Gotika

(čisto informativno)

/*Gotika (njem. Gotik, od kasnolat. gothicus: koji pripada Gotima) je

umjetničko razdoblje koje je trajalo oko tri stotine godina, odnosi se na doba
kasnog srednjeg vijeka tijekom 13. i 14.stoljeća; najsamostalniji stilski izričaj
zapadnoeuropske umjetnosti nakon antike. Javila se u prvoj polovici 12. stoljeća
u sjeverozapadnoj Francuskoj (Île-de-France) i u pojedinim je zemljama trajala
različito, a nestala je krajem 15. st.; premda su se i poslije javljale gotizirajuće
tendencije. »Arte gotica« je prvotno bio prijeziran naziv kojim je Giorgio Vasari
htio izraziti da je, s gledišta talijanske renesanse, taj stil barbarski. S obzirom na
razvojne faze dijeli se na ranu, visoku i kasnu gotiku; prvi su joj širitelji bili
cisterciti, dok su nositelji visoke i kasne gotike bili prosjački redovi (dominikanci,
franjevci) i građanstvo.*/

Arhihektura
Nasuprot romaničkih širokih ploha, zbijenosti i masivnosti, gotička arhitektura
teži visini, prozračnim formama i „nedokučivom interijeru” prepunom svjetla.
Arhitektonski elementi poput rebrastog križnog svoda, prelomljenih lukova i
snažnih kontrafora, naglašavaju visinu građevina. Kontrafori završavaju šiljastim
tornjićima (fijale), s kovrčastim kamenim ukrasima (rakovice, pužarice) na
rubovima. Na pročelju gotičkih katedrale nalaze se obično po dva visoka i
šiljasta zvonika, kojima je naglašena dominacija vertikale u cijelom sustavu, a
iznad sjecišta glavnoga broda s poprečnim uzdiže se tanki i vitki krovni
tornjić[1]. Važnu ulogu u gotičkom prostoru imaju ukrasne galerije ili visoku
prozori, koji ispunjavaju prostor crkve svjetlošću. Graditelji gotičkih katedrala
također koriste bogatstvo obojene svjetlosti putem vitraja, čime crkveni prostor
gubi težinu i postaje transcendentalan.

Rana gotika obuhvaća razdoblje 12. i početka 13. stoljeća a obilježena je

jasnoćom, čistoćom i disciplinom arhitektonskih okvira, koji se još oslanjaju na
romaničku tradiciju. U zreloj gotici dolazi do postupne dominacije skulpture u
odnosu prema arhitekturi. Kasnijemu razdoblju pripadaju katedrale u Reimsu,
Amiensu i Laonu. Gotika se preko Strasbourga širila u područje Rajne i dalje u
Njemačku (Köln, Freiburg im Breisgau, Ulm), Podunavlje (Regensburg, Beč) i
ostale europske zemlje; u Engleskoj se obogatila novim varijantama u
konstrukciji svodova (London, Wells, Lincoln). U Italiji su se više primjenjivali
njezini dekorativni negoli konstruktivni elementi (Firenca, Siena, Orvieto). Velik
je zamah doživjelo i svjetovno graditeljstvo koje je preuzelo oblike i motive
katedralnoga graditeljstva. Tako su nastali burgovi, gradske vijećnice, palače,
hospiciji, gradske kuće i dr.

Kasna gotika od 14. stoljeća nadalje, donosi gubitak ravnoteže u odnosu

konstrukcije i dekoracije. Obilježena je pretrpanošću ukrasima, pojavljuju se
ukrasi u obliku plamena koji se u Francuskoj naziva gothique flamboyant
(plamena gotika), a u Italiji gotico fiorito (cvjetna gotika) i sl. Venecija 15.
stoljeća primjer je talijanske cvjetne gotike, bazirane na romaničkoj arhitekturi
koja je »razbijena« mnoštvom ukrasa, detalja, kao i zvjezdastim i mrežastim
svodovima.
Skulptura
Najvažnija klasična gotička umjetnost prisutna je na skulpturama koje
ukrašavaju zidove katedrala poput Portala kraljeva (Katedrala u Chartresu).
Skulptura koja je u doba romanike i rane gotike bila potpuno u funkciji
arhitekture, tijekom gotike se polako oslobađa iz arhitektonskog okvira i dobiva
sve veći značaj. Crkvena skulptura najčešće prikazuje tri glavna motiva:
svakidašnji život (godišnja doba, mjeseci važni za poljoprivredu); moralni život
(borba kreposti i mana), i misaoni (slobodni život, preuzet iz antike). Skulpture
svetaca, kraljeva, alegorijskih i drugih likova na portalima katedrala daju
najbolji primjer umjetničkog razvoja koji je prethodio potpunom oslobađanju
skulpture u renesansi.
Kiparski motivi gotike su prvenstveno ograničeni na crkvenu skulpturu s
religijskim i moralizatorskim prizorima. No ovo doba donosi i pojavu prvih
individualnih portreta i autoportreta, najčešće crkvenih građevinara i kipara te
pokrovitelja umjetnosti. Ljudske figure se prikazuju sa sve većim realizmom, a
prigušen utjecaj klasične antičke umjetnosti vidljiv je u ekspresivnosti izraza,
naglašavanju emotivnog stanja i u pažljivom oblikovanju draperija prikazanih
likova.
Slikarstvo
Slikarstvo gotike obilježeno je isprva sporim razvojem, većinom se svodilo na
umjetnost vitraja koja je potisnula prijašnje iluminacije samostanskih rukopisa.
Oslanjajući se na romaničku tradiciju i pod utjecajem crkvene skulpture, u
vitrajima se razvio plošni, ornamentalan stil bez trodimenzionalnosti.