Postoji li na svijetu nacija koja ima više heroja od Hrvata?

U nedostatku egzaktnih
istraživanja, laički uvid nepogrešivo upućuje na šampionske dosege. Inflacija
riječi ‘heroj’ i ‘heroji’ u političkom i medijskom polju tolika je da se stječe
utisak kako bi kroz dogledno vrijeme u Hrvatskoj broj nacionalnih heroja mogao biti
izjednačen s brojem stanovnika.

Doslovno nema dana da se u ovoj zemlji ne proslavi kakav herojski podvig pojedinca
ili skupine, ostvaren na sportskom, ratnom ili komunalnom terenu. Naslovne stranice
novina sada već regularno nalikuju papirnim spomen-pločama preko kojih se dežurnim
junacima odaje počast i fingira nacionalna zahvalnost.

Udarnički ritam, kao što je i red, zadaje predsjednica države: prošloga tjedna,
primjerice, herojima je proglasila vatrogasce što su gasili požar u okolici
Šibenika, malo prije toga herojski je status dodijelila pograničnim policajcima
koji love izbjeglice i silom ih transportiraju u Bosnu i Hercegovinu (jer je za
gospođu Grabar-Kitarović to više-manje ista aktivnost: zaštita nacionalnog
teritorija od elementarnih nepogoda), zatim je u bizarnome obraćanju naciji
podsjetila na godišnjicu heroizma nogometnih reprezentativaca, a u međuvremenu,
pridružujući se kompletnome političkom i medijskom pogonu, u tabor nacionalnih
heroja uvrstila je, dakako, Josipa Briškog, vojnika koji je položio život za
Hrvatsku u hiljadama kilometara udaljenom Afganistanu.

Daleko od toga da je korisnica luksuznog apartmana na Pantovčaku jedina; ona je tek

prva među svom silom onih koji kreiraju predodžbu o epskoj težini hrvatske
stvarnosti i daju svoj obol legendarizaciji svakodnevnog života. Suočen s takvom
hiperprodukcijom, putnik namjernik koji zaluta u ove krajeve mogao bi pomisliti da
je cijela Hrvatska jedan oveći spomen-park živih i mrtvih velikana, sa
stanovništvom uposlenim na održavanju i dopuni memorijalnog blaga.

Dodamo li friškoj proizvodnji stalni priljev heroja iz prošloga rata – dotok koji
je utoliko veći što smo vremenski udaljeniji od obustave vatre na bojištima –
dobivamo fascinantan prizor simboličkoga zagušenja.

U Hrvatskoj, kako se to veli, heroja ima kao blata, s tim da za neke od njih
usporedba važi i u moralnom pogledu, jer u svojim biografijama bilježe osude za
kriminalna djela najvišeg intenziteta. Ne postoji, naime, takav pravosudni akt koji
bi, u slučaju figura kao što su Norac, Kordić ili Glavaš, dovodio u pitanje učinak
društvene beatifikacije.

Istini za volju, toliko mnoštvo ličnosti s nadljudskim osobinama na svoj način

podupire tezu zlobnika da Hrvatska i nije mjesto za ljude. No očit je trud
vladajućeg aparata – kako u političkom, tako i u medijskom sektoru – da naciju
infantilizira do krajnjih granica i predstavi joj ‘historiju koja teče’, dakle
muklu hrvatsku realnost, u žanru svakodnevnog deseterca, u jednostavnoj, slikovitoj
i binarno-romantičnoj verziji, lišenoj suvišnih nijansiranja, poput stripa na čijim
stranicama defiliraju superjunaci i arhizlikovci.

Heroj je u toj ideološkoj ponudi, kao što znamo, netko čija iznimnost ima
nacionalni značaj i tko svojom bezgrešnom sudbinom zadužuje narod kojemu pripada.
Naročito ako pogine. A postrojavanjem u veću formaciju, povećava se i efektivnost:
iz režimske perspektive, nacionalni heroji su simbolička garda koja navlači teške i
neprozirne zavjese na prozor s kojeg se pruža pogled u debakl.

Smrt vojnika Josipa Briškog i ubrzano opskrbljivanje pokojnika herojskim atributima

(Jutarnji list je vijest o pogibiji, da kod čitalaca ne bi došlo do zabune,
popratio parolom ‘Heroj’ na naslovnoj stranici; vladajuća garnitura, na čelu s
premijerom, predsjednicom i ministrom obrane, u svojim je tronutim govorima
skicirala lik nacionalnoga giganta) dodatno izoštrava takve pretenzije.
Ako ništa drugo, upućuje nas na činjenicu kako je štancanje heroja, između
ostaloga, i način da se osujeti bilo kakav javni govor o porijeklu hrvatskih
katastrofa. Dobri patriotski običaji nalažu da se, kada je o herojima riječ,
izbjegava sve što bi moglo ukazivati na uzaludnost njihove žrtve, jer za nacionalne
ideologe ništa nije strašnije od mogućnosti da se smrti – naročito vojničkoj smrti
– oduzme upotrebna vrijednost.

Odatle ulaganje silnoga napora da se ljudskoj tragediji pripiše mitska dimenzija i

da joj se doda viši nacionalni smisao. Što, međutim, ako tog višeg smisla nema?
Drugim riječima, što ako je prisutnost hrvatskih vojnih trupa u Afganistanu
besmislena?

Promotri li se stvar upravo iz nacionalne perspektive, ali nešto iskrenije od one

kojom se gradi tekuća epika, ta je besmislenost jedino što karakterizira tragičnu
pogibiju vojnika Josipa Briškog. Ona je, preciznije, lišena smisla koliko i
bajkovita naracija o hrvatskome državnom suverenitetu.

Uistinu nema ničega samorazumljivog u tvrdnji da se hrvatski interesi brane u

tisućama kilometara dalekom Afganistanu. Kao što nema ničega samorazumljivog u
činjenici da Hrvatska uopće pripada NATO-paktu, međunarodnome mastodontu s
profašističkim ustrojstvom i zadaćom da oružanom moći zastupa interese velikih
sila, tim više što se to pripadništvo predstavlja konsenzualnom ‘voljom hrvatskoga
naroda’, iako je voljenome narodu uskraćena mogućnost da svoju ‘volju’ iskaže na
referendumu. Kao što, naposljetku, nema ničega samorazumljivog u navadi da se, s
državne razine, patriotskom uzvišenošću pravda najkukavnije kolonijalno sluganstvo:
kada prilažeš topovsko meso da gine za tuđe ciljeve i pod tuđom komandom.

No to je stari utemeljujući paradoks vladajućega hrvatskog nacionalizma: njegova je

intencija iznad svega protunacionalna.

U svojoj knjizi ‘Nova hrvatska paradigma’, objavljenoj prije tri godine, ideolog
desnog krila HDZ-a Davor Ivo Stier optužio je Zorana Milanovićada neodgovorno i
mučki podriva nacionalne interese kada zagovara referendumsko izjašnjavanje o
članstvu Hrvatske u NATO-savezu. Tada je taj princip i formalno izložen: da se
interes nacionalne zajednice formulira tako što zajednica o njemu ne smije iznijeti
svoj sud. ‘Volja naroda’, i to ona ‘konsenzualna’, artikulira se na način da mu ona
biva nametnuta.

Nekako u isto vrijeme hrvatska se predsjednica – nekadašnja službenica NATO-a –

sudjelujući na Međunarodnome sigurnosnom forumu u kanadskome Halifaxu, gdje je
opanjkavala vladu vlastite zemlje jer ne izdvaja dovoljno novca iz budžeta za
militarne svrhe, proslavila znamenitom izjavom: ‘Današnji svijet treba više, a ne
manje NATO-a!’ Hodnicima kojima baulja visoka vojna i civilna administracija tada
se pronio glas da cijela međunarodna zajednica nije u stanju pribaviti toliko
stražnjica koliko su ih službeni hrvatski predstavnici spremni izljubiti.

To je ambijent u kojemu oglodana suverenistička parola o ‘hrvatskoj pušci na

hrvatskom ramenu’ rezultira smrću u Afganistanu, u kojemu je dobrovoljno
odbacivanje suvereniteta opsluženo žestokom nacionalističkom retorikom, u kojemu se
volja naroda zastupa protunarodnim djelovanjem, u kojemu se ogavnim podložništvom
potvrđuje nacionalno dostojanstvo, u kojemu se zdrav razum žrtvuje na oltaru
kolektivnog uma i u kojemu se, kao simbolički dodatak, u ime hrvatske državotvorne
laži proizvodi sve veća zaliha priručnih heroja, dokaza o epskoj naravi današnjice,
te raspoređuje tako da, u krupnome planu, svojim živim i mrtvim tijelima dočaravaju
konturu smokvina lista.

Inflacija riječi ‘heroj’ u javnome optjecaju bolje od ičega drugog ilustrira

neslavni saldo nacionalne egzistencije, tavorenja obilježenog očajem, beznađem,
kukavičlukom i političkim voluntarizmom. U Hrvatskoj heroji niču kao gljive poslije
potopa, potvrđujući da je tlo obogaćeno totalitarnim gnojivom.

Smrt je u svakom slučaju dobrodošla. Onaj tko pogine za domovinu, u bilo kojem
dijelu svijeta, postaje njen idealni stanovnik.