Professional Documents
Culture Documents
Gijom Muso-Sutra
Gijom Muso-Sutra
on njena budućnost
Dokle se može ići iz ljubavi?
Daleko.
Vrlo daleko.
Njih dvoje ni po čemu nisu predodređeni da se sretnu. Čudesan
splet okolnosti, možda čak i sudbina, učiniće da požele da se
upoznaju... Ali stvari nisu tako jednostavne...
Metju živi u Bostonu, Ema živi u Njujorku. On je profesor filozofije
na Harvardu, otac četvorogodišnje Emili, usamljen i potišten nakon
što je u saobraćajnom udesu izgubio svoju voljenu ženu. Ema je
somelijer u čuvenom njujorkškom restoranu, koja je posle niza loših
veza u potrazi za pravom ljubavlju. Jednoga dana Metju kupuje
polovni računar na kome se nalazi ime bivše vlasnice Eme L.
Trenutak kada odlučuje da joj pošalje imejl u želji da joj vrati
fotografije koje igrom slučaja nisu izbrisane iz kompjutera, zauvijek
će promijeniti njihove sudbine...
Ovo je uzbudljiva romantična ljubavna priča sa elementima trilera i
policijskog romana. Ljubav, mržnja, iščekivanje, sumnja, strah,
izdaja, tajne, potraga za istinom, otkrića, relativnost vremena,
varljivost očiglednog, preispitivanje i konačno život koji ipak trijumfuje
nad smrću, djelovi su slagalice na kojima pisac gradi nevjerovatan
zaplet na granici između stvarnosti i fantastike.
Ljubav puzi kada ne može da hoda.
Viljem ŠEKSPIR
Naslov originala:
Demain
Guillaume Musso
Prvi dio
SUDBINSKI SUSRET
Prvi dan
1
Među utvarama
Žena je kao kesica čaja, nikad ne znaš koliko je jaka sve dok
ne uđe u vrelu vodu.
Elinor RUZVELT
B , 2010.
Sa svojom strukturom dvostruke spirale koja svijetli u noći, staklena
zgrada Instituta za mozak i memoriju ličila je na džinovski molekul
DNK.
Staklena vrata zdanja otvorila su se sa jakim daškom vazduha.
Ema je samouvjereno krenula ka prijemu.
– Poručnik Lavenštajn, bostonska policija – predstavila se, –
isukavši legitimaciju.
– Šta možemo da učinimo za vas, poručniče?
Ema je zatražila da razgovara sa Džojs Vilkinson.
– Najaviću vas profesoru – odgovorila je hostesa, podignuvši
slušalicu. – Samo trenutak molim.
Pomalo nervozna, Ema je raskopčala rajsferšlus na; svojoj jakni i
napravila nekoliko koraka u holu, čiji su opalni i mliječni zidovi
odavali utisak kao da se krećete po svemirskom brodu. Sa svake
strane zida, sjajni panoi su prikazivali scene iz skorije istorije
instituta, koji je u cjelini bio posvećen izučavanju najmisterioznijeg i
najfascinantnijeg organa koji postoji.
Ljudskog mozga...
Projekat ustanove za neuronauke bio je jasan: okupiti neke od
najvećih istraživača na planeti da bi se dalje istražile bolesti nervnog
sistema (Alchajmer, šizofrenija, Parkinsonova bolest...).
– Poručniče, pođite za mnom, molim vas.
Ema je u stopu pratila recepcionerku.
Nečujni lift, u obliku staklene kapsule, odvezao ih je na posljednji
sprat kule. Na kraju jednog staklenog hodnika nalazio se potpuno
providni prostor: radno mjesto Džojs Vilkinson.
Naučnica je podigla pogled sa laptopa kad je Ema kročila u njenu
kancelariju.
– Uđite, poručniče. Molim vas – rekla je, pokazujući joj rukom
mjesto ispred nje.
Kao što se to moglo naslutiti po fotografijama, Džojs Vilkinson je
bila indijanskog porijekla. Njena zagasita koža i kratka, kao gagat
crna kosa, činila je kontrast sa svijetlim i nasmijanim pogledom, koji
je svjetlucao iza finih naočara sa prozirnim okvirima.
Ema joj je pokazala legitimaciju, ne trepnuvši.
– Zahvaljujem što ćete mi posvetiti nekoliko minuta vašeg vremena,
profesore.
Džojs je klimnula glavom. Pod raskopčanim ljekarskim mantilom,
nosila je jednostavne platnene pantalone kaki boje i džemper s
krupnim petljama, koji joj je davao gotovo dječji, dječački izgled.
Njeno četvrtasto i mladoliko lice izazivalo je simpatije.
Prije nego što je sjela, Ema je bacila pogled oko sebe po prostoriji.
Zidovi su bili obloženi ravnim ekranima, na kojima se prostiralo
desetine planova presjeka ljudskih mozgova.
– Pomislio bi čovjek da su u pitanju slike Endi Vorhola – primijetila
je, ukazujući na žive boje markera koji označavaju cerebralnu
aktivnost, što je «žive» snimke učinilo gotovo veselim.
Džojs je objasnila:
– Radi se o medicinskoj studiji sprovedenoj u Južnoj Americi na
nekoliko hiljada
osoba iz jedne šire porodice, čiji članovi imaju nasljednu
predispoziciju da razviju Alchajmerovu bolest.
– I kakvi su zaključci?
– Pokazuje da se prvi znaci bolesti javljaju preko dvadeset godina
prije prvih simpotoma.
Ema je prišla veoma blizu jednom snimku. Pomislila je na svog oca,
u završnoj fazi bolesti, hospitalizovanog u jednoj ustanovi u Nju
Hempširu. Kao odjek na njena razmišljanja, Džojs joj je povjerila:
– Moj očuh je razvio jedan prijevremeni oblik ove bolesti. To mi je
upropastilo djetinjstvo, ali je i odredilo moj poziv.
«Policajka» je nastavila razgovor:
– Mozak... Sve se dešava unutra, zar ne? – rekla je pokazujući na
svoju lobanju. – Električni signali, veze među grupama neurona.. .
– Da – odgovorila je Džojs, smiješeći se. – Mozak rukovodi našim
odlukama i određuje naše ponašanje i naša mišljenja. Razvija svijest
koju imamo o našem okruženju i nama samima i ide dotle da čak
određuje način na koji ćemo se zaljubiti!
Imala je topao, pomalo promukao glas. Moćni šarm. Ljekarka je
klimnula glavom, vrteći se u svojoj fotelji.
– Vrlo uzbudljiva tema, ali niste zato došli da me vidite, zar ne,
poručniče?
– Naime, ovdje sam zato što bostonski policijski department vodi
istragu u kojoj se pojavljuje ime Kejt Šapiro.
Džojs je pokazala da je primjetno iznenađena.
– Kejt? Za šta je osumnjičena?
– Ni za šta ozbiljno – uvjerila ju je Ema. – Kejt nije glavna osoba
koju cilja naša istraga. Ne mogu da vam kažem ništa više za sada,
ali zahvaljujem vam na vašoj saradnji.
– Kako mogu da vam pomognem?
– Tako što ćete mi odgovoriti na nekoliko pitanja. Kada ste sreli Kejt
prvi put?
– Pa, bilo je to... 1993. – potvrdila je računajući na prste. – Bile smo
obje đaci na prvoj godini DžMP.
– DžMP?
– Džoint Medikal Program Univerziteta Berkli. Radi se o jednom od
najprobranijih medicinskih kurseva u zemlji, koji traje pet godina. Tri
godine mastera iz nauke na univerzitetu i dvije godine stažiranja na
različitim bolnicama u Kaliforniji.
– Na univerzitetu ste bili njena najbolja prijateljica, zar ne?
Džojs je zaškiljila u tišini, puštajući da sjećanja polako izrone iz
prošlosti.
– Da, sigurno. Dijelile smo istu sobu tokom tri godine na Berkliju,
prije nego što smo iznajmile mali stan u San Francisku na dvije
godine. Zatim smo se preselile u Baltimor da bismo tu otpočele
stažiranje.
– Kakva je Kejt bila u to vrijeme?
Doktorka je slegnula ramenima.
– Kao i danas, pretpostavljam: lijepa, ambiciozna, inteligentna,
obdarena čeličnom voljom... Zaista, vrlo obdarena. Nikada nisam
vidjela nekog ko može tako brzo i tako dugo da radi. Sjećam se da je
vrlo malo spavala i imala nevjerovatnu moć koncentracije. Bila je
nesumnjivo najbolji đak iz naše klase.
– Odakle je došla?
– Iz jedne male katoličke gimnazije iz Mejna, čije sam ime
zaboravila. Prije Kejt nikada niko iz te ustanove nije bio primljen na
DžMP. Sjećam se da je njen rezultat iz cjelokupnog testa iz škole bio
najviši otkad je ustanovljen taj ispit. I mogu da se opkladim da ga još
do dana današnjeg niko nije premašio.
– Kako ste se sprijateljile?
Džojs je raširila ruke.
– Mislim da nas je bolest naših roditelja zbližila. Kejt je izgubila
majku, koja je bolovala od multiple skleroze. Bile smo obje odlučne u
tome da život posvetimo borbi protiv neurodegenerativnih bolesti.
Ema se namrštila.
– Vi ste to i uradili, ali Kejt nije. Ona je postala kardiohirurg.
– Da, naglo je promijenila smjer 1999. usred naše druge godine u
Baltimoru.
– Hoćete da kažete da je prekinula stažiranje na drugoj godini
neurologije da bi se preusmjerila na hirurgiju?
– Tako je: kako je bila jako dobar student, Džon-Hopkins[24] je
pristao da joj odobri prebacivanje tokom trajanja godine da bi se
priključila stažiranju na hirurgiji.
– Koji je bio razlog ove promjene?
– Ni dan-danas ne bih mogla da vam kažem. Uostalom, počev od
tog datuma naši putevi su se razišli i naš odnos je postao labav.
Ema je bila uporna.
– Kad razmislite, zaista ne vidite ništa što je moglo da prouzrokuje
tu odluku?
– To se desilo prije deset godina. Imale smo samo dvadeset i četiri
godine u to vrijeme. A potom, u medicini nije rijetkost da studenti
mijenjaju usmjerenje u hodu.
– Ipak, ovdje se radilo o životnom zalaganju. Rekli ste da je Kejt
bila riješena da se posveti karijeri neurologa.
– Znam dobro – nadovezala se Džojs. – Nešto značajno se
očigledno desilo u njenom životu te godine, ali ja zaista ne bih
umjela da Vam kažem šta.
Ema je dograbila hemijsku olovku, koja je stajala na kancelarijskom
stolu i zapisala datum «1999.» na svoju podlakticu sa sljedećim
pitanjem: «koji događaj u Kejtinom životu?»
– Želite li papir, poručniče?
Ema je odbila i nastavila svoje «ispitivanje»:
– Da li je Kejt izlazila sa tipovima u to vrijeme?
– Imala je neku magnetsku ljepotu zbog koje su joj se mnogi
udvarali. Na najprozaičniji način: svi mladići su balavili pred njom i
maštali da je odvuku u krevet.
– Ne odgovarate mi na pitanje – insistirala je Ema. – Sa kime je
izlazila?
Uznemirena, Džojs je očevidno pokušavala da zaštiti intimu svoje
bivše prijateljice.
– To je njena lična stvar, zar ne?
Da bi uklonila njenu obzirnost, Ema je pojasnila svoje pitanje:
– Izlazila je sa Nikom Fičom, je l’ tako?
Džojs je ispustila neprimjetni uzdah olakšanja. Zadovoljna što nije
odala Kejtinu tajnu, rekla je u povjerenju:
– To je tačno, Nik je bio Kejtina velika ljubav.
– Otkada su se zabavljali? – upitala je Ema da bi iskoristila načetu
temu.
– Od devetnaeste godine. Bih smo druga godina na Berkliju kad je
Fič došao da održi predavanje na univerzitetu. Kejt ga je već ranije
bila srela. Ona je, dakle, otišla da razgovara sa njim nakon seminara
i počeli su da se viđaju. Njihova ljubavna priča je počela 1994. Fič je
već u to vrijeme bio legenda. Imao je vjerovatno dvadeset i pet ih
dvadeset i šest godina i zarađivao je mnogo novca od industrije
video igrica. U to doba se u svijetu slobodnih softvera naveliko
pričalo o Jednorogu.
– Ko je znao za njihovu vezu?
– Vrlo malo ljudi. Čak niko, po mom mišljenju, osim Nikove majke i
mene. Fič je uvijek bio vrlo diskretan po pitanju svog ličnog života.
Pravi paranoik. Nećete pronaći nijednu fotografiju niti jedan snimak
na kome se vide zajedno. Nik se za to starao.
– Otkud ta paranoja?
– Nemam predstavu. U svakom slučaju, to je bilo duboko usađeno
u njemu.
Ema je napravila kratku pauzu. Ta paranoja se loše uklapala sa
filmom koji je snimila istog jutra svojim mobilnim telefonom. Zašto su
se Kejt i Nik sreli u pabu u kome je bilo ko mogao da ih vidi?
– Koliko vremena je trajala njihova veza?
– Nekoliko godina, ali bila je to nejasna veza. «Prati me, ja ti
bježim; bježiš od mene, ja te pratim.» Shvatate?
– Vrlo dobro, nažalost – uzdahnula je Ema.
Džojs se nasmiješila i nastavila:
– Po onome što mi je povjerila, Kejt je mnogo patila zbog Nikove
nestalnosti. Prebacivala mu je što se dovoljno ne trudi. Jednog dana
bi se pokazao kao veoma zaljubljen, da bi već sutradan postao
nekako dalek. Raskidali su nekoliko puta, ali su na kraju uvijek
završavali zajedno. Ona je bila pravi akrobata i učinila bi bilo šta za
njega, uključujući i tu glupu operaciju estetske hirurgije.
Ema je osjetila trnce u stomaku. Bila je u pravu...
– Koje je godine to bilo?
Džojs je ponovo stala da računa na prste.
– Tokom ljeta 1998. na kraju naše prve godine stažiranja, nekoliko
mjeseci, dakle, prije nego što je Kejt promijenila specijalnost.
– Po vašem mišljenju, da li je uradila tu operaciju da bi se dopala
Fiču?
– Da, to mi se čini očiglednim. U to doba, Kejt nije shvatala zašto je
Nik gura od sebe. Nije imala više samopouzdanja. Ta operacija je
bila očajnički potez.
Ema je promijenila temu.
– Do kada su se Kejt i Nik viđali?
Džojs je odmahnula glavom.
– Ne znam pouzdano. Kao što sam vam rekla, izgubile smo jedna
drugu iz vida kada je Kejt promijenila put. Slale bismo povremeno
jedna drugoj poneki imejl, ali bilo je gotovo s povjeravanjem. Poslije
Baltimora ona se vratila u San Francisko da bi završila svoje
stažiranje, zatim je pratila obuku iz kardio hirurgije u Njujorku. Prije
pet godina zaključila je svoju specijalizaciju kao šef klinike za
transplantaciju srca u Bostonu i odmah uspjela da dobije mjesto na
MDžH.
Ema je spremno dočekala odgovor.
– Našle ste se znači obje u istom gradu u istom trenutku?
– Skoro. Ja sam došla na Brejn Institut prije tri i po godine.
– Pretpostavljam da ste pri dolasku ovdje ponovo potražili staru
prijateljicu...
Osjetivši blagu neprijatnost, Džojs je sačekala nekoliko sekundi
prije nego što je odgovorila.
– Da, kontaktirala sam je i otišle smo na piće ujedan kafić u Bek
Beju. To je bilo nekoliko mjeseci poslije njenog porođaja. Rekla mi je
da je veoma srećna, vrlo zadovoljna svojim porodičnim životom i vrlo
zaljubljena u svog muža, profesora filozofije na Harvardu.
– Jeste li joj povjerovali?
– Nisam imala nijedan razlog da to ne učinim.
– Jeste li ponovo pričale o Niku?
– Ne, nije bio trenutak. Upravo se bila vjenčala i dobila dijete.
Nisam htjela da je vraćam u prošlost.
– Da li ste se ponovo vidjele?
– Predložila sam joj, ali mi ona nikada nije odgovorila na imejlove ili
telefonske pozive. U jednom trenutku sam digla ruke.
Džojs je uzdahnula i tišina je zavladala prostorijom. Ema je
okrenula glavu prema prozoru. Škiljeći, razabrala je rijeku, crnu i
tamnu, koja teče ispod.
– Vrlo dobro. Hvala na saradnji – rekla je ustajući.
Ustala je i Džojs.
– Ispratiću Vas, poračniče.
Ema je krenula za naučnikom u hodnik, potom u lift.
– Zaista ne možete da mi kažete za šta se Kejt tereti? – bila je
uporna Džojs, pritisnuvši dugme da bi sišle u prizemlje.
– Prerano je, žao mi je. Zamolila bih vas takođe da nikome ne
pričate o našem razgovoru.
– Kako vi kažete. Iskreno se nadam da se nije desilo ništa ozbiljno,
ali ma šta da je Kejt uradila, ima jedna stvar koju biste morali da
imate u vidu: kad se nečega lati, ona to radi inteligentno i odlučno. I
ide do kraja. Ima samo jednu manu, jednu slabu tačku.
– Ljubav?
– Van svake sumnje. Kejt je i sama govorila da osjeća kako se
njena ruska duša budi onda kad je zaljubljena i da je tada spremna
na najveće ispade. Vjerujte mi, to nije šala.
Džojs joj je pružila vizitkartu kad su stigle u hol instituta.
– Ukoliko vam budu potrebne još neke informacije, slobodno me
pozovite, poručniče.
– Hvala. Samo još posljednje pitanje: da li bi Kejt bila sposobna da
uradi nešto da bi se osvetila Niku?
Džojs je raširila ruke u znak nemoći. Dvije žene su nastavile da
razgovaraju još dobrih pola sata pri mliječnoj svjetlosti Brejn Instituta.
Konačno je Ema izašla u noć. Bilo je kasno. Snijeg je prestao da
pada, ali je polarna hladnoća ledila kampus.
Nijednog taksija na vidiku. Koračala je sve do stanice Kendal/MIT i
ušla u metro do Bostona.
Odgurnuvši vrata hotelske sobe, ugledala je Romualda kako spava
ispred načičkanih ekrana, glave položene na svoje prekrštene ruke.
Ona je radoznalo pogledala informatičku instalaciju, razrogačivši
oči. Tinejdžer je preobratio sobu u impresivni glavni štab službe
bezbjednosti.
Nečujno je napustila sobu i vratila se u hotelski bar.
U to doba noći mjesto je brojalo samo nekoliko klijenata.
Naručila je novu kajpirošku i pijuckala, razmišljajući o onome što joj
je ispričala Džojs Vilkinson prije nego što su se rastale.
O prvom susretu Kejt i Nika.
19
Peruanska besmrtna partija