Istanbul (turski: İstanbul), na hrvatskom se još naziva ili nazivao Carigrad, Stambol ili Stambul,[1][2],

grad smješten na Bosporskom tjesnacu, nekadašnja je prijestolnica triju velikih carstava - rimskog
(330.-395.), bizantskog (395.-1453.) i otomanskog (1453.-1923.). Nakon osnivanja moderne
Republike Turske, Ankara je proglašena njezinim glavnim gradom. Ipak, Istanbul je najveći grad u
Turskoj, te je njeno kulturno i gospodarsko središte.

Najstarije ime za ovaj grad, ono koje su mu dodijelili grčki kolonisti iz Megare jest Bizantion (grčki:
Βυζάντιον, latinično: Byzantion, latinski naziv: Byzantium). Jedno kratko vrijeme u 3. stoljeću, grad je
nosio ime Augusta Antonina koje mu je dao car Septimije Sever u čast svoga sina.
Kad je Konstantin Veliki grad učinio istočnom prijestolnicom Carstva, grad se nazivao Drugi Rim
(latinski: Secunda Roma, grčki: Δευτέρα Ρώμη). Od 5. stoljeća koristi se i naziv Novi Rim

Umjesto naziva Novi Rim uskoro se češće počeo koristiti naziv Konstantinopol ili
Konstantinopolis (grčki: Κωνσταντινούπολις, latinično: Kōnstantinoupolis, latinski naziv:
Constantinopolis) što znači „Konstantinov grad”. Osim ovog naziva, u Bizantu se često grad
oslovljavao kao „Kraljica gradova” (Βασιλίς τῶν πόλεων), a u kolokvijalnom govoru obično se koristio
samo naziv „Grad”

Naziv İstanbul prvi se put spominje u 10. stoljeću u armenskim i arapskim pa onda turskim izvorima.
Ime dolazi od grčkog izraza "εἰς τὴν Πόλιν" ili "στην Πόλη" , što znači „u gradu

Bizantiona motivirao je Konstantina Velikog na utemeljenje Novog Rima (latinski: Nova Roma) tj.
Konstantinopola (grčki: Κωνσταντινούπολις, latinično: Kōnstantinoupolis, latinski: Constantinopolis).
Po legendi, proročanski san pokazao mu je položaj grada. Konstantinopol je postao i ostao
prijestolnica Istočnog Rimskog Carstvaili Bizantskog Carstva, sve do njegova pada 1453. godine.
Povoljan položaj grada između Europe i Azije bio je vrlo važan za razvoj trgovine i kulture. Zbog
važnog strateškog položaja, Carigrad je kontrolirao putove između Azije i Europe, kao i prolaz iz
Sredozemnog mora u Crno more.
Carigrad je, kao glavni grad Bizanta, bio najveći grad u Europi, te su ga Grci zvali i Poli („Grad”),
budući da je bio središte helenskog svijeta. 1204. godine grad su osvojili i opljačkali križari u
Četvrtom križarskom ratu, a ponovno su ga osvojili Nicejanci 1261. godine, pod vodstvom Mihajla
VIII. Paleologa.
Padom Rima i Zapadnog Rimskog Carstva, grad je postao jedini glavni grad onoga što danas
povjesničari zovu Bizant ili Bizantsko Carstvo (ovaj termin uveden je tek u 18. stoljeću). Ovo je
carstvo imalo grčku kulturu te je postalo središte pravoslavlja, nakon odjeljenja od rimske Crkve. U
ovom se carstvu nalazilo mnoštvo crkvi, uključujući Aju Sofiju, najveću svjetsku katedralu. Grad je
još uvijek sjedište carigradskog patrijarha, duhovnog vođe pravoslavne Crkve.

Nakon opsade duge 53 dana, 29. svibnja 1453. godine, sultan Mehmed II. Osvajač ušao je u
Carigrad kroz veliku rupu u Teodezijevim zidovima koju je napravio njegov top. Carigrad je 1453.
godine postao treća prijestolnica Osmanskog Carstva.
Veliki bazar i Palača Topkapı podignuti su nekoliko godina nakon turskog osvajanja. U gradu su
podignute džamije, kao džamija Fatih, zajedno s pripadajućim školama i kupalištima. U grad je
naseljeno novo stanovništvo koje se sastojalo od židova, kršćana i muslimana, koji su doseljeni iz
svih dijelova Carstva.
Za vladavine Sulejmana država doživljava veliki umjetnički i arhitektonski razvitak. Arhitekt Sinan u
gradu je napravio mnoge džamije i druge zgrade, a osmanska keramička umjetnost i kaligrafija
također doživljava procvat

Sufisti, koji su u to vrijeme bili vrlo rašireni po islamskom svijetu i koji su imali veliki broj slijedbenika,
te sudjelovali u osvajanju grada, doselili su se u grad. U osmansko vrijeme u gradu je bilo aktivno
preko 100 tekija. Veliki broj ovih tekija postoji i dan danas, neke u obliku džamija, a neke kao muzeji,
npr. Cerrahilik (Cerrahiyye, osmanski turski: ‫)ﻰﺣﺍﺮﺟ‬, tekija u Fatihu, džamije i turbe Sünbül Efendi i
Ramazan Effendi, također u Fatihu, Galata Mevlevihane u Beyoğluu, Yahya Effendi tekija u
Beşiktaşu, te Bektaši (Bektaşi) tekija u Kadıköyu, koja alevijskim muslimanima služi kao cemevi
(okupljalište).

Nakon osnivanja Republike Turske 1923. godine, glavni grad premješten je iz Carigrada u Ankaru.
Službeno ime grada promijenjeno je iz Konstantiniyye u Istanbul.

stanbul se nalazi na južnom Bosporu, na dva kontinenta - zapadni je dio u Europi, dok je istočni u
Aziji. Rukavac Zlatni rogdijeli europski dio na dva dijela. Između Mramornog mora i Zlatnog roga,
nalazi se poluotok s najstarijim dijelom Istanbula. Na jugoistoku u Mramornom moru nalaze se
Prinčevi otoci (Kızıl Adalar). Grad ima ukupnu površinu od 1.538,77 km². Šire područje grada, tj.
provincija Istanbul prostire se na 5.220 km².

Stanovništvo
- ukupno 13.854.740 [1] (2012.)

Površina 1.538,77 km²