Ona je njegova prošlost...

on njena budućnost
Dokle se može ići iz ljubavi?
Daleko.
Vrlo daleko.
Njih dvoje ni po čemu nisu predodređeni da se sretnu. Čudesan
splet okolnosti, možda čak i sudbina, učiniće da požele da se
upoznaju... Ali stvari nisu tako jednostavne...
Metju živi u Bostonu, Ema živi u Njujorku. On je profesor filozofije
na Harvardu, otac četvorogodišnje Emili, usamljen i potišten nakon
što je u saobraćajnom udesu izgubio svoju voljenu ženu. Ema je
somelijer u čuvenom njujorkškom restoranu, koja je posle niza loših
veza u potrazi za pravom ljubavlju. Jednoga dana Metju kupuje
polovni računar na kome se nalazi ime bivše vlasnice Eme L.
Trenutak kada odlučuje da joj pošalje imejl u želji da joj vrati
fotografije koje igrom slučaja nisu izbrisane iz kompjutera, zauvijek
će promijeniti njihove sudbine...
Ovo je uzbudljiva romantična ljubavna priča sa elementima trilera i
policijskog romana. Ljubav, mržnja, iščekivanje, sumnja, strah,
izdaja, tajne, potraga za istinom, otkrića, relativnost vremena,
varljivost očiglednog, preispitivanje i konačno život koji ipak trijumfuje
nad smrću, djelovi su slagalice na kojima pisac gradi nevjerovatan
zaplet na granici između stvarnosti i fantastike.
 Ljubav puzi kada ne može da hoda.
Viljem ŠEKSPIR
 Naslov originala:
Demain
Guillaume Musso
 Prvi dio
SUDBINSKI SUSRET
Prvi dan
 1
Među utvarama

Nismo onaj koga vidimo u ogledalu. Onaj smo koji sija u

tuđem pogledu.
Tarun J.TEJPAL
U H
K
19. 2011.
Amfiteatar je bio prepun, ali bilo je tiho.
Kazaljke na bronzanom brojčaniku starog zidnog sata pokazivale
su 14.55h. Čas filozofije koji je držao Metju Šapiro bližio se kraju.
Sjedeći u prvom redu, Erika Stjuart od dvadeset i dvije godine
pomno je posmatrala svog profesora. Već čitav sat bezuspješno je
pokušavala da privuče njegovu pažnju, upijajući svaku njegovu riječ i
klimajući glavom na svako njegovo zapažanje. Uprkos ravnodušnosti
na koju su nailazili pokušaji mlade žene, profesor ju je iz dana u dan
sve više fascinirao.
Mladoliko lice, kratka kosa i brada od tri dana, neosporno su mu
davali šarm koji je izazivao prilično uzbuđenja među studentkinjama.
U izblijedilim farmerkama, iznošenim kožnim čizmama i rolkom,
Metju je više ličio na postdiplomca nego na pojedine svoje kolege
krutog i ozbiljnog držanja, na kakve se nailazilo na kampusu [1]. Ali
još više nego lijepom spoljašnjošću, opčinjavao je svojom rječitošću.
Metju Šapiro je bio jedan od najpopularnijih profesora na
univerzitetu. Za pet godina, koliko je predavao na Kembridžu,
njegova predavanja su iz godine u godinu privlačila sve više novih
studenata. Zahvaljujući dobrom glasu, više od osam stotina
studenata upisalo se bilo ovog tromjesečja na njegova predavanja,
tako da se njegov čas sada održavao u najvećem amfiteatru Sever
Hola.
 FILOZOFIJA JE BESKORISNA UKOLIKO NE MOŽE DA
ODAGNA PATNJU DUHA.
Ispisana krasnopisom na tabli, ova Epikurova rečenica činila je
okosnicu Metjuove nastave.
Njegovi časovi filozofije bili su pristupačni i nije ih otežavao
mistifikovanim konceptima. Sva njegova rasuđivanja hvatala su se
ukoštac sa stvarnim događajima. Šapiro bi svaku svoju intervenciju
započinjao polazeći od svakodnevice svojih učenika, konkretnih
problema s kojima se suočavaju: strah od padanja na ispitu, raskid
ljubavne veze, opterećenost onim kako nas drugi gledaju, smisao
studiranja... Čim bi odredili problematiku, profesor bi okupio Platona,
Seneku, Ničea i Šopenhauera. I zahvaljujući živosti njegovog
predstavljanja, izgledalo je kao da ove velike ličnosti privremeno
napuštaju univerzitetske priručnike da bi postale poznati i pristupačni
prijatelji, kadri da vam daju korisne i utješne savjete.
Zajedno s inteligencijom i humorom, Metju je u svoje časove
uključio i širok spektar popularne kulture. Filmovi, pjesme, stripovi:
sve je to služilo kao izgovor za filozofiranje. Čak su i televizijske
serije našle svoje mjesto u tom podučavanju. Dr Haus je tu bio da
slikovito prikaže eksperimentalno zaključivanje, preživjeli iz
Izgubljenih navodili su na razmišljanje o društvenim nagodbama, dok
su mačoistički publicisti iz Ljudi sa Menhetna otvarali vrata ka
izučavanju evolucije muško-ženskih odnosa.
Ako je ovakva pragmatična filozofija i bila doprinijela da on postane
«zvijezda» kampusa, takođe je izazvala i dosta ljubomore i
netrpeljivosti od strane kolega koje su njegovu nastavu smatrale
površnom. Srećom, uspjeh Metjuovih učenika na ispitima i
konkursima je, sve do sada, išao njemu u prilog.
Jedna grupa studenata je čak snimila njegova predavanja i stavila
ih na internet, na Jutjub. Inicijativa je privukla radoznalost jednog
novinara Boston Glouba koji je o tome napisao članak. Poslije
ponovljenog članka u Njujork Tajmsu, Šapira su zamolili da napiše
neku vrstu filozofskog «antipriručnika». Mada se knjiga dobro
prodavala, mladi profesor nije dopustio da ga novonastala slava
opije i uvijek je ostao na raspolaganju učenicima, vodeći računa o
njihovom uspjehu. Ali lijepa priča je doživjela tragični preokret.
Prethodne zime je Metju Šapiro izgubio suprugu u saobraćajnoj
nesreći. Bio je to iznenadni i surovi gubitak koji ga je potpuno
porazio. Nastavio je da drži predavanja, ali strastveni predavač, koji
je izazivao oduševljenje, izgubio je bio onaj entuzijazam koji ga je
činio tako posebnim.
Erika je zaškiljila kako bi bolje odmjerila svog profesora. Od tog
dramatičnog događaja nešto se slomilo u Metjuu. Njegove crte lica
su ogrubile, pogled je izgubio žar; ipak, žalost i bol davali su mu
neku mračnu i melanholičnu auru usljed čega je postao neodoljiv u
očima mlade žene.
Studentkinja je oborila pogled i prepustila se dubokom i ozbiljnom
glasu koji se prolamao amfiteatrom. Glasu koji je izgubio nešto od
svoje harizmatičnosti, ali koji je i dalje djelovao umirujuće. Sunčevi
zraci su se probijali kroz staklo, zagrijavajući veliku prostoriju i
blještavilom obasipajući centralnu galeriju. Erika se osjećala dobro,
uljuljkana tom bojom glasa koja joj je ulivala sigurnost.
Ali ovaj trenutak blaženstva nije potrajao. Ona je poskočila začuvši
zvono za kraj časa. Bez žurbe je spakovala svoje stvari, a potom je
sačekala da se sala isprazni i bojažljivo prišla Šapiru.
– Šta radite ovdje, Erika? – upitao je s čuđenjem Metju kad ju je
spazio. – Već ste ovjerili ovaj modul prošle godine. Ne morate više
da prisustvujete mom predavanju.
– Došla sam zbog rečenice Helen Roulend koju često citirate.
Metju je nabrao obrve kao znak da ne razumije.
– «Ludosti zbog kojih najviše žalimo jesu one koje nismo učinili kad
smo za njih imali priliku.»
Zatim je skupila hrabrosti da to objasni.
– Da ne bih poslije žalila, željela bih da napravim jednu ludost. Eto,
sljedeće subote mi je rođendan i željela bih... Željela bih da Vas
pozovem na večeru.
Metju je razrogačio oči i istog trena pokušao da urazumi svoju
učenicu:
– Vi ste inteligentna mlada žena, Erika, znači vrlo dobro znate da
postoji bar dvjesta pedeset razloga zbog kojih ću odbiti Vaš predlog.
– Ali željeli biste, zar ne?
– Ne insistirajte, molim Vas – prekinuo ju je on.
 Erika je osjetila kako crveni od stida. Promrmljala je još nekoliko
riječi izvinjenja prije nego što je napustila salu.
Metju je navukao svoj kaput uzdišući, zavezao šal i izašao u
kampus.
***
Sa svojim prostranim travnjacima, impozantnim zgradama od braon
cigle i latinskim izrekama na zabatima, Harvard je imao otmenost i
bezvremenost britanskih koledža.
Čim se našao napolju, Metju je zamotao jednu cigaretu, zapalio je a
potom žurno napustio Sever Hol. Sa torbom o ramenu prešao je
Jard, veliko travnato dvorište odakle je počinjao lavirint kilometarskih
vijugavih staza, koje vode u učionice, biblioteke, muzeje i
spavaonice.
Park se kupao u lijepoj jesenjoj svjetlosti. Već deset dana su
posebno blaga temperatura za to doba godine i izdašno sunce nudili
stanovnicima Nove Engleske miholjsko ljeto, utoliko prijatnije što je
kasnilo.
– Gospodine Šapiro! Hvatajte!
Metju se okrenuo u pravcu glasa koji gaje pozvao. Ragbi lopta mu
se približavala. On ju je uhvatio s takvom preciznošću i u skoku je
dobacio natrag kvorterbeku koji ju je tražio.
S otvorenim laptopovima na koljenima, studenti su bili zauzeli sve
klupe u Jardu. Na travnjaku se orio smijeh i vodili su se lagodni
razgovori. Ovdje su se, više nego na dragim mjestima, nacionalnosti
skladno miješale a kulturna isprepletenost se smatrala bogatstvom.
Bordo i sivo, dvije omiljene.boje čuvenog univerziteta, bile su,
uostalom, ponosno istaknute na bluzama, duksevima i sportskim
rancima: na Harvardu je duh pripadanja zajednici prevazilazio sve
razlike.
Metju je povukao dim iz cigarete prolazeći ispred Masačusets Hola,
monumentalne građevine džordžijanske arhitekture, u kojoj su se
istovremeno nalazile i kancelarije uprave i spavaonice studenata
prve godine. Stojeći na stepeništu, gospođica Mur, asistentkinja
rektora, bijesno ga je ošinula pogledom praćenim opomenom
(«Gospodine Šapiro, koliko puta treba da vam ponovim da je
zabranjeno pušiti na kampusu... ») i govorancijom o štetnosti
duvana.
Hladnog pogleda i ravnodušnog izraza lica, Metju ju je ignorisao.
Na kratko je došao u iskušenje da joj odgovori da mu je umiranje
stvarno najmanja briga, ali se predomislio i izašao iz kruga
univerziteta kroz ogromni portal koji je izlazio na Harvard Skver.
***
Vrveći kao u košnici, Skver je zapravo bio ogroman trg okružen
radnjama, knjižarama, malim restoranima i kafićima sa terasama,
odakle su učenici i profesori prekrajali svijet ili pratili svoja
predavanja. Metju je pretražio džep da bi izvadio kartu za metro.
Upravo je bio zakoračio na pješački prelaz da bi došao do stanice T-
red lajn, kojom se stizalo do centra Bostona za manje od četvrt sata
– kada se jedan stari Ševrolet Kamaro uz zaglušujuću buku, pojavio
na uglu Masačusets Avenije i Ulice Pibodi. Mladi profesor je
odskočio i ustuknuo da ga ne bi zgazio jarkocrveni kupe koji se uz
škripu guma zaustavio tik pored njega.
Prednje staklo se spustilo i ukazala se riđokosa Ejpril Ferguson,
njegova podstanarka od smrti njegove žene.
– Hello, tamnokosi ljepotane, da te povezem?
Tutnjava motora V8 prolamala se u toj ekološkoj enklavi, koja je
znala samo za vrline bicikla i hibridnog vozila[2].
– Više volim da se vratim javnim prevozom – odbio je on. – Voziš
kao u video igricama!
– Hajde, ne glumataj s tim tvojim strahovima. Odlično vozim i ti to
znaš!
– Nemoj da navaljuješ. Moja kći je već izgubila majku. Želio bih da
izbjegnem da moja kći postane siroče s četiri i po godine.
– O, u redu je! Ne preljeruj! Hajde, kukavice, požuri! Blokirala sam
saobraćaj!
Požurivši zbog zvuka sirena, Metju je uzdahnuo i pomirljivo uskočio
u Ševrolet.
Tek što je vezao pojas, kad je uprkos svim pravilima bezbjednosti
Kamaro napravio opasni poluokret da bi vrtoglavom brzinom pojurio
ka sjevera...
 – Boston je na drugoj strani! – pobunio se on, hvatajući se za vrata.
– Samo obilazim preko Belmonta. To je na deset minuta. I ne brini
se za Emili. Zamolila sam njenu bebisiterku da ostane sat vremena
duže.
– A da me nisi pitala? Upozoravam te, ja...
Mlada žena je žurno prebacila za dvije brzine a zatim naglo dala
gas, što je Metjua presjeklo usred riječi. Kad je ponovo smanjila na
normalnu brzinu, ona se okrenula ka njemu i pružila mu , blok za
crtanje.
– Zamisli, možda imam klijenta za Utamarovu sliku – rekla je.
Ejpril je držala umjetničku galeriju u Saut Endu: izložbeno mjesto
specijalizovano za erotsku umjetnost. Imala je istinski talenat za
pronalaženje nepoznatih djela i njihovu preprodaju, uzimajući lijepu
sumu za to.
Metju je skinuo poveze i naišao na neuglednu košulju u koju je bila
umotana japanska slika. Shunga, koja datira s kraja XVIII vijeka,
predstavljala je kurtizanu i jednog od njenih klijenata kako se
prepuštaju seksualnom činu, koliko senzualnom toliko i
akrobatskom. Previše slobodna scena bila je ublažena ljupkošću
poteza i bogatstvom motiva na tkanini. Gejšino lice odisalo je
očaravajućom finoćom i elegancijom. Nije ni čudo da je ova vrsta
gravire uticala kasnije na Klimta i Pikasa.
– Jesi li sigurna da želiš da se rastaviš od nje?
– Dobila sam ponudu koja se ne odbija – dobacila je, oponašajući
glas Marlona Branda iz Kuma.
– Od koga?
– Od jednog velikog azijskog kolekcionara koji je u prolazu kroz
Boston zbog posjete svojoj kćerki. Očigledno je spreman da posluje,
ali ostaje u gradu samo jedan dan. Takva prilika mi se možda uskoro
neće ukazati...
Ševrolet je napustio univerzitetsku četvrt. Krenula je bržim putem,
koji je išao duž Freš Ponda – najvećeg jezera u Kembridžu – na
nekoliko kilometara od Belmonta, jednog rezidencijalnog gradića na
zapadu Bostona. Ejpril je unijela adresu u GPS i stala da ga slijedi
sve do otmenog i poznatog kvarta: škola okružena drvećem graničila
se sa igralištem, parkom i sportskim terenima. Tu se nalazio čak i
sladoledžija, s pokretnim kolicima poput onih iz pedesetih godina.
Uprkos jasnoj zabrani, Kamaro je pretekao školski autobus i parkirao
se u jednoj tihoj ulici s mnoštvom kuća.
– Ideš li sa mnom? – upitala ga je uzimajući blok za crtanje.
Metju je odmahnuo glavom.
– Radije bih da te sačekam u kolima.
– Gledaću da požurim koliko mogu – obećala je popravljajući frizuru
u retrovizoru i stavljajući jedan uvijeni pramen preko desnog oka u
stilu Veronike Lejk.
Potom je iz tašne izvadila tubu ruža za usne, na brzinu popravila
šminku, prije nego što će konačno dovršiti svoj femmefatale izgled,
namještajući crvenu kožnu jaknu, koja je prianjala poput kože uz
njenu majicu s izrezom.
– Ne misliš li da pretjeruješ? – zadirkivao ju je on.
– «Nisam loša, samo sam tako nacrtana» – mazno je izgovorila,
oponašajući repliku i glas Džesike Rebit.
Zatim je ispružila svoje beskonačno duge noge, utegnute u
helanke, i izašla iz kola.
Metju je posmatrao kako se udaljava i zvoni na vrata najveće kuće
u ulici. Na ljestvici senzualnosti, Ejpril nije bila daleko od najvišeg
stepenika – savršenih mjera, u struku kao osa, s grudima kao iz
snova – ali ova inkarnacija muških fantazija voljela je isključivo žene
i otvoreno ispoljavala svoju homoseksualnost.
Bio je to, uostalom, jedan od razloga zbog koga je Metju prihvatio
da stanuje sa njom, znajući da među njima nikada neće biti ni
najmanje dvosmislenosti. A osim toga, Ejpril je bila zabavna,
inteligentna i vragolasta. Naravno, imala je loš karakter, sočan govor
i umjela je da pobjesni ko ris, ali je isto tako znala da kao niko uzvrati
osmijeh njegovoj kćerki, a za Metjua to nije imalo cijenu.
Ostavši sam, bacio je jedan pogled preko puta ulice. Jedna majka
je sa svoje dvoje djece ukrašavala dvorište prazničnim
dekoracijama. Shvatio je da je Božić za manje od nedjelju dana i to
saznanje ga je bacilo u nekakvo pomiješano osjećanje tuge i panike.
Sa užasom je uvidio kako se nazire prva godišnjica od Kejtine smrti:
taj kobni 24. decembar 2010. kada se njegov život survao u patnju i
nepodnošljivu tjeskobu.
 U prva tri mjeseca koja su uslijedila poslije nesreće, bol mu nije
davao ni odmora ni počinka, tišteći ga svakog trena: živa rana, ujed
vampira koji je isisao čitav njegov život. Da bi okončao to strašno
mučenje, više puta je pao u iskušenje da pribjegne radikalnom
rješenju: baci se kroz prozor, objesi o konopac, ispije jak koktel
lijekova, puca sebi u glavu... Ali svaki put ga je pomisao o nesreći
koju bi prouzrokovao Emili, zadržala da ne pređe na djelo. Naprosto
nije imao pravo da oduzme oca svojoj kćerki i da joj upropasti život.
Ozlojeđenost prvih nedjelja ustupila je potom mjesto jednom
dugačkom tunelu žalosti. Život je bio stao, skamenjen od umora,
zaleđen u dugotrajnoj strašnoj nevolji. U Metjuu se nije odvijala
borba, bio je jednostavno dotučen, smrvljen tugom, doživotno
zatočen. Gubitak je i dalje bio neprihvatljiv. Budućnost više nije
postojala.
Po savjetu Ejpril, on je ipak načinio napor i priključio se grupi za
podršku. Prisustvovao je jednoj seansi, pokušavajući da nađe riječi
za svoju patnju i podijeli je s ostalima, ali tu više nikada nije kročio.
Bježeći od lažne samilosti, gotovih formula ili životnih lekcija, on se
osamio, tumarajući u svom životu kao utvara, mjesecima sav
izgubljen, bez planova, uništen.
Međutim, od prije nekoliko nedjelja, mada nije mogao sa sigurnošću
da kaže da «ponovo oživljava», činilo mu se da njegov bol
postepeno jenjava. I dalje su mu buđenja teško padala, ali čim bi
došao na Harvard, ponašao bi se kao da je sve u redu, starajući se
da održi svoja predavanja, učestvujući na sastancima o orijentaciji sa
svojim kolegama, naravno s manje poleta nego ranije, ali ipak
hvatajući korak.
Ne može se reći da je to stoga što se polako oporavljao, bilo je to
prije zato što je malo po malo prihvatao svoje stanje, potpomažući se
upravo nekim konceptima iz svoje nastave. Između stoičkog
fatalizma i budističke nestalnosti, on je od sada prihvatao postojanje
takvo kakvo je: nešto vrlo privremeno i nestalno, proces u stalnoj
evoluciji. Ništa nije dato za stalno, naročito ne sreća. Krhka kao
staklo, ne treba da se smatra kao datost, ona koja zapravo može da
traje samo jedan tren.
 Preko beznačajnih stvari se, dakle, polako vraćao u život: šetnja po
sunčanom danu s Emili, fudbalska utakmica sa njegovim studentima,
posebno dobra šala koju je izvalila Ejpril. Okrepljujući znaci koji su
ga naveli da drži patnju na distanci i da sagradi branu kojom će
zagraditi svoju tugu.
Ali ova blagodet je bila krhka. Bolje vrebala, spremna da ga ščepa
za gušu. Bila je dovoljna sitnica da ga ona prepadne, neobuzdano
krene i probudi surova sjećanja: žena s kojom se mimoišao na ulici,
koja je imala isti parfem kao Kejt ili istu kabanicu, pjesma koju je čuo
na radiju i koja ga je podsjećala na srećne dane, fotografija na koju
je naišao u knjizi...
Ovi posljednji dani bili su bolni, nagovještavajući ponovni pad.
Približavanje godišnjice Kejtine smrti, dekoracije i grozničavost u
vezi sa pripremom božićnih praznika, sve to ga je podsjećalo na
njegovu ženu.
Već čitavu sedmicu, budio se svake noći skačući, sa lupanjem srca,
obliven znojem, pohođen istim sjećanjem: košmami film posljednjih
trenutaka života njegove supruge. Metju je već bio na licu mjesta kad
su Kejt prevezli do bolnice, gdje njene kolege – ona je bila ljekar –
nisu uspjele da je reanimiraju. Vidio je kako mu smrt surovo otima
ženu koju voli. Imali su prava samo na četiri godine savršene sreće.
Četiri godine dubokog razumijevanja, a jedva vremena da postave
putokaz za priču koju neće doživjeti. Takav susret se dešava samo
jednom, u to je bio siguran. I ta pomisao mu je bila nepodnošljiva.
Suznih očiju, Metju je shvatio da upravo stiska burmu koju i dalje
nosi. Sada je počeo da se znoji i srce mu je jako udaralo u grudima.
Spustio je staklo na Kamaru, potražio tabletu anksiolitika u džepu
svojih farmerki i stavio je pod jezik. Lijek se polako topio, donoseći
mu hemijsku pomoć koja je njegovu uzrujanost rastvorila za nekoliko
minuta. Sklopio je oči, izmasirao kapke i počeo duboko da diše. Da
bi se potpuno smirio, osjetio je potrebu da puši. Izašao je iz kola,
zaključao vrata i napravio nekoliko koraka na trotoaru prije nego što
je pripalio cigaretu i povukao dugačak dim.
Opori ukus nikotina obložio mu je grlo. Srce je ponovo počelo da
radi normalnim ritmom i on se već osjećao bolje. Zatvorenih očiju,
lica okrenutog ka jesenjem lahoru, on je uživao u svojoj cigareti. Bilo
je lijepo vrijeme. Sunce se provlačilo kroz grane. Vazduh je bio
nestvarno blag. Ostao je tako nepomičan nekoliko trenutaka prije
nego što će podići kapke. U dnu ulice, nekakva gomila se okupila
pred jednom kućom. On se radoznalo približio jednoj brvnari, tipičnoj
za Novu Englesku: prostranoj kući s drvenim trijemom, sa šiljatim
krovom i mnogobrojnim prozorima. Ispred kuće, na travnjaku, je bila
organizovana neka vrsta rasprodaje. «Garažna rasprodaja»,
karakteristična za ovu zemlju čiji se stanovnici sele po petnaest puta
tokom svog života.
Metju se pomiješao sa radoznalom gomilom koja je trgovala starom
robom na sto metara kvadratnih travnjaka. Prodaju je vodio jedan
čovjek njegovih godina, ćelav i sa malim četvrtastim naočarima, na
kome su se isticali namrgođeno lice i plah pogled. Obučen u crno od
glave do pete, izgledao je ozbiljno i kruto poput nekog kvekera. Kraj
njega je jedan šar-pej, boje pijeska, glodao gumenu kost.
U vrijeme završetka časova, blago vrijeme je izmamilo mnogo
svijeta u potrazi za dobrim stvarima. Stolovi su bili krcati neobičnim
predmetima: drvena vesla, torba za golf, bejzbol palica i rukavica,
stara gitara Gibson... Naslonjen na ogradu, jedan bicikl BMX,
nezaobilazni božićni poklon početkom osamdesetih godina, zatim,
nešto dalje, roleri i skejtbord. Nekoliko minuta je Metju pretraživao
među štandovima, pronalazeći mnoštvo igračaka koje su ga
podsjetile na djetinjstvo: jo-jo od svijetlog drveta, Rubikova kocka,
proždrljivi nilski konjići, Mastermajnd, frizbi, džinovski plišani
vanzemaljac E.T., figurica iz Ratova zvijezda... Cijene su bile niske;
prodavač je očigledno htio da se što prije otarasi najvećeg mogućeg
dijela predmeta.
Metju se upravo spremao da napusti pojas rasprodaje kad je opazio
jedan kompjuter. Bio je to model laptopa: Mekbukpro, ekran od
petnaest inča. Nije bila posljednja verzija tog modela, već ona
prethodna ili čak ona prije nje. Metju se približio i osmotrio mašinu iz
svakog ugla. Aluminijumsko kućište sprave dobilo je lični pečat
zahvaljujući jednoj naljepnici od vinila zalijepljenoj na poleđini
ekrana. Stiker je predstavljao jedan lik u stilu Tima Bartona:
stilizovanu i seksi Evu, koja je izgledala kao da među rukama drži
logo u obliku jabuke, te čuvene marke u informatici. U dnu ilustracije,
mogao se pročitati potpis «Ema L.», s tim što se nije moglo
pouzdano znati da li se radi o umjetniku koji je nacrtao figuru ili o
bivšoj vlasnici kompjutera.
Zašto da ne, pomislio je on gledajući etiketu. Njegov stari Pauerbuk
je crkao krajem ljeta. Imao je doduše jedan PC kod kuće, ali bio mu
je potreban jedan novi personalni laptop. A već tri mjeseca
neprestano odlaže taj izdatak za kasnije.
Predmet je bio procijenjen na 400 dolara. Smatrao je da je suma
razumna. Dobro mu je došlo: u ovom trenutku nije baš ležao na
parama. Na Harvardu je profesorska plata bila dobra, ali poslije
Kejtine smrti on je po svaku cijenu želio da zadrži njihovu kuću na
Bikon Hilu, čak iako, uistinu, nije više imao sredstva za to. Riješio je
bio da uzme podstanarku, ali čak i sa stanarinom koju mu je Ejpril
plaćala, naknade za iznajmljivanje gutale su tri četvrtine njegovog
dohotka i ostavljale su mu malo prostora za manevrisanje. Bio je čak
primoran da proda svoj motor iz kolekcije: Trijumf iz 1957., koji je
nekada bio njegov ponos.
Prišao je čovjeku odgovornom za prodaju i pokazao na Mek.
– Ovaj kompjuter radi, zar ne?
– Ne, služi samo za ukras... Naravno da radi, inače ga ne bih
prodavao po toj cijeni! To je stari laptop moje sestre, ali ja sam
formatirao hard disk i reinstalirao operativni sistem. Radi ko nov.
– U redu, uzimam ga – odlučio je Metju poslije nekoliko sekundi
oklijevanja.
Potražio je po novčaniku. Kod sebe je imao samo 310 dolara. Bilo
mu je neprijatno, pa je pokušao da pregovara, međutim čovjek je
odlučno odbio. Povrijeđen, Metju je slegao ramenima. Taman je htio
da krene kad je iza sebe začuo veseli Ejprilin glas.
– Dozvoli da ti ga poklonim! – rekla je dajući znak kao da želi da
zadrži prodavca.
– Ne dolazi u obzir!
– Da proslavimo što sam prodala sliku!
– Jesi li dobila željenu cijenu?
– Da, ali jedva. Tip je mislio da za tu cijenu ima pravo i na jednu od
poza iz Kamasutre!
 – «Sva nesreća ljudi proizilazi iz toga što ne umiju da se skrase u
jednoj sobi.»
– Vudi Alen?
– Ne, Blez Paskal.
Prodavač mu je pružio kompjuter koji je prije toga stavio u
originalnu ambalažu. Metju mu je zahvalio klimanjem glave dok je
Ejpril izmirivala dogovorenu sumu. Zatim su požurili do kola.
Metju je insistirao da on vozi. Dok su se približavali Bostonu,
zaglavljeni u zastoju, on nije ni slutio da će mu kupovina koju je
upravo obavio zauvijek izmijeniti život.
 2
Mis Lavenštajn

Psi me nikada nisu ujeli. Jedino ljudi jesu.

Merilin MONRO
B I
R C ,N
18.45
Smješten na vrhu Rokfeler Centra, bar Imperatora dominirao je
gradom, s pogledom koji se pruža na panoramu Menhetna. Njegova
dekoracija bila je rezultat znalačke mješavine tradicije i dizajna.
Tokom renoviranja zgrade potrudili su se da sačuvaju drvenariju, Art
deko stolove i kožne klupske fotelje. Ovakvo uređenje davalo je
mjestu «cosy[3]» ambijent starih engleskih klubova koji se spojio sa
modernijim prostorom u vidu dugačakog osvijetljenog bara od
mliječnog stakla koji se protezao duž prostorije.
Tanane siluete i laganog hoda, Ema Lavenštajn se provlačila od
stola do stola, služeći vina, pozivajući na degustaciju i podrobno
objašnjavajući porijeklo i istorijat nektara. Mladi somelijer je imao
dara da prenese svoje oduševljenje. Graciozno kretanje njenih ruku,
odmjereni pokreti, njen iskren osmijeh: sve u njenoj pojavi
odražavalo je strast i želju da to podijeli.
Grupa elegantnih konobara donijela je pretposljednje jelo.
– Namaz od svinjskih nogica gratiniranih parmezanom – najavila je
Ema uz žamor koji prati degustaciju dok su gosti otkrivah svoje jelo.
Svakome je poslužila po čašu crvenog vina, vodeći računa da
zakloni etiketu, zatim je tokom nekoliko minuta odgovarala na pitanja
gostiju, dajući smjernice ne bi li oni uspjeli da pogode o kom vinu se
radi.
– Riječ je o morgonu, Kot di Pi, vino Božole – otkrila je na kraju. –
Vino punog ukusa, gurmansko, napeto, nervozno i s daškom arome
jagode i marele, koje se divno uklapa s prostim šmekom svinjskih
nogica.
Ove sedmične enološke degustacije bile su zapravo njena zamisao
i zahvaljujući dobrom glasu imale su sve više uspjeha. Koncept je
bio jednostavan: Ema je predlagala degustaciju četiri vina uz četiri
jela koje bi osmislio šef gastronomskog restorana, Džonatan
Lamperer. U trajanju od jednog sata, svaki susret je bio organizovan
oko specifične teme, oko jedne vrste loze ili mjesta i bio izgovor za
uvod u enologiju kroz igru.
Ema je prešla iza pulta i dala znak poslužiteljima da donesu
posljednje jelo. Iskoristila je ovaj trenutak zveckanja da bi diskretno
bacila pogled na svoj mobilni telefon koji je upravo treperio. Pošto je
vidjela SMS, na trenutak ju je uhvatila panika.
U prolazu sam kroz Njujork ove sedmice. Da večeramo
zajedno večeras?
Nedostaješ mi.
Fransoa
Ema?
Glas njenog asistenta ju je prenuo iz posmatranja ekrana. Odmah
se pribrala i najavila skupu u sali:
– I kao završnica ove degustacije, predlažemo vam ananas sa
laticama magnolije, uz sladoled sa maršmelouom, karamelizovanim
na vatri. – Otvorila je dvije nove boce vina i poslužila svoj
auditorijum. Poslije igre zagonetki, zaključila je:
– Italijansko vino iz Pijemonta, muskat iz Astija. Gurmanska loza,
aromatična i eterična, blago pjenušava i slatka. Vino koje miriše na
ružu i sa finim mjehurićima koji elegantno podržavaju svježinu
ananasa.
Veče se završilo s pitanjima publike. Jedan dio pitanja ticao se
Emine profesionalne karijere, koja je na njih rado odgovarala, ne
dopuštajući da se nazre nemir koji ju je tištio.
Rodila se u skromnoj porodici u Zapadnoj Virdžinji. U ljeto kad je
navršila četrnaest godina, njen otac, vozač kamiona, odveo je
porodicu u obilazak kalifornijskih vinograda. Za tinejdžerku je to bilo
potpuno očaravajuće otkriće koje je pobudilo interesovanje i strast
prema vinu kao i prema upravo pronađenom pozivu.
 Upisala se u srednju ugostiteljsku školu u Čarlstonu koja je davala
solidno obrazovanje iz enologije. Čim je stavila diplomu u džep, bez
trunke žaljenja napustila je svoju beznadežnu zabit. I pravac Njujork!
Najprije je bila konobarica u jednom skromnom objektu, zatim
asistent šefa konobara u jednom popularnom restoranu u Vest
Vilidžu. Tada je radila i do šesnaest sati dnevno, poslužujući za
stolovima, preporučujući vina i vodeći računa o baru. Jednoga dana,
naletjela je na čudnog klijenta. Nekoga čije je lice odmah
prepoznala: njenog idola, Džonatana Lamperera. Onoga koga su
gastronomske kritike nazivale «Mocart gastronomije». Šef je držao
jedan prestižni restoran na Menhetnu: čuveni Imperator, za koji su
pojedinci smatrali «da je tu najbolja hrana na svijetu». Imperator je
zaista bio svetinja koja svake godine okuplja hiljade klijenata sa sve
četiri strane svijeta te je često bilo potrebno da se čeka i više od
godinu dana ne bi li se dobila rezervacija. Tog dana, Lamperer je bio
na ručku sa svojom ženom. Inkognito. U to doba, već je imao
restorane po čitavom svijetu. Bio je to nevjerovatno mlad tip da bi bio
na čelu jednog takvog carstva.
Ema je skupila hrabrost i usudila se da priđe «idolu». Džonatan ju
je s interesovanjem saslušao i ubrzo se ručak pretvorio u razgovor
za posao. Uspjeh nije bio zaludio glavu Lampereru. Bio je zahtjevan,
ali skroman, uvijek u potrazi za novim talentima. U trenutku kada je
izmirivao račun, on joj je pružio svoju vizitkartu s riječima:
– Počinjete sutra.
Sutradan je potpisala ugovor kao asistent glavnog somelijera u
Imperatoru. Tokom tri godine ona se prelijepo slagala sa
Džonatanom. Lamperer je imao bujnu kreativnost i potraga za
skladom između jela i vina dobila je svoje pravo mjesto u njegovoj
kuhinji. Profesionalno, ona je ostvarila svoj san. Prethodne godine,
poslije razvoda braka, francuski šef je napustio službu. Restoran je
nastavio s radom, i mada Džonatan Lamperer više nije bio u kuhinji,
njegov duh je nastavio da prožima mjesto, a jela koja je on bio
izmislio i dalje su se nalazila na jelovniku.
– Zahvaljujem vam se na prisustvu i nadam se da ste proveli
prijatno veče – izgovorila je ona za kraj druženja.
 Pozdravila je klijente, napravila kratak izvještaj sa svojim
asistentom, pokupila svoje stvari i krenula kući.
***
Ema je krenula liftom i za nekoliko sekundi obrela se u podnožju
Rokfeler Centra. Već odavno je bila pala noć. Para joj je izlazila iz
usta. Ledeni vjetar koji je brisao trijem nije obeshrabrio brojne
dangube koje su se tiskale uz ogradu da bi fotografisale džinovsku
božičnu jelku što se uzdizala iznad klizališta. Visoko oko trideset
metara, drvo se povijalo pod električnim girlandama i ukrasima.
Prizor bješe očaravajući, ali kod Eme je budio melanholiju. Uzalud
što je to otrcana fraza, ali težina samoće je zaista bila teža tokom
božićnih praznika. Ona se približila ivici trotoara, namjestila svoju
kapicu i zategla šal, pažljivo posmatrajući svjetla na krovu taksi
vozila, u nadi, ah ne vjerujući mnogo u to, da će ugledati neko
slobodno vozilo. Nažalost, bio je špic i svi Jelou kebs koji su prolazili
ispred nje, već su imali putnike. Pomirena sa sudbinom, probijala se
kroz gomilu i koračala užurbano sve do ugla Leksington avenije i 53.
ulice. Uletjela je u stanicu metroa i krenula linijom E, u pravcu
downtown-a. Kao što je pretpostavljala, vagon je bio pretrpan i
morala je da putuje stojeći, stisnuta među ostalim putnicima.
Uprkos potresima, ona je uspjela da iščupa telefon i ponovo je
pročitala SMS koji je već napamet znala.
U prolazu sam kroz Njujork ove sedmice. Da večeramo
zajedno večeras?
Nedostaješ mi.
Fransoa.
Nosi se, đubre pokvareno. Nisam na tvom raspolaganju! Psovala je
ne odvajajući oči od ekrana.
Fransoa je bio nasljednik jednog čuvenog vinograda iz Bordoa.
Srela ga je prije dvije godine tokom jednog putovanja u cilju
otkrivanja francuskih sorti. On joj nije krio da je oženjen i da je otac
dvoje djece, ali ona je ipak odgovorila na njegova udvaranja. Ema je
produžila svoje putovanje u Francuskoj i proveli su jednu sedmicu iz
snova, obilazeći vinske puteve u tom regionu: čuveni «put Medoka»
tragom vrhunskih vina i dvoraca, «put vinograda» sa svojim
romanskim crkvama i arheološkim nalazištima, vilama i opatijama
Međumorja, srednjovjekovnim selom Sent-Emilijon... Zatim su se
ponovo vidjeli u Njujorku, zahvaljujući Fransoinim profesinalnim
putovanjima. Čak su proveli jednu sedmicu na godišnjem odmoru na
Havajima. Dvogodišnja epizodična veza, strastvena i destruktivna.
Dvije godine čekanja u obmanjivanju. Svaki put kad bi se našli,
Fransoa je obećavao da upravo napušta ženu. Nije mu stvarno
vjerovala, ali, razumije se, tada joj se već bio uvukao pod kožu...
A onda, jednoga dana, kada je trebalo da krenu na vikend, Fransoa
joj je poslao poruku da bi joj rekao kako još uvijek voli svoju ženu i
da želi da okonča njihovu vezu. Više puta tokom svog života, Ema
se poigravala granicama svojih mogućnosti – bulimija, anoreksija,
samopovređivanje zasijecanjem kože – i najava ovog raskida
otvorila je bezdan u njoj.
Duboki osjećaj praznine ju je tada bio potpuno opustošio. Njene
naprsline su se produbile, njene lomljive zone zatrovale su bile
čitavo njeno biće. Najednom, život nije imao više ništa da joj ponudi i
izgledalo je da joj on samo donosi bol. Da bi ućutkala tu patnju,
jedino iješenje koje je pronašla bilo je da legne u kadu i presječe
sebi vene. Dva duboka zareza, napravljena skalpelom na obje ruke.
To nije bio poziv u pomoć i ovo nije bio film. Ova samoubilačka kriza
bila je surova, izazvana ljubavnim razočaranjem, ali zlo je sezalo
mnogo dalje u prošlost. Ema je željela da njen život prestane i
uspjela bi u tome da njen blesavi brat nije izabrao baš taj trenutak da
svrati kod nje u stan, prebacujući joj što nije platila ovomjesečnu
kiriju za starački dom u kome je smješten njihov otac.
Sjetivši se ponovo ove epizode, Ema je osjetila kako joj struje
hladni trnci niz kičmu. Kompozicija metroa je stigla do stanice u 42.
ulici, posljednje stanice autobusa. Tu se vagon ispraznio i ona je
konačno mogla da nađe slobodno mjesto. Upravo se smjestila, kad
je njen mobilni telefon ponovo počeo da vibrira. Fransoa je bio
uporan:
Preklinjem te, draga, odgovori mi. Pružimo sebi još jednu
šansu. Daj mi neki znak. Molim te.
Toliko mi nedostaješ.
Tvoj Fransoa
 Ema je zatvorila oči i usporila disanje. Njen bivši ljubavnik bio je
sebični i nestalni manipulator. Znao je da iskoristi svoju zavodljivost
da bi ispao heroj velikog srca i držao je u svojoj vlasti. Bio je
sposoban da je navede da ona izgubi svaku kontrolu nad sobom.
Umio je surovo da iskoristi sve njene slabosti i manjak njenog
samopouzdanja. Zaranjao je u provalije njenih pukotina, grebao
njene ožiljke. Naročito je bio umješan u uljepšavanju stvarnosti da bi
prikazao stvari u svoju korist, do te mjere da se može smatrati
mitomanom[4].
Da ne bi došla u iskušenje da odgovori, isključila je mobilni. Uložila
je previše napora da bi se otrgla njegovom uticaju. Odbijala je da
ponovo upadne u zamku samo zato što se osjećala usamljenom za
Božić.
Jer njen najgori neprijatelj nije bio Fransoa. Njen najgori neprijatelj
bila je ona sama. Nije mogla da se odluči da živi bez strasti. U
pozadini svoje uglađene i zabavne strane, poznavala je svoju
impulsivnost i emotivnu nestabilnost koji su je, kad je obuzmu,
naizmjenično uranjali u periode duboke depresije i nekontrolisane
euforije.
Čuvala se svog straha od ostavljanja, koji je mogao daje poljulja u
svakom trenutku i potopi u samodestruktivnost. Njen ljubavni život
bio je posut bolnim vezama. U ljubavi je previše davala osobama
koje je nisu zasluživale. Gadni tipovi poput Fransoe. Ali bilo je u njoj
nečega što nije razumjela, nešto čime nije umjela da vlada. Neka
mračna sila, zavisnost, koja je gura u naručje muškaraca koji nisu
slobodni. Iznova je bez razmišljanja tražila neku vrstu stapanja,
znajući vrlo dobro da joj ove veze u suštini neće donijeti ni sigurnost
ni stabilnost kojima je toliko težila. Ali istrajavala je u tome i s
gađenjem je postajala saučesnica u njihovim nevjerstvima,
rasturajući brakove, iako je to bilo suprotno njenim vrijednostima i
težnjama.
Srećom, psihoterapija na koju je išla već nekoliko mjeseci pomogla
joj je da se povuče i sačuva se od svojih emocija. Od sada je znala
da mora da misli kako sebe da zaštiti i drži se podalje od pojedinaca
koji joj donose nevolju.
 Stigla je na posljednju stanicu linije: stanicu Svjetski Tržni centar.
Ovaj kvart u južnom dijelu grada bio je potpuno opustošen
atentatima. Danas je još uvijek bio u radovima, ali ubrzo će se više
staklenih i čeličnih kula uzdizati na njujorškom nebu. Simbol
sposobnosti Menhetna da izađe još jači iz svih iskušenja, pomislila je
Ema penjući se uza stepenice da bi stigla do Ulice Grinvič.
Primjer za razmišljanje...
Koračala je žurnim korakom sve do raskrsnice ulice Harison i
krenula esplanadom jednog stambenog kompleksa koji se sastojao
od visokih zgrada od kestenjaste cigle, sagrađenim početkom
sedamdesetih godina, kada je Trajbeka[5] bio samo industrijska zona
s gomilom skladišta. Unijela je šifru da bi ušla i odgurnula s obje ruke
teška gvozdena vrata.
Tokom dugo vremena je Nort Plaža 50 imala stotine stanova sa
prihvatljivim stanarinama u svoje tri kule na četrdeset spratova.
Danas su cijene u kraju buknule i zgrada je bila pred renoviranjem. U
međuvremenu, hol je izgledao tužno i oronulo: zidovi s kojih opada
malter, potmulo osvjetljenje, sumnjiva čistoća. Ema je uzela poštu iz
sandučeta i krenula jednim od liftova da bi stigla do pretposljednjeg
sprata na kome se nalazio njen stan.
– Klovis!
Jedva da je kročila preko praga, njen pas je već skakutao pred
njom, sav radostan.
– Pusti me bar da zatvorim vrata! – žalila se ona, milujući obilnu
kožu šar-peja koja se talasala u suvim i tvrdim naborima.
Spustila je svoju tašnu i igrala se nekoliko minuta sa psom. Voljela
je njegovu nabijenu i robusnu siluetu, njegovu debelu njušku,
njegove iskrene oči, upale u trouglastu glavu i njegov simpatični
izgled prznice.
– Ti ćeš mi barem biti zauvijek odan!
I kao da bi mu zahvalila, pružila mu je veliku činiju s kroketima.
Stan je bio mali – jedva 40 kvadrata – ali imao je šarma: svijetao
parket od sirovog drveta, zidovi od slične cigle, široki prozor.
Otvorena kuhinja bila je usredsređena oko šanka od crnog
pješčanika sa tri barske stolice od sjajnog metala. Što se «salona»
tiče, on je bio preplavljen knjigama koje su bile poredane po
policama. Američka i evropska fikcija, eseji o bioskopu, djela o vinu i
gastronomiji. Zgrada je imala brojne mane: stare vodovodne cijevi,
štete od vode koja je procurila, praonicu u kojoj je prava navala
miševa, liftove koji su uvijek u kvaru, neispravnu klimatizaciju, zidove
tako tanke da podrhtavaju za vrijeme oluje i kroz koje se može čuti
svaka intimnost susjeda. Ali pogled je bio očaravajući i širok, pružao
se preko rijeke, nudeći pogled na Donji Menhetn od koga zastaje
dah. U neprekidnom nizu su se redale osvijetljene zgrade, šetališta
Hadsona i čamci koji klize rijekom.
Ema je skinula kaput i šal, okačila svoj kostim na vješalicu, navukla
stare farmerke i preširoku majicu Jenkija prije nego što je ušla u
kupatilo da skine šminku.
U ogledalu se ukazao odraz lica mlade žene od trideset i tri godine,
kestenjaste blago talasaste kose, svijetlozelenih očiju, šiljatog nosa,
na kome se naziralo nekoliko pjegica. U njenim (vrlo) dobrim
danima, mogla se prepoznati izvjesna sličnost sa Kejt Bekinsejl ili
Evanđelinom Lili, ali danas nije bio njen dobar dan. U krajnjem
naporu da ne dopusti da je preplavi tuga, ona je uputila ogledalu
podrugljivu grimasu. Skinula je kontaktna sočiva koja su joj bockala
oči, stavila naočare za kratkovidost i otišla do kuhinje da sebi napravi
čaj.
Brrr, ovdje je baš ledeno, drhtala je umotavajući se u toplo ćebe i
pojačavajući grijanje na radijatora. Kako je voda sporo ključala, ona
se smjestila na jednu od barskih stolica i otvorila svoj laptop koji je
stajao na šanku.
Umirala je od gladi. Konektovala se na sajt jednog japaskog
restorana koji je vršio isporuke na kućnu adresu i naručila je miso
supu kao i asortiman sušija, makija i sašimija.
Dobila je potvrdu mejlom, provjerila svoju porudžbinu i čas
isporuke, zatim je iskoristila priliku da pregleda ostale poruke, bojeći
se pošte svog bivšeg ljubavnika.
Na svu sreću, nije bilo poruka od Franosoe.
Ali bilo je druge pošte, enigmatične, koju je napisao izvjesni Metju
Šapiro.
Čovjek za koga nikada ranije nije čula.
I koji će joj preokrenuti život...
 3
Poruka

Kada je patnja ono što najbolje poznajemo, pravo je

iskušenje odreći je se.
Mikela MARZANO
B
K B H
20
Mama se neće vratiti, a, tata? – upitala je Emili zakopčavajući svoju
pidžamu.
– Ne, neće se nikada vratiti – potvrdio je Metju uzimajući kćer u
naručje.
– To nije pravedno – požalila se djevojčica drhtavim glasom.
– Ne, nije pravedno. Život je ponekad takav – odgovorio je, naglo je
podignuvši na krevet.
Mala prostorija u potkrovlju bila je topla i prijatna, i u njoj nije bilo
nježnih ili pastelnih tonova, kakvi su se pretežno mogli vidjeti u
dječjim sobama. Kad su Metju i Kejt renovirali kuću, trudili su se da
svakoj prostoriji daju originalni pečat. Radi ove sobe uklonili su
pregradni zid, očistili i izglačali stari parket da bi mu dali nekadašnji
sjaj i kupili starinski namještaj: krevet od sirovog drveta, bijelu stilsku
komodu, fotelju presvučenu konopljom, drvenog konjića koji se klati i
sanduk za igračke od kože i mesinga.
Metju je pomilovao Emili po obrazu i uputio joj pogled za koji se
nadao da će je umiriti.
– Želiš li da ti pročitam jednu priču, dušo?
Spuštenog pogleda, ona je tužno odmahnula glavom.
– Neka, neću.
Namrštio se. Od prije nekoliko nedjelja, osjećao je da mu je kći
veoma uznemirena, kao da je na nju prenio sopstveni stres i zbog
tog zapažanja je imao osjećaj krivice. Pred njom se, pak, on zdušno
trudio da prikrije svoj bol i tjeskobu, ali to mu nije polazilo za rukom:
djeca su imala šesto čulo da otkriju ovakve stvari. Uzalud se Metju
trudio da sebe urazumi, nemir ga je bio u potpunosti savladao:
osjećao je iracionalni strah da ne izgubi kćer pošto je izgubio ženu.
Odsad je bio ubijeđen da opasnost vreba odasvud i taj strah ga je
tjerao da previše štiti Emili, uz rizik da je uguši i izazove gubitak
samoupouzdanja kod nje.
Istina je to da je on kao otac bio sluđen. U prvim nedjeljama je bio
poljuljan tobožnjom ravnodušnošću koju je pokazivala Emili. U to
vrijeme, dijete je izgledalo nepropustljivo za bol, kao da nije
uspijevala da shvati da joj je majka mrtva. U bolnici je psiholog koji
prati djevojčicu, ipak, objasnio Metjuu da to ponašanje nije
nenormalno. Da bi se zaštitila, neka djeca se namjerno drže na
distanci od traumatičnog događaja, nesvjesno čekajući da se osjete
snažnijim da bi se s njim suočila.
Pitanja o smrti došla su kasnije. Tokom nekoliko mjeseci Metju se
odupirao, potpomažući se savjetima psihologa, albumima za crtanje i
metaforama. Ali Emilina pitanja od skoro su bivala sve konkretnija,
dovodeći njenog oca u nepriliku i satjerujući ga u tjesnac. Kakvu je
predstavu o smrti imalo dijete od četiri i po godine? Nije znao koji
rječnik da upotrijebi, nije bio siguran koje riječi ona u tom uzrastu
može da razumije. Psiholog mu je savjetovao da se ne brine,
objašnjavajući mu da će Emili, kako bude odrastala, sticati svijest o
konačnom nestanku njene majke. Po njegovom mišljenju, ta pitanja
su bila zdrava. Omogućavala su joj da izađe iz tišine, izbjegne
zabranjene teme i da se u dogledno vrijeme oslobodi straha.
Ali Emili je očigledno bila daleko od toga da je dostigla tu
oslobađajuću fazu. Naprotiv, svako veče, u vrijeme spavanja,
počinjala je po stoti put sa istim strepnjama i istim pitanjima sa
bolnim odgovorima.
– Hajde, u krevet!
Zamišljena, djevojčica je skliznula pod pokrivač.
– Baka kaže da je mama na nebu... – počela je ona.
– Mama nije na nebu, baka priča gluposti – presjekao ju je Metju,
proklinjući svoju majku.
 Kejt nije imala porodicu. On se vrlo rano odvojio od svojih roditelja,
dva sebičnjaka koji su provodili mirne penzionerske dane u Majamiju
i koji nisu ni pojmili koliko je velika njegova patnja. Nikada nisu zaista
voljeli Kejt, zamjerajući joj da joj je važnija karijera od porodice.
Vrhunac za roditelje koji su oduvijek mislili samo na sebe! Prvog
mjeseca koji je uslijedio nakon Kejtine smrti, oni su zaista bili došli u
Boston da mu pruže podršku i da se staraju o Emili, ali ta brižnost
nije potrajala. Sada su se zadovoljavali time da mu jednom
sedmično telefoniraju kako bi vidjeli šta ima novo i da bi ispričali
ovakve budalaštine njihovoj unuci.
To ga je izluđivalo! Nije bila stvar u prihvatanju religijskog licemjerja.
Ne vjeruje u Boga, niti je ikada vjerovao, a smrt njegove žene
svakako neće promijeniti stvari! Za njega je biti «filozof»
podrazumijevalo oblik ateizma i takvo viđenje je dijelio sa Kejt. Smrt
je označavala kraj svega. Nije bilo ničeg drugog, nije postojalo
poslije, samo praznina, totalno i apsolutno ništavilo. Bilo mu je
nepojmljivo, makar i radi toga da umiri kćer, da je uljuljkuje iluzijom u
koju ne vjeruje.
– Ako nije na nebu, gdje je onda? – bilo je uporno dijete.
– Njeno tijelo je na groblju, to dobro znaš. Ali njena ljubav, ona nije
mrtva – dopustio je. – Ona je uvijek u našim srcima i našem
sjećanju. Možemo da nastavimo da održavamo sjećanje na nju,
pričajući o njoj, prisjećajući se lijepih trenutaka koje smo skupa
proveli, gledajući fotografije i okupljajući se na njenom grobu.
Emili je klimnula glavom, daleko od toga da je ubijeđena.
– I ti ćeš umrijeti, zar ne?
– Kao svi – priznade on – ali...
– Ali ako ti umreš, ko će se brinuti o meni? – uspaničila se ona.
Snažno ju je zagrlio.
– Neću umrijeti sutra, dušo! Neću umrijeti do stote godine.
Obećavam ti!
«Obećavam ti», ponovio je, znajući da je to pusto obećanje.
Maženje se produžilo još nekoliko minuta. Zatim je Metju ušuškao
Emili i ugasio svjetla, osim noćne lampe okačene iznad kreveta. Prije
nego što je odškrinuo vrata, još jednom je zagrlio svoju kćer
obećavši joj da će Ejpril svratiti da joj poželi laku noć.
 ***
Metju je sišao niz stepenice koje su vodile do salona. Prizemlje
kuće oblivala je prigušena svjetlost. Živio je već tri godine u toj kući
od crvene cigle na uglu Ulice Maunt Vemon i Ulice Vilou. Jedna
lijepa iownhouse sa masivnim bijelim vratima i žaluzinama od
tamnog drveta, koja je gledala na Luizburg skver.
On se nagnuo kroz prozor i stao da posmatra električne girlande
koje su treperile, okačene na gvozdenoj ogradi parka. Čitavog života
Kejt je sanjala da stanuje u istorijskom jezgru Bostona. Bila je to
mala očuvana enklava, sa viktorijanskim kućama, popločanim
trotoarima i cvijetnim uličicama s obiljem drveća i starinskim
fenjerima na plin. Magično mjesto koje je odavalo utisak da je
vrijeme stalo, zaledivši kuće u otmenom i starinskom šarmu. Bio je to
životni okvir koji nije bio u domašaju stipednije jednog ljekara
stažiste u univerzitetskoj bolnici i jednog fakultetskog profesora, koji
tek što je isplatio dug svoje studentske pozajmice! Ali bilo je
potrebno mnogo više da bi se Kejt obeshrabrila. Mjesecima je
obilazila radnje u kvartu, lijepeći svuda oglase. Jedna stara dama,
koja se spremala da se preseli u starački dom, bila je nabasala na
njen oglas. Ova bogata Bostonka gnušala se agenata za nekretnine i
više je voljela da proda «nekome određenom» kuću u kojoj je
provela čitav svoj život. Mora biti da joj se Kejt svidjela, jer je nekim
čudom pristala da spusti cijenu, postavljajući svoju ponudu kao neku
vrstu ultimatuma. Imali su dvadeset i četiri sata da se odluče. Čak i
sa značajnim umanjenjem, suma je i dalje bila pozamašna. Bilo je to
životno ulaganje, ali nošeni ljubavlju i vjerom u budućnost, Metju i
Kejt su napravili taj korak, zadužujući se na trideset godina i
provodeći svaki svoj vikend do grla u kreču i bojama. Oni, koji nikad
u životu nisu majstorisali, postali su «stručnjaci» za
vodoinstalaterske radove, za popravku parketa i ugradnju električnih
kablova sa štekerima.
Kejt i on su bili razvili gotovo tjelesni odnos sa starom kućom.
Njihov dom je bio njihovo intimno sklonište, tu gdje su namjeravali da
podižu svoju djecu, tu gdje su planirali da ostare. Sklonište od
oluje[6], kako je pjevao Bob Dilan.
 Ali, sada kada je Kejt mrtva, kakav je smisao svega toga? Mjesto je
bilo teško od još uvijek živih uspomena. Namještaj, dekoracija i čak
određeni mirisi koji su nastavili da lebde u vazduhu (mirisne svijeće,
potpuri, indijski štapići) vezivali su se za Kejtinu ličnost. Zbog svega
toga Metju je neprestano imao utisak da njegova žena pohodi kuću.
Uprkos svemu, nije imao ni volje ni hrabrosti da se preseli. U tom
periodu nestabilnosti, townhouse je sačinjavao jedno od njegovih
posljednjih pribježišta.
Ali samo jedan dio kuće je bio zaleđen u uspomeni. Posljednji sprat
je bio razgaljen prisustvom Ejpril koja je iznajmila jednu lijepu sobu,
kupatilo, veliki garderober i kancelariju. Na spratu niže, nalazila se
Metjuova vlastita soba, soba za Emili i ona za dijete, koje su bili
planirali da imaju uskoro on i Kejt... Što se tiče prizemlja, bilo je
uređeno kao potkrovlje, sa velikim salonom i otvorenom kuhinjom.
Metju se prenuo iz svoje obamrlosti i trepnuo nekoliko puta ne bi li
odagnao svoje bolne misli. Prešao je u kuhinju, mjesto na kome su
nekada toliko voljeli da doručkuju, a uveče da se sastanu i jedno
drugome prepričavaju kako su proveli dan, sjedeći rame uz rame za
stolom iza šanka. Iz frižidera je izvadio pakovanje svijetlog piva.
Otvorio je jednu flašu i uzeo novu tabletu anksiolitika koju je
progutao s gutljajem alkohola. Koktel piva Korona i lijekova. Nije
znao za bolji lijek da sebe otupi i brzo utone u san.
– Hej, lijepi dečko, vodi računa o toj vrsti mješavine, može biti
opasno! – opomenula ga je Ejpril, silazeći niz stepenice.
Bila se presvukla da bi izašla i, kao po običaju, izgledala je
raskošno.
Na vrtoglavo visokim potpeticama, nosila je sa zaprepašćujućom
prirodnošću ekscentrični, ali šik komplet, koji naginje fetišizmu: gornji
dio providan, obrubljen bordo trakom, šorts od lakovane kože,
neprozirne čarape i tamni džemper sa nitnama na rukavima. Vezala
je bila kosu u puuđu i stavila sedefasti puder, koji je isticao njen
karmin boje krvi.
– Nećeš sa mnom? Idem u Gan Šat, novi pab blizu keja. Njihova
praseća glava pržena u ulju je da se ubiješ. A tek mohito, neću ni da
ti spominjem. U ovom trenutku tamo izlaze najljepše djevojke u
gradu.
 – A Emili, da je ostavim samu u sobi?
Elpril je smjesta osporila primjedbu.
– Možemo da pitamo djevojku iz susjedstva. Nju nikada ne moraš
mnogo da moliš da izigrava bebisiterku.
Metju je odmahnuo glavom.
– Ne želim da se moje dijete od četiri i po godine probudi kroz sat
vremena zbog nekog košmara i otkrije da ju je otac ostavio da bi
išao da ispija mohito u nekom baru za lezbače.
Prilično ljuta, Ejpril je namjestila svoju široku manžetna-narukvicu s
utisnutim purpurnim arabeskama.
– Prije svega, Gan Šat nije bar za lezbejke – iznervirala se ona. – A
pritom sam ozbiljna. Mete, prijaće ti da izađeš, vidiš svijet, da
ponovo pokušaš da se svidiš ženama, vodiš ljubav...
– Ali kako misliš da se ponovo zaljubim? Moja žena...
– Ne govorim ti o osjećanjima – prekinula ga je. – Govorim o
kresanju! O tijelu na tijelu, radosti i zadovoljstvu čula. Mogu da ti
predstavim drugarice. Otvorene djevojke koje traže samo malo
zabave.
Pogledao ju je kao stranca.
– Vrlo dobro, neću da te tjeram – rekla je zakopčavajući džemper. –
Ali zar se nikada nisi zapitao šta bi Kejt mislila?
– Ne razumijem.
– Da može da te vidi odozgo, šta bi ona mislila o tvom ponašanju?
– Nema odozgo! Nemoj sad i ti da počinješ!
Odbacila je argument.
– Nije važno. Ja ću ti reći šta bi ona mislila: voljela bi da te vidi kako
napreduješ, voljela bi da se sabereš, da sebi bar daš šansu da
ponovo zavoliš život.
Osjetio je kako počinje da kipti od bijesa.
– Kako možeš da govoriš u njeno ime? Nisi je ni poznavala! Nikad
je nisi ni srela!
– Tačno – složila se Ejpril – ali mislim da ti na izvjestan način uživaš
u bolu i da ga održavaš, jer tvoj bol je posljednja spona koja te
vezuje za Kejt i...
– Prekini s tvojom psihologijom iz ženskih magazina! – planuo je.
 Povrijeđena, ona se nije čak ni potrudila da mu odgovori i izašla je
zalupivši vrata za sobom.
***
Pošto je ostao sam, Metju je pronašao utočište na svom kauču.
Popio je naiskap jednu flašu piva, zatim se opružio i izmasirao
kapke.
Ludilo...
Nije imao ni najmanju želju da ponovo vodi ljubav, ni najmanju želju
da miluje drugo tijelo ili ljubi drugo lice. Imao je želju da bude sam.
Nije tražio nikoga da ga razumije, nikoga da ga utješi. Želio je samo
da umiri svoj bol, imajući za jedine pomoćnike vjernu kutiju lijekova i
njegovu dragu Koronu.
Čim je sklopio oči, slike su se nizale u njegovoj glavi kao film koji je
već stotinama puta gledao. Noć između 24. i 25. decembra 2010. Te
večeri, Kejt je bila dežurna sve do 21 čas u Dječjoj bolnici u
Džamajka Plejnu, zgradi u okviru MGH-a[7], specijalizovanoj u
pedijatriji. Kejt ga je pozvala na kraju svog dežurstva.
– Auto mi je još u kvaru na parkingu bolnice, dragi. Kao i uvijek, bio
si u pravu: stvarno treba da se otarasim te krntije.
– Rekao sam ti hiljadu puta...
– Ali toliko sam vezana za tu staru Mazdu kupe! Znaš da je to prvi
auto koji sam mogla da priuštim kad sam bila studentkinja!
– Bilo je to devedesetih godina, srce moje, i u ono vrijeme već je
bio «polovanjak»...
– Pokušaću da uhvatim metro.
– Šališ se? U kraju je u ove sate previše opasno. Dolazim motorom
po tebe.
– Ne, stvarno je previše hladno. Pada nekakva susnježica, nije
pametno, Mete!
Kako je on bio uporan, ona je na kraju popustila.
– U redu, ali vodi računa onda!
Njene posljednje riječi prije nego što je spustila slušalicu.
Metju je sjeo na svoj Trijumf. Dok je on napuštao Bikon Hil, Kejt je
vjerovatno uspjela da upali motor svoje male Mazde. Jer ju je u
21.07 h jedan kamion, koji isporučuje brašno u pekare u centru
grada, direktno udario dok je izlazila sa bolničkog parkinga.
Odbačen ka zidu bolničkog kruga, auto se dva puta okrenuo prije
nego što se obrnuo na krov.
Nažalost, i kamion se bio prevrnuo na trotoaru, pregazivši svom
težinom vozilo.
Kad je Metju stigao do bolnice, vatrogasci su bili angažovani u
pokušaju da izvuku Kejtino tijelo, koje je bilo zarobljeno u zamci
zgužvane limarije. Spasilačkoj ekipi je trebalo više od jednog sata da
je evakuišu na MGH gdje je u toku noći podlegla povredama.
Vozač kamiona se izvukao nepovrijeđen. Toksikološke analize, koje
su izvršene na njemu poslije nesreće, bile su pozitivne na kanabis,
ali tokom njegovog saslušanja od strane policije, on je tvrdio da je
Kejt telefonirala u trenutku sudara i da nije poštovala njegovo
prvenstvo prolaza.
Verzija koja je potkrijepljena kamerom za nadzor postavljenom na
ulasku u parking.
***
Met je otvorio oči i pridigao se. Nije smio da se prepusti. Morao je
da se odupre zbog Emili. Ustao je i potražio neku zanimaciju. Da
ispravlja radove? Gleda košarkašku utakmicu na televiziji? Zatim mu
se pogled zaustavio na velikoj torbi u kojoj se nalazio polovni
kompjuter koji je kupio nekoliko sati ranije.
On se smjestio za drveni kuhinjski šank, izvadio kompjuter iz kutije i
priključio ga na mrežu, posmatrajući iznova čudno aluminijumsko
kućište na kome se nalazio stiker koji je predstavljao «Evu i jabuku».
Otvorio je mašinu i pronašao post-it nalijepljen na ekranu. Tip sa
garažne rasprodaje pobrinuo se da mu ostavi pristupni kod
«administratorovog» računa.
Metju je upalio laptop i ukucao lozinku da bi pristupio ekranu. Na
prvi pogled, sve je bilo normalno: tastatura, ekran, ikone svojstvene
za Mek. Unio je svoju identifikaciju da bi se konektovao na internet i
tokom nekoliko minuta je pretraživao po programima da bi se uvjerio
da uspijeva da otvori sve aplikacije: obrada teksta, pretraživač, imejl,
slike. Startujući ovaj posljednji softver, sačekalo ga je iznenađenje,
jer naletio je na niz fotografija.
Čudno, prodavač ga je, međutim, bio uvjerio da je formatirao hard
disk...
Pritisnuo je tipku na tastaturi da bi se ukazalo na desetine snimaka
kao slajdšou. Bio je to album sa godišnjeg odmora na kome se vide
pejzaži kao sa razglednica. Tirkizno plavo more, daske za surfovanje
zabodene vertikalno u bijeli pijesak, muškarac i žena u zagrljaju, koji
su ovjekovječili svoju sliku u magičnoj svjetlosti zalazećeg sunca.
Havaji? Bahami? Maldivi? Pitao se on, zamišljajući zvuk talasa i
osjećaj vjetra u kosi.
Poslije mora, ukazalo se zelenilo, pošto su se pojavili brdoviti
pejzaži, dvorci, vinogradi i trg nekog seoceta.
Francuska ili Toskana, kladio se on.
Zaintrigiran svojim otkrićem, prekinuo je projekciju i kliknuo na
svaku fotografiju da bi prikupio više informacija. Pored njihovih
tehničkih karakteristika, svaka je nosila napomenu «snimila
ema.lavenstajn@imperatomyc.com».
Ema Lavenštajn...
Odmah je uvidio povezanost sa potpisom koji se pojavljuje ispod
ilustracije koja ukrašava kućište kompjutera.
«Ema L.»
Očigledno, bivša vlasnica kompjutera.
Pomoću nekoliko tipki obilježio je sve snimke i ubacio ih u kantu da
bi ih uništio. U trenutku kad je konačno htio da potvrdi operaciju, on
se predomislio i, da bi umirio savjest, napisao jedan kratki mejl:
From: Metju Šapirobr
To: Ema Lavenštajn
Subject: Fotografije
Dobro veče, gospođice Lavenštajn,
Ja sam novi vlasnik Vašeg Mekbuka.
Ostalo je nekoliko fotografija na hard disku Vašeg starog
kompjutera.
Želite li da Vam ih pošaljem ili mogu da ih izbrišem?
Obavijestite me.
 Srdačan pozdrav,
Metju Šapiro
 4
Strangers in the night

Ne vjerujem u vrijednost odvojenih egzistencija.

Niko od nas nije kompletan sam za sebe.
Virdžinija VULF
From: Ema Lavenštajn
To: Metju Šapiro Subject:
Re: Fotografije
Poštovani gospodine,
Mislim da ste na pogrešnoj adresi. Tačno je da imam jedan
Mekbuk, ali nikad ga nisam prodala! Fotografije koje imate
nisu dakle moje; -)
Srdačno,
Ema
Ema Lavenštajn
Asistent glavnog somelijera
Imperator
30 Rokfeler Plaža Njujork, NY 10020
2 minuta kasnije.
U redu. Izvinite zbog ove greške. Prijatno veče.
Metju
P.S: Radite u Imperatoru? Možda smo se onda već sreli.
Moja žena i ja smo tamo proslavili prvu godišnjicu našeg
susreta!
45 sekundi kasnije.
Stvarno? Kog datuma?
1 minut kasnije.
Ima nešto više od četiri godine.
29. oktobra.
30 sekundi kasnije.
 Nekoliko nedjelja prije mog dolaska znači!
Nadam se da Vam je restoran ostao u lijepom sjećanju.
1 minut kasnije.
Da, u odličnom. Još se sjećam nekih jela: karamelizovanih
žabljih bataka, telećih žlijezda sa tartufima i makarona s rižom
u mlijeku!
30 sekundi kasnije.
A vino? Sirevi?
1 minut kasnije.
Nesumnjivo ću Vas razočarati, Ema, ali da budem iskren, ne
pijem vino i nikada ne jedem sir.
1 minut kasnije.
Baš tužno! Ne znate šta propuštate. Ako svratite u restoran,
ja ću Vam otkriti neke dobre boce!
Živite u Njujorku, Metju?
30 sekundi kasnije.
Ne, u Bostonu. Bikon Hil.
20 sekundi kasnije.
To je u susjedstvu! Pozovite, dakle, Vašu ženu za sljedeću
jesen da proslavite petu godišnjicu vašeg susreta!
3 minuta kasnije.
To će biti teško – moja žena je mrtva.
1 minut kasnije.
Stvarno sam zatečena.
Primite moje izvinjenje.
1 minut kasnije.
Niste mogli da znate, Ema.
Laku noć.
***
U jednom skoku Metju je ustao sa stolice i udaljio se od kompjutera.
Evo čemu se čovjek izlaže razgovarajući s nepoznatim ljudima na
intemetu! Šta mu je bilo na pameti kad je započinjao ovaj nadrealni
dijalog? Obrisao je bez žaljenja fotografije i otvorio novu flašu
Korone.
 Ako mu razgovor nije prijao, svakako mu je probudio apetit! Otvorio
je frižider u kuhinjskom dijelu i ustanovio da je prazan.
Logično, neće se napuniti sam od sebe... promrmljao je u sebi.
Pretražujući po hladnjaku, ipak je pronašao picu koju je ugurao u
mikrotalasnu pećnicu. Podesio je tajmer i vratio se pred kompjuter.
Dobio je novu poruku od Eme Lavenštajn...
***
Gospode, kako sam nesmotrena! Ali kako sam mogla da znam da
mu je žena mrtva, prebacila je sebi Ema.
Ova razmjena je pobudila njenu radoznalost. U svakom slučaju,
ona je ukucala na Guglu «Metju Šapiro + Boston ». Prvi rezultati koji
su se pojavili upućivali su na zvanični sajt Univerziteta Harvard.
Zaintrigirana, kliknula je na prvi link i naletjela na kratku biografiju
jednog od predavača odsjeka za filozofiju. Očigledno je njena
tajanstvena osoba za dopisivanje držala predavanja na prestižnom
fakultetu. U profesorovom CV-iju bila je priložena i fotografija. Ako je
vjerovati fotografiji, Šapiro je bio lijep cmomanjasti muškarac, u
ranim četrdesetim i prefinjenog šarma nalik Džonu Kasavecu.
Oklijevala je nekoliko sekundi a onda je prstima preletjela po
tastaturi:
From: Ema Lavenštajn
To: Metju Šapiro
Jeste li večerali, Metju?
***
Metju se namrštio. Nije volio da mu neko tako upada u život. Ipak,
uzvratio je istom mjerom:
From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Kad baš hoćete sve da znate, pica mi se upravo razmrzava
u mikrotalasnoj.
30 sekundi kasnije.
Dobro, zaboravite smrznutu picu, Metju.
Evo šta Vam predlažem umjesto toga.
Čuli ste za Zelig Fud, veliku, finu prodavnicu u Ulici Čarls?
Njihovi štandovi sa sirom i suhomesnatim proizvodima su
 izvrsni.
Ako želite da provedete jedno gurmansko veče, onda otiđite
do njih.
Obavite kupovinu među ukusnim kozjim sirevima. Izaberite,
na primjer, jedan od njihovih specijaliteta sa smokvama ili sa
vazabijem. Da, znam, ovaj spoj možda iznenađuje, ali u
kombinaciji sa bijelim sovinjonom iz Loare – može i sanser ili
puji-fime[8] – savršeno će se slagati.
Takođe Vam predlažem da probate njihovu rolovanu guščju
paštetu s pistaćima, što se savršeno uklapa sa baršunastim
taninom burgundijskog vina iz regiona Kot de Nui. Ako
naiđete na ževre-šamberten iz 2006, bacite se na njega!
Eto mojih predloga. Vidjećete, bolji su od smrznute pice...
Ema
P.S: Upravo sam provjerila na internetu: od Bikon Hila
možete čak i pješice do Zelig Fuda, samo požurite, radnja se
zatvara u 22 časa...
Metju je odmahnuo glavom pred svojim ekranom. Niko se već dugo
vremena nije brinuo za njegovu dobrobit... A onda se pribrao i
odmah pobunio. S kojim pravom ta Ema Lavenštajn sebi dozvoljava
da mu diktira njegov večernji raspored?
Iznerviran, zatvorio je imejl i otišao na pretraživač. Popustivši i pred
radoznalošću, ukucao je «Ema Lavenštajn somelijer» i krenuo u
pretragu. Kliknuo na prvo što mu se prikazalo: jedan članak na
intemetu iz časopisa Vajn Spektejtor. Dokument je bio od prošle
godine. S naslovom «Deset mladih talenata za primjer», davao je
opis nove generacije somelijera. Začudo, većina ovih «mladih
talenata» bile su žene. Pretposljednji portret bio je Emin. Bila je
prikazana sasvim u pozadini snimka, koji je napravljen u haj-tek
podrumu restorana Imperator. Metju je zumirao fotografiju da bi je
uveličao. Nije bilo sumnje: mladi somelijer iz članka bila je upravo
ista žena koju ju zapazio na fotografskim snimcima sa godišnjeg
odmora, koje je zatekao na hard disku kompjutera. Lijepa brineta sa
nasmijanim očima i vragolastim osmijehom.
 Čudno... Zašto je tvrdila da joj taj kompjuter ne pripada? Možda se
zbunila? Postidjela? Vjerovatno je to, ali zašto je onda nastavljala
razgovor? Zvuk tajmera najavio je kraj spremanja pice.
Umjesto da ustane, Metju je podigao slušalicu da bi nazvao
susjede. Upitao je da li je njihova kći Elizabet slobodna da pričuva
Emili na pola sata. Trebalo je da obavi kupovinu u Zelig Fudu i
morao je odmah da krene: radnja se zatvara u 22 časa...
***
B
K B B
1
Pab je vibrirao u ritmu basova elektorodensa. Ejpril se probijala
kroz gomilu u Gan Šatu da bi izašla i popušila cigaretu.
Uh, malo sam pripita... pomislila je zanoseći se ivicom trotoara.
Svjež večernji vazduh joj je prijao. Previše je popila, previše igrala,
previše flertovala. Namjestila je bretelu svog brushaltera, pogledavši
na sat. Bilo je već kasno. Mobilnim telefonom je naručila vozilo jedne
taksi firme, zatim prinijela cigaretu usnama, tražeći upaljač u torbi.
Gdje li je ovaj bezvezni upaljač?
– Je l' ovo tražiš? – upitao je jedan glas iza nje.
Ejpril se okrenula i vidjela mladu ženu plave kose, sa prelijepim
osmijehom. Džulija, djevojka koju je bez prestanka gutala očima
čitave večeri i koja nije odgovorila na njena udvaranja. Kratke
kalifornijske kose, blistavog pogleda, graciozne siluete, poput vile
koja se popela na stratosfeme plesne cipele: upravo tip koji se
dopadao Ejpril.
– Zaboravila si ga na šanku – objasnila je mlada žena, upalivši
vatru na ružičasto-sedefastom lakiranom upaljaču.
Ejpril se primakla da upali cigaretu. Hipnotisana prozračnom
kožom, čulnim usnama i nježnim crtama žene koja je stajala
naspram nje, ona je osjetila kako joj se budi grozničava želja u
utrobi.
– Ne može više da se razgovara unutra – primijetila je Džulija.
– Istina. Ova muzika nije više za moje godine – našalila se Ejpril.
Blicanje farova privuklo je pažnju dvije noćne ptice.
 – To je moj taksi – objasnila je Ejpril, pokazujući vozilo koje se
zaustavilo ispred paba. – Ako hoćeš da te povezem...
Tokom nekoliko sekundi činilo se da Džulija oklijeva. Ona je vodila
igru i to je znala.
– Važi, lijepo od tebe. Nećeš morati mnogo da kružiš. Živim odmah
pored, u Ulici Pembrok.
Dvije žene su ušle na zadnje sjedište vozila. Dok je taksi napuštao
šetališta rijeke Čarls, Džulija je ovlaš naslonila glavu na Ejprilino
rame, a ova je imala neodoljivu želju da je poljubi. Nije učinila ništa,
zbog neprijatnog osjećaja da ih šofer gleda.
Ako misliš da ćeš moći s uživanjem da me gledaš tek tako...
Izazivala ga je ona gledajući netremice u retrovizor.
Putovanje je bilo brzo i, za manje od pet minuta, vozilo se
zaustavilo usred uličice s mnoštvom drveća.
– Ako želiš da se popneš da popijemo nešto... – predložila je
nehajno Džulija. – Jedna od mojih bivših drugarica sa faksa poslala
mi je piće s pulpom aloje. Nevjerovatno dobra stvar koju sama
proizvodi! Mnogo će ti se svidjeti.
Ejpril se jedva primjetno nasmiješila, radosna zbog poziva;
međutim, u odlučujućem momentu nešto ju je zadržalo. Nekakva
neodređena uznemirenost koja ju je pritiskala i bila protivteža njenoj
želji. Ta Džulija joj je stvarno zapala za oko, ali ona se sada brinula
za Metjua. Kad ga je ostavila, ranije te večeri, izgledao joj je
posebno deprimiran, čak možda na ivici da napravi neku glupost...
Bilo je to nesumnjivo besmisleno, ali tu misao nije mogla da izbaci iz
glave. Vidjela je sebe kako se vraća kući i zatiče ga obješenog o
gredu ili u komi od predoziranosti lijekovima.
– Slušaj, vrlo rado, ali sada stvarno ne mogu – promrsila je ona.
– U redu, razumjela sam... – bila je povrijeđena Džulija.
– Ne, sačekaj! Daj mi tvoj broj. Mogle bismo...
Prekasno. Lijepa plavuša je već bila zatvorila vrata od taksija.
Sranje...
Ejpril je uzdahnula i potom zamolila vozača da je odveze do ugla
Ulica Maunt Vemon i Vilou. Tokom vožnje, izjedala ju je briga.
Poznavala je Metjua tek godinu dana, ali se bila zaista vezala za
njega i malu Emili. Bila je pogođena njegovom nevoljom, ali,
nažalost, nije znala kako da mu pomogne: Metju je bio toliko
posvećen ženi da Ejpril nije vidjela načina da neka druga žena,
makar na kratko, nađe mjesta u njegovom životu. Kejt je bila
briljantna, lijepa, mlada, altruista. Koja je to žena mogla da se ravna
sa kardiohirurgom s izgledom manekenke?
Vozilo je stiglo pred townhouse. Ejpril je platila račun i otvorila vrata
kuće, pokušavajući da ne pravi mnogo buke. Mislila je da će zateći
Metjua kako hrče dok nepomično leži na kauču, dotučen svojim
koktelom piva i anksiolitika. Umjesto toga, zatekla ga je kako mirno
sjedi iza ekrana svog novog kompjutera. Glava mu se njihala u ritmu
jedne džez arije i čio osmijeh mu je obasjavao lice.
– Već si se vratila? – začudio se.
– Pa dobro, ne moraš baš toliko da pokazuješ da si mi se
obradovao ! – odgovorila mu je s olakšanjem.
Na kuhinjskom pultu primijetila je načete boce vina i ostatke finih
sireva i rolata od paštete.
– Ništa sebi ne uskraćujemo koliko vidim! Izašao si u kupovinu? A
ja sam mislila da ne želiš da napuštaš svoju jazbinu.
– Smučilo mi se da jedem samo smrznute stvari – pravdao«se on
nevješto.
Ona ga je sumnjičavo pogledala i krenula ka njemu.
– Lijepo se zabavljaš s tvojom novom igračkom – stala je da ga
zadirkuje, naginjući se preko njegovog ramena.
Metju je bez riječi naprasno zatvorio ekran. Osjećajući neprijatnost,
pokušao je da sakrije fotografije koje je skupio u kanti kompjutera i
koje je upravo odštampao. Ali Ejpril je bila brža od njega i zgrabila ih.
– Slatka je – ocijenila je, ispitujući Emine snimke. – Ko je to?
– Somelijer jednog velikog njujorškog restorana.
– A ta muzika, staje to? Mislila sam da ne voliš džez.
– To je Kejt Džaret, Koncert iz Kelna. Da li si znala da muzika može
da ima uticaja na degustaciju vina? Istraživači su pokazali da
određene džez kompozicije mogu da stimulišu dijelove mozga koji
omogućavaju da se bolje osjeti kvalitet vrhunskih sorti. Baš
otkačeno, zar ne?
– Zadivljujuće. Je l’ ti to rekla tvoja nova drugarica?
– To mi nije «drugarica». Ne budi smiješna, Ejpril.
 Mlada žena je kažiprstom zaprijetila Metjuu kao da ga optužuje.
– Kad samo pomislim da si me prešao ko niko, jer sam se toliko
brinula za tebe!
– Zahvaljujem ti na brizi, ali ja od tebe ništa nisam tražio.
Ona je nastavila povišenim tonom:
– Mislila sam da si depresivan i sklon samoubistvu, a ti praviš žurku
uz degustaciju najboljih vina sa ženskom koju si sreo na internetu!
– Stani malo, šta to sad znači? Imaš napad ljubomore?
Lijepa galeristkinja je nasula sebi čašu vina i zastala nekoliko
minuta da bi se pribrala.
– Dobro, ko je ta žena?
Pošto je pustio da ga malo moli, Metju je prihvatio da joj prepriča
svoje veče, od pronalaska fotografija na hard disku kompjutera sve
do čudnog toka razgovora koji je uslijedio između Eme i njega.
Kucajući skoro tri sata, pretresli su širok spektar tema kroz desetine
mejlova. Podijelili su svoju strast prema Keriju Grantu, Merilin Monro,
Bili Vajlderu, Gustavu Klimtu, Miloskoj Veneri, Doručku kod Tifanija i
Radnji na uglu. Obnovili su vjekovnu dilemu: Bitlsi ili Rolingstonsi,
Odri ili Ketrin Hepbem, Red Soksi ili Jenkiji, Frenk Sinatra ili Din
Martin. Sukobili su se oko Izgubljen u prevodu, film «beskrajno
precijenjen» za Metjua, «neprevaziđeno remek-djelo» za Emu. Pitali
su se koje je novo ostvarenje Stefana Cvajga bilo najuspjelije, koja ih
je slika Edvarda Hopera najviše dotakla, koja je najbolja pjesma s
albuma Anplagd grupe Nirvana. Svako je navodio svoje argumente
za to da li je Džejn Ejr bolja knjiga od Gordost i predrasude, da li je
čitanje romana na Ajpodu podjednako prijatno kao i okretanje
stranica jednog štampanog djela, da li je Off the Wall bolji od Trilera,
da li su Ljudi sa Menhetna trenutno najbolja serija, da li je akustična
verzija Lejle podjedako vrijedna kao originalna verzija, da li je Get
Jer Ya-Yas Out! najbolji živi album svih vremena, da li...
– Dobro, dosta, razumjela sam – prekinula ga je Ejpril. – A van
toga, jeste li oboje sebi priuštili malu seansu sajberseksa?
– Ne, pobogu! -povikao je bijesno. – Samo smo razgovarali, to je
sve.
– Naravno...
 Metju je odmahnuo glavom. Nije mu se svidio smjeru kom je išao
ovaj razgovor.
– A ko ti kaže da se baš ta lijepa brineta nalazi iza ekrana? –
upitala je Ejpril. – Krađa identiteta je uobičajena stvar na internetu.
Možda, a da ne znaš, već tri sata razgovaraš s nekim mlohavim
djedicom od osamdeset godina...
– Ti si stvarno riješila da mi upropastiš veče...
– Naprotiv, srećna sam što vidim da se opet puštaš u promet, ali ne
bih željela da se razočaraš i da se previše trudiš, ukoliko ta osoba
nije stvarno ona koja misliš da jeste.
– Šta predlažeš?
– Da ne čekaš previše da se sastaneš s njom. Zašto je ne pozoveš
u restoran?
Odmahnuo je glavom.
– Ti si luda, to je previše rano! Misliće da...
– Neće misliti apsolutno ništa! Gvožđe se kuje dok je vruće. Tako to
danas ide. Vidi se da dugo nisi učestvovao u igri zavođenja.
Zbunjen, Metju se nakratko zamislio. Osjećao je da mu izmiče
kontrola nad situacijom. Nije želio da prenagljuje, niti da se previše
oduševljava. Najzad, nije zaista poznavao tu Emu Lavenštajn. Ali
morao je da prizna da je među njima bila neka povezanost, neko
uzajamno zadovoljstvo koje razmjenjuju, nekoliko sati spokoja usred
svakodnevne tuge. Takođe je volio romantičnu stranu njihovog
susreta, ulogu koju je odigrao slučaj ili možda čak i... sudbina.
– Pozovi je što prije – iznova gaje posavjetovala Ejpril. – Ako treba,
ja ću čuvati Emili.
Zijevnula je i pogledala na sat.
– Mnogo sam popila, idem na spavanje – obavijestila ga je
mahnuvši mu.
Metju joj je uzvratio pozdrav, gledajući je kako se penje uz
stepenište. Čim je ostao sam, otvorio je kompjuter i požurio da klikne
na dugme ne bi li vidio ima li novih poruka. Nije bilo nove pošte od
Eme. Možda se umorila. Možda je Ejpril bila u pravu. Možda nije
trebalo čekati.
Odlučio je da bude iskren.
 From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Subject: Poziv
Jeste li još ispred kompjutera, Ema?
1 minut kasnije.
U krevetu sam, Metju, ali moj laptop je pored mene.
Skinula sam Vaš Filozofski antipriručnik na moj čitač i gutam
ga. Nisam znala da Ciceron na latinskom znači «leblebija» ; -)
Kao obuzet nekom nevidljivom silom, Metju se usudio da učini
nešto nezamislivo.
45 sekundi kasnije.
Imam jedan predlog za Vas, Ema.
Znam jedan mali italijanski restoran u Ist Vilidžu – Broj 5 –
južno od Tompkins Skver Parka. Drže ga Vitorio Bartoleti i
njegova žena, koji su moji prijatelji iz djetinjstva. Kod njih
odem svaki put na večeru kad se zadesim u Njujorku, gdje
prvenstveno idem da bih učestvovao u ciklusu predavanja
knjižare Morgan.
Ne znam kakva je njihova vinska karta, ah ako volite aranćini
a la bolonjeze, zapečene lazanje, taljatele u raguu i sicilijanski
kanoli, onda bi ta adresa trebalo da Vam se svidi.
Da li biste izašli sa mnom na večera?
30 sekundi kasnije.
Bilo bi mi veoma drago, Metju. Kada dolazite u Njujork
sljedeći put?
30 sekundi kasnije.
Sljedeća konferencija je planirana za 15. januar, ali mogli
bismo da se vidimo ranije.
Zašto ne bismo sutra? U 20 časova?
***
Sutra...
Sutra!
SUTRA!
Ema je imala želju da skače po krevetu. Suviše je lijepo da bi bilo
istinito!
 – Čuješ li, Klovis? Jedan uzoran i inteligentan tip želi da me pozove
na večeru! Jedan seksi profa filozofije odlijepio je na mene! –
objavila je u zanosu psu, koji je drijemao kraj njenog kreveta.
Ovo je bilo više nego dovoljno da se jedan šar-pej uzbudi, ipak,
ovaj je na jedvite jade zabrundao, kao iz kurtoazije.
Ema je skakala od radosti. Provela je koliko neočekivano, toliko i
savršeno veče. Kroz nekoliko poruka, Metju je unio sunce i
povjerenje u njen život. A sutra uveče, srešće ga uživo. Osim što
sutra uveče... Radi.
Odjednom uznemirena, Ema se podigla s jastuka i umalo nije
prosula šolju verbene. Bila je to velika mana njenog posla: nije
raspolagala svojim večerima. Ostalo joj je dana od odmora, ali nije
mogla da ih traži danas za sutra. Procedura je bila složena, a u
restoranu je mjesec decembar bio vrlo opterećen.
Razmislila je na trenutak i odlučila da se ne brine. Zamoliće jednog
od svojih kolega da je zamijene u večernjoj smjeni. To je bilo
komplikovano, ali izvodljivo. U svakom slučaju, nije dolazilo u obzir
da propusti svoj «galantni randevu», kako je govorila njena baka.
Nabacila je, dakle, široki osmijeh i sjela da napiše posljednji mejl te
večeri:
From: Ema Lavenštajn
To: Metju Šapiro
Subject: Re: Poziv
Dogovoreno, Metju. Naći ću zamjenu na poslu.
Hvala za ovo prijatno veče.
Do sutra uveče onda!
Lijepo spavajte.
P.S: Obožavam lazanje i aranćine...
Tiramisu takođe!
Drugi dan
 5
Između njih dvoje

Čak i za igranje sopstvene uloge, valja se našminkati.

Stanislav Jerži LEC
S
B
12.15
Metju je zatvorio vrata za sobom i sišao niz red stepenika koji su
odvajali kuću od ulice.
Još koliko prethodne noći padala je kiša, a sada su se uličice Bikon
Hila kupale u suncu. Mirisi šumskog rastinja lebdjeli su nad Luizburg
Skverom a narandžasti zraci pojačavah su jesenje boje parka. Sa
torbom preko ramena, navukao je aerodinamičnu kacigu, sjeo na
svoj bicikl i zviždućući okrenuo pedale nekoliko puta zaputivši se ka
Ulici Pinkni. Koliko je vremena prošlo otkako nije bio ovako
rasterećen? Već godinu dana je živio kao utvara, ali ovog jutra
probudio se vedrog duha. Održao je tri dopunska časa na
univerzitetu i šalio se sa studentima, ponovo uživajući u nastavi koja
protiče u dobrom raspoloženju.
Gvozdena ruka popustila je stisak u njegovom stomaku. Osjećao je
kako život vrvi oko njega i ponovo je imao utisak da učestvuje u
njegovom kretanju. Opijen tim ponovnim osjećajem, on je ubrzao i
skladno skrenuo u oštru krivinu prema Ulici Brimer. Vjetar mu je
duvao u lice. Još više je ubrzao spazivši Pablik Garden, priljubio se
tijelom uz bicikl, probijajući vazduh u opojnom osjećaju slobode.
Kušao je taj trenutak, prošao duž parka dok su se točkovi sami
vrtjeli, sve dok nije skrenuo desno ka Ulici Njubari.
Prepuna otmenih kafića, umjetničkih galerija i modnih butika, ova
prometna ulica je bila jedno od najposjećenijih mjesta u Bek Beju. Po
lijepom vremenu, u vrijeme ručka bila je prava navala na terase.
Metju je privezao svoj bicikl pred jednim elegantnim brownstoneom[9]
od tamnog pješčanika čije je prizemlje bilo preuređeno u restoran.
Bistro 66 je bila njegova menza kad je ručavao sa Ejpril. Ostalo je
jedno mjesto napolju i on je požurio da ga zauzme pošto je dao znak
konobaru. Čim je sjeo, izvadio je svoj novi laptop iz torbe i
konektovao se na Wi-Fi mrežu restorana. S nekoliko klikova,
rezervisao je avionsku kartu za Njujork na sajtu Delta Erlajns. Let u
17.15h dozvoljavao mu je da bude na DžFK-ju u 19 časova. Upravo
na vrijeme da bi večerao s Emom. U gužvi je nazvao Broj 5 i naletio
na svoju drugaricu Koni. Nisu se bili vidjeli već dugo vremena. Bilo
joj je drago što ga čuje i imala je hiljadu stvari da mu ispriča, ali bila
je gužva u vrijeme ručka, a jedan od njenih konobara je bio bolestan.
Ubilježila je njegovu rezervaciju i obradovala se što će moći na miru,
još iste večeri, da razgovara sa njim.
– Je l’ slobodno, mladiću?
Metju je prekinuo vezu i namignuo Ejpril.
– Slobodno je i samo Vas čeka.
Ona se smjestila pod užarenu lampu koja zagrijava terasu i podigla
ruku da bi naručila čašu pino grija i tanjir crab cakes-a[10].
– Šta ćeš ti da uzmeš?
– Manju Cezar salatu i običnu vodu.
– Na dijeti si?
– Čuvam se za večeras. Večeram u restoranu.
– Ozbiljno? Pozvao si svog lijepog somelijera? Čestitam, Mete,
ponosna sam na tebe!
Donijeli su im piće. Ejpril je podigla čašu i srdačno su se kucnuli.
– Šta si, u stvari, planirao da obučeš? – upitala ga je zabrinutim
tonom.
Metju je slegao ramenima.
– Pa ništa posebno. Mislio sam da idem ovako.
Ona se namrštila i odmjerila ga od glave do pete.
– U preširokim bagi pantalonama, starom duksu s kapuljačom,
klinačkim patikama Konvers i vijetnamki? Nadam se da se šališ! A
da ne govorim o tvojoj bujnoj razbarušenoj kosi i bradi neandertalca.
– Ne pretjeraj, molim te.
 – Ali ne pretjerujem, Mete! Razmisli na pet minuta: ta mlada žena
radi u jednom od najčuvenijih restorana na Menhetnu. Njeni klijenti
su poslovni ljudi, ličnosti iz svijeta umjetnosti i mode, elegantni i
rafinirani ljudi na kojima sve dubi. Ona će pomisliti da si neki gedža
ili matori student.
– Ali neću da glumim da sam neko ko u stvari nisam!
Nije se složila s ovakvim razmišljanjem.
– Za prvi sastanak se čovjek sprema, to je sve. Izgled je mnogo
bitan: prvi utisak se uvijek ljudima ureže u sjećanje.
Metju se razljutio.
– Voljeti nekog zbog izgleda, isto je kao voljeti knjigu zbog njenih
korica![11]
– Tako je: uživaj u svojim citatima. I večeras pokušaj da se ponašaš
isto tako prepotentno...
Uzdahnuo je i lice mu se namračilo. Zamotao je jednu cigaretu,
odolio želji da je pripali i poslije nekoliko sekundi razmišljanja
konačno se predao:
– Dobro, možda bi mogla da mi daš par savjeta...
***
N
13
– Lavenštajnova, vi ste izgubili kompas! – urlao je Piter Benedikt,
odgurnuvši prozirna vrata podruma pića u restoranu Imperator.
Glavni somelijer je krenuo žurnim korakom ka podređenoj koja je
redala boce u metalno kućište.
– U čast čega ste preuzeli inicijativu da kupite ova vina? – povikao
je vitlajući odštampanim listom krem papira.
Ema je bacila pogled na dokument. Bila je to faktura na
memorandumu jednog internet prodajnog sajta, specijalizovanog za
izvanredne sorte vina. Na njoj je bila narudžbina tri boce:
1. Domaine de la Romanee Conti, 1991
1. Ermitage Cuvee Cathelin, J.L. Chave, 1991
1. Graacher Himmelreich, Auslese, Domaine J.J. Priim, 1982
Mitski raskošno burgundijsko vino, plemeniti i izdašni širaz,
kompleksni rizling slatkog ukusa u ustima. Tri vrhunska vina iz
savršenih godina. Tri najbolja vina koja je probala u životu. Ipak, ona
nije naručila te boce.
– Uvjeravam vas da nemam ništa s ovom pričom, Pitere.
– Nemojte da se šegačite sa mnom, Lavenštajnova: na
narudžbenici je vaš potpis, a faktura je regulisana s bankarskim
referencama Imperatora.
– To je nemoguće!
Preblijedio od srdžbe, Benedikt je nastavio svoju litaniju prigovora.
– Upravo sam pozvao pošiljaoca koji mi je lijepo potvrdio isporuku
boca restoranu. Dakle, hoću da znam gdje su, i to smjesta!
– Slušajte, očigledno se radi o grešci. Nije strašno. Treba samo...
– Nije strašno? Ima ga za više od 10 000 dolara!
– To je zapravo ogromna suma, ali...
– Snađite se kako umijete, Lavenštajnova, ali hoću da ta šteta bude
otklonjena do kraja dana! – grdio ju je prije nego što će uperiti prst u
nju i zaprijetiti: – U suprotonom, znate gdje su vrata!
Ne sačekavši odgovor, naglo se okrenuo i napustio podrum pića.
Ema je ostala nepomična nekoliko sekundi, preneražena zbog tako
nasilne prepirke. Benedikt je bio somelijer starog kova koji je
smatrao da žene nemaju šta da traže u podrumu pića. Imao je
razloga da se osjeti ugroženim od stane svoje asistentkinje: prije
svog iznenadnog odlaska, Džonatan Lamperer je dao mjesto
glavnog somelijera Emi. Mlada žena je trebalo da zamijeni Benedikta
početkom ove godine, ali on je uspio da poništi to unapređenje kod
nove uprave. Otada je Benedikt imao samo jednu misao na pameti:
da gurne svoju mladu koleginicu u grešku da bi mogao da je se
konačno riješi.
Ema je gledala faktura, češkajući se po glavi. Piter Benedikt je bio
ogorčen i osvetoljubiv, ali nije bio toliko lud da izvede takvu prevaru.
Ko je onda?
Ova tri naručena vina nisu bila slučajnost. Bila su to upravo tri vina
koja je tokom prošlonedjeljnog susreta spomenula novinaru časopisa
Vajn Spektejtor, koji je pravio portrete nove generacije somelijera.
Pokušala je da se sjeti: razgovor se odvijao u kancelarijama PR
službe restorana pred očima...
Romualda Leblana!
 Vrlo usplahirena, Ema je izašla iz podruma pića užurbanim
korakom i pošla liftom do prijemnog odjeljenja. Bez najave, ušla je u
prostorije PR službe i zatražila da razgovara sa mladim stažistom,
koga je Imperator zaposlio radi održavanja informatičkg sistema.
Onda se zaputila ka kancelariji koju su joj pokazali i zatvorila vrata
za sobom.
– E, sad da se nas dvoje razjasnimo, cvikerašu!
Iznenađen ovakvim upadom, Romuald Leblan je poskočio iza svog
kompjuterskog ekrana. Bio je to pomalo smotan tinejdžer, masne
kose, šišane ravno ukrug i bljedunjavog lica, uokvirenog velikim
četvrtastim okvirima s debelim staklima. Bosih nogu, u japankama,
nosio je farmerke koje su na nekim mjestima imale rupe i ne
pretjerano čistu majicu Marvel s kapuljačom.
– Dobar dan, gospođice, ovaj... Lavenštajn – primio ju je s tobože
iskrenim tonom.
– Vidim da me prepoznaješ, to je dobar početak – rekla je uputivši
se prijeteći ka njemu.
Bacila je pogled na ekran kompjutera.
– Je li te restoran plaća da balaviš pred slikama golih žena?
– Ovaj, ne, gospođo, ali sad je... sad mi je... pauza.
Osjećajući se nelagodno, Francuz se srušio na stolicu i, ne bi li se
pribrao, stao je da gricka štanglu već načete čokolade koja je ležala
na kancelarijskom stolu.
– Prestani da ždereš, ti bubašvabo – naredila mu je.
Izvukla je iz svog džepa fakturu i počela da mu maše njome ispred
nosa.
– Jesi li ti provukao ovu porudžbinu?
Tinejdžer se pokunjio i oborio pogled. Ema je bila uporna.
– Čuo si me kad sam pričala s novinarom, zar ne?
Kako je Romuald i dalje ćutao, somelijerka je povisila ton.
– Slušaj me dobro, mračni kretenu, nemam namjeru da izgubim
posao. Dakle, meni ne moraš da odgovaraš, ali u tom slučaju,
tražiću od uprave da pozove pajkane i moraćeš s njima da se
razjasniš.
Ova prijetnja je na klinca imala dejstvo elektrošoka.
 – Ne, molim vas! To je... istina, zaintrigirao me je način na koji
pričate o tim vinima pa sam poželio da ih probam.
– Htio si da probaš boce od preko 3000 dolara, blentavi? Je l’ imaš
surutku u glavi ili šta? I kako si uspio da ih naručiš?
Jednim pokretom glave, Romuald je pokazao na ekran.
– Ništa lakše: vaši fajlovi i sistem nisu obezbijeđeni. Trebalo mi je
dvadeset sekundi da uđem u računovodstvo restorana.
Ema je osjetila kako srce počinje ubrzano da joj lupa.
– A ove boce, jesi li ih otvorio?
– Ne, ovdje su – odgovorio je ustajući sa stolice.
Odvukao se do jednog metalnog ormara odakle je izvukao neki
sandučić od svijetlog drveta u kome su bile tri dragocjene berbe.
Hvaljen bio Gospod!
Ema je s pažnjom ispitala svaku bocu; bile su nedirnute.
Ne časeći, pozvala je svog dobavljača da bi mu objasnila da je
račun klijenta Imperator zloupotrijebljen. Predložila je da vrate, o
klijentovom trošku, cjelokupnu porudžbinu da bi se faktura poništila.
Osjetila je ogromno olakšanje kad su joj saopštili da je njena ponuda
prihvaćena.
Tokom nekoliko sekundi, ostala je nepomična, s osjećajem
olakšanja što je sačuvala posao. Onda je sebi dozvolila da razmisli o
svom večerašnjem sastanku i tu ju je obuzela neka zebnja. Da bi se
umirila, pogledom je potražila svoj odraz na glatkoj površini stakla,
ali prizor koji je spazila proizveo je upravo suprotan efekat: bila je
užasna. Kosa joj je bila oštećena, boja bez sjaja, frizura bez forme. S
takvom glavom neće uspjeti da se svidi Metjuu Šapiru. Uzdahnula je
i odjednom postala svjesna prisustva stažiste.
– Slušaj, biću primorana da skrenem pažnju šefu personala na
tvoju grešku. Vrlo je ozbiljno to što si učinio.
– Ne! Molim vas!
Tinejdžer se najednom raznježio i briznuo u plač.
– Plači, manje ćeš da piškiš – uzdahnula je ona.
Ipak mu je pružila maramicu strpljivo sačekavši da prestane da
jeca.
– Koliko imaš godina, Romualde?
– Šesnaest i po.
 – Odakle si?
– Iz Bona, južno od Dižona, to je...
– Znam gdje je Bon. Neka najbolja francuska vina su iz tog regiona.
Otkad radiš u Imperatoru?
– Petnaest dana – reče on, podižući naočare da bi protrljao kapke.
– A ovaj posao te zanima?
Odmahnuo je glavom i bradom pokazao na ekran svog kompjutera.
– Jedina stvar koja me zaista zanima je ovo.
– Kompjuteri? Šta onda tražiš u jednom restoranu?
On joj je povjerio da je pratio svoju djevojku koja je, poslije mature,
otišla u Njujork da radi u jednom domaćinstvu za stan i hranu.
– I ta djevojka te je ostavila? – nagađala je Ema.
Pomalo postiđen, prećutno je potvrdio.
– Je l’ ti roditelji bar znaju da si u Sjedinjenim Državama?
– Da, ali u ovom trenutku oni imaju preča posla – odgovorio je
okolišajući.
– Ali kako si uspio da se zaposliš ovdje u Njujorku? Nemaš radnu
dozvolu, nisi punoljetan...
– Sklepao sam sebi privremenu radnu vizu tako što sam sebe
učinio malo starijim.
Sklepao vizu. Nije ni čudo što strahuje od policije i što ne želi da
navuče sebi za vrat upravu ljudskih resursa.
Ema je pogledala tinejdžera s mješavinom divljenja i sažaljenja.
– Gdje si sve to naučio, Romualde?
Slegao je ramenima.
– Mogu se raditi mnoge stvari ako znate da koristite kompjuter.
Pošto je navaljivala, on joj je ispričao nekoliko anegdota. S trinaest i
po godina, Romuald je bio proveo nekoliko sati u pritvoru zato što je
na internet stavio piratski prevod posljednjeg toma Harija Potera.
Nešto kasnije, hakovao je internet sajt svoje gimnazije, zabavljajući
se mijenjanjem ocjena i slanjem otkačenih poruka na imejl adrese
roditelja učenika. Prošlog juna je s nekoliko klikova uspio da se
dokopa tema za maturu iz prirodnih nauka da bi pomogao djevojci
da dobije dobru ocjenu. Konačno, početkom jula, nakratko je oborio
Fejsbuk nalog francuskog predsjednika Nikole Sarkozija.
Srednjoškolska šala koja nije bila po ukusu Jeliseja. Vlasti su uspjele
da dođu do njega. S obzirom na njegov dosije, dobio je ukor i
uslovnu kaznu, sa posebnom čvrstim zahtjevom da se od sada drži
što dalje od kompjutera.
Dok je slušala njegovu priču, Ema je dobila sjajnu ideju.
– Sjedi ispred tvog ekrana – naredila mu je.
Pristao je i pritiskom jedne tipke na tastaturi uključio aparat.
Ona je privukla jednu stolicu da bi sjela kraj njega.
– Pogledaj me dobro u oči, Romualde.
Tinejdžer je nervozno stavio naočare, ali nije izdržao njen pogled
duže od dvije sekunde.
– Vi ste... vi ste veoma lijepi – promrmljao je.
– Ne, baš sam užasna, ali ti ćeš mi pomoći da to sredim – rekla je
pokazujući na monitor.
Ukucala je vebsajt adresu jednog frizerskog salona. Na ekranu su
svjetlucava slova poigravala na svijetloj i praznoj pozadini.
Akahiko Imamura
Airstyle
– Akahiko Imamura je Japanac koji je napravio revoluciju u svijetu
frizura – objasnila je. – Na Menhetnu je to frizer koji najviše vrijedi,
majstor makaza i boja. Anđelina Džoli, En Hatavej, Kejt Blančet...
Najveće zvijezde se friziraju kod njega. A tokom Nedjelje mode svi
kreatori pokušavaju da ga uposle za njihov defile. Kažu da je on
pravi mag i meni je potreban upravo on da bih večeras izgledala
kako treba. Problem je što postoji lista čekanja od dva mjeseca da bi
se do njega došlo.
Romuald je razumio šta Ema očekuje od njega. Već se aktivirao da
bi pokušao da provali sistem rezervacija.
– Imamura ima tri salona u Njujorku – nastavila je, dok je štreber
kucao po tastaturi zaprepašćujućom brzinom. – Jedan u Sobnu,
drugi u Midtaunu a posljednji u Aper Ist Sajdu.
– Tamo radi ovog popodneva – obavijestio ju je Romuald,
pokazujući listu termina kod frizera.
Impresionirana, ona se nagnula nad ekran.
– Isti je princip kao kada rezervišete preko intemeta sto u restoranu
– objasnio je mladi Francuz.
– Možeš li da izmijeniš imena?
 – Naravno, inače kakva korist? U koliko sati želite da idete?
– Je l’ može u sedamnaest časova?
– Dječja igra...
Upisao je Emino ime umjesto prvobitno predviđenog klijenta, ne
zaboravivši da pošalje poruku ovoj posljednjoj o odlaganju njenog
termina.
Mlada somelijerka nije mogla da vjeruje sopstvenim očima.
– Odlično izvedeno, Kalahane! – oduševljeno je uskliknula
poljubivši ga u obraz. – Ti si takođe mag!
Okruglo Romualdovo lice se zajapurilo.
– Bilo je lako – rekao je skromno.
– Ne izgledaš tako, ali skroz si opak – rekla je otvarajući vrata da bi
se vratila na svoje radno mjesto. – Naravno, sve ovo zadrži za sebe,
capitol
***
B
B B B
15.30
– Zaista si elegantan – zaklinjala se Ejpril. – Klasični kroj ti najbolje
pristaje: dobro ocrtana ramena, uzan u struku, ali slobodnih prsa. To
je šik i uvijek aktuelno.
Metju je pogledao svoj odraz u ogledalu sa stalkom luksuznog
butika. Brižno izbrijan, kratke kose, utegnut u sako koji mu stoji kao
saliven, bio je neprepoznatljiv.
Otkada nisam nosio odijelo?
Odgovor mu je bljesnuo u glavi. Neprijatan i uznemirujući.
Od mog vjenčanja.
– Umalo zbog tebe da se preorijentišem na heteroseksualce! – bila
je uporna Ejpril, zakopčavajući mu dugme.
On se na silu osmijehnuo u znak zahvalnosti što se toliko trudi oko
njega.
– Upotpunićemo tvoje odijelo jednim vunenim kaputom ravnog kroja
i kidamo na aerodrom – potvrdila je gledajući na sat. – U ovo doba
su još uvijek zastoji, a ne dolazi u obzir da propustiš avion!
 Pošto su platili kupljene stvari, otišli su do Kamara i Ejpril je krenula
u pravcu aerodroma Logan. Metju je ćutao tokom čitave vožnje.
Kako je dan odmicao, zanos ga je napuštao i osjećao je da mu
oduševljenje splašnjava. Sada mu se ideja o susretu sa Emom
Lavenštajn nije više činila tako dobra kao prethodne večeri. Kad
malo bolje razmisli, ovaj sastanak čak nije imao nikakvog smisla:
proistekao je iz odluke koju je donio u stanju neuračunljivosti, pod
dejstvom alkohola i lijekova. Nije poznavao tu ženu, oboje su
dopustili da ih ponese kratka razmjena pisama i fizički susret će
samo donijeti uzajamno razočaranje.
Ševrolet je krenuo putem koji vodi ka parkingu na ograničeno
vrijeme. Ejpril je nakratko zastala pred terminalom da bi svom
prijatelju ostavila vremena da izađe iz auta.
Dok su se grlili, galeristkinja je pokušala da pronađe riječi
ohrabrenja.
– Tačno znam šta misliš, Mete. Vrlo dobro znam da se plašiš i da
sada žališ što si započeo ovo, ali kad te molim, idi na taj sastanak.
On je potvrdno klimnuo glavom, zatvorio vrata auta za sobom i
uzeo svoju torbu iz prtljažnika. Još jednom se pozdravio s
prijateljicom prije nego što je ušao u zgradu aerodroma.
Brzo je prošao kroz hol. Pošto se registrovao putem interneta,
prošao je kontrole i strpljivo sačekao u sali za ukrcavanje. U trenutku
kad je ustajao da bi se popeo u avion, obuzela ga je sumnja a zatim
strah. Znojio se, brojne protivrječne misli sudarale su se u njegovoj
glavi. Na kratko mu se pojavio lik Kejt, začuđujuće jasan, ali je odbio
da sebe okrivljuje, trepnuo je nekoliko puta kako bi odagnao taj lik i
pokazao svoju kartu hostesi.
***
P B G
5. A
16.15
Pomalo izgubljena, Ema se kretala među rafovima njujorške robne
kuće. Ovdje je sve bilo zastrašujuće, od velike zgrade u bijelom
mermeru do sofisticiranog izgleda prodavačica – lijepih kao
manekenke – od čega ste se osjećali bijedno. U dubini duše, Ema je
mislila da jedna «takva» prodavnica – u kojoj ne pitaju za cijenu, u
kojoj treba biti lijep, bogat i siguran u sebe, makar samo da bi se
isprobalo odijelo – nije za nju, ali danas se osjećala sposobnom da
prevaziđe svoje inhibicije. Bilo je to iracionalno, ah mnogo je
vjerovala u ovaj sastanak. One noći skoro da nije spavala; ovog jutra
je, nestrpljiva, ustala rano i skoro čitav sat provela u razgledanju
svoje garderobe ne bi li našla odjeću koja ističe njene vrijednosti.
Poslije brojnih isprobavanja i sumnji, na kraju se opredijelila za jedan
komplet koji joj je stajao prilično dobro: čokoladni korset sa vezom
bakarne boje i ravnom suknjom s visokim strukom, od crne svile,
koja je bila efektna. Da bi kompletirala svoj izgled, bio joj je potreban
kaput dostojan tog imena. A njen je bio samo stari i užasni bezoblični
moher. Otkako je u ovoj prodavnici, koraci su je stalno vraćali ka
ovom divnom tri i četvrt kaputu od brokata. Opipala je svilenu tkaninu
protkanu zlatom i srebrom. Bilo je toliko lijepo da se nije usudila čak
ni da ga proba.
– Mogu li da vam pomognem, gospođo? – upitala je prodavačica
koja je zapazila njeno kolebanje.
Ema je zatražila da isproba kaput. Divno joj je stajao, ali koštao je
2700 dolara. Bilo je strašno to što uopšte nije imala sredstava da ga
sebi priušti. Na prvi pogled, njena plata je bila besprekorna, jedino
što je bila na Menhetnu gdje je sve bilo preskupo. Naročito je jedan
dobar dio njene ušteđevine odlazio na sedmične seanse
psihoanalize. Životni trošak. Njena psihoterapeutkinja, Margart Vud,
spasila ju je kad joj je bilo najgore. Naučila ju je da sebe zaštiti, da
podigne brane da ne bi potonula usljed straha ih ludila.
A ovdje se izlagala opasnosti.
Ema se pribrala i izašla iz kabine za probu.
– Neću ga uzeti – rekla je.
Zadovoljna što nije popustila pred impulsom, ona se zaputila ka
izlazu iz prodavnice. Bacivši posljednji pogled ka odjeljenju sa
cipelama, ona je s divljenjem opazila jedan par lakih kožnih cipela
Brajana Atvuda u puder rozoj boji. Izloženi model bio je u njenoj
veličini. Stopalo joj je skliznulo u cipelicu i ona se preobratila u
Pepeljugu. Cipelice su bile od starog pitona, imale su ljubičasti odsjaj
i vrtoglave lakovane pete. Tip cipela koji bi doprinio bilo kakvoj
garderobi. Zaboravivši svoje dobre odluke, Ema je izvadila svoju
kreditnu karticu da bi platila cijenu iz snova: 1 500 dolara. Prije nego
što je otišla na kasu, impulsivno se vratila da bi kupila i kaput od
brokata. Rezultat ovog ispada u šopingu: jednoipomjesečna plata
otišla je u vjetar za nekoliko minuta.
Izlazeći na 5. Aveniju, Ema je osjetila hladnoću. Promrzlog tijela,
zavezala je šal i pognula glavu da bi se zaštitila od vjetra, ali štipalo
je suviše jako. Ledeni dah ledio ju je na mjestu, od čega joj je lice
postajalo neosjetljivo, a ruke i noge trnule. Išle su joj suze na oči,
obrazi su joj gorjeli. Nije imala hrabrosti da nastavi pješice.
Zakoračila je na ivicu trotoara da bi pozvala taksi, dala vozaču
adresu frizerskog salona, zamolivši ga da najprije svrate do Rokfeler
Centra, gdje je na portirnici Imperatora ostavila torbu sa starim
kaputom i starim cipelama.
Frizerski salon Akahika Imamure bio je prostran i svijetao prostor u
samom srcu Aper Ist Sajda: bež zidovi, police od svijetlog drveta,
veliki kožni kauči, prozračne konzole ukrašene orhidejama.
Ema je dala svoje ime hostesi na prijemu koja je provjerila termin
na svom tablet-računaru. Sve je bilo u redu, Romualdova
informatička smicalica je funkcionisala. Dok je čekala vlasnika, jedan
pomoćnik joj je oprao kosu, nježno joj masirajući izvjesno vrijeme
kožu glave. Pod uticajem lakih prstiju Ema se opustila, zaboravljajući
na trošak, svoju grozničavost i brige, te se pohotno prepustila
mekanoj i rafiniranoj udobnosti ovog mjesta. Potom je ušao Imamura
i pozdravio je, uspravnog držanja i pogleda na dolje. Ema je izvadila
iz tašne fotografiju Kejt Bekinsejl koju je isjekla iz jednog časopisa.
– Možete li da mi napravite nešto u ovom stilu?
Imamuru nisu zanimali fotografski snimci. Umjesto toga, on je dugo
posmatrao lice njegove klijentkinje i promrmljao nekoliko riječi na
japanskom svome pomoćniku, stručnjaku za farbanje. Zatim se
naoružao makazama i počeo da joj skraćuje krajeve. Radio je
dvadesetak minuta, a onda ju je prepustio stručnjaku za farbanje koji
joj je nanio smjelu crvenkastosmeđu boju od korijena sve do krajeva.
Kad je farbanje bilo završeno, Imamura je lično isprao Emi kosu i
posvetio se njenoj frizuri. Pramen po pramen, uvijao je krajeve na
velike okrugle četke i sušio cijelu kosu prije nego što ih odmota sa
četke da bi iznova popravljao frizuru svojim prstima.
Rezultat je bio zapanjujući. Kosa joj je bila podignuta u elegantnu
punđu sa spiralnim uvojcima. Tanana i sofisticirana frizura koja je
njeno lice učinila svjetlijim, istakla njene svijetle oči i ženstvenost.
Ema je prišla ogledalu, oduševljena svojim novim izgledom. Nekoliko
nestašnih i uvijenih pramenova odvajalo se iz punđe i činilo frizuru
prirodnijom. Što se boje tiče, ona je bila naprosto savršena. Bila je
bolja od Kejt Bekinsejl! Nikada nije bila tako lijepa.
Tako rasterećena, uzela je taksi da bi došla do Ist Vilidža. U kolima
je izvadila svoj neseser za šminku i upotpunila svoj izgled s malo
roze rumenila, zlatnom sjenkom na kapcima i koralno crvenim
ružom.
Bilo je 20.01 h kada je odgurnula vrata Broja 5, tog malog
italijanskog restorana južno od Tompkins Skver Parka...
***
Let Delta 1816 sletio je na aerodrom Kenedi s nekoliko minuta
zakašnjenja. U pozadini aviona, Metju je nervozno gledao na sat.
19.18h. Tek što se iskrcao, on se ustremio na red taksi vozila i
strpljivo sačekao desetak minuta da bi došao do vozila. Dao je
vozaču adresu restorana i kao na filmu obećao mu dobru napojnicu
ako stigne na vrijeme. U Njujorku je takođe bilo nevjerovatno toplo
za mjesec decembar. Bilo je saobraćaja, ali ne toliko koliko je
zamišljao. Dosta brzo je Jelou keb uspio da se izvuče iz Kvinsa i
stigne do mosta Vilijamsburg prije nego što će se provući kroz uličice
Ist Vilidža. Bilo je 20.03h kada se vozilo zaustavilo ispred Broja 5.
Metju je duboko udahnuo. Stigao je na vrijeme. Možda je čak stigao
prvi. Platio je svoj račun i izašao na trotoar. Osjećao se nervozno i
uzbuđeno. Ponovo je udahnuo da bi se smirio i odgurnuo vrata
italijanskog restorana.
 6
Sudbinski susret

Vrijeme je apsolutni gospodar ljudi;

ono je u isti mah i njihov tvorac i njihov grob,
ono im daje ono što mu se sviđa a ne ono što oni traže.
Viljem ŠEKSPIR
R B 5
N
20.01
Dok joj je srce tuklo, Ema se predstavila na pultu restorana.
Dočekala ju je mlada žena sa širokim osmijehom.
– Dobro veče, imam sastanak sa Metjuom Šapirom. Rezervisao je
sto za dvoje.
– Zaista, Metju je u Njujorku? – uzviknula je žena. – To je odlična
vijest!
Pogledala je listu rezervacija. Očigledno Metjuovog imena nije bilo
na njoj.
– Mora da je direktno zvao mog muža Vitorija na mobilni. Taj
smetenjak je zaboravio da mi kaže, ali nije strašno, naći ću vam
neko lijepo mjesto na međuspratu – obeća ona udaljavajući se od
pulta.
Ema je zapazila da je trudna. Čak u poodmakloj trudnoći.
– Želite li da vam odložim kaput?
– Zadržaću ga.
– Predivan je.
– S obzirom na to koliko me je koštao, zadovoljna sam što vidim da
ostavlja utisak!
Dvije žene su razmijenile osmijehe.
– Zovem se Koni.
– Drago mi je, ja sam Ema.
 – Pođite za mnom.
Popele su se drvenim stepeništem koje je vodilo do međusprata sa
zasvođenom tavanicom.
Vlasnica restorana je pokazala klijentkinji jedan sto s kraja koji se
nadnosio nad glavnu salu.
– Želite li aperitiv? Na ovoj hladnoći, dobro bi vam došla čaša
toplog vina?
– Sačekaću Metjua.
– Vrlo dobro – rekla je Koni, pružajući joj jelovnik prije nego što je
nestala.
Ema se osvrnula oko sebe. Restoran je bio topao, prijatan i intiman,
širio je dobre talase.
Na jelovniku je jedan mali tekst objašnjavao da se mjesto zove
«Broj 5» u čast Džoa di Mađa. Pošto je igrao za Jenkije, mitski igrač
bejzbola je zapravo nosio dres sa ovim brojem. Na zidu od opeke,
fotografija šampiona sa Merilin Monro odavala je utisak da je par
nekada izlazio na večeru u ovaj restoran. Bilo je teško u to
povjerovati, ali pomisao na to bila je lijepa.
Ema je pogledala na sat: bilo je 20.04h.
***
R B 5
N
20.04
Metju! Tako znači, ovo je pravo pravcato iznenađenje! – povikao je
Vitorio ugledavši svog prijatelja kako ulazi na vrata restorana.
– Vitorio, zadovoljstvo mi je da sam ovdje!
Dvojica muškaraca su se zagrlila.
– Zašto mi nisi javio da ćeš da svratiš?
– Nazvao sam jutros Koni. Ona nije tu?
– Ne, ostala je kod kuće. Pol ima ponovo upalu uha.
– Koliko on to već ima godina?
– Napuniće godinu dana sljedećeg mjeseca.
– Imaš li sliku?
– Da, pogledaj koliko je porastao!
 Vitorio izvuče novčanik iz džepa da bi iz njega izvadio fotografiju
jedne lijepe bucmaste bebe.
– To je već prava junačina – nasmiješio se Metju.
– Da, zahvaljujući pici koju mu stavljam u flašicu! – šalio se vlasnik
restorana, bacivši pogled na listu s rezervacijama.
– Ah, vidim da si tražio od Koni da ti režerviše naš «ljubavni sto»!
Onda, nadam se da je tvoja prijateljica lijepa!
– Ne zalijeći se – stišao ga je, postiđen. – Ona još nije stigla?
– Ne, sto je prazan. Dođi da te smjestim. Hoćeš li aperitiv?
– Ne, hvala, sačekaćuEmu.
***
R B 5
N
20.16
Metju Šapiro, roditelji vas očigledno nisu naučili da je tačnost
učtivost kraljeva[12].. : prigovorila je Ema gledajući na sat.
Sa međusprata je mogla da posmatra vrata restorana. Svaki put
kad bi se otvorila, ona je očekivala da vidi Metjua i svaki put bi se
razočarala. Okrenula je glavu da bi gledala kroz prozor. Počeo je da
pada snijeg. Nekoliko srebrnih pamučnih pahulja lebdjele su u
kovitlacu ispod svjetlosti uličnih svjetiljki. Ona je blago uzdahnula a
potom je izvadila telefon iz torbe da bi vidjela ima li poruka.
Ništa. .
Poslije kraćeg oklijevanja, odlučila je da mu pošalje poruku sa
smartfona. Nekoliko lagodnih rečenica koje su prikrivale njeno
nestrpljenje:
Dragi Metju,
Stigla sam u Broj 5.
Čekam Vas unutra.
Pica sa artičokama, parmezanom i rukolom božanstveno
izgleda!
Dođite brzo, umirem od gladi!
Ema
***
 R B 5
N
20.29
Pa, tvoju princezu baš treba čekati! – primijetio je Vitorio, pridruživši
se svom prijatelju na međuspratu.
– Tačno – priznao je Metju.
– Nećeš da je pozoveš?
– Nismo razmijenili brojeve telefona.
– Hajde, ne brini: na Menhetnu smo. Znaš dobro da mi Njujorčani
imamo rastegljivo poimanje tačnosti...
Metju se nervozno osmijehnuo. Usljed nemogućnosti da Emi
telefonira, on joj je napisao poruku da bi joj dao do znanja da je
stigao:
Draga Ema,
Moj prijatelj Vitorio apsolutno želi da Vam da da probate
jedno toskansko vino. Jedan proizvod sandoveze sa malog
posjeda blizu Sijene. Ne prestaje da priča o italijanskim
vinima koje smatra najboljim na svijetu. Dođite brzo da ga
ućutkate, Kejt!
Met.
***
R B 5
N
20.46
Ema se osjećala uvrijeđenom. Taj tip je neotesan! Četrdeset i pet
minuta zakašnjenja i nijednog mejla ili bar da pozove restoran da se
izvini!
– Želite li da pokušam da pozovem Metjua na mobilni? – predložila
je Koni.
Vlasnica restorana je prozrela njenu zbunjenost. S osjećajem
neugodnosti, Ema je promrmljala:
– Da.. .može, da.
Koni je ukucala Metjuov broj, ali je nabasala na sekretaricu.
– Ne ljutite se, stići će. Nesumnjivo je zbog snijega.
Tihi «bip» označio je da joj je stigla elektronska poruka.
 Ema je spustila pogled na ekran. Bila je to poruka o grešci tipa
«nepoznat korisnik» kojom je obaviještena da mejl koji je poslala
Metjuu nije mogao da bude isporučen.
Čudno...
Provjerila je adresu i pokušala još jedno slanje koje se završilo
novim neuspjehom.
***
R B 5
N
21.13
Mislim da neće doći – izustio je Metju, prihvatajući flašu piva koje
mu je pružio Vitorio.
– Ne znam šta da ti kažem – oneraspoložio se njegov prijatelj. –
Ladonnae mobile, gualpiuma al vento [13]...
– Da, može se reći – uzdahnuo je on.
Poslao je dva nova mejla Emi i nije dobio nijedan odgovor.
Pogledao je na sat i ustao.
– Hoćeš li da mi pozoveš taksi do aerodroma?
– Jesi li siguran da nećeš da spavaš u kući?
– Ne, hvala ti. Žao mi je što sam ti bezveze zauzeo sto. Poljubi Koni
umjesto mene.
Metju je napustio restoran u 21.3Oh i stigao na aerodrom u 22.10h.
Iskoristio je vožnju da bi potvrdio svoj let nazad. Registrovao se na
pretposljednjem letu tog dana.
Avion je napustio Njujork u predviđeno vrijeme i stigao u Boston u
00.23h. U to vrijeme, Logan je radio sporijim tempom. Metju je
uhvatio taksi čim je sišao s aviona i stigao kući nešto prije jedan po
ponoći.
Kada je otvorio vrata svoje kuće na Bikon Hilu, Ejpril je već bila
zaspala. Povirio je u sobu svoje kćerke da bi se uvjerio da Emili
čvrsto spava a zatim se vratio u kuhinju. Poslužio se velikom čašom
vode i mahinalno uključio laptop, koji je bio ostao na šanku bara.
Kada je pogledao imejl, spazio je jednu poruku od Eme Lavenštajn.
Poruku koja je začudo bila samo na kompjuteru ali ne i na njegovom
telefonu.
 ***
R B 5
N
21.29
Ema je zatvorila vrata restorana i ušla u taksi koji joj je pozvala
Koni. Vjetar se bio primirio, ali snijeg koji je padao u jednakom ritmu
počeo je da se taloži na zemlji. U vozilu je pokušala da odagna
negativne misli koje su je salijetale, ali bijes je bio jači. Osjećala se
poniženom i iznevjerenom. Ljutila se na sebe što je i ovoga puta
upala u zamku jednog čovjeka, što je povjerovala lijepim riječima, što
je bila tako naivna. Stigavši u hol Nort Plaža 50, ona je krenula
stepeništem da bi sišla u suteren zgrade. Zajednička perionica je bila
pusta, tužna i sumorna. Prošla je sivkastim hodnicima, s trošnim
zidovima, da bi stigla do prostorije sa smećem u najmračnijem i
najprljavijem dijelu zgrade. Iz bijesa ona je polomila obje štikle na
cipelama i bacila ih ujedan metalni kontejner. Pošto ga je iscijepala
golim rukama, i skupocjeni kaput je doživio istu sudbinu.
Sva u suzama, krenula je liftom do svog stana. Otvorila je vrata,
ignorisala kevtanje svog psa i skinula se prije nego što je otišla pod
ledeni tuš. Ponovo je osjećala kako u njoj raste ona neodoljiva želja
da sebi učini nešto loše, da uperi u sebe taj bijes koji ju je čitavu
obuzimao. Toliko je patila da više nije bila gospodar svojih emocija.
To je bilo iscrpljujuće i zastrašujuće. Kako je mogla da iz jednog
stanja oduševljenja i zanosa za samo nekoliko minuta pređe u stanje
depresije? Da se za tako kratko vrijeme najjača radost preokrene u
najmračnije pomisli?
Škrgućući zubima izašla je iz staklene kabine, obukla svoj bade
mantil, uzela sredstvo za spavanje iz apotekarskokg ormarića i
pobjegla u krevet. Uprkos tableti, Emi nije uspijevalo da utone u san.
Prevrtala se u svim smjerovima, tražeći zgodan položaj za spavanje,
zatim je rezignirano počela da pilji u plafon. Bilo je jasno daje isuviše
iznervirana da bi se uspavala. Ne mogavši više, oko jedan sat ujutru,
ona je uključila svoj laptop da bi poslala posljednju poruku čovjeku
koji joj je upropastio veče. Bijesna, podigla je ekran ukrašen
naljepnicom sa lijepom stilizovanom Evom.
 ***
Metju je sa zaprepašćenjem pročitao mejl koji mu je Ema poslala.
From: Ema Lavenštajn
To: Metju Šapiro
Subject: Pokvareni tip
Suprotno onome u šta ste me naveli da povjerujem, Vi
nemate nikakve pristojnosti, niti vaspitanja. Ne pišite mi više,
ne šaljite mi više poruke.
From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Subject: Re: Pokvareni tip
Ali o čemu pričate, Ema? Čekao sam Vas čitave večeri u
restoranu! I poslao sam Vam dvije poruke na koje mi niste
odgovorili!
Tako je, samo se Vi zafrkavajte sa mnom! Koju igru igrate?
Bar se potrudite da nađete dobar izgovor: hladnoća, snijeg.
Imate izbor.
Snijeg? Ne razumijem šta mi zamjerate, Ema. Ipak ste Vi ta
koja nije došla na ugovoreni sastanak!
Bila sam na sastanku, Metju. Čekala sam Vas čitavo veče. I
nisam dobila nikakav mejl od Vas!
Možda ste onda pogriješili restoran.
Ne. Postoji samo jedan restoran Broj 5 u Ist Vilidžu. Čak sam
razgovarala sa Vašom prijatejicom Koni, Vitoriovom ženom.
Lažete! Koni nije bila ovo veče u restoranu!
Naravno da je bila! Lijepa je, crnka, kratke kose i trudna je
već bar osam mjeseci!
Pričate koješta. Ima već godinu dana kako se Koni porodila!
Prije nego što je kliknuo na tač ped da bi poslao poruku, Metju je
podigao glavu sa svog ekrana. Ova rasprava se pretvarala u dijalog
gluvih. Ema je izgledala iskreno, ali njeni argumenti nisu imali
nikakvog smisla. Nije bilo ničeg racionalnog u njenom izlaganju.
Otpio je gutljaj vode i protrljao kapke.
To spominjanje snijega, Konine trudnoće...
 Nabrao je obrve i s pažnjom pregledao sve mejlove od prethodne
večeri koje mu je Ema poslala. Najednom, nešto ga je zaprepastilo –
jedan detalj koji je u stvari bio krupna stvar – i luda ideja mu je
bljesnula kroz glavu! Upitao je:
Koji je danas dan, Ema?
Znate vrlo dobro: 20. decembar.
Koje godine?
Samo se Vi i dalje zafrkavajte sa mnom...
Kažite mi, molim Vas, koje godine?
Ovaj tip je lud, pomislila je ona, grčeći ruke na tastaturi. Da bi
umirila savjest, ipak je uzela da provjeri Metjuove mejlove. Svi su bili
s datumom iz decembra... 2011. Dani su bili isti, samo godinu dana
kasnije u odnosu na danas...
***
Užasnuta, ona je ugasila kompjuter.
Trebalo joj je nekoliko minuta da bi se usudila da sebi objasni
situaciju.
Ona je živjela u 2010.
Metju je živio u 2011.
A iz nekog njoj neobjašnjivog razloga, njihov laptop je izgleda bio
njihovo jedino sredstvo komunikacije.
 Drugi dio
PARALELNI SVIJETOVI
Treći dan
 7
Paralelni svjetovi

Strah ne može bez nade, a nada bez straha.

Baruh SPINOZA
S
21.
Ustavši sljedećeg dana, Ema i Metju su imali isti refleks: grozničavo
su krenuli da provjere svoje imejlove i osjetili olakšanje vidjevši da
nema nijedne poruke.
– Tata, hoćemo da vidimo moje božićne poklone ovog jutra? –
pitala je Emili, pojurivši u kuhinju kao metak da bi mu se bacila u
naručje.
On ju je podigao na barsku stolicu pokraj sebe.
– Prvo, kaže se dobar dan – nastavio je Metju.
– ‘Bar dan, tata – promrmljalaje trljajući oči.
On se nagnuo da je zagrli. Bila je uporna:
– Je l’ idemo onda, kaži? Obećao si mi!
– Važi, dušo. Idemo da odaberemo tvoje poklone po radnjama da bi
mogla da napišeš pismo Djedu Mrazu.
Ritual Djeda Mraza... Da li je trebalo držati Emili u zabludi i
lakovjernosti? Nije imao čvrsto mišljenje po ovom pitanju. Uopšte
uzev, nije volio da laže svoju kćer i s te tačke gledišta bi prestanak
vjerovanja u Djeda Mraza predstavljao korak ka odrastanju i
formiranju racionalnog razmišljanja. Ali, s druge strane, možda je bilo
preuranjeno da je liši te magije. Usljed traume zbog Kejtine smrti,
Emili je proživjela jednu tešku godinu. Dalje vjerovanje u čuda može
da ima blagotvorno dejstvo na duševno raspoloženje male
djevojčice. U ovom prazničnom periodu, Metju je, dakle, bio odlučio
da produži bajkovit svijet i da otkrivanje te «velike tajne» odloži za
sljedeću godinu.
 – Ko želi jogurt sa muslijem? – upitala je razdragano Ejpril, silazeći
niz stepenice.
– Ja! Ja! – povikala je Emili, skačući sa svoje barske stolice i
hitajući ka mladoj ženi da bi je poljubila.
Ova ju je uhvatila u letu i pomazila je.
– Ideš li s nama u prodavnicu igračaka? – upitala je Emili.
– Ejpril danas radi – dobacio je Metju.
– Ali, nedjelja je! – primijetila je djevojčica.
– Posljednji je vikend pred Božić – objasnila je Ejpril. – Radimo
svakog dana da bi i odrasli mogli da izaberu svoje poklone, ali idem
u galeriju tek od podne, što znači da mogu da vam pravim društvo
ovog jutra.
– Sjajno! A je l’ možeš da mi pripremiš veliku šolju tople čokolade s
mini-maršmelouom?
– Ako se tata slaže...
Metju se nije protivio ovom slatkišu. Ejpril mu je namignula i
uključila radio, pripremajući doručak.
– Pa, kako je bilo sinoć? – upitala gaje.
– Fijasko – promrmljao je stavljajući posudicu s kafom u aparat za
espreso.
Pogledao je Emili. Dok je čekala svoj kakao, igrala se na svom
tablet računaru, tamaneći zelene svinje svojim Engri Birdsima. Metju
je šapatom ispričao svojoj podstanarki nevjerovatnu pustolovinu od
prethodne večeri.
– Ne sluti na dobro ta priča – priznala je. – I šta ćeš sad da radiš?
– Baš ništa. Zaboraviću ovaj neuspjeh, nadajući se da više neću
dobijati poruke od te žene.
– Upozorila sam te: čavrljanje na inteenetu je veoma opasno.
– E baš si mi pametna! A ti si me ohrabrila da je pozovem u
restoran!
– Samo zato da ne bi živio u iluziji! Priznaj da je suviše lijepo da bi
bilo istinito, ta žena koja ima isti smisao za humor kao ti, potpuno isti
ukus kao ti i koja je uspjela da te tako brzo pridobije, uprkos svoj
tvojoj obazrivosti.
– Trebalo je više da se čuvam – dao joj je za pravo.
 Kao da bi mu dosula so na živu ranu ili raspirila nemir, Ejpril mu je
ispričala niz različitih sumornih činjenica u vezi sa prevarama na
mreži. Odvratne priče lakovjernih osoba koje su povjerovale da su
na intemetu našle izabranika svoga srca, prije nego što su shvatili,
nešto kasnije, da su upali u zamku koja je imala za cilj da im izmami
novac.
– Ta djevojka je ih luda ili ima nečasne namjere – nastavila je. – U
oba slučaja, ona se sigurno raspitala o tebi ne bi li te uhvatila u
zamku s takvom lakoćom. Ili je, pak, to neko ko te dobro poznaje i ko
sve to radi pod lažnim identitetom.
Neka od mojih studentkinja, zapitao se Metju.
Odjednom se sjetio dramatične epizode koja se desila prethodne
godine na Koledžu Emanuel, jednom katoličkom univerzitetu u
Bostonu. Vjerujući da priča na internetu sa svojim dečkom, jedna
studentkinja je prihvatila da se skine i miluje pred veb kamerom. Na
nesreću, nije njen vjerenik bio iza kamere, već neko ko mu je ukrao
profil. Skot je snimio scenu da bi ucjenjivao djevojku. Tražio joj je
ogromnu sumu novca da ne bi objavio video snimak. Da bi pokazao
da je njegova prijetnja ozbiljna, poslao je tokom noći dijelove filma
pojedinim kontaktima studentkinje. Uništena stidom i prestrašena
zbog posljedica svog postupka, pronađena je sutradan ujutru
obješena u svojoj sobi...
Od sjećanja na ovu tragediju Metjua je podišla jeza. Ledeni znoj je
počeo da mu se sliva niz kičmu.
Nisam se dovoljno čuvao, iznova je sebi prigovarao. Kad bolje
razmisli, više bi volio da je ta žena samo neka pljačkašica, ali više je
izgledala kao mentalni bolesnik. Neko ko vjeruje da živi u 2010.
veoma je poremećen bez daljnjeg.
Dakle, potencijalno opasan.
Napravio je listu svih stvari koje joj je povjerio: svoje ime, ulicu u
kojoj živi, univerzitet na kome predaje. Takođe je znala da ima dijete
od četiri i po godine, da džogira u parku utorkom i četvrtkom ujutru,
da njegova kći pohađa školu Montesori, u kojim je okolnostima
izgubio ženu...
Znala je sve... Dovoljno u svakom slučaju ako je željela da mu
nanese štetu ili da ga napadne. Ili da naškodi Emili. Izlažući se
ovome, stekao je odjednom utisak da je doveo u opasnost dio svoje
egzistencije.
Ne, paranoičan si, pokušavao je da bude razuman. Najvjerovatnije
više neće ni čuti za tu Emu Lavenštajn i ubuduće će mu ova
neprijatna dogodovština služiti kao lekcija. Stavio je na poslužavnik
šolju koju mu je pružala Ejpril i odlučio da konačno zaboravi tu priču.
– Dođi da sjedneš, dušo, tvoja čokolada je gotova.
***
Nasmiješite se!
Sat vremena kasnije, Ejpril je fotografisala Emili i Metjua pred
ulazom u Bazar igračaka, jednoj od gradskih institucija.
Smještena na uglu Kopli Skvera i Ulice Klarendon, Bazar je bio
hram igračaka u Bostonu. Na nekoliko dana pred Božić, ambijent je
bio u punom zamahu: animacije, muzika, dijeljenje bombona... Emili
je pružila jednu ruku svome ocu, a drugu Ejpril. S obje strane
dvokrilnih vrata, portiri obučeni u likove iz Maksa i Maksimonstersa
dočekali su ih poklanjajući im lizalice. Obišli su prva odjeljenja s
divljenjem. Ako su spratovi prodavnice bili rezervisani za haj-tek
aparate (konzole za igrice, figurice koje reaguju na glas, elektronske
igrice...), u prizemlju su bile poredane tradicionalne igračke: plišane
igračke, drvene konstrukcije, Lego, lutke bebe...
Emili je širila oči pred plišanim životinjama u prirodnoj veličini.
– Kako je meko! – divila se ona, milujući jednu visoku žirafu od šest
metara.
Bilo je neosporno: mjesto je bilo magično, spektakularno i brzo vas
je vraćalo u djetinjstvo. Ejpril se dugo oduševljavala pred
impresivnom kolekcijom Barbi lutaka, dok je Metju ostao zabezeknut
spazivši jedan džinovski električni voz čija je pruga vijugala na više
desetina metara.
On je pustio Emili da još nekoliko minuta trči među rafovima, zatim
je kleknuo da bi bio u ravni sa djevojčicom.
– Dobro, znaš pravila: možeš da izabereš dva poklona, ali moraju
da stanu u tvoju sobu.
– Znači, ne žirafu – pogodila je Emili grickajući usnu.
– Sve si razumjela, dušo.
 U društvu Ejpril, Emili se ludo zabavljala dok nije izabrala jednog
plišanog medu među stotinu izloženih modela. Raspoloženog
izgleda, Metju se kretao u prostoru gdje su bili izloženi metalni
modeli tipa Mekano, zatim je razmijenio nekoliko riječi sa
mađioničarem koji je izvodio trikove ispred pokretnih stepenica. Iako
udaljen, budno je motrio na svoju kćer, srećan što je vidi tako
oduševljenu. Ali ovi momenti sreće oživljavali su bol zbog gubitka
Kejt. Osjećao je takvu nepravdu što ne može da dijeli ovakve
trenutke sa njom. Spremao se da se pridruži Ejpril, kad mu je
zazvonio telefon. Broj Vitorija Bartoletija ukazao se na ekranu. On se
javio, pokušavajući da svojim glasom nadjača okolnu galamu.
– Zdravo, Vitorio.
– Dobar dan, Mete. Gdje si to, u jaslicama?
– U jeku božićne kupovine, stari moj.
– Hoćeš kasnije da se čujemo?
– Kroz deset minuta.
Iz daljine je dao znak Ejpril da bi je obavijestio da izlazi da popuši
cigaretu, zatim izašao iz prodavnice i prešao ulicu da bi stigao do
Kopli Skvera.
Zasađen drvećem i uređen oko fontane, trg je bio poznat po
kontrastima u arhitekturi. Svi turisti su snimali iste zadivljujuće
fotografije: lukove, portale i vitraže Crkve Sv. Trojstva koji su se
odražavali na staklima, kao u ogledalima, Henkok kule, najvećeg
oblakodera u gradu. Po ovom sunčanom nedjeljnom danu, mjesto je
bilo živo, ali ipak mnogo mirnije nego u prodavnici. Metju je sjeo na
klupu i pozvao svog prijatelja.
– Pa, Vitorio, kako je Pol? A njegov otitis?
– Bolje je, hvala. A ti, jesi li se oporavio od tvoje čudne večeri?
– Već sam zaboravio na to.
– U stvari, zbog toga te zovem. Jutros sam ispričao Koni o tvom
neugodnom događaju i ona je bila veoma zbunjena.
– Zaista?
– Odmah se sjetila nečega. Prije otprilike godinu dana, jedno veče
kad nisam bio u restoranu, Koni je primila jednu mladu ženu u Broju
5. Jednu djevojku koja je tvrdila da ima sastanak s tobom. Čekala te
je skoro više od jednog sata, ali ti nikada nisi došao.
 Metju je osjetio kako mu je krv jumula u sljepoočnice.
– Ali zašto mi ona o tome nikada nije pričala?
– To se desilo samo nekoliko dana pred Kejtinu nesreću. Koni je
bila planirala da te nazove da bi ti to prenijela, ali zbog smrti tvoje
žene ovaj slučaj je ispao kao neukusna šala. Ona je na ovo čak
zaboravila sve dok jutros nismo poveli razgovor o tome.
– Znaš li kako je izgledala ta žena ?
– Po Koninoj priči, bila je to Njujorčanka od tridesetak godina,
prilično lijepa i elegantna. Koni je kod svoje majke sa Polom, ali
zamolio sam je da te pozove popodne. Ona će ti reći više.
– Ima li načina da saznaš tačan datum kada je žena dolazila na
večeru?
– Slušaj, ja sam u kolima, na putu za restoran. Pokušaću da
pronađem rezervaciju u našoj bazi podataka. Koni se sjeća da je to
bilo one večeri kad je njen rođak sa Havaja došao na večeru.
– Hvala, Vitorio. Čekam tvoj poziv. Zaista je važno.
***
N
R I
P
Emina ruka je blago podrhtavala dok je sipala bijelo vino u kristalne
čaše kupastog oblika.
– Gospođo, gospodine, za piće koje će pratiti vaše karamelizovane
žablje batake sa bobom u soteu od bijelog luka i kori medenjaka,
predlažem vam vino iz doline Rone: kondrije iz 2008, loza vionjije.
Mlada žena je progutala da bi joj se pročistio glas. Samo joj je ruka
podrhtavala. Sve je u njoj treperilo. Veče i prethodna noć su je
potpuno uzdrmali. Gotovo da nije spavala cijele noći i strašna
gorušica joj se pela uz jednjak.
– Možete da nazrete lijepu živahnost kondrijea, uravnoteženog,
napetog. To je aromatično vino, bujno i cvijetno.
Završila je služenje za stolom, a zatim dala znak pomoćniku kako bi
ga upozorila da joj je potrebna pauza.
Zbog nesvjestice ona je napustila salu i zatvorila se u toalet. Imala
je groznicu, znojila se, neprestano bolno zujanje probijalo joj je
glavu. Mlazevi kiseline zapalili su njen probavni kanal. Zašto joj je
toliko loše? Zašto se osjećala tako krhko? Tako iscrpljeno? Bio joj je
potreban san. Kad je umorna, sve bi joj se ubrzavalo u glavi.
Negativne misli bi je gotovo bez predaha opsjedale, izguravši je iz
stvarnosti ujedan fantastični i zastrašujući svijet.
Previjajući se od grčeva, ona se nagla nad šolju, ispovraćala svoj
doručak i ostala više od minut u tom položaju, pokušavajući da dođe
do daha. Ova priča o elektronskoj pošti iz budućnosti ju je
užasavala. Bio je decembar 2010. Ne može da se dopisuje sa
čovjekom koji živi u decembru 2011. Znači, taj čovjek je ili mentalni
bolesnik ili neko sa lošim namjerama. U oba slučaja, bila je to
prijetnja, za nju i njeno mentalno zdravlje. To je bilo dovoljno da
prsne. Ovoga puta bilo je previše! Posljednjih mjeseci, stanje joj se
bilo stabilizovalo, ali danas, ponovo je potonula u tjeskobu. Bili su joj
potrebni lijekovi da bi se malo smirila. Bilo joj je potrebno da priča sa
psihijatrom, ali čak ju je i Margaret Vud izdala, otišla je za božićne
praznike u Aspen.
Sranje!
Pridigla se i pogledala se u ogledalo, ruku oslonjenih s obje strane
lavaboa. Jedna nit žuči visila joj je sa usana. Ona ju je obrisala
papirnim ubrusom i malo se umila. Valjalo je da se otrijezni i sabere.
Taj čovjek joj nije mogao ništa. Ako pokuša da je kontaktira,
ignorisaće njegove poruke. Ako bude navaljivao, obratiće se policiji.
A ako pak pokuša da joj se približi, znaće kako da ga dočeka: u torbi
uvijek nosi električni pištolj. U ružičastoj boji kao bombone, njen
Tejzer je više ličio na seksi igračku nego na sredstvo za
samoodbranu, ali bio je đavolski efikasan. Malo umirena, Ema je
duboko udahnula, popravila frizuru i vratila se na posao.
***
B
Mogu li da dobijem jedan lobster rol [14] s pomfritom? – upitala je
Emili.
– Bolje sa salatom – predložio je Metju.
– Bljak, zašto? Bolji je pomfrit!
– OK – popustio je, – ali u tom slučaju nema deserta. Jel’ u redu?
 – U redu – složila se djevojčica, pokušavajući da namigne ocu.
Metju je potvrdio porudžbinu konobaru i vratio mu jelovnik.
Smjestili su se za sto na terasi Bistroa 66 u Ulici Njubari. Poslije
njihove šetnje po prodavnici igračaka, Ejpril ih je napustila da bi
otišla u svoju galeriju. Metju je bio srećan što vidi da se Emili još
cakle oči od sreće. Upitao ju je koje to poklone želi da spomene u
svom pismu Djedu Mrazu. Emili je izvadila Ajped iz svoje mini torbe i
upitala da li bi bilo bolje da pošalje mejl Djedu Mrazu, ali Metju se
usprotivio. Ta sklonost da se tehnologija miješa u sve oblasti
svakodnevnog života, sve više ga je ljutila. Naročito danas!
Samo što su im donijeli sendviče s jastogom, kad mu je zazvonio
telefon. Bio je to Vitorio. Koni se još nije bila vratila, ah on je istražio i
pronašao tačan dan kada je došla žena koja je tvrdila da ima
sastanak sa njim.
– Juče se navršilo tačno godinu dana: 20. decembra 2010.
Metju je zatvorio oči i uzdahnuo. Košmar se nastavljao.
– Ali to nije sve – nastavio je vlasnik restorana. – Zamisli imam
jedan film na kome se vidi.
– Ko?
– Ta žena.
– Šališ se?
– Da ti objasnim: u novembru prošle godine, naš restoran je u dva
navrata bio opljačkan i isprevrtan, u toku noći, u rasponu od svega
nekoliko dana.
– Sjećam se. Mislio si da je to napad braće Manćini.
– Da, oni nikada nisu prihvatili što smo im konkurencija, ali to
nikada nisam uspio da dokažem. Ukratko, u to vrijeme, policijci su
nam, kao i naše osiguravajuće društvo, preporučili da nabavimo
video nadzor. Tokom gotovo tri mjeseca, kamere su radile dvadeset i
četiri sata dnevno. Sve je snimljeno, prenijeto na server i arhivirano
na hard disku.
– I ti si uspio da dođeš do snimaka od te večeri 20. decembra?
– Upravo tako. I čak sam pronašao djevojku. Ona jedina nije došla
u pratnji to veče.
– Tome se nisam nadao, Vitorio! Možeš li da mi pošalješ kopiju?
– Već sam ti poslao mejl, ortak.
 Metju je prekinuo vezu i izvadio svoj laptop iz torbe da bi se prikačio
na bežični internet Bistroa 66. Ne bješe još nikakvog mejla od Eme
Lavenštajn, ali mu je Vitoriov mejl stigao. Video je bio obiman i
trebalo mu je nevjerovatno mnogo vremena da bi ga skinuo.
– Mogu da dobijem čokoladni sufle, tata, molim te?
– Ne, dušo, rekli smo da nema deserta. Završi sendvič.
Metju je pustio video preko cijelog ekrana. Nimalo čudno, slika je
izgledala kao kroz špijunku i mutno kao što je to obično na
kamerama za nadzor. Dio koji je Vitorio izdvojio trajao je manje od
dva minuta. Kamera je bila namještena visoko, u jednom uglu glavne
sale. Digitalni inkrustirani sat u dnu snimka pokazivao je da je u
20.01h jedna elegantno obučena žena odgurnula vrata restorana.
Vidjelo se nakratko kako razgovara sa Koni prije nego što je izašla iz
kadra. Snijeg na ekranu ukazivao je na to da je isječena scena, koja
se nastavila sat i po vremena kasnije, tačno u 21.29b. Na njemu se
jasno vidjela ista žena kako bez oklijevanja napušta restoran. Zatim
se slika zamutila i film zaustavio. Metju je ponovo pustio taj dio i
pritisnuo PAUZU da bi zaustavio tačan momenat kada je mlada žena
kročila u restoran. Nije bilo sumnje. Ma koliko otkačeno izgledalo,
radilo se o Emi Lavenštajn.
– Obuci kaput, dušo, idemo.
Metju je izvukao iz džepa tri novčanice od po 20 dolara i izašao iz
restorana, ne sačekavši kusur.
– Moram nešto hitno da obavim, Ejpril. Trebalo bi da mi pozajmiš
kola i pričuvaš Emili na sat ili dva.
Sa kćerkom u naručju, Metju je upravo banuo u galeriju koju je
držala njegova podstanarka. Zidovi sale za izložbe bih su obloženi
japanskim erotskim slikama i slobodnim fotografijama načinjenim na
mjestima za uživanje u XX vijeku. Salu su zauzimale nedvosmislene
afričke statue, izložba navlaka za penis i moderne skulpture
prevelikih falusnih formi. Mada mjesto nije imalo ničeg zajedničkog
sa seksi šopom, ovo nije bilo mjesto za čedne duše ni djecu.
Metju je trčećim korakom, dakle, prošao duž sale da bi Emili stavio
u «zaklon» u Ejprilinu kancelariju.
– Budi mirna i čekaj me ovdje, važi dušo?
– Ne! Hoću da se vratim kući!
 Izvadio je tablet računar iz svoje torbe i predložio svojoj kćerki:
– Hoćeš li da gledaš film? Aristokratske mačkel Roks i Ruki!
– Neću, to je bezveze! Hoću da gledam Igru prestola!
– Ne dolazi u obzir, to je nasilno. Nije to serija koju treba da gledaju
male djevojčice.
Emili je spustila glavu i otišla sva uplakana. Metju je izmasirao
sljepoočnice. Imao je migrenu, a kći mu je bila umorna od uzbuđenja
i trčkaranja u svim pravcima po Bazaru igračaka. Bio joj je potreban
odmor, na miru u njenom krevetu. A ne da gleda seriju za odrasle u
predvoiju pornolenda.
Ejpril je pritekla u pomoć.
– Mislim da bi bilo dobro da se ja vratim kući sa Emili.
– Hvala ti! Tu sam za sat i po najviše.
– Kakva to posla imaš?
– Ispričaću ti, obećavam...
– Vodićeš računa o kolima, a? – upozorila ga je dobacivši mu
ključeve.
Metju je uzeo Kamara, parkiranog ispod velikog drveća na
Komonvelt Aveniji. Kao kad ide na posao, napustio je Bek Bej preko
mosta Masačusets Avenije koja prelazi preko rijeke i nastavio svoj
put ka Kembridžu. Prošao je univerzitet i zaobišao veliko jezero Freš
Pond, zatim nastavio još nekoliko kilometara da bi došao do
Belmonta. Trebalo je da pronađe čovjeka koji mu je prodao
kompjuter. Adresa Ejprilinog klijenta ostala je u GPS-u, što mu je
omogućilo da lako pronađe ulicu s mnoštvom kuća malog
stambenog kvarta. Ovoga puta, parkirao se direktno ispred brvnare s
drvenim trijemom i šiljatim krovom. Ispred ulaznih vrata ga je
dočekalo brundanje šar-peja svijetle dlake, koga je već bio zapazio
onog dana na garažnoj rasprodaji. Vrata utonulog u kožne nabore
kao u ogroman mantil, pas je pokazivao da budno i agresivno
stražari.
– Klovis, ovamo! – povikao je vlasnik izlazeći na prag.
Dok je čovjek prelazio travnjak da bi mu prišao, Metju je opazio ime
na zvoncetu: Lavenštajn.
– Šta želite?
 To je bila upravo osoba koja mu je ustupila polovni Mek. Ista stroga
pojava, iste četvrtaste naočari, isto pogrebno odijelo.
– Dobar dan, gospodine Lavenštajn, imate li nekoliko trenutaka?
– Povodom čega?
– Prodali ste mi kompjuter prije dva dana, na garažnoj rasprodaji
koji...
– Da, prepoznao sam vas, ali upozoravam vas, ne radim
servisiranje nakon prodaje.
– Nije riječ o tome. Želio bih samo da vam postavim nekoliko
pitanja. Mogu li da uđem?
– Ne. Kakva pitanja?
– Rekli ste mi da kompjuter pripada vašoj sestri, je l’ tako?
– Hm – izustio je lakonski.
Ne obeshrabrivši se, Metju je izvadio iz džepa kaputa fotografije
koje je odštampao.
– Vaša sestra je ova mlada žena koja se nalazi na ovim snimcima?
– Da, to je Ema. Kako ste došli do tih fotografija...
– Ostale su na hard disku u kompjuteru. Poslaću vam ih imejlom
ako želite.
On je ćutke klimnuo glavom.
– Možete li mi reći gdje se nalazi Ema u ovom trenutku? – nastavio
je Metju. – Veoma bih volio da porazgovaram s njom.
– Želite s njom da pričate!
– Da, lične je prirode i važno.
– Možete da pokušate, ali sumnjam da će vam Ema odgovoriti.
– A zašto?
– Zato što je mrtva.
 8
Anastasis

Strah je uništio više stvari na ovome svijetu nego što ih je

radost stvorila.
Pol MORAN
Još od mladosti, moja sestra je... je uvijek pokazivala ćudljivu i
melanlioličnu stranu, karakter koji bih opisao kao «manično-
depresivan».
Danijel Lavenštajn je pričao nadmenim glasom. Na Metjuovo
navaljivanje, on je konačno pristao da ga pusti da uđe i ispriča mu
priču o Emi.
– Njeno duševno raspoloženje bilo je veoma promjenljivo –
nastavio je Lavenštajn. – Jednog dana bila bi to najsrećnija žena na
svijetu, puna entuzijazma i planova. Sutradan, potonula bi u crne
misli i nije uspijevala da pronađe smisao ni u čemu. Smjenjivanje
stanja euforije i depresivnih perioda ubrzavalo se vremenom.
Posljednjih godina činilo mi se da je očigledno kako pati od
poremećaja ličnosti. Tokom dugih mjeseci mogli ste steći utisak da
se dobro osjeća, ali uvijek bi povratak bolesti bio gori od onog
prethodnog.
On se zaustavio na nekoliko sekundi da bi otpio gutljaj čaja. Dva
muškarca sjedili su jedan naspram drugog, svaki utonuo u
tapaciranu fotelju s dugmadima. Tužna i hladna, prostorija je bila
uronjena u polutamu, kao da je pohođena Eminim duhom.
– Naročito je zbog ljubavnih veza izgubila tlo pod nogama –
potvrdio je Danijel Lavenštajn gorkim tonom. – Ema bi se vrlo lako
zagrijala za određene muškarce a razočarenje koje bi uslijedilo bilo
je svaki put bolnije. Posljednjih godina nije nas poštedjela ničega:
krize histerije, pokušaji samoubistva, samopovređivanje, boravci u
psihijatrijskoj bolnici... Nikada joj zvanično nije postavljena dijagnoza
da je bipolarnog ponašanja, ali za mene je ona to nesumnjivo bila.
Što je izlaganje više odmicalo, Metju se osjećao sve neugodnije,
toliko je kivnost brata prema sestri bila opipljiva. Ali šta je bila istina u
cijeloj toj priči? Lavenštajn je bez oklijevanja postavljao hipoteze
koje, kako je Metju razumio, nikada nisu bile medicinski potvrđene.
Danijel se nagnuo da bi dohvatio fotografije sa stočića.
– Prije tri mjeseca, tokom ljeta, obnovila je vezu sa jednim bivšim
ljubavnikom. Ovaj tip, – objasnio je označivši čovjeka koji je pored
Eme na snimcima. – Francuz, Fransoa Žiro, nasljednik jednog
vinograda u Bordou. On joj je nanio mnogo bola. I ovoga puta Ema
je suviše vjerovala. Povjerovala je da je ovoga puta spreman da
napusti svoju ženu. Naravno, to se nije desilo, pa je ona pribjegla još
jednom pokušaju samoubistva koje je bilo kobno i...
Njegovo izlaganje bilo je prekinuto iznenadnim lajanjem šar-peja.
– To je bio Emin pas, zar ne? – naslutio je Metju.
– Da, Klovis. Bila je mnogo vezana za njega. Jedina «osoba», po
njenom mišljenju, koja je nikada nije iznevjerila.
Metju se sjetio da mu je Ema govorila o njemu, koristeći tačno iste
riječi u mejlovima koje su razmijenili.
– Ne bih da pokrećem bolne uspomene, gospodine Lavenštajn, ali
kako je Ema nastradala?
– Bacila se pod voz, na Vajt Plejnzu, 15. avgusta ove godine.
Nesumnjivo pod uticajem koktela lijekova. U svakom slučaju, bilo je
kutija s lijekovima po cijelom njenom stanu: benzodijazepina, pilula
za spavanje i drugih bezveznjarija...
Preplavljen bolnim sjećanjima koja je evocirao, Lavenštajn je naglo
ustao sa svoje fotelje da bi pokazao da je razgovor završen.
– Zašto Vam je toliko stalo da razgovarate o mojoj sestri? – upitao
je prateći Metjua do vrata.
Izbjegavši da mu objasni pravu motivaciju, Metju je prešao preko
ovoga uputivši mu novo pitanje:
– Zašto ste organizovali prodaju svih onih stvari?
Argument je žacnuo Lavenštajna.
– Da bih okrenuo novu stranicu! Da bih se odvojio od Eme! – burno
je odgovorio. – Sjećanja me razjedaju, ubijaju natenane. Vezuju me
za ruševine prošlosti koja me je već dosta uništila!
Metju je klimnuo glavom.
– Shvatam – rekao je prekoračivši prag kuće.
Ali, duboko u sebi, mislio je upravo suprotno. Znao je da je ova
borba prividna. Ne mogu se uništiti uspomene tako što će naprosto
da se počiste. One ostaju u nama, šćućurene u sjenci, vrebajući iz
potaje trenutak kad nam oslabi pažnja da bi provalile
udesetostručenom žestinom.
***
From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Object: Porazgovarajmo
Date: 21. decembar 2011. – 13 h 45 m 03 s
Draga Ema,
Ako ste ispred svog ekrana, možete li da mi date znak?
Mislim da treba da razgovaramo o onome što nam se dešava.
Met
***
From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Object:
Date: 21. decembar 2011. – 13 h 48 m 14 s
Ema,
Razumijem da Vas ova situacija zbunjuje i uznemirava. I
mene plaši, ali moramo zaista o tome da razgovaramo.
Odgovorite mi, molim Vas.
Met
***
Metju je kliknuo da pošalje svoju dragu poruku Emi. Taj jedan minut
mu se odužio u grozničavom čekanju i nadi da će mu mlada žena
smjesta odgovoriti.
Nakon posjete Danijelu Lavenštajnu, sjeo je u Kamaro da se vrati u
Boston, ali se poslije nekoliko kilometara zaustavio na Večeri na
strmim obalama rijeke Čarls. Brend Nju Dej bio je stari hromirani
vagon-restoran u koji su svraćali, kako slučajni prolaznici, tako i
studenti Harvarda poslije treninga u veslanju. Smjestivši se na jednu
klupu od moleskina, Metju je izvadio svoj laptop i prikačio se na
mrežu.
Nikad u životu nije bio ovako uzrujan, nikada tako poljuljan u onome
što je smatrao izvjesnim. Dokazi su se gomilali: datumi mejlova, film
koji mu je poslao Vitorio, svjedočenje Eminog brata koje mu je otkrilo
da je njegova sestra mrtva... Sve je išlo u prilog tome da povjeruje u
nevjerovatno: zahvaljujući ovom kompjuteru mogao je da stupi u
kontakt sa ženom, danas pokojnom, koja je dobijala njegove poruke
onda kad je bila živa, godinu dana ranije.
Kako je to bilo moguće? Nije uspijevao da objasni, ali je od sada
mogao da ustanovi nekoliko pravilnosti. On je izvadio hemijsku
olovku i notes koje je uvijek nosio u džepu i na brzinu je zabilježio
nekoliko stavki da bi razbistrio svoju misao.
1 – Ema Lavenštajn prima moje poruke istog dana, ali s
razlikom od godinu dana.
2 – Polovni kompjuter koji sam kupio, naše je jedino sredstvo
komunikacije.
Metju je podigao glavu sa svog notesa i zapitao se koliko je ova
druga tvrdnja ispravna. Činjenice su bile tu: Ema nije primila mejlove
koje joj je poslao s mobilnog telefona, kao što ni on nije dobio poruke
koje mu je ona poslala sa svog smartfona. Zašto?
Na trenutak je razmislio. Ako je Ema mrtva već tri mjeseca, poruke
koje joj on danas šalje, a koje ne idu preko kompjutera, sigurno
odlaze na nalog koji više niko ne gleda. Logično.
Ali šta je s porukama koje mu je Ema poslala 2010. sa svog
telefona? Po logici stvari trebalo je da ih je primio u prošlosti ili se
možda nije sjećao da je čitao poruke koje je potpisala Ema
Lavenštajn u decembru 2010.
Dobijao je svakako mnogo mejlova, ali ovi su vjerovatno
nedostajali. Pokušao je da se sjeti i sinulo mu je: bio je promijenio
internet provajdera – dakle mejl adresu – od decembra 2010! Adresa
na koju mu je slala mejlove sa svog telefona jednostavno nije
postojala u to vrijeme! Umiren što je pronašao bar malo racionalnosti
u čitavoj ovoj zbrci, on je zabilježio novo zapažanje u svoj notes:
 3 – Danas, u decembru 2011, nemam nikakvu mogućnost da
fizički stupim u kontakt s Emom...
Nažalost, mrtva je.
4 – ... ali obrnuto ne važi!
Razmislio je o toj mogućnosti: ako želi, «Ema iz 2010.» može u
svakom trenutku da sjedne na avion za Boston i sretne «Metjua iz
2010». Da li bi ona to učinila? S obzirom na zainteresovanost da mu
odgovori na poruke, ovo je bilo malo vjerovatno.
Nervozno je bacio pogled na ekran kompjutera. I dalje nikakvih
novosti od somelijera. Pokušao je da se stavi u Eminu kožu:
inteligentna žena, ali emotivno labilna. Naslućivao je da je krhka,
uplašena i nepovjerljiva u ovoj situaciji. Imao je Vitoriov video i
razgovor s njenim bratom, koji su ga uvjerili da je ona zaista
postojala. Ali Ema nije znala ove činjenice. Ona ga je zasigurno
smatrala luđakom i zbog toga mu nije odgovarala na pozive. Morao
je da pronađe način da je uvjeri.
Ali koji?
Pogledao je kroz prozor. Džogeri i biciklisti dijelili su pistu duž rijeke,
dok su na vodi veslači sijekli talase, praćeni oglašavanjem divljih
gusaka.
Večera se ispraznila od njegovog dolaska. Na stolu od formike, koji
je bio uz njegov, Metju je spazio novine koje je ostavio neki od
klijenata. Bio je to Njujork Tajms od tog dana. Uzeo je novine i jedna
pomisao mu se rodila u glavi. Uz pomoć veb kamere kompjutera
napravio je snimak novina – stavljajući upravo datum u prvi plan – i
poslao ga Emi s ovim riječima:
From: Melju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Ema,
Ako Vam je potraban dokaz da živim u 2011, evo ga.
Dajte mi znak.
Met
***
N
 Ema je pogledala poštu i kliknula da bi otvorila atačment. Zumirala
je da bi uveličala fotografiju i zavrtjela glavom. Ništa nije bilo lakše
od namještanja snimka uz pomoć fotošopa u današnje vrijeme...
To ništa ne dokazuje, degeneriku!
***
B
Počelo je da grmi. Nebo se naglo naoblačilo i pravi potop se sručio
na Večeru. Za nekoliko minuta bučna gomila je preplavila restoran
da bi se sklonila od kiše.
Očiju prikovanih za ekran, Metju nije obraćao pažnju na pometnju.
I dalje nema odgovora.
Očigledno fotografija nije uvjerila Emu. Trebalo je da pronađe nešto
drago. I to brzo.
Konektovao se na internet sajt Njujork Tajmsa i počeo da pretražuje
svakodnevne arhive. Poslije nekoliko klikova, došao je do informacije
koju je tražio.
Ovoga puta, Ema Lavenštajn neće više moći da ga ignoriše...
***
From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Dosađivaću Vam još ovaj put, Ema.
Iako mi ne odgovarate, siguran sam da ste ispred Vašeg
ekrana...
Volite li sport? Košarku? Ako je tako, nesumnjivo znate da je
danas (govorim o «Vašem» danas) dugo očekivani meč:
sastaju se Niksi iz Njujorka i Seltiksi iz Bostona.
Uključite radio ili upahte televizor na kanalu 9 i daću Vam
dokaz na koji čekate...
Met
Ema je osjetila kako srce počinje ubrzano da joj radi. Svaka
Metjuova poruka joj je davala utisak da se čeljusti mengela sklapaju
nad njom, prijeteći da je zdrobe. Ali uzbuđenost se miješala sa
strahom. Ona je spustila ekran, uzela svoj laptop i napustila
kancelariju da bi se liftom spustila do najnižeg sprata gdje su se
nalazile prostorije za odmor Imperatorovog personala. Odgurnula
vrata i ušla u prostranu salu svijetlih zidova, opremljenu stolovima od
svijetlog drveta, sofama i foteljama Vasili.
Ema je pozdravila ljude koje je poznavala: nekoliko zaposlenih koji
su ćeretali čitajući časopise na mekom kauču, pretežno «mušku»
grupu koja se okupila oko velikog pljosnatog ekrana okačenog na zid
da bi gledala... košarkašku utakmicu.
Ema se smjestila za jedan sto, uključila kabl svog kompjutera u
struju, potom ustala da bi otišla da uzme piće s automata. Otvorila je
konzervu dok se približavala televizoru.
«Utakmica se nastavlja na Medison Skver Gardenu, oduševljeno je
prenosio novinar. Na kraju ove posljednje četvrtine, njujorški Niksi
vode sa 90 naprema 83. Od početka utakmice obje ekipe nam
pružaju uzbudljiv meč. Igrači u različitom poretku bore se za...»
Ema je osjetila knedlu u stomaku. To je upravo bio meč na koji je
Metju pravio aluziju. Vratila se na mjesto da bi sa strane pratila
razvoj utakmice. Nakon nekoliko minuta, novi mejl se pojavio na
ekranu njenog kompjutera.
From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Jeste li pronašli ekran ili radio, Ema?
Za sada je Njujork mnogo ispred, zar ne? Ukoliko pratite
meč u nekom baru ili na javnom mjestu, siguran sam čak da
su muškarci oko Vas već ubijeđeni da će njihova ekipa
pobijediti...
Ona je prekinula čitanje mejla i podigla glavu u pravcu grupe
zaposlenih prilijepljenih za meč. Šaleći se, ovjeravali su dlanovima
ruku i aplaudirali svakom poenu koji osvoji njihova ekipa. Očigledno
su bili ushićeni. Nastavila je:
...Međutim, Boston će pobijediti sa rezutatom 118 naprema
116. U posljednjoj sekundi. Zapamtite rezultat, Ema:
Njujork 116 – Boston 118
Ne vjerujete mi?
Gledajte onda na televiziji...
Srce joj je jako udaralo u grudima. Ovaj tip joj je sada stvarno ulivao
strah. Nestrpljiva i sva u grču, teško je ustala sa stolice i prišla bliže
da bi pratila kraj meča, moleći se u sebi da se Metjuovo predviđanje
ne ostvari.
«Ulazimo sada u posljednjih pet minuta. Njujork još uvijek vodi sa
104 naprema 101.»
Posljednje trenutke igre proživjela je sa zebnjom. Da bi odagnala
nespokoj, pokušala je da diše duboko. Ostalo je još deset minuta do
kraja igre i Njujork je još uvijek bio u vodstvu.
Minut i trideset.
Koš Seltiksa izjednačio je rezultat dvije ekipe, 113 na obje strane,
zatim dva bacanja trojki s obje strane dovela su do novog
izjednačenja: 116–116.
Ema se ugrizla za usnu. Ostalo je manje od deset sekundi kada je
Pol Pirs, jedan od Bostonovih igrača, vješto probio odbranu i
oslobodio se svog protivnika stepbekom, prije nego što je pucao na
koš... i osvojio dva poena.
«Boston vodi dva boda! 118-116! Niksi nisu imali sreće ovoga
puta!»
Dok je igrač slavio svoju akciju, stadion se ispunio negodovanjem
zbog razočaranja. Ema je uspaničeno gledala hronometar.
Na ovom je bilo označeno «00.4». Ostalo je četiri desetinke
sekunde. Bilo je izgubljeno.
Ne! Jer je od povratka u igru, jedan igrač Niksa pokušao
nemoguće: direktno bacanje sa osam metara od okvira. Idući
nevjerovatnom putanjom, lopta je upala u koš.
«Zapanjujuće bacanje – vikao je na sav glas komentator. –
Stoudmajer je svakako zabilježio najvažniji koš u svojoj karijeri!
Njujork odnosi pobjedu u ovom meču! 118 – 119!»
Ema je bila oduševljena, zajedno sa ostalim svojim kolegama, ah
ne iz istog razloga. Sve se u njoj naglo opustilo. Metju je griješio!
Nije živio u budućnosti! Nije mogao da predvidi ishod meča! Nije bila
luda!
Na ekranu se pojas Medison Skver Gardena rasplamsavao.
Njujorški igrači su krenuli da trče oko stadiona. Publika je bila na
nogama i skandirala je uz pobjedničke povike... Sve dok sudija nije
zatražio da pogleda akciju na video snimku i dok slika nije pokazala
ono što niko nije želio da vidi: lopta je otišla iz ruku igrača nekoliko
stotinki sekunde poslije znaka za kraj utakmice!
«Kakav preokret! Na kraju, nevjerovatiio napornog i hičkokovski
napetog meča, Boston je ipak porazio Nikse sa 118 prema 116,
stavljajući tačku na osam uzastopnih neosvojenih utakmica!»
S mučninom, Ema se sklonila u toalet na tom spratu.
Počinjem da ludim!
Bila je užasnuta, nesposobna da se upusti u borbu s unutrašnjim
demonom koji joj je oduzimao razum. Kako da racionalno objasni
ovaj haos? Simuliranje je izgledalo nemoguće: meč je bio u
direktnom prenosu i ne bi bilo moguće namjestiti tako žestoku
utakmicu. Sreća? Možda je Metju slučajno dao ovaj rezultat. Na
trenutak ona se uhvatila za ovu pomisao.
Sranje!
Ne može se komunicirati sa čovjekom iz budućnosti. To naprosto
nije MOGUĆE!
Ema se pogledala u ogledalo. Maškara joj se razmazala, ten joj je
bio boje voska, mrtvački. Obrisala je tragove šminke s malo vode,
pokušavajući da sredi misli u svojoj glavi. Detalj koji ju je zbunjivao
isplivao je na površinu. Zašto joj je u prvoj poruci koju je primila,
Metju napisao: «Ja sam novi vlasnik Vašeg Mekbuka» Šta je to
značilo? Da je prodala kompjuter u budućnosti? Da ga je ovaj tip
kupio na rasprodaji i da su putem neke vremenske pukotine sada
mogli da se dopisuju, svako na različitoj vremenskoj liniji? To nije pilo
vodu.
Zadihana kao da je istrčala sto metara, ona se oslonila na zid i
najednom postala svjesna svoje povredljivosti i usamljenosti. Nije
imala nikoga od koga bi zatražila savjet ili našla utjehu. Ni pravu
porodicu kojoj bi se povjerila, osim krutog i prezirnog brata. Ni pravih
prijatelja. Ni momka. Čak ju je i psiholog kojeg je plaćala čitavo
bogatstvo napustio.
Jedno nesigurno ime iskrslo joj u sjećanju: ime... Romuald Leblan.
Ako je postojala osoba koja bi možda mogla da joj pomogne u ovoj
priči s kompjuterom, to je bio mali kompjuterski genije!
Raspoloženje joj se odjednom popravilo, izašla je iz toaleta i popela
se liftom sve do sprata gdje se nalazi PR služba. Nekoje bio
dežuman, ali ove subote služba nije imala toliko posla, a stažista nije
radio vikendom. Na uporno navaljivanje, ona je uspjela da dobije
njegov broj mobilnog i smjesta ga je pozvala. Poslije dva zvonjenja,
tinejdžer se javio nesigurnim glasom:
– Halo?
– Trebaš mi, cvikerašu. Gdje si? Još pred ekranom bleneš u ženske
u mrežastim seksi kostimima?
 9
Putnici kroz vrijeme

Budućnost, utvara praznih ruku, koja obećava sve a nema

ništa.
Viktor IGO
N , 2010.
M D
Č
Oštra hladnoća ledila je šetališta Hadsona.
Ema je zalupila vrata na taksiju. Ledeni dah ju je dočekao čim je
izašla iz vozila. Smrzavajući se, zavukla je ruke u džepove svog
kaputa. Na kraju tog popodneva, bivši kvart klanica bio je opkoljen
maglom. Jače je zavezala šal i prešla čelični luk koji je vodio u Dok
54, istorijsko pristanište prekookeanskih parobroda. Mjesto na kome
joj je Romuald zakazao sastanak.
Zvuk motora naveo ju je da podigne glavu, kada je ugledala pravu
eskadrilu sastavljenu od dvadesetak minijaturnih helikoptera i
radiokomandovanih aviona koji su kružili po sniježnom nebu. Rasuti
po asfaltiranom lučkom nasipu, ljudi svih uzrasta takmičili su se u
vještini upravljanja svojim letjelicama.
Pogledom je potražila Romualda i trebalo joj je nekolliko sekundi da
bi ga prepoznala. Obučen u toplu, debelu zimsku jaknu, tinejdžer je
nosio skijašku kapu, koja mu je prekrivala uši i sezala mu sve do
obrva. Pokušavao je da lansira svoju napravu, uređaj sa četiri elise,
koja je beznadežno ostajala prikovana za zemlju.
– Zdravo, bubašvabo – dobacila mu je približavajući se otpozadi.
Poskočio je i namjestio naočare.
– Dobar dan, gospođice Lavenštajn.
– Šta je ovo ovdje? Skup anonimnih štrebera amatera u aero-
modelarstvu?
 – To su dronovi – objasnio je tinejdžer.
– Šta?
– Ove spravice: to su civilni dronovi.
Očarana, Ema je pogledom pratila jedan od minijaturnih
kvadrikoptera koji se uzdigao veoma visoko, poput zmajeva iz
njenog djetinjstva, prije nego što će postići ubrzanje i sletjeti na
nasip. Primijetila je da nijedan radiokomandovani uređaj ne izgleda
isto: avioni, helikopteri s četiri ih šest rotora, predmeti u obliku leteće
tacne... Vješto izrađeni NLO-i koje je sklopila zajednica strastvenih
kolekcionara koji vole da majstorišu. Zamislila je ove ljude u njihovim
garažama: informatičari, fanovi robotike, nadneseni nad povezivanje
elektronskih i rezervnih dijelova ne bi li dotjerali svoj uređaj prije
nego ga iznesu i testiraju pred ortacima.
Prava djeca.
Ona je prošla od jedne do druge grupe i ustanovila daje većina
pilota povezala svoje dronove sa smartfonom da bi upravljali svojim
uređajem sa mobilnog terminala. Neki su čak imali ultralake kamere
koje su snimale i slale snimke direktno na ekran telefona.
Vratila se kod Romualda koji se još borio sa svojim kvadrikopterom.
Niko nije prišao da mu pomogne. Nijedna fina dušica iz «zajednice»
da bi mu pružila ruku pomoći. Posmatrajući ga tako, bilo joj ga je
žao. Naslućivala je da je usamljen, inteligentan i pomalo izgubljen.
Kao ja...
– Zašto tvoj ne leti?
– Ne znam – odgovorio je uznemirenog izgleda. – Ima previše
vjetra. Nisam napravio dobro daljinsko upravljanje, ja...
– Nije strašno...
– Jeste! – odgovorio je oborivši pogled.
Ema je predosjećala da je za njega, nesumnjivo, bilo neuobičajeno
da zapadne u poteškoću kad su u pitanju znanja iz mehanike i
informatike. Promijenila je temu.
– Bar su legalna, ta čuda? – upitala je, uz pomiješano osjećanje
divljenja i uznemirenosti.
– Dronovi? Manje-više – rekao je šmrčući. – Ima nekoliko pravila
koja moraju da se poštuju: ne smije da se leti iznad ljudi, sprava
mora da se drži u vidnom polju, ne letjeti preko stotinak metara...
 Ona je klimnula glavom, iznenađena da ovakva tehnologija nije
rezervisana za vojsku ili istraživačke laboratorije. Šta sprečava ljude
da koriste ove dronove za špijunažu svojih susjeda ili nadlijetanje
njihovih privatnih posjeda? Njena paranoična strana se naglo
probudila i već je zamišljala sljedeću etapu: minijaturni dronovi
veličine insekta, koji bi mogli sasvim neprimjetno da snimaju ljude u
njihovim intimnostima i bilježe njihov razgovor. Opšti nadzor svijeta.
Vrsta svijeta u kome nije željela da obitava.
Izbacila je tu ideju iz glave i okrenula se ka sjeveru. Malo dalje, baš
iznad šetališta, vijugala je čelična i betonska struktura njujorškog Haj
Lajna, u čijem podnožju se nalazio kafić Novosti. gdje se mogla
popiti najbolja čokolada u gradu.
– Dobro, spakuj tvoju opremu – naredila je Romualdu. – Vodim te
na jednu dobru užinu.
***
K N
10
Romuald je lakomo progutao ogromno parče štrudle s višnjama i
otpio gutljaj, do vrha pune čaše, tople čokolade.
– Razuvjeri me, jesi li jeo posljednja tri dana?
Tinejdžer je klimnuo glavom prije nego što je progutao drugu
polovinu kolača.
– Jednog dana ću te naučiti da jedeš na elegantan način pred
nekom mladom damom – obećala mu je, brišući papirnom salvetom
mrvice kolača koje su klincu ostale zalijepljene na spoju usana.
On je oborio pogled, kao što je to obično činio, i povukao kraj svog
džempera da bi tobože prikrio svoju debljinu. Ona se zabrinula za
njega.
– Gdje stanuješ, Romualde?
– U hostelu u Čelsiju.
– Jesi li se javljao skoro roditeljima?
– Brinete se – izbjegao je da odgovori.
– Da, tačno, brinem se pomalo za tebe. Imaš li novca?
– Dovoljno – uvjerio ju je.
 Nervozno je protrljao kosu i požurio da skrene razgovor na drugu
temu.
– Zašto ste željeli da me vidite?
– Htjela bih da pregledaš moj kompjuter – zatražila je, vadeći laptop
iz svoje torbe da bi ga spustila ispred tinejdžera.
Romuald je otpio novi gutljaj kakaoa prije nego što je podigao ekran
koji se otvorio na softveru za imejl.
– Šta je problem?
– Primam čudne mejlove već neko vrijeme. Možeš li da identifikuješ
odakle potiču?
– Normalno, to nije komplikovano – potvrdio je mladić.
Uputila mu je izazov.
– OK, pokaži mi šta znaš. Tiče se cijele moje prepiske sa Metjuom
Šapirom.
Romuald je žurno označio poruke koje je poslao Šapiro i sklonio ih
u jedan folder. Pristupajući hronološkim redom, otvorio je zaglavlje
prvog mejla, pregledajući IP adresu pošiljaoca, tip imejla koji koristi i
redosljed različitih servera kuda je poruka prolazila od trenutka kad
je poslata pa sve do prijema.
Teorijski, ništa lakše od otkrivanja izvora jednog imejla, osim što se
u ovom slučaju nešto nije poklapalo. Izraz određene neugodnosti
ocrtavao se na Romualdovom licu.
Skinuo je naočare sa prljavim staklima da bi ih obrisao krajem svog
džempera. Iznervirana, Ema mu je istrgnula naočare iz ruku,
potražila u svojoj tašni krpicu za stakla, očistila ih i vratila naočare
tinejdžeru na nos.
– Pa? – bila je nestrpljiva.
Ne odgovorivši na pitanje, Romuald je pohitao da otvori drugu
poruku na koju je primijenio isti postupak, zatim nastavio s trećom:
jednim od odgovora koje je Ema poslala Metjuu.
– Ej, jesi li pronašao nešto, bubašvabo?
– Da... datumi – promrmljao je Romuald. – Reklo bi se da Vam tip
šalje poruke iz budućnosti.
– Da, to sam primijetila, hvala. Kako to objašnjavaš?
Odmahnuo je glavom.
– U stvari, ne objašnjavam.
 – Potrudi se, molim te!
Romuald je odabrao jednu od Metjuovih poruka, potom je jednim
klikom na tač ped otvorio skrivenu zonu zaglavlja.
– Na netu se razmjene podataka odigravaju između dvije IP adrese,
OK?
Ema je odobrila klimanjem glave. Mladi Francuz je nastavio:
– S jednog kompjutera na drugi, ista poruka može da prođe kroz
nekoliko posrednih servera koji stavljaju datume pri svakom
prolasku.
Ema se primakla. Na ekranu se mogao pratiti put imejla s
Metjuovog kompjutera sve do njenog sopstvenog kompjutera.
– Kad vam ovaj tip šalje poruku – nastavio j e Romuald – prvi
serveri se svi odreda pojavljuju sa datumom iz 2011, a onda,
najednom, usred prelaska, jedan od servera pravi neku vrstu
«vremenskog skoka» da bi prešao u 2010. I taj obrnuti fenomen sa
dešava kad mu vi pišete.
– Mora da postoji racionalno objašnjenje – bila je uporna. – U tvom
okruženju nikada nisi čuo za tako nešto? Na forumima? U
razgovorima hakera?
Romuald je odmahnuo glavom. Pustio je da prođe nekoliko sekundi
a onda je dodao:
– Ova priča o datumima nije jedina zbunjujuća stvar...
– Što će reći?
Uperio je kažiprst u ekran.
– U oba slučaja, izvor i odredište poruke su istovjetni. Kao da mejl
kreće iz 2011. da bi stigao u 2010... na isti kompjuter.
Romuald je opazio zastrašujući efekat ovog otkrića. Emino lice je
preblijedilo i ona je ustuknula. Želeći da je umiri, obećao je da će
obaviti ostala istraživanja i zatražiti pomoć od kompetentnijih ljudi.
Upravo je završavao sa svojom uslugom kad je novi melodični zvuk
označio dolazak nove elektronske pošte.
***
Ema je okrenula ekran ka sebi. Kao što se pribojavala, bila je to
nova poruka od Metjua.
 From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Object: Cijena ćutanja
Ema,
Ne znam kako da protumačim Vaše ćutanje. Ne mogu da
vjerujem da nemate želju da saznate nešto više o onome što
nam se dešava. Da otkrijete šta nam je dozvoljeno da činimo
ili ne činimo. Mogu da razumijem Vaše strahove, ali
radoznalost bi trebalo da ih prevaziđe!
Možda Vam je potrebno još nešto da biste se odlučili na taj
korak... Šta želite? Novi dokaz? Novac? Evo oba, ako smijem
tako da kažem.
Molim Vas, odgovorite mi.
Met
Uz poruku je bio pripojen atačment. Dokument u PDF-u sadržao je
novinski članak iz Njujork Tajmsa od ponedjeljka, 23. decembra
2010.
Švedska turistkinja dobila 5 miliona dolara u kazinu na
dan svog stotog rođendana
Turistkinja srećne ruke osvojila je u noći između subote i
nedjelje više od 5 miliona dolara (tačno 5 023 466) na poker
aparatu «Mala sirena» kazina hotela Nju Blenhajm u Atlantik
Sitiju.
Osvojena pozamašna suma... na sam dan njenog
rođendana! Porijeklom iz Stokholma, gđa Lina Nordkvist
nalazila se u grupi švedskih penzionera koji su učestvovali u
organizovanom putovanju na sjeveroistoku Sjedinjenih
Država. Dobitnica je ispričala da je stavila 2 dolara u prorez
jednorukog Džeka oko 20.45h. Uz aplauz čitave kockarnice u
Nju Blenhajmu, gđa Nordkvist je potvrdila da će dobar dio
novca iskoristiti da bi ostvarila svoj san: otišla sa svojim
mužem na put oko svijeta u balonu...
Na fotografiji koja je ilustrovala članak, mogla se vidjeti
ekstravagantna stogodišnjakinja kako pozira pored poker aparata
držeći se čvrsto za hodalicu. Bila je odjevena u duks «I Love
Stockholm» i nosila nekakav slamnati šešir.
 Ema je pogledala na sat.
17.30h.
Jedva da je imala nešto više od tri sata da odreaguje.
Trebalo je brzo djelovati. Više nije mogla da ostane u neizvjesnosti.
Morala je da sazna. Bez daljnjeg.
– Znaš li gdje može da se iznajmi auto u kraju, Romualde?
– Mislim da postoji jedan Fast Kar na trista metara odavde, na
raskrsnici Gejnsvurta i Grinviča.
– Vidim gdje je – uvjerila ga je, ostavljajući na stolu novčanicu od
20 dolara.
Naglo je ustala i zakopčala svoj kaput prije nego što će izaći na
hladnoću.
– Hvala na pomoći, Romualde. Čuvaj se.
– Zvaću vas čim nešto otkrijem. I... svakako povedite računa!
Ona je izašla iz kafića mahnuvši mu kroz staklo.
***
Kad je Ema stigla pred agenciju za iznajmljivanje, već je pao mrak.
Čekala je u redu dvadeset minuta, u slabo ugrijanoj sali, prije nego
što ju je primio službenik, toliko odvratan i arogantan, da umalo nije
odustala od svog nauma. Konačno je uzela prvo vozilo koje su joj
ponudili: SUV Dženeral Motors, krvavonarandžaste boje. Platila je
kreditnom karticom, napustila Menhetn kroz tunel Holand i krenula
putem ka jugu.
Ema je mrzila da vozi noću, naročito putem koji ne poznaje, ali
vožnja od Njujorka do Atlantik Sitija bila je s dobrim oznakama na
putu. Kao najvažnije, sastojala se u praćenju Garden Stejt Parkveja,
autoputa koji je prolazio kroz Nju Džersi pored morske obale. Tokom
čitavog puta ona se trudila daje ponovo ne obuzmu strahovi. Upalila
je radio na jednoj muzičkoj stanici i pokušala da pjevuši da bi
ispraznila glavu. Ali previše se misli tu tiskalo.
Iz straha da ne zakasni, stalno je gledala na sat na instrument-tabli.
Taman kad je pomislila da je stigla, njena napetost je porasla jer se
našla zaglavljena usljed zastoja. Zbog lančanog sudara nije moglo
da se dođe do expressway-a koji je išao duž obale.
 Dugo je čekala da se traka autoputa oslobodi i da konačno može
da uđe u prijestonicu igara na istočnoj obali: grad koji je uvijek
smatrala punim suprotnosti i u koji nikada nije nogom kročila.
Novo gledanje na sat.
20.25K
Izašla je na Atlantik Aveniju, koja joj je omogućavala da pristupi
čuvenom boardwalku, beskrajnom šetalištu pokraj morske obale na
kome su se smjenjivala velika kazina zbog kojih je kupalište bilo na
glasu.
Bio je početak večeri i grad je vrvio od aktivnosti: glavna ulica u
kojoj su bili koncentrisani svi glavni hoteli, restorani, sale za spektakl,
bila je prepuštena turističkim autobusima, šljaštećim limuzinama i
smiješnim rikšama.
20.29h.
Primijetivši da je crveno svjetlo na semaforu, Ema je iskoristila
priliku da se orijentiše usred svih tih svjetlosnih i neonskih slapova. U
centru boarchvalk-a prepoznala je jedinstveni obris Nju Blenhajma,
najnovijeg kazina u gradu, čije je fotografije vidjela u jednom
časopisu. Izgrađen sredinom dvijehiljaditih godina, kompleks je bio
zamišljen kao marina i uzdizao se oko četiri talasaste piramide,
podsjećajući na velike plave valove koji se uzdižu na šezdeset
metara iznad mora. Noću su četiri zgrade, i njihovih dvije hiljade
soba, blistale tirkiznom svjetlošću i ličile na eskadrilu inter-galaktičkih
letjelica spremnih da napadnu nevidljivog neprijatelja.
20.34h.
Ema je pretekla jedan taksi i provukla se sve do ulaska na parking
Nju Blenhajma koji se nalazio na šest spratova. Parkirala je
iznajmljeni auto i otrčala ka brojnim liftovima koji su opsluživali hol
hotela. Tu je našla vremena da na interaktivnom planu potraži salu
sa poker aparatima.
20.39h.
Hotelski kompleks je bio kolosalan i brojao je desetine restorana,
spa centar, bazen, dva kabarea, tri bara i jednu površinu posvećenu
hazardnim igrama, koja se protezala na više od 10 000 metara
kvadratnih. Uspjela je da odredi gdje se nalazi prostor rezervisan za
poker aparate i upamtila je put kojim se do njega dolazi. Nije smjela
da pogriješi.
20.40h.
Prošla je kroz hol trčeći, dva puta promijenila lift, pošla džinovskim
staklenim tunelom koji međusobno povezuje piramide. Još samo
jedne pokretne stepenice da se spusti sprat niže, čuvaru pokaže
ličnu kartu i evo je gdje stiže u jazbinu poker aparata.
20.41h.
Kockarski pakao se ukazao u obliku beskrajnog hola s niskim
plafonom. Onako bez prozora, mjesto je izgledalo deprimirajuće,
uprkos veselom zvmdanju koje je dopiralo iz mašina. Ema je
razmijenila 50 dolara za žetone i prešla brzim korakom zvučno-
svjetlosni kovitlac armije jednorukih Džekova: Džekpot Kendi,
Kleopatra, Tri kralja, Bijela orhideja, Opasna ljepotica... Stotine
mašina tvorile su razapetu mrežu, koja je bila aktivna dvadeset i
četiri časa dnevno. Ona se utopila u bučnu gomilu koja se
premještala među «atrakcijama»: mladi tipovi koji su glumili velike
hazardere, porodične ekspedicije, koje bi da pobera sav novac,
igrači zavisnici, sa licima zombija koji metodično rasipaju svoje
bogatstvo, roj tridesetogodišnjaka koji su došli da pokopaju momački
život svojih drugara, oronulih i bezubih staraca koji tu pronalaze
ukuse vašarskog slavlja iz svog djetinjstva...
20.43h.
Ema nikada nije razumjela da čovjek može da se izgubi na
ovakvom mjestu. Nekoliko graški znoja izbilo joj je na čelu i od blage
vrtoglavice ona se zaljuljala. Uprkos svom prostranstvu, prostor je
odavao utisak da je ograničen i van vremena. Na ivici mučnine, ona
se za trenutak oslonila da bi opet došla do daha.
A onda je primijetila slamnati šešir usred kačketa! Prišla je grupi
švedskih penzionera. Nije bilo sumnje, to je bila ona: Lina Nordkvist,
stogodišnja penzionerka u duksu «I Love Stockholm». U desnoj ruci
je držala jednu veliku posudu sa žetonima pritisnutu na grudi.
Lijevom rukom grčevito je stezala metalni okvir hodalice s točkićima.
Brzinom puža uputila se ka nizu mašina na čijem se kraju nalazila
«Mala sirena». Zaboravivši lijepe manire, Ema nije poštovala pravilo
pristojnosti i prva se smjestila ispred ekrana.
 – Du gick in i mig! Jag ar en gammal dam! Tillbaks tili školan med
dig sa att du kan lara dig lite hyfs! – iznervirala se starica, vrlo
nezadovoljna.
20.4411.
Samo ti pričaj, baš sam se potresla... – pomislila je Ema,
izvinjavajući se tiho. Sačekala je da se Šveđanka okrene i ode, a
onda je ubacila prvi žeton u prorez na aparatu.
20.45h.
Ova priča nema nikakvog smisla, ponavljala je, pritiskajući dugme
na ekranu na dodir da bi pokrenula ciklus kombinacija na aparatu.
Ovoga puta, igre su odigrane... pomislila je dok se pet valjkova
zavrtjelo svom brzinom.
***
B , 2011.
22
Fuck! Fuck! I tri puta fuck! – povikala je Ejpril vadeći iz rerne
zagorjeli kalup.
Iznenađena toplotom, ispustila je staklenu posudu koja se uz
prasak razbila o pod.
Drijemajući na kauču, Metju se trgnuo i ustao u jednom skoku.
Pošto je uspavao kćer, on se bio srušio od umora pred n-tim
emitovanjem It’s a Wonderful Life, Kaprinog božičnog klasika.
– Trebalo bi da praviš još veću buku – predložio je – nisam siguran
da se Emili probudila.
– Ma nije ništa! Moj lijepi medenjak je sav izgorio! – požalila se
Ejpril. – I to baš sad kad sam se jednom u životu uhvatila za rernu!
Metju je protrljao kapke. Bilo mu je hladno, osjećao je da ima
groznicu i mučio ga je nespokoj. Čitavo popodne je proveo u slanju
poruka Emi, gomilajući dokaze da bi je uvjerio da je ono što
preživljavaju zaista stvarno, ali sve ove poruke su ostale bez
odgovora. Izašao je iz salona i otišao u kuhinju da pomogne Ejpril da
popravi svoje gluposti a potom provjerio svoje mejlove po petstoti put
toga dana.
Ovoga puta njegovo poštansko sanduče je treperilo! Iako u to više
nije vjerovao, Ema mu je dala znak, šaljući mu nekoliko zbijenih
redova.
From: Ema Lavenštajn
To: Metju Šapiro
Object: Džekpot
Metju,
Pošto Vi toliko volite novine, bacite, dakle, ponovo pogled na
članak Njujork Tajmsa...
Ema
Na šta cilja? Zašto je željela da on opet pogleda taj članak? Da li je
moguće da je...
Osjetio je kako mu nadire adrenalin, približio je barsku stolicu i sjeo
ispred kompjutera koji se nalazio na radnoj površini u kuhinji. Bile su
mu potrebne bistre misli. Istovremeno dok se konektovao na arhive
Njujork Tajmsa, ubacio je mjericu za kafu u aparat i napravio sebi jak
napitak. Lako je pronašao izdanje od 23. decembra 2010, skinuo
jednu njegovu PDF verziju te pomoću tač peda listao strane
numeričkih novina u potrazi za člankom. U početku nije vidio ništa.
Međutim, savršeno se sjećao nadrealne fotografije švedske
penzionerke, oslonjene na svoju hodahcu, kako ponosno pozira pred
blještavim poker aparatima. Ali fotografija je iščezla. Stao je ponovo
da čita i konačno došao do mnogo skromnijeg članka, bez ilustracije,
koji je evocirao priču o džekpotu iz Atlantik Sitija.
Mlada Njujorkčanka osvojila 5 miliona dolara u kazinu
uloživši samo jedan jedini žeton!
Jedna mlada žena, koja je željela da ostane anonimna,
osvojila je u subotu uveče više od 5 miliona dolara (tačno 5
023 466) na poker aparatu «Mala sirena» kazina hotela Nju
Blenhajm u Atlantik Sitiju. Osvojena je pozamašna suma uz
ulog od samo 2 dolara. Dobitnica je ispričala da samo što je
bila stigla u kockarnicu kad je ubacila žeton u prorez
jednorukog Džeka oko 20.45h. Uz aplauz svih igrača u Nju
Blenhajmu, ona je potvrdila da će dio te sume iskoristiti za
«možda kupovinu novih kola, ali svakako ne novog
kompjutera...».
Zaprepašćen, pročitao je članak još jednom, odmjeravajući sve
posljedice. Grlo mu se osušilo a čelo orosilo znojem. Pokušao je da
otpije gutljaj kafe, ali nije mogao da proguta. Krenuo je da ustane sa
svog mjesta kad se na ekranu ukazala nova poruka.
From: Ema Lavenštajn
To: Metju Šapiro
Onda, Metju, šta nam je činiti sada?
Ema
Pitanje mu je odzvanjalo u glavi kao eho. Šta činiti sada? Nije imao
pojma, ali bar više nije bio jedini koji se to pita.
Odjednom, mnogo jača svijest o nečemu uzburkala mu je dušu: u
trenutku kad mu Ema šalje ovu poruku, Kejt je još uvijek živa...
Treći dio
PRIVIDI
Četvrti dan
 10
Ruka koja ljulja dijete

Ruka koja ljulja dijete je ruka koja vlada svijetom.

Vilijam Volas
B
22. 2010.
11
Zavist.
Želja za osvetom.
Ljubomora.
Mješavina osjećanja, koja su obuzela Emu dok je posmatrala sreću
porodice Šapiro, imala je gorak ukus.
Ovog nedjeljnog jutra, Metju, njegova žena i mala Emili šetali su
sniježnim alejama Pablik Gardena. Veliki bostonski park bješe
prekriven finim paperjastim slojem koji je napadao u zoru. Taj prvi
snijeg ove zime zabijelio je krajolik i davao gradu svečani izgled.
– Dođi mi u naručje, dušo! – rekao je Metju podižući svoju kćer da
bi joj pokazao velikog srebrnog labuda koji je pratio grupu pataka na
mirnoj vodi jezera.
Na nekoliko metara odatle, sjedeći na jednoj klupi, Ema je
posmatrala scenu, ne trudeći se da prikrije svoje prisustvo. Nije
rizikovala da bude primijećena pošto «Metju iz 2010.» nije znao ni
kako ona izgleda, ni da li postoji. Bila je to paradoksalna situacija,
koja se mladoj ženi činila koliko nevjerovatna toliko i uzbudljiva.
Zahvaljujući snu, ona se malo smirila. Spavala je čitave noći u
autobusu Grejhaund, koji je vozio od Atlantik Sitija do Bostona.
Prethodnog dana joj je, pošto je osvojila džekpot, administracija
kazina bila dala da popuni nekoliko obrazaca. Neophodna
formalnost da bi na njen bankovni račun bila uplaćena suma koju je
bila osvojila. Kroz prozore Nju Bernhajma opazila je bila prve pahulje
na nebu Atalntik Sitija. Kako nije imala ni najmanju želju da satima
vozi po snijegu, uručila je ključeve iznajmljenog vozila portiru
hotelskog Kazina kako bi ih on vratio jednoj od gradskih agencija.
Potom je uzela taksi sve do stanice i kupila autobusku kartu za
Boston. Autobus je poluprazan napustio Atlantik Siti u 23.15h. Vozač
je mirnim ritmom vozio čitave noći. Mlada žena je malo otvorila oči
tokom pristajanja u Hartfordu, ali se nije potpuno razbudila sve dok
Grejhaund nije prošao kroz vrata prijestonice Masačusetsa u 8
časova ujutru.
Ema se spustila do Four Sizonsa, velikog hotela s pogledom na
park. S više miliona dolara na računu, to je od sada sebi mogla da
priušti. Pozvala je Imperator da bi rekla kako je bolesna i da cijele
nedjelje neće dolaziti na posao. Zatim se istuširala, kupila toplu
odjeću u butiku hotela i izašla, grabeći krupnim koracima vijugavim
ulicama Bikon Hila. Nije imala jasan plan u glavi. Samo pitanja. Da li
je trebalo da priđe Metjuu? Šta bi mu rekla? I kako to da učini, a da
on za nju ne pomisli da je neka ludača?
Prije nego što bilo šta odluči, bilo joj je potrebno da osmotri ovog
tipa. Znala je njegovu adresu: brownstone na raskršću Luizburg
Skvera i Ulice Vilou. Kad se tu našla, bila je očarana jedinstvenim
šarmom Bikon Hila. Koračajući trotoarima s izobličenim kockama,
zamislila je sebe u ulozi neke junakinje Henri Džejmsa. Čitav kvart je
izgladao kao zaleđen u XIX vijeku. Izlozi butika bih su uokvireni
oslikanom drvenarijom, ulični fenjeri rasipali su svjetlost iz jednog
drugog vremena, dok su uske uličice vijugale ka tajnim vrtovima, čije
su se nekolike grane mogle spaziti iza kapije od kovanog gvožđa.
Lako je pronašla kuću Šapirovih, okićenu girlandama i zimzelenim
vjenčićima sa šišarkama i trakama. Kao izvan vremena, čekala je
gotovo sat vremena, sa tim jedinstvenim osjećajem da se kreće
unutar sniježne kugle iz svog djetinjstva: džinovske staklene kugle
koju bi protresla noću da bi počele da padaju sniježne šljokice po
crvenim crijepovima kuća. Nevidljiva kupola koja je štiti od nasilnosti
i ludila svijeta...
Oko 10 časova, vrata su se otvorila i ona ga je vidjela prvi put
uživo. NJEGA, Metjua. S vunenom kapom na glavi, obazrivo je
silazio niz klizave stepenice pred svojom kućom, držeći kćer u
naručju. Kad je stigao do kraja stepeništa, smjestio je Emili u kolica,
pjevušeći joj refren neke smiješne dječje brojalice. Ema je pomislila
kako je bio čak i šarmantniji nego što ga je zamišljala. U njemu je
prepoznala nešto zdravo, iskreno i čvrsto, što je nazrela u njegovim
mejlovima. A zaokupljenost kćerkom činila ga je još privlačnijim.
A onda ju je primijetila, NJU. Drugu ženu, Kejt Šapiro. Lijepu
plavušu, tanku i visoku, koja ne samo da je bila lijepa, već je
naprosto bila... savršena. Klasične ljepote, potpuno plemićke, s
oreolom majčinske nježnosti i tajanstvenosti: velikih bistrih očiju,
naglašenih jagodica, lica svijetlog tena i punih usana, s punđom
Hičkokovih junakinja...
Pošto se osjetila pogođenom – Kejt je bila tip žene pored kojih se
ona osjećala jadno – Ema je pratila malu porodicu sve do
bostonskog Pablik Gardena, parka koji je spajao Bikon Hil i Bek Bej.
– Pogledaj, dušo! – uzviknula je Kejt svojoj kćeri, pokazujući joj
vjevericu čiji je nakostriješeni rep virio iza jednog drveta.
Mala djevojčica je iskočila iz kolica da bi pratila životinju, ali poslije
dva skoka, pala je nosem pravo u snijeg. Više uplašena nego
povrijeđena, briznula je, međutim, u plač.
– Hajde, srce moje, dođi kod tate.
Metju ju je stavio u kolica i trio je nastavio svoju šetnju, prelazeći
Ulicu Čarls da bi se obreo na Boston Komonu, gdje je zimi bilo
smješteno klizalište. Da bi utješila Emili, Kejt je kupila vruće kestenje
kod jednog prodavca sa pokretnim štandom. Jeli su kestenje i
posmatrali klizače koji su pravili smjele figure ih pak padali svom
težinom na led. Ova druga vrsta figura posebno je uveseljavala
Emili.
– Uvijek je zabavnije kad drugi padaju, zar ne, bebo? – zadirkivao
ju je njen otac.
Zatim su se lagano premjestili ka centru širokog travnjaka gdje se
okupljalo najviše šetača. Metju je podigao kćer na ramena. Sa
sjajem u očima, ona se divila bogato ukrašenoj ogromnoj božićnoj
jelci, koju je, u skladu sa starom tradicijom, grad Halifaks svake
godine poklanjao stanovnicima Bostona.
Na nekoliko koraka odatle, Ema nije ispuštala Emili iz vida. I njene
su se oči sijale kad je bila mala djevojčica. Ali plamen koji je gorio
obojila je gorčina.
Ona nikada nije spoznala porodičnu sreću, taj spokoj kojim zrače,
ljubav koja slobodno struji među njima. Zašto? Šta je to ona imala
manje od drugih pa joj nije bila dostupna ta sreća?
***
B
22. 2011.
U
U donjem dijelu pidžame i majici Red Soksa, Metju je upalio red
svjetala oko ogledala u kupatilu.
Nije mogao oka da sklopi. Grlo mu se sušilo, srce mu je lupalo i
imao je strašnu migrenu. Potražio je dvije kapsule ibuprofena u
apotekarskom ormariću i progutao ih odjednom s gutljajem vode.
Sišao je stepeništem do kuhinje. Već tri sata kako se okretao i
prevrtao u krevetu, jedna pomisao mu nije izlazila iz glave. Jedna
očigledna stvar koja mu se postepeno nametala. Luda ideja, previše,
lijepa da bi bila istinita, od koje mu se vrtjelo u glavi: mora sve da
pokuša i ubijedi Emu da spriječi Kejtinu nesreću! Pomišljajući na tu
mogućnost, jedna riječ ga je neprestano opsijedala. Anastasis:
termin koji Grci koriste da označe uskrsnuće mrtvih. Kao u romanu
naučne fantastike. Da li zaista postoji ta mogućnost da se čovjek
vrati unazad i promijeni tok svog života? Nada je bila krhka, ali ovu
šansu mora da iskoristi do kraja.
Pomislio je na taj ludi san o kome su snivali svi ljudi: vratiti unazad
vrijeme da bi se ispravile greške i nepravde u životu. Zamislio se nad
mitom o Orfeju i vidio sebe u ulozi svirača lire kako silazi do vrata
Pakla ne bi li umolio bogove da mu vrate njegovu pokojnu ženu. Kejt
je bila njegova Euridika, ali da bije vratio u život, očajnički mu je bila
potrebna pomoć Eme Lavenštajn.
U polusjenci je upalio zidnu lampu, koja se nalazila ispod kuhinjske
police od lakiranog drveta. Podigao je ekran laptopa, smjestio se na
jednu od barskih stolica i napisao Emi jednu poruku u koju je unio
svu svoju dušu i svu svoju vjeru.
***
 B
22. 2010.
Porodica Šapiro je napustila travnjake Boston Komona da bi
krenula ka istoku. Ema ih je oprezno pratila, ostajući na dobroj
razdaljini, pokušavajući da se orijentiše i navikne na grad. Boston joj
se odmah svidio: otmeniji, civilizovaniji, manje krut i uskomešan od
Njujorka. Na svakom ukrštanju ulica, između klasične arhitekture i
modeme gradnje, prošlost i sadašnjost su se naizgled stapali u
mirnom skladu. .
Uskoro, kako su se približavali Nort Endu, toj italijanskoj četvrti, u
vazduhu su počeli da lebde mirisi pržene kafe. U Ulici Hanover izlozi
gostionica i poslastičamica bili su takvi da mušterijama pođe voda na
usta: mozzarella di huffala, artičoke na rimski način, hrskavi hljeb iz
Đenove, strufoli sa medom, kanoli sa izdašnim kremom.
Držeći se za ruke, Metju i njegova žena su ušli u jedan restoran,
sav u širokim prozorima, gdje su izgleda po navici odlazili. Fektori je
bila jedna tratorija u modi, u poluporodičnom, polutrendi ambijentu, u
koji su navraćali umreženi studenti kao i lokalni mladi roditelji, japiji.
Prateći pravac njihovog kretanja, Ema je ušla za njima i zatražila sto.
– Sami ste, gospođice? – upitala je kelnerica takvim tonom kao da
joj prigovara.
Ema je potvrdno klimnula glavom. Bilo je rano. Restoran je počinjao
da se puni, ali očigledno je preostalo još mjesta.
– Nemate rezervaciju, zar ne?
Drugi prigovor.
Ovoga puta nije odgovorila, trpeći u tišini nadmenost te djevojke,
finih crta lica, duge ravne kose i u ultrakratkom šortsu koji je isticao
njene noge dvadesetogodišnjakinje.
– Molim vas sačekajte. Moram da vidim da li nam je ostalo nešto..
Ema je gledala kako ide u polukrug, prolazeći kroz salu kao da
defiluje po cat-walk-u[15]. Da bi se pribrala, ona je krenula ka bara –
bloku od azbestocementa okruženog metalnim barskim stolicama – i
naručila jednu kajpirošku[16].
Sunce je izašlo. Lijepa svjetlost preplavila je salu. Smješteno na
nekoliko spratova, mjesto je podsjetilo Emu na ambijent nekih
njujorkških restorana, s industrijskim dekorom koji se odlikovao
nijansama sive i sirovog drveta. Na šanku je bila izložena parmska
šunka kao umjetničko djelo pored ručnog sjekača, a u dnu sale se
čulo pucketanje vatre u velikoj pica peći.
– Slijedite me, gospođice, molim vas – predložila je kelnerica,
vrativši se do nje.
Namignuvši joj, barmen je dao Emi do znanja da će joj njen koktel
donijeti za sto. Igrom slučaja, smjestili su je na stolicu na manje od
deset metara od Metjua i njegove žene. Umirena time što je pronašla
povlašćeno mjesto za osmatranje, popila je svoju votku naiskap i
naručila drugu čašu sa tartarom od dorade i malom picom s
artičokama i rukolom.
Škiljila je da bi bolje vidjela Šapira. Bili su srećna porodica. Orile su
se šale, dobro raspoloženje je bilo zarazno. Metju je glumio klovna
da bi zabavio kćer a Kejt se razdragano smijala. Par je očigledno bio
ujedinjen u čvrstom zajedništvu. Tip ljudi za koje ne možete a da ne
kažete da «dobro idu skupa». Ema pogleda malu Emili.
E-MI-LI. Tri sloga su čudno odjekivala u njenoj glavi. Oduvijek je
sebi govorila da će upravo to ime dati kćerci ako postane majka. Ova
podudarnost je oživjela nezaliječeni nemir i bol.
O tome nikome nije pričala, čak ni svom psihologu, ali tokom njene
dvogodišnje nejasne veze sa Fransoom, ona je u tajnosti pokušavala
da ostane u dragom stanju. Lagala je svog ljubavnika, uvjeravajući
ga da uzima pilule za kontracepciju. Naprotiv, izračunavala je vrlo
precizno periode njenog mjesečnog ciklusa i svaki put, kad je to bilo
moguće, imala je seksualne odnose sa njim u najzgodnijem trenutku.
U početku je mislila da će, ukoliko uspije da rodi dijete Fransoi, on
odlučiti da napusti svoju ženu. Potom je shvatila da to neće imati
nikakvog uticaja na neodlučnost njenog ljubavnika, ali želja za
djetetom je ostala čvrsto usađena u njoj.
Nažalost, očekivana beba nikada nije došla.
Nije se bila prekomjerno potresla zbog toga. Najzad, imala je samo
trideset i tri godine. Ali jednoga dana je listajući jedan broj Njuzvika u
čekaonici svog psihologa, naletjela na članak koji govori o fenomenu
«preuranjene menopauze». Bila je dirnuta ispovješću ovih žena čija
je plodnost počela da opada na samom početku tridesetih. A priori,
ona nije imala posebnog razloga da se osjeti zabrinutom: nikada nije
imala probleme sa menstraacijom i ciklus joj je bio redovan. Ali
potmula uznemirenost je počela da je muči odmah nakon što je
pročitala novine. Da bi okončala svoje nespokojstvo, ona je kupila
test za «biološki sat», koji se prodaje u apoteci. Procedura je bila
ozbiljna. Zahtijevala je da se drugog dana menstruacije ode i izvadi
krv. Uzorak je potom slat u laboratoriju koja analizira tri tipa hormona
na osnovu kojih će se izmjeriti broj ovocita i uporediti s normalno
očekivanim brojem za ženu njene starosne dobi.
Ema je dobila rezultate poštom, nedjelju dana kasnije, otkrivši da su
njene rezerve ovocita iste kao kod žene od preko četrdeset godina!
Ovo otkriće ju je potpuno porazilo. Mogla je da ponovo uradi test ili
da ode kod ginekologa; više joj se svidjelo da potisne to saznanje,
koje joj se sada vratilo sa destruktivnom snagom bumeranga.
Ema je osjetila kako joj strah i bijes pulsiraju u grudima. Čitavo tijelo
joj je podrhtavalo. Da bi odagnala ovu uspomenu, prikovala je
pogled za sto porodice Šapiro.
Ali bijes nije iščezao. Ponovo se osjetila pogođena nepravdom dok
su je salijetala pitanja na koja nije bilo odgovora. Kako to da drugi
ostvare prave susrete u pravom trenutku? Zašto neki imaju pravo na
ljubav i toplinu porodice? Je li to imalo veze sa zaslugama, srećom,
slučajem ih sudbinom? Šta je to njoj nedostajalo u životu pa je bila
tako usamljena i skrhana, s potpunim nedostatkom samopouzdanja?
Dala je znak konobaru da bi od njega zatražila da raščisti sto i
izvadila laptop iz torbe. Boston je bio ultrakonektovani grad, pa je
restoran stavio svojim klijentima na raspolaganje slobodan pristup
bežičnom intemetu. Otvorila je svoju poštu da bi skinula mejlove i,
kao što je očekivala, pronašla je jednu Metjuovu poruku.
From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Object: Suštine et abstine
«Izdrži i uzdrži se.»
Znate li ovu mudru izreku stoika, Ema?
Ona nas uči da prihvatimo neminovnost i sudbinu. Ovi filozofi
smatraju da je besmisleno željeti da se promijeni poredak
stvari koji je nametnut «Proviđenjem».
 Zašto? Zato što nemamo nikakvog uticaja na bolesti, vrijeme
koje prolazi ih smrt voljene osobe. Potpuno smo nemoćni
pred ovim patnjama. Možemo sve to samo da trpimo na
najponizniji mogući način.
To ja pokušavam već godinu dana: da prihvatim smrt moje
žene Kejt, ljubavi mog života. Da prihvatim neprihvatljivo, da
je prežalim i nastavim da živim za moju kćer Emili.
Ali sve se izmijenilo otkako sam kupio Vaš kompjuter. Nisam
ništa sposobniji od Vas da razumijem to zakrivljenje vremena.
Nesumnjivo postoje fenomeni koji odolijevaju svakom
logičnom ili naučnom objašnjenju i upravo to oboje
proživljavamo. «Spotakli smo se u vremenu», što bi rekao
Ajnštajn.
Danas, uz Vašu pomoć, možda imam mogućnost da doživim
milost koju nijedan čovjek nikada nije dobio od neba:
uskrsnuće voljene osobe.
Preklinjem Vas da mi pomognete, Ema.
U Vašim je rukama život moje žene. Već sam Vam pričao o
okolnostima njene smrti: 24. decembra, nešto malo poslije 21
čas, kad je završila svoje dežurstvo, jedan kamion za dostavu
brašna je udario u njeno vozilo u trenutku kad je izlazila sa
parkinga bolnice. Vi imate moć da izbrišete taj udes, Ema.
Učinite bilo šta da je spriječite da uđe u kola: izbušite gume
na njenoj mazdi, sipajte šećer u rezervoar s gorivom, izvucite
kabl iz akumulatora ispod haube. Ili nađite načina da ona ne
ode tog dana na posao. Bilo šta, samo da izbjegne taj kobni
trenutak!
Vi možete da mi vratite ženu, ali što je najvažnije, možete da
vratite majku mojoj kćerkici. Vi možete ponovo da ujedinite
našu porodicu. Znam da ste velikodušni. Ne sumnjam da ćete
mi pomoći i ja ću Vam na tome vječno biti zahvalan.
Možete da tražite od mene BILO ŠTA, Ema. Ako želite više
novca, mogu da Vam kažem brojeve na lotou, berzi ili
rezultate sljedećih košarkaških utakmica. Tražite od mene
koju god hoćete sumu i ja ću učiniti da je dobijete...
Ljubim Vas, Met.
 Ova poruka ju je razjarila. Nesposobna da savlada svoju
impulsivnost, ona mu je odgovorila u nekoliko redova u kojima su bili
skoncentrisani sav njen bijes i sva njena frustriranost.
From: Ema Lavenštajn
To: Metju Šapiro
Object: Re: Suštine et abstine
Ne treba meni novac, bijedniče!
Hoću ljubav! Hoću porodicu!
Hoću stvari koje se ne kupuju!
Samo što je kliknula da pošalje poruku, kad je primijetila da su
Metju i njegova porodica napustili restoran. Zatvorila je preklop svog
kompjutera i zatražila račun. Kako više nije imala gotovine, dala je
karticu, ali je morala da se strpi dok joj ne donesu njen plastični
pravougaonik.
***
Ona je žurno izašla na Nort Skver i pronašla Šapirove kako
tumaraju ulicom Hanover. Pratila ih je do dugačke esplanade
zelenila, ukrašene drvećem, fontanama, vodoskocima i
kandelabrima. Poslije petnaest godina kolosalnih radova, Boston je
ostvario podvig da ukopa ogroman autoput koji je nekada naruživao
grad. Sada je osam podzemnih traka bilo nevidljivo, u utrobi grada.
One su oslobodile mjesto na površini, nudeći novi prostor za
naizmjenična zelena i pješačka ostrvca.
Ema je nastavila da motri na njih sve do ukrštanja Ulice Kembridž i
Ulice Templ. Kod pješačkog prelaza, Metju i Kejt su krišom
razmijenili poljubac prije nego što su krenuli u različitim pravcima.
Iznenađena, Ema je oklijevala nekoliko sekundi. Shvatila je da se
Metju i njegova kćer vraćaju kući na Bikon Hil i više joj se svidjelo da
nastavi da u stopu prati Kejt. Mlada žena je prošla ispred vertikalnih
linija crkve Old Vest, zatim se približila jednoj modernijoj četvrti u
kojoj su hladni odrazi stakla i čelika potisnuli patinirani šarm crvenih
cigh. Ema je podigla glavu ka svjetlećem natpisu: nalazila se na
samom glavnom ulazu u MDžM, Masačusets Dženeral Hospital,
jednoj od najvećih i najstarijih bolnica u zemlji.
 Mjesto je bilo zona sa velikim prigradskim naseljima u kome su se
zgrade gomilale jedne uz druge bez očitog sklada i logike. Moglo se
naslutiti da se tokom godina bolnica razvijala po modelu grada-
pečurke. Na staru prvobitnu gradnju nakalemio se skup novih
građevina, još širih, još viših. Medicinski kompleks je uostalom još
bio u radovima: ogromna masa betona izlazila je iz zemlje usred
dizalica, kontejnera, buldožera i baraka na gradilištu.
Kejt se s lakoćom utopila u ovaj neprijateljski dekor da bi stigla do
impozantne tirkizne staklene kocke: zgrade u kojoj se nalazi Hart
Centar. Doktorka se sportskim korakom popela uz stepenice, kojim
se dolazilo do automatskih vrata i nestala u zgradi. Ema je tada
pretpostavila da Kejt preuzima dežurstvo na odjeljenju MD-žM-a
specijalizovanom za srčane bolesti.
Oklijevala je. Nemoguće je da prati Kejt unutar bolnice. Brzo bi je
primijetili i izbacili. Kakvu je korist uostalom imala od toga? Ema je
bila na putu da odustane, ali radoznalost je bila jaka. Nezasita.
Naročito je osjećala kako joj adrenalin teče kroz vene, uzrokujući
uzbuđenje koje je uklanjalo sve kočnice i činilo je neustrašivom.
Ona se osvrnula jer joj je upravo sinula jedna pomisao. Iako je bila
nedjelja, parking je bio pretrpan kamionima za dostavu, parkiranim u
dva reda. Sa širom otvorenim vratima, isporučivali su svoju robu bez
ikakvog reda: hranu, lijekove, proizvode za domaćinstvo, veš koji se
iz jedne firme vraća sa hemijskog čišćenja...
Prišla je posljednjem furgonu i brzo bacila pogled unutra. Tovar se
sastojao od velikih korpi sa čaršavima, košuljama za pacijente i
ljekarskim mantilima. Pogledom je potražila vozača. On se
nesumnjivo nalazio u grupi koja pravi pauzu pored automata sa
pićima. Zaokupljeni svojim razgovorom, momci nisu obratili pažnju
na nju. Dok joj je srce ubrzano lupalo, pružila je ruku da dohvati
jedan od mantila. U veličini za muškarca, mantil je bio dva puta veći,
ali Ema se zadovolji time, zavrnu rukave i nestade u centru za
kardiologiju.
***
Svijetao i čist, hol je odudarao od spoljašnje gužve. Svuda su bili
razmješteni prirodni elementi – bambusi, orhideje, tropske biljke,
voda koja se sliva niz zidove od škriljca – da bi se stvorila umirujuća
atmosfera.
Ema je pronašla Kejt nasred hodnika u razgovoru sa jednom
koleginicom, ali njihova priča nije potrajala i doktorke se već pela
drugim stepenicama, pokazujući svoju propusnicu čuvaru, koji je
nadgledao pristup salama rezervisanim za ljekarsko osoblje.
Pošto nije imala dragocjenu propusnicu, Ema je zgrabila jednu
brošuru na stalku sa materijalom za prezentaciju. Kao na časovima
glume u mladosti, pokušala je da se preobrati u neku ličnost
pribjegavajući mimikriji. Sa rancem na leđima, mantilom i odlučnim
korakom, nije se mnogo razlikovala od stažista i ljekara koji su
boravili na ovom mjestu. Oborenog pogleda usredsredila se na
brošuru kao da tobože proučava ljekarski dosije uoči operacije.
Čuvar je nije ni pogledao, omogućivši joj na taj način da slijedi Kejt
sve do kafeterije za osoblje. Doktorka se tu našla sa dvoje stažista:
jednom lijepom meleskinjom prefinjenog lica i lijepim, atletski
građenim klincem, koga je lakše bilo zamisliti u fudbalskom dresu
nego sa stetoskopom koji visi o vratu.
Ema je sjela za susjedni sto da bi prisluškivala razgovor. Ne
osmijehnuvši se, Kejt je pozdravila dva studenta kojima je očigledno
bila supervizor u evaluaciji, odbila kafu koju su joj predložili i oštrim
tonom započela litaniju prigovora, nemilosrdno ciljajući na njihove
nedostatke. Okvalifikovala ih je veoma grubo: da su
«nekompetentni», «dangube», «nestručni», «nisu na nivou»,
«besposleni», «nikakvi», «opasni po pacijente»... Izobličenog lica,
dva studenta su tu i tamo izrazili neka neslaganja, ali njiihova
odbrana nije imala izgleda naspram žestine Kejtinih napada. Ova je,
uostalom, naglo ustala da bi stavila tačku na razgovor ali nije otišla
dok im nije najstrože priprijetila:
– Ako iz korijena ne promijenite stanje svog duha, ako Vam ne
dopre do svijesti da stvarno morate da počnete da radite, možete da
se oprostite od svojih snova o specijalizaciji iz hirurgije. U svakom
slučaju, ja ću se bez griže savjesti usprotiviti ovjeri vašeg šefa
klinike.
Pogledala ih je pravo u oči da bi provjerila da li je njen metak
pogodio cilj i okrenula se, zaputivši se prema liftovima.
 Ovoga puta, Ema nije pošla za njom već je ostala za stolom da bi
prisluškivala dvoje stažista koji su davali oduška svojoj gorčini:
– Ova gadura je podjednako zahtjevna koliko i odvratna!
– Baš hjepo, Time. Trebalo je to da joj kažeš dok je bila ovdje...
– Ma nek se nosi, Melisa, rintamo dvadeset četiri sata dnevno
svake sedmice, a ona nas tretira kao besposličare!
– Tačno je da je zahtjevna. I prema drugima kao prema sebi. Ona je
ipak jedina šefica službe koja prihvata da joj uvale dežurstva...
– To nije razlog da nam se obraća kao psima! Zato što se zauzima,
ma nemoj!
– Zato što je to što jeste: nesumnjivo najbolji hirurg u bolnici. Znaš li
da je imala 3200 poena na svom MCAT[17]? To je najveća ocjena od
uvođenja testa i niko je nikad do dana današnjeg nije prevazišao.
– Stvarno misliš da je toliko izuzetna?
– Briljantna je, to je sigurno – nerado je priznala Melisa. – Pitam se
kako ima vremena za sve: radi ovdje u Hart Centru, rukovodi
pedijatrijskom hirurškom službom koju je oformila u Džamajka
Plejnu, ide na konferencije, piše članke za najprestižnije medicinske
časopise, stalno je u toku s inovacijama u operativnim tehnikama...
– Znači diviš joj se?
– Naravno. Povrh svega, žena je...
– Ne vidim kakve to veze ima.
– To mijenja sve. Nikada nisi čuo za «dupli dan»? Ona mora da se
posveti porodici, mužu, kćerci, kući...
Tim se zavalio u svoju stolicu. Od dugog zijevanja samo što nije
razvalio vilicu.
– Za mene je ta žena Robokap.
Melisa je pogledala na sat i popila posljednji gutljaj kafe.
– Nismo na njenom nivou i najvjerovatnije to nikada nećemo ni biti
– lucidno je priznala ustajući. – Ali upravo to joj i zamjeram: ne
razumije da nemaju svi njene kapacitete.
Dvoje stažista su dugo i duboko uzdahnuli. Vukući noge, zaputili su
se prema liftovima, nimalo motivisani da nastave sa radom.
Ostavši sama, Ema se sumnjičavo osvrnula oko sebe. Dovoljno je
čula.
 Bolje da se ne zadržava ovdje i izlaže opasnosti da bude
primijećena.
Zgrabila je svoj ranac, ali u posljednjem trenutku ipak je popustila
pred iskušenjem da opet pogleda mejlove.
Stigla joj je nova poruka od Metjua...
 11
Vrsta rata

Ljubav je vrsta rata.

OVIDIJE
From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Ne razumijem Vaš bijes, Ema. Čak mislim da je čudan i
neprimjeren.
Kako možete da odbijete da mi pomognete?
Met
From: Ema Lavenštajn
To: Metju Šapiro
Nisam rekla da neću da Vam pomognem.
E.
10 sekundi kasnije.
Ali niste rekli ni suprotno! Ako odbijete da spriječite Kejtin
udes, bićete saučesnik u njenoj nesreći!
10 sekundi kasnije.
Prestanite da mi se obraćate tim tonom! I prestanite da mi
prijetite i da me okrivljujete!
Ali u pitanju je život moje žene, ludačo!
Da mi nikad više niste rekli da sam luda!
Onda radite šta Vam kažem, jeste li razumjeli?
Inače šta? Ići ćete u policiju da me prijavite da me hapse?
Doći ćete po mene, u 2011?
To baš ne bih mogao.
Zašto?
2 minuta kasnije.
Zašto?
1 minut kasnije.
 Zato što ste u 2011. umrli, Ema...
Zašto tako kažete?
Zato što je istina. Nažalost.
Lažete...
1 minut kasnije.
Lažete!
Zbunjena, ona je pričekala još pet minuta dok se novi mejl nije
pojavio na njenom ekranu. Bio je od Metjua, ali sadržao je samo
jedan atačment u PDF formatu. Ona ga je sa zebnjom otvorila.
Radilo se o članku iz Vajt Plejnz Dejli Vojs, lokalnim novinama
jednog grada iz njujorškog predgrađa.
DRAMA NA VAJT PLEJNZU:
žena se bacila pod voz
Mlada žena od trideset četiri godine ubila se juče popodne,
nešto poslije 15 časova, bacivši se pod voz u Vajt Plejnzu. Nort
Rejlroud, koji saobraća na pravcu Vasaik-Njujork, samo što je
bio odmakao jedan kilometar od stanice, kad se na izlasku iz
krivine žena bacila pod lokomotivu voza. Iznenađen,
mašinovođa je povukao kočnice, ali nije mogao da učini ništa da
bi spriječio dramu.
Stigavši istovremeno na lice mjesta, policija i hitna pomoć
mogli su samo da konstatuju užasni bilans: raskomadano tijelo
mlade žene beživotno je ležalo na pruzi.
Žrtva, Ema L., porijeklom iz Njujorka, brzo je identifikovana
zahvaljujući dokumentima pronađenim kod nje kao i svojeručno
napisanom pismu koje se nalazilo u njenom novčaniku i u kome
objašnjava razloge njenog očajničkog poteza.
Psihički labilna, mlada žena je već niz godina posjećivala
terapeuta.
Poslije drame, željeznički saobraćaj je bio prekinut u oba
smjera tokom dva sata, vrijeme koje je bilo potrebno da se
izvrše sudske procedure i ukloni tijelo.
Tek nakon 17 časova normalno je uspostavljen saobraćaj na
liniji Harlem.
Vajt Plejnz Dejli Vojs – 16. avgust 2011.
 ***
Ema je osjetila kako joj se steže grlo. Drhtavica ju je paralisala na
nekoliko sekundi. Preneražena, ona je zatvorila svoj ekran i žurno
izašla iz bolnice. Na parkingu je počela da trči kao da bježi od smrti.
Pogled joj se maglio. Izgubljena i uspaničena, kretala se nasumično
ulicama, pognute glave, pokošena strahom. Odbljesci sunca na
snijegu miješali su se sa njenim suzama, dajući joj iskrivljenu sliku
njenog okruženja. U svojoj jurnjavi, ona je oborila neke pješake i
prešla široku glavnu ulicu usred saobraćaja, uz zvuke silnih sirena i
mnoštvo psovki. Iznemogla i bez daha, zavukla se u prvi kafić na koji
je naišla.
Smjestila se u dnu prostorije i na trenutak ostala klonula na stolici.
Kad se konobarica približila stolu, obrisala je oči, skinula kaput i
zatražila votku tonik. I prije nego što su joj poslužili piće, grozničavo
je pretražila svoj ranac u potrazi za lijekovima. Srećom, uvijek je kod
sebe imala svoj «apotekarski ormarić». Bili su joj poznati proizvodi i
doze: dvije tablete benzodijazepina i nekoliko kapi hlorpromazina.
Progutala je svoj koktel anksiolitika i neuroleptika i, magijom hernije,
gotovo trenutno pronašla prividnu ravnotežu. Dovoljnu, u svakom
slučaju, da bi izvadila kompjuter i pročitala članak koji najavljuje
njeno samoubistvo.
Bješe to čudan osjećaj: saznati vijest o sopstvenoj smrti iz
popodnevnih novina... Čudno, ali ne iznenađujuće. Tako je, znači,
ona opet bila prešla na djelo. I taj put nije omanula.
Tako je, djevojko, ako ništa drugo bar učiš iz svojih grešaka, mislila
je cinično. Tačno, voz je efikasniji od pilula i sječenja vena...
Pogledala je datum novina: samoubistvo je izvršila 15. avgusta
sljedeće godine, u punom jeku ljeta. Momenat koga se najviše bojala
u Njujorku: kada joj je sparno vrijeme izazivalo nesnosne glavobolje
koje su joj kvarile raspoloženje.
Ali nije važan datum. Već dugo je živjela s tom mišlju da okonča
svoje dane tako da je to moralo da se desi kad-tad. Sjetila se svoje
prve samoubilačke krize koja joj se dogodila u životu. To stanje joj se
zauvijek urezalo u pamćenju. Nepodnošljiva psihička patnja kojoj nije
mogla da se odupre. Beznađe koje ju je u potpunosti preplavilo.
Krajnja usamljenost, smetenost, potpuna obuzetost njenog bića
panikom. Samouništenje njene svijesti morbidnim mislima nad
kojima nije imala kontrolu.
Njen prelazak na djelo nije imao ničeg racionalnog. Prikupivši
posljednju snagu, napustila je borbu, izabravši tu posljednju slobodu
koja to istinski nije bila. Ponovo je zatvorila kompjuter, obrisala nos
papirnom salvetom i naručila još jedan koktel. Sada su lijekovi
proizvodili svoje puno dejstvo. Svi ti hemijski molekuli koje je
godinama gutala, bar su imali zasluge što su brzo djelovali i pružali
joj oslonac koji je sprečavao da potone. Pokušala je da sagleda
stvari iz novog ugla. A šta ako taj šok ima spasiteljsku dimenziju?
Najzad, najava njenog samoubistva može da se analizira kao
posljednja šansa koju joj život pruža. Ona će takođe izigrati
budućnost. Nije imala želju da se ubije. Niti želju da završi
raskomadana u vilicama voza. Pobijediće svoje demone. Svog
demona. Već dugo zna svoju Ahilovu petu, izvor njenih nemira: taj
osjećaj samoće i napuštenosti koji je uništava. Sjetila se rečenice
Emili Dikinson, koju je zapisala u svoj rokovnik kada je bila u
gimnaziji: «Da bi vas progonili duhovi, nisu vam potrebni ni soba ni
kuća, mozak obiluje hodnicima od kojih se ne zna koji je zavojitiji»
Emu su progonili samoća i nesigurnost u ljubavi. Svake večeri se
osjećala još ništavnija, zbog toga što se vraća kući a da nema
nikoga da je tu čeka. Bio joj je potreban sređen život. Stabilan tip,
dijete, kuća. Još od mladosti je vrebala, čekala tog čovjeka koji bi je
razumio. Ali on nije došao. I izvjesnost da neće ni doći ju je izjedala.
Danas je bila sama. Biće sama i sutra i prekosutra. I crknuće sama.
Međutim, ovog popodneva, nešto joj je govorilo da se ne predaje i
njen budući ideal pokazao se najednom u svojoj kristalnoj
prozračnosti: željela je isti tip života kao Kejt Šapiro.
Još preciznije, željela je život Kejt Šapiro.
Da zauzme njeno mjesto.
Zamisao se polako razlivala njenim bićem u nekakvoj mješavini
užasa i očaranosti.
Ponovo je pomislila kako je čitava ta priča započela. Razgovorom
na daljinu, tokom koga je bila dovoljno rječita da bi se svidjela
Metjuu. Zavela ga je onim što jeste. Uspjela je da mu se svidi do te
mjere da ju je već sutradan pozvao u restoran. Nije oklijevao da
sjedne na avion za Njujork samo da bi večerao s njom. Sada je bila
sigurna: da su uspjeli da se sretnu kao što su namjeravali, oni bi se
zaljubili jedno u drugo. Ona bi u njegovom srcu zamijenila Kejt. Bila
bi dobra majka Emili. Voljena žena Metjuu.
Jedino što je Kejt živa.
Ali ne zadugo.
Odbacila je svaki osjećaj krivice.
Nije ona odlučivala o toj smrti.
Bila je to sudbina, slučaj, život. Bog, možda, ako postoji...
Otpila je gutljaj alkohola nastavljajući sa svojim razmišljanjem. Dok
je bila u takvom stanju uzbuđenosti, ideje su u zbrci navirale sa svih
strana, da bi se potom lagano postavile na mjesto, poput djelića
slagalice, i poprimile smjer smislenog ponašanja. Ovoga puta, radilo
se o neizbježnom borbenom planu. On se zasnivao na jednostavnoj
konstataciji: «Metju iz 2011.» nije imao nikakvu moć nad njom pošto
je ona do tada umrla. Bila je to dobra strana smrti: činila vas je
nedodirljivim. Metju je, dakle, bio razoružan, bez načina da izvrši
pritisak na nju ne bi li je primorao da spasi Kejt.
I ona to neće učiniti.
Dopustiće da se nesreća desi. Ignorisaće njegove mejlove, vratiće
se u Njujork, nastaviće da radi i čekaće da prođe vrijeme. Neće se
ubiti narednog avgusta. Jer od sada je imala jako dobar razlog da
ostane u životu...
Sada je razumjela zašto je Metju imao njen kompjuter u vlasništvu,
a ako se ne ubije, njen brat neće naslijediti njene stvari i neće znači
moći da preproda njen laptop, te Metju neće moći da ga kupi. Što je
značilo da je nikada neće kontaktirati mejlom u decembru 2011.
Da li je ovaj scenario izvodljiv? Situacija u kojoj se danas nalazila
prkosila je svakoj logici. U naučno fantastičnim filmovima i romanima
nikada ništa nije razumjela u vezi sa zatvorenim krivuljama
vremenskih paradoksa. Ali njen brat, koji je predavao fiziku na
univerzitetu, pričao joj je o naučnicima koji zastupaju stanovište o
postojanju jednog paralelnog univerzuma sa našim, štaviše
višestrukog univerzuma u kojem se čitava lepeza mogućih događaja
ostvaruje na različitim vremenskim linijama.
 Postojala je, vjerovatno, «vremenska linija» na kojoj bi ona mogla
da sretne udovca Metjua, koji ne bi imao nikakvo sjećanje na njihove
prethodne razgovore. Metjua, koji bi umio da je voli. Metjua koji već
ima kćerkicu i o kojoj bi ona umjela da se stara.
Zadovoljno je odlučila da se drži plana. Platila je račun i vratila se u
hotel. Još nije bio počeo da pada mrak, ali ona je navukla zavjese.
Vrtjelo joj se u glavi. Strahujući od novog haosa u svojoj glavi,
progutala je dvije tablete anksiolitika i otišla pravo u krevet.
***
2011
Tata, mogu li da gledam SOS Fantome!
Metju je podigao pogled sa ekrana.
Leškareći na kauču ispred televizora, Emili je već progutala dvije
kesice M&M’s umjesto doručka.
– Gledala si taj film već deset puta...
– Da – smijala se. – Ali obožavam da ga gledam kad si ti tu! Tada
se ne bojim!
– Dobro – predao se on.
Iz daljine je posmatrao kako odlazi i stavlja DVD u čitač i pušta
video «kao odrasla».
Bio je to prvi dan školskog raspusta i djevojčica je ustala kasno.
Danas je odlučio da popusti uzde – open bar što se tiče bombona i
televizije po volji – više zbog udobnosti nego iz ubjeđenja. Svu
njegovu energiju upijala je zapravo Ema Lavenštajn.
Metju se mnogo ljutio na sebe. Suviše kasno je shvatio da je
pogriješio što je iskalio bijes na jedinu osobu koja može da mu vrati
ženu. Kako je mogao sebi da dozvoli da pobjesni, znajući da je Ema
psihički nestabilna? Upravo joj je poslao dvije poruke s izvinjenjem,
ali nije dobio odgovor. Sada je preko puta sebe imao nestabilnu ženu
koja prijeti da postane nekontrolisana. Neko ko je imao izrazito
odlučujuću prednost u odnosu na njega. Dok je mlada žena imala
širom odriješene ruke u ispravljanju budućnosti, on nije mogao da
utiče ni na šta. Od sada je bio osuđen da čeka gospođicu Lavenštajn
da ponovo počne da kontaktira s njim.
 Ovakva neravnopravna situacija bila mu je nepodnošljiva. Bio je 22.
decembar. Imao je na raspolaganju samo još dva dana da bi
spriječio udes zbog koga je izgubio Kejt. Sklopio je oči i obuhvatio
glavu rukama da bi se bolje skoncentrisao. Ema je bila mrtva,
naravno, ali bilo je možda još ljudi do kojih, joj je stalo i kojima je
mogao da je ucijeni. Ali ko? Njen brat Danijel? Loš izbor. Po onome
što je shvatio, brat i sestra se baš nisu mnogo voljeli. Njeni roditelji?
Danijel mu je rekao da im je majka umrla a da im otac boluje od
uznapredovale Alchajmerove bolesti. Prijatelji? Očigledno ih nije
imala.
To je jedina osoba koja me nikada nije iznevjerila...
Rečenica se sama nametnula kao da mu je Ema šapnula na uho.
Njen pas! Njen čuveni Klovis!
Bio je još u životu!
Čim je ovoga postao svjestan, povratilo mu se raspoloženje.
Upravo je pronašao neoborivo sredstvo kojim će uticati da mu se
Ema javi!
Ustao je sa barske stolice i ugasio televizor daljinskim upravljačem.
– Idi brzo da se obučeš, dušo, idemo u šetnju!
– Ali moj film...
– Gledaćeš ga večeras, mrvice.
– Ne, hoću sad da gledam!
– A ako ti kažem da idemo po jednog psića da bismo ga čuvali za
vrijeme raspusta?
Djevojčica je poskočila od sreće.
– Je l’ to istina, tata? Imaćemo psa? Odavno želim jednoga! Hvala!
Hvala!
***
Hoćete da vam pomognem da kidnapujete jednog psa?
– Da, Ejpril. Tvoja pomoć će biti dobrodošla u ovoj delikatnoj
operaciji – potvrdio je Metju.
– A iz kog razloga želiš to da učiniš? – upitala je mlada žena,
ustajući od svog radnog stola.
– Sve ću da ti ispričam u kolima – uvjeravao ju je Metju.
– I uz to idemo mojim kolima?
 – Teško da bih mogao da vučem pseto na gepeku svog bicikla.
Stajao je pred njom, držeći kćer za ruku, s metalnom kutijom za alat
koja mu je bila spuštena kraj nogu.
– Znaš da se zbog toga ide u zatvor, Metju?
– Bićemo dovoljno snalažljivi da nas ne uhvate. Zbog toga mi je
potreban tvoj seksi mozak.
– Ako misliš da ćeš tom vrstom komplimenata...
– Hajdemo sada, molim te. Vrlo mi je važno.
– Psi ujedaju, to znaš?
– Radi se o sasvim malom psu.
– Koliko malom?
– Sjećaš ga se možda: pas brata Eme Lavenštajn. Vidjela si ga
tokom garažne rasprodaje na travnjaku.
– Šar-pej! I još pitaš da li ga se sjećam! To nije pas, Metju. Taj ker je
težak bar 40 kilograma i prava je mišićava lopta!
Emili je ispustila ruku svog oca i potrča da obgrli Ejpril oko struka.
– Preklinjem te, Ejpril, pomozi nam! Pomozi nam! Odavno želim
psa. Molim te! Molim te!
Galeristkinja je odmjerila Metjua kao da mu prigovara.
– Nemaš prava da se koristiš djetetom! – dobacila je zgrabivši svoj
kaput.
***
Metju je sjeo za volan Kamara. Vozilo je napustilo centar Bostona i
pošlo u pravcu Belmonta.
– Dobro, sad mi objasni? – zahtijevala je Ejpril.
Sačekao je da stigne do semafora; tu se okrenuo ka Emili i pružio
joj slušalice.
– Hoćeš malo da slušaš muziku, dušo?
Naravno da je htjela!
Sačekao je da njegova kći stavi slušalice na uši da bi mogao da
informiše Ejpril o svojim namjerama. Pustila ga je da završi svoje
izlaganje prije nego što je zaključila:
– Dakle, misliš da ćeš kidnapovanjem tog jadnog psa vratiti ženu?
– Da, na indirektan način, kao što sam ti upravo objasnio.
 – Ne vjerujem ni najmanje u čitavu tu priču s kompjuterom preko
koga možeš da komuniciraš kroz vrijeme.
– A kako objašnjavaš Vitoriov film s videonadzora, novinski članak
o kazinu...
– Ništa ne objašnjavam – prekinula ga je. – I hoću da ti pomognem
zato što si mi prijatelj, ali mislim da niko nikada nije vratio mrtve u
život i da niko nikada neće. Kejt je mrtva. Više je nećeš vidjeti, Mete,
i zbog toga mi je veoma žao. Njen nestanak te je slomio, ali u
jednom određenom trenutku treba pustiti ljude da odu. Ne kači se za
tu glupu ideju, molim te. Počeo si da se osjećaš bolje. Kupovina tog
kompjutera prouzrokovala je ponovnu krizu; ako nastaviš tim putem,
još više ćeš sebi nauditi a naročito ćeš nanijeti štetu svojoj kćerki.
Metju je natmureno pogledao svoju prijateljicu i do Belmonta s njom
više nije progovorio ni riječi. Kao i prethodnog dana, on se parkirao
pred kućom s drvenim trijemom male stambene četvrti. Na sreću,
Emili je bila zaspala na zadnjem sjedištu. Metju i Ejpril su izašli da
osmotre mjesto. Bilo je četiri sata popodne. Ulica je bila pusta. Metju
je krenuo do ulaznih vrata i pozvonio da bi se uvjerio da je kuća
prazna. Nije bilo odgovora osim lajanja šar-peja, koji je kao pravi
dobar pas čuvar pojurio ka ogradi da bi uplašio posjetioce i spriječio
ih da priđu suviše blizu kuće.
– Zdravo, Klovis – dobacio mu je Metju.
– Ne samo da nije mali pas, nego će još da uzbuni čitav kraj.
Dobro, imaš li bar neki plan?
– Naravno – odgovorio je, vadeći iz džepa kaputa jednu plastičnu
kesu.
– Šta ti je to? Smrdi ko đavo!
– To su dvije šnicle, razmrznute u mikrotalasnoj, od kojih sam
napravio kuglice mesa...
– ... i u njih stavio pilule za spavanje – naslutila je Ejpril. – Baš
originalno.
– Ljekar mi je to prepisao kad je Kejt nastradala. Ostalo mi je
nekoliko tableta.
– Nećeš nikada uspjeti na taj način – bila je sigurna ona. – A tvoj
plan B?
– Naravno da ću uspjeti.
 Odmahnula je glavom.
– Pod pretpostavkom da pas ne ispovraća tvoje kuglice i da si ih
stavio u dovoljnoj količini, trebaće mu tri sata da se uspava, a biće
još i omamljen. Dotle će se njegov gazda vratiti ih će neko od
njegovih susjeda pozvati pajkane.
– Ne budi malodušna. Pokušaću. – odlučio je Metju, hitnuvši dvije
debele kugle mesa s druge strane ograde.
Klovis ih je dugo sumnjičavo njušio. Nejasno podozriv, progutao je
polovinu jedne, ali ne baš oduševljen ukusom, odmah ih ostavio i
počeo da laje dvostrukom žestinom.
– Šta sam ti rekla?
– Sačekajmo nekoliko minuta u kolima – predložio je Metju.
Strpili su se u tišini dugih četrdeset i pet minuta, bez ikakvog
rezultata. Izgledalo je kao da im se pas podsmijava, vjerni Kerber
koji čuva vrata Pakla. Mrak se polako spuštao. I njih je počeo da
hvata drijemež kad su se od psihodelične zvonjave Ejprilinog
telefona trgnuli. Galeristkinja je odbila poziv, ali se Emili drhteći
probudila.
– Jesmo li stigli, tata? Jesmo li kod kuce? – upitala je trljajući oči.
– Jesmo, dušo, ali... Nisam siguran da se on slaže da pođe sa
nama.
– Obećao si mi... – počela je ona prije nego što je briznula u plač.
Metju je uzdahnuo i izmasirao sljepoočnice.
– Sam si to tražio – dobacila mu je Ejpril prijekornim tonom. – To će
te naučiti da...
Odjednom je nakratko prekinula s pričom da bi uzviknula:
– Ej, Mete, gdje je pas?
Bacio je pogled kroz prozor. Bio je dovoljan trenutak nepažnje pa
da Klovis najednom nestane.
– Pojma nemam, ali odoh da vidim.
Izašao je iz kola i otvorio prtljažnik da bi došao do kutije s alatom
koju je ponio sa sobom. Dohvatio je ogromna klješta koja mogu da
presjeku žicu.
– Ostaviću prtljažnik otvoren – upozorio je. – Upali motor za svaki
slučaj.
 On se približi ulaznim vratima koja su u produžetku imala jednu
drvenu i jednu žičanu ogradu. Kliještima je presjekao sve čelične niti
žičane ograde i krenuo travnjakom.
– Klovis?
Krenuo je oprezno sve do odmorišta na stepeništu.
– Klovis? Dobra kuco...
Ništa.
Napravio je krug oko kuće i otkrio tijelo psa, nepomično, optuženo
pored jedne velike kućice za pse od oslikanog drveta.
Sranje, nadam se da nije mrtav...
Kleknuo je i uzeo ga u naručje.
Majku mu, težak je tri tone!
Poslije nekoliko koraka, osjetio je da šar-pej počinje mlitavo da se
koprca. Ejpril je bila u pravu: lijekovi za spavanje su ga umrtvili. Ali
mnogo je balavio, srećom nije imao snage da ujede...
Metju je potrčao ka izlazu. Sa svojim «tovarom» se provukao kroz
prosječeni otvor na ogradi.
Bez mnogo nježnosti, ubacio je psa u prtljažnik i zauzeo svoje
mjesto pored Ejpril.
– Uzmi volan, idemo! – viknuo je svojoj podstanarki.
– Bravo, tata! Bravo! – pljeskala je Emili dok je Kamaro kretao uz
škripu točkova.
***
21
Na povratku kući, zaustavili su se u jednoj prodavnici životinja da bi
kupilli povodac, krokete i posudu za hranu. Kad se pas povratio u
kući, Metju je očekivao najgore: zavijanje, agresivno lajanje, štaviše
da ih napadne. Naprotiv, Klovis je otvorio jedno oko, zabrundao
nekoliko puta, malo se kotrljao po parketu a onda se nemamo
smjestio na kauč, kao da je oduvijek živio u toj kući. Kada se u
potpunosti povratio, obišao je dnevni boravak. Oči su mu bile žive,
reakcije pozitivne. Cijela porodica je provela veče igrajući se sa njim
i milujući ga. Emili je bila na sedmom nebu, a Metju se borio da je
stavi na spavanje. Da bi pristala da se popne u sobu, Metju je morao
da joj obeća na desetinu puta da će Klovis biti tu i sutradan.
 Čim je ostao sam u salonu, on se smjestio ispred ekrana i prešao
na drugu fazu svoga plana. .
– Dođi, Klovis, dođi, dobra moja kuco! – mamio ga je s posudom
kroketa.
Životinja se uzverala na stolicu na koju je Metju dodao nekoliko
jastuka da bi mu omogućio da bude na dobroj visini.
– Pogledaj ekran! Vidjećeš ponovo nekoga ko te odavno nije vidio!
Lijepo mu se nasmiješi.
Pokrenuo je aplikaciju za videokonferenciju na kompjuteru. Kako je
softver zahtijevao, ukucao je lozinku. Snimani veb kamerom, njegov
lik i lik psa pojavili su se na ekranu. Da bi započeo video poziv, uzeo
je Emin mejl, kliknuo i sačekao nekoliko sekundi.
Jedno zvonjenje.
Dva zvonjenja.
Tri zvonjenja...
***
2010
Ema se teško budila iz svog sna u koji je bila utonula zahvaljući
lijekovima.
Bacila je pogled na svoj mobilni, ali nije on zvonio. Bio je to
kompjuter koji je ostavila uključen.
Pogledala je na sat, podigla pokrivač i napravila nekoliko nesigurnih
koraka da bi došla do stola.
Na ekranu je treperila ikonica «Face Time», signalizirajući dolazni
poziv od Metjua Šapira. Nikada nije koristila ovu aplikaciju, ali
kliknula je da preuzme poziv.
Mada to nije očekivala, pojavio se lik njenog psa! Bio je to Klovis, s
njegovom punjenom njuškom, njegovom glavom ko u nilskog konja,
malim usađenim očima i mišićavim tijelom, prekrivenim naborima
zbog kojih je ličio na plišanu igračku.
– Klovis!
Ali šta njen pas radi u 2011. u kući Metjua Šapira?
Odjednom se kadar kamere pomjerio ulijevo, na Metjuovo lice i
poprsje.
– Dobro veče, Ema. Kako ste? Jeste li se malo smirili?
 – Koju igru sad igrate, pobogu?
– Kao što možete da konstatujete, upoznao sam se sa vašim
cukijem. Kako bješe vi ono kažete? Ah, da: «Jedina osoba na svijetu
koja me nikada nije iznevjerila.« Stalo vam je do njega, zar ne?
– Ti si jedan...
– Dobro de, nećemo da se vrijeđamo. Meni je, recimo, stalo do
moje žene i mislim da niste dobro procijenili moju riješenost da je
pronađem.
Metju je pomjerio ruku da bi dohvatio nešto na radnoj površini. S
jednog držača za noževe, povukao je jedno dugačko sječivo od
tridesetak centimetara i zavitlao njime pred kamerom.
– Ovo je nož za meso, Ema. Vidjeli ste sječivo: kruto i oštro. Lijep
komad, njemački kvalitet... Imam i ovaj drugi alat: zovu ga kineska
satara. Idealna za pripremanje kotleta.
– Ako samo dlaka zafali mom psu, ja ću vas...
– Šta ćete učiniti, Ema?
Ostala je bez glasa. Metju je prešao u napad:
– Vidite, Ema, vrlo mi je neugodno: mnogo volim životinje. Vaš
Klovis je stvarno dobra njuška i mnogo se sviđa mojoj kćerki, ali ako
ne obećate da ćete učiniti sve što je potrebno da spriječite Kejtinu
nesreću, neću oklijevati ni sekunde. Rasporiću vašeg psa. Isijeći ću
mu stomak i izvadiću mu crijeva. I to ću uraditi pred ekranom da ne
biste prepustili ni trunku te scene. Trajaće dugo. Dugo i bolno. Neću
to uraditi s radošću, Ema, ali ako mi ne ostavite izbor...
– Gade jedan!
– Razmislite, ali razmislite brzo, Ema...
Počela je bijesno da viče na njega kad je Metju prekinuo vezu i
slika izgubila.
Peti dan
 12
The other woman

Mrtvi pripadaju onima među živima, koji ih traže na

najopsesivniji način.
Džejms ELROJ
S
23. 2010.
9
Snijeg se bio otopio. Vazduh je bio suv i hladan, ali sunce je
blaženo i pobjednički sijalo na metalnoplavom nebu Bostona.
Ema je dunula u ruke da se ugrije. Svijetla para izašla joj je iz usta i
podigla se pred njenim očima prije nego što se raspršila u vazduhu.
Već deset minuta je koračala gore-dolje pred ulaznim vratima Hart
Centra, vrebajući kraj Kejtinog dežurstva. Jedva je obuzdavala
zijevanje. Noć je bila nemirna, ali uprkos manjku sna, misli su joj bile
jasne. Juče je pod dejstvom šoka, zbog pročitanog novinskog članka
koji najavljuje njeno samoubistvo, bila izgubila razum i posrnula u
gotovo zločinačko ludilo. Danas se toga stidjela, ali bilo je ovako:
užasni teret samoće izvlačio je ponekad iz nje ono najgore. Osjećaj
koji gori od nepravde, ljubomora koja ju je izjedala i vodila ka
najmračnijim mislima. Ali ona nije ubica, već samo obična budala
kojoj nedostaje ljubav i koja je željela da ostane malo duže u jednoj
priči unaprijed osuđenoj na propast.
Metjuova intervencija i scenario sa Klovisom poslužili su da je
prizovu pameti i natjeraju je da uhvati korak sa realnošću, a ovoga
jutra ona je bila čvrsto odlučila da posluša glas razuma. Pronaći će
rješenje da bi se izbjegao taj Kejtin kobni udes 24. decembra.
Provela je noć razmišljajući o neizbježnom načinu da se spriječi
sudar. Za sada joj nije sinula nijedna jednostavna ideja, ali imala je
još vremena.
 Hladnoća joj je kočila ruke i noge. Lupkala je nogama o zemlju da
bi se ugrijala. Jedan veliki kamion za prikupljanje krvi sa znakom
Crvenog Krsta bio je parkiran nasred parkinga. Nešto dalje, na
jednim pokretnim metalnim kolicima prodavala su se topla pića i
perece. Ema je stala u red da bi naručila čaj kad je opazila Kejt kako
izlazi na automatska vrata da bi napustila zgradu. S mobilnim
telefonom na uhu, mlada doktorka je i dalje bila u bolničkom mantilu,
čiji su krajevi svijetloplave tkanine virili ispod tamnog ogrtača.
S Emom za petama, Kejt je sišla niz stepenice, prešla parking
žurnim korakom i napustila krug bolnice. Ema ju je pratila sve do
stanice Habvej u Ulici Kembridž gdje se nalazio samouslužni sistem
bicikala. Očigledno je Kejt bila naviknuta na ovu vrstu prevoza. Ona
je izvadila svoju pretplatiničku kartu i sjela na bicikl.
Dok je Kejt navlačila rukavice, stavljala kapu i vezivala šal, Ema je
platila na automatu šest dolara da bi dobila casual membership card,
karticu koja joj je omogućila da i ona iznajmi bicikl. Sačekala je da
Kejt pokrene pedale te je krenula za njom, držeći razumnu distancu
da je ne bi izgubila iz vida i da bi ujedno izbjegla da bude opažena.
Prvih pet stotina metara sveli su se na vožnju putem kojim je išla
prethodnog dana samo u obrnutom smjeru. Držeći jednom rukom
guvernalu, Ema je navukla čarape preko pantalona da joj se ledeni
vazduh ne bi podvukao do listova. Na raskmici ulice Hanover
doktorka nije krenula ulicom koja vodi ka italijanskom kvartu, već je
išla duž Siti Hola prije nego što će krenuti jednom prometnom ulicom
koja vodi u Fenjul Hol i Kvinsi Market. Zahvaljujući sportskoj vožnji i
nekoliko prekršaja, uspjela je da se dosta brzo izvuče iz te turističke
zone. U Kolambas Parku dugo je išla u jednom smjeru, lukavo
izbjegavajući prepreke, zatim je živahno vozila po trotoarima da bi se
izgubila ka luci i morskoj fasadi grada. Bilo je tek 9.20h kad je
parkirala bicikl na kraju Long Uorfa, preko puta crnog izloga koji je
izgleda bio od irskog paba.
Ema je zaustavila bicikl na pedeset metara, prije nego što je stigla
do kraja nasipa. Da li je smjela da rizikuje i uđe za Kejt u bar?
Naslonila je bicikl na jednu uličnu svjetiljku, uzela lanac-čelični kabl i
obmotala ga oko stuba prije nego što će ga zakačiti. Prešla je
pješice nekoliko metara koji su je odvajali od mora.
 U svojim raskošnim godinama, Long Uorf je bio glavni mol jedne od
najživljih trgovačkih luka u svijetu. Danas se pristanište preobrazilo u
elegantnu marinu s kaldrmisanim ulicama, s mnoštvom restorana i
kafea. Bila je to, naravno, polazna tačka trajekata koji su opsluživali
brojna ostrva bostonskog zaliva i gradove Salem i Provinstaun.
Kad je stigla do kraja drvenog šetališta, Ema je zakloa oči rukama
da je ne bi zaslijepilo sunce. Sijalo je već dva sata i sad se već
uzdizalo visoko na nebu, sipajući kišu zasljepljujućih zvijezda na
površinu okeana. Od pogleda je zastajao dah: galebovi, vjetar, stari
brodići koji plove na talasima, opojni beskraj. I vazduh s pučine koji
je okrijepio mladu ženu i ulio joj hrabrost da uđe u pab.
***
S gredama na plafonu, obloženim zidovima, s vitražima, pikadom i
prigušenom svjetlošću, rustični dekor kafića Gejtvej bješe tipičan i
odisao je toplinom. Noću bi mjesto oživjelo uz zvuke tradicionalne
muzike i litarskim kriglama Ginisa[18], kojima se uz kucanje
nazdravljalo, ali ujutru je to postajao gostoljubiv i miran kafić u kome
se služio doručak lučkim radnicima. Ema je zaškiljila i za kratko
vrijeme primijetila Kejt kako sjedi sama u jednom separeu u dnu
prostorije sa šoljicom kafe.
Na jednoj tabli bilo je naznačeno da prvo treba naručiti pa tek onda
sjesti. Ema je strpljivo sačekala iza jednog kršnog tipa u košulji
drvosječe i s mornarskom kapom, koji nakon nekoliko sekundi ode s
poslužavnikom zatrpanim ribom i čipsom, slaninom, kobasicama i
prženim jajima. Ona se zadovoljila čajem i tostom i otišla da zauzme
mjesto na klupi u separeu blizu Kejtinog stola.
Šta je doktorke radila na tom mjesta, pošto je čitavu noć provela na
poslu? Zašto se nije vratila pravo kući poslije svog dežurstva?
Posmatrajući je sa svog mjesta, Emi se učinilo da je umorna, da joj
se na licu ogleda nespokojstvo. S očima koje ne miruju, Kejt je
neprestano bacala poglede čas na ekran telefona, čas na ulazna
vrata. Očigledno je čekala nekoga i taj sastanak nije bio bezazlen.
Ema se začudila zbog ove promjene. Zavodljiva i vedra porodična
žena koju je pratila prethodnog dana, pretvorila se u biće koje izjeda
strepnja i kome se zbog toga grozničavo grče ruke.
 Natjerala je sebe da okrene glavu da njeno posmatranje ne bi
izgledalo suviše napadno, i zahvaljujući odrazu zidnog ogledala, nije
joj promakao ni najmanji pokret doktorke. Kejt je izvadila flanelsku
kipiću iz tašne i pudrijeru. Očistila je lice, ponovo se nervozno
našminkala, namještajući nekoliko pramenova kose, koji su joj se
razbarušili usljed vožnje biciklom. Zatim je ustala i nestala u pravcu
toaleta.
Ema je shvatila da treba da djeluje. Kejt je ponijela sa sobom svoju
tašnu i telefon, ali ostavila je ogrtač na klupi. Ema je duboko
udahnula prije nego što je krenula. Mirno je ustala i načinila nekoliko
koraka kao da se i ona zapućuje ka toaletu, ali u posljednjem
trenutku je zastala kod Kejtinog stola. Moleći se da niko u tom
momentu ne pogleda ka njoj, pretražila je džepove ogrtača. Ruka joj
je naišla na nešto hladno i metalno. Privezak za ključeve.
Adrenalinsko pražnjenje prostrajalo joj je tijelom. Provjerila je da li
su i ključevi od kola na privesku i izustila nečujni povik:
Imam ideju!
Da bi spriječila nesreću, ona će jednostavno ukrasti ključeve
čuvene Mazde kupe, koju je Kejt trebalo da vozi u dramatičnoj noći.
Zatim će ukrasti kola, ostaviće ih na tri stotitne kilometara odatle,
zapaliće ih ili će ih gurnuti u provaliju.
Ako nema kola, nema ni nesreće!
Dograbila je ključeve i prošla kroz bar da bi napustila objekat prije
nego što se Kejt vrati. Ubrzala je korak i pognula glavu da joj se
pogled ne bi ukrstio s tuđim pogledom, ali u svom užurbanom
bjekstvu, naletjela je na klijenta koji je upravo naručio piće za
šankom. Istrpio je sudar, ali prosuo je pola šoljice kafe na
poslužavnik.
Ema je počela da se izvinjava.
– Izvinite, stvarno mi je žao, ja...
Bio je to visok i vitak tip, kratke svijetle kose, u crnim farmerkama,
platnenim patikama, rolci i kožnoj jakni s kragnom od ovčjeg krzna.
Lice mu je bilo duguljasto, s bradom od tri dana i uokvireno
naočarima za sunce s plavim ramovima.
– Nije važno! – uvjerio ju je on i ne pogledavši je.
 Požurivši da nestane, Ema je osjetila olakšanje što se izvukla bez
posljedica. Prije nego što je odgurnula vrata, nije mogla da odoli, a
da ne okrene glavu i još jednom baci pogled.
U dnu prostorije, čovjek se pridružio Emi.
Grlio ju je.
Ljubio ju je.
***
To nije moguće.
Prestala je da se kreće i ostala kao ukopana, nesposobna da načini
i najmanji pokret. Kejt nije mogla da ima ljubavnika. Ema je ponovo
škiljila. Sigurno se vara, loše tumači određene gestove. Možda je taj
čovjek samo član porodice, njen brat ili...
– Mogu li da vam pomognem, mlada damo?
Iza šanka, gazda ju je sumnjičavo posmatrao.
– Odlučite se. Ili ostajete ili idete. Na kraju će vas neko udariti
vratima posred nosa.
– Ja... Treba mi papirna salveta.
– A to, trebalo je da tražite. Evo.
Zgrabila je svežanj salveta koje joj je ovaj pružao i vratila se da
sjedne za sto, upinjući se da bude što je moguće diskretnija.
Refleksivno je izvadila telefon, prebacila ga na kameru i postavila na
sto da bi snimala scenu.
Srce joj je snažno udaralo u grudima. Pomislila je na Metjua koji je
idealizovao svoju ženu. Na scenu kojoj je prisustvovala juče: to
porodično zajedništvo koje se širilo oko ovog para. Kako je moguće
do te mjere glumiti osjećanja?
Ne, nešto se tu nije uklapalo. S obzirom na posvećenost koju je
Metju i dalje gajio prema svojoj ženi i nakon njene smrti, izgledalo je
malo vjerovatno da je ova bila zaljubljena u dragog čovjeka. Šapiro
nije bio glup, primijetio bi to, bilo je očigledno. Ali da nije slijep za
stvari koje ne želi da vidi?
Gospode Bože!
Više nije znala šta da misli. Pokušala je sebe da ubijedi da Kejt i
misteriozni neznanac nisu ljubavnici, mada je njihovo ponašanje ipak
bilo nedvosmisleno: promiskuitet, isprepletani prsti, pogledi prikovani
jedno za drugo. Kejt se čak prepustila milovanju lica i kose ovog tipa.
Ema je provjerila da li njen telefon i dalje snima. Scena kojoj je
prisustvovala činila se do te mjere nadrealnom da je morala da
sačuva neki trag o tome.
Tip je bio u ranim četrdesetim. Imao je ponešto sofisticiranu i krhku
ljepotu. Spoljašnjost koja nije bila potpuno strana Emi...
Nije mogla da čuje šta pričaju, ali nije bilo sumnje da su oboje bili
zaokupljeni. Čime? Da li je i muškarac bio oženjen? Da li su
pokušavali da ubijede jedno drago da napuste svoje dotične
supružnike? Ova nagađanja vratila su Emu na njenu priču i bolne
uspomene na vezu sa Fransoom.
Odagnala je svoje misli i odjednom postala svjesna opasnosti. Pab
je bio skoro prazan. Na kraju će opaziti njeno postupanje. Isključila je
telefon i diskretno se povukla.
Ledeni vazduh joj je prijao. Udahnula je nekoliko puta da bi se
povratila. Nije željela da ide biciklom, te se zaputila ka jednom taksiju
u nizu vozila koja su strpljivo čekala pred ulazom u hotel Mariot.
Šteta zbog depozita za bicikl!
U trenutku kad je ulazila u vozilo, shvatila je da su na Kejtinom
privesku za ključeve nesumnjivo i ključevi od porodične kuće. Imala
je dakle mogućnost da se ušunja u dom Šapirovih i to odredište je
dala taksi vozaču. Stigavši na Luizburg Skver, napravila je jedan
krug oko kuće, pitajući se da li su Metju i njegova kći unutra.
Pomislila je na mogućnost da pozvoni na vrata i provjeri, ali je
odustala od toga.
Nema svrhe da «Metju iz 2010.» sazna da ja postojim...
Takođe je zapazila mali stiker nalijepljen na prozoru koji je
označavao da postoji alarmni sistem.
Sranje...
Ključevi joj neće biti od velike pomoći ukoliko se urlajuća sirena
oglasi nekoliko sekundi pošto bude otvorila vrata.
Zapamtila je ime firme za ugradnju alarmnih sistema prije nego što
je krenula natrag da ne bi skretala pažnju. U želji da na miru razmisli,
ona se sklonila u jednu prodavnicu sitnih kolača u Ulici Čarls. Bilo je
to hibridno mjesto s retro ambijentom koje je svojim klijentima
pružalo mogućnost degustacije poslastica dok sjede za šankom od
sirovog drveta. Ema je sjela na jednu barsku stolicu i izvadila
kompjuter. Zbog formalnosti, naručila je kafu i parče čizkejka prije
nego što će se konektovati i u imeniku na internetu potražiti broj
telefona Šapirovih. Pozvala je i naišla na sekretaricu. Porodična
poruka u kojoj je i mala Emili dala svoj doprinos. Prekinula je i
pozvala u još nekoliko navrata da bi se uvjerila da je kuća prazna.
Zatim je kontaktirala Imperator i tražila da razgovora sa Romualdom
Leblanom.
– Trebaš mi, bubašvabo.
– Baš sam htio da vas zovem, gospođice Lavenštajn.
– Imaš li nešto novo povodom moje priče?
– Poslao sam neke vaše mejlove Džerodu. To je moj prijatelj
informatičar. Najdarovitiji koga znam. Rekao mi je da su početkom
dvijehiljaditih, na brojnim forumima, neki internet surferi ostavljali
poruke, tvrdeći da dolaze iz budućnosti i da su putnici kroz vrijeme.
Razumije se, to su bile neslane šale, ali u vašem slučaju, situacija je
drugačija: vremenski skok zabilježen na serverima je vrlo zbunjujući
elemenat i moj prijatelj nije u mogućnosti da ga objasni. Žao mi je.
– Uradio si sve što si mogao, hvala. Zapravo, zovem te zbog nečeg
drugog. Ako ti dam adresu jedne kuće u Bostonu kao i ime firme za
ugradnju alarmnih sistema, da li bi umio da ga deaktiviraš?
– Da ga «deaktiviram»? – mehanički je ponovio štreber. – Šta u
stvari pod time podrazumijevate?
– Ti to mene zezaš ili šta? Da li bi znao da neutralizuješ alarmni
sistem na daljinu?
– Ne, to je nemoguće. Kako mislite da to uradim?
– Mislila sam da ništa nije nemoguće s tvojim kompjuterima...
– To nikada nisam rekao – počeo je da se brani.
Ona ga je izazivala:
– U redu, razumjela sam. Ti si jak samo na riječima, ali kad treba
preći na djela, nema te više...
– Hej! – branio se. – A zahvaljujući kome ste dobili termin kod
frizera?
– Ne govorimo o terminu kod frizera! Govorim ti o nečem mnogo
težem.
 – Ah ja nisam mađioničar – gotovo se pravdao Romuald.
– Dajem ti adresu, imaš li čime da je zapišeš?
– Ah rekao sam vam da...
– Imaš li čime da je zapišeš?
– ‘Ajde – uzdahnuo je.
– Metju i Kejt Šapiro. Žive u Bostonu, na raskrsnici Ulice Maunt
Vernon i Ulice Vilou. Firma koja im je ugradila alarm zove se Blu
Vočer. Sjedište joj je u Nidamu u Masačusetsu.
– I šta hoćete da uradim s tim?
– Šta god hoćeš, samo požuri. Za petnaestak minuta ja ću svratiti u
tu prokletu baraku. Ako se ne snađeš, pajkani će da me ukebaju i
bićeš odgovoran za moje hapšenje.
Prekinula je vezu, ne ostavivši mu vremena da odgovori. Bila je
svjesna da je tinejdžeru dala težak zadatak, ali uzdala se u njegovu
inteligenciju.
Otpila je gutljaj kafe i uzela zalogaj kolača. Mislila je da nije gladna,
ali poslasticu je pojela s dobrim apetitom. Sve vrijeme dok je jela
čizkejk, gledala je film koji je maločas snimila telefonom. Zvuk se nije
mogao čuti, slika je bila malo mračna i isprekidana, snimano je s
velike daljine, ali prizori nisu ostavljah ni najmanju nedoumicu o
prirodi odnosa između Kejt i misterioznog neznanca.
Ko je bio taj čovjek? Kolega hirurg? Prijatelj para? Zašto je Ema i
dalje imala taj utisak da joj fizički izgled ovog tipa nije potpuno
nepoznat?
Dvoumeći se kako da postupi, mlada žena je prebacila film s
telefona na svoj kompjuter prije nego što je otvorila imejl. Zatrpana
pitanjima, počela je da piše poruku Metjuu a onda je stala. Pod
izgovorom da otkriva istinu, ima li ona pravo da uzburkava prošlost?
Da se beskrajno upliće u intimu jedne porodice koju i ne poznaje?
Da oživljava bol čovjeka, koji ionako ne uspijeva da prežali svoju
suprugu?
Osim ako ta žena nesumnjivo nije ikona koju on obožava...
S prstom na tač pedu kompjutera, ona je pročitala svoju poruku i
oklijevajući još nekoliko sekundi konačno pritisnula na SEND.
***
 2011.
Obožavam te, kuco! – uzviknula je Emili, šmugnuvši u kuhinju sa
šar-pejom za petama.
Lijep miris tople čokolade lebdio je u vazduhu. Istovremeno dok je
listala novine na svom tabletu, Ejpril je jednim okom nadzirala šerpu
koju je podgrijavala na indukcijskoj ploči. Iza svog ekrana, Metju je
umornih očiju već satima vrebao Emin odgovor na njegov jučerašnji
ultimatum.
Mala djevojčica se uzverala na barsku stolicu da bi sjela pokraj oca.
– Klovisova posuda je prazna. Mogu li da mu sipam krokete?
Metju je mumlajući odobrio.
– Uradićemo to zajedno – obećala je Ejpril, sipajući mlijeko u jedno
čanče. – Ali dotle popij tvoju čokoladu.
Postavila je šolju pored djevojčice.
– Vodi računa, vrlo je topla!
– Stavila si mi i male maršmeloue! Njam! Hvala, Ejpril.
Metju je prekorno podigao obrvu na ovu podstanarkinu namjeru.
– Polako malo sa slatkišima, je l’ važi? Mala će na kraju postati
Mišelinčić!
– Božić je, tata! – povikala je djevojčica.
– Dobar izg...
Zvonjenje, koje je najavilo da stiže elektronska poruka, prekinulo ga
je usred rečenice. Pogled mu je skliznuo na ekran. Pogledao je
Eminu poruku u provokativnom tonu.
From: Ema Lavenštajn
To: Metju Šapiro
Object: Poznajete li istinski svoju ženu?
Dragi Metju,
Drago mi je da znam da Vaša kćerkica mnogo voli mog
Klovisa. On je vjeran i privržen pas. Možda će Vas to čuditi, ali
zaista sam presrećna što je kod Vas. Nijednog trenutka nisam
pomislila da ćete mu nauditi. Vi ste dobar čovjek, Mete, i ne
vidim da biste bili u stanju da mučite tu jadnu i nedužnu
životinju.
Mnogo sam oklijevala da Vam pošaljem ovaj kratki film u
atačmentu. Nadam se da Vas neće mnogo povrijediti.
 Oprostite mi, molim Vas, zbog ovakvog uplitanja u Vaš intimni
život, ali znate li ko je čovjek u društvu Vaše žene?
Ema
O čemu priča? – zapitao se kopirajući dokument na radnom stolu.
Zatim je kliknuo da bi startovao film.
Poslije nekoliko sekundi pojavila se nejasna slika na ekranu.
– Šta gledaš, tata? – upitala je Emili, naginjući se prema ekranu.
– Pazi, mrvice – upozorila ju je Ejpril – da ne pro...
Prekasno.
Do vrha puna šolja čokolade prevrnula se na kompjuter, prosuvši
na tastaturu 400 mililitara vrele i ljepljive tečnosti.
Slika je stala a ekran pocrnio.
Metju je očajnički pogledao kćer iskolačenim očima. Srce mu se
steglo u grudima, disanje zaustavilo, a suze od bijesa navrle na oči:
upravo je izgubio jedino sredstvo komunikacije s Emom.
Jedini način da spasi ženu.
 13
Pred ogledalom

Život ima potrebu za iluziijama, to jest za neistinama koje se

smatraju istinama.
Fridrih NIČE
B , 2010.
Bip, bip, bip...
Ulazeći u kuću, Ema je bila pokrenula blagi zvučni signal koji je ličio
na sonar.
Zatvorila je vrata i okrenula se ka kućištu alarma. Bilo je nemoguće
ukucati kod da bi se deaktivirao sistem: nije znala koji je.
Bip, bip, bip...
Još koliko vremena preostaje prije nego što tihi zvuk detektora
ustupi mjesto ozbiljnijem signalu? Pokušala je da proguta pljuvačku,
bezuspješno. Grlo joj se sušilo, čelo vlažilo znojem. Ostala je
nepomična nekoliko sekundi, poput osuđenika koji čeka kaznu
dželata. Najzad, upozoravajuće bipkanje se prekinulo i zaglušujuće
zavijanje sirene je zatreslo zidove.
Vloiiiiing! Vloiiiiing! Vloiiiiing!
Ma koliko da je očekivala ovaj talas, snažno zvonjenje je kod nje
prouzrokovalo strepnju koja joj je prostrujala venama. Osjetila je da
je hvata panika. Počela je da drhti. Krv joj je pulsirala u
sljepoočnicama sve jače. U tom trenutku, počeo je da joj vibrira
telefon u džepu. Javila se i počela da govori što je mogla glasnije da
bi prikrila zvuk zvonjenja.
– Alo.
– Gospođa Kejt Šapiro?
– Da, ja sam.
– Firma za alarme, Blu Vočer, upravo smo...
 – Moj alarm, da, znam, žao mi je. Mora da je moj muž promijenio
kod a da me nije obavijestio. Možete li da ga zaustavite?
– Ne prije nego što izvršimo postupak provjere upotrebe.
Vloiiiiing! Vloiiiiing! Vloiiiiing!
Ako Romuald nije mogao da deaktivira sistem na daljinu, ipak je
uspio da prodre u server preduzeća. Neprimjetno je promijenio broj
koji će kontaktirati u slučaju da se pokrene zvonjenje, zamijenivši
broj Kejtinog i Metjuovog mobilnog jednim jedinim brojem, Eminim.
Takođe je uspio da iskopira tajne odgovore na tri pitanja iz dosijea u
kompjuteru, neophodne radi utvrđivanja vjerodostojnosti sagovomika
i prekidanja sirene.
– U kome gradu su se sreli vaši roditelji? – upitao je službenik.
Ema je spustila pogled da bi pročitala odgovore koje joj je poslao
Romuald i koje je hemijskom olovkom zablježila na podlaktici.
– U Sankt Peterburgu.
– Koji je vaš omiljeni film kad ste bih dijete?
– Avanture Bemara iBjanke.
– Kako se zvala vaša najbolja drugarica dok ste studirali?
– Džojs Vilkinson – odgovorila je ona bez oklijevanja.
Istog trenutka sirena je prestala da zavija.
– Zahvaljujemo, gospođo Šapiro. Ubuduće zamolite muža da vas
obavijesti u slučaju promjene koda.
Ema je završila razgovor i obrisala graške znoja sa čela. Krenula je
ka prozoru, ali ostajući zaklonjena iza zavjese. Ništa za sada nije
unosilo pometnju u Luizburg Parku, ali bojala se da to neće potrajati.
Šta ako pajkan zazvoni na vrata? Ili ako se Met ili Kejt iznenada
vrate kući? Odbacila je tu pomisao i počela da istražuje.
Njen bijes usmjeren prema Kejt ju je motivisao i kao prvu dobru
posljedicu imao je to što ju je izveo iz njenog depresivnog stanja,
budeći u njoj želju da se bori, za sebe, za svoju budućnost, za
Metjua...
Ema nije tačno znala šta traži. Potvrdu o Kejtinom nevjerstvu? Neki
pokazatelj koji bi je naveo na pravi trag da identifikuje misterioznog
neznanca? U svakom slučaju, morala je da vidi šta je iza prividne
spoljašnjosti. Da zaviri u podsvijest kuće: u plakare, ormare, fioke,
kompjutere, podrum...
 Prizemlje je bilo uređeno kao potkrovlje sa velikim salonom i
otvorenom kuhinjom. Grijanje je širilo ugodnu toplotu. Prostorija je
bila prijatna, gostoljubiva, porodična. Pored kauča, lijepa božična
jelka s treperavim svjetlima, na šanku kuhinje, mrve od hljeba, tegla
džema koju su zaboravih da sklone, dječji crtež do pola obojen,
Njujork Tajms od tog dana otvoren na dodatku o kulturi.
Na zidovima i u ramovima poredanim po policama mogle su se
vidjeti brojne fotografije članova porodice, od kojih su crno-bijeli
snimci predstavljali, sigurno, Kejt kao dijete: lijepa plavokosa
djevojčica i njena majka pored klavira ili kako šetaju, držeći se za
ruke ulicama nekog ruskog grada – nesumnjivo Sankt Peterburga.
Potom davni snimci u boji: krhka tinejdžerka kako pozira ispred
Spejs Nidla i kasnije, kao mlada, gotovo prozirna studentkinja, u
džinsu i s rancem na travnjaku koji se prostire ispred tornja
Univerziteta Berkli. Skokom kroz vrijeme, od stidljive studentkinje
došlo se, dakle, do mlade žene sigurne u sebe. Bila je to današnja
Kejt, onakva kakvu je bila zapazila, doktorku sigurnu u sebe, lijepe
spoljašnjosti, kako pozira sa kćerkom i mužem.
Ovi snimci pokretali su mnoga pitanja, ali Ema je svoju analizu
ostavila za kasnije. Posegla je za telefonom i posvetila tri minuta
slikanju svih okačenih fotografija u prostoriji. U kuhinji je takođe
zapamtila jedan trag Kejtinog sedmičnog rasporeda, zakačenog na
panou od plute.
Privremeno napuštajući prizemlje, procijenivši da je previše
eksponirano, ona se popela na prvi sprat.
On se sastojao od velike prostorije za roditelje, bez mnogo
dekoracija, dva kupatila, u čijem produžetku je soba za garderobu,
dječja soba i jedna gotovo prazna prostorija koja je predstavljala
kancelariju.
Bračna soba je bila preplavljena knjigama, postavljenim na samom
podu s obje strane kreveta. Na lijevoj strani, filozofski eseji {Život
Svetog Avgustina, Ničeove misli...), na desnoj, naučna izdanja
{Hirurgija srčane insuficijencije, Kongenitalne kardiopatije, Vještačka
krv i matične ćelije...). Nije teško pogoditi gdje je čije mjesto...
Pogled na bračni krevet raspalio je kod Eme žar ljubomore. Ona je
nervozno pregledala police i pretražila fioke komode. U jednoj je
pronašla pasoše para. Otvorila je prvi: Metju Šapiro, rođen 3. juna
1968. u Bengoru (Mejn), zatim drugi: Ekaterina Ljudmila Svatkovski,
rođena 6. maja 1975. u Sankt Peterburgu (Rusija).
Kejt je Ruskinja...
To objašnjava plavu kosu, svijetle oči, tu hladnu i daleku ljepotu...
Zvuk motora automobila začuo se sa ulice. Uplašivši se da se par
vraća, ona je bacila pogled kroz prozor – lažna uzbuna – prije nego
što je nastavila svoju potragu.
Nije gubila vrijeme u Metjuovom kupatilu, ali se zadržala u
«gospođinom». Pootvarala je vratanca, fioke i pregrade sveg
namještaja. Glavni elemenat – viseća polica – bila je prepuna
kozmetičkih proizvoda: krema, losiona, šminke. U drvenoj oslikanoj
pregradi, koja je služila kao apotekarski ormarić, pronašla je
plastične tube, na kojima je pročitala etikete (aspirin, paracetamol,
ibuprofen), bočice 70% alkohola, fiziološki rastvor, oksigenizovanu
vodu. Iza kutija sa hanzaplastima i kompresama, naišla je na
neočekivano otkriće. Molekuli sa složenim, ali poznatim nazivima,
antidepresivi, anksiolitici i lijekovi za spavanje. Ema nije mogla da
vjeruje rođenim očima: i Kejt je imala iste đavolje «prijatelje». Na
nekoliko sekundi osjetila je čudno olakšanje.
Uprkos spoljašnjem izgledu, Kejt nije bila vedra i vesela žena
kakvom ju je zamišljala. Bila je nesumnjivo kao ona: uznemirena,
anksiozna, možda povredljiva. Da li je njen muž znao za sadržaj
apotekarskog ormarića? Vjerovatno ne, inače doktorka ne bi tako
brižno poredala tube. A i Metju nije izgledao kao tip čovjeka koji će
da prevrće po stvarima svoje žene.
Nastavila je svoju istragu, ulazeći u prostoriju s vješalicama.
Moj san...
Bio je to savršeni garderober: prostran, prozračan, rafiniran i
funkcionalan. Klizna vrata od svijetlog drveta smjenjivala su se sa
staklenim pločama i površinama s ogledalima koja su još više
uvećavala prostor.
Sa svjesnom radoznalošću, metodično je počela da vadi svaku
vješalicu, da pretražuje svaki ormar, pregledava svaku fioku, podiže
hrpe odjeće, ispituje desetine pari cipela i komada veša. Postavljene
uza zid, jedne ljestvice od tamnog drveta i stepenik omogućavah su
da se pristupi najvišim dijelovima. Ona se popela da bi pretresla i taj
sadržaj garderobera. Ubrzo je spustila ruku na kožnu jaknu koja je
bila sklopljena i odložena na najvišoj polici. Bila je to iznošena
motociklistička jakna s kragnom od ovčjeg krzna. Ista kakvu je nostio
Kejtin «ljubavnik» onoga jutra! Ema ju je pažljivo pretresla. Opipala
je postavu. U jednom od unutrašnjih džepova pronašla je izblijedilu
fotografiju. Bila je to Kejtina fotografija, s obnaženim grudima, od
prije petnaestak godina. U seksi provokativnoj pozi mlade žene od
jedva navršenih dvadeset godina, koja s rijetkom smjelošću gleda u
objektiv. Ema je okrenula fotografiju u potrazi za posvetom, ali ništa
nije pisalo na poleđini.
Njeno uzbuđenje je raslo. Kao što je to i prethodno činila, trag
snimka je sačuvala u telefonu prije nego što ga je vratila u džep
jakne, koju je potom uredno sklopila.
Sada valja krenuti...
Da bi umirila savjest, otišla je da baci pogled na posljednji sprat.
Ovaj dio kuće nije zagrijavan. U njemu se nalazila, otprilike,
gostinska soba, još jedno kupatilo i dvije velike, još nedovršene,
prostorije.
Ponovo je sišla u prizemlje i prošla još jedan krug. Najednom
stočiću od intarziranog drveta nalazio se porodični kompjuter. Već ga
je bila primijetila maloprije, ali mislila je da je zaštićen lozinkom.
Nikad se ne zna...
Pomjerila je miša da bi uključila spravu. Ekran se otvorio na
Kejtinom dokumentu. Nije bilo lozinke, ni zaštite.
Znači nema interesantnih informacija, pomislila je ona.
Ipak je pretražila različite foldere. Kejt je očigledno koristila
kompjuter samo u profesionalne svrhe. Bio je prepun članaka,
dokumenata, filmova u vezi sa hirurgijom i srčanim malformacijama.
Isto je bilo i sa istorijom pretraživanja na intemetu i elektronskom
poštom. Jedino skretanje s tog medicinskog univerzuma bile su
Avanture jedne Bostonke, jedan «lično izrađeni» blog o dobrim
adresama u Bostonu (restoranima, kafićima, radnjama...) koje je
doktorka izgleda s manjom ili većom revnošću posjećivala. Ema je
zabilježila adresu sajta na podlaktici i pokušala da otvori Metjuova
dokumenta. Ni on nije bio zaštićen ništa više nego njegova žena.
Očigledno je vladalo povjerenje kod para, bar po ovom pitanju. Ema
se predala istoj analizi, ali nije pronašla ništa značajno. Bilo je tu,
međutim, više stotina fotografija, bez reda skupljenih u jednom
folderu. Ona je počela da ih razgleda, ali bilo ih je previše da bi ih
sve vidjela. Zavukla je ruku u džep svog kaputa da bi uzela svoj
svežanj ključeva. Njen privezak je bio jedna mala metalna boca, koja
predstavlja bocu kalifornijskog pino mara. Reklamni predmet koji su
joj dali tokom posjete jednom vinogradarskom imanju. Kad se odvrne
gornji dio boce, pojavljuje se USB priključak. Ema ga je stavila u
kompjuter da bi prekopirala fotografije, ostavljajući mogućnost da ih
kasnije na miru pogleda. Kopiranje je bilo u toku kad je začula
brujanje motora. Izvukla je USB, ne čekajući, i prišla prozoru.
Sranje...
Ovoga puta bili su to Metju i Kejt koji su se parkirali odmah ispred
ulaznih vrata.
Suviše kasno da zbriše!
Jedino rješenje: da se iskrade.
Krenula je stepeništem koje vodi u sobe, u trenutku kad su se
ulazna vrata otvorila.
Sa sprata je mogla jasno da čuje glasove Metjua i Kejt. Uplašila se i
pobjegla u bračnu sobu. Pokušavajući da pravi što je moguće manju
buku, podigla je spušteni prozor. Bacivši još jednom pogled na
prostoriju, primijetila je iz daljine, u garderoberu, nešto što je nije
iznenadilo prvi put, ali sada ju je čudilo. Zašto su drvene merdevine
bile postavljene uza zid? Stepenik koji je koristila bio je sasvim
dovoljan da bi se došlo do najviših polica. Zastala je i ponovo se
odšunjala do prostorije s vješalicama.
I zašto su merdevine od tamnog drveta dok je sav namještaj na
spratu od svijetlog drveta?
Ema je podigla pogled ka plafonu i uprkos glasovima para koji su
dopirali iz salona, postavila je merdevine i uzverala se uz prve
prečage.
Merdevine ne služe da se dođe do vješalica, već da se stigne do...
plafona.
Stigavši do posljednjih prečaga, Ema je gurnula gipsanu ploču
lažnog plafona. Pruživši ruku, napipala je nešto. Remen, ili prije kaiš
od torbe. Povukla je i ispala je jedna ogromna platnena torba.
Očajničkim potezom, pošlo joj je za rukom da je pridrži.
Bješe to obična putna torba, od crvenog plastificiranog platna, s
bijelim logom na kome je «zarez» jedne čuvene sportske marke.
Torba je bila teška, napunjena skoro do pucanja. Oslonivši je na
ravni dio merdevina, ona ju je na brzinu otvorila, pogledala unutra i
iznenađena onim što vidi, umalo je nije ispustila.
Srce je počelo ubrzano da joj kuca. Osluškivala je korake koji se
penju uz stepenice.
Vratila je torbu u skrovište, namjestila ponovo lažni plafon, sišla sa
merdevina i vrtoglavom brzinom projurila kroz prostoriju. Prozor na
sobi je bio ostao otvoren. Ona ga je opkoračila, spustila se na
gvozdene požarne stepenice i pobjegla što je noge brže nose.
***
B , 2011.
9.45
Tastatura kompjutera kupala se u toploj čokoladi.
– Izvini, tata, stvarno mije žao! Izvini! Izvini! – molila je mala Emili,
shvativši razmjere katastrofe.
Metju je u skoku ustao sa stolice, isključio aparat i iskrenuo ga
vertikalno da bi ljepljiva tečnost otekla.
– Nisam namjerno! – izvinjavala se djevojčica u Ejprilinom naručju.
– Naravno, dušo – pokušala je da je utješi.
Ne progovarajući ni riječi, Metju je brisao kompjuter jednom krpom.
Šta da radi?
Srce mu je snažno udaralo. Morao je da uradi nešto. Brzo.
Ejpril je izvadila iz svoje torbe nekoliko jastučića vate za skidanje
šminke i pružila ih Metjuu da bi dovršio čišćenje tastature.
– Misliš li da je unutrašnjost kompjutera oštećena?
– Bojim se da jeste.
– Ali ne mora da znači – pokušala je da ga umiri. – Prošle godine,
upao mi je mobilni telefon u wc šolju. Kad sam ga osušila i izvadila
SIM karticu, uspjela sam da ga uključim i dan-danas radi!
Metju je razmislio. Nema svrhe da rasklapa kompjuter. Nije se
razumio bog zna kako u informatiku. Pokušao je da uključi mašinu a
onda se predomislio.
To je najbolji način da izazove kratak spoj i izgori komponente...
– Odnijeću ga kod servisera – odlučio je gledajući na sat. – Možeš li
da pričuvaš Emili još jedan sat?
Pozvao je taksi, na brzinu se istuširao, obukao farmerke, džemper,
debeli kaput i izašao na ulicu s kompjuterom u jednom malom
kožnom koferu.
Doći u neku Eplovu radnju na dva dana pred Božić, bio je znak
njegove pometenosti. Mekbuk ionako nije više bio pod garancijom.
Zatražio je od vozača da ga odveze do jednog malog preprodavca u
ulici iza Harvard Skvera. U tu radnju odlazili su pojedini njegovi
studenti.
Radnja tek što se otvorila i Met je očigledno bio prva mušterija. Iza
pulta je jedan bivši hipik debelih obrisa završavao svoj doručak.
S dobrih šezdeset, imao je sijedu grivu i nosio je otkopčan kožni
prsluk preko majice s kubanskom zastavom. Stomak mu se prelivao
preko izblijedilih farmerki, koje je držao široki kaiš.
– Mogu li da vam pomognem, šefe? – upitao je brišući mrvice
kristal šećera od krofhe, koje su se zalijepile na njegovu gustu bradu.
Metju je izvadio kompjuter iz malog kofera, stavio ga na pult i
ispričao šta se desilo.
– Otkud vam ideja da topao napitak stavite blizu kompjutera! –
povikao je prodavač.
– Moja kći. Ima četiri i po godine i...
I dalje pametujući, stari mu nije dozvolio da dovrši rečenicu.
– Mislim da je topla čokolada najgora supstanca koja može da se
prospe na kompjutersku opremu.
Metju je uzdahnuo. Nije došao ovdje da mu neko drži lekciju.
– Dobro, je l’ možete da mi pomognete ih ne?
– Da pogledam. Ako matična ploča nije otišla, mislim da bi bar
trebalo promijeniti kućište. Ali s obzirom na to koliko će to da košta,
pitam se da li je isplativo. Nije vam baš nova ova vaša mašina.
Oči su mu se dopola gubile iza malih okruglih naočara s metalnim
okvirima.
– Ima veliku sentimentalnu vrijednost. Možete li da ga otvorite?
– Uradiću to. Da vam spremim račun za sljedeću nedjelju?
 – Sljedeću nedjelju? Nikako! Taj kompjuter mi treba danas.
– A, to će biti teško, šefe.
– Koliko?
– ...?
– Koliko tražite da krenete odmah da ga radite?
– Misliš da novcem možeš sve da kupiš, šefe? Misliš da ti tvoja lova
daje sva prava?
– Prestanite da glumite Če Gevaru i prestanite da me nazivate
šefom.
Prodavač se malo zamislio i na kraju predložio:
– Ako si spreman da naredaš pet Bendžamina[19], možemo da
razgovaramo. Tvoj problem, na kraju krajeva...
– Odlično. Daću vam taj novac, samo prionite odmah na posao.
Naoružan šrafcigerom, stari je odvrnuo aluminijumsko kućište i
počeo da čisti unutrašnje dijelove rastvorom izopropilnog alkohola,
savjesno uklanjajući sve tragove čokoladnog mlijeka, vodeći računa
da ne ošteti elektronske spojeve.
– Treba po svaku cijenu izbjeći da prilikom uključivanja kompjutera
toplota ne pretvori šećer čokolade u karamelu – objasnio je
mrmljajući sebi u bradu.
Čim je završio ovu operaciju, uključio je nekakvu staru halogenu
lampu s bakarnim reflektorom.
– Za sušenje komponenti nema ničeg boljeg.
– Koliko vremena treba sačekati? – bio je nestrpljiv Metju.
– Strpljenje je najvažnija osobina, šefe. Idi ti po moju lovu i vrati se
za jedno četrdeset i pet minuta. Očigledno je hard disk netaknut. Za
dodatnih 200 dolara, mogu da ti napravim kopiju tako da možeš bar
tvoje podatke da spaseš.
Tip je bezobrazno koristio situaciju, ali Metju nije ni pokušao da se
pogađa, žaleći što život njegove žene od sada zavisi od sposobnosti
ovog beskrupuloznog zelenaša.
– OK, vidimo se uskoro.
Izašao je na ulicu, zaustavio se kod prvog automata da bi uzeo 700
dolara i poslije nekoliko koraka ušao u jedan od brojnih kafića na
Harvard Skveru. Srušio se na jedno sjedište, sav obeshrabren.
 Šta će se sada desiti? Čak i da mu kompjuter proradi, ništa Metjuu
nije garantovalo da će ponovo uspjeti da uspostavi kontakt sa
Emom. Njihov dijalog kroz vrijeme držao se o koncu, tankom,
iracionalnom, gotovo magičnom... Ali koji je rizikovao da se otopi u
toploj čokoladi! Pomislio je na posljednji Emin mejl. Njene posljednje
rečenice urezale su mu se u sjećanje:
Mnogo sam oklijevala da Vam pošaljem ovaj kratki film u
atačmentu. Nadam se da Vas neće mnogo povrijediti. Oprostite mi,
molim Vas, zbog ovakvog uphtanja u Vaš intimni život, ah znate li ko
je čovjek u društvu Vaše žene?
Ovaj ton mu se nije sviđao. Šta je time mislila? Da ga Kejt vara? Da
je film o kome je riječ, kompromitovao njenu čast? Ne, to je
nemoguće. Nikada nije sumnjao u ljubav svoje žene i nikada ništa
nije narušilo njihovo povjerenje, ni prije ni nakon njene smrti.
Metju je srknuo kafu i stao da razmišlja kao đavolji advokat.
Možda njihov seksualni život nije bio više tako uspješan kao na
početku njihove veze. Bio je vatren, onda je vrlo brzo došlo rođenje
Emili. Ali stvari su ponovo krenule svojim tokom. Možda manje
intenzivno nego na početku, ali zar to nije bila zajednička sudbina
većine parova?
Nastavio je da muči sebe. A šta ako je Kejt imala ljubavnika?
Odmahnuo je glavom. Zar je poželjela da ga ima kad nije imala
vremena za to! Kejt je radila danonoćno, sve vrijeme. Strahovite sate
u bolnici nastavljala je čitanjem i pisanjem medicinskih članaka i
knjiga. Ono malo slobodnog vremena provodila je sa njim i sa Emili.
Zamišljeno je protrljao bradu. Poslije ženine smrti, otarasio se sve
njene odjeće. Kamion Vojske spasa odnio je sve njene stvari, a da
on nije ništa probrao da se ne bi izlagao dodatnom bolu. Bio je
primoran jedino da složi Kejtina dokumenta nakon njene smrti. Što
se tiče finansija, imali su zajednički račun i nije primijetio nikakav
iznenađujući trošak. Ničeg sumnjivog nije bilo ni u folderima njenog
kompjutera. Jedina stvar koja ga je zaprepastila bili su antidepresivi
koje je pronašao u kupatilu. Zašto mu Kejt o tome nije nikada
govorila? On je to pripisao njenoj opterećenosti na poslu. Možda je
trebalo temeljnije da ispita...
 ***
Imaš li moje parice, šefe?
Metju je pružio starom hipiku sedam novčanica od po 100 dolara
koje je ovaj odmah strpao u izblijedile farmerke.
– Je l’ u redu? – upitao je, pokazujući komponente koje su se i dalje
sušile pod reflektorom lampe.
– Aha, sad ćemo sve ovo da montiramo – rekao je gestikulirajući
dok priča.
Operacija je potrajala još dobrih petnaest minuta, po čijem je isteku
prodavač objavio svečanim tonom:
– Sada valja ukrstiti prste, šefe.
Pritisnuo je dugme za uključivanje i desilo se čudo. Kompjuter je
počeo da radi, začulo se zujanje, a potom se pojavio zahtjev da se
ukuca lozinka.
Alelujal
Tastatura na dodir je savršeno funkcionisala. Metju je s olakšanjem
ukucao kod koji je sistem prihvatio.
– Pravi ste srećnik! – povikao je hipik.
Metju se napravio da nije čuo ovu njegovu primjedbu. Otvorio je
folder, zatim jednu aplikaciju. Krenuo je da se konektuje na internet
kad se ekran odjednom ukočio i pocrnio.
Nestade sve.
Pokušao da ga ponovo upali.
Nije se moglo ništa učiniti.
– Sprženo je – potvrdio je prodavač. – Bilo je previše lijepo da bi
bilo istinito.
– Ali mora da nešto može da se uradi. Da se zamijene komponente
ili pak...
– Samo bez mene šefe. Tvoja mašina je mrtva. Takav je život.
Pružio mu je eksterni hard disk.
– Izvukao sam iz tvog kompjutera sve što se moglo spasti. To je
najhitnije, zar ne?
Ne.
To nije najhitnije...
 14
Ekaterina Svatkovski

Ne poželi žene Bližnjega svoga.

Egzodus, 20.17
B , 2010.
11
Nebo se naoblačilo zaprepašćujućom brzinom. Blistavo sunce na
početku prijepodneva ustupilo je mjesto debelom sedefastom velu iz
koga su uskoro počele da padaju prve pahulje. Sada se fin i gust
snijeg u kovitlacima spuštao na ulice Saut Enda.
Ema je sklanjala sniježne kristale koji su joj se hvatali po kosi i jače
je stegla kapuljaču. Hodala je već dvadesetak minuta. Izašavši iz
kuće Šapirovih, svratila je u svoj hotel, ali soba još nije bila spremna.
Tada je odlučila da se malo prošeta i razmisli na svježem vazduhu.
Nažalost, hladnoća je bila tako britka da joj se činilo da joj se
oduzima mozak.
Stigla je do ugla Kopli Skvera i Ulice Bojlston gdje se uzdizala
svečana zgrada javne gradske biblioteke. Bez oklijevanja se popela
stepenicama ispred ulaza i ušla u raskošni hol ukrašen freskama i
statuama.
Neko bi pomislio da se nalazi u italijanskoj renesansnoj palati.
Nasumično je napravila nekoliko koraka, prolazeći pored prijemnog
pulta i biletarnice – na kojoj su se prodavale ulaznice za jednu
privremenu izložbu – da bi stigla u jedno malo unutrašnje dvorište,
koje je podsjećalo na trijem nekog samostana. Prateći uputstva
čuvara, prošla je obezbjeđenje i krenula velikim mermernim
stepeništem koje je vodilo do čitaonice.
Bejts Hol je bila monumentalna prostorija, koja se prostirala na
gotovo sedamdeset metara dužine pod ogromnim zasvođenim
plafonom. I s jedne i s druge strane sale bilo je naredano desetine
stolova od tamnog drveta, na kojima su se nalazile mesingane
lampe s opalnim abažurom.
Ema se smjestila s kraja sale da bi iskoristila dnevnu svjetlost.
Izvadila je svoj telefon i laptop i bacila se na posao, pokušavajući da
pretrese sve «dijelove dokaza» koje je prikupila tokom svoje
ekspedicije.
Prva stvar koja intrigira: Kejtino rusko porijeklo, ili bolje one koja je
amerikanizovala svoje ime, a koja se u stvari zvala Ekaterina
Ljudmila Svatkovski.
Rođena 6. maja 1975. u Sankt Peterburgu (Rusija).
Pogledala je Kejtine fotografije iz djetinjstva. Sa šest ili sedam
godina, vidjelo se gdje pozira pored jedne pijanistkinje – van sumnje,
njene majke – u koncertnim dvoranama ili salama za probu. Zatim su
se dvije žene mogle vidjeti na snimcima napolju, na kojima su se
katkad pojavljivali zvonici s karakterističnim kupolama pravoslavne
arhitekture. Malo kasnije, oko jedanaeste ili dvanaeste godine, dekor
se mijenja. Sive tonove Sjeverne Venecije zamjenjuju sivi tonovi
smaragdnog grada. Ema je u mislima rekonstruisala taj put: egzil iz
Sankt Peterburga u Sijetl.
Zagledana u daljinu, Ema se pogladila po bradi a potom ukucala na
Guglu: «Svatkovski + pijanistkinja». Kejtina majka je imala pravo na
sopstvenu stranicu Vikipedije.
S radoznalošću ju je pročitala.
Ana Irina Svatkovski (12. februar 1954. Sankt Peterburg – 23.
mart 1990. Sijetl) bila je ruska pijanistkinja. Preminula je usljed
komplikacija vezanih za multiplu sklerozu.
Čudo od djeteta u sviranju klavira, ona studira na
konzervatorijumu Rimski-Korsakov u Sankt-Peterburgu,
gdje je podučavaju najveći majstori ove ustanove.
Započinje svoju solističku karijeru sa šesnaest godina s Prvim
koncertom Rahmanjinova, u pratnji Sanktpeterburškog orkestra.
Potom gostuje na brojnim festivalima i odlazi na najprestižnija
mjesta, poput Berlinske filharmonije ih njujorkškog Karnegi Hola.
Za Dojče Gramofon snima svoju prvu ploču: Sonata u B molu
Franca Lista. Ploča će ostati kao apsolutna referenca njenog
rada.
 Dok se briljantna karijera otvara pred njom, njena sudbina se
mijenja 1976: multipla skleroza počinje da napreduje pošto je
rodila kćerku. Komplikacije ove bolesti su je primorale da
zapostavi svoj koncertni život. Početkom osamdesetih godina
ona odlazi u Sjedinjene Države na liječenje, ali umire 1990,
provevši svoje posljednje godine u bijedi.
Ema je zamislila Kejtino djetinjstvo i početak mladosti. Težak život u
stranoj zemlji, krivicu zbog vjerovanja da je ona odgovorna za
majčinu bolest, potom trauma zbog njene smrti, koja je vjerovatno
uticala da se mlada Kejt opredijeli za ljekarsku karijeru. Izračunala je,
potpomažući se prstima, ako je njena majka umrla 1990, Kejt je tada
imala samo četrnaest ih petnaest godina. Ko ju je podizao od tog
vremena? Njen otac? Možda, ali nijedna bilješka ni fotografija nisu
ukazivale da je postojao.
Sljedeći snimci bih su veseliji. Na njima se vidjela Kejt na
prestižnom Univerzitetu Berkli, često u društvu iste mlade žene,
studentkinje indijanskog porijekla. Čuvena Džojs Vilkinson, zapitala
se Ema, misleći na posljednje «tajno pitanje» firme za alarmne
sisteme. Nešto drugo ju je golicalo: na ovim snimcima Kejt je
očigledno imala između osamnaest i dvadeset godina, ali crte njenog
lica nisu potpuno iste kao danas. Ema je prebacila fotografije na
kompjuter da bi ih na velikom ekranu uporedila sa skorijim slikama.
Preobražaj je bio očigledan, ali ne pretjeran: jabučice nešto
uzdignutije, simetričnije lice. Mlada žena je sasvim sigurno prošla
kroz ruke nekog estetskog hirurga. Ali iz kog razloga? Zašto biste
željeli da postanete «više nego savršeni» kad ste već tako lijepi?
Možda je zbog neke nesreće bila neophodna korektivna hirurgija?
Ostavila je pitanje da lebdi u vazduhu, ne mogavši da da odgovor
na njega, zatim se zagledala u glamurozni snimak, koji je takođe
prebacila na ekran svog kompjutera. Jedva nešto starija nego na
prethodnim fotografijama, Kejt je izazivački gledala u objektiv. Ruku
prekrštenih preko poprsja, dopuštala je da se nazre oblik njenih
grudi, ne skrivajući ni stomak ni njenu ženstvenost na pomolu.
Fotografija je odisala zbunjujućom senzualnošću.
Čemu služi to da možeš da dobiješ svakog tipa čim zapucketaš
prstima, pitala se Ema kao da se obraća Kejt. Da li je život lakši? Da
li se dožive isti ljubavni jadi, isti nemiri zajednički svim smrtnicima?
Nesumnjivo, ako je suditi po lijekovima koje je pronašla u njenom
apotekarskom ormariću...
Namrštila se i primakla lice ekranu, uveličavajući fotografiju. U to
vrijeme, Kejt je nosila tetovažu na gornjem dijelu lijeve ruke. Znak
koji se ne nalazi ni najednom drugom snimku. Je li to bila privremena
ih trajna tetovaža? Bilo je nemoguće reći. Međutim, možda je Ema
mogla da nasluti motiv. Pomoću tač peda, izdvojila je zonu crteža,
stavila je u prvi plan i dodatno uveličala. Slika konja sa jednim
spiralno uvijenim rogom ocrtala se na ekranu.
Jednorog...
Napravila je kopiju simbola ne znajući da li taj element ima
jednostavno mitski karakter ih stvarnu važnost. Zatim je sklonila
pogled sa ekrana i protrljala kapke. Kroz prozor biblioteke
primjećivala je kako pada snijeg u sve gušćim pahuljama. Od ovog
prizora je zadrhtala. Ovdje je, međutim, bilo fino. Grijanje je brujalo.
Pogodno za razmišljanje, mjesto je ulivalo sigurnost, bilo je gotovo
tako toplo i intimno, uprkos svojim džinovskim proporcijama, kao da
je neki stari engleski klub smješten sa cijelim svojim inventarom u
neku katedralu. Ema se zakačila za detalje koji su je smirivali: hiljade
knjiga u raskošnim povezima na policama, šuškanje stranica dok se
okreću, škripanje olovaka po papiru, zvuk tipki kompjutera koje ovlaš
dodiruju.
Ona je najednom osjetila potrebu da bude zaštićena. Jer otkrivši
crvenu sportsku torbu u lažnom plafonu kuće Šapirovih, ona je bila
svjesna da je vidjela nešto što nikada nije smjela da vidi. Nešto što
može da bude mnogo opasno.
Zatvorila je oči i u mislima ponovo prošla kroz tu scenu. Čim je
otkopčala rajsferšlus, naletjela je na desetine svežnjeva novčanica
od sto dolara. Na brzinu je izračunala. Čitava torba je bila teška bar
pet kila. Koliko je teška jedna novčanica od 100 dolara? Jedva
gram? Torba je dakle morala da sadrži otprilike 500 000 dolara...
Pola miliona...
Kakva to osoba posjeduje pola miliona dolara sakrivenih u plafonu
svoje sobe za garderobu? – zapitala se ona, posmatrajući Kejtinu
fotografiju, čije su oči izgledale kao da je probadaju.
 Ko si ti zaista, Kejt Sapiro?
Ko si ti zaista, Ekaterina Ljudmila Svatkovski?
***
Ema je pokupila svoje stvari. Spremala se da spakuje kompjuter u
torbu kad se prisjetila da još nije pogledala Metjuove fotografije koje
je uzela sa porodičnog PC-a. Ubacila je USB priključak, za svaki
slučaj. Prebacivanje je bilo prekinuto zbog dolaska Metjua i njegove
žene, ali više stotina snimaka je ipak uspjelo da se iskopira. Ona ih
je brzo pregledala, ne idući hronološkim redom: scene iz
svakodnevnog života, koje prikazuju sliku srećnog porodičnog života
usredsređenog oko male Emili. Ema je ubrzala pregledanje da bi
otišla dalje u prošlost: prije rođenja djevojčice, prije braka Metjua i
Kejt. A ono što je otkrila, zaprepastilo ju je: prije nego što je sreo
Kejt, Metju je bio oženjen! Na desetinama fotografija pojavljivala se
jedna niska brineta, mršava, duge kose često upletene u kiku. Čak
se i na slikama rijetko osmjehivala. Lice joj je bilo fino, često
nepomičnog i ozbiljnog izraza, zbog čega je Ema pomislila da se radi
o intelektualki, staromodnoj učiteljici ili iskompleksiranoj bibliotekarki.
Pustila je da se redaju slike, sve dok nije naišla na fotografije s
vjenčanja. Bile su veoma stare, ah se radilo o skeniranim snimcima.
Na jednoj od njih, vidio se džinovski desert pripremljen za događaj:
torta na sprat, ružičastobijela, s puno šlaga. U kvadratu od
marcipana stajao je natpis:
Sara + Met 20.
mart 1996.
Zahvaljujući internetu, Ema je uspjela da uđe u trag izvjesnoj «Sari
Šapiro», koju je pronašla u internet izvještaju o jednoj školskoj
ekskurziji na koju su išli učenici četvrtog razreda jedne osnovne
škole u Roksberiju. Dokument je bio od prije šest godina, ali Ema je
za svaki slučaj pokušala da pozove školu. Mada je bio period
školskog raspusta, u sekretarijatu su odgovorili na njen poziv. Sara
Šapiro jeste podučavala u toj školi. Poslije razvoda je vratila svoje
djevojačko prezime – Higins – i tražila premještaj u drugu školu. Emi
su dali ime jedne osnovne škole u Vatapanu. Novi poziv. Novi
sekretarijat. Ne samo da je Sara Higins podučavala ovdje, već je
osnovna škola i dalje okupljala siromašnu djecu tokom božićnog
raspusta. Baš u ovom trenutku, Sara je vodila djecu iz škole na
opštinsko klizalište u Vatapanu...
***
B , 2011.
11.15
Metju se vratio kući, uznemiren i skrušen. Otvorio je vrata i
pronašao zakačenu cedulju na tabli od plute:
Otišle smo da napravimo jedan krug do božićnog bazara u
ulici Maribora. Ako budeš dobar, donijećemo ti flašu
jabukovače!
Ljubimo te.
Emili + Ejpril.
Klovis, šar-pej, prišao je da se protrlja o njegovu nogu. Metju ga je
zamišljeno pomazio po glavi. Pas je bio prevrnuo svoju činiju sa
vodom; on mu je napunio, sve vrijeme razmišljajući. Laptop je bez
daljnjeg bio pokvaren, ali još uvijek je mogao da koristi stari kućni PC
da bi očitao hard disk. Dakle, on se smjestio za intarzirani stočić na
kome se nalazio porodični kompjuter. Priključio je eksterni hard disk
koji mu je dao stari hipik i otpočeo svoju pretragu. Pošto je eksterna
memorija bila skoro prazna, nije mu dugo trebalo da otvori folder s
video snimkom (IMG_5662. MOV) koji je tražio.
Pustio je film, očigledno sniman mobilnim telefonom i ostao
skamenjen tri minuta, koliko je trajao snimak. Nije vjerovao svojim
očima! Kejt je bila pripijena uz jednog čovjeka koga nije poznavao.
Ljubili su se, milovali, gledali zaljubljeno poput tinejdžera.
– NE!
Dograbio je prvi predmet koji mu je došao pod ruku – porcelansku
šolju prepunu olovaka – i tresnuo je o zid. Zvuk lomljenja uplašio je
Klovisa koji se sakrio ispod niskog stola. Metju je zatvorio oči, stavio
lice među ruke i dugo ostao tako preneražen. Uništen.
To nije moguće...
Podigao je glavu. Mora da postoji neko objašnjenje. Čak i
najočigledniji prizori mogu ponekad da imaju skriveni smisao. Prvo,
od kog datuma je film? U svojoj poruci Ema kaže da ga je upravo
snimila. Znači bilo je to 23. decembra 2010. ujutru, što znači samo
jedan dan prije Kejtine nesreće i smrti. Zatim mjesto. Drveni elementi
ga podsjećaju na Gril 23 ili Mekintis u koje su išli ponekad, ali kad se
pogleda malo bolje, ogledalo i zidni sat se ne uklapaju sa ove dvije
adrese. Tip: visok, plava kratka kosa, crna kožna jakna. Da li ga
poznaje? Možda, ali nije mogao da poveže njegovo lice s nekim
imenom. Njihovo ponašanje, najzad, nešto što je najteže podnio.
Kejt je voljela tog čovjeka, to je toliko upadalo u oči. Njihovo
zajedništvo je bilo očigledno, dah im se miješao, njihova dva srca
prožimala je ista strast. Otkada traje ova veza? Kako to da nije
posumnjao?
Stisnuo je pesnicu obuzet bijesom i ogromnim razočaranjem. Kejt,
ljubav njegovog života, izdala ga je i on to saznaje tek sada, godinu
dana poslije njene smrti! Osjećanje izdaje ustupilo je mjesto gađenju.
Još uvijek u šoku, on se odvukao do verande i otvorio staklena vrata.
Trebalo mu je svježeg vazduha, kao roniocu koji je isuviše dugo
ostao u apneji. Ubrzano je disao, noge su mu se oduzimale i on se
srušio na jednu baštensku stolicu. Tijelo mu je podrhtavalo od
jecanja, suze su mu tekle niz lice, a da nije mogao da ih zaustavi.
Kiseli okus mu se pojavio u ustima.
Odjednom se iz salona začuo povik.
– Tata, tata, kupili smo ti jabukovaču i medene kolačiće u obliku
čovječuljka! – povikala je Emili izletivši na terasu.
Baci mu se u naručje i on spusti lijepo lice svoje kćerkice u jamicu
ispod vrata, brišući istovremeno suze rukavom.
Ejpril primijeti da je žalostan i ispitivački ga pogleda.
– Pri-ča-ću ti – podijeli tiho riječi na slogove kako bi ona mogla da
mu pročita sa usana.
– Jesi li uspio da popraviš kompjuter, tata?
Odmahnuo je glavom.
– Ne, mrvice, ah nije strašno.
– Žao mi je – rekla je obarajući tužno pogled.
– Takve stvari se dešavaju, srce. Svi prave greške. To će ti služiti za
nauk sljedeći put.
– Da, sigurno! – odgovorila je podižući svoje lijepo lice ka suncu.
Kao i uvijek, previše svjetlosti bi je nagnalo na kijanje.
 – Na zdravlje, bebo.
– Nisam više beba!
To kijanje...
Metju je zaškiljio, potom se skamenio, prikovan na mjestu zbog
jednog sjećanja koje mu je poput munje bljesnulo pred očima.
***
Šest mjeseci ranije, 4. jula 2011. na dan nacionalnog praznika,
prihvatio je bio poziv Rakel Smit, jedne od svojih koleginica na
Harvardu, koja je organzovala roštilj u svojoj vikendici na Kep Kodu:
bivšem svjetionku na kraku morskih stijena, s okeanom koji se pruža
u nedogled. Dok su se muškarci bavili roštiljem, žene su ćaskale
pored vode a djeca se igrala u svjetiniku, pod nadzorom jedne
porodične dadilje.
– Ko želi piletinu? Ko će hot-dog? – povikao je svima Dejvid Smit,
jedan simpatični tip, uvijek jednako raspoložen, koji je radio kao
ljekar opšte prakse u Čarlstaunu.
Odjednom su četiri djevojčice istrčale iz svog skrovišta i pohitale ka
hrani. Bio je predivan ljetnji dan. Sunce je jako pržilo. Stigavši na
svjetlost, Emili je stavila ruku na usta i kihnula u nekoliko mahova.
– To joj se dešava svaki put kad iz sjenke izađe na sunce –
primijetio je Metju. – Čudno je, zar ne?
– Ne uzbuđuj se – rekao mu je Dejvid. To je poznati fenomen: od
svjetlosti kija otprilike svaka četvrta osoba. To je beningna genetska
osobenost. U medicini se to naziva fotosenzitivno refleksno kijanje.
– Kako to objašnjavaš?
Ljekar je zavitlao u vazduhu svojom dugačkom viljuškom sa
šniclom, kao da se nalazi pred crnom tablom.
– Dobro, vidiš, optički nervi se nalaze blizu velikog nerva u glavi:
nerv trigeminus koji kontroliše senzibilitet čitavog lica. On, primjera
radi, omogućava proizvodnju suza i pljuvačke kao i izraze lica. I
upravo ovaj nerv pokreće kijanje.
– U redu – prihvatio je Metju.
Dejvid je nastavio pokazujući na sunce.
– Tokom naglog dotoka svjetlosti kod izvjesnih osoba se javlja
interferencija između dva nerva: svjetlost stimuliše optički nerv koji
stvara “kratak spoj” sa nervom trigeminusom i izaziva kijanje.
– Kao dva elektična provodnika?
– Razumio si, ortak.
– I siguran si da nije opasno?
– Apsolutno! To je samo urođena anomalija glavnog nerva.
Uostalom, sigurno i ti patiš od ovog problema, je l’ tako?
– Ne, uopšte, nikada to nisam osjetio.
– Onda je Kejt to morala da ima, sigurno.
– Zašto?
– Zato što se to naziva autosomno dominantni tip nasljeđivanja.
– Šta to znači?
– Da svaka osoba koja pati od ove anomalije ima bar jednog
roditelja koji pati od nje. Znači, ako to nisi ti, onda je to obavezno
Kejt. Evo, uzmi šniclu prije nego što zagori.
Metju je klimnuo glavom i udaljio se na nekoliko trenutaka.
Zamišljen. Tokom četiri godine, nijednom, ni jedan jedini put nije
vidio Kejt kako kija na svjetlosti...
– Tata, gledaj moj veliki hot-dog! – povikala je Emili, bacajući mu se
u naručje i u svom zanosu poprskavši očevu košulju kečapom. Oh...
– Ništa strašno, dušo, samo povedi računa, praviš mnogo nagle
pokrete.
Obrisao je fleku od soka od paradajza sa odjeće, razmišljajući sve
vrijeme o onome što mu je ispričao ljekar. Zatim je odlučio da sebe
ne muči time i potisnuo je tu epizodu veoma duboko u svom
sjećanju.
***
Sada mu je ova scena naglo iskrsnula pred očima.
Povratak u sadašnjost. Povratak bijesu. Naglom uništenju životne
snage usljed ovog emotivnog šoka. Tjeskobi svakako. Užasna
sumnja se kap po kap slivala u njemu. A šta ako Emili nije njegova
kći? Vratio je film unazad. Upoznao je Kejt u oktobru 2006. Po
onome što mu je saopštila, Emili je začeta 29. oktobra. Rođena je
osam mjeseci kasnije, 21. juna, na dan kad počinje ljeto. Beba
rođena mjesec dana ranije je bila uobičajena stvar. Jedino što Emili
uopšte nije izgledala kao prijevremeno rođena beba: 3,4 kila na
rođenju, dugačka 52 centimetra, nije dugo ostala na posmatranju u
bolnici. Ali tada se on, sav radostan što je postao otac, nije iznenadio
zbog ovih «detalja».
– Jesi li dobro, tata? Hoćeš li da probaš tvoj medeni kolačić?
Emilino pitanje ga nije u potpunosti prenulo iz njegovih misli.
– Kasnije, dušo – promrmljao je on.
Okrenuo se ka Ejpril i, ne dajući joj ni najmanje objašnjenje, rekao:
– Moram da trknem na jedno mjesto.
***
B , 2010.
12.30
Taksi je ostavio Emu na ulici Somerset, u srcu Vatapana. Smješten
na krajnjem jugu Bostona, kvart nije bio vrsta mjesta kome turistički
vodiči posvećuju nekoliko stranica. Zbog snijega, ulice su bile skoro
puste. Ema nije osjetila da je u opasnosti, ali okruženje nije bilo baš
najsjajnije: male zgrade od cigli koje čekaju na renoviranje, skladišta,
kuće sa limenim krovovima, zidovi pretrpani grafitima i drvene
ograde oko zapuštenog zemljišta.
Idući avenijom, u potrazi za klizalištem, ona je nabasala na grupu
klošara koji su zaposjeli trotoar da bi se grijali oko plamena iz
zapaljenog bureta, dok su vadili limenke piva skrivene u kesama od
kraftpapira. Uvrede natopljene alkoholom poletjele su za njom u
prolazu, ali trebalo je da ih bude više da bi se ona uplašila ili
odustala.
Najzad je stigla do zgrade sa gradskim klizalištem. Gigantski
metalni hangar sa fasadom «prefarbanom» tagovima uličnih heroja
kvarta. Ema je uletjela unutra. Kupila je kartu da bi mogla da uđe u
salu, ah sišla je pravo do klupa, ne prošavši kroz garderobu.
Dječji poklici su bučno odzvanjali u ograđenom prostoru. Na ledu je
polovina površine bila rezervisana za grupu školaraca od šest ili
sedam godina koji su pratili početni kurs hokeja koji im je držao
mladi učitelj. Dvije učiteljice su pratile trening, podižući klince koji
padaju, zakopčavajući im klizaljke, podešavajući im kacige ih štitnike
za koljena.
 Ema se približila ivici zaleđene površine. Između dvije učiteljice
odmah je prepoznala Saru Higins. Bila je ošišana sasvim kratko i
izgubila je još nekoliko kilograma. Obučena u farmerke i džemper sa
krupnim petljama, očigledno je izgledala nešto starija nego na
fotografijama.
– Gospođo Šapiro?
Ona se naglo okrenula kao da je doživjela električni udar i prikovala
pogled za Emu, oduzevši se. Otkad je niko nije tako oslovio?
– Ko ste vi? – upitala je učiteljica, približavajući se ivici na
klizaljkama.
– Metjuova prijateljica. Mislim da je u problemu i željela bih da mu
pomognem.
– To se mene ne tiče.
– Imate li da mi posvetite pet minuta?
– Ne sada. Vidite i sami da radim.
– Zaista je važno – navalila je Ema.
Sara je pomirljivo uzdahnula.
– Malo poviše je neka vrsta bifea. Čekajte me tamo. Pridružići vam
se za petnaestak minuta.
***
Dvadeset minuta kasnije
Bila sam udata skoro deset godina za Metjua, ali poznajem ga
mnogo duže – počela je Sara prije nego što je otpila gutljaj čaja.
Sjedeći naspram nje, Ema ju je slušala s pažnjom, nervozno
gnječeći slamka koja je lebdjela u njenoj čaši koka-kole.
– Upoznali smo se 1992. u klupama univerziteta u Masačusetsu.
Metju je studirao filozofiju, a ja pedagogiju.
– Ljubav na prvi pogled?
– Recimo da je to prije bila intelektualna privlačnost. Čitali smo iste
knjige, dijelili iste ideje, imah ista politička ubjeđenja. Uostalom,
poljubili smo se prvi put one večeri kad je prvi put izabran Bil Klinton.
Oboje smo bili dobrovoljci u njegovom komitetu za podršku...
Sara je okrenula glavu i nakratko zatvorila oči. Sve je to danas
izgledalo tako daleko.
Ema ju je podstaknula:
 – Razveli ste se prije četiri godine, je l’ tako?
– Malo ranije. Sve se odigralo na surov način, zapravo. Vrlo
neočekivano.
– Brak vam je prolazio kroz krizu?
– I nije. Živjeli smo mirno, bili smo srećni. Bar sam ja bila srećna.
– Metju je otišao preko noći?
Sara se nervozno osmijehnula.
– To je pravi izraz, zaista. Jedno veče se vratio kući, priznao mi je
da je sreo jednu ženu u koju se zaljubio i da želi da živi s njom. Bio
je riješen, siguran u sebe. Nije mi ostavio izbor.
– Je l’ ta žena bila Kejt?
– Naravno! Upoznao ju je nekoliko dana ranije u bolnici. On se
povrijedio makazama, orezujući vrt, i ona ga je njegovala. A još sam
ja bila navalila da ga tog dana odvezem u hitnu pomoć! Metju je
tvrdio da to nije baš ništa i nije želio da ide...
Ema nije mogla da se suzdrži da je ne grdi:
– Niste se borili da ga zadržite?
Sara je slegnula ramenima.
– Jeste li vi dobro pogledali tu ženu? Nisam imala oružje za borbu.
Bila je mlađa, ljepša, uspješnija od mene. I zatim, tokom godina smo
bezuspješno pokušavali da dobijemo dijete, dok...
Ostala je bez glasa, ali je nastavila:
– Metju je romantičan i idealista. Kad je sreo Kejt, on je bio uvjeren
da je sreo svoju srodnu dušu. I očito ga je i ona voljela. Možda čak i
više nego ja. U svakom slučaju, znala je bolje od mene da mu to i
pokaže.
Sada su joj se već suze caklile u očima.
– Neko vrijeme sam mislila daje sve to prolazna avantura, a onda,
kad sam saznala da je Kejt trudna, shvatila sam da je konačno kraj
između Metjua i mene.
Odjednom je grupa djece svojom grajom preplavila bife. Sara je
pogledala na sat i ustala.
– Dobro, moram da idem. Zašto tvrdite da Metju ima problem?
– Ja... ne mogu to još da vam kažem. Jeste li ostali u kontaktu sa
njim?
Sara je odmahnula glavom.
 – Šalite se? Ove posljednje godine su mi kao košmar i tek počinjem
da se oporavljam od tog razvoda. Nisam ni riječ progovorila sa
Metjuom već četiri godine i namjeravam da tako i ostane.
 15
Bolne istine

Istine koje najmanje volimo da čujemo su one koje su nam

od najveće koristi da ih saznamo.
Kineska poslovica
B , 2010.
17
Bila je noć. Snijeg se taložio na ulicama Bostona u debelim i tihim
slojevima. Krupne paperjaste pahulje padale su na šoferšajbne
taksija prije nego što bi ih rastjerali moćni brisači. Jedno vozilo stiglo
je u Ulicu Bojlston i ostavilo Emu ispred hotela For Sizons. Portir joj
je pomogao da izađe iz automobila i otpratio je sa svojim kišobranom
sve do hotelskih vrata.
Udubljena u svoje misli, mlada žena je prošla kroz hol ne
zaustavljajući se. Dok se kretala ka liftovima, pozvao ju je glavni
recepcioner:
– Gospođo Lavenštajn, vaš bratanić je stigao prije sat vremena.
Postarao sam se da ga smjestimo u susjednoj sobi vašeg
apartmana.
– Moj bratanić? Kako to, moj bratanić?
Popela se do sedmog sprata i ušla u svoju sobu da bi tu otkrila. ..
Romualda Leblana.
Ležeći na kauču, grickao je čips iz minibara i pijuckao gazirani sok
iz konzerve. Uključio je zvučnike, na kojima su se nalazile slušalice,
odakle je treštala neka pjesma Džimija Hendriksa.
– Bubašvabo?
Ema se osvrnula oko sebe. Klinac je donio sa sobom čitavu svoju
skalameriju: kofer, ranac, torbu... Čak je i njegova bespilotna letjelica
bila položena na niskom stolu u salonu.
– Šta ti radiš ovdje? – upitala ga je, utišavajući zvuk muzike.
 – Došo sam da vam pomognem – odgovorio je tinejdžer punih usta.
– Da mi pomogneš oko čega?
– Mislim da imate problem: ne dolazite više na posao, dobijate
čudne imejlove, ušunjavate se kod ljudi... Očigledno sprovodite neku
istragu.
– I šta se to tebe tiče?
– Tiče me se jer na kraju uvijek dođete da tražite pomoć od mene.
Ema ga je pogledala škiljeći. Nije griješio, ali nije htjela da ide tom
logikom.
– Slušaj, dečko, vrlo ljubazno od tebe, ali učinićeš mi zadovoljstvo i
uzećeš svoje stvari i otići odavde, smjesta!
– Zašto?
– Prvo, zato što si maloljetan. Zatim, zato što si na američkoj
teritoriji ilegalno i što se u Francuskoj tvoji roditelji vjerovatno brinu
za tebe. Konačno, zato što imam dovoljno svakojakih problema pa
ne moram još i tebe da trpim!
Ustao je s kauča u jednom skoku, riješen da ne ode.
– Ali mogu da vam pomognem u istrazi! Udvoje ide brže i bolje se
razmišlja. Uostalom, većina velikih istražitelja radi u tandemu: Šerlok
Holms i doktor Votson, Betmen i Robin, Starski i Hač, Bret Sinkler i
Deni Vajld.
– Dobro, nećeš valjda sve da mi ih redaš! – iznervirala se Ema.
– Lois i Klark, Hit-Gerl i Big Dedi, Ričard Kasi i Kejt Beket... –
nastavio je Romuald, nabrajajući naveliko.
– SAD JE DOSTA! – povikala je. – Rekla sam ti ne. A ne znači ne!
Izvadila je kompjuter iz torbe, postavila ga na sto i podigla ekran.
– Pomogao si mi, tačno je i hvala ti na tome. Za trud ću da ti
poklonim povratnu kartu za Pariz. Spremna sam i da ti platim
noćenje u hotelu, ali u Hiltonu na aerodromu, ne ovdje.
Štreber je bijesno počeo da gunđa. Da bi pokazala da misli ozbiljno
to što kaže, Ema je povukla kursor i konektovala se na sajt Delta
Erlajnsa.
– Čekajte! – zatražio je Romuald.
Ema se zaustavila.
– Šta sad?
– Ta fotografija! – uzviknuo je pokazujući kompjuter.
 Bila je to zaustavljena slika na ekranu iz scene snimljene u pabu na
kojoj je Kejt u društvu svog «ljubavnika».
– Šta? Znaš tu ženu?
– Nju ne, ali njega svakako da!
Ema je osjetila jezu u stomaku kao grub hitac adrenalina.
– Slušam.
– Taj tip je Nik Fič. Prava legenda ijedan od najmisterioznijih i
najbogatijih poslovnih ljudi na svijetu.
***
B , 2011.
Ležeći na mekanom lejzi begu u društvu svog psića, Emili je
gledala svoj omiljeni film: čuvene SOS Fantome.
– Baš je strašno, a, Klovise? – šalila se ona privijajući se uz šar-
peja.
Sjedeći na jednoj od stolica koje okružuju kuhinjsko ostrvce, Metju
je bio zadubljen u čitanje uputstva za set koji je upravo kupio u
jednom dragstoru u Ulici Čarls. Ejpril ga je gledala prekorno i
preneraženo.
Ništa nije jednostavnije od utvrđivanja očinstva u Sjedinjenim
Državama. Za svotu od 30 dolara, možete bez recepta kupiti set u
jednoj od oko dvadeset hiljada apoteka u zemlji. Čak ih i neki
megamarketi imaju u prodaji.
Test je dostupan svakome: bilo je dovoljno da obezbijedite dva
uzorka oljuštenih ćelija, uzetih sa unutrašnje strane obraza pomoću
neke vrste velikih vatiranih štapića. Prvi uzorak je očev a drugi
djetetov.
Metju se prvi odvažio. Zavukao je vatirani štapić u usta i tridesetak
sekundi je trljao unutrašnju stranu obraza, prije nego što je tutnuo
uzorak u jednu kesicu predviđenu za to, na kojoj je unaprijed
popunio štampani obrazac. Zatim je iz džepa sakoa izvadio kutiju
slatkiša koje je kupio u prodavnici.
– Dušo, hoćeš gumene medvjediće?
– Stvarno, kupio si mi ih? – povikala je djevojčica, razrogačivši oči.
Ustala je sa svog lejzi bega i potrčala ka njemu.
– Hvala, tata!
 – Ali prvo, moraš da uradiš j ednu vježbicu.
– Koju?
– Prava sitnica, vidjećeš, otvori usta.
Djevojčica je pristala i on je nježno ponovio operaciju da bi joj uzeo
nekoliko ćelija kože.
– Brojim do trideset i dobićeš svoje medvjediće, važi? 1, 2,3...
Ejpril ga je ošinula pogledom punim bijesa i prezira.
– Stvarno si bijedan – promrmljala je.
Nije je udostojio čak ni odgovora.
– ... 28,29 i 30. Bravo, mrvice, stvarno si zaslužila tvoje bombone.
– Mogu da poslužim i Klovisa?
– Samo malkice da proba – dopustio je, stavljajući Emilin uzorak u
drugu kesicu.
Zatim je sve stavio u jednu treću zaštitnu kesu s mjehurićima,
priključivši svoje uplatnice (159 dolara za laboratoriju kao i dodatnih
99 dolara da bi se analiza obavila istog dana). Poduhvat je okončao
napisavši ime laboratorije:
InfinitGene
425 Orchid Street
West Cambridge, MA 02138
Kupujući test, on je namjerno izabrao jednu laboratoriju u
Masačusetsu da bi analiza bila obavljena što je moguće brže i da bi
mu rezultate poslali imejlom još isto veče, prije ponoći. Postojao je
međutim deadline: laboratorija je morala da primi uzorke do 14
časova.
Pogledao je na sat.
13.10h.
Bilo je naravno prekasno za UPS ili FedEx, ali je još uvijek mogao
sam da odnese kolima pošiljku u laboratoriju. Čak i dok se provuče
kroz saobraćaj, biće tamo za manje od pola sata.
– Možeš li da mi pozajmiš Kamaro, Ejpril?
– Možeš li da odjebeš, Metju?
Na drugom kraju prostorije, Emili je spremno reagovala:
– Ne treba pričati ružne riječi, Ejpril! – izgrdila ju je mala djevojčica,
zapušivši uši šar-peju.
Metju je navukao kaput i uzeo svoj mali kofer.
 – Tim gore, uzeću taksi na ulici Bikon – rekao je, stavivši veliku
pošiljku pod mišku.
***
Ostavši sama, Ejpril je pokušala da se savlada. Morala je, kako
zna, da spriječi svog prijatelja da napravi glupost.
Približila se napunjenom jastuku na kome su se Emili i Klovis
izležavali.
– Moram da te ostavim samu nekoliko minuta, srce, obećaj mi da
nećeš da praviš gluposti, u redu?
Pomalo uznemirena, djevojčica je grickala usne.
– Da se ne igram sa šibicama, je l’ to?
– Ostani mirno i gledaj SOS Fantome i čekaj dolazak Mišelina. To je
tvoj omiljeni dio, zar ne?
Ćutke je potvrdila.
Ejpril je zatim pokazala kažiprstom u pravcu šar-peja.
– A ti, nilski konju, tebi je u interesu da dobro čuvaš stražu!
Uzela je svoju jaknu, pokupila ključeve od kola i izašla na Luizburg
Skver. Kamaro je bio parkiran s druge strane parka. Upalila je auto i
krenula pravo da bi se domogla Ulice Čarls, zatim je prošišala kroz
semfor na raskrsnici, odakle je mogla da se uključi na ulicu Bikon.
Ako je Met uzeo taksi na aveniji, morao je da bude još tu u okolini.
Ejpril je vozila slalom među vozilima, odmjeravajući putnike na
zadnjem sjedištu taksija svaki put kad bi naišla na neki.
Ubrzo, nakon petsto metara, ona je primijetila Mejua u jednom
Kliner kehu, jednom od onih hibridnih taksija koji su se u posljednje
dvije-tri godine namnožili u gradu. Naglo ubrzavši, stigla je do njega i
pokazala znak prijatelju da bi ga navela da izađe. Ali Metju nije bio
voljan da posluša. Naprotiv, nagnuo se prema vozaču da ga zamoli
da ubrza vožnju.
Ejpril je uzdahnula i usporila da bi se premjestila iza Tojote. Pustila
je da taksi stigne na gvozdenu konstrukciju mosta Harvard, a onda je
ubrzala. Poslije nekoliko metara, dva vozila su se kretala opasno
jedno uz drugo, gotovo da se okrznu. Vozač taksija se tada uplašio i
odlučio da pređe u desnu traku.
 – Izađite iz mog vozila! – naredio je Metjuu. – Upašću u nevolju
zbog vas.
Ejpril se već bila parkirala iza green cab-a...
Metju je pokušao da ubijedi vozača da nastavi vožnju, ali on nije
htio ni da čuje, i na pola odrađene ture krenuo je put centra grada.
Ejpril je uključila stop svjetla i zatvorila vrata Kamara uz koncert
mnogih zvučnih upozorenja. Bilo je opasno i strogo zabranjeno
parkirati se na jednoj od četiri trake na mostu.
– Hajde, Met, vratimo se kući – doviknula mu je sustigavši ga na
rampi rezervisanoj za šetače i džogere.
– Ne dolazi u obzir! Što se miješaš, pobogu?
– Šta ćeš dobiti time što ćeš uraditi taj test očinstva? – upitala je
Ejpril, povisivši glas ne bi li nadjačala saobraćajnu buku. – Da li ćeš
manje voljeti Emili ako nije tvoja biološka kći?
– Naravno da neću, ali ne želim da živim u laži.
– Razmisli dobro, Mete – pokušala je da ga posavjetuje, stavljajući
mu ruku na rame.
– Razmislio sam. Imam pravo na istinu. Želim da shvatim šta se
desilo sa Kejt. Želim da znam zašto me je varala i sa kime.
– Kejt je mrtva, Mete. Vrijeme je da to prihvatiš. Proživio si srećne
godine sa njom i štagod da se desilo ranije, tebe je izabrala da
budeš otac njenog djeteta.
Met je saslušao argument, ali njegov bol je bio prevelik.
– Ne razumiješ. Kejt me je varala. Imao sam potpuno povjerenje u
nju. Napustio sam ženu zbog nje, ja sam...
– Nisi više volio Saru, već dugo vremena – prigovorila mu je.
– Nije važno. Za četiri godine dozvolio sam da u moj život uđe
nepoznata žena, neko za koga sam vjerovao da ga poznajem. Treba
da znam ko je ona zapravo bila. Treba da istražim o njoj.
Ejpril je zgrabila Metjua za kragnu i nemilosrdno ga protresla.
– Ali ona je mrtva, dođavola! Probudi se! Zašto da gubiš vrijeme
prekopavajući po tuđoj prošlosti?
– Da bih je stvarno upoznao – odgovorio je istrgnuvši joj se.
– A mene, da li me zaista poznaješ? – upitala je, mijenjajući
neočekivano tok razgovora.
On se namrštio.
 – Da, mislim da te poznajem. Najzad, ti si mi najbolja drugarica i...
– Šta zapravo znaš o meni, Mete?
– Pa, rođena si blizu San Dijega. Roditelji su ti držali antikvarnicu.
Studirala si umjetnost na UCLA[20], ti si...
– To je ono što sam ti ispričala, ali to nije istina. Moja majka je
vjerovatno spavala sa pola muškaraca iz Nevade i nikada nije mogla
da mi kaže ko mi je otac. Nije držala antikvarnicu: bila je pijanica
koja nikad ništa nije uradila sa svojim životom, osim što je
obmanjivala ljude i šljokala. Umjetnost? Nisam je studirala na
univerzitetu nego u Čoučili, najvećem ženskom zatvoru u Kaliforniji.
Da, Mete, bila sam u zatvoru.
Zbunjen, Metju je pogledao svoju podstanarku u oči. Na nekoliko
sekundi je čak pomislio da se šali, ali to nije bio slučaj.
– Nije baš kao u Dikensovoj priči – nastavila je Ejpril – ali imala sam
komplikovano adolescentno doba i mladost: loše društvo, rano
bježanje od kuće i droga. Mnogo droge. Jedno vrijeme sam bila
spremna da uradim bilo šta da bih došla do nje. Zaista bilo šta.
Suza je odjednom potekla mladoj ženi niz obraz. U glavi su joj na
površinu isplivali bolni i ponižavajući prizori kao bujica, ali ona ih j e
potisnula.
– Silazak u pakao me je očigledno odveo u zatvor. U dvadeset i
drugoj godini, pajkani su me uhapsili poslije nasilne krađe. Dobila
sam tri godine zatvora u Čoučili. Eto ko sam ja u stvari...
Zastala je da bi došla do daha, sklonila pramen kose, koji joj je od
vjetra poigravao pred očima.
– Ali nisam samo to – nastavila je na kraju ona. – Ja sam takođe
ona žena koja se borila da bi dobila drugu šansu, koja je otpočela
svoj život na drugom kraju države, koja nije pipnula drogu već deset
godina i koja je uspješno osnovala sopstvenu umjetničku galeriju.
– Mogla si da mi se povjeriš – prihvatio je Metju. – Zašto mi to nisi
rekla odmah na početku?
– Zato što treba ići naprijed. Zato što je prošlost prošlost. Zato što
mrtve treba ostaviti sa mrtvima.
Metju je oborio glavu. Ejpril ga je konačno ubijedila.
 – Zaustavi se na tome. Ne izlaži se riziku da sve dovedeš u pitanje i
da sebi dodatno naneseš patnju. Spoljašnji izgled često vara i Kejt
nikada neće biti u mogućnosti da ti pruži svoju verziju činjenica.
Ostavi je, neka ima koristi od te sumnje. Testom očinstva i
prekopavanjem Kejtinog života, napravio bi samo dvije žrtve: tebe i
tvoju kćerkicu. Okreni stranicu, Mete, preklinjem te.
Otupio, očiju punih suza, Metju je prepustio mali kofer Ejpril. Ona je
iz njega izvadila laptop i pošiljku namijenjenu laboratoriji. S vrha
mosta, iz sve snage ih je hitnula u rijeku. Potom je pomogla Metjuu,
potpuno skrhanom, da sjedne u Kamaro da bi ga vratila kući.
***
Jaka struja rijeke Čarls odnijela je kesu sa uzorcima, koja se brzo
utopila u Atlanskom okeanu. Što se kompjutera tiče, on je porinuo u
hladne vode, odakle ga niko nikada više neće izvući, čime je
konačno spriječena svaka nova komunikacija između Metjua i Eme.
***
Samo što stvari nisu tako jednostavne.
 Četvrti dio
ŽENA NIOTKUDA
 16
Crni princ

Čuvajte tajnu, ona će vas sačuvati.

SOLOMONOVE ODE, 8
B , 2010.
18.30
Zen i svijetao, japanski restoran je zauzimao lijep prostor u
prizemlju hotela. Ema i Romuald su se probili sve do bara sa sušijem
i sjeli jedno pored drugog na barske stolice.
Romuald je izvadio tablet računar iz svog ranca i pružio ga Emi,
kako bi stekla uvid u dokumenta koja je skinuo s intemeta.
– Nik Fič je negdje na sredini, između Stiva Džobsa i Marka
Zukerberga – otpočeo je tinejdžer. – Iako nije poznat široj javnosti,
on je prava legenda u svijetu informatike.
Dok je slušala mladog Francuza, Ema je stala da pregleda njegovu
kratku biografiju.
Nikolas Patrik, zvani Nik Fič, rođen 9. marta 1968. u San
Francisku, je informatičar i direktor američke firme, osnivač,
predsjednik i generalni direktor firme Fič Inc.
Haker
Sa sedamnaest godina, zbog opklade sa drugom, uspio je da
uz pomoć kompjutera sa svog univerziteta uđe na servere
NASA-e, koje bije glas da su najbolje zaštićeni na svijetu.
Nekoliko dugih minuta on šeta po mreži vladine agencije, a da
nije ukrao ni jedan jedini podatak. U danima koji slijede, policija
mu šalje poziv za sud na Univerzitet Berkli. Biće osuđen,
nekoliko mjeseci kasnije, za ilegalni upad u jedan informatički
sistem. Zbog njegovih godina i činjenice da ništa nije ukradeno,
dobio je blažu kaznu suda, koji ga je osudio na dva mjeseca
 zadržavanja u popravnom domu, uz godinu dana zabrane
pristupa kompjuteru.
Ovaj tip je imao skoro istu mladost kao ti – primijetila je Ema.
– Niste mogli da mi date ljepši kompliment! – uzviknuo je Romuald,
nasmiješivši se od uveta do uveta.
Sav radostan, uhvatio je jedan temaki s jeguljom i strpao ga u usta.
Restoran je funkcionisao po principu kaitena[21]: jela se nižu na
jednoj pokretnoj traci koja vijuga kroz čitavu prostoriju, pozivajući
klijente da se sami posluže. Pod providnim zvonima, specijaliteti su
bili poredani u male tanjire različitih boja zavisno od njihove cijene.
Ema je naručila čaj i nastavila da pregleda biografiju Kejtinog
ljubavnika.
Kreator video igrica
Početkom devedestih godina, Nik Fič je postao poznat kao
tvorac Obećane zemlje, strateške igrice u realnom vremenu,
smještene u svijetu heroja i fantazije. Igrač tu predstavlja
konjanika, Crnog princa, branitelja Tri zemlje, koji se bori da
odbije napade ratobornih stvorenja i zavjere neprijatelja
Kraljevstva. Licenca za igricu je prodata, za rekordni iznos,
izdavaču Didžital soft. Različite verzije biće puštene do 2001.
Stvaranje operativnog sistema
Dok je još student, Nik Fič razvija originalni operativni sistem,
Jednorog, čiji izvorni kod odlučuje da objavi na internetu,
učinivši ga time slobodnim i besplatnim. Društva za razvojne
tehnologije počinju tada da ga koriste, umnožavaju i
poboljšavaju. Platforma postepeno dobija reputaciju stabilnosti i
pouzdanosti, ali njena popularnost ostaje ograničena na mali
svijet informatike.
Stvaranje Fič Inc.
Da bi razvio sistem Jednorog, Nik Fič stvara sopstvenu
strukturu, Fič Inc, društvo koje se stara da novim pristalicama
što više olakša korišćenje operativnog sistema i učini ga boljim
za igrice. Fič Inc. postaje ekskluzivni distributer Jednoroga,
komercijalizujući brojne servise vezane za softver, poput
tehničke podrške, savjetovanja i obuke zaposlenih. Pojedini
 «Jednorožani» od samog početka, zamjeraju tada Fiču da hoće
da transformiše svoj operativni sistem u prost i standardizovan
proizvod. Ova komercijalnija logika donosi međutim plodove,
pošto Jednorog postepeno postaje softver koji uspijeva da
konkuriše Vindouzu, glavnom proizvodu Majkrosofta. Mada je
malo korišćen na personalnim kompjuterima, Jednorog će se na
serverima firmi, navigacionim sistemima GPS-a i naročito
smartfonu izboriti za svoj lavovski dio.
Ta žena je bomba! – uzviknuo je Romuald.
Ema je podigla glavu da bi ustanovila da se tinejdžer dokopao
njenog laptopa.
– Ne ustručavaj se. Samo preturaj po mojim stvarima!
– Znači to je ona, Kejt Šapiro? – upitao je, okrećući ekran u pravcu
nje. – Žena tipa koji vam šalje poruke iz budućnosti?
– Da, to je ona.
– Pomislio bi čovjek da je... Anđeo – izustio je, ne odvajajući oči od
Kejtine fotografije.
One najsenzualnije fotografije. Ona na kojoj je bila s golim grudima,
prekrštenih ruku preko prsa.
Ema ga je pogledala potcjenjivački.
– Muškarci... Koliko god da vam je godina, svi ste isti, to je očajno.
Romuald je i dalje ostao otvorenih usta, prilijepljen za Kejtinu drsku
ljepotu. Ema se iznervirala:
– Prestani da balaviš pred tom djevojkom, smiješan si. Štaviše,
imala je korektivne zahvate! Pogledaj! – pokazala mu je, prikazujući
mu niz drugih snimaka.
– Tačno – priznao je – ali nije manje lijepa zbog toga. Ona je u vezi
sa Nikom Fičom, zar ne?
Razrogačila je oči.
– Zbog čega to misliš?
– Zbog tetovaže jednoroga na lijevoj ruci. Ta mitska životinja je
oduvijek Fičov simbol. Najprije za video igricu, koju je kreirao sa
osamnaest godina, zatim kasnije za ime njegovog operativnog
sistema. To je, uostalom, danas logo njegove firme.
– Jednorog – promrmljala je Ema.
 Licome na francuskom... Ovaj mali pokvarenjak ima pravo... –
pomislila je nastavljajući da čita.
Trijumf Jednoroga u firmama, administracijama i vladinim
agencijama.
Masovno instaliran na servere firmi, sistem Jednorog oprema,
takođe, američku vojsku. Za vrlo kratko vrijeme, Fič Inc. je
postao privilegovani i nezaobilazni partner Odsjeka za odbranu.
Od 2008. stotine smartfona i tablet računara američkih vojnika,
primaju modifikovanu verziju Jednoroga. Pentagon je, naime,
procijenio da je ovaj operativni sistem najsigurniji za njegovo
osoblje u slanju osjetljivih i povjerljivih dokumenata sa nekog
konektovanog aparata.
Operativni sistem takođe oprema i borbene bespilotne letjelice
vazduhoplovne snage SAD-a, kao i sistem upravljanja
razaračima i lansirnim projektilima u mornarici.
Privatni život
Nazvan Crni princ zbog svoje video igrice i svog
nepromjenljivog stila u oblačenju (crne farmerke, tamna rolka i
kožna jakna), Nik Fič je zagonetna i netradicionalna ličnost.
Direktor firme je tajanstven čovjek koji od 1999. nije dao više
nijedan intervju novinama i koji je oduvijek štitio svoj privatni
život. «lmati poznato ime, a nepoznato lice, to mi baš
odgovara», objašnjavao je magazinu Vajrd tokom svog
posljednjeg razgovora. Ljubitelj džeza i savremene muzike,
poznat je po tome što posjeduje veliku kolekciju nadrealističkih
djela koje je okupio na jednoj stalnoj izložbi u okviru UC
Umjetničkog muzeja Berkli.
Prema časopisu Forbs, njegova imovina je danas procijenjena
na više od 17,5 milijardi dolara.
Ema je podigla glavu s tablet računara i izmasirala kapke. U šta se
uvalila? Informatički genije koji je postao milijarder, imperija
izgrađena na novim tehnologijama, američka vojska... Njeno
«istraživanje» o Kejt odvelo ju je do zavojitih puteva na koje nije ni
pomišljala.
Ima li sve ovo smisla? – zapitala se ona, najednom obeshrabrena.
Koje je moje pravo da istražujem o toj ženi? Šta radim ovdje uoči
Badnje večeri, zatvorena u hotelu s debeljuškastim tinejdžerom,
podjednako udarenim kao ja? Ovo je patetično...
Iza pulta, ona je na trenutak osmotrila pomnu kretnju kuvara, koji je
stavljao pirinač na list norija prije nego što će ga garnirati surimijem,
avokadom i krastavcem i konačno ga urolati u maki. Zatim joj se
pogled spustio na Romualda. Zalijepljen za ekran, lik nije podizao
glavu, osim kada treba da dohvati tanjirić koji prolazi ispred njega:
karpaćo Sen-Žak, topli suši, temaki s morskim ježom, noga
džinovske krabe...
– Znaš da nisi obavezan da probaš cio jelovnik iz restorana...
Zaokupljen svojom potragom, trebalo mu je nekoliko trenutaka da
odreaguje.
– Pogledajte ovo – rekao je, okrećući kompjuter ka Emi. – Vrlo
intrigantno...
Na ekranu je bio otvorio mnoštvo prozorčića: fotografije Kejtinog
lica prije i poslije njene estetske hirurške operacije. Romuald je
obilježio snimke, označavajući ih s nekoliko poteza i u raznim
veličinama.
– Šta je intrigantno?
– Ipak je čudno podvrgnuti se operaciji estetske hirurgije kad si tako
lijep i mlad, zar ne?
– Da, i ja sam o tome razmišljala. Naročito zato što su ispravke
minimalne.
– Da i ne. Naime, onako prepravljeno, Kejtino lice poštuje sve
kanone ljepote.
– Govoriš o proporcijama?
– Da. Postoje matematičke studije o «savršenoj ljepoti». Naučnici
su pokušali da razumiju zašto se neka lica odmah dopadnu. I uspjeli
su da dokažu da savršena ljepota prati matematički algoritam.
– Algoritam?
– Skup pravila koja se zasnivaju na simetriji lica i poštovanju
određenih proporcija.
– Otkud ti to znaš?
– Završio sam srednju školu prirodnog smjera. Jedan profesor nam
je dao da prostudiramo članak iz Nauka & Život na ovu temu i to me
je privuklo. Ali ove teorije nisu nove: one slijede uputstva koja su bila
poznata još u vrijeme Leonarda da Vinčija.
– Pored simetrije lica, koja su druga pravila?
– Ako se dobro sjećam, razmak između zjenica mora da bude
nešto manji od polovine ukupne širine lica. A razmak između očiju i
usta mora da bude nešto veći od trećine razdaljine između korijena
kose i brade.
– I to je ovdje slučaj ?
– Da. Kejtino lice je postiglo neku vrstu «optimalnih proporcija
savšenstva». To objašnjava njenu privlačnost. Kejt je bila gotovo
savršena, a postala je «više nego savršena».
Ema je upamtila ovu informaciju.
Stalno toliko pitanja, a uvijek premalo odgovora...
– Po vašem mišljenju, zašto je to uradila? – upitao je tinejdžer,
krišom spustivši na poslužavnik tanjir manga.
– Nemam pojma: da bi se svidjela nekom muškarcu, da bi imala
više samopouzdanja...
Progutao je komade voća takvom brzinom da se umalo nije
zadavio. Ema se razljutila:
– Od čega se plašiš, čovječe? Da će neko da ti mazne klopu?
Ponašaj se normalno, nije ti više šest godina!
Povrijeđeno je slegnuo ramenima.
– Idem u toalet – rekao je, silazeći sa stolice.
– Samo tako, viči što glasnije da čuje cio restoran. Možda bi trebalo
da staviš poruku na fejsbuk da bi upozorio tvoje drugare, a?
– Nemam drugare – uzvratio je, oborivši glavu i udaljavajući se.
– Rasplakaćeš me, Kalimero. Pridruži mi se u hotelskom bara.
Moram da popijem dva-tri koktela da bih mogla da te podnesem.
Potpisala je račun i potom i ona ustala, spakovala kompjuter u torbu
i ponijela mladićevu zimsku jaknu.
***
Bar For Sizons je imao izgled starog engleskog kluba: veliki kamin,
drvene ploče od sekvoje, kauči od velura, biblioteka, bilijarski sto i
prigušeno svjetlo. Obavezno je za Božić jedna velika činija
egnoga[22] stajala na pultu. Ema se sručila na jednu fotelju Česterfild
i naručila kajpirošku.
Mada nije izgledalo da je tako, ona nije bila nezadovoljna
Romualdovim neočekivanim prisustvom. Štreber je bio vanzemaljac,
živahan, pun ideja. Mogao je da joj bude od dragocjene pomoći ako
ona uspije da kanališe njegovu inteligenciju.
Vidjevši da je riješen da joj se priključi u istrazi, ostavila je svoje
samoljublje po strani i sve mu ispričala, od svog zaljubljivanja u
Metjua, preko razmjene mejlova sve do pretraživanja kuće Šapirovih
onog jutra, spomenuvši i epizodu u kazinu i otkrivanje Kejtinog
nevjerstva. Ništa nije sakrila od njega, čak ni epizodu o svom
«samoubistvu», ni otkriće sportske torbe, skrivene u lažnom plafonu,
koja sadrži ne manje od pola miliona dolara.
Sada je iskoristila odsustvo tinejdžera da bi mu pretresla džepove
zimske jakne. Među štanglama čokolade otkrila je mnoštvo
interesantnih stvari. Prvo, povratnu voznu kartu Njujork-Skarsdejl,
bogatog predgrađa Menhetna. Transportna karta je probušena
prethodnog dana. Polazak u 10.04h, povratak na brzinu, u 13.14h.
Na jednom post-itu, pronašla je ime i adresu Mišel Berković,
generalne direktorke Imperatora. Ona je živjela u Skarsdejlu sa
svojim mužem, finansijerom sa Vol Strita i svoje dvoje djece.
Berkovićeva je bila upravnica, ohola i ne baš srdačna, koja je
imenovana u Imperatoru nakon odlaska Džonatana Lamperera. Šta
je, dakle, išao Romuald da radi jedne nedjelje kod porodice
Berković?
Druga čudna stvar bila je avionska povratna karta za Pariz,
aerodrom Šari de Gol. Putovanje je imalo datum... današnji. Ema je
zatvorila oči da bi razmislila. To objašnjava kako se tinejdžer tako
brzo iskrcao u Bostonu sa svim svojim stvarima. Njegov prtljag je
već bio spakovan jer se spremao da krene u Francusku, ali morao je
da odgodi svoje putovanje kad ga je ona bila pozvala da deaktivira
alarmni sistem Šapirovih. Nije znala kako da protumači taj njegov
gest, te je pohitala da vrati sva njegova dokumenta u džepove jakne.
Donijeli su joj njen koktel koji je ona popila naiskap. Mješavina
votke i limuna nježno joj je palila jednjak. Taman se spemala da
naruči još jedan, kad je primijetila Romualda kako ulazi na vrata
bara.
Dala mu je znak, ali je on nije ni primijetio. U svom filmu, očiju
spuštenih na mobilni telefon, tipkao je po svojoj maloj tastaturi.
Kakva generacija... Neprestano za ekranom, s telefonom ili
tabletom nakalemljenim kao da su im produžetak tijela... Ali jesam li
ja mnogo drugačija?
Romuald je psovao server, mrmljao nejasno izvinjenja i konačno
spazio Emu.
– Mogu li da probam vaš koktel? – upitao je, sjedajući naspram nje.
– Ne, ti si dijete a djeca ne piju alkohol. Uzmi limunadu ili toplo
mlijeko...
– Dijete? Pfff. Siguran sam da svi misle da smo par.
– Da, samo ti sanjaj...
On se uozbiljio.
– Dobro, razmislio sam. Nedostaje nam pouzdan izvor o Kejtinoj
mladosti. Tu je ključ misterije: možete razumjeti ljude tek kad shvatite
njihovu prošlost. To je pravilo bez izuzetka – objavio je svečano.
– Kao da slušam svog psihijatra – uzdahnula je Ema. – Ali hajde
nastavi, baš bih voljela da vidim šta imaš da kažeš na tu temu.
– Kladim se da njena idila s Nikom Fičom nije od juče. Čak sam
siguran da je on snimio tu fotografiju – tvrdio je on, pokazujući
glamurozni crno-bijeli snimak, koji je prebacio na svoj smartfon. Onaj
na kome je Kejt nosila tetovažu jednoroga.
– Moguće je – priznala je Ema.
– Trebalo bi da pronađemo staru Kejtinu drugaricu i ispitamo je.
– Koju staru drugaricu?
– Prisjetite se: među tri pitanja za deaktivaciju alarma, bilo je jedno
koje se odnosi na ime njene najbolje drugarice tokom studija.
– Tačno – rekla je, podvrćući rukav da bi pročitala odgovore koje je
zapisala na podlaktici.
– Simpatičan vam je notes, imao sam isti kad mi je bilo osam
godina....
– Umukni, njuškalo – izgrdila ga je Ema. – Djevojka se zove Džojs
Vilkinson. Ali trebaće nam sati dok je ne pronađemo. Uz to, ta žena
je danas sigurno udata i...
 – Trebaće nam tri minuta – presjekao ju je Romuald.
Konektovao se na vebsajt Berklija, ali je pristup podacima koji se
tiču bivših đaka bio zaštićen.
– Ne možeš da ga hakuješ?
– Ne prostim pucketanjem prstiju, ah uradiću to na klasičan način.
Tinejdžer je jednostavno ukucao «Džojs Vilkinson + MD» na
monitoru za pretragu, koji je gotovo trenutno izbacio traženu
informaciju.
– Ima jedna Džojs Vilkinson, profesor neuroloških nauka, sa
zvanjem Ph. D. koje dodjeljuje Univerzitet Stanford. Išla je u
Medicinsku školu Berkli od 1993. do 1998.
– To je ona, sigurno!
– Ona je specijalista za Alchajmerovu bolest – dopunio je on,
prelazeći preko informacija sa stranice. – Šlag na tortu: radi na Brejn
end Memori Institutu, organizaciji koja zavisi od MIT-a”,
specijalizovanog u istraživanju cerebralnih bolesti.
Ema se ujela za usnu od uzbuđenja. Bilo je suviše lijepo da bi bilo
istinito: MIT je imao svoje prostorije na Kembridžu, na samo nekoliko
desetina kilometara od Bostona...
– Džojs je na faksu bila sa Kejt, to je bila njena najbolja drugarica,
možda čak i cimerka. Treba da odete da je ispitate.
– To i hoću, ali zašto bi ona odgovorila na moja pitanja? Nemam
načina da je primoram da mi odgovori.
– Treba je zaplašiti. Ljudi pričaju s policijom.
– Za slučaj da nisi zapazio, ja sam somelijer, ne pajkan.
– Ništa zato. Mogu da vam napravim policijsku legitimaciju
vjerodostojniju od prave.
Ema je odmahnula glavom.
– Danas je 23. decembar. Džojs je vjerovatno na odmoru.
– Postoji samo jedan način da to saznamo – presjekao ju je
tinejdžer.
On se konektovao na sajt Instituta za mozak i okrenuo sa svog
telefona broj na centrali.
– Na vas je red – rekao je, pružajući telefon Emi.
– Brejn end Memori Institut, mogu li da vam pomognem? – upitala
je žena na centrali.
 Ema se malo nakašljala da bi pročistila grlo.
– Dobar dan, mogu li da dobijem lokal doktorke Vilkinson?
– Ko je traži?
– Euh... njena majka – odgovorila je, zatečena.
– Ostanite na vezi, prebaciću vam je.
Ema je brzo prekinula vezu.
– Bar znamo da se nalazi na poslu – rekla je, podižući ruku da bi
zatražila račun iz bara.
Zatim je upitala Romualda:
– Jesi li bio ozbiljan za policijsku legitimaciju?
Klimnuo je glavom.
– Postoje štampači u boji dobrog kvaliteta u Biznis Centru. Nađimo
se tamo za pet minuta.
Dok je odlazio, ona je pogledala svoju poštu. I dalje nije bilo
nikakvog odgovora od Metjua na njenu jutrošnju poruku. To je bilo
čudno. Čekajući račun, razmislila je o svim događajima koji su joj
preokrenuli život ovih posljednjih dana.
Kako sam smjela da se upustim u ovaj vrtlog?
Potpisala je priznanicu koju joj je pružio konobar a potom se
pridružila Romualdu.
***
Smješten pored recepcije, Biznis centar je bio veliki prostor
namješten foteljama i zatvorenim separeima koji su opremljeni
kompjuterima, štampačima i faksom. Ema je pronašla Romualda
kako radi u jednom boksu.
– Nasmiješite se! – zatražio je, usmjeravajući ka njoj objektiv foto
aparata na svom telefonu. Treba mi vaša slika. Više volite FBI ili
BPD[23] karticu?
– BPD je kredibilnije.
– U svakom slučaju, valjalo bi da promijenite te vaše krpice. Ne
djelujete u njima kao policajka.
– E sad bih ti rekla kako djeluju moje krpice!
Smjestila se pored njega i, posmatrajući ga kako radi, iznijela mu
svoje sumnje:
 – Možda smo na potpuno pogrešnom putu. Možda Kejt nema
apsolutno ništa da se zamjeri.
– Šalite se? Neko ko krije pola miliona dolara u bankarskim
novčanicama u lažnom plafonu nužno ima nešto da mu se zamjeri.
Trebalo bi saznati odakle dolazi taj novac i naročito šta s njim
planira.
– Šta predlažeš?
– Imam jednu malu ideju, ali potrebna mi je oprema...
Odlučila je da se povjeri štreberu i pružila mu je jednu od svojih
kreditinih kartica.
– OK, kupi šta god hoćeš. Podigni gotovinu ako je neophodno.
Zatim je ponovo podigla rukav svoje košulje da bi pročitala šta je
napisala na podlaktici.
– Ah, da, ima nešto o čemu bih željela da se raspitaš. Kejt ima
jedan blog koji se zove Avanture jedne Bostonke. Na sajtu su
popisane adrese dobrih restorana i radnji. Baci pogled na to. Nešto
mi čudno izgleda u tonu ili prezentaciji...
– U redu, pogledaću – obećao je, zabilježivši adresu.
Potom se bacio na štampanje lažne policijske legitimacije na
kartonskom papiru i pažljivo ga isjekao:
– Izvolite, poručnice – rekao je, pružajući Emi dragocjenu
propusnicu.
Ema je klimnula glavom, konstatujući kvalitetno odrađeni posao
tinejdžera, potom tutnula legitimaciju u novčanik.
– Bićemo u kontaktu, OK? Nemoj da praviš gluposti i zovi me ako
naiđeš na problem.
– Capito – odgovorio je, namignuvši joj i protresavši svoj telefon.
***
Na ulici Bojlston snijeg je i dalje padao u jednakom ritmu,
usporavajući saobraćaj. Ali Bostonci nisu bili spremni da se predaju
pred ovom nepogodom. Naoružani lopatama, čuvari su čistili snijeg
ispred ulaza u zgrade, dok su zaposleni u opštini sipali so na kolovoz
i regulisali saobraćaj.
U blizini hotela For Sizons nalazio se jedan tržni centar. Ema je tu
obavila svoju namjensku kupovinu: farmerke, čizme, rolku od
kašmira i kožnu jaknu.
U kabini za probu, osmotrila je svoj preobražaj, pitajući se da li je
uvjerljiva.
– Poručnik Ema Lavenštajn, bostonska policija! – rekla je,
pokazujući legitimaciju pred ogledalom.
 17
Mladić sa ekranima

Naša sloboda se gradi na onome što drugi ne zna o našem

životu.
Aleksandar SOLŽENJICIN
B , 2010.
19.15
Sniježne pahulje su se gomilale na Romualdovim naočarima.
Tinejdžer je skinuo okvire i obrisao ih rukavom svog džempera.
Vratio je naočare na nos, zaključivši da ne vidi ništa bolje. S
naočarima ili bez njih, svijet mu je uvijek izgledao zamagljen, taman i
komplikovan.
Priča mog života...
Bar jednom je pokušao da radi po nekom redu. Vraćajući se s
aerodroma, on je bio primijetio zgradu s velikim informatičkim
natpisom, džinovsku prozirnu kocku smještenu na Ulici Bojlston. Tu
je trebalo da uđe. Trotoar je prijetio da se pretvori u klizalište. On se
okliznuo nekoliko puta i u posljednjem trenutku uhvatio, najprije za
uličnu svjetiljku, zatim za saobraćajni znak. Konačno je stigao pred
ogromnu staklenu fasadu koja se uzdizala na tri nivoa. Na dva dana
od Božića radnja je bila otvorena sve do ponoći. Ličila je na
mravinjak. Užurbana i gusta gomila umalo da pokoleba štrebera.
Kao i svaki put kad bi se zatekao u sličnoj situaciji, on je osjetio da
mu naglo nadolazi tjeskoba. Srce je počelo ubrzano da mu lupa u
grudima a ledeni znoj da mu se sliva sa strane. S vrtoglavicom koja
polako uzima maha, pokušao je da se izvuče iz te ljudske plime,
zaputivši se stepenicama od pleksiglasa, najosjetljivijeg mjesta
radnje koje je povezivalo tri sprata.
Stigavši gore, počeo je da diše malo bolje i postepeno je uspio da
smiri svoju anksioznost. Stao je u red i strpio se nekoliko minuta prije
nego što se prodavač pozabavio njime. Čim je uspostavio kontakt,
tinejdžer je umio da se pokaže ubjedljivim: ne samo što je znao šta
hoće, već je raspolagao i gotovo neograničenim kreditom. Izabrao je,
dakle, vrlo moćan kompjuter, kupio nekoliko ekrana, kao i brojne
dodatke, kablove i produžetke. Sve ono o čemu je oduvijek sanjao.
Pošto su provjerili valjanost njegove platne kartice, prodavnica je
prihvatila – vidjevši iznos kupovine i blizinu hotela – da mu u roku od
sat vremena isporuči svu robu.
Ponosan što je dobro odradio prvi dio svoje misije, Romuald se
vratio u For Sizons. Stigavši u hotel, pozvao je rum servis, naručio
hamburger Rosini sa tartufima, parče torte Švarcvald i lajt kolu da bi
umirio savjest.
Čim mu je isporučena kompjuterska oprema, priključio je slušalice
na zvučnike, isprogramirao prigodnu plejlistu (Led Cep, Blu Ojster
Kalt, Vizer...) i proveo čitavo veče konfigurišući aparate.
Tu, u toplini sobe, zaštićen brujanjem mašina, bio je u svom svijetu.
Volio je kompjutere, pribor, klopu i duga usamljenička bjekstva u
sajens fikšn ili fantastične knjige. Naravno, stalno se osjećao
usamljenim. Vrlo usamljenim. Tuga je naglo nadolazila kao talas koji
se valja izdaleka, hvatala ga za gušu i dovodila ga na ivicu suza.
Svuda se osjećao loše, nikada stvarno na svom mjestu,
nesposoban da izgleda opušteno. Roditelji su mu, kao i psiholog koji
ga je pratio, stalno ponavljali da treba da «ide ka drugima», da se
«bavi sportom», da «stiče drugove i dragarice». Ponekad, da bi im
učinio zadovoljstvo, pristajao je da napravi neke napore koji nikada
nisu donosili plodove. Suviše je zazirao od ljudi, njihovog pogleda,
njihovog mišljenja, udaraca koji su mogli da ga rastuže. Onda bi
sačekao da odapnu nekoliko strijela na njega i vraćao bi se ponovo u
svoj oklop, koji je skovao još u djetinjstvu.
Završio je sa instaliranjem, dovršavajući svoju koka-kolu. Ujedno je
bio uzbuđen i izgubljen zbog ove situacije. Šta on to radi u Bostonu,
na šest hiljada kilometara od kuće, u nevjerovatnoj sobi luksuznog
hotela sa ženom koju jedva da poznaje i koja tvrdi da prima mejlove
iz budućnosti?
Dopustio je jednostavno da ga vodi instinkt. U Emi je prepoznao
nekakvu stariju sestru, možda podjednako iščašenu i usamljenu kao
što je on. Nazirao je da iza svojih zadirkivanja ima dobro srce.
Naročito je osjećao da je pred pucanjem i prvi put u životu je imao
utisak da nekome može biti koristan. Mada je možda bio jedini koji je
to znao, ali osjećao je da u sebi ima snage i inteligencije koji samo
čekaju da dođu do izražaja.
Sada su njegovi prsti letjeli preko tastature kao pješadija u opsadi
neprijateljske tvrđave.
U Njujorku je vidio svog prijatelja Džeroda kako se krišom probija
na prvi nivo Domein Avernes Sistema, sistema za globalni nadzor
grada, koji u realnom vremenu koristi kamere Menhetna. Odatle je
zapamtio nekoliko manipulacija. Dovoljno da se obruši na sopstvenu
metu: informatički sistem Masačusets Dženeral Hospitala.
Borba je bila duga, ali zahvaljući žestini, njemu je pošlo za rukom
da preuzme kontrolu nad intranetom i svim kamerama za video
nadzor bolničkog centra. Nastavio je sa hakovanjem, dobivši
ovlašćenje da pristupi svim medicinskim podacima pacijenata, kao i
profesionalnim dosijeima i rasporedu svih članova osoblja.
Mehanički je provjerio i Kejtin. Doktorka je završila svoj dan i
počinjala s radom tek sutra ujutru u osam časova: prijepodne u
glavnoj zgradi Hart Centra, popodne i uveče u Dječjoj bolnici
Džamajka Plejna u jugozapadnom predgrađu Bostona.
Romuald je načinio napor da se sjeti šta mu je ispričala Ema: na
izlazu sa parkinga dječje bolnice Kejt je udario kamion za isporuku
brašna. Slijedeći isto «uputstvo», trebalo mu je petnaestak minuta da
hakuje informatički sistem sa odjeljenja ustanove. Proveo je gotovo
čitav sat, šetajući od kamere do kamere da bi «se upoznao» sa
mjestima, zatim se dosjetio Kejtinog bloga za koji mu je Ema tražila
da ga pogleda.
On se konektovao, dakle, na Avanture jedne Bostonke. Radilo se o
amaterskom blogu, nekoj vrsti kataloga dobrih adresa koje doktorka
savjetuje. Tu su se prije svega nalazile preporuke restorana, kafića i
radnji, svaki članak je bio ilustrovan s jednim ili više snimaka.
Romuald je proveo pola sata u pregledanju tekstova po redu kojim
su objavljivani. Tokom čitanja nešto ga je začudilo: raznolikost tona u
tekstovima. Pojedini su bili vrlo pismeni, drugi pak napisani u mnogo
opuštenijem stilu i prepuni pravopisnih grešaka. Bilo je teško
povjerovati da je ista osoba sastavila sve te tekstove. S druge
strane, kako žena poput Kejt – koja živi za svoj posao – nalazi
vremena za tolike izlaske?
Produbljujući svoja istraživanja, tinejdžer je pronašao da su tekstovi
sa sajta zapravo samo «copy-paste» s drugih blogova. Kejt se
očigledno zadovoljila da napravi duplikate članaka drugih autora.
Ali u kom cilju?
Ovoga puta je zapeo. Posvetio je još nekoliko minuta čitanju
komentara sa bloga. On nije bio toliko posjećen, mada je izvjesni
«Jonas2», revnosni posjetilac sajta, ostavljao kratke komentare za
svaki članak: «interesantan, svidjelo nam se što smo saznali nešto
više», «već znamo to mjesto», «nevažan restoran», «dobro smo se
častili, hvala na savjetima!»
Romuald je zijevnuo. Sve ovo mu je postajalo nejasno. Za svaki
slučaj, poslao je svom drugaru informatičaru, Džerodu, link bloga s
kratkom bilješkom u kojoj ga moli da provjeri da li nalazi nešto čudno
na sajtu. Rekao mu je da je hitno i obećao mu 1000 dolara kad obavi
posao.
Bilo je više od 1 čas izjutra kad se uspavao pred ekranima.
 18
Poručnik Lavenštajn

Žena je kao kesica čaja, nikad ne znaš koliko je jaka sve dok
ne uđe u vrelu vodu.
Elinor RUZVELT
B , 2010.
Sa svojom strukturom dvostruke spirale koja svijetli u noći, staklena
zgrada Instituta za mozak i memoriju ličila je na džinovski molekul
DNK.
Staklena vrata zdanja otvorila su se sa jakim daškom vazduha.
Ema je samouvjereno krenula ka prijemu.
– Poručnik Lavenštajn, bostonska policija – predstavila se, –
isukavši legitimaciju.
– Šta možemo da učinimo za vas, poručniče?
Ema je zatražila da razgovara sa Džojs Vilkinson.
– Najaviću vas profesoru – odgovorila je hostesa, podignuvši
slušalicu. – Samo trenutak molim.
Pomalo nervozna, Ema je raskopčala rajsferšlus na; svojoj jakni i
napravila nekoliko koraka u holu, čiji su opalni i mliječni zidovi
odavali utisak kao da se krećete po svemirskom brodu. Sa svake
strane zida, sjajni panoi su prikazivali scene iz skorije istorije
instituta, koji je u cjelini bio posvećen izučavanju najmisterioznijeg i
najfascinantnijeg organa koji postoji.
Ljudskog mozga...
Projekat ustanove za neuronauke bio je jasan: okupiti neke od
najvećih istraživača na planeti da bi se dalje istražile bolesti nervnog
sistema (Alchajmer, šizofrenija, Parkinsonova bolest...).
– Poručniče, pođite za mnom, molim vas.
Ema je u stopu pratila recepcionerku.
 Nečujni lift, u obliku staklene kapsule, odvezao ih je na posljednji
sprat kule. Na kraju jednog staklenog hodnika nalazio se potpuno
providni prostor: radno mjesto Džojs Vilkinson.
Naučnica je podigla pogled sa laptopa kad je Ema kročila u njenu
kancelariju.
– Uđite, poručniče. Molim vas – rekla je, pokazujući joj rukom
mjesto ispred nje.
Kao što se to moglo naslutiti po fotografijama, Džojs Vilkinson je
bila indijanskog porijekla. Njena zagasita koža i kratka, kao gagat
crna kosa, činila je kontrast sa svijetlim i nasmijanim pogledom, koji
je svjetlucao iza finih naočara sa prozirnim okvirima.
Ema joj je pokazala legitimaciju, ne trepnuvši.
– Zahvaljujem što ćete mi posvetiti nekoliko minuta vašeg vremena,
profesore.
Džojs je klimnula glavom. Pod raskopčanim ljekarskim mantilom,
nosila je jednostavne platnene pantalone kaki boje i džemper s
krupnim petljama, koji joj je davao gotovo dječji, dječački izgled.
Njeno četvrtasto i mladoliko lice izazivalo je simpatije.
Prije nego što je sjela, Ema je bacila pogled oko sebe po prostoriji.
Zidovi su bili obloženi ravnim ekranima, na kojima se prostiralo
desetine planova presjeka ljudskih mozgova.
– Pomislio bi čovjek da su u pitanju slike Endi Vorhola – primijetila
je, ukazujući na žive boje markera koji označavaju cerebralnu
aktivnost, što je «žive» snimke učinilo gotovo veselim.
Džojs je objasnila:
– Radi se o medicinskoj studiji sprovedenoj u Južnoj Americi na
nekoliko hiljada
osoba iz jedne šire porodice, čiji članovi imaju nasljednu
predispoziciju da razviju Alchajmerovu bolest.
– I kakvi su zaključci?
– Pokazuje da se prvi znaci bolesti javljaju preko dvadeset godina
prije prvih simpotoma.
Ema je prišla veoma blizu jednom snimku. Pomislila je na svog oca,
u završnoj fazi bolesti, hospitalizovanog u jednoj ustanovi u Nju
Hempširu. Kao odjek na njena razmišljanja, Džojs joj je povjerila:
 – Moj očuh je razvio jedan prijevremeni oblik ove bolesti. To mi je
upropastilo djetinjstvo, ali je i odredilo moj poziv.
«Policajka» je nastavila razgovor:
– Mozak... Sve se dešava unutra, zar ne? – rekla je pokazujući na
svoju lobanju. – Električni signali, veze među grupama neurona.. .
– Da – odgovorila je Džojs, smiješeći se. – Mozak rukovodi našim
odlukama i određuje naše ponašanje i naša mišljenja. Razvija svijest
koju imamo o našem okruženju i nama samima i ide dotle da čak
određuje način na koji ćemo se zaljubiti!
Imala je topao, pomalo promukao glas. Moćni šarm. Ljekarka je
klimnula glavom, vrteći se u svojoj fotelji.
– Vrlo uzbudljiva tema, ali niste zato došli da me vidite, zar ne,
poručniče?
– Naime, ovdje sam zato što bostonski policijski department vodi
istragu u kojoj se pojavljuje ime Kejt Šapiro.
Džojs je pokazala da je primjetno iznenađena.
– Kejt? Za šta je osumnjičena?
– Ni za šta ozbiljno – uvjerila ju je Ema. – Kejt nije glavna osoba
koju cilja naša istraga. Ne mogu da vam kažem ništa više za sada,
ali zahvaljujem vam na vašoj saradnji.
– Kako mogu da vam pomognem?
– Tako što ćete mi odgovoriti na nekoliko pitanja. Kada ste sreli Kejt
prvi put?
– Pa, bilo je to... 1993. – potvrdila je računajući na prste. – Bile smo
obje đaci na prvoj godini DžMP.
– DžMP?
– Džoint Medikal Program Univerziteta Berkli. Radi se o jednom od
najprobranijih medicinskih kurseva u zemlji, koji traje pet godina. Tri
godine mastera iz nauke na univerzitetu i dvije godine stažiranja na
različitim bolnicama u Kaliforniji.
– Na univerzitetu ste bili njena najbolja prijateljica, zar ne?
Džojs je zaškiljila u tišini, puštajući da sjećanja polako izrone iz
prošlosti.
– Da, sigurno. Dijelile smo istu sobu tokom tri godine na Berkliju,
prije nego što smo iznajmile mali stan u San Francisku na dvije
godine. Zatim smo se preselile u Baltimor da bismo tu otpočele
stažiranje.
– Kakva je Kejt bila u to vrijeme?
Doktorka je slegnula ramenima.
– Kao i danas, pretpostavljam: lijepa, ambiciozna, inteligentna,
obdarena čeličnom voljom... Zaista, vrlo obdarena. Nikada nisam
vidjela nekog ko može tako brzo i tako dugo da radi. Sjećam se da je
vrlo malo spavala i imala nevjerovatnu moć koncentracije. Bila je
nesumnjivo najbolji đak iz naše klase.
– Odakle je došla?
– Iz jedne male katoličke gimnazije iz Mejna, čije sam ime
zaboravila. Prije Kejt nikada niko iz te ustanove nije bio primljen na
DžMP. Sjećam se da je njen rezultat iz cjelokupnog testa iz škole bio
najviši otkad je ustanovljen taj ispit. I mogu da se opkladim da ga još
do dana današnjeg niko nije premašio.
– Kako ste se sprijateljile?
Džojs je raširila ruke.
– Mislim da nas je bolest naših roditelja zbližila. Kejt je izgubila
majku, koja je bolovala od multiple skleroze. Bile smo obje odlučne u
tome da život posvetimo borbi protiv neurodegenerativnih bolesti.
Ema se namrštila.
– Vi ste to i uradili, ali Kejt nije. Ona je postala kardiohirurg.
– Da, naglo je promijenila smjer 1999. usred naše druge godine u
Baltimoru.
– Hoćete da kažete da je prekinula stažiranje na drugoj godini
neurologije da bi se preusmjerila na hirurgiju?
– Tako je: kako je bila jako dobar student, Džon-Hopkins[24] je
pristao da joj odobri prebacivanje tokom trajanja godine da bi se
priključila stažiranju na hirurgiji.
– Koji je bio razlog ove promjene?
– Ni dan-danas ne bih mogla da vam kažem. Uostalom, počev od
tog datuma naši putevi su se razišli i naš odnos je postao labav.
Ema je bila uporna.
– Kad razmislite, zaista ne vidite ništa što je moglo da prouzrokuje
tu odluku?
 – To se desilo prije deset godina. Imale smo samo dvadeset i četiri
godine u to vrijeme. A potom, u medicini nije rijetkost da studenti
mijenjaju usmjerenje u hodu.
– Ipak, ovdje se radilo o životnom zalaganju. Rekli ste da je Kejt
bila riješena da se posveti karijeri neurologa.
– Znam dobro – nadovezala se Džojs. – Nešto značajno se
očigledno desilo u njenom životu te godine, ali ja zaista ne bih
umjela da Vam kažem šta.
Ema je dograbila hemijsku olovku, koja je stajala na kancelarijskom
stolu i zapisala datum «1999.» na svoju podlakticu sa sljedećim
pitanjem: «koji događaj u Kejtinom životu?»
– Želite li papir, poručniče?
Ema je odbila i nastavila svoje «ispitivanje»:
– Da li je Kejt izlazila sa tipovima u to vrijeme?
– Imala je neku magnetsku ljepotu zbog koje su joj se mnogi
udvarali. Na najprozaičniji način: svi mladići su balavili pred njom i
maštali da je odvuku u krevet.
– Ne odgovarate mi na pitanje – insistirala je Ema. – Sa kime je
izlazila?
Uznemirena, Džojs je očevidno pokušavala da zaštiti intimu svoje
bivše prijateljice.
– To je njena lična stvar, zar ne?
Da bi uklonila njenu obzirnost, Ema je pojasnila svoje pitanje:
– Izlazila je sa Nikom Fičom, je l’ tako?
Džojs je ispustila neprimjetni uzdah olakšanja. Zadovoljna što nije
odala Kejtinu tajnu, rekla je u povjerenju:
– To je tačno, Nik je bio Kejtina velika ljubav.
– Otkada su se zabavljali? – upitala je Ema da bi iskoristila načetu
temu.
– Od devetnaeste godine. Bih smo druga godina na Berkliju kad je
Fič došao da održi predavanje na univerzitetu. Kejt ga je već ranije
bila srela. Ona je, dakle, otišla da razgovara sa njim nakon seminara
i počeli su da se viđaju. Njihova ljubavna priča je počela 1994. Fič je
već u to vrijeme bio legenda. Imao je vjerovatno dvadeset i pet ih
dvadeset i šest godina i zarađivao je mnogo novca od industrije
video igrica. U to doba se u svijetu slobodnih softvera naveliko
pričalo o Jednorogu.
– Ko je znao za njihovu vezu?
– Vrlo malo ljudi. Čak niko, po mom mišljenju, osim Nikove majke i
mene. Fič je uvijek bio vrlo diskretan po pitanju svog ličnog života.
Pravi paranoik. Nećete pronaći nijednu fotografiju niti jedan snimak
na kome se vide zajedno. Nik se za to starao.
– Otkud ta paranoja?
– Nemam predstavu. U svakom slučaju, to je bilo duboko usađeno
u njemu.
Ema je napravila kratku pauzu. Ta paranoja se loše uklapala sa
filmom koji je snimila istog jutra svojim mobilnim telefonom. Zašto su
se Kejt i Nik sreli u pabu u kome je bilo ko mogao da ih vidi?
– Koliko vremena je trajala njihova veza?
– Nekoliko godina, ali bila je to nejasna veza. «Prati me, ja ti
bježim; bježiš od mene, ja te pratim.» Shvatate?
– Vrlo dobro, nažalost – uzdahnula je Ema.
Džojs se nasmiješila i nastavila:
– Po onome što mi je povjerila, Kejt je mnogo patila zbog Nikove
nestalnosti. Prebacivala mu je što se dovoljno ne trudi. Jednog dana
bi se pokazao kao veoma zaljubljen, da bi već sutradan postao
nekako dalek. Raskidali su nekoliko puta, ali su na kraju uvijek
završavali zajedno. Ona je bila pravi akrobata i učinila bi bilo šta za
njega, uključujući i tu glupu operaciju estetske hirurgije.
Ema je osjetila trnce u stomaku. Bila je u pravu...
– Koje je godine to bilo?
Džojs je ponovo stala da računa na prste.
– Tokom ljeta 1998. na kraju naše prve godine stažiranja, nekoliko
mjeseci, dakle, prije nego što je Kejt promijenila specijalnost.
– Po vašem mišljenju, da li je uradila tu operaciju da bi se dopala
Fiču?
– Da, to mi se čini očiglednim. U to doba, Kejt nije shvatala zašto je
Nik gura od sebe. Nije imala više samopouzdanja. Ta operacija je
bila očajnički potez.
Ema je promijenila temu.
– Do kada su se Kejt i Nik viđali?
 Džojs je odmahnula glavom.
– Ne znam pouzdano. Kao što sam vam rekla, izgubile smo jedna
drugu iz vida kada je Kejt promijenila put. Slale bismo povremeno
jedna drugoj poneki imejl, ali bilo je gotovo s povjeravanjem. Poslije
Baltimora ona se vratila u San Francisko da bi završila svoje
stažiranje, zatim je pratila obuku iz kardio hirurgije u Njujorku. Prije
pet godina zaključila je svoju specijalizaciju kao šef klinike za
transplantaciju srca u Bostonu i odmah uspjela da dobije mjesto na
MDžH.
Ema je spremno dočekala odgovor.
– Našle ste se znači obje u istom gradu u istom trenutku?
– Skoro. Ja sam došla na Brejn Institut prije tri i po godine.
– Pretpostavljam da ste pri dolasku ovdje ponovo potražili staru
prijateljicu...
Osjetivši blagu neprijatnost, Džojs je sačekala nekoliko sekundi
prije nego što je odgovorila.
– Da, kontaktirala sam je i otišle smo na piće ujedan kafić u Bek
Beju. To je bilo nekoliko mjeseci poslije njenog porođaja. Rekla mi je
da je veoma srećna, vrlo zadovoljna svojim porodičnim životom i vrlo
zaljubljena u svog muža, profesora filozofije na Harvardu.
– Jeste li joj povjerovali?
– Nisam imala nijedan razlog da to ne učinim.
– Jeste li ponovo pričale o Niku?
– Ne, nije bio trenutak. Upravo se bila vjenčala i dobila dijete.
Nisam htjela da je vraćam u prošlost.
– Da li ste se ponovo vidjele?
– Predložila sam joj, ali mi ona nikada nije odgovorila na imejlove ili
telefonske pozive. U jednom trenutku sam digla ruke.
Džojs je uzdahnula i tišina je zavladala prostorijom. Ema je
okrenula glavu prema prozoru. Škiljeći, razabrala je rijeku, crnu i
tamnu, koja teče ispod.
– Vrlo dobro. Hvala na saradnji – rekla je ustajući.
Ustala je i Džojs.
– Ispratiću Vas, poračniče.
Ema je krenula za naučnikom u hodnik, potom u lift.
 – Zaista ne možete da mi kažete za šta se Kejt tereti? – bila je
uporna Džojs, pritisnuvši dugme da bi sišle u prizemlje.
– Prerano je, žao mi je. Zamolila bih vas takođe da nikome ne
pričate o našem razgovoru.
– Kako vi kažete. Iskreno se nadam da se nije desilo ništa ozbiljno,
ali ma šta da je Kejt uradila, ima jedna stvar koju biste morali da
imate u vidu: kad se nečega lati, ona to radi inteligentno i odlučno. I
ide do kraja. Ima samo jednu manu, jednu slabu tačku.
– Ljubav?
– Van svake sumnje. Kejt je i sama govorila da osjeća kako se
njena ruska duša budi onda kad je zaljubljena i da je tada spremna
na najveće ispade. Vjerujte mi, to nije šala.
Džojs joj je pružila vizitkartu kad su stigle u hol instituta.
– Ukoliko vam budu potrebne još neke informacije, slobodno me
pozovite, poručniče.
– Hvala. Samo još posljednje pitanje: da li bi Kejt bila sposobna da
uradi nešto da bi se osvetila Niku?
Džojs je raširila ruke u znak nemoći. Dvije žene su nastavile da
razgovaraju još dobrih pola sata pri mliječnoj svjetlosti Brejn Instituta.
Konačno je Ema izašla u noć. Bilo je kasno. Snijeg je prestao da
pada, ali je polarna hladnoća ledila kampus.
Nijednog taksija na vidiku. Koračala je sve do stanice Kendal/MIT i
ušla u metro do Bostona.
Odgurnuvši vrata hotelske sobe, ugledala je Romualda kako spava
ispred načičkanih ekrana, glave položene na svoje prekrštene ruke.
Ona je radoznalo pogledala informatičku instalaciju, razrogačivši
oči. Tinejdžer je preobratio sobu u impresivni glavni štab službe
bezbjednosti.
Nečujno je napustila sobu i vratila se u hotelski bar.
U to doba noći mjesto je brojalo samo nekoliko klijenata.
Naručila je novu kajpirošku i pijuckala, razmišljajući o onome što joj
je ispričala Džojs Vilkinson prije nego što su se rastale.
O prvom susretu Kejt i Nika.
 19
Peruanska besmrtna partija

Ljubavne riječi su kao odapete strijele lovca.

Jelen nastavlja da trči i ne zna se odmah da li je smrtno
ranjen.
Moris MAGR
D
F 1991.
K . –N
Restoran na benzinskoj pumpi blizu St. Helensa u Oregonu.
Pada snijeg. Sala je gotovo prazna. Jedina mušterija dovršava jaja
na oko, igrajući partiju elektronskog šaha. Iza pulta vrlo mlada
konobarica sluša album Nevrmajnd koji se vrti na čitaču CD-a.
Knjiga iz biologije je otvorena pred njom, ona izgleda potpuno
zaokupljena čitanjem, mada se njeno tijelo neprimjetno njiše u ritmu
muzike.
– Gospođice! Možete li mi donijeti još jednu kafu, molim vas?
Kejt podiže glavu s priručnika, uzima kuvalo koje se grije na svom
postolju i kreće ka mušteriji. Uslužuje ga, izbjegavajući da sretne
njegov pogled. Pažnju joj privlači partija šaha u završnici. Ona se
ugrize za jezik, oklijeva da mu skrene pažnju, da prekrši princip koji
je sama sebi zadala: da se što je moguće dalje drži od muškaraca.
Konačno, kad vidi gdje uzima jednu figuru na tabli, ona istupa i
upozorava ga:
– Ostavite topa i zaboravite na rokadu[25].
– Molim? – upitao j e Nik.
Glas mu je melodičan i razdragan. Prvi put ona ga zaista gleda.
Obučen je u crno, ali lice mu je prijatno a kosa mu se sija kao med.
– Na ovom potezu, nije dobro vršiti rokadu – objašnjava ona,
sigurna u sebe. – Bolje igrajte s konjem na e7.
 – A zašto tako?
– Sad ste na desetom potezu, zar ne?
Nik gleda tablu i potvrđuje:
– Tačno.
– Dakle, ta konfiguracija igre prati model jedne čuvene partije:
peruanske besmrtne partije šaha.
– Nikad čuo za to.
– To je međutim vrlo poznata partija – primjećuje ona s izvjesnom
popustljivošću.
Njega pak zabavlja drskost djevojke.
– Prosvijetlite me.
– Nju je 1934. u Budimpešti prikazao peruanski velemajstor
Esteban Kanal. Mat u četrnaest poteza, uz žrtvovanje kraljice i dva
topa.
On je jednim pokretom ruke poziva da sjedne.
– Pokažite mi to.
Ona se preispituje, ali na kraju zauzima mjesto naspram njega i
počinje da pomjera jednu po jednu figuru, komentarišući na brzinu
svoje poteze:
– Dakle, ako pravite rokadu, pijun vašeg protivnika će pojesti vašeg
na b4, potom će vaša kraljica pojesti njegovog topa na a1, u redu?
Zatim će se njegov kralj premjestiti na d2 i tu nemate izbora: vaša
kraljica mora da uzme njegovog topa na h1. Njegov uzima jednog od
vaših pijuna na c6, primoravajući vas da mu pojedete kraljicu i partija
se završava matom kad se laufer premjesti na a6.
Nik ostaje zapanjen. Kejt ustaje i završava svoju demonstraciju,
pobliže objašnjavajući:
– To je Bodenov mat.
Pomalo povrijeđen, on gleda tablu, igrajući iznova partiju u svojoj
glavi.
– Ne, čekajte! Zašto moja kraljica mora da pojede topa?
Ona sliježe ramenima.
– Ako je ovo bilo prebrzo za vas, odigrajte partiju na mini. Vidjećete
da je to jedino održivo rješenje.
Prevazilazeći poniženje koje je pretrpio, on joj predlaže da odigraju
jednu partiju, ali ona baca pogled na sat i odbija njegov predlog.
 Posmatra je kako se vraća iza pulta, kad se pojavljuje gazda
restorana.
– U redu je, Kejt, možeš da ideš – dobacuje čovjek, pružajući joj
novčanicu od 10 dolara.
Djevojka stavlja novac u džep, skida kecelju, vraća knjigu u ranac i
prelazi prostoriju da bi izašla.
Nik je doziva:
– Hajde, jednu partijicu za 10 dolara! – navaljuje, spuštajući
novčanicu na sto. – Prepuštam vam bijele!
Kejt gleda novčanicu, oklijeva četvrtinu sekunde, potom sjeda i
kreće pijunom.
Nik se smiješi. Prvi potezi se odigravaju za kratko vrijeme. Kejt brzo
shvata da će dobiti partiju i da do toga čak može brzo da dođe, ali
nešto u njoj se opire. Gotovo nesvjesno, ona namjerno ne igra neke
poteze da bi produžila igru. Za nekoliko trenutaka ona sebe
primorava da ne gleda kroz prozor da ne bi vidjela sniježne pahulje
koje se kovitlaju na nebu. Zna da napolju šiba vjetar, štipa hladnoća,
strah, neizvjesnost. Zna da će prije ih kasnije morati da pronađe
hrabrosti da se suoči sa njima, ali za sada ona sebi dozvoljava
predah sa ovim crnim princom zlatne kose, uljuljkana muzikom, u
pomalo ljepljivoj toplini restorana.
– Vraćam se – dobacio je Nik ustajući.
Ona ga posmatra kako ide ka toaletu. Vraća se nakon dva minuta i
služi se šoljicom kafe, kao da je kod kuće, prije nego što će ponovo
sjesti. Oboje vuku svoje poteze sve sporije. Ona produžava svoje
zadovoljstvo još dobrih pet minuta prije nego što naglo završava
stvar. U tri poteza, Nik više nema kud.
Šah-mat.
– Gotovo – kaže ona teškim tonom, stavljajući u džep novčanicu sa
stola.
Sad ona ustaje i uzima svoju torbu.
– Čekajte – traži on. – Pružite mi revanš.
– Ne, gotovo je.
Ona odlazi, zatvarajući vrata za sobom. On je prati pogledom kroz
staklo. Njene posljednje riječi mu odzvanjaju kao eho u glavi.
Gotovo je...
 – Gospode, ko je ta djevojka? – pita, idući prema pultu.
– Nemam pojma – odgovara gazda. – Mislim daje Ruskinja. Jutros
sam je zaposlio.
– Njeno ime?
– Ne sjećam se više. Neko komplikovano. Rusko, šta li. Ovdje je
zovu «Kejt».
– Kejt – ponavlja Nik, mrmljajući kao za sebe.
On diže obrve, vadi novčanik iz džepa svojih farmerki i ostavlja
novčanicu da bi izmirio račun. Zatim oblači svoju debelu jaknu,
vezuje šal i traži ključeve od kola najprije u džepu pantalona a zatim
jakne.
– Sranje!
– Šta? – pita gazda.
– Pokupila mi je ključeve od kola!
***
I
P
Kucanje na vratima budi Nika iz sna. On otvara oči, gleda oko sebe.
Treba mu nekoliko sekundi da se sjeti gdje se nalazi (u maloj sobi
pomalo sumornog motela u Oregonu) i zašto (zato što je bio
dovoljno glup da bi dozvolio da mu jedna klinka digne ključeve od
kola dok on ima vrlo važan sastanak u San Francisku kroz nekoliko
sati...).
– Da? – pita on, otvarajući vrata.
– Gospodine Fič? Ja sam Gabrijel Alvarez, pomoćnik u kancelariji
šerifa okruga Kolumbija. Našli smo vaš auto i lopova.
– Stvarno? Mogu li da ga brzo pokupim? U velikoj sam žurbi i...
– Dođite, odvešću vas.
Auto 4X4 pomoćnika šerifa teško se probija kroz noć. Snijeg je
prestao da pada, ali je put i dalje vrlo klizav.
– Šta ste koji đavo dolazili u našu nedođiju? – grdi ga Gabrijel
Alvarez.
– Prisustvovao sam jednoj konvenciji za video igrice u Sijetlu. Vozio
sam putem da se vratim u San Francisko kad je počeo da pada
snijeg i...
 – Video igrice, stvarno? Moj klinac provodi sate pred tim čudima. To
nam garantuje lijepu generaciju bezmozgovaca.
– O tome se raspravlja – odgovorio je Nik oprezno. – A moja kola?
Gdje ste ih pronašli?
– Skrivena u šumskom rastinju, u jednoj šumi na dvadeset
kilometara odavde. Djevojka je spavala unutra.
– Kako se zove?
– Ekaterina Svatkovski. Ima šesnaest godina. Po onome što nam je
rekla, živjela je u kamp-prikolici sa svojom majkom u Belviju. Majka
joj je umrla prije dva mjeseca. Djevojka je odbila da bude smještena
u porodici i pobjegla je iz doma kome je dodijeljena. Otada se
bespravno useljava gdje god stigne.
– Šta će biti s njom?
– Bojim se ništa dobro. Kontaktirali smo socijalne službe, ali to neće
riješiti problem.
– Možda bi trebalo da povučem tužbu?
– Radite šta hoćete.
– Da li bih mogao da razgovaram sa njom?
– Ako vam to odgovara, ali upozoravam vas: stavili smo je u ćeliju,
da je malo zastrašimo, ipak...
***
Nik gura vrata ćelije.
– Zdravo, Kejtlin. Brrr! Ovdje je da ti se sledi guzica.
– Gubite se!
– Polako! Šta je tvoj problem?
– Majka mi je umrla, otac je nestao, nemam love, nemam gdje da
spavam: je l’ vam se sviđa opis?
On sjeda pored nje na drvenu klupu okačenu na zid ćelije.
– Zašto odbijaš da ideš u neku porodicu ili dom?
– Ostavite me! – viče ona, udarajući ga po ramenu.
Da bi se odbranio, on joj zadržava pesnice.
– Smiri se, pobogu!
Ona ga prkosno gleda i odgurkuje na ivicu klupe.
– Ali šta planiraš da radiš na ovoj hladnoći? – nervira se on. – Da
beskonačno boraviš u ovom trulom kraju?
 – Pustite me, dođavola.
– Pandur mi je pokazao tvoj ranac. Vidio sam tvoje knjige iz
biologije. Želiš dapostaneš ljekar, zar ne?
– Da, uspjeću u tome.
– Ne. Ne, ako ne ideš na predavanja.
Ona okreće glavu da on ne bi primijetio suze koje joj naviru na oči.
Zna da je on u pravu. Stidi se.
– Dopusti da ti pomognem – traži on.
– Da mi pomogneš? Zašto biste mi vi pomogli? Čak se ni ne
poznajemo!
– To je tačno – priznaje. – Ah kakve veze ima? Osobe koje najbolje
poznajem su one koje najviše prezirem.
Ona ostaje nepokolebljiva.
– Rekla sam da neću. Ljudi vam nikada ne pomažu besplatno. Ne
želim da vam išta dugujem.
– Nećeš mi ništa dugovati.
– Tako uvijek kažu u početku...
On vadi svoju šahovsku tablu iz torbe i mijenja temu.
– Hoćeš da mi priuštiš revanš?
– Vi se nikada ne predajete! – uzdiše ona.
– Mislim da je to dobra osobina koju ti takođe imaš, Kejtlin.
– Prestante da me zovete tako! U šta igramo ovog puta?
– Ako ti pobijediš, ja se gubim – predlaže on.
– A ako vi pobijedite?
– Dopustićeš da ti pomognem.
Ona šmrče. On joj pruža papirnu maramicu.
– OK – odlučuje ona. – Poslije svega, ako želite drugu rundu. .. Vi
uzmite bijele.
On se smiješi, stavlja pijune na tablu i pomjera prvu figuru. Ona čini
isto.
– Istina je da je ovdje da se smrzneš – kaže ona drhteći.
– Uzmi moju jaknu – predlaže on.
Ona sliježe ramenima.
– Nema potrebe.
On ustaje i stavlja joj kožnu jaknu na ramena.
Ona se pripija uz nju i popušta:
 – Teška je tonu, ali je super topla.
Nastavljaju partiju. Dok igraju u tišini, ona shvata da bojazan i
zaziranje polako nestaju. Međutim, miris straha je utisnut u nju još
odmalena: strah da joj ne umre majka, strah da ne izgube stan, strah
da ne ostane sama na svijetu...
Ona zatvara oči i donosi odluku koja je oslobađa tereta: izgubiće
partiju. Dopustiće da joj pomogne ovaj vitez koji je došao niotkuda.
Ona to još ne zna, ali upravo proživljava odlučujući momenat u
svom životu.
U godinama koje će uslijediti, hiljade puta će iznova vraćati film o
svom prvom susretu sa Nikom Finčom. Prvim čovjekom koga će
voljeti. Jedinog. Svaki put kad bude imala potrebu za ohrabrenjem ili
kad bude osjetila da njena odlučnost jenjava, ona će snagu pronaći
misleći iznova na taj magični i neočekivani trenutak kada je Nik ušao
u njen život. Na taj dan kad je odlučila da će mu zauvijek pripadati, «i
u dobru i u zlu, i u bogatsvu i u siromaštvu, i u zdravlju i u bolesti, i u
sreći i u bolu. Sve dok ih smrt ne razdvoji».
– Šah-mat – izgovara on premještajući kraljicu.
– U redu, drugu ruku ste dobili.
Zadovoljan, on joj spušta ruku na rame.
– Dobro, slušaj me dobro, Kejtlin: povući ću tužbu i pozvati mog
advokata. Dotle te molim da budeš mirna, OK?
– Vašeg advokata?
– On će te izvući odavde i pomoći da izbjegneš porodice i domove.
Srediće da stekneš pravo da nastaviš školovanje na St. Džozef
Koledžu.
– Šta je to?
– Jedna mala katolička gimnazija koju drže časne sestre. Tu sam i
ja išao u školu. To je idealno mjesto ako zaista želiš da radiš.
– Ali kako ću da vam...
– Imaćeš pravo na tri godine školovanja, sa svim plaćenim
troškovima – presjeca je on. – Imaćeš smještaj, hranu i sve
pogodnosti. Imaćeš da se baviš samo učenjem. Ako budeš ozbiljna,
to će te odvesti do medicinske škole. Poslije će biti stipendija i na
tebi je da se snađeš. Je l’ važi?
Ona u tišini prihvata, a potom pita:
 – Ništa vam neću dugovati?
On odmahuje glavom.
– Ne samo da mi ništa nećeš dugovati, već nikada više nećeš čuti
za mene.
– Zašto to radite?
– Da ne bi mogla da kažeš da ti nije pružena šansa – odgovara on
kao da je to očigledno.
Stavlja šahovsku tablu u svoju torbu, ustaje da krene i gleda na sat.
– Kasnim, Kejtlin, čekaju me u San Francisku. Srećan sam što smo
se sreli. Čuvaj se.
On odlazi, ostavljajući joj njegovu jaknu. Da li je namjerno
zaboravio ih previdio da je uzme, ona će je čuvati do kraja života.
 Peti dio
IZBOR ZLA
Šesti dan
 20
Živo sjećanje

Muškarci više vole plavuše zato što plavuše znaju šta

muškarci više vole.
Merilin MONRO
B
24. 2010.
7.46
Sunce je izašlo iznad Bostona, bacajući zrake na hotelsku sobu od
čega se metalna površina polica presijavala. Zaslijepljen odbljeskom,
Romuald je prinio ruku očima i naglo okrenuo lice da bi izbjegao
svjetlost.
Trebalo mu je malo više vremena da se razbudi. Grlo mu je bilo
suvo, nos zapušen a trnci su mu prolazili kroz ruke. Prilikom
ustajanja, primijetio je da su mu svi zglobovi ukočeni. Napravio je
nekoliko koraka da bi dohvatio flašu mineralne vode sa niskog
stočića, ali se spotakao i pao svom težinom, prostrvši se koliko je
dugačak preko svoje putne torbe. Podigao se, povrijeđen, i pokušao
da napipa naočare.
S okvirima na nosu zapazio je da Eme nema u sobi. Pogledao je na
sat i uznemirio se. Svakako nije želio da propusti Kejtin dolazak u
bolnicu.
Jednim pritiskom na tipku tastature aktivirao je svoje ekrane i
otkucao, kao na klaviru, nekoliko šifrovanih redova da bi se pojavile
slike sa kamera za nadzor spoljnog parkinga.
Potom je pozvao Emu.
– Jesi dobro spavao, bubašvabo? – upitala gaje sva zadihana.
– Gdje ste vi?
– Na posljednjem spratu teretane. I za tebe bi bilo dobro da malo
mrdneš da bi sagorio tu mast.
 – Nemam vremena – spretno je izbjegao pitanje. – Ako vas istraga i
dalje zanima, bilo bi vam bolje da je odmah nastavite.
– U redu, stižem.
Tinejdžer se počešao po glavi, pomno prateći prizore.
U nekoliko pokreta je preuzeo kontrolu nad kamerama. Od sada je
mogao ne samo da ima pristupa posmatranju, već i da zumira i
usmjerava aparate po svojoj volji. Tako je pregledao čitavu zonu
parkirališta napolju: Kejtina kola još nisu bila stigla.
Sa flašom vode u ruci i peškirom oko vrata, Ema je kročila u
prostoriju.
– Ima li nešto novo? – upitala je, odgurnuvši vrata.
– Još ništa, ali uskoro će kucnuti čas. – A kod vas?
Ema je obrisala znoj sa lica, prije nego što će tinejdžeru ispričati
pojedinosti svoje istrage od prethodnog dana. Romuald je saslušao
mladu ženu sa zanimanjem, sve vrijeme držeći oko na monitorima.
Odjednom ju je prekinuo.
– Ovaj tip, je l’ to Kejtin muž? – rekao je, pokazujući jednog
muškarca koji parkira motor.
Ema se približila ekranu. Štreber je imao pravo.
Metju je upravo stavljao katanac na stari Trijumf.
– Šta on tu radi, sam?
– Uskoro će stići i njegova žena – naslutila je Ema.
I stvarno, za manje od jedne minute, stari kabriolet mazda prošao je
kroz rampu parkinga da bi se parkirao pored motora.
– Možeš li da zumiraš?
Romuald se potrudio i slika crvenih otvorenih kola našla se preko
čitave površine ekrana. Sa svojom karoserijom zaobljenih formi,
sjedištima sa visokim naslonom, farovima koji se dižu i spuštaju, kao
i hromiranim ručkama, vozilo je imalo prepoznatljive obrise među
hiljadu drugih. Danas su se ređe mogli vidjeti, ali Ema se sjeća da je
devedestih godina na hiljade ovakvih modela preplavljivalo puteve
čitavog svijeta.
Kejt je otvorila vrata, izvukla se iz kabrioleta i zaputila prema mužu.
– Bože dragi! – izustila je Ema, pokazujući ekran. – Pogledaj ovo!
Romuald je skinuo naočare za kratkovidost i prilijepio lice na
nekoliko centimetara od monitora.
 Obučena u elegantnu kišnu kabanicu stegnutu u struku, doktorka je
krenula ka Metjuu.
U lijevoj ruci je nosila tešku crveno-bijelu sportsku torbu.
***
Dok je vjetar šibao preko njega, parking se presijavao pod suncem.
Jedan veliki kamion za prikupljanje krvi sa znakom Crvenog krsta
uparkiravao se na sredini asfalta pod visokim transparentom:
Dajte da biste spasili život
Metju je dunuo u ruke da bi se zagrijao.
– Stvarno ti je stalo da mi vade krv od ranog jutra? – uzdahnuo je u
pravcu svoje žene.
– Naravno! I ja sam to juče uradila – uvjeravala ga je Kejt. – Danas
je na tebe red.
– Ali znaš da sam se uvijek plašio igala!
– Prestani s tim cirkusom, dušo! Mogao bi toliko da mi učiniš svakih
šest mjeseci! Znaš dobro da moja služba organizuje tu akciju sa
Crvenim krstom. To je najmanja stvar za koju dajemo primjer da
bismo naveli druge članove bolničkog osoblja.
– Ali ja ne radim ovdje!
– Hajde, Mete, da to brzo odradimo, a onda da se častimo finim
doručkom u kafeteriji. Reći ćeš mi kako ti se sviđaju njihove
palačinke sa sirupom od javora.
– U tom slučaju – nasmiješio se on – teško je odbiti.
Držeći se za ruke, oni su se popeli uza stepenice mobilne jedinice.
Unutrašnjost kamiona je bila udobno namještena. Grijanje je bilo
odvrnuto na najjače. Na radiju, uključenom na lokalnoj stanici, čule
su se božićne pjesme.
– Zdravo, Meri – dobacila je Kejt sekretarici koja je sjedila za malim
kancelarijskim stolom prostora za prijem.
– Dobar dan, doktore Šapiro.
Već godinama su Met i Kejt davali krv u Crvenom krstu. Zaposleni
je imao samo da ukuca njihovo ime u softver pa da se pojave njihovi
dosijei. Par je, dakle, brzo mogao da pristupi zoni prikupljanja koja je
obuhvatala četiri donorska mjesta.
 – Kako si, Vogn? – upitala je Kejt, pozdravljajući svog kolegu. –
Poznaješ mog muža, zar ne?
Odgovorni ljekar jedinice je potvrdio i pozdravio par.
– Metju misli da si vrlo surov – našalila se Kejt. – U stvari, više bi
volio da mu ja zabodem igle u kožu. Tako smo se i upoznali!
– Dobro, ostavljam vas, golupčići – predložio je Vogn, ne znajući
zapravo kako da protumači stvar. – Idem na kafu. Obavijesti me kad
budete završili.
Dok je ljekar odlazio, Metju je skinuo kaput i zavalio se u jednu od
spuštenih fotelja.
– Nisam znao da imaju ovakve igrice – našalio se on, zadižući
rukav na košulji.
– Nemoj mi reći da te to malkice ne uzbuđuje – rekla je, navlačeći
sterilne rukavice.
Kejt je dezinfikovala ruku svog muža pomoću vate natopljene
alkoholom. Zatim mu je vezala steznik oko bicepsa da bi mu iskočila
vena na unutrašnjoj strani lakta.
– Stisni pesnicu.
Metju je pristao i okrenuo glavu da ne bi vidio iglu dok se zabada.
– Šta je u toj torbi? – upitao je, pokazujući na crvenu torbu. –
Nikada je nisam vidio.
– Moja trenerka i patike – odgovorila je Kejt, podešavajući plastični
džep koji je počinjao da se puni krvlju.
– Počinješ da treniraš?
– Da, ići ću možda u bolničku salu od dvanaest do jedan popodne.
Stvarno treba da počnem da vježbam. Jesi li mi vidio guzu?
– Meni se sviđa tvoja guza!
***
Ema je grizla nokte.
– Svašta, zašto se izlaže riziku i šetka se naokolo sa torbom u kojoj
je 500 000 dolara?
– Mislite da njen muž zna?
Ema je odmahnula glavom.
– Ne vjerujem.
Spuštenog lica, Romuald se nervozno vrtio po sobi.
 – Sigurno nije izašla s lovom da bi je položila u banku.
Prišao je i sjeo kraj Eme, i zajedno su u tišini piljili u ekran sve dok
nisu spazili par kako izlazi iz kamiona.
Zahvaljujući sistemu za videonadzor, ispratili su Šapirove do hola i
kroz bolničke hodnike sve do kafeterije.
– Šteta što ne možemo da čujemo šta pričaju – primijetila je Ema.
– Vi baš nikada niste zadovoljni! – gunđao je Romuald, shvativši
opasku kao zamjerku.
– U svakom slučaju, Kejt i dalje ima novac – primijetila je Ema,
pokazujući sportsku torbu koju je doktorka spustila na stolicu pokraj
nje.
Tokom dobrih petnaest minuta ostali su prikovani za ekran. Ali nisu
vidjeli ništa više od para koji upravo doručkuje.
– Prave mi zazubice s njihovim palačinkama – požalio se tinejdžer
kao da nije jeo tri dana.
Ema je bila očajna.
– Znaš da u životu postoje i druge sfere interesovanja osim klope i
kompjutera?
Romuald se ujeo za jezik a potom skrenuo razgovorna drugu temu.
– Stvarno se stiče utisak da su zaljubljeni. Teško je povjerovati da
ona ima ljubavnika, a?
– Tačno – prihvatila je Ema – dobro umije da glumi...
Poslije petnaest minuta par je ustao. Kejt i njen muž su se
zaljubljeno poljubili i napustili kafeteriju svako za sebe.
Metju je pokupio svoj motor sa parkinga, dok je Kejt otišla u
garderobu za hirurge – u kojoj je ostavila sportsku torbu u svoj
ormarić – prije nego što će se popeti u operacioni blok.
Romuald je pogledao raspored doktorke, koji je skinuo sa servera.
– Počinje dan sa zamjenom srčane komore a nastavlja zatim na
aneurizmi grudne aorte. Želite da ostanete da gledate?
– Ne, hvala. Ništa se više neće desiti sve do podneva, a već sam
vidjela sve epizode Grejsine anatomije.
– Ja sam baš ogladnio od ovih palačinki – ponovio je prostodušno
Romuald.
– Je l’ to podsvjesna poruka da ti platim doručak? – nasmiješila se
Ema.
 – Možda – rekao je štreber, sliježući ramenima, zadovoljan što ga je
prozrela.
– Pa dobro, pobijedio si, pošto sam i ja gladna, mogu samo da ti
kažem: idemo na klopu.
***
U kariranom sakou i sa hipster bradom, konobar je donio na sto dva
kapućina, čija je pjena formirala srce krem boje koje je podrhtavalo
na površini.
Ema i Romuald su se smjestili u mali kafić u Ulici Bojlston, na dva
koraka od njihovog hotela.
Sa svojim zelenim biljkama, vintidž stolovima, stolicama od sirovog
drveta i retro lampama, mjesto je na prvi pogled odisalo gotovo
pastoralnom atmosferom.
Ema je promiješala svoj Birčer musli s jogurtom, sve vrijeme
gledajući, ne bez izvjesne nježnosti, Romualda koji je svjesno sipao
pola posude sirupa, od javora preko svojih palačinki.
– Treba nešto da mi objasniš, Romualde.
– Šve š’o ževite – obećao je punih usta.
– Što si došao u Sjedinjene Države?
On je progutao zalogaj palačinke, koji je progurao s velikim
gutljajem kapućina.
– Već sam vam rekao: pošao sam za djevojkom koja je došla u
Njujork da radi za stan i hranu...
– ... i koja te je ostavila čim je stigla, da, tako si mi rekao. Ali oboje
znamo da je to laž, zar ne?
– Naravno da je istina! – pobunio se on.
– Čak i da je tako – rekla je – zašto se onda ne javljaš roditeljima?
– Javljam se – odgovorio je mladi čovjek, gledajući netremice u svoj
tanjir.
– Ne, nije tačno. Pozvala sam ih sinoć. Premrli su od brige. Nisi im
se javljao već tri nedjelje.
– Ah... kako ste pronašli njihov broj ?
– Oh, ništa posebno, je l’ tako? Misliš da samo ti umiješ da barataš
kompjuterom!
– Niste imali pravo da to radite – zamjerio joj je.
 – Bar sam ih smirila. Nego, reci mi jednu stvar: zašto si ostao u
Njujorku ako te je ta djevojka stvarno ostavila? Zašto se nisi vratio u
Francusku da nastaviš školu?
– Zato što mi je preko glave i Bona i roditelja, kako to ne možete da
razumijete?
– Da, u redu, ali šta je s odlukom da ostaneš u Sjedinjenim
državama, mogao bi da putuješ, upoznaješ zemlje, nađeš podesniji i
bolje plaćen posao. To ti je bilo nadomak ruke, ti si promućuran.
Umjesto toga, proveo si petnaest dana životareći na stažiranju u
Imperatoru, radeći nešto što ne voliš. Zašto?
– Pustite me s vašim pitanjima. Niste pajkan.
– Jesam pomalo otkad imam ovu lijepu legitimaciju koju si mi ti
izradio. I kao svaki dobar policajac koga treba poštovati, imam još
jedno pitanje: šta si išao da radiš prošle nedjelje u Skarsdejl kod
Mišel Berković, generalne direktorke Imperatora?
Odmahnuo je glavom.
– Nikada nisam kročio tamo.
– Prestani da me smatraš budalom – zaprijetila mu je, stavivši na
sto voznu kartu koju je bila pronašla u njegovom džepu.
– Preturali ste mi po džepovima? Nemate pravo!
– Je l’ da, a čime se još baviš tako skriven iza ekrana i kamera?
Provodiš čitave dane u pretresanju tuđih života. U njihovom
posmatranju i narušavanju njihove privatnosti.
– Ali to činim da bih vam pomogao – stao je da se brani.
– I ja tebi hoću da pomognem. Zašto si išao kod Mišel Berković?
– Zato što je to moja majka.
Ona je zakolutala očima i iznervirala se zbog njega.
– Koju ćeš glupost još da izvališ? Razgovarala sam s tvojom
majkom sinoć! Zove se Mari-Noel Leblan. Radi u... Primarnom fondu
za zdravstveno osiguranje u Bonu – potvrdila je, čitajući bilješke koje
je zapisala na podlaktici.
Romuald je skrenuo pogled prema širokom prozoru i utonuo u
čudni muk.
Ema ga je uhvatila za rame i protresla.
– Ej, slanino! Hoćeš da mi objasniš?
 Ispustio je dugačak uzdah i protrljao oči. Više bi volio da je na
drugom mjestu, ali dio njega je priželjkivao da se oslobodi tereta
tajne.
– Prije tri godine – počeo je on – preturajući po stvarima moje
majke, otkrio sam da sam usvojen na rođenju.
Ema se iznenađeno prenula.
– Roditelji ti to nikada nisu rekli?
– Ne, ali ja sam naslućivao.
– Kako?
– Po malim stvarima, razmišljanjima, primjedbama, ćutanju zbog
koga su me zabrinuli...
Ema je naslutila ono što slijedi.
– Pokušao si da pronađeš tvoje biološke roditelje?
– Trebalo mi je dvije godine. Prvo sam se snašao i ukrao dosije iz
porodilišta u Oseru, ali kao što sam strahovao, u njemu nije
pominjan identitet moje majke. Zatim sam hakovao službu Socijalne
pomoći za djecu Generalnog savjeta Kot Dora. Ni tu nisam ništa
pronašao. Prepreka je uklonjena kad sam uspio da se infiltriram u
sistem Nacionalnog savjeta za pristup ličnom porijeklu. Uhvatio sam
poruke iz kojih sam saznao da se moja biološka majka porodila pod
X u 1993. U to vrijeme se zvala Mišel Rusel. Stalnim provjerama
naišao sam na njen trag. Ona je počela novi život u Sjedinjenim
Državama. Udala se za bankara i uzela njegovo prezime, Berković.
S njim ima dvoje djece. Kad sam vidio da upravlja administrativnom
službom Imperatora, odlučio sam da odem u Njujork i pokušam da
uspostavim kontakt. Imao sam potrebu da je vidim, da pričam s
njom. To je bilo jače od svega. Opsesivno. Morao sam da saznam
odakle sam...
– Dobro, i šta se desilo?
– Baš ništa. Uspio sam da se zaposlim. Svakog jutra sam je sretao
u kancelariji, ali ona nikada nije podigla glavu ka meni.
– Normalno. Kako si mislio da...
– Poslije petnaest dana, riješio sam da joj priznam istinu. Došao
sam do njene adrese preko platnih spiskova restorana. Sačekao
sam vikend i kupio voznu kartu za Skarsdejl. Stigao sam nešto
nakon jedanaest časova. Morao sam da pješačim dobrih pola sata
od stanice do njihovog kvarta. Bilo je hladno, padala je kiša i bio sam
pokisao. Noge su mi drhtale, srce je udaralo kao da će da iskoči.
Konačno sam zazvonio na vrata i ona mi ih je otvorila. Ustuknula je,
gotovo kao da joj se gadim. Mislim da je zbog moje vlažne odjeće i
mog smiješnog izgleda pomislila da sam skitnica.
– I onda?
– Onda sam joj rekao...
***
Dobar dan, gospođo Berković.
– Dob... dobar dan... ko ste vi?
– Ja sam Romuald Leblan. Radim u PR službi Imperatora. Vi ste
me zaposlili.
– Ah da, sjećam se, francuski stažista. Šta želite?
Ostavila je otvorena vrata. Kroz otškrinuta vrata zapazio sam
udoban salon, Božićnu jelku. Čuo sam muziku, radosne usklike
djece. Osjećao sam miris ukusnog jela koje se upravo sprema.
Tokom gotovo jednog minuta nisam prestajao da je gledam u oči.
Do posljednjeg trenutka sam bio ubijeđen da će me prepoznati. Da
će prepoznati sličnost u mojim crtama ili u mom glasu. Ali ništa. Ona
je stajala pred strancem. Nametljivim tipom.
– Dobro, sad je dosta – iznervirala se Mišel Berković. – Nećete mi
tu stajati kao ukopani s blentavim izrazom. Odlazite ili ću zatražiti od
muža da zovne policiju.
Klimnuo sam glavom. Oklijevao sam, a onda sam joj rekao:
– Ja sam vaš sin.
Najprije su joj se crte sledile, zatim joj se lice izobličilo.
– O čemu pričaš? – uznemirila se ona.
Zatvorila je vrata za sobom, a zatim načinila nekoliko koraka da bi
me nagovorila da je pratim do vrta.
– Slušaj, ne znam ko ti je napričao te gluposti, ali to nije tačno.
Stavio sam ruku u džep i pružio joj dokumenta koje sam s mukom
sakupio, između ostalog i dosije o usvajanju iz Dječje pomoći gdje se
pominje njeno ime.
Pregledala je dokument i vidio sam kako počinje unezvjereno da
gleda. Nije prestajala da se okreće, u strahu da joj se ne pridruže
muž ili neko od djece. Došao sam po ljubav, a ona mi je pružila
samo strah.
Vratila mi je dokument i otpratila me do ulice. Objasnila mi je da je
to rođenje samo «greška iz mladosti». Imala je samo osamnaest
godina i nije odmah primijetila da je trudna. Očigledno je preduzela
mjere predostrožnosti, ali...
***
Pretpostavljam da si je pitao ko ti je otac.
– Ni sama nije znala. «Tip za jedno veče» tvrdila je, vojnik koga je
srela u baru u Bezansonu. U to vrijeme bila je sama, ali imala je
ambicije: po svaku cijenu je htjela da napusti istok Francuske i ode
da studira u Sjedinjene Države. I nije dolazilo u obzir da sebi otežava
s djetetom...
– Je l’ ti postavila pitanja o tebi?
– Nijedno. Razumio sam da želi da zna što manje. Objasnila mi je
da ni njen muž niti djeca nisu u toku sa tim periodom njenog života i
da je veoma važno da nikada ništa ne saznaju, jer takvo otkriće
može da razbije čitavu porodicu. Zatim se izgubila nakratko. Kada se
vratila, u rukama je držala karnet čekova. Zatražila je od mene da se
sutradan ne vraćam u restoran na posao i dala mi ček na 5000
dolara. Pružila mi ga je kao da smo sada kvit i naredila da nikada
više ne pokušavam da je ponovo vidim. Vratila se u kuću i zatvorila
vrata. Ja sam ostao tamo, dotučen, sasvim sam na kiši.
Zatim sam hodao do stanice, ček sam bacio u jednu kantu za
otpatke i riješio da se vratim u Francusku. Vi ste me pozvali u
trenutku kad sam pakovao kofere...
– Žao mi je što se tako desilo, Romualde. Ali pokušaj da pronađeš
dobre strane u tome. Tvoji pravi roditelji su te zapravo podigli, to vrlo
dobro znaš. I sada bar znaš koji su tvoji biološki roditelji. Možeš da
kreneš naprijed i...
Zvonjenje tinejdžerovog mobilnog telefona prekinulo je Emino
izlaganje.
Romuald je pogledao u ekran i odlučio da odgovori. Bio je to
Džerod.
Javio se, razmijenio nekoliko riječi sa informatičarem i iskolačio oči.
 – Moramo da se vratimo u hotel što prije – rekao je, navlačeći
jaknu.
– Šta se dešava?
– Znam kako je Kejt došla do 500 000 dolara.
 21
A girl on the run

Svoju ruku preobražavamo stavljajući je u neku drugu...

Pol ELIJAR
B
24. 2010.
9.43
Ne dirajte taj kompjuter!
Kad su se vratili u hotelsku sobu, sobarica je bila u jeku rasprave sa
svojim menadžerom, kome je upravo ukazala na Romualdovu čudnu
informatičku instalaciju.
– Gospođo, iskreno mi je žao, ali hotelske eletrične utičnice nisu
predviđene da podrže čitavu ovu opremu – rekla je Emi upravnica
sprata, pokazujući isprepletane kablove i produžetke. Biću primorana
da vas zamolim da uzmete i...
– Sve ćemo isključiti – obećala je Ema, izbacujući dvije žene
napolje.
Zatvorila je vrata i pritisnula prekidač da bi aktivirala signal «Ne
uznemiravaj».
– Dobro, hoćeš da mi objasniš? – upitala je, pridružujući se
tinejdžeru iza njegovog zida od ekrana. – Kako je Kejt uspjela sebi
da obezbijedi toliki novac?
Romuald se konektovao na internet da bi stavio svoj imejl na veliki
ekran.
– Sjećate se Kejtinog bloga : Avanture jedne Bostonke?
– Očigledno.
– Kao što ste mi savjetovali, dobro sam proanalizirao sajt, ali nisam
pronašao ništa uvjerljivo. Za svaki slučaj, poslao sam link Džerodu,
zamolivši ga da se pozabavi problemom.
– Tvom pajtosu informatičara?
 – Da. Obećao sam da ćete mu dati 1000 dolara ako otkrije nešto...
– Baš si velikodušan s tuđim novcem – rekla je zajedljivo. – Ali
dobro si uradio.
– Najprije je zapazio da su fotografije malo teške za ovu vrstu
bloga.
– A poslije?
– To ga je navelo da provuče foldere kroz različite softvere za
dešifrovanje.
– Dadešifruje, šta? – upitala je Ema, sjedajući na ivicu prozora.
Romuald se okrenuo na stolici ka njoj.
– Jeste li već čuli za kriptografiju?
– Stenografiju?
– Kriptografiju. To je tehnika kojom se jedna slika prikriva dragom
bezazlenom numeričkom slikom.
Ema je zaškiljila.
– Čekaj, to mi baš nije jasno... O tome su nedavno govorili u
vijestima, zar ne?
– Da, to je jedna od tehnika koje je koristilo deset ruskih špijuna koji
su uhvaćeni u Sjedinjenim Državama prošlog ljeta. Putem interneta
su dostavljali povjerljiva dokumenta u Moskvu, maskirajući ih
fotografijama sa godišnjeg odmora. Takođe su spominjali
kriptografiju sutradan poslije atentata 11. septembra. FBI je uvijek
stavljao do znanja da su Bin Ladenovi ljudi koordinisali svoje napade
razmjenjivanjem šifrovanih fotografija na forumima za razgovor koji
izgledaju bezazleno.
– Sve to je stvarno nevidljivo za golo oko?
– Savršeno nemoguće da se otkrije.
– Ali kako je to moguće? Kako može da se umetne slika u neku
drugu?
– To nije mnogo komplikovano. Postoje brojni softveri koji
omogućavaju tu operaciju. Ukratko, tehnika se sastoji u tome da se
neprimjetno modifikuje vrijednost svakog piksela slike.
Ema je uzela jednu stolicu i sjela pored tinejdžera.
– Ništa ne razumijem. Budi jasniji.
– Dobro, znate šta su pikseli?
– Kvadratići koji sačinjavaju slike?
 On je potvrdno klimnuo glavom a potom nastavio svoje
razmišljanje.
– Svaki piksel sastoji se od tri okteta: jedan oktet za crvenu
komponentu, jedan oktet za zelenu komponentu i jedan oktet za
plavu komponentu. Ove tri boje raspolažu s 256 nijansi. To čini
ukupno 256x256x256, što će reći preko šesnaest miliona boja, je l’
me pratite?
Nije baš uspijevala da prati, ali je pokušala da to ne pokaže.
Romuald je nastavio:
– Oktet se sastoji od 8 bita. Štos je dakle u tome da se koristi jedan
bit u svakom oktetu koji sačinjava svaki piksel slike. Na tom nivou,
degradiranjem bita, neznatno se mijenja slika, a da to nije vidljivo
golim okom...
Ema je konačno uhvatila nit ovakvog rezonovanja.
– I koristi se oslobođeni prostor za skladištenje drugih podataka.
Tinejdžer je zadivljeno zviznuo.
– Nije loše za nekog ko se služi podlakticom kao notesom! – rekao
je, zadovoljno se osmijehnuvši od uveta do uveta.
Ona ga je potapšala po ramenu i nastavila:
– Ali kakve to veze ima sa Kejt?
– Kejt je koristila svoj blog kao mrtvo poštansko sanduče[26]. Sve
fotografije koje je postavila na svoj sajt bile su šifrovane.
– Ali šta su htjeli da sakriju?
– Vidjećete, zaprepašćujuće je.
Romuald je prikazao prvu sliku.
– Vidite ovu fotografiju? Kejt ju je postavila da bi ilustrovala jedan
članak o poslastičamici na Nort Endu.
Ema se sjećala ovog snimka, na kome je bio jedan izlog s obiljem
šarenih kolača.
Romuald je pritisnuo tipku tastature i novi prozor se pojavio na
monitoru.
– Evo šta od nje postaje kad se izvuče skrivena slika.
Na ekranu se onda pojavila ne fotografija u pravom smislu, već prije
neka vrsta plana sa matematičkim formulama i linijama informatičkog
koda.
 Ema je napravila grimasu.
– Šta je to?
– Ako se ja pitam, to je prototip. Shema jednog pronalaska prije
izrade, ako tako više volite. Možda detektora pokreta. Ali
najzanimljivije je ovo.
Zumirao je fotografiju i naglasio kontrast da bi se pojavio logo koji
predstavlja stilizovanog jednoroga.
– Ovaj dokument pripada Fič Inc.-u! – povikala je Ema. – Misliš da
se Kejt bavi industrijskom špijunažom?
Uz Džerodovu pomoć, proveli su ostatak jutra u dešifrovanju
fotografija s bloga. Najstarije su se ticale skica inženjera iz Fič Inc.-a,
koji su radili na revolucionarnom detektoru pokreta, koji je prostim
pokretom prstiju mogao da stupi u interakciju s ekranom kompjutera.
– Kao Tom Kruz u Suvišnom izvještaju – zabavljao se Romuald.
Drugi folderi ticali su se beta verzije jednog softvera koji može
trenutno da prevede svaki tip zvučnog dokumenta. Ali najosjetljiviji
materijal se nalazio skriven u najskorijim fotografijama. Radilo se,
naprosto, o izdijeljenim dokumentima koji se odnose na kontrolni
sistem američkih borbenih dronova MQ1 Predator i MQ9 Riper:
najsofisticiranije oružje američke vojske. Ono koje je sada bilo
korišćeno u udarima na Avganistan.
Tehnološke i vojne tajne...
Ema je osjetila kako joj se grči stomak.
Kejt je očigledno iskoristila blizinu Nika Fiča da bi mu ukrala
industrijske tajne, koje je poslije sigurno preprodala po basnoslovnoj
cijeni konkurentskoj firmi ili državi koja je željela da sazna određene
vojne tajne Sjedinjenih država.
– Tome su služili komentari ostavljani na blogu! – naslutio je
Romuald, kao da je čitao njene misli. «Nevažno», «Zanimljivo, voljeli
bismo više da saznamo o tome»... Radilo se o tome da se doktorka
usmjeri u svojim istraživanjima. Da joj se kaže koje su informacije
korisne, a koje ne. Da se navede da ispita određene tragove tako što
će obezbijediti druga dokumenta.
Ema je razmijenila nespokojni pogled s tinejdžerom. Oboje su
osjetili kako istovremeno skaču i adrenalin i opasnost. Kao da su
junaci nekog kriminalističkog filma, njihova «istraga» je širila svoje
pipke u neočekivanim sferama. Na teritorije na koje ne bi smjeli
nikada da kroče.
Dođavola...
Obuzeta strahom, zatvorila je oči i poduprla rukama bradu.
Kako je došla dotle? Prije pet dana, jednostano je odgovorila na
mejl jednog profesora filozofije, na čiji je šarm pala. Sve što je željela
to je da nađe momka! A to ju je odvelo do umiješanosti u destruktivni
zaplet koji ju je u potpunosti prevazilazio. Iza prividnog, lijepo
uređenog života Metjua i Kejt, otkrila je stvarnost sačinjenu od laži i
opasnih tajni. Do sada je imala sreće, ali što je više napredovala u
istraživanju, to je više naslućivala da je vreba opasnost.
– Sve ovo nas ne vodi stvarno naprijed – primijetio je Romuald. –
Kejt je morala da preuzme ogromne rizike da bi sebi pribavila ova
dokumenta. A sve što znamo o njoj jeste da ona nije podmitljiva
žena. Lova nije njen pokretač, to je sredstvo da sebi obezbijedi nešto
drugo.
– Nešto što košta pola miliona dolara... – promrmljala je Ema. –
Treba zapravo da otkrijemo šta Kejt namjerava s tim novcem.
Tek što je završila svoju rečenicu kad je Romuald dograbio
naočare.
– Vjerujem da ćemo odmah saznati – povikao je, pokazujući jedan
od ekrana.
Bilo je skoro trinaest časova. Kejt je bila završila svoje dvije
operacije.
Njihove oči prelazile su s ekrana na ekran, prateći doktorku od
operacione sale sve do bolničkih hodnika. Vidjeli su gdje se
zaustavlja pred svojim ormarićem i uzima sportsku torbu.
– Idem tamo! – povikala je Ema, oblačeći svoju jaknu.
– Ali...
Zgrabila je svoj ranac, telefon i izletjela iz sobe.
– Ne gubi je iz vida! – naredila je Romualdu prije nego što je
zalupila vrata.
***
Brže!
 Ema je jurila krupnim koracima da bi stigla pješice do bolnice,
Izlazeći iz hotela, pošla je desno da bi stigla do Ulice Čarls, jedne od
najprometnijih ulica grada, koja je razdvajala Boston Komona od
Pablik Gardena, dvije zelene površine grada. Sledila se od hladnoće
već prvih sekundi. Koračala je uz vjetar koji joj je pekao lice. Prilikom
svakog udaha, njene nozdrve, dušnik i bronhije izgledali su kao da
se pune ledom.
Nastavila je tako još više od dvjesta metara, ubrzavši korake. U
nadi da će dobiti na vremenu, skrenula je desno i ušla u park da bi
se popela dijagonalno ka istoku. Mučila se. Boljeli su je svi mišići.
Njena pluća su tražila kiseonik koji ona više nije uspijevala da im
obezbijedi. Kao za inat, đonovi njenih čizmica bili su klizavi a njene
tijesne farmerke su je sprečavale da trči brzo. Ranac joj je posebno
bio težak i pri svakom pokretu, kućište kompjutera ju je udaralo dolje
u bubrege.
Brže!
Kad je izašla na Ulicu Džoj trebalo joj je nekoliko sekundi da se
orijentiše. Htjela je da krene odmornija, ali bila je na ivici snage.
Vrtjelo joj se u glavi, hladnoća joj je štipala oči, a grudi su joj goijele.
Posrćući, ona se spotakla o ivicu trotoara.
Ne zaustavljaj se! Ne sada...
Na ivici sloma, uprkos oštrom bolu koji joj se širio kroz grudni koš,
ona je uspjela da nastavi svoju trku. Znala je da ako sada stane,
neće pronaći Kejt na vrijeme.
Tri stotine metara koji su je dijelili od ulaza u bolnicu bili su najteži.
Stigavši u Ulicu Kembridž, izvukla je telefon. Povraćalo joj se. Od
vrtoglavice joj se maglio vid.
– Gdje je ona, Romualde? – viknula je, prilijepivši mobilni za uho.
Kašljala je. Imala je želju da legne na trotoar.
– Izgubio sam je! – žalio se tinejdžer. – Kejt je napustila bolnički
krug. Više nije u polju kamera!
– Sranje! Kuda je izašla?
– Ulicom Blosom, u nivou Holidej Ina, prije nepuna dva minuta.
Ema je pogledala unaokolo. Vidjela je početak ulice, nije bilo čak ni
sto metara. Kejt je bila sasvim blizu. Osjećala ju je.
– Kako je obučena?
 – Ima i dalje ljekarski mantil i uzela je kišnu kabanicu.
Bez daha, s rukama na koljenima, Ema je nastavljala da diše, dok
su kolutovi pare izlazili s njenih usana.
Mantil, kišna kabanica kao mastika...
Pokušala je da razabere odjeću među pješacima koji su se tiskali
na trotoaru, ali u to doba dana je gomila ljekara, medicinskih sestara
i bolničara koristila pauzu za doručak u restoranima i okolnim fast
fudovima.
Bijeli mantili, zelenkaste «pidžame», rozikastonarandžaste
uniforme...
Obrisala je kapljice znoja koje su joj se skupile pred očima.
Odjednom je, za tren oka, u gužvi koja se kretala ka Hol Fuds
Marketu primijetila jednu crvenu tačku, na pedeset metara pred
sobom.
Sportska torba...
Uzbuđenje je gotovo trenutno izbrisalo umor i Ema je skupila
posljednju snagu da bi stigla do hipermarketa.
– Ostani na vezi, bubašvabo! Pronašla sam Kejt!
***
Ema je uletjela u hipermarket i zaputila se prema doktorki krupnim
koracima. Bila je sama i još uvijek je nosila putnu torbu na ramenu.
Sve vrijeme držeći Kejt u vidnom polju, Ema se bez teškoće utopila u
gomilu. Sa svojim širokim izborom bio-proizvoda, Hol Fuds je ciljao
na imućniju i ekološku klijentelu. Na nekoliko sati od Badnje večeri
nizale su se Božićne pjesme a mjesto je bilo dupke puno. Na ulasku
u radnju, u jednoj velikoj zoni, organizovanoj kao kafeterija, moglo je
da se uzme osvježenje ili da se ruča na licu mjesta, tako što ćete se
poslužiti u bifeima ili na pultovima koji nude kuvana jela, suši i
đevreke.
Stigavši na nekoliko metara od doktorke, Ema je počela u stopu da
prati Kejt. Ubacila se u red u baru sa salatama, uzela ovalni tanjirić,
poslužila se asortimanom svježe salate i klica, izabrala bocu
kombuhe i platila svoju hranu na jednoj od kasa za tu namjenu.
Zatim je pratila Kejt u dugačkoj sali brzog restorana gdje su klijenti
mogli da degustiraju svoj obrok, posmatrajući sve vrijeme ulične
priredbe kroz veliko prozorsko okno.
Prostorija je bila prepuna. Ljudi su se tiskali i laktali da bi našli
mjesto da sjednu za jednim od zajedničkih stolova sa drvenim
stolicama.
Ambijent je bio kao u kantini s raznovrsnom ponudom. S pomalo
prenaglašenom srdačnošću, ljudi su ustajali i sami odlazili da
podgriju svoja jela u mikrotalasnim pećnicama koje su im stajale na
raspolaganju. Ovdje je, međutim, vrijeme bilo dragocjeno. Jelo se
brzo: gotovo jelo koje se jede s nogu u simpatičnoj vrevi prije
povratka na posao u bolnicu ili u kancelarije Vest Enda. Idealno
mjesto da čovjek prođe neopažen.
Gledajući Kejt kako se provlači među stolovima, Ema je shvatila da
ova ima sastanak. Doktorka je sjela na kraju jednog stola, na stolicu
koju je jedan čovjek rezervisao, stavivši svoj kaput na nju. Ema je
pokušala da se približi, ali je jedino slobodno mjesto bilo na oko šest
metara odatle. Dva dugačka stola su ih dijelila a okolna buka je
smanjivala gotovo na nulu svaku nadu da čuje njihov razgovor.
Baksuz!
Ona se smjestila i zaškiljila da bi bolje razabrala pridošlicu. Čovjek
od pedesetak godina, kratke prosijede kose, obučen u tamno,
svedeno, prugasto odijelo. Njegov pogled plavosive boje, hladan i
proziran, savršeno se slagao sa njegovim ledenim licem koje kao
daje isklesano u mermeru.
– Čuješ me, bubašvabo?
U nekoliko rečenica, Ema je izvijestila Romualda o situaciji.
– O Bože! Njemu će predati torbu! Moram apsolutno da čujem šta
pričaju!
– Treba samo da se približite – odgovorio je Romuald s druge
strane linije.
Iznervirala se.
– Jesi li ti gluv! Objasnila sam ti da NE MOGU! A i Kejt mi je već
presjekla put u nedjelju i juče ujutru. Na kraju će me zapaziti.
– OK, ne nervirajte se... – uvrijedio se tinejdžer.
– Romualde, nije trenutak da se igraš srditih tinejdžera, treba da mi
pomogneš! Oni govore jedno drugom dosta stvari. Ako imaš neku
ideju, sad je vrijeme za nju!
 Tinejdžer je pustio da prođu tri sekunde, a onda uzviknuo:
– Vaš telefon! Postavite ga na pod i okrenite ga u njihovom smjeru.
Ja ću ih snimiti.
Odmahnula je glavom.
– Stvarno ti fali neka daska! – procijedila je kroza zube. – Kako
misliš da će to da funkcioniše?
Grizla je nokte od uznemirenosti. Ali, nemajući kud, poslušala je
savjet štrebera. Spustila je svoj mobilni na parket od svijetlog drveta,
praveći se kao da vezuje pertle i nogom ga odgurnula poput
pljosnatog kamena.
Mobilni je počeo da klizi po podu kao po staklu, prošao ispod stolica
i nogu koje vise, zatim se zaustavio pod velikim stolom gdje je Kejt
ručala s nepoznatim čovjekom.
Početnička sreća...
Napeta i zgrčena na stohci, Ema je u dva gutljaja ispila svoju flašu
fermentisanog čaja, moleći se u sebi da niko ne primijeti telefon.
Njena molitva je brzo uslišena pošto su kroz manje od tri minuta Kejt
i nepoznati muškarac istovremeno ustali.
I ona je ustala, diskretno pokupila svoj aparat pred iznenađenim
pogledima ljudi koji su sjedili za stolom, i izašla za njima.
***
Ema je napustila hipermarket vrtoglavom brzinom.
– Jesi li razumio šta su govorili, Romualde?
– Ne baš – izvinio se tinejdžer. – Razgovor se nije čuo zbog žamora
gomile. Moram da prečistim snimak.
– Navali onda! – zapovijedila je, zalupivši mu slušalicu.
Dok je doktorka ponovo kretala ka bolnici, nepoznati čovjek je
krenuo suprotnim putem. Ema je odlučila da pođe za čovjekom koji
je pokupio crvenu torbu s 500 000 dolara.
Posmarala ih je, njega i Kejt, tokom čitavog susreta i bila je sigurna
da do razmjene nije došlo: čovjek je uzeo novac, ali ništa joj zauzvrat
nije dao.
Ko je taj tip? Šta je obećao Kejt za sav ovaj novac?
Čovjek je išao Ulicom Kembridž nekoliko stotina metara. Ema ga je
u stopu pratila, ostajući uvijek na razumnoj razdaljini. Gomila je bila
gusta. Boston je vibrirao u božičnom ritmu. Velika avenija je bila
ukrašena stotinama svjetiljki. Nije bilo nijednog drveta ni jedne ulične
svjetiljke bez girlande, nijedne fasade na kući koja nije bila uljepšana
vijencem božikovine ili kuglama imele. Punili ruku, mnogi prolaznici
su izgledali veselo i prepuštali su se prazničnom ushićenju. Čak je i
ledeni vjetar, raznoseći mirise jelki, cimeta i pečenog kestenja na
svoj način učestvovao u toj radosnoj atmosferi.
Stigavši na stanicu Boudoin, Ema je povjerovala da će čovjek uzeti
metro, ali umjesto toga on je prešao ulicu i popeo se u autobus br.
18. Emi je takođe pošlo za rukom da u posljednjem momentu uskoči,
koristeći svoj «LinkPass», kartu za prevoz koju je kupila prethodnog
dana, vraćajući se sa sastanka sa Džojs Vilkinson.
Dok je autobus krećao, pronašla je jedno izdvojeno mjesto, tri
sjedišta iza čovjeka koga je uhodila. On se nije pomjerio tokom
čitave vožnje, gledajući netremice kroz staklo urbani pejzaž koji je
promicao pred njegovim očima.
Autobus je napravio veliki kružni luk da bi stigao do Ulice Park.
Prošao je pored Boston Komona i Pablik Gardena na sjeveru, zatim
ubrzao prema zapadu na Komonvelt Aveniju. Prešao je više od
jednog kilometra u prometnoj ulici zasađenoj brijestovima i
kestenovima kada je čovjek ustao i uputio se ka zadnjim vratima
autobusa.
Ema je vidjela kako silazi na stajalištu u Ulici Gloučester i iskoristila
kretanje gomile da i ona napusti autobus, a da ne bude primijećena.
Išla je u stopu za njim, hodajući na stotinak metara prema jugu da bi
došla do Ulice Bojlston.
Ulica BekBej gdje se nalaze luksuzni hoteli...
Čovjek je ušao u hol St. Fransisa, čija je fasada od stakla i cigle
kombinovala modemu raskoš sa viktorijanskim šarmom bostonskih
građevina. Emi je bio poznat ovaj prestižni hotel. Naročito njegov
restoran, koji je prethodne godine dobio treću Mišlenovu zvijezdu.
Pratila je neznanca sve do lifta i u posljednjem trenutku uletjela za
njim u kabinu. Pustila ga je da stavi svoju karticu – da bi deblokirao
staklenu kabinu – i pritisne dugme trećeg sprata.
– I ja idem na isti sprat – rekla je kao da se pravda.
 Samo ju je pogledao i ništa nije odgovorio, odmjerivši je od glave
do pete.
Ovoga puta me je provalio...
Staklena kapsula se otvorila ka hodniku sa itisonom. Čovjek čak
nije pokazao dovoljno pristojnosti da joj ustupi prolaz. Bez oklijevanja
je krenuo desno. Ema je načinila nekoliko koraka u suprotnom
smjeru i okrenula se pola sekunde prije nego što su se vrata sobe
zaključala. Upamtila je broj i spustila se liftom do hola u prizemlju.
Upravo u trenutku kad su se vrata zatvarala, dobila je ideju o
strategiji za otkrivanje identiteta «misterioznog čovjeka».
***
Sala restorana St. Fransis bila je pravi dragulj, opremljena u jasno
modernom stilu. Svi elementi dekora naginjali su ka paleti krem i
srebrnastih tonova, počev od satenskih paravana u sva četiri ugla
prostorije, sve do metalnih vezova koji su visili na garnišnama. Čak
je i monumentalni luster, ukrašen izbrušenim kristalima, bacao
odsjaje boje slonovače.
– Dobro došli, gospođo, imate li rezervaciju? – upitao je šef sale.
– Nisam došla da ručam. Moram hitno da razgovaram sa vašim
somelijerom, Mikaelom Bušarom.
– Samo trenutak, molim vas.
Ema je sačekala manje od minuta prije nego što je mladi somelijer
došao da joj se pridruži.
– Lavenštajnova? Šta radiš ovdje? – upitao je njen kolega iz
Kvebeka.
Nisu bili prijatelji, ali su se često sretali na seminarima,
degustacijama i konkursima.
– Zdravo, Mikael. Treba mi tvoja pomoć.
– Sad sam u velikoj gužvi. Znaš kako je. Da popijemo kasnije piće?
– predložio je.
Ona mu se približila i insistirala:
– Žao mi je što te ometam, ali stvarno je hitno.
– OK, kaži brzo.
– Možeš h da se raspitaš i saznaš identitet klijenta iz sobe 321?
 – Pretpostavljam da se šališ? A šta ćemo sa diskrecijom prema
našim klijentima? Je l’ i vi tako tretirate vaše u Imperatoru?
– Molim te, Mikael, vrlo je važno. Pozovi recepciju ih vratara.
– Ali mogu da izgubim posao!
– Ne pretjeruj, tražim ti samo njegovo ime!
– A šta ja dobijam u cijeloj stvari?
– Ne znam. Šta želiš? Da ti ga malo popušim, sad odmah iza
kuhinjskih vrata?
Namjerno je povisila glas i nekoliko klijenata se okrenulo.
Kanađanin je preblijedio i odvukao Emu u hol.
– Ne smaraj me, Lavenštajnova! Stvarno si bolesna!
– Idi na recepciju i pronađi mi ime tipa iz sobe 321. Molim te!
Nerado je pristao. Razgovor je bio kratak. Za manje od dva minuta
on se vratio kod Eme i izustio:
– Tip je odsjeo pod imenom Oleg Tarasov. Je l’ sad u redu?
Izvadila je hemijsku iz džepa svog ranca.
– Hvala na saradnji, dragi kolega – rekla je, ispisujući njegovo ime
na unutrašnjosti podlaktice.
– Jebi se, Lavenštajnova – odgovorio joj je Mikael, okrenuo se i
otišao.
***
Romualdove oči su sijale jarkim plamenom iza ekrana. Upravo je
učitao audio snimak na svom kompjuteru i spremao se da ga očisti,
uklanjajući smetnje.
Pokrenuo je odgovarajući softver kojim je otvorio jedno prozorče
stvarajući konfiguraciju tajmlajna. Preslušao je snimak da bi izolovao
jedan dio na kome je buka u pozadini neprekidna i uporna. Poslužio
se tim uzorkom da bi odredio parametar «profila» buke, jasno
identifikujući njenu frekvenciju i decibele. U drugoj etapi je označio
cjelinu da bi na nju primijenio suzbijanje buke.
Tinejdžer je ponovo preslušao početak zvučnog zapisa, ali nije bio
oduševljen rezultatom.
Lakše je u televizijskim serijama...
Ne obeshrabrujući se, on je još dobrih petnaest minuta nastavio da
čeprka po vokalnim frekvencijama, poigravajući se njihovim
amplitudama ne bi li došao do zadovoljavajućeg rezultata.
Zatim je ponovo pustio snimak.
A od onoga što je čuo, sledio se...
***
Ema se smjestila u baru St. Fransis na jednoj stolici blizu ulaza
odakle je mogla da ima pogled na hol u slučaju da Tarasov odluči da
izađe. Naručila je jednu kajpirošku, zatim izvadila svoj kompjuter i
konektovala se na bežični internet hotela.
Bila je uznemirena. Sada je bila potpuno upletena u istragu. Nikada
do sada nije imala taj osjećaj. Adrenalin i uzbuđenje satjeravali su je
u njene tjesnace, davali joj smjelost.
Ukucala je «oleg tarasov» na pretraživaču. Bilo je mnogo
mogućnosti: profili na Fejsbuku, Linkedln-u, VK[27]... Prešla je na
«Google images» i, divnog li iznenađenja, naišla gotovo trenutno na
jednu od fotografija Olega Tarasova koga je tražila. Na snimku je bio
mlađi dobrih deset godina, ali i tada je imao onaj isti hladnokrvni
izraz lica kao da je izliven u mermeru. Slika je dalje vodila na
referentni sadržaj internet bioskopa: sajt Internet Movie Database.
Ako je vjerovati filmskoj internet bazi podataka, Oleg Tarasov je
važio za «kaskadera» i «koordinatora kaskaderskih skokova» na
impresivnom broju akcionih filmova devedesetih godina. Većina nije
bila remek-djelo, daleko od toga: televizijski filmovi, serije
drugorazredne produkcije, niskobudžetni trileri koji mora da su i u to
vrijeme izašli direktno na VHS-u ih DVD-u. Skoro uvijek je radio sa
svojim bratom Vasilijem, a specijalnost braće su, izgleda, bih
kaskasderski skokovi na motorima. Njihova «umjetnička» karijera se
okončala desetak godina ranije, ali s nekoliko klikova, Ema je uspjela
da im uđe u trag u Los Anđelesu gdje su se očigledno preorijentisali
na ličnu bezbjednost. Prema vebsajtu njihove agencije, Tarasovi su
od sada radili na nadziranju i zaštiti osoba.
Taman je izvadila telefon da pozove Romualda i obavijesti ga o
svom otkriću, kad ju je štreber preduprijedio. Čak nije sačekala da se
završi prvo zvonjenje da bi se javila.
– Jesi li pronašao nešto, bubašvabo?
– Da – odgovorio je on bezbojnim glasom.
 – Jesi li to vidio duha ih šta?
– Očistio sam traku snimka – počeo je on.
– Dobro, i?
– Pustiću vam da čujete. To je... jezivo.
Ema se namrštila. Priljubila je telefon uz desno uho i zapušila lijevo
da joj ništa ne bi promaklo iz ovog razgovora.
Kejt: Novac je u torbi. Ispoštovala sam doslovno svoje obaveze:
druga isplata od 500 000 dolara. Pet stotina kompaktnih svežnjeva s
novčanicama od 100 dolara.
Oleg: A ostatak?
Kejt: Dobićete ga čim se budem uvjerila da je posao obavljen tačno
po mojim instrukcijama.
Oleg: Dakle, to je za večeras?
Kejt: Da, ali morate apsolutno da čekate moj poziv da biste stupili u
akciju. A to neće biti prije 21 čas. Ako vas ne kontaktiram, nećete
preduzeti ništa, je l’ to jasno?
Oleg: A mjesto?
Kejt: Napisala sam vam podsjetnik na ovom USB priključku. Mjesto
se zove «korniš[28]». To je betonska rampa, uzana, jednosmjerna,
iza stanice Džekson Skver u Džamajka Plejnu. Ona omogućava da
se izbjegnu saobraćajna petlja i semafori, ali ljudi je izbjegavaju zbog
marginalaca, droge i opštinske zabrane.
Oleg: Sigurni ste da neće biti nikoga?
Kejt: Nikada se ne može biti siguran ni u šta, ali na ovoj hladnoći će
i dileri i narkomani ostati zavučeni u kuće. Treba li da vam ponovim
modus operandi?
Oleg: Ne, razumio sam.
Kejt: Zabilježili ste adresu?
Oleg: Da, jesam.
Kejt: Da se razumijemo: ako tačno ne pratite proces, naš dogovor
pada u vodu.
Oleg: Shvatio sam, kao što rekoh. Samo još jedna stvar: koji je
identitet osobe koju treba da ubijem?
Kejt: Radi se o čovjeku na ovoj fotografiji. Zove se Metju Šapiro. To
je moj muž.
 22
Grupa Helsinki

Smrt je dug koji se plaća samo jednom.

Vilijem ŠEKSPIR
Emino srce je snažno udaralo. Tokom više od jednog minuta, ona je
ostala bez glasa, primajući vijest sa zaprepašćenjem, nesposobna
da izgovori i najmanju rečenicu.
Kejt je angažovala plaćenog ubicu da ukloni Meta...
Ali iz kog razloga? Zato što ga više nije voljela i zato što je htjela da
živi sa Nikom? Nemoguće, ne ubijaju ljude zbog toga. Dovoljno je
razvesti se. Htjela je da joj kći bude isključivo pod njenim nadzorom?
Ni ovo nije moglo da se održi. Novac? Po onome što je shvatila,
Metju nije imao imetak, a Nik je bio jedan od najbogatijih ljudi u
zemlji. Šta onda? Osveta?
Ema je pokušala da sredi svoje misli. U šta je bila sigurna? Kejt
nikada nije prestala da voli svoju veliku ljubav iz mladosti, Nika Fiča.
Poslije dugog perioda razdvojenosti, ona je očigledno obnovila vezu
s njim, ali je i iskoristila taj promiskuitet da bi mu ukrala povjerljive
informacije, koje je po svemu sudeći preprodala po unosnoj cijeni
kako bi mogla da priušti usluge jednog plaćenog ubice i eliminiše
svog muža.
Ovo je priča za budale...
Mora da je postojala neka veza između svih ovih događaja, ali za
sada joj je izmicala. Ema je stavila glavu među ruke. Potiljak joj je
bio ukočen, noge i grudni koš bolni.
Jedno drugo pitanje ju je mučilo. Zašto je u 2011. Met i dalje u
životu? Zašto kaskader na kraju nije uspio da ga eliminiše?
– Jesi li još na vezi, Romualde? Pusti mi da još jednom preslušam
snimak, molim te.
Tinejdžer je pristao. Ema se zaustavila na ovoj rečenici:
 «(...)morate apsolutno da čekate moj poziv da biste stupili u akciju.
A to neće biti prije 21 čas. Ako vas ne kontaktiram, nećete preduzeti
ništa, je l’ to jasno?»
Ona se sjetila onoga što joj je Metju ispričao. Vozač kamiona sa
brašnom koji je udario u kola njegove žene, one čuvene večeri kad
je nastradala, stalno je tvrdio da je ona držala mobilni u ruci. A Metju
je mislio da je Kejt u tom trenutku zvala njega da bi ga obavijestila da
je konačno uspjela da pokrene mazdu. A Kejt je zapravo pokušavala
da pozove plaćenog ubicu da bi mu dala zeleno svjetlo. Poziv koji,
zahvaljujući udesu, nikada nije obavljen.
Met je izvukao živu glavu samo zato što mu je žena nastradala prije
nego što je mogla da obavi taj kobni poziv.
Život za smrt...
Bacajući neprestano pogled ka holu hotela, ona je prenijela
Romualdu svoje razmišljanje, a ovaj ju je sa zanimanjem saslušao.
Sada su imali puno elemenata, putokaza, dokaza, ali osnovno im je
izmicalo: Kejtina motivacija. To je bila karika koja nedostaje, ona koja
bi rasvijetlila smisao čitave te užasne stvari.
– A Kejt? Šta je s njom? – na kraju je upitala Ema.
– Kao što je predviđeno, uzela je kola i samo što je stigla u dječju
bolnicu u Džamajka Plejnu.
– Ništa drugo?
– Bila je jedna stvar, možda ne tako bitna... – počeo je tinejdžer.
– Kaži mi.
– Kada se vratila iz Hol Fudsa, Kejt je požurila da pogleda svoje
poslovne imejlove i
jedina poruka koju je otvorila i odštampala bila je ona koja se ticala
analiza krvi njenog muža.
– Onih koje je Metju uradio jutros u kamionu Crvenog krsta?
– Da. Čudno je da su njoj poslali rezultate, zar ne?
– Nemam pojma. Ne poznajem procedure. Imao si pristupa toj
poruci?
– Imam pristupe svim imejlovima svih članova osoblja – podsjetio je
sa trunkom ponosa.
– Onda mi je pošalji na moj imejl.
 ***
Metjuovi rezultati analize krvi nalazili su se na dvije strane. Amater
u toj oblasti, Ema se unijela, pokušavajući da sakupi svoje krhko
znanje ne bi li se snašla usred nepoznatih riječi i komplikovanih
cifara. Na čelu liste, hematološki rezultati: crvena krvna zrnca,
hemoglobin, hematokriti, VGM, bijela krvna zrnca, limfociti, pločice,
brzinasedimentacije, gvožđe, feritin...
Mlada žena je prelazila s jednog reda na drugi, nadajući se da će
naići na neki trag, upoređujući Metjuove rezultate sa rasponom
parametara koji prate svaku pretragu.
Nastavila je s biohemijskim rezultatima: glikemija, kreatinin,
mokraćna kiselina, enzimi, gama GT, transaminaze, TSH, dobar
holesterol, loš...
Jetra, štitna žlijezda, bubrezi... Sve je izgledalo normalno...
Pročitala je sve a da ništa posebno nije primijetila... osim jednog
malog okvira u desnom uglu dokumenta u kome je naznačeno:
Rijedak eritrocitni fenotip
– Grupa Helsinki –
Ema se uspravila na stolici.
Grupa Helsinki? Šta to znači?
Zagledala se u ekran, očekujući okidač koji se nije pojavio. Ovi
posljednji dani bili su jezivi, ali oni su je oslobodili straha i primorali
da izađe iz svog oklopa da bi dokazala odvažnost. Međutim, tu je
zapela. Bila joj je potrebna pomoć nekog biologa ih ljekara, ali
nijednog nije poznavala.
Okrenula se licem ka prozoru, uzdišući. Sunce u rano popodne
napravilo je lapavicu na ulici, bacajući odsjaje po brojnim sniježnim
brežuljcima koji bjehu rasuti po trotoaru.
Mada ju je mučio početak migrene, bila je potpuno budna duhom.
Pregledavajući u mislima svoj imenik, ona se dosjetila da muž
njenog psihologa vodi jednu laboratoriju za medicinske analize u
Aper Vest Sajdu. Njegova laboratorija je bila u istoj zgradi kao i
kabinet njegove supruge, ali Ema nije s njima u kontaktu još odonda
kad je par dolazio jedno veče u Imperator na večeru. Problem je što
je Margaret Vud bila na godišnejm odmoru u Aspenu. Ema je imala
njen broj mobilnog telefona, ali psihoterapeutkinja nije nikada
direktno odgovarala na pozive svojih pacijenata, a još manje kad je
na odmoru. Pokušala je uprkos svemu i naletjela, ništa
iznenađujuće, na sekretaricu, na kojoj je ostavila poruku s molbom
da je nazove što prije jer je «pitanje života ili smrti», kako je pobliže
objasnila. Mora da je psihoterapeutkinja pomislila da se ova upravo
sprema da skoči sa Bruklinskog mosta jer ju je kontaktirala za manje
od minut. Ema se izvinila i objasnila da joj je hitno potrebna jedna
bitna informacija koju samo njen muž može da joj obezbijedi.
– Ja sam na vrhu planine Aspen sa skijama na nogama, ali ako
vam je stalo da se čujete sa Džordžom, on je ostao u dnu piste da
pijucka burbon u taverni Ajaks. Šaljem vam njegov broj mobilnog.
***
Gospodine Vud?
– Ja sam.
– Izvinite što vas uznemiravam dok ste na odmoru, ah zovem vas
po preporuci vaše žene.
– Hum, hum... – mumlao je čovjek, slabo zainteresovan.
– Možda me se sjećate: Ema Lavenštajn. Bila sam vaš somelijer
tokom jedne večere prošle godine u restoranu Imperator.
Na ovo podsjećanje, glas Džordža Vuda je postao veseliji.
– Sjećam se jako dobro. Divno veče. Dijelom zahvaljujući vama.
Savjetovali ste mi izvanredni porto uz moj rokfor.
– Tačno.
– Quinta do Noval, ako se ne varam.
– Da, Quinta do Noval Nacional, berba 1987.
– Izgleda da je godina 1964. još bolja.
– Tačnije 1963. – ispravila ga je Ema. – To je legendama godina, ali
iz nje je ostalo još samo nekoliko boca. Ako bi vas to radovalo,
pokušaću da vam nabavim jednu. Gospodine Vud, imala bih
nekoliko pitanja za vas, ako vam to nije problem.
– Naravno, djevojko, sve što želite.
Ema se nagla nad ekran da ne bi pogriješila u izgovoru.
– Šta znači «rijedak eritrocitni fenotip»?
 – Ah, krv, odmah nije više tako glamurozno kao s vinom, zar ne?
Mada nisu naša zanimanja tako daleka kao što izgledaju: «Pijte, jer
ovo je moja krv...», kako je govorio naš prijatelj!
Ponesen ovom svojom dosjetkom, on se grohotom nasmijao.
– Dakle, «rijedak eritrocitni fenotip»? – ponovila je Ema
pokušavajući da prikrije nestrpljenje.
– To je naprosto žargon koji koriste biolozi da bi označili jednu
rijetku krvnu grupu.
– Koliko rijetku?
Džordž Vud se malo nakašljao da bi pročistio grlo.
– Hm, poznat vam je princip krvnih grupa, Ema?
– Da, u stvari, kao i svima. Znam četiri velike grupe: A, B, AB i O.
Kao i princip pozitivnog i negativnog rezus faktora.
– To je tek početak, a zapravo je mnogo kompleksnije nego to.
Malo ljudi to zna, ali postoje određeni pojedinci koji nisu ni A, ni B, ni
AB, ni O.
– Zaista?
– Da, njihova krvna grupa se naziva «Bombaj», po imenu indijskog
grada gdje su naučnici prvi put naišli na tu specifičnost. Druge osobe
nisu ni rezus pozitivne ni rezus negativne. Tada govorimo o fenotipu
Rh nula. A to su samo dva primjera među ostalima. Da uprostim,
rijetka krvna grupa se definiše odsustvom jednog ili više antigena
koje obično nalazimo u sistemima drugih grupa.
Glas profesora Vuda je ponovo postao pun života. Očigledno je
nalazio zadovoljstvo u pokazivanju svoga znanja.
– Zbog svoje specifičnosti, ovi fenotipoviproizvode određeni tip
antitijela koja rizikuju, na primjer, da izazovu reakcije odbacivanja u
slučaju transfuzije ih transplantacije. «Bombaji», naročito, mogu da
prime samo krv koja ima potpuno iste karakteristike kao njihova.
Mlada žena je konačno postavila pitanje koje je izletjelo sa njenih
usana:
– A «grupa Helsinki», da li vam to nešto govori?
Biolog se isprekidano nasmijao od zadovoljstva.
– Ah, grupa Helsinki, naravno! Grupa još ređa nego te vaše boce
portoa iz 1963! Pod ovaj naziv svrstavaju se svi pojedinci koji imaju
kombinaciju više ekstremno rijetkih eritrocitnih fenotipova. Koliko mi
je poznato, svega dvanaestak osoba, koje pripadaju ovoj grupi,
zabilježeno je na čitavoj američkoj teritoriji.
I Metju je jedan od njih...
Ema je osjetila kako je preplavljuje uzbuđenje. Migrena je prestala.
Nije još tačno znala kako, ali bila je sigurna da ključ misterije leži u
ovoj vrlo rijetkoj krvnoj grupi koju je imao Metju.
– Još samo posljednje pitanje, profesore, a onda vas ostavljam da
uživate u svom odmoru: pod kakvim okolnostima se otkriva da neko
nosi rijedak fenotip?
– Pa, to se može desiti u mnogim prilikama: praćenje trudnoće,
odbacivanje tokom transfuzije, malo naglašenije fenotipiranje kod
pacijenta davaoca krvi. Kada laboratorija primijeti rijetku grupu, ona
mora to da objavi u nacionalnim podacima.
– Mnogo vam hvala, profesore, bili ste mi od velike pomoći.
– Računam na vas za onu moju bocu portoa – podsjetio je on u
polušali.
– Obavezno!
***
Ema je ponovo osjetila kako joj srce tuče. Našla je informaciju za
kojom traga od samog početka! Iako još nije razumjela domet svega
ovoga, bila je sigurna da je Metjuovo pripadanje grupi Helsinki
epicentar misterije koja lebdi oko Kejt.
Ostani smirena...
Da bi joj se misli slegle, Ema je usredsredila svoju pažnju na
sedefaste i kao pelin zelene odraze koji su se na suncu prelivali na
dnu njene čaše. Odlučila je da napravi kratak pregled onoga što je
znala o Kejt i Metjuu. Počela je s rekonstrukcijom toka njihovog
upoznavanja. Skupila je uspomene, sjetila se riječi Sare, prve
Šapirove žene.
Jesen 2006: Met se nalazi u bolnici, pošto se posjekao baštenskim
makazama. U hitnoj pomoći, put mu se ukršta sa Kejt, koja je tog
dana dežurna. Rađa se simpatija, ona ga njeguje, ušiva nekoliko
šavova.
I nesumnjivo mu uzima krv...
 Mlada žena je otišla još dalje u svom razmišljanju: ako je Kejt dobro
uradila testove krvi, ona je onda po rezultatima otkrila da Metju
pripada izvanredno rijetkoj krvnoj grupi: grupi Helsinki. Nekoliko
dana potom, ona izlazi sa njim, a samo nakon nekoliko mjeseci od
njihovog susreta, ona se udaje za njega.
Ali zašto?
Ema je podigla glavu i ugledavši «kaskadera» prekinula svoja
razmišljanja. Oleg Tarasov je upravo ostavio karticu na recepciji i
kretao se ka izlazu.
Pognula se nad stolicom, nadajući se da je nije primijetio i pratila ga
pogledom što je duže mogla...
S telefonom prilijepljenim za uvo, napustila je bar i trčećim korakom
izašla iz St. Fransisa.
– Romualde? Tarasov se upravo sprema na put. Pokušaću da ga
pratim, ostani na vezi. Došla sam do nevjerovatnog otkrića.
– I ja, imam nešto da vam ispričam.
– Kasnije, ja... O Bože!
– Šta se dešava?
– Mislim da je u autu!
Prinijela je ruku očima da bi se zaštitila od odsjaja. Van svakog
očekivanja, šofer je iz voznog parka hotela upravo bio dovezao
masivni bordo pikap s impozantnim krstastim znakom na kome je
srebrni ovan. Pružio je ključeve ogromnog kamioneta Tarasovu koji
je odmah sjeo za volan.
Zatečena, Ema je pogledom očajnički potražila taksi. Zamolila je
šofera da joj pomogne, ali pikap se već utopio u saobraćaj,
iščezavajući polako iz njenog vidnog polja.
Sranje!
– Izgubila sam ga, Romualde! Zbrisao je ka parku.
– Ulica Bojlston?
– Da.
– Šta vozi?
– Ogroman bordo dodž, ali...
– Mogu ja da ga pratim!
– Ne! Šta to pričaš? Ne pravi glu...
 ***
Tinejdžer je navukao svoju debelu zimsku jaknu s krznenim
okovratnikom i tutnuo mobilni u džep. Izletio je u žurbi iz sobe, jureći
niz stepenice kao da mu život od toga zavisi. Prolazeći u trku kroz
hol luksuznog hotela, umalo nije oborio staru gospođu koja se teško
kretala čvrsto se držeći za svoju hodalicu, spotakao se o njenog
čupavog maltezera i oborio konobara sa sprata koji je na
poslužavniku nosio čaše za šampanjac.
– Pardon, žao mi je, izvinite, ja...
Ustremio se ka izlazu iz hotela For Sizons. Tu je primijetio portira,
utegnutog u tamnu uniformu sa zlatnim dugmićima, kako pomaže
jednoj porodici da istovari prtljag.
Bar jednom, ne postavljaj sebi pitanja...
Motor vozila je još radio. U djeliću sekunde Romuald se smjestio na
sjedište vozača i naglo ubrzao. Vrata su se zatvorila dok je SUV
ostavljao nekoliko tragova guma uz škripu točkova.
 23
Linija srca

Ko ne bi mogao da zadrhti pri pomisli na nesreće koje može

da izazove jedna jedina opasna veza.
Šoderlo de LAKLO
Čim je izbio na aveniju, Romuald je imao bordo pikap u svom
vidnom polju. Iz džepa je čuo krčanje Eminog urlanja jer je i dalje bila
na vezi. Stavio je telefon na uvo.
– Zaustavljaj ta kola i vraćaj se smjesta u hotel! – povikala je Ema.
Hodala je brzim koracima, gurajući prolaznike na Ulici Bojlston da bi
stigla do hotela.
– Razumiješ li šta ti govorim?
– Ovo nam je jedini konkretni trag!
– Voziš ukradena kola, a ne znaš da voziš!
– Nije tačno, znam!
– Izazvaćeš udes i završićeš u ćorci!
– Ne dolazi u obzir da odustanem.
Ovog puta, Romuald joj je zalupio slušalicu.
Prvi put otkako se poznaju, Ema je istinski postala svjesna
opasnosti u koju je uvukla tinejdžera. Uvlačeći ga bez razmišljanja u
svoju istragu, nije ni na šta drugo mislila. Sada je bila užasnuta zbog
svoje neobazrivosti, ali bilo je prekasno: izgubila je svaku kontrolu
nad mladim Francuzom.
Kročila je u hol For Sizonsa i zaputila se ka liftovima. Trebalo je da
se smiri. Da se sabere. Da ponovo popriča sa tinejdžerom. Ponovo
je okrenula njegov broj. Javio se.
– Tu si, bubašvabo? Dobro, slušaj, u redu je. Prati tog tipa. Ali
naređujem ti da voziš oprezno da te ne bi primijetio ni on ni pajkani.
Ne izlaži se nikakvom riziku i ne izlazi iz kola ni pod kakvim
izgovorom, je l’ jasno?
 – Da, mama.
– I da mi više nikada nisi zalupio slušalicu!
Romualdov telefon je ispustio piskutav zvučni signal. Dečko je
pogledao u ekran: simbol je označavao da mu je baterija pri kraju,
još samo 7% punjenja.
Došlo mu je bilo da čupa kosu. Kako je on, koji provodi život
između telefona i kompjutera, mogao da bude tako nemaran?
– Skoro mi se ispraznila baterija – požalio se. – Zovem vas ponovo
čim bude nešto novo.
***
Ema je ušla u sobu bijesna na samu sebe, izmoždena krivicom i
nemoći. Ništa više nije mogla da učini da bi pomogla Romualdu osim
da se moli.
Borila se da je ne preplave emocije. Štreber je napustio sobu u
brzini, ostavivši upaljene ekrane i aktivne aplikacije. Ona je sjela u
svoju fotelju i pogledala ispred sebe. U trenutku odlaska Romuald je
baš bio pretraživao arhive Volstrit Žurnala. U jednom prozorčetu je
bio otvorio jedan od brojnih članaka koji je dnevni list iz ekonomije
posvetio Niku Fiču. Dokument nije bio skorijeg datuma: iz 2001.
članak je bio dugačak koliko agencijska depeša, ali je njegova
sadržina bila interesantna.
Afera Nika Fiča
Dok udarni proizvod, Jednorog, iznova doživaljava uspjehe, da
li firma Fič Inc. još uvijek ima kapetana na brodu?
«Šta se dešava s Nikom Fičom?» Pitanje lebdi na svim
usnama u Silikonskoj dolini. Produženo odsustvo suosnivača i
prvog akcionara u sjedištu firme počinje, naime, da intrigira.
Još gore: već dva mjeseca, poput hjenog školarca, Fič «bježi»
sa glavnog odbora kao i sa prezentacija novih proizvoda
stručnjaka za razvojne tehnologije.
Neuobičajeno odsustvo za ovog neumornog radnika koje
izaziva nespokoj kod investitora i obara kurs firme na Berzi.
Upitan na ovu temu, PR grupe je u jednom saopštenju potvrdio
da «je sve u redu» u životu Nika Fiča, da je on samo preležao
teži bronhitis i da će se vrlo brzo vratiti na svoje radno mjesto.
 Ema je kliknula na druge linkove sajta. Fič se očevidno lijepo vratio
na posao narednih dana. Berzanski kurs je ponovo ostvario vrtoglavi
skok i informacija se postepeno izgubila u memorijama i meandrima
intemeta.
Ema je ponovo pročitala kraj članka.
Teži bronhitis? Ma nemoj...
Odmahnula je glavom i zatvorila oči da bi se skoncentrisala.
A šta ako je Nik stvarno bio bolestan?
Postepeno su se neka prazna polja popunjavala.
Bolest, krv, medicina, zdravlje...
Toliko elemenata, koji su se sada poput perli nizali na Arijadninu nit
što je vodila postepenom razrješenju njene istrage.
Ema je otvorila oči i pogledala ostale ekrane.
Intranet bolnice...
Prišla je tastaturi i dohvatila miša. Trebalo joj je dobrih pet minuta i
nekoliko poteza da bi shvatila kako se pristupa dosijeima pacijenata i
tu je izvršila pretrage pomoću ključne riječi.
Najprije je ukucala «Nik Fič».
Nijedan odgovor.
Sanjaš, djevojko...
Onda je pokušala novi zahtjev: «Grupa + Helsinki».
Dosije jednog pacijenta se pojavio na ekranu.
Osjetila je da će srce da joj iskoči. Nikada nije bila tako blizu istine.
Radilo se o izvjesnom P. Marku, trenutno hospitalizovanom na
odjeljenju kardiologije u Džamajka Plejnu.
Kliknula je da otvori dokument. Čim je pročitala ime bolesnika,
dijelovi slagalice su se složili u njenoj glavi.
Čovjek se zvao Princ Mark.
Princ Mraka, Mračni Princ: Crni Princ...
Bio je to Nik Fič. Poslovni čovjek je trenutno ležao hospitalizovan u
Bostonu na Kejtinom odjeljenju kardiologije!
Preneražena ovim otkrićem, koliko grozničavo toliko i usplahireno,
Ema je s pažnjom stala da pregledava medicinski dosije. Trebalo joj
je vremena da shvati suštinu. A zaključak do koga je došla ju je
skamenio.
 Fič je rođen sa jednom komorom: ozbiljnom urođenom srčanom
malformacijom koja je sprečavala dovoljan dotok kiseonika u krv,
praveći od njega «plavu bebu», cijanozno dijete koje nije bilo sigurno
da će doživjeti odraslo doba.
S osam godina, bio je podvrgnut privremenoj intervenciji da bi mu
se poboljšalo snabdijevanje krvi kiseonikom, praćeno dvjema novim
operacijama na otvorenom srcu sedam godina i deset godina
kasnije.
Iako je zahvaljući ovim operacijama ostao, u životu, one su samo
odložile rok: prije ili kasnije, da bi nastavio da živi, trebalo bi mu
presaditi novo srce. Takoreći nemoguće presađivanje, s obzirom na
njegovu izvanredno rijetku krvnu grupu, tu famoznu grupu Helsinki. S
četrdeset i dvije godine, Nik Fič je dakle bio neka vrsta čuda.
Godinama je u najvećoj tajnosti bio predmet pomnog ljekarskog
nadzora. Nesumnjivo se bio zakačio za život sa čeličnom voljom i
dobrom dozom sreće. Ali sada je njegovo srce slabilo.
Ema je kliknula na tač ped da bi pregledala dokument. Posljednje
bilješke označavale su da je Fič hospitalizovan prije dvadeset i četiri
sata i čekao je na transplantaciju srca.
Ovog puta, čovjek je istrošio sve kečeve u rukavu: bilo je
presađivanje ih smrt.
***
Romuald se koncentrisao na vožnju. Prepao se kad je «njegov»
SUV naglo zakočio na crvenom svjetlu u Ulici Bikon. Trebalo mu je
vremena da ponovo krene i na trenutak je pomislio da je izgubio
kaskaderov trag. Ali pronašao je vatrenocrveni pikap na
expresswayu, koji je obilazio oko centra grada sa sjeverozapadne
strane.
Saobraćaj je nakratko, bio usporen zbog zastoja na petlji autoputa
kojim se dolazi na Interstejt 93. Ovoga puta, dok su se vozila kretala
branik uz branik, on je dobro obratio pažnju da se ne pređe u
mijenjanju brzina. U Francuskoj je sa svojim ocem bio započeo
vozačku obuku u pratnji, ali nikada ni na trenutak nije pomislio da će
se tako brzo naći sam za volanom automobila.
 Saobraćaj je ubrzo postao prohodan. Romuald se kretao za bordo
pikapom, držeći ga na liniji nišana i trudeći se da ne bude primijećen.
Sada je dodž brzo išao u pravcu sjevera. U petnaest minuta prošli su
rezervat Midlseks Fels, okružen hrastovima, bijelim borovima i
orahom, zatim je kamionet skrenuo ka istoku, nekih desetak
kilometara prije nego što će ponovo krenuti na sjever sporednim
putevima.
Idući ka Louelu – nekada bogatom industrijskom gradu – tinejdžer
se trudio da vozi na dobroj razdaljini od svoje «mete». Od ljepote
pejzaža je zastajao dah. Sunce je dodirivalo horizont, presjecajući
nebo žuto-narandžastim trakama koje su se spajale u buket oivičen
svjetlosnim prstenom. U nedogled su se prostirale široke
mhječnobijele površine, istačkane svjetlucanjem jezera ih srebrne
bujice vodenog toka.
U trenutku kada je Romuald to najmanje očekivao, pikap je naglo
skrenuo udesno i zašao na uzan put jelove šume.
Ali gdje ide?
Tinejdžer se parkirao sa strane i pozvao Emu da je izvijesti o svom
položaju.
***
U Bostonu, sunce samo što je zašlo za oblake. U polusjenci sobe,
Ema je dugo ostala u tišini. Vrijeme je oko nje bilo stalo. Uprkos
očiglednim činjenicama, ona je teško prihvatala zastrašujuću istinu
koju je upravo otkrila: Kejt je planirala da ubije muža da bi ljubavniku
obezbijedila srce.
U njoj je sve ključalo, ali malo po malo, sve je postajalo užasno
jasno. Informacije koje je dobijala već nedjelju dana, nadovezivale su
se jedna na drugu da bi načinile potku opasne zamke. Portret jedne
žene ocrtavao se u njenoj glavi. Jedna žena, zaljubljena do ludila,
koja je stavila svoju inteligenciju u službu monstruoznog plana.
U Eminoj glavi razmotavao se film. Prizori, scene kojima nije
prisustvovala, ali koje je bila kadra da rekonstruiše ne do njihovih
detalja, već do njihove istine.
Sredina devedesetih godina. Kejt i Nik proživaljavaju bumu
strastvenu ljubav. Njih dvoje su stvoreni jedno za drugo i da se vole.
Magnetska ljepota, mladost, živa inteligencija. Opčinjeni su jedno
drugim. Njihova priča je jaka i jedinstvena. Ona se rađa tokom tog
čuvenog prvog susreta o kome joj je ispričala Džojs Vilkinson,
jednog sniježnog dana, u restoranu na benzinskoj pumpi na
autoputu. Priča koju Kejt mora da uzdigne iznad svega: dan kad je
njen život poljuljan, dan kad su se prepoznali, dan kad ju je Nik
spasio...
Ali Nik ima tajnu: srčanu bolest za koju zna da je fatalna i koju krije
od najranijeg djetinjstva. Možda zato što ne želi da ga sažaljevaju,
naročito zato što ne želi da izgubi kontrolu nad svojom firmom. Zna
da može da umre u svakom trenutku i ne želi da nametne to breme i
taj bol Kejt. Onda se povlači, čini je nesrećnom pošto je primorava
da se i ona udalji od njega. Kejt je očajna. Gubi samopouzdanje, ne
razumije zašto je Nik odgurkuje od sebe i ide dotle da se podvrgava
estetskoj hirurškoj operaciji u nadi da će ga ponovo osvojiti.
Šta se potom dešava? Nesumnjivo, Nik shvata da se pogrešno
ponaša i da treba da razotkrije istinu onoj koju voli. Otkriće koje će
mlada žena primiti kao nekakvo olakšanje. Ne samo da je Nik i dalje
zaljubljen u nju, već ona od sada ima mogućnost da ga spasi.
Otkriće koje je navodi da naglo prekine stažiranje na neurologiji da bi
se okrenula hirurgiji srca. Početak novog života, u potpunosti
posvećenog poslu, medicinskom istraživanju i praćenju Nikovog
zdravlja. Njeni radovi su briljantni i istražuju više oblasti – imuno-
supresivne tretmane, genetsko modifikovanje krvnih grupa... – ali ne
donose rezultate koji u kratkom roku mogu da pomognu Niku. Jer
uvijek nailazi na istu prepreku: jedino bi presađivanje moglo da spasi
čovjeka koga voli, a ona zna da će Fičova specifična krvna grupa
izazvati odbacivanje svakog organa koji potiče od pojedinca koji ne
pripada grupi Helsinki.
***
Dokle se može ići iz ljubavi?
Daleko.
Vrlo daleko.
Ali postoji granica preko koje je malo osoba spremno da se
odmetne.
 Kejt je zakoračila preko nje.
Kako je posrnula? Šta je bio okidač? I tu je Ema, kao nekim čudnim
oponašanjem, bila gotovo u stanju da «vidi» scenu kao na
bioskopskom platnu.
Jesen 2006. Usred dežurstva, kome nema kraja, jedan pacijent,
nešto šarmantniji od ostalih, dolazi u hitnu pomoć bolnice. Tip se
posjekao baštenskim makazama. To je bio mladi profesor filozofije.
Stvarno kul tip, inteligentan i zabavan. Kejt se stara o njemu i zašiva
mu nekoliko šavova. Ona osjeća da mu se sviđa, ali tip je uzoran.
Međutim, on ne može da se uzdrži a da ne započne igru zavođenja.
Sa njom se svi muškarci ponašaju tako. Iako se time ne diči, ona zna
da ima ono nešto što druge nemaju. To joj ne laska, to je ne umiruje.
Već odavno ona vodi jednu drugu bitku. Jedan drugi rat.
Međutim, tog popodneva nešto je popustilo u njoj. Šta se zaista
dešava? Možda je dan bio naporan, a Metju je uspio da je nasmije,
možda je osjetljiva na njegovu kulturu, možda se baš i ne trudi da joj
se udvara te ona ne osjeća da je u opasnosti. Tada prihvata da ode
na koka-kolu s njim.
Početak je mjeseca oktobra. Miholjsko ljeto u punom jeku. Zlatno
sunce sipa svoje zrake na bolnički parking na kome je parkiran
kamion Crvenog krsta za davanje krvi. Njih dvoje su tu, ispijaju
limenku gaziranog soka. Kao što ima običaj sa svima, Kejt pokušava
da ubijedi svog pacijenta da da krv. Pokazuje mu članak, objašnjava
mu da ona rukovodi tom akcijom, da bi bilo simpatično da i on uzme
učešće. On je sluša, a da je zapravo i ne sluša. Gleda kako sklanja
pramen njene plave kose iza uha. Pomišlja na Grejs Keli u starim
Hičkokovim filmovima. Pita se postoji li tip koji ima sreće da se
svakog jutra budi kraj te žene. I namah postaje ljubomoran. Već
traga za šansom da je ponovo vidi. Čini mu se ljupkim što ona toliko
navaljuje na njega da da krv. On joj odgovara da je već jeo. Ona mu
kaže da nije strašno. On uzvraća da se boji igala. Ona mu predlaže
da bude uz njega. On popušta sa uživanjem.
Potom njihovi životi nastavljaju svojim tokom. Možda su razmijenili
brojeve telefona, ali nije sigurno. U Kejtinoj glavi, sjećanje se neće
dugo održati. Već počinje da iščezava kad dva dana kasnije, ona
otkriva rezultate analize krvi.
 Najprije ne vjeruje svojim očima i traži od laboratorije da ponovi
rezultate na drugom uzorku. Rezultat je potvrđen: Metju odista
pripada grupi Helsinki! Metju je rođen iste godine kad i Nik. Ima istu
morfologiju. On je «savršeni donor» .
Kako da u tome ne vidi znak s neba? Nevjerovatnu priliku koja se
nikada više neće ponoviti.
Šta se onda dešava u Kejtinoj glavi tačno u tom trenutku? Šta
osjeća kada shvata da je jedini način da spase čovjeka koga voli da
postane ubica?
Kako se prelazi granica između ljubavi i ludila?
***
Telefon je zvonio nekoliko trenutaka u prazno prije nego što se Ema
prenula iz svojih misli.
– Da, Romualde. Gdje si ti?
– Na desetak kilometara južno od Louela. Kaskaderov pikap je
upravo zašao na šumsku stazu.
– U redu. Tip sigurno ima neku kolibu ili nekakvo skrovište u tom
dijelu. Sada kad znamo gdje se krije, vrati se navrat-nanos u hotel.
Tinejdžer je oklijevao. Ema je čula zvuk motora SUV-a kako još
radi.
– Vrati se, Romualde. Imam puno toga da ti ispričam. Treba da
donesemo jednu odluku.
Ali tinejdžer je nije slušao.
– Romualde, molim te!
Dečko je obrisao naočare. Nije mogao sada da se zaustavi, usred
posla. Ne saznati šta je na kraju puta za njega bi značilo
pomanjkanje hrabrosti, lični poraz.
Ponovo je stavio naočare i nagazio papučicu.
– Idem da vidim – dobacio je Emi. – Ostajem na vezi.
Bacio je pogled na bateriju – «3%» – zatim se i on zavukao u šumu.
Staza je bila prekrivena debelim slojem snijega, ali su ogromne
gume dodža dobro krčile prolaz.
Što se više zavlačio to je postajalo sve mračnije. Sunce je nestalo,
skriveno gustinom četinara. Krivudao je tako u polutami nekih pola
kilometra.
 Na drugom kraju veze, Ema je bila pretrnula.
– Još si tu, bubašvabo?
– Da, ali stižem u ćorsokak.
Tinejdžer je zgrčio ruke na volanu. Na kraju staze dodž je bio
napravio poluokret i stajao je naspram njega.
– Pikap je tu, ali...
Zaškiljio je.
– Ali šta?
– Mislim da nema nikoga za volanom.
– Romualde, dođavola, kreći brzo nazad!
– Da, mislim da je pametnije – priznao je.
Sada je zaista bio uplašen. Za nekoliko sekundi šuma je postala
mračna i činilo se kao da se zatvara nad njim. Pokušao je da krene
unazad, ali put je bio uzak i vozilo se zaglibilo u snijeg.
Sranje...
Znoj je počeo mu se sliva niz čelo. Podigao je ručnu i izašao na
hladnoću. Šuma je bila zaogmuta plaštom tišine. Nekoliko pahulja se
odvajalo sa grana i lelujalo u vazduhu.
– Ima li koga? – upitao je drhtavim glasom.
Nije bilo odgovora.
Načinio je nekoliko koraka da bi se približio pikapu i pogledao kroz
staklo.
Niko.
Zapazio je da vrata nisu zaključana. Spremao se da ih otvori kad je
začuo škripanje snijega pod nečijim koracima. Naglo se okrenuo i u
tren oka spazio crnu priliku koja se obrušila na njega.
Otvorio je usta da bi vikao, ali ga je kundak nekog oružja udario u
glavu.
I on je izgubio svijest.
Ema je bila čula naizmjenične tupe zvuke i uspaničila se.
– Bubašvabo? Čuješ me? – upitala je krajnje usplahirenim glasom.
– Objasni mi šta se dešava, Romualde! Molim te!
Očiju punih suza, ona više nije mogla da nastavi da ga moli. Samo
se čuo jednolični ton zvonjenja.
Veza je bila prekinuta.
 Šesti dio
PREKO GRANICE
 24
Heroji i kukavice

Žali one koji se boje jer sami stvaraju svoje sopstvene

strahove.
Stiven KING
Noć je bila pala kada je bordo pikap stigao u blizinu industrijske
zone Nju Hartlanda, između Nešua i Salema, na granici Nju
Hempšira i Masačusetsa.
Na prvi pogled, mjesto je bilo zaštićeno, kako žičanom tako i
drvenom ogradom, ali nedovoljno za onoga ko stvarno želi da prodre
u pojas. Dodž je prošao ispred glavnog ulaza, zaobišao dio koji ide
duž puta i lagano se popeo manje primjetnom šljunkovitom alejom
da bi stigao pred tešku metalnu kapiju obmotanu lancem. Kaskader
je naglo prikočio, izašao iz kola naoružan polugom za obijanje vrata i
makazama za metal. Pri svjetlosti farova trebalo mu je samo
nekoliko sekundi da obije bravu dvokrilnih vrata. Uskočio je u kabinu
kamiona i nastavio put.
Stiješnjeno između rijeke i stare željezničke pruge, mjesto je
postepeno pripalo državi tokom dvijehiljaditih godina. Kamionet je
prolazio kroz odvratni pejzaž koji se prostirao na nekoliko hektara:
napušteni hangari i skladišta, fabrike sa zazidanim prozorima,
zapušteno zemljište.
Za volanom pikapa, Oleg Tarasov je ušao u jedan dugačak hangar
u kome su se nekada nalazile klanice Okruga Hilsborou. Objekat je
bio posljednji u zoni na koji je stavljen katanac prije tri godine i jedan
dio lokala, koje je otkupio neki investitor, bio je još uvijek snabdjevan
strujom.
Opština je bila pokušala da obnovi mjesto, razrađujući sa privatnim
investitorima projekte parcelisanja i prostora za kulturno oživljavanje
i razonodu, ah zbog ekonomske krize ništa nije zaživjelo. Tereni su i
dalje bili zapušteni, lokali bez namjene a zgrade ruinirane, na veliku
sreću beskućnika, bandi i narkomana.
Tarasov je iskočio iz vozila i pritisnuo prekidače. Treperava svjetlost
je slabo obasjala skladište.
Nimalo ga ne štedeći, stao je da vuče Romualdovo tijelo po zemlji i
udario mu nekoliko šamara da bi se ovaj osvijestio.
Bezuspješno.
Tarasov je bio uznemiren. Ispitao je pažljivo pasoš klinca, koji je
našao u jednom od njegovih džepova pantalona: bio je maloljetan i
stranac. Iz kog razloga ga je pratio od St. Fransisa? Da li je to imalo
veze s nagodbom koju je trebalo da izvrši te noći? U mislima je
vratio film od tog dana. Trgnuo se, sjetivši se mlade žene koja je ušla
sa njim u lift hotela. Sada kad o tome razmišlja, bio je siguran:
ponašala se čudno. Da li ga je i ona pratila? Ali zašto? On je,
međutim, bio ispoštovao sva pravila opreznosti. Kao i obično, slaba
karika nagodbe je bio izdavalac naređenja. Oklijevao je da pozove
Kejt Šapiro, ali dil je bio jasan: nema poziva, nema kontakta, nema
tragova. Prosto i jednostavno izvršenje onoga što je dogovoreno. On
se zapitao da li obećana suma vrijedi truda da nastavi dalje.
Zaključio je potvrdno. Žena je bila korektna. Već mu je bila isplatila
dva puta po 500 000 dolara. Nije znao kako je nalazila svu tu lovu i
to nije bila njegova stvar, ali imala je pristupa kešu. Mnogo keša. I
neoznačene novčanice. Preostalo mu je da pokupi još milion dolara.
Odlučio je, dakle, da ide do kraja svoje nagodbe.
Dok je čekao mogućnost da ispita dečka koji je nepomično ležao na
zemlji, još uvijek u nesvijesti, kaskader je dohvatio jednu čeličnu
stolicu, skinuo paučinu i sjeo za jedan metalni sto. Prinio je cigaretu
ustima, zapalio je i položio kutiju šibica na sto. Izbacujući prvi oblak
dima, izvadio je noutbuk iz svog malog kofera, otvorio ga i pregledao
detaljni dosije iz koga je strpljivo obnavljao sve informacije o čovjeku
koga je trebalo da ubije.
***
Romuald je počeo polako da opaža narandžastu svjetlost koja mu
je titrala pred očima. U glavi mu je odzvanjalo potmulo brujanje dok
mu je istovremeno oštar bol probadao lobanju. Bio je položen na
tvrdoj i ledenoj zemlji. Pokušao je da se pridigne, ali shvatio je da su
mu ruke vezane užetom.
Gdje sam to ja?
Kada se stvarno osvijestio, shvatio je da se nalazi u hangaru s
običnim betonskim zidovima, osvijetljenom turobnom svjetlošću.
Kratkim trzajem pokušao je da se oslobodi svog poveza, ali
najlonsko uže mu se urezalo u kožu. Lice mu se izobličilo od bola i
shvatio je da neće uspjeti da se oslobodi.
Dok su mu suze navirale na oči, spazio je čovjeka koji mu se
približava odlučnim korakom. Načinio je napor da sjedne, čak
pokušao da se podigne, ali Tarasov mu je čizmom pritisnuo grudi.
– Ne mrdaj!
Prestravljen, tinejdžer se čak nije usudio ni da ga pogleda.
– Zašto si me pratio? – upitao ga je, pritiskajući klincu trup cipelom.
Romuald je zatvorio oči i sav se sklupčao.
– ZAŠTO? – zaurlao je Tarasov, tako silno da je tinejdžer briznuo u
plač.
Van sebe, Rus ga je šutnuo u rebra. Romuald je od toga počeo
isprekidano da diše, a onda, kad je istrpio prvi udarac, počeo je
napadno da kašlje.
S užasnom snagom Tarasov ga je zgrabio za jaknu i odvukao u
jednu prostoriju bez prozora, gdje su zidovi i plafon obloženi
metalom. Kaskader je ostavio Romualda, koji se svom težinom
stropoštao na zemlju i zatvorio vrata za sobom. Klincu nije trebalo
dugo da shvati gdje se nalazi. Ledeni vjetar šibao mu je lice.
Podigao je pogled. Hladan vazduh izbijao je iz cijevi ogromnog
evaporatora. Bio je zatvoren u hladnjači.
***
B
F ,Z F
Metju je gurao kolica, pokušavajući da se probije do dijela sa
voćem i povrćem.
– Brže, tata, brže! – cičala je Emili, držeći se čvrsto za sjedište
kolica.
 Metju je pomilovao kćer po obrazu i uzeo vezicu peršuna, svežanj
listova estragona, vlasac i mladi luk.
Na zaokretu kod jedne police, konačno ih je ugledao: krompiriće sa
Nuarmutijea koje je njegova žena obožavala. Obišao je bio već pola
grada u potrazi za ranim voćem i povrćem, ali nije uspio da ugleda
ovu divotu. Bilo mu je stalo da ovo veče bude savršeno. Spremio je
praznični obrok sastavljen od svih omiljenih Kejtinih jela. Uprkos
prevelikoj cijeni, uzeo je veću količinu krompira, provjerio na spisku
da li nedostaje još nešto i zaputio se ka kasama.
– Tata, zaboravili smo piće za Djed Mraza! – povikala je Emili.
– Da, u pravu si – rekao je, zaokrenuvši.
U rashladnim vitrinama, oni su zajedno izabrali tetrapak ptičjeg
mlijeka.
– Dodaćemo i punu čašu burbona. Djed Mraz to mnogo voli, a po
ovako hladnom vremenu, to će mu dobro doći – dodao je
namignuvši kćerki.
– Dobra ideja! – smijala se ona.
I Metju se isto tako nasmijao, podsjetivši sebe da slučajno ne
zaboravi da popije jednu čašu prije nego što Emili sutradan ujutru
dođe u salon.
***
Hladnoća je ledila Romualdovo tijelo. Sklupčan kao lopta, s
koljenima savijenim uz grudi, on je bio zabio lice u krznenu kapuljaču
svoje zimske jakne. Pogledao je na sat. Više od dvadeset minuta je
bio u hladnjači. Polomljene drvene palete bile su naslagane u uglu
lokala. Brzo ga je obišao. Na zidovima je bila buđ i rđa. Nemoguće je
bilo zaustaviti hlađenje iznutra. Nemoguće otključati vrata.
Očajnički je dunuo u svoje rake u pokušaju da ih zagrije. Drhtao je,
usne su mu podrhtavale, zubi cvokotali. Srce mu je ubrzano udaralo,
kao poslije dužeg napora.
U početku je skakutao sjedne noge na drugu da se ne bi smrzao na
licu mjesta, ali hladnoća je postajala sve jača, od nje je sve trnulo,
probijala mu se kroz odjeću, ježila njegove udove s guščjom kožom.
Odjednom, kad se više nije nadao, zvuk dekompresije nadjačao je
jednolično brujanje prostorije s hladnjačom. Vrata su se otvorila i
kaskader je lagano krenuo ka njemu, s pištoljem u jednoj a nožem u
drugoj ruci.
– Užas jedan ova hladnoća, zar ne? – rekao je naginjući se prema
tinejdžeru. – Prije nego što je čovjek iskusi, ne može ni da zamisli
koliko je to mučenje.
Jednim rezom oštrice noža presjekao je konopac koji je izranjavio
Romualdove zglobove. Tinejdžer je gotovo puzeći izašao iz
hladnjače.
Tarasov ga je ispratio pogledom. Znao je kakve komplikacije izaziva
nagla promjena temperature. Romuald je imao isprekidan dah.
Kašljao je zvučno, trljao je sebi ramena, ruke, lice, ali mu je i dalje
bilo hladno. Jedino su mu veliki udisaji toplijeg vazduha donosili
malo olakšanje.
Tarasov ga je samo nekoliko trenutaka ostavio na miru.
– Neću da ti postavljam pitanje deset puta – upozorio ga je. –
Alternativa je prosta: ili ćeš mi smjesta odgovarati ili se vraćaš u
hladnjaču odakle više nikada nećeš izaći.
Zatvorenih očiju Romuald je i dalje dahtao. Tarasov je nastavio sa
svojim prijetnjama:
– Misliš da je ono što si upravo preživio pakao, ali varaš se. To je
tek početna poslastica. Razmisli dobro: ti si usred nedođije. Možeš
da vičeš koliko god hoćeš, niko te neće čuti. Ako ne progovoriš,
crknućeš sasvim sam, sporo i na surov način.
Romuald je otvorio oči, bacio brz pogled unaokolo. Nigdje izlaza da
bi se nadao da može da pobjegne. Nikakvo mjesto gdje bi se sakrio.
Rus se namjestio ispred njega.
– Pitam te posljednji put: zašto si me pratio?
Tinejdžera uhvati novi napad kašlja.
Tarasov je postao, nestrpljiv i ščepao ga za kosu.
– Hoćeš da mi odgovoriš?
Skupljajući svu svoju energiju, Romuald je naglo pognuo glavu i na
prepad udario njome napadača iz sve snage u grudni koš.
Iznenađen, Rus je istrpio napad. Tinejdžer je to iskoristio i krenuo
da trči, ali kaskader je jednim udarcem noge osujetio njegov zalet.
– Mislio si da ćeš otići tek tako?
 Romuald je pao svom težinom na metalni sto, na koji je Tarasov
položio svoje stvari.
U sekundi se ubica bacio na njega i pretukao ga. Direkt u stomak,
kroše, lakat u rebra: udarci su pljuštali bez predaha. Batine su se
nastavile šutiranjem kad je Romuald pao na zemlju.
Kad se oluja stišala, tinejdžer, pretučen, nije imao snage da se
podigne. Tarasov ga je uhvatio za jaknu i ponovo ga odvukao do
hladnjače.
Иди к черту – urlao je dok je zatvarao metalna vrata.
Uvjerio se da su vrata dobro zaključana i vratio se u glavni
magacin. Podigao je sto koji je tinejdžer bio oborio, pokupio
kompjuter, paklu cigara i ključeve. Provjerio je da mu noutbuk nije
polomljen i stavio ga u svoju torbu koju je spustio na mjesto
suvozača u pikapu. Izvadio je cigaretu i pogledao na sat.
Kasnije, pomislio je vraćajući cigaretu u paklu.
Zaputio se u dno hangara koji je izlazio na niz boksova zaštićenih
metalnim vratima. Otvorio je prvi u kome je bio parkiran motor, koji je
izgledao kao čoper iz sedamdesetih godina: Harli-Dejvidson «Fat
Boy» s hromiranim, vatrenožutim trupom.
Izvukao je motor iz «garaže» i odvezao ga na svjetlost: bila je to
mašina s ogromnim rezervoarom, širokim točkovima, s agresivnom
viljuškastom polugom i perforiranim diskovima.
Provjerio je da li je njegov Glok u holsteru, na desnoj strani grudi,
zatim je ubacio manje oružje u futrolu na gležnju. Navukao je kacigu
i veliku jaknu prije nego što će uzjahati svog čeličnog konja. Dao je
gas i aktivirao prijemnik GPS-a na instrument-tabli kako bi unio tečne
koordinate kuće Metjua Šapira. Gotovo istog trenutka je sistem za
geolokalizaciju izračunao različite maršrute da bi se došlo do Bikon
Hila. Tarasov je izabrao najbržu. Navukao je rukavice, ponovo
pogledao na sat i produžio do ulaza u skladište. Tu je pritisnuo
prekidač da bi isljučio svjetlo i napustio je bivše klanice.
***
Motor se izvukao s krivudavih puteva koji su okruživali Uindham i
jurio je Interstejtom 93 u pravcu Bostona. S vjetrom koji mu je duvao
u lice, Oleg Tarasov je vozio sa otvorenim vizirom dok ga je umirivao
zvuk dvocilindra. Saobraćaj je bio začuđujuće prometan. Tim ritmom
biće u gradu za manje od četrdeset minuta.
Ostajući i dalje usredsređen na vožnju, zaključio je svoju
neuobičajenu nagodbu koju je trebalo da izvrši. Bilo je mnogo
jednostavnije prosvirati metkom glavu Metjuu Šapira ili mu prerezati
grlo jednim potezom noža. Ali Kejt Šapiro je bila vrlo jasna: nije htjela
oružje. Jer bi vatreno oružje ili nož neizostavno značili policijsku
istragu. A njoj je apsolutno bilo stalo da policajci ostanu van te
«stvari». Još tog popodneva, ona mu je ponovila da ostatak isplate
ugovorene sume zavisi od toga da li će se plan odvijati tačno onako
kako je ona predvidjela: njen muž mora da strada u teškoj
saobraćajnoj nesreći. Nesreći koja će prouzrokovati traumatizam
lobanje praćen cerebralnom hemoragijom.
Oleg je progutao pljuvačku. Kejt ga je izabrala zato što je u
mladosti, u Rusiji, bio započeo studije medicine i radio kao
medicinski tehničar. Nije mu dakle bio problem da jasno razumije
instrukcije doktorke: da totalno i bespovratno uništi centralni nervni
sistem koji se nalazi u lobanji Metjua Šapira, s tim da ostali dio tijela
ostane neoštećen. Drugim riječima, simulirati nesreću da bi mu se
uništio mozak, ali očuvali organi. U slučaju cerebralne smrti, srce
može i dalje da kuca tokom više od dvadeset i četiri sata, jer aparati
za reanimaciju omogućavaju da se održi dotok kiseonika u krv.
Tarasov je imao princip da nikada ne pokušava da razumije
motivacije svojih klijenata. Nije ih ni osuđivao. Svako uvijek ima
svoje razloge. To ne mijenja stvar: od makijavelističkog plana koji je
smislila ova žena podilazila ga je jeza. Čak je do te mjere išla u
detalje da je sama predložila mjesto nezgode. A to je bila prokleto
dobra ideja...
«Korniš» je bila jedna uska betonska rampa koja se nalazila ne na
padini litice, već na uzdignutom terenu, koji je omogućavao da se
zaobiđe saobraćajna petlja. Ako biste znali da postoji, uštedjeli biste
dragocjeno vrijeme od Konoli Avenije do Ulice Roup, male prometne
ulice iza stanice Džamajka Plejn.
Mada konfiguracija puta ne dozvoljava veliku brzinu, za dvije
posljednje godine, trojica motociklista su stradala. Za to su krive
metalne bankine duž puta, na čiju opasnost udruženje motociklista
nije propustilo da ukaže. Uzrok je razdaljina između barijere i zemlje:
prazan prostor od pedeset centimetara koji lako može da se
preobrati u giljotinu ako, poslije iskliznuća, motociklista prođe
nesretno ispod barijere. U razmaku od nekoliko mjeseci, dva čovjeka
su ovako doživjela užas da im se kaciga zaglavi u međuprostor
bankine, dok je jedan drugi u punoj brzini udario ujedan od štabova
ovih bezbjednosnih barijera. Ove tri smrti na istom mjestu su
opomenule opštinski tim. Tada je započela rasprava u cilju
poboljšanja bezbjednosti ove dionice. Dok do toga ne dođe, opština
je skinula sa sebe odgovornost, zabranivši taj put za motore.
Ali koje stvarno poštovao tu zabranu?
Prema riječima Kejt, nije ni njen muž...
Oleg je spustio vizir na kacigi. Bacio je pogled u retrovizor i izašao
iz kolone da bi pretekao niz kamiona. Mnogobrojni saobraćajni
znakovi ukazivali su na blizinu grada. Udvostručio je pažnju da ne bi
propustio izlaz 26 u pravcu Storou Drajva. Kako mu je pokazivao
njegov GPS, vozio je expresswayem koji je išao duž rijeke Čarls sve
do odvajanja za Ulicu Bikon. Krenuo je u pravcu Kopli Skvera, ušao
u Ulicu Maunt Vernon i stigao do Luizburg Skvera. Zatim je parkirao
motor pod drvećem na trgu, skinuo kacigu i stavio cigaretu među
usne. Prevrnuo je džepove, ali nije uspio da nađe kutiju šibica.
Frustriran što ne može da zapali jednu, osorno je pogledao prozor
koji mu je označila Kejt Šapiro.
Kroz staklo je naizmjenično razlikovao obrise jednog čovjeka i
jedne male djevojčice.
Bilo mu je neugodno, ali za manje od dvadeset minuta, taj čovjek
će biti mrtav.
***
Jesu li mi lijepi crteži? – upitala je Emili, pružajući svome ocu tri
lista iz bloka.
Met ih je pažljivo pogledao: usred simfonije toplih boja isteklih iz
vrha flomastera, jasno su se raspoznavah irvasi koji vuku saonice
Djed Mraza, jedna princeza i Snješko Bjelić. Nije loše za djevojčicu
od tri i po godine.
 – Predivno je dušo! – rekao je oduševljeno, milujući je po kosi. –
Mama će biti srećna da vidi kako si lijepo naslikala naš jelovnik.
Hoćeš li da ga staviš na sto?
Emili je pristala i odjurila u dio sa trpezarijom, popela se na stolicu i
spustila u svaki od tri tanjira meni od te posebne večeri, koji se
sastojao od omiljenih jela njene majke:
Ohlađeni karpaćo Sen-Žak sa kavijarom
Supa od artičoke uz male brioše sa tartufima
Ostrige Rokfeler
Kuvani jastog iz Mejna i krompirići sa Nuarmutijea
Torta sa pekan orasima i čokoladom
Vodi računa da ne padneš! – dobacio je Metju, nadzirući je iz
daljine.
Obrisao je ruke o kecelju, obnavljajući istovremeno u svojoj glavi
sastojke za nadjev da bi garnirao svoje ostrige Rokfeler: bijeli luk,
peršun, estragon, vlasac, slanina, prezle, maslinovo ulje, kajen
biber...
Met je pogledao na zidni sat. Sada bi trebalo da se pojavi Kejt.
Provjerio je da li je stavio bocu šampanjca da se hladi, koju je čuvao
za ovu priliku, zapitao se da li da počne da zagrijava rernu,
prekontrolisao kako mu se kuvaju krompirići...
– Tata, gladna sam! – požalila se Emili.
Podigao je pogled. Djevojčica se vratila da se igra odmah pored
jelke.
– Za nekoliko minuta, dušo – uvjerio ju je on.
Girlande koje su svjetlucale mijenjale su boje od ružičaste, srebrne i
plave, stvarajući bajkoviti prsten oko njegove kćeri, zbog čega je
hčila na princezu.
– Slikaću te pored jelke i poslaću je mami da bi malo požurila –
odlučio je.
Taman je dohvatio telefon kad je ovaj počeo da vibrira u njegovim
rukama.
Bila je to njegova žena.
 25
U dolini sjenki

Nevolja nas, poput žestokog vjetra, ometa da idemo kuda

želimo,
ogoljuje i ostavlja suočene sa nama samima kakvi jesmo,
a ne kakvi mislimo da jesmo.
Artur GOLDEN
24. 2010.
D P ( B )
20.59
Bolnička soba se kupala u bijeloj svjetlosti. Čekajući na
presađivanje, Nik Fič se nalazio u komi. Od sada je život poslovnog
čovjeka zavisio samo od vještačkog respiratora prikopčanog kraj
kreveta. Kejt je škiljeći provjerila da li je dobro priključena infuzija,
konstante i ispravan rad elektrokardiografa. Zatim se nagnula i brzo
spustila poljubac na usta svog ljubavnika.
Do skorog viđenja. Ne brini. Ja se staram o svemu.
Zatvorila je oči da bi prikupila svoje rezerve energije, zatim duboko
udahnula, skinula bijeli mantil i izašla iz sobe.
Samo ne ustuknuti. Pratiti plan.
Pošla je liftom do prizemlja i pozdravila rijetke kolege koje je
susrela na hodniku koji vodi u hitnu pomoć.
Ne gubiti vrijeme.
Kao što je očekivala, u bolnici je bilo mirno. Osim rana od noža za
ostrige, za Badnje veče bilo je mnogo manje gužve nego uveče 31.
decembra. Čak je i prostorija za odmor, uprkos svojim ukrasima,
izgledala nekako dosadno.
Iz svog ormarića Kejt je pokupila kaput, tašnu i mobilni telefon. Prvo
je nazvala svog muža. Obratila mu se, hodajući sve vrijeme,
prolazeći dugačkim providnim hodnikom koji vodi do parkinga,
igrajući besprekomo svoju ulogu uzorne supruge, prateći savršeno
svaku Metovu reakciju.
– Zdravo, dušo. Izlazim ovog časa iz bolnice, ali kola su i dalje u
kvaru na parkingu! – slagala je. – Kao i uvijek, bio si u pravu: stvarno
treba da se otarasim te krntije.
– Rekao sam ti hiljadu puta... – primijetio je Metju.
– Ali toliko sam vezana za njih, za moju staru mazdu kupe. Znaš da
je to prvi auto koji sam mogla sebi da priuštim kad sam bila
studentkinja.
– To je bilo devedesetih godina, srce moje, a i u to vrijeme je već
bio «polovnjak»...
– Pokušaću da uzmem metro.
– Šališ se? U kraju je u ove sate previše opasno. Uzimam motor i
dolazim po tebe.
– Ne, stvarno, previše je hladno. Pada nekakva susnježica, nije
pametno, Mete!
Vrlo dobro je znala da će on biti uporan. Pustila ga je da igra svoju
ulogu muškarca zaštitnika prije nego što mu je «popustila».
– U redu, ali vodi računa onda! Čekam te – rekla je, prolazeći kroz
automatska vrata.
Spustila je slušalicu i izašla na parking.
Hladnoća je počela da joj štipa lice, ali ona to nije ni osjetila.
***
21.03
Samir Narahejem je dao kontakt ključem na svom kamionu-cisterni
i napustio kraj s fabrikom brašna Olvit u zapadnoj industrijskoj zoni
Džamajka Plejna.
Obavljao je svoju posljednju isporuku prije nego što će se vratiti
kući i pridružiti svojoj ženi Sajano. Dan je bio dug i težak. Samir,
normalno, nije trebalo da radi za Badnje veče, ali gazda mu je
telefonirao u bezizlaznom položaju početkom jutra da bi od njega
zatražio da pod hitno zamijeni jednog vozača koji ne odgovara na
poziv. Iako su on i njegova supruga planirali da provedu dan u
porodičnom okruženju, Samir se nije usudio da odbije «predlog»
svoga šefa. S ekonomskom krizom i Sajaninom trudnoćom nije bio
trenutak da rizikuje da izgubi posao.
U svakom slučaju bio je u frci...
Pogledao je na sat na instrument-tabli.
Ne smijem da gnjavim!
Trebalo je da do 22 časa isporuči svoj tovar brašna jednoj fabrici u
Kvinsiju, južno od Bostona.
Samir je malo ubrzao, kršeći propisana ograničenja.
Nije ni sanjao da će kroz nekoliko munuta ubiti nekoga svojim
kamionom...
***
21.05
Kejt je krenula napolje ka parking mjestima da bi došla do svojih
kola. Stigavši na mjesto broj 66, sa zaprepašćenjem je vidjela da je
prazno. Ukrali su joj kupe!
Nemoguće!
Bila je parkirala kola na uobičajenom mjestu kad je stigla početkom
popodneva, bila je sigurna u to!
Osjetila je kako je obuzima bijes i dvoumila se koji korak da
preduzme. Trebalo je da pozove plaćenog ubicu da bi mu dala
zeleno svjetlo prije nego što Met napusti kuću. Ali uspjeh plana je
zavisio i od toga da ona bude prva na mjestu «nesreće».
Htjela je po svaku cijenu da nadgleda dolazak hitne pomoći i vješto
iskoristi manjak osoblja za Božić. U prvo vrijeme je računala da
odigra na kartu dvostrukog statusa ljekara i žrtvine supruge.
Zatražiće da zadrži Metjuovo tijelo «pod nadzorom» sve do bolnice,
pojuriće da uradi angiografiju kojom će potvrdtiti cerebralnu smrt,
sama će osigurati da njegovo srce bude vještački održavano u stanju
funkcionicanja i brzo će regulisati probleme koji se tiču saglasnosti
za doniranje organa. Jutros nije zaboravila da provjeri da se u
novčaniku njenog muža nalazi kartica za doniranje organa koju ga je
ubijedila da napravi prije tri godine. Znala je da će medicinski odbor
upravo njoj postaviti pitanje i zatražiti da donese odluku: muž joj je
održavao daleke veze sa roditeljima, koji žive na Floridi, i nije imao
drugu porodicu u Bostonu.
 Plan će joj uspjeti pod uslovom da se stvari ubrzaju. Čim princip
uzimanja organa bude utvrđen, laboratorija će pristupiti dobijanju
serumološog rezultata i ustanoviće stanje organa zahvaljući
medicinskoj bazi podataka. Tolika ispitivanja koja će ih usmjeriti na
potencijalne i kompatibilne primaoce. Nik je bio na listi prioriteta,
«crvenoj listi», i biće odmah identifikovan. Već dva mjeseca je ona
vrebala rasporede timova i, kako neće moći lično da operiše Nika,
obezbijedila je da dežurni kardiohirurg te noći bude jedan od
najboljih ljekara u bolnici.
Danima, mjesecima, godinama, sve je planirala.
Osim da će joj ukrasti kola na ovom prokletom parkingu...
Ne gubiti prisebnost.
Kejt nije predvidjela ovu vrstu teškoće, ali morala je da sačuva
prisebnost. Kao u šahu. Sjetila se rečenice Tartakovera, majstora
ove discipline: Taktika se sastoji u tome da znate šta treba uraditi
kad nešto može da se uradi. Strategija se sastoji u tome da znate
šta treba uraditi kad ništa ne može da se uradi.
Trčećim korakom je odjurila do kabine s čuvarom zaduženim da
motri na parking i prijavila je krađu vozila.
– Nemoguće, gđo. Ja dežuram od podneva. Napamet znam vaš
kabriolet i mogu da vam garantujem da nije izašao iz kruga bolnice.
– Ali vidite da nije više tamo!
– Zato što ste ga parkirali na nekom drugom mjestu! To se dešava
svakodnevno. Prošle nedjelje je doktor Stem takođe mislio da su mu
ukrali porše, a on je bio došao na posao taksijem!
– Ah nisam valjda luda!
– Nisam to rekao, doktore! Baciću pogled na donje nivoe – potvrdio
je, pokazujući monitore kamera za nadzor.
To je to...
Kejt se već bila okrenula i otišla kad ju je čuvar pozvao.
– Evo ga ovdje vaš kupe, gđo. Na nivou 3, mjesto 125! – objavio je,
pokazujući joj ekran, dok mu se na licu ocrtavao pobjednički osmijeh,
kao da kaže: Ovi ljekari, svi su izgubjeni slučajevi...
Kejt je zaobišla liftove i sjurila se niz stepenište koje je vodilo do
podzemnog parkinga.
 Onaj kreten od čuvara je imao pravo. Mazda kupe je bila parkirana
na posljednjem nivou.
Kako je to bilo moguće? Imala je mjesto sa svojim imenom na toj
površini. Ovdje štaviše nikada nije bila. Neko joj je premjestio kola, to
je sigurno. Ali zašto? Da li je to imalo veze sa svežnjem ključeva
koje je izgubila početkom sedmice? Pitanja su se tiskala u njenoj
glavi, ali ona je odlučila da ih ignoriše.
Pogledala je u telefon: «nedostupna mreža». Normalno, nalazila se
u suterenu.
Otključala je bravu na kolima, upalila ga i napustila podzemni
parking. Čim je izašla na površinu, pojurila je svom brzinom sve do
izlaza. Prije nego što je izašla na put, nakratko je pozvala Olega
Tarasova da bi mu konačno dala zeleno svjetlo.
Dok se utapala u saobraćaj, primijetila je u svom retrovizoru
kamion-cistemu kako skreće na uglu avenije, u suprotnom smjeru od
nje.
***
S U
21.08
Prostorija s hladnjačom bila je u potpunom mraku.
Romuald je kresnuo još jednu šibicu, izvađenu iz kutije koju je uspio
da ukrade ubici kad ga je ovaj premlatio. Naivno je povjerovao da će
mu možda biti od koristi, ali u ledenom skladištu nije bilo ničega što
bi se moglo zapaliti. Naslagane drvene palete bile su previše vlažne
da bi mogle da gore.
Jedno drvce se zapalilo, proizvodeći slabu svjetlost koja je tinjala
samo nekoliko sekundi.
Potom je prostorija ponovo utonula u mrak.
Samrtna hladnoća obavijala je tinejdžera, stezala ga je za gušu,
ledila mu lice, oduzimala nos i uši. Ledeni dah štipao mu je ruke,
uvlačeći mu se u svaki dio tijela, prodirući sve do srži u kostima.
Nevidljivi neprijatelj protiv koga nije mogao da se bori.
Pošto je u početku bio ubrzan, njegov srčani ritam je sada postao
mnogo sporiji. Drhtanje i strah su se stopili u užasni umor. Osjećao
je kako ga postepeno izdaje snaga. Bio je iznemogao. Da ne bi pao
u stanje letargije, sebi je zadao cilj da na, otprilike, svakih deset
minuta upali po jedno zrnce šibice i držao se tog obreda.
Stopala i noge su mu bili ukrućeni, kao u tetanusnim grčevima. Na
času biologije je naučio da krv, da bi se izborila sa hipoglikemijom,
napušta ekstremitete tijela da bi očuvala dvije svetinje, srce i mozak.
U glavi je osjećao smušenost, kao da će svakog časa da se
onesvijesti. Nije uspijevao da otvori usta ili progovori i misli su mu
postajale usporene. Bronhije su mu bile opterećene, ali više nije
imao snage čak ni da kašlje. Jedva da je uspijevao da i dalje diše.
Ni u jednom od svojih košmara nije zamišljao da hladnoća može da
bude toliko jaka. A kaskader je bio u pravu: najužasnija je svijest o
tome da niko neće doći da vas izbavi. Saznanje da ćete crknuti sami,
u mraku, u surovim mukama.
***
B ,B H
21.09
Za manje od minut nakon što je spustio slušalicu, Oleg Tarasov je
primijetio Metjua Šapira kako silazi niz stepenice pred kućom. Rus je
stavio kacigu i rukavice, ne ispuštajući iz vida mladog profesora.
Vidio je kako sjeda na motor a njegovo stručno oko odmah je
zapazilo model: Trijumf Tajger Kab s kraja pedesetih godina, divno
renoviran, sa njegovim okruglim farom, niskim sjedištem i
vatrenocrvenim hromom.
Pustio je Šapira da malo odmakne, dao gas na svom Harliju i pošao
za njim.
***
21-11
Žureći da se nađe sa ženom, Metju je u punoj brzini prošao kroz
grad. Kvart koji je poznavao kao svoj džep, vožnja koju je obavio na
stotine puta. Ulica Čarls, Ulica Bikon, Ulica Arlington... Uprkos slaboj
susnježici, njegov stari motor je prianjao uz asfalt i dobro se držao
puta. Još više je ubrzao u Kolambasu, prostranoj prometnoj ulici koja
se proteže pravo i koja povezuje centar sa Saut Endom,
Roksberijem i istokom Džamajka Plejna. Bilo je još rano, ali grad je
bio pust. Svjetlost dekoracija se stapala sa svjetlošću kancelarija i
prodavnica. Srebrni anđeli su bili zakačeni na uličnim svjetiljkama,
girlande sa zvijezdama su blistale s hiljadu iskrica a čudni
fosforescentni krugovi obavijali su drveće, stvarajući futurističku
atmosferu.
Približavajući se perifernim kvartovima, rasvjeta je postajala sve
ređa. Metju je osjetio kako mu se motor zanio dok je prebrzo ulazio u
kružni tok iznad stanice Džekson Skvera. Uspio je bez teškoće da ga
stabilizuje, zatim je obišao stanicu i kročio na «korniš», betonsku
rampu između Ulice Roup i Konoh Avenije, ulice u kojoj se nalazila
Kejtina bolnica. Teorijski, ova prečica je bila zabranjena za motore,
ali nikad nije vidio nijednog policajca da sastavlja zapisnik na tom
mjestu. Ipak, vozio je oprezno zbog nestabilnog zemljišta. Nešto
malo prije nego što će stići do oštre krivine, primijetio je u svom
retrovizoru drugog motociklistu koji mu se previše približavao,
sjedeći na ogromnom, sređenom Harliju.
Far ga je zaslijepio.
Nemam želju da se trkam, pomislio je, usporivši i sklanjajući se
udesno da bi ga propustio. Kruzer je izašao iz trake da bi ga
pretekao ali u posljednjem trenutku je naprasno skrenuo. Prednji
točak Harlija udario je u zadnji točak Trijumfa od čega je ovaj izgubio
ravnotežu. Iznenađen silinom udara, Metju je izgubio kontrolu nad
svojim motorom.
Posljednjim refleksom okrenuo je guvernalu i blokirao zadnji točak
da bi oborio motor koji je otklizao po raskvašenom asfaltu i zaglavio
se među prečkama metalnih barijera. Zbačen sa Trijumfa, Metju se
otkotrljao na zemlju. Kacigom je udario nekoliko puta u beton, a
jedna noga mu je poprečno udarila u stub koji je podupirao bankine,
prije nego što je ostao nepomično da leži. Trebalo mu je desetak
sekundi da shvati šta mu se dešava. Ležeći na zemlji, pokušao je da
ustane i jauknuo od bola. Bila mu je slomljena desna noga. Oslonio
se na bankinu i podigao kacigu. Čim je oslobodio lice, Metju je
spazio vozača čopera kako se ustremljuje na njega, naoružan
bejzbol palicom.
Čovjek je već bio zamahnuo ka njemu, speman da mu slomi vrat...
***
 Dva hica Tejzera pogodila su Rusa u potiljak, izazivajući električno
pražnjenje koje ga je dotuklo. On se grubo srušio, kao udaren
gromom.
Obučena u crne helanke i kožnu jaknu, Ema je iskoristila oduzetost
ubice da ga razoruža.
– Jesi dobro? – upitala je hrleći ka Metjuu.
Podigao je pogled ka toj ženi koja je preko lica imala navučenu
tamnu zimsku kapu i koja se pojavila niotkuda da bi mu spasila život.
– Ali... Šta se dešava?
– Vaša žena! – povikala je Ema. – Hoće da vas ubije!
– Šta? Šta buncate! Ko ste vi?
Ema nije imala vremena da odgovori.
Dva okrugla blještava fara probila su se kroz noć. Kejtina mazda
kupe parkirala se pored Harli-Dejvidsona. Doktorka je izašla iz kola i
hladnim pogledom osmotrila situaciju.
Ništa se nije odigralo po planu.
– Dušo! – pozvao ju je Metju.
Kejt ga nije ni pogledala. Pitala se samo ko je ta žena s izgledom
Žene mačke koja joj je upravo upropastila plan.
Rješavati probleme jedan po jedan.
Nagnula se nad Tarasovim i primijetila pogotke Tejzera zadate na
potiljku. Paralizovanog nervnog sistema, ubica je nepokretno ležao
na asfaltu, naprežući se da dođe sebi. Pretražujući po unutrašnjem
džepu Olegove jakne, ona je pronašla ono što je tražila: Glok 17 od
polimera, sa šaržerom. Kejt je uzela automatski pištolj u ruke i
opalila u pravcu Eme da bi je primorala da uzmakne. Opružene ruke,
vertikalno u odnosu na tijelo, prstiju zgrčenih na obaraču, Kejt se
kretala ka svome mužu.
Još uvijek mogu da spasim Nika. Metak u glavu će ubiti Metjua, ali
će sačuvati njegovo srce.
– Kejt, šta to radiš, dušo? Šta to...
– Umukni! – urlala je. – Ne nazivaj me dušo! Ti me ne poznaješ. Ne
znaš ništa o meni. NIŠTA!
Okončaću moje dane u zatvoru, ali Nik će živjeti...
Lice lijepe doktorke se bilo izobličilo. Izgubila je svoju privlačnost i
ljepotu da bi se pretvorila u porcelansku masku, bijelu i hladnu.
Samo su joj oči gorjele, zapaljene bijesnim plamenom. Poput robota,
nastavila je da hoda prema mužu.
– Voljela bih da ti objasnim, Mete, ah ti to ne bi mogao da
razumiješ.
Ema se bila sklupčala na suprotnoj ivici puta. Škiljeći, ona je
primijetila kaskadera kako se očajnički trudi da ustane. Tada je
primijetila holster privezan za Tarasov gležanj. Nešto joj je škljocnulo
u glavi. Otpuzala je do njega i izvukla mu iz futrole Smit i Veson 36.
Rukama je obuhvatila kundak i ispružila ruku da bi nanišanila Kejt.
Nema se vremena za postavljanje pitanja.
Cijev Kejtinog Gloka bila je uperena u glavu njenog muža, a Emina
se pružala u pravcu doktorke. Dvije žene su bile spremne da opale.
Ema se pomolila da ne zadrhti.
Prva je povukla obarač.
***
Pogođena u grudi, Kejt je pala unazad. Tijelo joj se zanjihalo iznad
bankine i ona se stropoštala niz strmu padinu provalije.
Duga tišina, gotovo nestvarna, uslijedila je poslije pucnja.
Odbačena na zemlju zbog žestine trzaja, Ema je nekoliko sekundi
ostala drhteći, u šoku, bez glasa.
Oleg Tarasov je bio uspio da se teškom mukom uspravi i shvatio da
je za njega najbolje da napusti mjesto. Bez kacige, popeo se na
Harli, dao gas i pobjegao u suprotnom smjeru od onog kojim je
došao.
Poslije pedesetak metara, na raskrsnici, kamion s brašnom Samira
Narahejema udario je direktno u njega.
***
Ema se pribrala. Ugledala je Metjua na nekoliko metara od sebe,
potpuno klonulog, u stanju šoka. Ali živog.
Romuald!
Otrčala je sve do olupine motora i iščupala GPS koji je bio
dvostruko pričvršćen vrlo jakom prianjajućom gumom. Zatim se
vratila nazad i uskočila u Kejtina kola.
***
 Čim je ušla u kola, skinula je zimsku kapu i konsultovala sistem za
geolokalizaciju. Kao što se nadala, sprava je zadržala u memoriji
posljednje vožnje koje je ubica obavio. Upalila je kola i uz škripu
točkova napustila «komiš».
Boston je bio pust. Uključila se na 1-93 sa sjevera i počela da vozi
auto-putem, oglušujući se o sve bezbjednosne propise i opreznost.
Bilo ju je briga za ograničenja, patrole, opasnost. Ništa nije bilo
važno osim Romualda.
Pod uslovom da mu se ništa nije desilo...
Vozila je s gasom do daske pola sata a onda je izašla s auto-puta
kod Uindhema, na granici Masačusetsa i Nju Hempšira. Pustila je da
je vodi GPS, idući sporednim putevima sve dok nije izbila u pojas
stare industrijske zone.
A sada?
Ema je pogledala u ekran navigatora: strelica je označavala da
zona odredišta nije daleko, ali je nedostupna kolima. Ostavila je
upaljene farove i izašla iz kola. Taj dio puta je bio u potpunom mraku.
Nije mogla da vidi mnogo, osim visoke žičane ograde koja se
uzdizala pred njom. Odlučila je da se uzvere uz mrežu golim
rukama. Prelazeći s druge strane ograde, jedan kraj žice, oštar kao
nož, zabio joj se u gornji dio ruke i rasparao joj kožu na najmanje pet
centimetara.
Od bola se zateturala. Osjetila je kako joj krv lije ispod džempera i
jakne, ali nije htjela da žali nad svojom sudbinom. Odbacila se i
otkotrljala na zemlju. Zatim je ustala i zatrčala se da bi se uzverala
na vrh jedne kosine odakle je uspjela da razabere fantomski grad.
Stare fabrike i napuštena skladišta pružah su se u nedogled. Mjesto
je bilo nadrealno. Pravi dekor za filmove strave i užasa. Nekoliko
vagona se kotrljalo po staroj željezničkoj pruzi. Od fijukanja vjetra
škripale su stare metalne instalacije. Izobličene siluete prijetile su da
iskoče iza svake barake. Dolina sjenki koja se sigurno prostirala na
pet ih šest hektara.
Kako da pronađe Romualda u ovom lavirintu gvožđurije i lima?
– Romualde! Romualde! – povikala je više puta, ali vjetar i snijeg su
ove povike odnijeli u ništavilo.
 Pogledom je potražila neki putokaz ili detalj na osnovu kojeg bi
mogla da se orijentiše, ali nije se vidjelo ni na tri metra.
Sklanjajući pahulje koje su joj se kačile na lice, služeći se mobilnim
telefonom kao lampom, trčala je do iznemoglosti, naspram vjetra,
krećući se prema sjeveroistoku industrijske zone. Tarasov je
nesumnjivo tražio najudaljenije mjesto od puta da bi tu ostavio svoja
kola. Odjednom ju je nekakva buka zaustavila. Upravo je prešla
preko šljunka. Osvijetlila je zemlju, dolazeći do daha.
Nekakav put se peo sve do džinovskog skladišta.
Krenula je naprijed nekoliko koraka da bi osvijetlila zarđalu tablu:
REGIONALNE KLANICE
OKRUG HILSBOROU
Ponovo je nastavila da trči sve do glavne zgrade. Tu je opazila
tragove točkova, koje je polako prekrivao snijeg. Srce je počelo
snažno da joj udara u grudima. Ovdje je neko skoro dolazio.
Odgurnula je svom snagom visoka klizna vrata, na koja se ulazilo u
prostoriju, i zatvorila ih za sobom da vjetar ne bi ulazio.
– Romualde!
Mjesto je bilo obavijeno tamom, ali čulo se brujanje grijanja ili
klimatizacije.
Ema je pritisnula prekidač i blijedo svjetlo se raspršilo, otkrivajući
skoro prazno skladište s golim betonskim zidovima.
Na sred zgrade, prepoznala je kaskaderov bordo pikap.
Prišla je kamionetu i pogledala unutra.
Niko.
Zažalila je što nije ponijela sa sobom kaskaderov mali kompaktni
revolver.
– Romualde?
Na kraju glavne prostoriije, hodniku obliku lakta izlazio je na niz
gvozdenih vrata. Prva su bila od neke prazne prostorije. Ostala su
bila zaključana. Sklopila je oči, ali njena obeshrabrenost nije
potrajala ni sekundu.
Odlazeći, ubica se pobrinuo da sve ugasi.
Osim...
Sum generatora!
 Ona se vratila unazad, pokušavajući da prepozna izvor buke.
Zujanje je dopiralo iz hladnjače. Jako je počela da lupa u metalnu
pregradu.
– Romualde?
Ne, to je nemoguće. Nije tu...
– Romualde? To sam ja, Ema, čuješ li me?
Pokušala je da otvori vrata, ali uzalud. Sagnuvši se, primijetila je
jedan dio od sjajnog čelika u obliku guvernale. Skroz ga je okrenula i
rashladna prostorija se otvorila.
Zahvaćena polarnim dahom, pojurila je unutra.
– Romualde!
Pri svjetlosti telefona, usred pomrčine, spazila je krznenu kapu
tinejdžerove zimske šuškave jakne.
Pojurila je ka njemu. Ležao je beživotno. Skupivši svu svoju snagu,
počela je da vuče da bi ga izvadila iz samrtnog hladnjaka i odvela na
okolnu temperaturu. Stavila je telefon na spikerfon i pozvala 911 da
zatraži kola hitne pomoći da preuzmu pacijenta s hipotermijom.
Čekajući pomoć, tražila je znakove disanja koje nije našla, puls koji
nije mogla da uhvati jer je bila previše nervozna. Romualdova koža
je bila olovne boje, modra, mrtvačka.
Sranje!
Nije imala ni najmanji pokrivač da ga ugrije. Onda se dosjetila
pokreta za preživljavanje koje je bila naučila nekoliko mjeseci ranije,
tokom jednog seminara koji su morali da prate svi zaposleni u
Imperatoru. Seminar koji joj se tada učinio debilnom i beskorisnim, i
ne pomišljajući ni na trenutak da će joj to jednog dana možda
koristiti. Srećom, vježbe koje je izvela na lutki sad su joj se vraćale u
punoj jasnoći. Položila je tinejdžera potpuno ravno, postavila se na
koljena pored njegovog grudnog koša, podigla mu džemper i
postavila dlan svoje desne ruke na donji dio grudne kosti. Drugu
ruku je stavila preko prve. Ispruženih ruku, pritisnula je svom
težinom, zabijajući ruke u Romualdove grudi, zatim se uspravila prije
nego što će nastaviti ciklus kompresije i opuštanja, da bi podstakla
cirkulaciju krvi u tinejdžerovom tijelu.
I jedan i dva i tri! Jedan i dva i tri!
 Izbrojala je trideset kompresija, zatim je tinejdžeru dala dva puta
vještačko disanje, usta na usta.
Nemoj da umreš!
S bijesom u srcu, ponovo je otpočela ciklus masaže srca,
pokušavajući da zadrži pravilan ritam.
I jedan i dva i tri...
Pri svakom pritisku na grudni koš, rizikovala je da mu slomi rebra.
I jedan i dva i tri...
Vrijeme je bilo stalo. Ema je bila drugdje. Vodila je rat Onaj koji život
započinje protiv smrti.
Nemoj da umreš, Romualde! Nemoj da umreš!
Godinu dana kasnije...
 Replay

Ako je istina da možemo da živimo samo jedan jedini dio

onoga što je u nama,
šta se dešava s ostatkom?
Paskal MERSIJE
U H
K
19. 2011.
Amfiteatar je bio prepun, ali bilo je tiho.
Kazaljke na bronzanom brojčaniku starog zidnog sata pokazivale
su 14.55h. Čas filozofije koji je držao Metju Šapiro bližio se kraju.
Zvuk zvona je oslobodio studente. Metju je spakovao svoje stvari,
obukao kaput, zavezao šal i izašao na kampus. Čim se našao
napolju, zamotao je jednu cigaretu i prešao Jard.
Park se kupao u lijepoj jesenjoj svjetlosti. Već deset dana su
posebno blaga temperatura za to doba godine i izdašno sunce nudili
stanovnicima Nove Engleske miholjsko ljeto, utoliko prijatnije što je
kasnilo.
– Gospodine Šapiro! Hvatajte!
Metju se okrenuo u pravcu glasa koji ga je pozvao i po intuiciji
podigao pogled. Ragbi lopta mu se približavala.
On ju je uhvatio, s takvom preciznošću, i u skoku je dobacio natrag
kvorterbeku koji ju je tražio. Zatim je izašao iz kruga univerziteta kroz
ogromni portal koji je izlazio na Harvard Skver.
Upravo je bio zakročio na pješački prelaz da bi došao do stanice
metroa kada se jedan stari Ševrolet Kamaro uz zaglušujuću buku
pojavio na uglu Masačusets Avenije i Ulice Pibodi. Mladi profesor je
odskočio i ustuknuo da ga ne bi zgazio jarko crveni kupe koji se uz
škripu guma zaustavio tik pored njega.
 Prednje staklo se spustilo i ukazala se riđokosa Ejpril Ferguson,
njegova podstanarka nakon ubistva njegove žene.
– Hello, tamnokosi ljepotane, da te povezem?
– Više volim da se vratim javnim prevozom – odbio je on. – Voziš
kao u video igricama!
– Hajde, ne glumataj s tim tvojim strahovima. Odlično vozim i ti to
znaš!
– Nemoj da navaljuješ. Meni je stalo do života! Želio bih da
izbjegnem da moja kći postane siroče s četiri i po godine.
– O, u redu je! Ne pretjeraj! Hajde kukavice, požuri! Blokirala sam
saobraćaj!
Požurivši zbog zvuka sirena, Metju je pomirljivo uzdahnuo i otvorio
vrata da bi uskočio u ševrolet.
Tek što je vezao pojas, kad je uprkos svim pravilima bezbjednosti
kamaro napravio opasni poluokret da bi vrtoglavom brzinom pojurio
ka sjeveru...
– Boston je na drugoj strani! – pobunio se on, hvatajući se za vrata.
– Samo zaobilazim preko Belmonta. To je na deset minuta. I ne
brini se za Emili. Zamolila sam njenu bebisiterku da ostane sat
vremena duže.
– Kako si smjela! Upozoravam te, ja...
Mlada žena je žurno prebacila za dvije brzine a zatim naglo dala
gas što je Metjua presjeklo usred riječi. Kad je ponovo smanjila na
normalnu brzinu, ona se okrenula ka njemu i pružila mu blok za
crtanje.
– Zamisli, možda imam klijenta za Utamarovu sliku – rekla je.
Ševrolet je napustio univerzitetsku četvrt. Krenula je bržim putem
koji je išao duž Freš Ponda prije nego što će stići u Belmont, jedan
rezidencijalni gradić na zapadu Bostona. Ejpril je unijela adresu u
GPS i stala da ga slijedi sve do otmene i poznate zone s
vikendicama. Uprkos jasnoj zabrani, kamaro je pretekao školski
autobus i parkirao se u jednoj tihoj ulici s mnoštvom drveća.
– Ideš li sa mnom? – upitala ga je, uzimajući, blok za crtanje.
Metju je odmahnuo glavom.
– Radije bih da te sačekam u kolima.
 – Gledaću da požurim koliko mogu – obećala je, popravljajući
šminku u retrovizoru.
– Ne misliš li da pretjeruješ? – zadirkivao ju je on.
– «Nisam loša, samo sam tako nacrtana» – mazno je izgovorila,
oponašajući repliku i glas Džesike Rebit.
Zatim je ispružila svoje beskonačno duge noge utegnute u helanke
i izašla iz kola.
Ostavši sam, Metju je bacio pogled preko puta ulice. Jedna majka
je sa svoje dvoje djece ukrašavala dvorište prazničnim
dekoracijama. Shvatio je da je Božić kroz nekoliko dana i ta istina ga
je bacila u nekakvo panično stanje. Sa užasom je uvidio kako se
nazire prva godišnjica od Kejtine smrti: taj kobni 24. decembar 2010.
kada se njegov život survao u patnju i nepodnošljivu tjeskobu.
Od ubistva njegove žene, život mu se pretvorio u košmar. Kako da
reagujete kad saznate da se ona s kojom dijelite život već četiri
godine, majka vaše male djevojčice, udala za vas samo zato da bi
vas ubila? Da bi Vas ubila samo zato da bi presadila Vaše srce i
spasila svog ljubavnika. Kako živjeti od sada? Kako i dalje vjerovati
ljudima? Kako se ponovo usuditi da živite s nekom ženom?
Metju je uzdahnuo. Samo ga je kći spriječila da potone u ludilo i da
se ubije. Kad je događaj izašao u javnost, odmah poslije smrti Nika
Fiča, morao je da se bori da zaštiti Emili od radoznalih novinara.
Postojao je jedan posebno mučan period kada ga mediji nisu
ostavljali na miru. Izdavači su mu predlagali luđačke sume da bi
ispričao svoju priču, a Holivud je htio da ekranizuje njegovu
tragediju. Da bi pobjegao od ovih uljeza, ozbiljno je tada pomišljao
da napusti Masačusets, ali je bio previše vezan za Boston, svoju
kuću i studente. Od prije nekoliko nedjelja, stvar je počela da se
stišava u medijima. To nije umanjilo njegovu nevolju, ali bar je
osjećao da je zbacio teret jedne bolesne popularnosti.
Preko malih stvari se polako vraćao u život: šetnja po sunčanom
danu s Emili, fudbalska utakmica sa njegovim studentima, posebno
dobra šala koju je izvalila Ejpril.
Ali ova blagodet je bila krhka. Bol je vrebao, spreman da ga ščepa
za gušu, ponavljajući vječno ista pitanja na koja nema odgovora.
Kako prihvatiti da su najljepše godine vašeg života bile samo
maskarada? Kako povratiti samopouzdanje pošto ste izigrani na
takav način? Kako pronaći riječi da biste takvu situaciju objasnili
Emili?
Metju se znojio. Srce mu je jako udaralo u grudima. Spustio je
staklo na kamaru, potražio tabletu anksiolitika u džepu svojih
farmerki i stavio je pod jezik. Lijek se polako topio u njegovim ustima,
donoseći mu hemijsku pomoć koja je polako rastvorila njegovu
uzrujanost. Da bi se potpuno smirio, osjetio je potrebu da puši.
Izašao je iz kola, zaključao vrata i načinio nekoliko koraka na
trotoaru prije nego što je pripalio cigaretu i povukao dugačak dim.
***
Zatvorenih očiju, lica okrenutog ka jesenjem lahoru, on je uživao u
svojoj cigareti. Bilo je još uvijek lijepo vrijeme. Sunce se provlačilo
kroz grane. Ostao je tako nepomičan nekoliko trenutaka prije nego je
otvorio oči. U dnu ulice, nekakva gomila se okupila pred jednom
kućom. On se radoznalo približio jednoj brvnari, tipičnoj za Novu
Englesku: prostranoj kući s drvenim trijemom, sa šiljatim krovom i
mnogobrojnim prozorima. Ispred kuće je, na travnjaku, bila
organizovana neka vrsta rasprodaje.
Metju se pomiješao sa radoznalom gomilom koja je trgovala starom
robom na sto metara kvadratnih travnjaka. Prodaju je vodila jedna
lijepa mlada žena, brineta nježnog i nasmijanog lica. Kraj nje je
jedan šar-pej boje pijeska glodao gumenu kost.
Među neobičnim predmetima, Metju je opazio jedan laptop: Mekbuk
pro, ekran od petnaest inča. Nije bila posljednja verzija tog modela,
već ona prethodna ili čak ona prije nje. Približio se i osmotrio mašinu
iz svakog ugla. Aluminijumsko kućište sprave dobilo je lični pečat
zahvaljujući jednoj naljepnici od vinila, zalijepljenoj na poleđini
ekrana, koja je predstavljala stilizovanu i seksi Evu. U dnu ilustracije,
mogao se pročitati potpis «Ema L.», s tim što se nije moglo
pouzdano znati da li se radi o umjetniku koji je nacrtao figuru ili o
bivšoj vlasnici kompjutera.
Zašto da ne, pomislio je on, gledajući etiketu. Njegov stari
Pauerbuk je crkao krajem ljeta. Bio mu je potreban jedan novi laptop,
ali već tri mjeseca kako neprestano odlaže taj izdatak za kasnije.
 Predmet je bio procijenjen na 400 dolara. Smatrao je da je suma
razumna.
Prišao je mladoj ženi zaduženoj za prodaju i pokazao na Mek.
– Ovaj kompjuter radi, zar ne?
– Naravno. To je moj stari laptop. Formatiran je hard disk i
instalirana nova verzija operativnog sistema. Kao nov je!
– Nisam siguran... – oklijevao je.
– Mislite da hoću da vas pređem? – počela je da ga zadirkuje.
Metju joj je uzvratio osmijehom. Pružila mu je vizitkartu.
– Slušajte, evo šta predlažem: ako u roku od šest mjeseci
kompjuter bude imao i najmanji problem, ja ću preuzeti na sebe da
vam ga popravim. Moj najbolji prijatelj se odlično razumije u
informatiku.
Metju je pogledao vizitkartu:
Ema Lavenštajn.
Glavni somelijer
Imperator
30 Rokfeler Plaža Njujork, NY 10020
Radite u restoranu Imperator?
– Da, jeste li tu već jeli?
– U jednom drugom životu – spretno je izbjegao odgovor,
odagnavši jednu uspomenu koja ga je previše podsjećala na njegov
brak sa Kejt.
Šar-pej je došao da se očeše o njegovu nogu i veselo zalajao.
– Zove se Klovis i reklo bi se da mu se mnogo sviđate! –
oduševljeno je rekla Ema.
Met je pomilovao životinju. Sunce se provlačilo kroz grane.
– Moja kći sanja da ima ovako malog psa kao što je vaš –
nasmiješio se on.
– Koliko godina ima?
– Četiri i po.
Ema je klimnula glavom.
– Imate li djece? – upitao je.
– Ne još.
Osjetio je da je postavio previše intimno pitanje i ustuknuo.
– Znači živite u Njujorku...
 – I vraćam se tamo za nekoliko sati – rekla je, gledajući na sat. –
Došla sam da pomognem bratu, ali ne bi valjalo da propustim avion.
Metju je oklijevao još nekoliko sekundi prije nego što se odlučio.
– U redu, uzimam ga – potvrdio je, pokazujući spravu.
Pogledao je u novčanik. Imao je kod sebe samo 310 dolara.
Bilo mu je neprijatno i nije se usudio da pregovara, ali mlada žena
ga je odobrovoljila.
– U redu je, ustupiću vam ga po toj cijeni!
– To je jako ljubazno od vas – odgovorio je, pružajući joj novčanice.
Izdaleka je dao znak Ejpril, koja je upravo stizala na travnjak. Ema
mu je pružila kompjuter, koji je stavila u originalnu ambalažu.
– Dakle, neću oklijevati da vas pozovem ako mi kompjuter ne bude
radio – zaključio je Metju, mašući vizitkarticom.
– Ako slučajno poželite da mi se javite ranije, ne smatrajte se
obaveznim da čekate da se mašina pokvari – usudila se da izgovori.
Nasmiješio se da bi prikrio svoje iznenađenje i pridružio se Ejpril.
Došli su do kola. Metju je insistirao da on vozi i stigli su u Boston,
zaglavljeni u zastojima. Nijednog jedinog trenutka nije prestajao da
misli na tu Emu Lavenštajn.
***
B
K B H
20
Metju je ušuškao Emili i pogasio svjetla, osim noćne lampe
okačene iznad kreveta. Prije nego što je odškrinuo vrata, još jednom
je zagrlio svoju kćer, obećavši joj da će Ejpril svratiti da joj poželi
laku noć.
Zatim je sišao niza stepenice koje su vodile do salona. Prizemlje
kuće oblivala je prigušena svjetlost. On se nagnuo kroz prozor i za
trenutak stao da posmatra električne girlande koje su treperile,
okačene na gvozdenoj ogradi parka. Zatim je prešao u kuhinju i
izvadio pakovanje svijetlog piva. Otvorio je jednu flašu i uzeo novu
tabletu anksiolitika.
– Hej, lijepi dečko, vodi računa o toj vrsti mješavine, može biti
opasno! – opomenula ga je Ejpril.
 Na vrtoglavo visokim potpeticama, nosila je ekscentrični, ali šik
komplet, koji naginje fetišizmu. Vezala je bila kosu u punđu i stavila
sedefasti puder, koji je isticao njen karmin boje krvi.
– Nećeš sa mnom? Idem u Gan Šat, novi pab blizu keja. Njihova
praseća glava pržena u ulju je da se ubiješ. A tek mohito, neću ni da
ti spominjem. U ovom trenutku tamo izlaze najljepše djevojke u
gradu.
– Predlažeš mi znači da ostavim svoju kćer od četiri i po godine da
bih išao da ispijam mohito u nekom baru za lezbače.
Prilično ljuta, Ejpril je namjestila svoju široku manžetna-narukvicu s
utisnutim purpurnim arabeskama.
– Prije svega, Gan Šat nije bar za lezbejke – iznervirala se ona. – A
pritom sam ozbiljna. Mete, prijaće ti da izađeš, vidiš svijet, da
ponovo pokušaš da se svidiš ženama, vodiš ljubav...
– Ali kako misliš da se ponovo zaljubim? Moja žena ...
– Ne pokušavam da poreknem traumu koju si preživio zbog Kejt,
Mete, ali ako želiš da prevaziđeš to iskustvo, treba da ideš naprijed,
da se prodrmaš, da sebi makar daš šansu da ponovo zavoliš život.
– Nisam još speman – tvrdio je.
– Vrlo dobro, neću da te tjeram – predala se i, zakopčavši džemper,
zalupila vrata za sobom.
Ostavši sam, Metju je pretražio po zamrzivaču i pronašao
pakovanje prekriveno injem. Gurnuo je picu u rernu, podesio tajmer i
pronašao utočište na kauču. Imao je potrebu da bude sam. Nije mu
bio potreban niko da ga razumije ni da ga tješi. Želio je samo da
umiri svoj bol, imajući za jedine pomoćnike vjernu kutiju lijekova i
njegovu dragu Koronu.
Međutim, čim je sklopio oči, slika mlade žene sa garažne
rasprodaje ukazala mu se začuđujuće jasno. Njena talasasta kosa,
nasmijan pogled, lijepe pjegice, vragolast osmijeh, njen drzak glas
koji mu je dobacio:
Ako slučajno poželite da mi se javite ranije, ne smatrajte se
obaveznim da čekate da se mašina pokvari.
Odjednom je sve postalo očigledno: imao je strašnu želju da
ponovo vidi tu ženu.
 On se uspravio, smjestio se za drveni kuhinjski šank, na koji je
položio svoj novčanik u kome se nalazila vizitkarta:
Ema Lavenštajn... Kako bi bilo da je pozovem sad odmah i
ponudim joj da izađemo u restoran?
Oklijevao je jedan trenutak. Mora da je u avionu za Njujork, ali ipak
može da joj ostavi poruku.
Ukucao je prve cifre njenog broja na svom telefonu, a zatim zastao.
Ruke su mu drhtale.
Čemu ovo? – zapitao se, i dalje obuzet istim sumnjama. Nije bilo
svrhe da jedno drugom pričaju priče. On više nije vjerovao u par, u
zajedništvo, u podijeljene emocije. Osjetio je kako ga obuzima bijes.
Četiri godine...
Četiri godine je živio sa nepoznatom osobom, kriminalcem,
pakosnom ženom koja se njime poigrala kao s pajacom.
Samo sat vremena prije nego što je planirala da ga ubije, on joj je
još pripremao njena omiljena jela! On nije bio Kejtina žrtva, već
bijedna ništarija, jadni glupak koji je dopustio da bude nasamaren
kao budala. Ne samo da je zaslužio to što mu se desilo, nego je
zbog toga trebalo da ispašta do smrti!
Od bijesa je razbio telefon o zid, popio tablete sa gutljajem alkohola
i vratio se da legne na svoj kauč.
***
N
S
21. 2011.
Hej!
Sjedeći na jednoj klupi na Vašington Skver Parku, Ema je mahnula
u pravcu Romualda.
Mladić joj se pridružio, zagrlio je i dao jednu kesu od kraft papira.
– Svratio sam kod Mamoun s da kupim falafele[29]. Probaj, ovo je
da prste poližeš!
Sjeo je kraj nje i razmotali su svoje sendviče.
Za godinu dana, Romuald se izmijenio. Mali debeljuškasti Francuz
je postao lijep i elegantan mladić, student prve godine na Njujorškom
univerzitetu. Poslije nevjerovatne pustolovine koju su zajedno
preživjeli, Ema i on su od sada bili sjedinjeni vrlo jakom vezom i
viđali su se po nekoliko puta sedmično. Ema je pomogla Romualdu
da se nastani na Menhetnu i zanimala se za njegove studije.
– Jesi li razmislio povodom tvoje orijentacije? – upitala ga je,
zagrizavši pitu. – Ono je bila šala, što si mi rekao prekjuče?
– Ne uopšte, hoću da postanem psihijatar. Ili policajac.
– Ti?
– Da, danas mislim da su ljudska bića mnogo interesantnija od
kompjutera. Njihove ljubavne priče, nagoni za osvetom ih nasiljem...
Ona mu se saučesnički nasmiješila.
– Izvrsni su ti sendviči – rekla je punih usta.
– Mislio sam da ćeš ti donijeti vino – našalio se on. – S čašom
burgonja mora da je strava!
Namignula mu je. Nastavio je:
– Dobro, dosta si me slušala! Kako si se provela na putu u Boston?
– Ne baš onako kako sam očekivala – napravila je grimasu mlada
žena.
– Jesi li ponovo vidjela Metjua?
– Da, došao je na garažnu rasprodaju i čak je kupio moj kompjuter.
Bila sam uzbuđena, bilo je toliko čudno vidjeti ga poslije toliko
vremena.
– Znači, pričali ste!
– Kratko.
– Nije te prepoznao?
– Ne, i bolje je tako! Prije godinu dana vidio me je samo na nekoliko
minuta i to s natučenom zimskom kapom.
– Jesi li mu ostavila telefon i adresu?
– Da, ali me nije pozvao.
– Pozvaće – uvjerio ju je Romuald.
– Ne vjerujem – odgovorila je. – Možda je tako bolje, uostalom.
– Ali zašto mu ne ispričaš istinu?
– To je nemoguće, znaš dobro. Prvo zato što je istina nevjerovatna,
a i zato što...
– Šta?
– Je l’ bi ti mogao da se zaljubiš u ženu koja je ubila majku tvoje
kćeri?
 – Ali si mu i spasila život, Ema!
Mlada žena je slegnula ramenima i skrenula pogled da Romuald ne
bi primijetio da su joj se oči zacaklile. Njena zbunjenost nije
potrajala. Već je ispitivala svog prijatelja o njegovim ljubavima.
Romuald je napredovao iz dana u dan u osvajanju Erike Stjuart,
studentkinje filozofije sa Harvarda, tri godine starije od njega, koju je
sreo na farmers market-u na Junion Skveru mjesec dana ranije i u
koju se ludo zaljubio. U početku mlada djevojka nije obraćala pažnju
na njega: ni za šta na svijetu ne bi pristala da izlazi sa nekim mlađim.
Romuald je uspio da nađe njenu adresu i, po Eminom savjetu, počeo
da joj piše po jedno pismo svakoga dana. «Pravo» pismo, pisano
nalivperom na papiru za pisma. Pošto zavođenje pismima nije bilo
mladićeva jača strana, Ema se, poput Sirana de Beržeraka često
latila pera umjesto njega. I taj zajednički osvajački poduhvat «kao
nekad» urodio je plodom. Ne samo da se Erika upustila u igru, već je
upravo prihvatila Romualdov poziv na večeru, u Imperatoru, sljedeće
subote.
– Znaš da se čeka po tri mjeseca da bi se dobio sto u restoranu –
napomenula mu je Ema ozbiljnim tonom.
– Da, znam – uzvratio je ljutito. – Ah mislio sam da...
– Naravno da ću ti pomoći da dobiješ mjesto! Lijep sto pored
prozora s pogledom na Empajer Stejt Bilding!
On joj je srdačno zahvalio, a ona ga je pješice otpratila sve do
zgrade univerziteta.
***
B
13
Metju je završio s džogingom sav zadihan. Trčao je više od jednog
sata, praveći pun krug oko basena rijeke Čarls, izdržavši sve do MIT-
a prije nego što je krenuo nazad ka Pablik Gardenu.
S rukama na koljenima, savijenih leđa, zastao je da bi došao do
daha prije nego što pređe preko travnjaka Boston Komona.
Dok su mu noge podrhtavale a stomak se stezao, nije uspijevao da
uspori otkucaje srca u grudima. Šta mu se to dešavalo?
 To nije imalo veze s naporom. Otkako je ustao, jedan novi osjećaj
ga je preplavljivao; opojni i neočekivani osjećaj koji ga je našao
zatečenog. Šta god da je radio, gdjegod da je išao, Ema Lavenštajn
mu nije izlazila iz glave. Nije mogao da pobjegne. Nije mogao da se
otrgne. I to prisustvo je od njega pravilo nekog drugog čovjeka koji je
izašao iz ljušture i koji je konačno sposoban da krene ka sutrašnjem
danu. Uvidio je ono što je bilo očigledno...
Sjeo je na jednu klupu i posmatrao metalnoplavo nebo, odbljeske
sunca na površini jezera, i prepustio lice milovanju povjetarca.
Oko njega su se igrala djeca.
Život je ponovo bio tu.
***
Pošto se rastala sa Romualdom, Ema je uzela taksi da bi se vratila
u Imperator i provela početak popodneva sa svojim timom da bi se
dogovorili koja će vina predložiti gostima uz božićna i novogodišnja
jela.
U 15 časova telefon joj je zavibrirao u džepu. Diskretno je
pogledala.
From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Object: Poštena igra
Draga Ema,
Ovu poruku Vam šaljem imejlom s Vašeg starog kompjutera.
Odlično radi. Tražeći izgovor da Vas kontaktiram, mislio sam
da ga pokvarim, ali sam odustao od te laži i riješio da igram
pošteno. Dakle, nešto bih da Vam predložim.
Znam jedan mali italijanski restoran u Ist Villidžu – Broj 5 –
južno od Tompkins Skver Parka. Drže ga Vitorio Bartoleti i
njegova žena, koji su oboje moji prijatelji iz djetinjstva. Idem
da večeram kod njih svaki put kad se zateknem u Njujorku.
Za jednog iskusnog somelijera ne znam kakva je njihova
vinska karta, ali ako volite aranćini ala bolonjeze, zapečene
lazanje, taljatele u raguu i sicilijanski kanoli, onda bi ta adresa
trebalo da Vam se svidi.
 Da li prihvatate da izađete na večeru sa mnom večeras? 20
časova?
Met.
Ema je osjetila da će srce da joj iskoči iz grudi. Istog trena je
odgovorila:
Bilo bi mi veoma drago, Metju.
Vidimo se večeras onda!
P.S: Obožavam lazanje i aranćini...
I tiramisu takođe!
***
Alo, bubašvabo?
– Na času sam, Ema... – šapatom reče Romuald.
– Treba da mi pomogneš. Konektuj se na sajt Akahiko Imamure.
– Frizer? Opet?
– Da, treba mi termin za dva sata.
– Ali riješio sam da se smirim i da se više ne bavim uhođenjem...
– Ili ćeš to da uradiš ili se možeš oprostiti od tvoje rezervacije u
Imperatoru s Erikom.
***
Ponesena blagom euforijom, Ema je izašla na Rokfeler Plažu i
pošla na Petu Aveniju sve do radnje Bergdorf Gudman.
Imala je utisak da je u koži neke glumice koja drugi put snima
scenu, ali ovoga puta se nadala da će moći da promijeni kraj filma.
Ignorišući prodavačice, prošetala se među rafovima velike njujorške
prodavnice. Iako se moda bila malo promijenila od prošle godine,
pronašla je ono što je tražila: kaput od brokata sa svilenom tkaninom
protkanom zlatom i srebrom, kao i par cipelica od zmijske kože, sa
ljubičastim odsjajem i vrtoglavim potpeticama.
Čim je obavila kupovinu, izašla je iz radnje i kako je bilo lijepo
vrijeme, pješice je otišla do salona Akahika Imamure. Nakon dva
sata imala je potpuno istu frizuru kao i prošle godine: kosu podignutu
u punđu sa spiralnim uvojcima koja je njeno lice učinila svjetlijim i
istakla njene svijetle oči i ženstvenost.
Pozvala je taksi da bi se odvezla do Ist Vilidža. U kolima je shvatila
da joj se tresu ruke. Izvadila je neseser sa šminkom i upotpunila svoj
izgled s malo rože rumenila, zlatnom sjenkom na kapcima i koralno
crvenim ružom.
Dok se šofer zaustavljao pred Brojem 5, sumnja i nespokoj su
ponovo izbili na površinu. A šta ako ni ovoga puta Metju ne bude
tamo?
Ema se vratila godinu dana unazad i izmjerila pređeni put.
Dokle se može nekažnjeno ići u varanju sudbine? Koju će cijenu
platiti zato što je htjela da prkosi zakonima vremena i izbjegne zlu
kob?
To će ubrzo saznati. Platila je vožnju, izašla iz kola i odgurnula
vrata italijanskog restorana.
Dok joj je srce snažno udaralo, prošla je kraj prijemnog pulta, ne
zaustavljajući se. Restoran je bio topao i intiman, baš kao što joj je
ostao u uspomeni. Popela se drvenim stepenicama koje su vodile na
međusprat sa zasvođenim plafonom. Stigavši gore, krenula je ka
stolu s kraja koji je nadvisivao glavnu salu.
Metju je bio tu.
Čekao ju je.
 Zahvaljujem
Ingrid.
Esteli Tuze, glavnom somelijera u Merisu.
Dr Silvi Anžel i Dr Aleksandru Labrosu.
Bemaru Fiksou, Edit Leblon i Katrin de Laruzijer.
Valeri Taj fer, Žan-Polu Kamposu, Brunu Barbetu, Stefani Le Fol i
Izabel de Šaron.
 BIBLIOTEKA HIT
Izdavačko kuća NOVA KNJIGA
Podgorica, Ludviga Kube bb
www.novaknjiga.com
Za izdavača
Predrag Uljarević
Korektura i lektura
Milenka Okuka
Šonja Popović
Korice
Irena Milačić
Slog i prelom
Jovan Uljarević
Štampa
Art print, Novi Sad
Tiraž
1000
 [1] Kampus je prostor na kome se nalazi koledž ili univerzitet
zajedno sa okolnim zgradama koje mu pripadaju i u kojima su
smještene učionice, biblioteke, laboratorije, studentski domovi i
parkovi. Termin se koristi i za poslovne i bolničke cjeline. – Prim.
prev.
[2] Vozilo koje koristi dva izvora snage – električni motor i
standardni motor sa unutrašnjim sagorijevanjem. – Prim. prev.
[3] Cosy (eng.) udoban, prijatan. — Prim. prev.
[4] Mitoman (grč.) onaj koji pokazuje bolesnu sklonost ka izmišljanju
stvari i događaja i pretjerivanju u njihovom prikazivanju. –Prim. prev.
[5] TriBeCa, skraćenica od Triangle below Canal Street, kraj u
Donjem Menhetmi, Njujork. – Prim. prev.
[6] A Shelter from the Storm.
[7] Massachusetts Genral Hospital, velika javna univerzitetska
bolnica u Bostonu.
[8] Vrste vina. – Prim. prev.
[9] Brownstone, braon pješčani kamen nekada popularan kao
građevinski materijal. Termin se ovdje odnosi na kuće u nizu
napravljene od ovog materijala. — Prim. Prev.
[10] Kolači od krabe, čuveni specijalitet. – Prim. prev.
[11] Citat koji se pripisuje Lori Konan, francusko-kanadskoj
spisateljici.
[12] Tačnost je učtivost kraljeva – izjava Luja XVHI (1755-1824). –
Prim.prev.
[13] Žena je varljiva, poput pera na vjetra...
[14] Kifla kao za hotdog punjena jastogom.
[15] Modna pista. — Prim. prev.
[16] Voćni aperitiv. — Prim. prev.
[17] Medical College Admission Test je standardni prijemni ispit koji
polažu studenti koji žele da upišu medicinske fakultete u Sjevernoj
Americi.
[18] Popularno irsko pivo, porijeklom iz pivnice Artura Ginisa (1725-
1803). —Prim. prev.
[19] Novčanice od 100 dolara.
[20] Kalifornijski univerzitet, Los Anđeles.
 [21] Kaiten, suši restoran u kome se jela služe na pokretnoj traci. –
Prim. prev.
[22] Piće slično „ptičjem mlijeku" (šnenoklama), spravljeno na bazi
mlijeka, šećera, jaja, pavlake i ruma.
[23] Odsjek bostonske policije.
[24] Univerzitetska bolnica u Merilendu.
[25] U šahu, rokada je pokret koji dozvoljava da se u jednom potezu
zamijene mjesta topu i kralju da bi se zaštitio kralj.
[26] U jeziku špijunaže, mrtvo poštansko sanduče je mjesto koje se
koristi za tajno razmjenjivanje dokumenata, a da ne mora da dođe
do fizičkog susreta.
[27] Vkontakte, najpopularnija društvena mreža u Rusiji.
[28] Korniš (fr.) panoramski put. –Prim. prev.
[29] Falafel – kroketi od leblebija ili boba, tradicionalno arapsko jelo.
– Prim.prev.
Table of Contents
Sutra
Ukratko
Prvi dio
PRVI DAN
1 Među utvarama
2 Mis Lavenštajn
3 Poruka
4 Strangers in the night
DRUGI DAN
5 Između njih dvoje
6 Sudbinski susret
Drugi dio
TREĆI DAN
7 Paralelni svjetovi
8 Anastasis
9 Putnici kroz vrijeme
Treći dio
ČETVRTI DAN
10 Ruka koja ljulja dijete
11 Vrsta rata
PETI DAN
12 The other woman
13 Pred ogledalom
14 Ekaterina Svatkovski
15 Bolne istine
Četvrti dio
16 Crni princ
17 Mladić sa ekranima
18 Poručnik Lavenštajn
19 Peruanska besmrtna partija
Peti dio
ŠESTI DAN
20 Živo sjećanje
 21 A girl on the run
22 Grupa Helsinki
23 Linija srca
Šesti dio
24 Heroji i kukavice
25 U dolini sjenki
Godinu dana kasnije...
Replay
Zahvaljujem
Impresum