila u Černovo.“
Irina se lecne.
Pismo sam opet uzela i ovaj ga put sakrila u cipelu. Irini nije bilo pravo,
ali bila sam nepopustljiva. Dala sam joj da pro čita pismo, ali ono je moje.
Laura ga je meni napisala. Sad barem znam da je na engleskom. Dobra cura,
sigurno je mislila da njezina baka zna strani jezik. Ili da će mi biti lakše na ći
nekoga tko će mi ga prevesti s engleskog nego s njema čkog.

Dobila sam natrag svoje mjesto za šiva ćim strojem. Čim imam posla,
lakše dišem. Naša zemlja treba jastu čnice.
 Prestala sam pisati pisma. Umjesto toga pokušavam nau čiti engleski.
Imam sreće: žena koja sjedi za šivaćim strojem s moje lijeve strane još se
sjeća engleskog iz škole. Ima dvadeset i jednu godinu i odslužuje kaznu zbog
nečega što je napravila svome novoro đenčetu. Ne govori o tome, a ja je ne
pitam. Svaki dan me nau či po jednu englesku rije č, a ja njoj zauzvrat
pomažem oko šavova.
Moji prsti kao da više nisu moji. Ne obazirem se na to. Nakon
moždanog sam sašila šesto četrnaest jastučnica. To nije jako mnogo, mla đe
su žene dvostruko, čak trostruko brže od mene. Ali šesto četrnaest ljudi ne
mora spavati na golim jastucima zahvaljuju ći meni.
U dvanaest sati uvijek imamo pauzu. Odemo po tanki vo ćni čaj iz
kanistera, većina žena puši na dvorištu. Ja stoje ći razgibavam vene i gledam
 vrapce koji među nogama u gumenim cipelama traže nevidljive mrvice.
Mislim na zimovke iz Černova i pitam se ho ću li se ikada više na ći oči u oči
sa ždralom. U me đuvremenu ponavljam engleske rije či koje sam zadnjih
dana naučila. Bag . Eat . Teacher . Girl .

Još nisam završila šesto petnaestu jastu čnicu kad vani izbije gungula.
Ne dižem pogled, vrlo brzo ću doznati o čemu se radi. Kad u đu unutra,
prestrašim se jer su odlu čno krenuli ravno prema meni. Kad ih toliko dolazi
po mene, to ne može biti dobro. To su žene u uniformama i muškarci u
civilu i obrnuto. Lica im se stapaju i ja se osje ćam jako staro.
Jedan od njih istupi, sagne se k meni i glasno kaže da me naš
predsjednik pomilovao.

Naš predsjednik je dobar čovjek. Pomalo nalikuje Jegoru u njegovim

najboljim godinama. Osim što je Jegor bio beski čmenjak, a predsjednik je
čovjek čelične volje. Pred takvim bih u braku imala respekta. On sigurno ne
bi pokazao strah pred Černovom, ne bi se dao prisiliti da napusti svoje selo,
fućkalo bi mu se kao i meni za odštetu i besmislene preglede vida i vitamine
koje su žrtve reaktora dobivale besplatno.
Povodom obljetnice našega Ustava predsjednik je pomilovao mnoge
osuđenike. I ja sam me đu njima. Moj je zlo čin doduše teži od mnogih
drugih, ali sigurno su ga moje godine smekšale. Možda je čitao o meni u
novinama i pomislio da baba Dunja iz Černova ne bi smjela umrijeti u
zatvoru. Ima meko srce, kao svi veliki ljudi.
Žao mi je jedino zbog jastu čnice koju sam zapo čela. Svaku radim kao
da mi je posljednja, a ova nije gotova, to me mu či. Požuruju me, jer sad sam
slobodna. Nisam na to spremna. Ne znam što u činiti. Spremi se, kažu. Pa se
spremam.
Nemam mnogo stvari, odje ća pripada kaznionici, uredno je složim.
Stalno netko proviruje unutra. „Zar nikad nisi vidio staricu kako slaže tri
para gaća“, prosik ćem prema njemu. Poravnam krevet i protresem tanki
 jastuk. Svoje stvari stavim u jastu čnicu i svežem je.
Nisam iznenađena što vidim Arkadija. Vjerojatno će po ći sa mnom i
nadzirati da sve bude kako treba i da nitko ne zamijeni moj lijek protiv
zgrušavanja krvi sredstvom za čišćenje zahoda, kao što se nedavno dogodilo.
Arkadij me požuruje. Novinarima su priop ćili da će me pustiti tek za
tri dana, tako da mogu na miru otputovati. Ali uskoro će se pojaviti prvi od
njih, jer glasine se brzo šire. Oslanjam se na Arkadija, s mukom držim korak.
Prelazimo preko dvorišta, htjela bih još jednom u radionicu da se oprostim.
Arkadij me zaustavlja, kao da mu je važno jedino da odemo odavde što je
brže moguće. Moja mlada susjeda tr či za mnom i gurne mi smotuljak papira
u ruku.
„Engleske riječi“, šapne. Pogladim je po nježnom obrazu i poželim joj
 još mnogo zdrave djece. Onda se okrenem prema radionici. Žene u sivim
zatvoreničkim haljinama stoje na prozorima. I onda zaplješ ću.
 Da me inače lako ganuti, sad bih ronila suze. Položim ruku na srce.
Bile su dobre prema meni.

Arkadij Sergejevič  vozi prljavi mali auto. Donio mi je nov, malo

predug zimski kaput i rukavice, jer sam toplu odje ću morala vratiti
kaznionici. Grize me savjest što zbog kriminalaca poput mene on ne može
dobro zarađivati. Od mene nije dobio ni rublje za svoj posao. Trebala bih
mu dati nešto iz Laurine limenke.
„Čim stignem, poslat ću ti novac.“
„Samo se vi požurite, baba Dunja“, kaže on i pridržava mi vrata. I tako
sam pod stare dane dočekala da se vozim u osobnom automobilu.
Arkadij kaže da ćemo sve nabaviti u zra čnoj luci.
„Što ćemo nabaviti? Kakva zra čna luka?“
„Letite k svojoj k ćeri u Njema čku. Sve je sređeno.“
„Dakle“, kažem ja, „nikamo ja ne letim. Idem svojoj ku ći.“
Arkadij odmah shvati.
Mali televizor na vjetrobranu koji mu kazuje put ne pozna nikakvo
Černovo.
„Moj je vrt sigurno zarastao u korov“, kažem ja. „Možda me možeš
ostaviti na autobusnom kolodvoru.“
„Vaša k ći će me ubiti“, kaže Arkadij.
U Mališiju kratko stane da kupi čokoladice i bocu vode. Još nikad mi
nepoznat čovjek nije kupio nešto za jelo.
„Dobar si ti momak“, kažem ja i pospremim stvari.
On me samo promatra. I poslije, dok vozi. Bilo bi šteta da baš sad
nastradam, samo zato što on ne gleda cestu.
Pitam ga o njegovom životu i poslu. Jedino o čemu smo dosad imali
priliku razgovarati je sjekira u glavi. On odgovara oprezno, kao da je svaka
riječ korak po minskom polju. Onda kaže da će za dva mjeseca postati otac.
 „Čestitam ti od sveg srca!“ kažem. „Dijete je sigurno zdravo? Danas se
može vidjeti što se unutra doga đa.“
„Moja žena nije ovdje“, kaže on. „Poslao sam je u Englesku.“
Kimnem. Onda mu pri čam koje cvijeće imam u vrtu dok on vozi po
seoskoj cesti. Umiveni bijeli krajolik stere se preda mnom. Zime su sve blaže.
Kad sam bila dijete, bilo je više snijega. Priroda treba snijeg da se odmori.
U Arkadijevu autu sjediš puno niže nego u autobusu i čuješ kako
kamenčići pršte pod gumama. Vožnja pro đe brzo. On stane pred
zatvorenom tvornicom pralina, pored zelene ku ćice na stajalištu na kojoj je
tanak sloj snijega. Tu sam se uvijek odmarala od svojih pješa čenja. Na stazi
kroz polje vide se tragovi ze č jih šapa.
„Žao mi je, baba Dunja“, kaže Arkadij i izbjegava moj pogled.
„Ništa ne brini“, kažem ja. „Jako sam ti zahvalna.“
„Doista ne znam što bih rekao.“
„Onda nemoj ništa.“
S mukom izlazim iz auta. Pridržava mi vrata i strpljivo čeka. Dodaje
mi jastučnicu s mojim stvarima.
„Znate kojim ćete putem?“
„Budi bez brige.“ Otresem nekoliko pahuljica s njegova rukava. „Hvala
ti na revnosti.“
I on ode. Ja uprtim dopola punu jastu čnicu na rame i krenem na put.
Ne hodam sat niti dva. Hodam više od tri. Čini se kao da se put
produžio, kao da se Černovo povuklo još dalje dok me nije bilo. U meni
nešto pjeva mada s mukom dolazim do zraka. Hramljem otkako me
šlagiralo, zato me sve boli dok hodam. Stalno zastajkujem da predahnem.
Pada mi na pamet da jednostavno ostavim jastu čnicu na tlu.
S druge strane: tko još bez potrebe ostavlja svoje ga će u polju?
Jednom glasno zapjevam „Jabuke i kruške cvatu“, da prikupim snagu.
Sreća što nije ljeto. Vrućina bi me ubila.
 Uskoro u Černovo dolazi prolje će. Niknut će svježa trava i stabla će se
nježno zazelenjeti. I ći ću u šumu i skupljati sok breze. Ne zato što želim
doživjeti stotu, ve ć zato što je bogohulno odbijati darove prirode. Ptice će
cvrkutati u rascvjetalim jabukama. Biolog mi je objasnio zašto su ptice kod
nas glasnije nego drugdje. Reaktor je preživjelo više mužjaka nego ženki. Ta
neravnoteža vlada do danas. I to su ti o čajni mužjaci što su se raspjevali u
potrazi za dobrom ženkom.
Pitam se hoću li zateći Petrova. Vjerojatno ne ću. Ne bih se kladila ni
da je Sidorov još živ. Možda me pozdrave kao duhovi. Moja je ma čka
sigurno još tamo. I Gavrilovi čine kokoši. Kuću sigurno najprije treba urediti
da bude useljiva. Jegor će biti ondje. On će zauvijek biti ondje.
Opet stanem da do đem do daha. Boli me noga, ali moram dalje. Ku će
Černova pomaljaju se na horizontu poput mjestimi čnih krivih zuba u
čeljusti.
Valjda je netko tamo, razmišljam. Ako i nema nikoga, živjet ću sama,
sa svim duhovima i životinjama. I čekati tko će još doći k meni.
Mislim na Lauru. Na Lauru ću misliti uvijek. Mislim na to kako bi bilo
lijepo da smo u vožnji ovamo prestigli autobus u kojemu sjedi plavokosa
djevojka. Ili obrijana i tetovirana plavokosa djevojka, posve mi je svejedno.
Izašla bi iz autobusa, a ja bih je uzela za ruku i odvela je ku ći. To je ono što
 joj je uvijek nedostajalo. Nikada nije imala dom jer ja nisam nau čila njezinu
majku da se dobro osjeća u životu. I sama sam to nau čila prekasno.
Naučit ću engleski i pro čitati Laurino pismo. Toliko ću još živjeti, dok
ga ne pročitam.
Uzmem čokoladicu iz jastučnice da se okrijepim.
Glavna ulica prekrivena je svježim snijegom. Iz dimnjaka Gavrilovih
izlazi dim. I Marjina koza je ondje i žva če koru moga stabla jabuke.
„Iššš“, povičem. „Bjež’ odatle, glupa životinjo!“
Koza skoči u stranu. Marja se pojavi na prozoru.
„Tko to viče na moju kozu?“ drekne.