,Kolač od malina

Tajna savršenog kolača od malina je u tome da nekoliko puta probodem biskvit

vilicom prije nego što ga prelijem kremom tako da ne ostane suh. Drugi dio moje tajne je u
tome da tučem bijelu pjenu od jaja i šećera u prahu, a ne od šećera u kristalu kao što piše u
receptu. I, naravno, biskvit se iz pećnice mora izvaditi u pravom trenutku, niti prerano niti
prekasno, jer inače kolač bude gnjecav ili tijesto previše zapečeno.

No, od svega toga ipak je najvažnije da se radi s ljubavlju, kao što ga ja uvijek radim.
Na kraju krajeva, tim sam kolačem osvojila tebe, a klinci ga još i dan-danas obožavaju. Klinci
koji više nisu toliki klinci, već dva prekrasna odrasla muškarca, ali za mene će zauvijek ostati
djeca. Jedino sam malo zabrinuta za znaš već koga. To dijete kao da se neprestano opire. Ne
samo meni i tebi, svemu. Samom životu, valjda.

Vadim biskvit iz pećnice, odlažem kalup na štednjak i probadam tijesto vilicom.

Savršeno je. Ravnomjerno nanosim kremu od malina. Idealno bi bilo da su svježe, ali ja
uvijek kupim po nekoliko kila na tržnici pa ih onda zamrznem. Vraćam kalup u pećnicu da se
kolač još malo zapeče. Dotle ću objesiti veš. Odlazim u kupaonicu i na trenutak mi se mrači
pred očima. Ako nešto mrzim onda je to kad ručnik padne sa sušila u kadu i smoči se. Vadim
rublje iz perilice i stavljam ga u lavor, a neposlušni ručnik guram u perilicu. Vraćam se u
kuhinju i širom otvaram oba prozorska krila. Uzimam plahtu, pružam se na prste, naginjem
preko sušila i prebacujem je preko zadnjeg konopca. Sklapam oči i osjećam kako me proljetni
povjetarac miluje po obrazima.

Nakon toga vadim kolač iz pećnice. Pustit ću ga da još malo odstoji. Za to vrijeme
odlazim u spavaću sobu, otvaram ormar i presvlačim se u crvenu haljinu koju si mi donio iz
Irana. Zatim zavlačim ruku u pretinac ormara za koji jedino ja znam i odatle vadim bočicu.
Vraćam se u kuhinju, odvrćem čep i sipam nekoliko kapi na kolač. Tako. Sad je sve spremno.

U redu, lagala sam, ima još jedan sastojak važniji od ljubavi. Ali znaš i sam da ljubav
nije dovoljna. Nemoj me pitati što je u bočici. Tu tajnu odnijet ću sa sobom u grob.

Dugo mi je trebalo da shvatim da ljubav nije dovoljna. Očigledno nije. Nakon svega
što sam žrtvovala, što sam učinila za ovu obitelj, to mi je hvala.

Ali neke se stvari mogu reći tek u sumrak.

 Stavljam pregaču i perem suđe. Topla voda koju osjećam na rukama kao da me ispire i
iznutra.

Zatim palim mali crno-bijeli televizor na stolu. Dok gledam film, čistim grah koji ću
poslije ostaviti da se namače. I čekam. Barem to znam. Ako sam išta naučila u životu, onda je
to čekati.

A onda, kad se nebo zažarilo crvenim sjajem, ustajem i odlazim u smočnicu po

staklenku meda. Nakon toga vadim žlicu iz ladice, uzimam stolicu i, zajedno sa staklenkom,
nosim ih do vitrine u hodniku na kojoj je telefon. Dečki me zafrkavaju da sam je pretvorila u
oltar jer su unutra naše fotografije. Razmičem staklo i uzimam onu s našeg posljednjeg
zajedničkog ljetovanja, godinu dana prije nego što si imao drskosti umrijeti i ostaviti me
samu.

Ovdje u hodniku polako pada mrak, ali znam da još uvijek nije vrijeme. Još malo.

U ladici vitrine napipavam kutiju šibica i dvije crvene svijeće koje su mi ostale od
Božića. Na trenutak razmišljam, a onda odlazim u kuhinju po dva tanjurića i maleni pladanj.
Palim prvu svijeću, puštam da se ocijedi malo voska i pričvršćujem je za dno tanjurića. Zatim
ponavljam isti postupak s drugom i stavljam ih na pladanj koji odlažem na vitrinu pokraj
telefona. Moram paziti da se ne ugase.

Uzimam fotografiju na kojoj su dečki. Bili su slatki kao djeca. Onaj me ostavio, na
kraju će me ostaviti i ovaj drugi. Nakon svega što sam učinila za vas, svi ćete me ostaviti.

Ali ne još.

Gledam u obje svijeće istovremeno sve dok mi se u očima nisu stopile u jednu. A onda
mi počinje zujati u ušima. Sklapam oči i iznenada počinjem mumljati neku melodiju. Iz mene
izlazi dubok i promukao glas koji nije moj.

Sveta majko Isis, dođi iz tvoga Kristalnog hrama.

Dođi, Iemanjá

Dođi, Freyo

Dođi, Guan Yin

Dođi, Bijela Taro

 Dođi, Ostaro

Dođi, Lakšmi

Dođi, Lady Nado,

Dođi Afrodito.

Dođi, Sekhmet.

Dolaze. Osjećam ih kako, jedna po jedna, dolaze.

Vrijeme je.

Otvaram oči. Iz vitrine uzimam svoju fotografiju snimljenu na maturalnoj zabavi,

davno prije nego što smo se upoznali. Bila sam lijepa. Mislim da sam jedino tada u životu bila
sretna.

Neću ti reći čiju fotografiju onda uzimam. Ali znam da znaš. Uvijek si znao. A
posebno sada.

Otvaram staklenku meda, uzimam žlicu i polako razmazujem med po našim

fotografijama. Zatim ih priljubljujem jednu uz drugu, licem uz lice i puštam da se slijepe.

Božanska Majko, prvotna energijo svega stvaranja, najjača silo u Svemiru, padam
ničice pred tobom. Ne dopusti da me moj mlađi sin ikad napusti, učini da zauvijek ostane uz
mene!

Kako gore, tako i dolje, kako ovdje, tako i ondje, kako sada, tako i uvijek, kroz
prošlost, sadašnjost i budućnost, kroz sve dimenzije prostora, vremena i Svemira.

Amen.