MATERINSKI, INI I OSTALI JEZIČNI NAZIVI

1. UVOD

Svi ljudi na svijetu, ako za to imaju preduvjete, uspješno usvajaju svoj materinski jezik. U današnje doba
velikih seoba pojedinaca, ali i zajednica, promjena društava i kultura, miješanih brakova i jezika, promjena u
obiteljskim okolnostima, učenja različitih jezika u različitim okolnostima, u različite svrhe, najrazličitijim
načinima. Stoga nije uvijek jednostavno odrediti koji je pojedincu materinski jezik, naročito ako vješto vlada
različitima. Ini jezik krovni je naziv za različite druge jezike osim materinskoga, a ini uključuju strani jezik,
drugi jezik, nasljedni jezik, predački jezik, srodni jezik. U nastavku teksta promotrit će se svi naziva,
uključujući i naziv prvi jezik, koji pak često zamjenjuje naziv materinski.

Izvorni su jezici oni kojima govornik vlada kao izvorni govornik, što znači da donosi intuitivne sudove o
oblicima, značenju i jezičnoj strukturi toga jezika. Prototipne izvorne govornike drugi govornici prepoznaju
kao svoje, tj. govornike s kojima dijele isti jezik.

Materinski i ini jezici: drugi, strani jezik mogu se promatrati prema različitim oblicima stečenosti: načinu,
vrsti, dobi, uzorima, obliku učenja itd. Prema broju jezika kojim tko vlada jezik može biti
prvi, drugi, treći, četvrti, peti itd.

Neki govornici vladaju samo jednim jezikom, što je češće u izdvojenijim, zatvorenijim kulturama i(li)
mjestima. Ako govornik vlada samo jednim jedinim jezikom, on je jednojezičan govornik. Ako osoba vlada
dvama jezicima, zove se dvojezičnom osobom. Prema najširim odrednicama dvojezična je osoba koja se zna
snaći prilikom kupovine na stranmmu jeziku. Odrednica koja traži da dvojezična osoba vlada dvama
jezicima jednako kao dvije jednojezične osobe tih dvaju jezika izazito je uska

Ako osoba vlada trima ili većim brojem jezika, naziva se višejezičnom. Jasno, moguće je za nekoga reći da
je trojezičan ili četverojezičan, no to može biti važno za dijete koje je odgajano trima ili četirima jezicima.
Za odrasle se osobe uglavnom kaže da su višejezične, a onda se nabraja kojim jezicima vlada ili se kaže
točan broj jezika kojima vlada.

1.1. Ovladavanje jezikom - usvajanje i učenje

Prema načinu ovladavanja jezik se može usvojiti ili naučiti, ili i jedno i drugo.

Jezik se usvaja spontano, u prirodnim okolnostima, bez vidljiva truda i posebnih metoda. Čim se za neki
jezik kaže da je usvojen, zna se da je to bilo stjecanje jezika živeći u okolini koja je njime govorila.

Jezik se uči svijesno i namjerno, u pedagoškim okolnostima, s vidljivim trudom i različitim oblikovanim
metodama. Kada se stručno kaže da je tko naučio neki jezik, to znači da ga je stjecao u školi, na tečajevima
(u današnje vrijeme i e-tečajevima), sam iz udžbenika, rječnika, pomoću snimaka, uz osobnoga učitelja.

Zajednički je naziv za usvajanje i učenje ovladavanje jezikom, a za naučeni i usvojeni jezik ovladan jezik.
Kada se kaže da je tko ovladavao ili ovladao nekim jezikom, to znači da je i usvajao i učio jezik. Primjerice,
materinski jezik sva djeca usvajaju, a kada krenu u školu, tada ga u njoj i uče, iako ga i dalje usvajaju. No
može značiti i da ga je samo usvajao, ili pak samo učio, ali da mi ne znamo točno kako ili nam to nije važno.

1.2. Jezici prema dobi

Posebne su vrste jezika u odnosu na usvajanje jezika dječji jezik, mladenački i odrasli jezik te maminski.
Dob u kojoj se neki jezik usvaja ili uči igra važna je zbog utjecaja koji razvojne osebujnosti i imaju na
ovladanost jezikom. Ako je tko u svim razdobljima usvajao i služio se istim jezikom, to pokriva opći naziv
materinski.

1.2.1. Dječji jezik

Dječji jezik traje do jedanaeste-dvanaeste godine, kada otprilike dolazi do jezične automatizacije. Dječji je
jezik izrazito promjenljiv, ovisan o dobi. Ako je potrebno točnije odrediti razdoblje izloženosti jeziku, npr.
zbog podataka o izgovornoj strani jezika kojim netko vlada, može se podijeliti na manja, tj. kraća razdoblja.

Prijerodni – jezik koji je dijete slušalo u trudnoći. Majka s djetetom može komunicirati govorom i na druge
načine, na što nošće odgovara ponašanjem. U drugomu dijelu toga razdoblja dijete može izvana vidjivo
komunicirati s majkom pokretima.

Dojenački – jezik predgovornoga razdoblja. Nazive se i razdobljem prednamjerne komunikacije jer dijete
još nije naučilo namjerno slati poruke okolini, nego majka iščitava djetetova stanja kao poruke, npr. plače jer
je gladno, osamljeno itd. Vremenski mu je okvir prva godina života. Na početku je njegovo djelovanje prema
ljudima i predmetima dvojno (ja i ti ili ja i predmet), a nesvjesno je da njegovo ponašanje utječe na drugoga.
Najranije iza šest mjeseci počinje otkrivati utjecaj vlastitih ponašanja na ponašanje drugih, a o ko devetoga
mjeseca dijete počinje shvaćati da svojim ponašanjem, u što su uključeni pokreti, glasanje, može utjecati na
druge, tj. da mu ponašanja postaju poruke. Kada to posve shvati, započinje namjerna komunikacija kada
predjezičnim gestama i prvim riječima uključuje pozornost sugovornika i postaje njegov komunikacijski
partner. Povremeno se pojavljuje znakovi združene pozornosti, ali dijete još ne shvaća potpuno da druga
bića govore s namjerom.

Hodanački – jezik ranoga jezičnoga razdoblja. To je djetetov jezik od prve do treće godine života. Može se
zvati i jasličkim jezikom, iako ne idu sva djeca u jaslice. Na početku toga razdoblja, od dvanaest do petnaest
mjeseci djeca znaju što trebaju gledati slijedieći geste pokazivanja. Od petnaest do osamnaest mjeseci
često se i sustavno pojavljuje združena pozornost, ili dijeljenje, koja omogućuje trojnu ili trijadičku
komunikacija, tj. ja i ti govorimo o nečemu trećemu. Dijeljenje se proširuje i na druge sugovornike osim
roditelja.
Krajem toga razdoblja, tj. otprilike s navršene tri godine, dijete ovladava osnovama jezika.

Katkada se dojenački i hodanački jezik objedinju kao razdoblje ranoga jezičnoga razvoja, a ostalo razdoblje
do škole naziva se predškolskim razdobljem. Katkada predškolsko razdoblje obuhvaća cijeli djetetov jezični
razvoj do polaska u školu, a katkada je predškolsko samo zadnja godina prije polaska u školu.

Vrtićki – jezik od treće do šeste ili sedme godine, tj. do polaska u školu.

Rani školski - jezik od polaska u školu, tj. od šeste ili sedme godine do desete ili dvanaestee godine.

1.2.2. Mladanački jezik

Mladenački se jezik može dijeliti na dva razdoblja.

Kasniji školski jezik uključuje dob od dvanaesete do četrnaeste-petnaeste godine, što su viši razredi osnovne
škole.
Srednjoškolski jezik uključuje dob od četrnaest-petnaest godina do osamnaest.

1.2.3. Odrasli jezik

Odrasli se jezik također može podijeliti na nekoliko razdoblja.
Mladi odrasli jezik uključuje dob od punoljetnosti do dvadeset i pet godina. Naziva se i jezik mladih, iako to
označava i druga obilježja mladih odraslih osoba. U tomu razdoblju mnogi mladi studiraju, čime ovladavaju
viokoškolskim jezikom (npr. pojmovi poput ispitnoga roka, kolizije, uvodnih predavanja, primanja ili
konzultacija).
Mlađi odrasli jezik uključuje razdoblje otprilike od dvadeset i pet do četrideset godina.
Srednji odrasli jezik uključuje dob od četrdeset do pedeset godina.
Stariji odrasli jezik uključuje razdoblje nakon pedesete godine.

Na primjer, osobi koja je polaznik tečaja hrvatskoga u mlađoj odrasloj dobi vjerojatno će lakše i brže učiti
hrvatski nego ostali polaznici koji su na početku imali istu svjesnu količinu znanja ako joj je hrvatski bio
dječji jezik uključno sa ranim školskim. Svakako će imati znatno bolji izgovor od ostalih polaznika. Ako joj
je hrvatski bio prijerodni okolinski, dojenački, hodanački i vrtićki jezik, ali ne i školski, to će se vjerojatno na
tečaju hrvatskoga u odrasloj dobi očitovati samo kao bolji izgovor.
1.1.2. Jezici prema okviru učenja
Prema obliku učenja postoje različite vrste jezika.
Kada se tko školuje na jednomu jeziku, a to znači da se rabi u školi: njime se predaje, njime govore i
nastavnici i učenici na nastavi i izvan nje, jezik se zove školski. U jednojezičnim je okolnostima školski
jezik materinski, primjerice hrvatskim govornicima u Hrvatskoj u običnim osnovnim školama. Izvornim
višejezičnim govornicima hrvatskoga koji su se školovali u inozemstvu nedostaje znanje školskoga jezika,
primjerice ne znaju da se za množenje govori jedanput jedan, pet puta dva i slično.

Naziv fakultetski jezik ističe da je riječ o visokoj školi, ali i da su učenici toga jezika punoljetni, dakle
odrasli. Netko tko studira na stranome sveučilištu fakultetski jezik značit će ovladavanje standardnim
idiomom, službenim situolektom, ali vjerojatno i mladalačkim žargonom toga stranoga jezika.

Studijski jezik znači ovladavanje tim jezikom s najvećim stupnjem metajezične osviještenosti toga jezika.
Ljudi obično studiraju u mlađoj odrasloj dobi, dok su prema nekim odrednicama odrasli ljudi, ali u
optimalno doba za sustavno učenje. Kao studenti još su dovoljno mladi za pamćenje i usvajanje novoga, a
dovoljno zreli da se služe različitim spoznajnim načinima. K tomu u toj su dobi još u povoljnoj društvenoj
situaciji sklapanja poznanstva, različitih aktivnosti i uklopljenosti u društvo drugoga jezika, za razliku od
zrelih, zaposlenih odraslih ljudi. Kada tko studirao neki jezik, kada mu je to bio studijski jezik, imat će visok
stupanj svjesne ovladanosti tim jezikom. Tako primjerice anglisti mogu imati veću metajezičnu osviještenost
od mnogih Amerikanaca kojima je engleski materinski jezik. Kroatistima je hrvatski i studijski i fakultetski
jezik.

Jezik može biti i nastavni, kad se samo predaje njime, tj. služi u razredu na nastavi, a učenici i nastavnici
inače govore drugim jezikom. To se događa u školama na stranomu jeziku u kojemu su i nastavnici i učenici
domaći govornici, npr. u francuskoj školi.

Jezik može biti i nastavnički, ako nastavnik ili nastavnici njime govore, no ne i učenici, primjerice lektor
stranoga jezika koji i ne zna domaći jezik.

Jezik može biti i predmetni, ako se poučava kao predmet, kao strani jezik, kao manjinski jezik ili kao
nasljedni jezik u školama. U nastavi stranoga jezika nastavnici se često služe poučavateljskim jezikom,
kojemu su svojstven razgovijetan, sporiji i (pre)naglašen izgovor, česta ponavljanjanja, parafraze, kraće
rečenice itd.

1.2. Stupnjevito ovladavanje jezikom i jezično nazadovanje

I usvajanje i učenje jezika može biti raznoliko: potpuno ili nepotpuno, tj. djelomično. Jednom ovladan jezik
može biti i potisnut ako se njime dugo ne služi jer je neki drugi jezik postao glavni.

Prema redovitosti ovladavanja ili uporabe jezik može biti trajni, redoviti, povremeni ili sezonski. Čest je
slučaj da se sezonskim jezikom vlada samo u sredini u kojoj se boravi, a zaboravi ga se ili se njime ne može
služiti u drugoj sredini.

2. NAZIV POVEZANI S OSOBNIM JEZIKOM

Glavni je jezik materinski, prvi jezik koji dijete usvaja ili je usvojilo. Prototipna je situacija da je materinski
istovremeno i roditeljski jezik, tj. jezik kojim govore oba roditelja. No postoje druge mogućnosti.
Prema uzoru jezici se dijele prema nekoliko načela. Jedan je bliska osoba ili osobe od kojih je dijete usvojilo
jezik. Drugi su privatni prostori njegova života u kojima se moglo susresti ili znati da tko govori kojim
jezikom drugačijim od onoga koji usvaja. Treći su (šire) društvo.

2.1. Materinski jezik

Prvi jezik koji čovjek u svome životu kao dijete usvaja zove se najčešće materinski jezik (engl. mother
tongue, njem. Mutter Sprache). U svome materinskome jeziku čovjek se ponaša kao izvorni govornik
(Katičić 1971, 33). U tomu smislu materinski jezik znači jezik Materinski se jezik određuje na temelju
izvođenja kojim je nastao kao jezik koji je čovjek naučio od matere. Takvo je povijesno određenje toga
pojma. Naziv materinski jezik proistječe iz činjenice što djecu uglavnom odgajaju majke, ili su ih odgajale,
dojeći ih i brinući se za njih u prvim godinama života, pa ona uče jezik kojim govore njihove majke.

U prijerodno je doba djetetova života majčin govor u tome razdoblju potpuno nezamjenljiv pa se bar tada
naziv materinski jezik može doslovno shvatiti. Istraživanja na području prijerodnoga djetetova života,
pokazuju da se neki od bitnih uvjeta za jezično sporazumijevanje pojavljuju i prije rođenja. Ako razgovara s
nerođenim djetetom, majka razgovara drugačije nego s ostalima. U komunikaciji su prisutni zvukovi,
pokreti, riječi, misli, osjećaji, kontekst... (npr. Babić 1993, Kovačević 1993). I tada su prisutni svi dijelovi
jezičnoga svijeta. Činjenica da materinski jezik doslovno i isključivo znači majčin jezik u jednome razdoblju
djetetova života pokazuje da se prvi model jezičnoga usvajanja događa svima na materinskome jeziku (Babić
1992).

Djeca načelno brže i bolje uče govoriti ako se roditelji ili bliski ljudi njima posvećuju, ako je govor odraslih
baš njima upravljen, ako općenito skladno osjećajno komuniciraju pa mogu obnavljati pozitivne osjećaje
(Tronick 1991) itd. To isto je potvrđeno za dijete u utrobi. Jamačno je za djetetov razvoj najskladnije ako se
jezični odgoj nastavlja istim, materinskim jezikom. No čak i kad je jezična okolina poslije porođaja različita,
dijete je već prije rođenja steklo iskustvo govorne komunikacije na svome jedinstvenome jeziku,
materinskome.

Sam naziv materinski zbog konotacija s pojmom majke u djetetovu životu ističe da je utemeljen na osjećajno
zasnovanim usvajanjem jezika. Načinom kojim majke uče dijete jeziku ni jedan drugi jezik dijete više ne će
učiti, naročito zato što su neka od obilježja vezana uz djetetova razvojna svojstva, ne samo jezična. Iako je
prototipna situacija da dijete usvaja jezik od majke, naziv materinski jezik ne shvaća se uvijek doslovno,
njega dijete može usvojiti i od neke druge bliske osobe koja se njime bavi - oca, bake, djeda... Materinski
jezik može biti i samo očev jezik (u dvojezičnim situacijama, naročito kada samo majka govori različito od
svih ostalih ), ili bakin, djedov, dadiljin (ako oni čuvaju djecu dok su roditelji zaposleni). Dakle, materinski
jezik ne mora nužno biti majčin jezik, niti materinski jezik koji i jest majčin dijete mora nužno naučiti od
majke.

Ako je majka bila dvojezična i služila se obama svojim jezicima i u razgovaranju s nerođenim i poslije
rođenim djetetom, dijete joj je također bilo prijamno dvojezično. Tada ima dva materinska jezika. Da bi se
pokazao međuodnos među dva ravnopravna jezika, razvojno ili komunikacijski, može se reći da su dva
jezika sumaterinski. Ima dva materinska i ako je u obitelji otac s njime razgovarao jednim, majka drugim
jezikom.

Naziv materinski napravljen je prema prototipnome jezičnom uzoru. Postoje još brojne druge bliskoznačnice
nazivu materinski jezik koje ističu neka druga svojstva jezika. One pokazuju i da se nazivom materinski jezik
mogu pokriti i različita značenja. Neke od tih odrednica pokazuju da materinski jezik ne moga nužno biti
govornikov glavni jezik sporazumijevanja ili onaj kojim se najčešće služi (npr. Byram 2004, 418).

2.2. Rodni jezik

Osim materinski, prvi jezik kojemu je dijete u najranijemu djetinstvu izloženo i kojim progovara zove se na
hrvatskome i rodni jezik (eng. native language). Takav je naziv vrlo česta zamjena i u drugim jezicima za
jezik koji se prirodno usvaja u djetinjstvu. U hrvatskome je naziv rodni jezik određen je kao jezik zajednice u
kojoj se tko rodio. Engleski naziv native language na hrvatski se može prevesti kao (u)rođeni jezik, izvorni
jezik.

Na neki bi se način moglo reći da naziv rodni jezik odražava navedeno prijerodno iskustvo u usvajanju
jezika, iako nije tako nastao. Naime, tek se u najnovije doba znanstvenim istraživanjima pokazalo da se
dijete rađa s iskustvom sporazumijevanja, ali i s prepoznavanjem određenih jezičnih obilježja.

2.3. Rođeni jezik

Na hrvatskome je rodnomu jeziku srodan i rjeđi naziv rođeni jezik, koji ima i značenje vlastitosti. Njime se
ističe da je to nekomu vlastiti jezik, da mu pripada, da njime on kao i ostali govornici najbolje vladaju pa
primjerice ne može tko nešto bolje o njemu znati od toga čiji je to rođeni jezik.

2.4. Idiolekt
Način kako pojedinac vlada nekim jezikom, kada se promatra u ukopnosti svojih jezičniho djelatnosti,
jedinstven je. Za to postoji naziv idiolekt.

2. NAZIV POVEZANI S OSNOVNOM ZAJEDNICOM

Osnovna je zajednica u kojoj dijete usvaja jezik obitelj. Jezgrena su obitelj (eng. nuclear family) roditelji i
djeca. Naziva se i osnovna obitelj (eng. elementary family).

2.1. Obiteljski jezik

Prema osnovnoj zajednici u kojoj dijete usvaja jezik napravljen je naziv obiteljski jezik, dakle jezik kojim se
najčešće služi u obitelji (engl. family language). Obitelj je poglavito odnos među članovima. Prototipno je da
je krvni, no može biti i ljubavni, pravni ili oboje, primjer su usvojena djeca, pastorčad.

Iako često jest, obiteljski jezik nije nužno isto što i materinski, to je jezik kojim se članovi obitelji najčešće
služe u međusobnome sporazumijevanju. Kada roditelji govore drugačijim materinskim jezicima, jezik
okoline može biti jezik jednoga roditelja, primjerice Hrvatice udana za Irca koja živi u Zagrebu (obiteljski im
je jezik hrvatski, iako otac s djecom govori engleski) ili ni jednoga roditelja, primjerice Hrvatice udane za
Nijemca koja s njim živi u Londonu (obiteljski im je jezik engleski).

Kako postoje vrlo različite vrste obitelji, one mogu različito utjecati na djetetov jezik. U tronaraštajnoj
obitelji gdje uz roditelje i djecu žive i djed i baka (može biti i samo jedno, ili oba para), posebno ako baka i
djed redovito čuvaju unučad dok roditelji rade, dijete može usvajati njihov jezik, odnosno idiom, a ne
roditeljski (ako se razlikuju). Primjerice, u dubrovačkoj obitelji u kojoj je otac s Korčule, a majka iz
Dubrovnika, ali se školovala u glavnomu gradu i često je i dugo izbivala iz kuće kći je do škole najviše
boravila s bakom i djedom pa je usvojila njihov stari dubrovački govor, a ne roditeljski.

Proširena obitelj uključuje i druge članove, poput djedova i baka, stričeva, ujaka, teta, bratića i sestrični, oni
mogu živjeti u zajedničkomu domaćinstvu ili razdvojeno. Ako žive zajedno, a govore različitim jezicima,
dijete može biti izloženo većemu broju jezika (npr. strine, ujne, tetka). U takvim je situacijama obiteljski
jezik lingua franca (tj. zajednički jezik) ako njezini članovi govore drugim jezikom (Byram 2004, 418).

Jezici se prema srodstvu mogu dijeliti na majčin, očev, djedov, bakin, pradjedov, predački, porodični,
kumin... No ako djeca njima nisu bila izložena, ili se bar njima nije izravno sporazumijevale s djetetom (što
je uvjet da ga usvoji), ti se jezici kao je potrebno mogu nazivati običnim posvojnim pridjevom. Majčin, očev,
bakin, djedov itd. jezik označuju jezike koje je dijete moglo čuti u svome domu ili sa svojom obitelji, ali ne
nužno ili ne često. Ako jedan od tih jezika i jest (katkada) čulo, nije ga usvojilo jer mu se nije njime obraćalo.
Obitelj u hrvatskome može biti shvaćena uže i uključivati majku, oca, braću i sestre. Može biti shvaćena i
šire, uključivati baku i djeda, odnosno djedove i bake, naročito ako žive u istome stanu, kući ili imanju. Još
je šire shvaćena kad uključuje i braću i sestre i njihove bračne drugove te djecu, katkad sve koji nose isto
prezime, a rodbinski su povezani. Najšire je shvaćena kad uključuje svu rodbinu. Dio toga pokriva riječ
porodica, ali ona se u hrvatskome često zamjenjuje riječju obitelj. Obitelj može uključivati i sve ukućane u
rodbinskome odnosu, npr. i neoženjenoga ujaka ili neudanu tetu.

2.1.1. Roditeljski jezik

Prototipni je materinski jezik zajednički i majci i ocu. Kada je tomu tako, jedan je od bliskoznačnih naziva
za materinski jezik i roditeljski jezik. Dakle, on ističe da roditelji govore istim jezikom. Taj se naziv rabi
često kada na djetetovo ovladavanje utječu i neke druge osobe pa roditeljski jezik nije nužno (jedini)
materinski jezik odrasloga djeteta.
Ako majka i otac govore različitim jezikom, onda ih je potrebno razdvojiti. Tako je majčinski - jezik koji je
s djetetom govorila majka, a očinski - jezik koji je s djetetom govorio otac.

2.1.3. Sudječji jezik

Bratovski je jezik kojim su brat ili braća govorili s djetetom tijekom njegova jezična razvoja. Sestrinski je
jezik kojim su sestra ili sestre govorile s djetetom tijekom njegova jezična razvoja. U hrvatskome na žalost
ne postoji jedna riječ ni za braću i sestre zajedno, za razliku od nekih drugih jezika, npr. eng. sibling(s) ili
njem. Geschwister. Nazivi sudječji za bratovski i sestrinski ponuđeni su radi jednočlanoga objedinjujućega
naziva. Sudječji je jezik kojim su djeca u obitelji zajedno govorila, odnosno kojim su brat i sestra ili braća i
sestre govorili s djetetom tijekom njegova razvoja. Sudječji je jezik često različit od roditeljskoga u
useljeničkim zajednicama.

2.1.4. Predroditeljski
Bakinski je jezik kojim je baka govorila s djetetom, ili bake ako su govorle istim jezikom. Djedovski je
jezik kojim je djed govorio s djetetom, ili djedovi ako su govorili istim jezikom. Često oni govore istim
jezikom pa se to reklo djedov i bakin jezik, ili bakin i djedov jezik. Ako oba para djedova i baka govore istim
jezikom, onda bi to bi to bio jezik djedova ili baka, ili jezik baka i djedova. U hrvatskome na žalost ne
postoji jedna riječ koja uključuje baku i djeda, za razliku od nekih drugih jezika, npr. eng. grandparents ili
njem. Groseltern. Stoga se ovdje služi radnom izvedenicom predroditeljski jezik za bakinski i djedovski
zajedno.

2.1.5. Dadiljinski jezik

Neku djecu u njihovu domu čuvaju drugi, a ne članovi obitelji. Takvoj je djeci dadiljinski jezik uzor. Razlika
je u dadiljinskomu jezik to što često ne postoji trajan odnos sa svojedobnim dadiljama kada dijete postane
odraslije i sposobno ostajati samo, a katkada se dadilje i (često) mijenjaju. Iako bi se moglo činiti da je taj
naziv svojevrsni arhaizam, budući da se danas žene koje čuvaju djecu zovu anglizmom bejbisiterica ili
dvočlano teta čuvalica, glagol dadiljati izveden iz riječi dadilja, u proširenomu značenju, suvremena je riječ.

2.3.1. Odgajateljski jezik

Neka djeca od rane dobi odlaze iz obitelji jer ih čuvaju drugi, a ne članovi obitelji. Jezik kojim je s djetetom
govorila osoba koja se brinula o njemu u mjestima poput jaslica, vrtića, tuđega privatnoga prostora.

2.2. Kućni jezik

Bliskoznačnica je obiteljskomu i kućni jezik, određen kao jezik kojim tko govori u kući (engl. home
language). Kada u jednome domaćinstvu, npr. stanu ili obiteljskoj kući s nekim zajedničkim prostorijama,
žive jezgrena obitelj i obitelji bliskih rođaka, naziv obiteljski jezik bit će dovoljan ako svi govore istim
jezikom. Tada su obiteljski i kućni jezik jednaki, odnosno sinonimi. Međutim, ako uža obitelj govori jednim
jezikom, a drugi članovi ili druga obitelj u istome domaćinstvu drugi, izraz obiteljski jezik odnosit će se
samo na užu obitelj, onaj drugi jezik bit će kućni.

U nekim se konkretnim situacijama obiteljski i kućni teško mogu razlikovati, npr. kada su roditelji jako
zaposleni pa dijete odgajaju baka i djed, ili stric i strina koji žive u istome domaćinstvu i njihov je jezik
djetetu jači, ne bi trebalo zamjenjivati nazivem nego reći da dijete ima dva obiteljska jezika. No katkada u
istoj kući u zasebnim stanovima ili na obiteljskomu imanju žive bočni srodnici - braća i sestre sa svojim
potomcima, stričevi i tete. Ako netko od njih ima stranoga bračnoga partnera, npr. Francuskinju, njegov
obiteljski jezik može biti francuski, iako im kućni jezik može biti hrvatski. Kada takav par međusobno i s
djetetom govore francuski, a očevi roditelji i ostali rođaci francuski i ne znaju, djetetov će obiteljski jezik biti
francuski, a kućni (i francuski) i hrvatski. Oba mu mogu biti sumaterinski jezici.

Katkad se zbog nesretnih okolnosti kao što su izbjeglištvo, prisilno sustarnarstvo (kao u doba komunizma)
obiteljski i kućni jezik mogu jako razlikovati ne samo jezično, nego psihološki i društveno, pa je tada važno
razlikovati obiteljski od kućnoga, iako u stanu ili kući postoji samo jedna kuhinja, jedna kupaonica i slično.

Kućni jezik uključuje zgradu u kojoj se živi, u rubnijim se slučajevima može odnositi na zgrade na jednome
imanju ili susjednu kuću u koju se redovito zalazi (kao kućni prijatelj). Kako kuća znači prostor, među kućne
jezike pripadaju i drugi. Osim navedenih svakodnevnih ili redovitih jezičnih iskustava povezanih s
rodbinskim i osjećajnim usvajanjem, važno je ponuditi i druge vrste naziva koje mogu igrati ulogu u
djetetovoj višejezičnosti, kuminski ili kumovski - jezik kume ili kuma koji u nekim društvima, i hrvatskim,
ima važniju ulogu od rodbine i prijatelja. Posjetiteljski jezik znači jezik kojim su s djetotom govorili redoviti
ili česti posjetitelji, npr. kućni prijatelji, osobe koje odsijedaju u obitelji itd.

2.2. Porodični jezik

U nekim su kulturama jako čvrste veze među bliskim rođacima: roditeljima, djedovima i bakama, sestrama i
braći jednoga ili obaju roditelja, njihovoj djeci, bratićima i sestričnama roditelja i njihovoj djeci itd.
Porodični jezik uključuje cijelu porodicu. Iako je korijen te riječi rod, porodica uključuje i svojtu. Naziv
porodični jezik može se upotrijebiti za najrazličitije bliske prostore rođaka u kojima dijete dulje ili redovitije
boravi, npr. ljeti kod bake i djeda, rođaka, kumova. U obitelji npr. jedan roditelj može biti iz Slavonije, drugi
iz Istre, jedna baka nedavno doseljena iz Hercegovine, a bliski rođaci kod kojih se ljetuje i zimuje iz
Zagreba. Iz ovoga se vidi da se pojam obiteljski jezik može razlikovati od porodičnoga: obiteljski bi
uključivao članove najuže obitelji (roditelji i djeca), moguće i članove kućanstva, dakle one koji žive u istom
stanu ili kući, a porodični članove široke obitelji s kojima se često viđa i razgovara, npr. bake i djedovi, bliski
rođaci... Međuobiteljski jezik često djeluje na obiteljski, a u nekim okolnostima i kućni jezik i sam
obiteljski jezik i može ga jako promijeniti.

Prema mjestu gdje živi pojedina obitelj može biti neolokalna (živi podalje od mjesta stanovanja roditelja bilo
kojega od supružnika) ili ambilokalna (živi blizu muževljevih ili ženinih roditelja ili s njima), patrilokalna je
ako su to muževljevi roditelji, a matrilokalna ako su ženini. I u takvomu slučaju porodični jezik može biti
različit od obiteljskoga. Primjerice, u američkoj obitelji u kojoj je muž podrijetlom Hercegovac rođen u
Kanadi, a žena je iz Hrvatske, obiteljski je jezik ipak engleski (iako majka s djecom govori hrvatski, ono joj
odgovaraju engleski), no porodični hercegovački idiom hrvatskoga jer se redovito susreću s rodbinom i u
SAD, ali i u Hrvatskoj i BiH.

Sličnoga je značenja, katkada i bliskoznačnica rodbinski jezik. Označava jezik kojim su s djetetom govorili
rođaci (tete, ujaci, stričevi, bratići, sestrične...). Kada ne znači isto što i porodični, ograničava se na rodbinu,
ne i svojtu.

3. NAZIV POVEZANI S PROSTORNIM ZAJEDNICAMA

Obitelj je najmanja društvena jedinica. No na jezik utječu i ostale društvene zajednice, počevši od mjesta u
kojomu obitelj živi, kraja do zemlje.

3.1. Domaći jezik

Naziv domaći jezik izveden je iz riječi dom, ali se ne odnosi poglavito na jezik kojim se tko služi u svojemu
domu, nego na kraj ili zemlju koja mu je dom. Ovisno o proširenosti sadržaja riječi dom u hrvatskome se taj
naziv uglavom odnos na mjesto, kraj ili zemlju s kojom je poistovjećen. No naziv domaći jezik povezan je s
boravkom u tomu prostoru gdje se govori, tj. o njemu se govori poglavito kada se osoba i nalazi tamo gdje
joj je dom, a često je suprotstavljen nazivu strani.

3.2. Zavičajni jezik

Naziv zavičajni jezik, kao jezik zavičaja, prostorne zajednice s kojom se govornik poistovjećuje. Često se
odnosi na idiom kraja gdje je tko rođen pa je usvajao jezik. On ističe povezanost sa zajednicom s kojom se
govornik poistovjećuje.Značenjski je sličan nazivu domaći jezik. No za razliku od domaćega, kojemu je
suprotnica strani, zavičajnomu je najčešće suprotstavljen standardni jezik ili idiom.

3.3. Narodni jezik

Naziv narodni jezik kao jezik naroda kojemu čovjek pripada pokazuje da se govornik poistovljećuje s
određenom skupinom ili narodom. Pri tome jednako kao i prethodnih pet naziva nije nužno da se njime
uspješno vlada, kao što se npr. događa kod Iraca ili Hrvata u iseljeništvu.

3.4. Jezik otaca, pradjedovski jezik

Prema podrijetlu određeni su nazivi jezik otaca, pradjedovski jezik. Tim se nazivima često uspostavlja ili
potvrđuje vezanost s jezikom zajednice odakle tko potječe. Prototipno se riječ odnosi na materinski jezik, ali
njome se ističe da je ne samo roditeljski, nego i jezik kojim su govornili naraštaji prije današnjega govornika

4. PRVI JEZIK

Društvene promjene i kulturološke razlike u odgajanju djece dovode do sve češćih pojava da majke nisu
jedine ni glavne osobe koje odgajaju svoje dijete. Stoga neki jezikoslovci odbacuju naziv materinski i
pokušavaju ga zamijeniti drugačijim. U psiholingvističkim je djelima najčešća zamjena prvi jezik (engl. first
language). Kraticom L1 prema engleskome pojavljuje se i u hrvatskih autora, no hrvatska je kratica J1.
Rabeći nju, autori se ne moraju određivati oko dodatnih podataka - osoba od kojih ga je dijete usvajalo,
zajednice s kojom se poistovjetilo, promijenjenih okolnosti itd.

Naziv prvi jezik najčešće se pojavljuje kada se govori o dvojezičnim i višejezičnim situacijama. No ova
bliskoznačnica nazivu materinski jezik, koja je često i jednakoznačnica, također je višeznačna, i stručno i u
svakodnevnome jeziku.

4.1. Redoslijedno prvi jezik

Naziv prvi jezik može se odnositi redoslijedno prvi koji je dijete usvajalo. Mnoga dvojezična djeca odraslih
iseljenika u ranomu djetinjstvu, dok ih samo čuvaju roditelji, i(li) bliski članovi obitelji govore samo
njihovim jezikom, a onda polaskom u vrtić ili školu usvajaju i okolinski jezik kojim se počinju sve više i sve
bolje služiti, pa u konačnici im prvi jezik ne bude glavni oblik sporazumijevanja. Tako je primjerice djetetu
hrvatskih roditelja u Švedskoj hrvatski prvi jezik, ali im u školskomu razdoblju glavni jezik postaje švedski
kojim se služe, a hrvatski kao prvi jezik postaje rjeđe upotrebljavan jezik, uglavnom u obitelji i s rođacima.

No dijete je moglo svoj prvi jezik usvajati samo u razumijevanju, a progovoriti nekim drugim jezikom koji
ga je poslije zamijenio. Na primjer, dijete je tijekom prve godine moglo slušati hrvatski kao prvi jezik koji je
usvajalo i prijamno usvojilo, a potom se obitelj preselila u inozemstvo pa ga je čuvala osoba koja s njime
govori njemački. A možda su čak i roditelji međusobno počeli govoriti njemački kako bi se što uspješnije
uklopili u novu zemlju pa je prvi jezik kojim je dijete progovorilo bio njemački. Drugim riječima, iako je
redoslijedno dijete bilo najprije izloženo hrvatskomu kao prvomu jeziku, redoslijedno drugi jezik kojemu je
bilo izloženo djetetu može biti prvi jezik kojim je progovorilo, tj. počelo ga proizvoditi, ne samo primati kao
hrvatski. Dakle, prvi jezik može biti vremenski, odnosno redoslijedom prvi, ali ne nužno apsolutno, nego u
odnosu na pojedinu jezičnu djelatnost.

4.2. Komunikacijski prvi jezik, tj. glavni jezik

Prvi jezik često znači komunikacijski glavni jezik kojim se tko služi (spomenuti švedski ili njemački). U
tomu smislu znači i jezik kojim tko vlada kao izvorni govornik, dakle jezik koji mu je zapravo (kao)
materinski.

Kada je glavni jezik ujedno i prvi koji je tko usvajao i ovladao njime, onda je takva osoba izvorni govornik i
naziv prvi jezik sinonim je, jednakoznačnica, nazivu materinski jezik. No ako je komu sada glavni jezik neki
drugi jezik, a ne ona koji je redoslijedno jezik usvajao prvi, onda je naziv prvi jednakoznačnica nazivu glavni
jezik.

4.3. Prvotni jezik

Kako bi se nazivom razlikovao kronološki prvi koji je tko usvajao od komunikacijski glavnoga jezika
predlaže se hrvatski naziv prvotni jezik. U navedenome primjeru djeteta koje se preselilo u Švedsku moglo
bi se reći da mu je prvotni bio materinski hrvatski, a prvi švedski, koji mu je i sad glavni komunikacijski
jezik.

Za komunikacijski prvi jezik nije nužno rabiti baš naziv prvi jezik, može se reći glavni jezik. K tomu u
jezičnome razvoju, koji ipak traje godinama, različiti jezici mogu preuzimati ulogu prvoga jezika. Prednost
je ovoga naziva samo u njegovoj osjećajnoj neutralnosti, koja katkad može davati i premalo podataka. Po
mogućoj višeznačnosti u jezično promjenljivim okolnostima naziv prvi jezik +jednako je prikladan ili
neprikladan kao materinski ili rodni.

5. INI JEZICI

Osnovni nazivi jezika prema načinu njihova ovladavanja danas su višeznačniji nego što je to bilo u
prijašnjim vremenima. Dugo je u bavljenju različitim jezicima materinski bio suprotstavljen stranom jeziku,
odnosno stranim jezicima. Iako je oduvijek bilo dvojezičnih i višejezičnih društava, u lingvistici su se jezične
pojave opisivale uglavnom sa stajališta jednojezičnoga govornika i društva. Potom se uz naziv strani jezik
dodao i naziv drugi jezik. Katkada su ta dva naziva supostojala, a katkada je naziv drugi jezik zamjenjivao
naziv strani jezik, i to kao nadređenica. U novije je vrijeme hrvatsko je nazivlje jasno: ini je nadređenica
različitim nazivima jezika koji nisu materinski jezik izvornih govornika. Čim se kaže da je nekomu neki
jezik ini, zna se da taj netko vlada još kojim drugim jezikom kojim je ovladavao i vlada kao izvorni
govornik. Ini jezik uključuje različite jezike koji su mu podređenica: strani jezik, drugi jezik, nasljedni jezik,
predački jezik, srodni jezik.

U društvenom je smislu ovladavanje inim jezicima nužnost, obaveza ili pravo koje vrlo često zadire i u
politiku. Ovladavanje stranim jezikom ili jezicima privilegij je kojim se bavi obrazovna i kulturna politika.
Na našem su europskomu kontinentu danas mnogi svjesni da je bogatstvo sposobnosti sporazumijevanja bar
trojezičnih, a osobito višejezičnih ljudi bilo očito nad sposobnostima sporazumijevanja onih koji znaju samo
službeni jezik svoje države i međunarodni engleski (npr. Siguan 2004). U Europi je zbog njezine jezične
situacije poželjno to načelo višejezičnosti pa se potiče vladanje bar trima jezicima: materinskim, engleskim
kao jezikom međunarodnoga sporazumijevanja i još nekim inim. A bilo bi dobro da čak četiri jezika postanu
nužnost. Z. Jelaska (2003) predlaže uvrštavanje jezika bar iz četiri kategorije: službeni jezici, svjetski jezici,
mali okolinski jezici i susjedni jezici, po mogućnosti strukturno različiti kako bi se odgajali višekulturalni
europski žitelji sposobni za sporazumijevanje sa stanovnicima svoje zemlje, strancima diljem svijeta, s
ljudima s kojema se svakodnevno ili često susreću u mjestu gdje žive i sa susjedima.

Usvajanje inoga jezika obično se uspoređuje s materinskim jer u tome postoje brojne sličnosti, ali i razlike.
Stoga se uz naziv drugi jezik u novije doba najčešće pojavljuje i naziv prvi jezik, a ne materinski. Kako naziv
ini jezik u hrvatskome nije star ni petnaestak godina, a ustalio je tek u posljednih desetak, katkada se još
umjesto njega zove drugim jezikom. Hrvatska je kratica je za ini jezik IJ, a za hrvatski kao ini jezik HIJ. No
kako engleski nema krovni naziv za ini jezik koji bi bio drugačiji od podređenice drugi jezik, na engleskome
je ini jezik L2 (engl. second language).

Potaknuti višeznačnošću pojma drugi jezik i u hrvatskome, neki stručnjaci koji se bave hrvatskim jezikom
uveli su naziv nematerinski jezik kao jednoznačni naziv koji bi bio nadređeni pojam pojmovima drugi i
strani jezik. No takav naziv nije preporučljiv. Prvo, prema nazivoslovnim ili terminološkim načelima nije
prikladno kao naziv imati negativnu izvedenicu jer se tako pojam određuje kao nedostatak nečega, umjesto
prema svojim obilježjima. Drugo, nasljedni jezik mnogima je prvi jezik koji su uopće usvajali, jezik koji su
usvajali od majke ili roditelja pa ga doživljavaju kao materinski jezik. Stoga se može reći da im je nasljedni
materinski, a ako bi bio podvrsta nematerinskoga, onda bi se moralo reći da je nematerinski materinski.
Katkada se stoga pojavljuje trojna razdioba: materinski, nasljedni te drugi ili ini. No budući da je
ovladavanje svim jezicima osim izvornojezičnoga materinskoga po nečemu slično, prikladnije ih je najprije
objediniti kao ine jezike, a potom razlikovati.

5.1. Strani jezik

Prototipni je ini jezik strani jezik, tj. jezik strane zemlje, na što i sam naziv upućuje. Zanimljivo je da su mala
djeca, čak i novorođenčad, sposobna razlikovati materinski od stranoga jezika (npr. Guasti 2004).

Strani se jezik uči u školi, na posebnim tečajevima, samostalno u zemlji u kojoj se njime ne služi, ni kao
državnim, ni kao službenim, ni kao obrazovnim jezikom. To znači da se strani jezik početno uči, ne usvaja
(bar ne na početku) u obrazovnim situacijama izvan okoline u kojoj se govori jer je jezik druge države.
Stoga učenici stranoga jezika često čuju jezik koji uče samo od neizvornih govornika, a njemu su izloženi
samo određen broj sati dnevno ili tjedno. Oni koji uče strani jezik često nemaju priliku njime se redovito ili
uopće susresti izvan obrazovnoga okvira, ili je to rijetko i u određenim prilikama, npr. s govornicima kojima
je to također strani jezik, sa strancima u svojoj zemlji. Katkada ga uče i u okolini gdje se njime govori kada u
njoj kratko ili kraće prebiva. Stoga je za strane jezike tako važno osmišljavati programe, metode, obrazovati
poučavatelje, odnosno nastavnike.

Strani jezici mogu biti prvi strani jezik, drugi strani jezik itd., a ti su pojmovi važni u učenju i poučavanju
jezika jer i prethodno naučeni strani jezici ili ovladaniji strani jezici mogu utjecati na novi.

5.2. Drugi jezik

Oduvijek je bilo djece koja su uz materinski usvajala još jedan jezik, uglavnom u prirodnoj sredini (u obitelji
kada su roditelji ili ukućani govornici različitih jezika) ili kao većinski jezik okoline u kojoj su prebivala - u
igri su drugom djecom, u jaslicama, vrtiću (Prebeg-Vilke 1991, 74). Drugi je jezik jezik kojim osoba
ovladava u zajednici gdje se njime služi, od najmanje kao što je obitelj, do najšire kao što je zemlja. Drugim
se jezikom najčešće smatrao jezik koji tko usvaja poslije materinskoga u prirodnoj sredini, ili ga pak usvaja
zajedno s materinskim, ali nakon usvojenih osnova materinskoga. Tek se prilično nedavno, s osvješćivanjem
stvarnosti i prednosti višejezičnosti, uvelo razlikovanje drugoga i stranoga jezika.

Prototipni je drugi jezik jezik koji se uči u okolini gdje se govori u kojoj učenik trajno prebiva. Drugim se
jezikom može nazvati i jezik kojim se tko često, svakodnevno ili redovito služi u nekome od područja svoga
života. Njega u istoj državi uče stanovnici koji su u njoj rođeni i koji su od rođenja kao materinski usvajali (i)
jezik različit od glavnoga okolinskoga, tj. državnoga i službenoga.

Naziv drugi jezik pojavljuje se u stručnoj literaturi s različitim značenjima. Najšira je odrednica drugoga
jezika da je to bilo koji jezik drugačiji od prvoga naučenoga jezika (Lightbrown, Spada 1999: 178), za što se
dana u hrvatskome rabi naziv ini jezik. Uža se definicija odnosi na jezik koji se u društvu rabi u određenim
situacijama.

5.2.1. Razvojni drugi jezik - drugotni jezik

U djetetovu jezičnome razvoju naziv drugi jezik odnosi se na drugi jezik kojim je dijete progovorilo.
Razlozi za usvajanje drugoga jezika mogu biti npr. život u dvojezičnoj sredini (jer su mu roditelji govornici
različitih jezika ili su govornici kakvoga manjinskoga jezika u vlastitoj zemlji) ili preseljenje iz sredine gdje
je usvajalo materinski jezik u drugu jezičnu sredinu (M. Prebeg-Vilke 1991). Povijesno je drugi jezik značio
doslovno drugi, onaj koji je dijete usvajalo poslije usvajanja materinskoga. Kada se jezik usvaja nakon
donekle usvojenoga materinskoga hrvatski je naziv drugotni jezik.

5.2.2. Drugi jezik kao slabiji jezik

Nazive prvi i drugi jezik moguće je promatrati i sa stajališta ovladanosti jezikom. Ako je riječ o manjem
djetetu koje istovremeno usvaja dva jezika, o čemu će biti više riječi kad se bude rasporavljalo o
dvojezičnosti, onda bi drugi jezik bio ne redoslijedno drugi, nego slabiji od dva.

Kad se raspravlja o većemu djetetu, mladoj ili odrasloj osobi, što je češće u običnomu životu, tada se nazivi
prvi i drugi, a onda i treći jezik ne odnose se na to kako je tko i kojim redom usvajao jezik, nego kako kojim
od njih vlada. Tada je prvi jezik onaj koji tko najbolje zna, u kojemu se osjeća najsposobnije s nekim se
sporazumjeti, a drugi jezik onaj koji za prvim bar u nečemu zaostaje.

5.3. Drugi prema stranomu jeziku

Sociolingvistički je razlikovanje stranoga i drugoga jezika važno pa ga razlikuju ne samo stručnjaci
društvenom stranom jezičnih pojava, nego i svi koji se bave programima, nastavom i poučavanjem jezika. Za
jezik i njegove govornike važno je rabi li se jezik koji uče kao sredstvo sporazumijevanja u zemlji u kojoj ga
uče ili ne jer o tome ovisi prilika da se njime služe u stvarnim okolnostima. Za nastavnike je važno jer će se
morati na nastavi nositi i s drugim redovitim jezičnim utjecajima osim vlastitih, što može imati i prednosti i
nedostataka. Odnos i položaj istoga jezika ne samo u različitim državama, nego i u različitim dijelovima
jedne države može se razlikovati. Primjerice, dok je u najvećemu dijelu Hrvatski talijanski jedan od stranih
jezika, u Istri je on nekim govornicima drugi jezik.

Ne razlikuju ni svi stručnjaci drugi od stranoga jezika. Katkad je razlog nerazlikovanja usmjerenost
stručnjaka koji se bave ovim područjem. Naime, mnoge se pojave u usvajanju jezika na jednak ili sličan
način događaju u drugome i u stranome jeziku pa je to razlog da se vrlo često rabio samo naziv drugi jezik,
iako na hrvatskomu danas za to postoji naziv ini jezik, tako da je drugi jezik samo podređenica naziva ini
jezik, jednako kao i strani jezik. Neki stručnjaci, oni koje poglavito zanima način ovladavanja jezikom
pojedinca, uopće ne razlikuju drugi od stranoga jezika, npr. neki psiholingvisti, američki primijenjeni
lingvisti jer je njima drugi jezik svaki jezik koji nije prvi usvojeni jezik. Oni sve ine jezike, određene kao
jezici koje je tko usvajao ili usvojio poslije usvojenoga prvoga ili materinskoga nazivaju drugim jezikom (L2
ili second language). Tako se uz naziv usvajanje jezika, kada se promatra osoba koja ovladava jezikom,
gotovo redovito pojavljuje samo naziv drugi jezik.

No i oni koji smatraju nužnim razlikovati drugi od stranoga jezika, posebno oni koji se bave društvenom i
političkom stranom ovladavanja i vladanja jezikom, ne slažu uvijek u tome kako ih razgraničiti. Na primjer,
ako se neki jezik rabi kao sredstvo sporazumijevanja u zemlji u kojoj se uči, iako ne kao državni ili službeni
jezik, neki će ga stručnjaci smatrati i dalje stranim jer ga ne rabe izvorni govornici, a neki drugim jer se rabi
kao okolinski jezik. Isto tako ako tko ode u stranu zemlju i tamo mjesec ili dva uči strani jezik (npr. njemački
u Goethe-institutu u Austriji), mnogi će to smatrati učenjem stranoga jezika, ali neki učenjem drugoga jezika.
5.3.1. Okolina kao razlikovno načelo
Neki jezikoslovci strogo razlikuju nazive strani i drugi jezik ne prema načinu kako se njime ovladava, nego
prema njihovoj ulozi, odnosno prema okolini u kojoj se govori (npr. Johnson, Johnson 1999). Razlikovno je
načelo uči li se u okolini gdje se njime govori ili ne pa je ini jezik koji se uči u zemlji gdje se i govori drugi
jezik, ini jezik koji se uči u zemlji gdje se ne govori strani.

No to nije uvijek jednostavno odrediti jer se u nekoj zemlji pojedini jezik može govoriti u nekim dijelovima,
ali ne svima. Kad bi se navedena odrednica doslovno primijenila na Hrvatsku, to bi značilo da hrvatskim
govornicima talijanski nije strani jezik jer njime govori talijanska manjina u Hrvatskoj. A za nekoga tko uči
talijanski u Karlovcu, Zagrebu ili Čakovcu nema razlike u poimanju stranoga jezika kada uči francuski ili
talijanski.

Stoga neki stručnjaci određuju strani jezik kao nematerinski jezik koji se ne rabi kao uobičajeno priopćajno
sredstvo u toj zemlji (npr. Cameron 2001). Za razliku od stranoga, drugi je jezik ini jezik koji se upotrebljava
u toj zemlji, obično u obrazovanju, poslovanju ili upravljanju. Tako određena razlika može biti vrlo bitna u
višejezičnim društvima gdje se od stanovništva traži da ovladaju drugim jezikom, dok je ovladavanje stranim
jezicima samo poželjno, ali neobavezno.

No i u takvom određivanju može biti teškoća. Nastavljajući s primjerom talijanskoga i francuskoga, očito je
da je u nekim dijelovima Hrvatske talijanski običan strani jezik, iako susjedni i sezonski pa po tome bliži
nego npr. francuski, dok je u drugim, južnijim dijelovima Hrvatske talijanski po mnogo čemu drugi jezik.
Stoga bi odrednicu trebalo promijeniti da se može primijeniti i na navedene slučajeve, a to znači odrediti da
je drugi jezik nematerinski jezik sredine ili kraja u kojem tko živi, a ne zemlje ili države.

Naravno, i u tome može biti teškoća - katkad neke skupine govornika uopće ne govore većinski jezik
pokrajine ili zemlje gdje žive, bar do početka školovanja, pa tada imaju jednaka obilježja kao i stranci (npr.
Cvikić,Tomek 2003).

5.3.2. Trajnost prebivanja kao razlikovno načelo

No razlika u kojoj je presudno uči li se jezik u okolini gdje se govori, u tzv. prirodnoj sredini ili izvan nje, ne
može uvijek biti odlučujući kriterij za određivanje je li neki jezik strani ili drugi. Iako je istina da se jezik
bolje i brže uči u prirodnoj sredini nego izvan nje (čak i udaljenost može imati važnu ulogu jer veća blizina
načelno više potiče na učenje), sam boravak na tečaju u zemlji gdje se neki jezik govori ne čini nužno strani
jezik drugim jezikom (npr. Novak 2002). Na kratkim ili kraćim, nekolikotjednim tečajevima u zemlji na
koje dolaze stranci iz različitih država polaznici često nemaju dovoljno prilika, katkad ni malo, razgovarati s
izvornim govornicima izuzev predavača. Druže se najčešće međusobno, katkad govore nekim trećim
zajedničkim jezikom... Na primjer na jednomjesečnome intenzivnome tečaju u Hrvatskoj učenje hrvatskoga
ne mora se po položaju jezika bitno razlikovati od učenja talijanskoga u istoj školi jer se polaznici koji
zajedno žive u domu međusobno druže i rijetko govore hrvatski izvan nastave.

Ako se glavni ili službeni jezik zemlje poučava u samoj zemlji, npr. hrvatski kao nematerinski jezik u
Hrvatskoj, glavni bi kriterij za razlikovanje drugoga od stranoga trebao biti jesu li usvajatelji stanovnici ili
trajni useljenici - tada bi bio drugi jezik, ili su osobe koje će se nakon određenoga vremena vratiti u svoju
zemlju - tada bi im bio strani jezik. Takvo se određenje razlike pojavljuje i za engleski (npr. Johnson,
Johnson 1999).

5.3.3. Čestoća i raširenost uporabe kao razlikovno načelo

Razlikovanje drugoga od stranoga jezika može se osnivati na govornikovu odnosu prema jeziku. Po tome se
načelu drugim može smatrati jezik kojim se osoba redovito služi, iako ga je možda naučila u odrasloj ili
odraslijoj dobi, a stranim jezikom jezik koji povremeno i neredovito rabi. Tako bi se danas zbog proširenosti
engleskoga kao međunarodnoga jezika, tj. jezika međunarodnoga sporazumijevanja, ali i sve globalnije
kulture kojoj je on sredstvo izražavanja (mediji, računala, glazba...) moglo reći da je mnogim mladima
diljem svijeta engleski drugi jezik, iako ga govore izvan izvorne okoline.

Kao najproučavaniji i najpoučavaniji jezik na svijetu kao primjer uglavnom služi engleski. Engleski je drugi
jezik, kratica mu je ESL (engl. English as a second language) ne samo u zemljama u kojima je državni
jezik, nego i u zemljama u kojima se rabi u obrazovanju, poslovanju i upravljanju kao jedini, glavni ili jedan
od jezika. Hrvatska bi kratica bila EDJ.

U zemlji u kojoj engleski nema takvu ulogu, naziva se engleskim kao stranim jezikom, kratica mu je EFL
(engl. English as a foreign language), hrvatski bi to bilo ESJ (o tome bi li trebalo prevoditi engleske kratice
za engleski jezik trebalo bi posebno raspraviti).

Promjenom svjetskih ili kakvih pojedinačnih okolnosti mijenjalo bi mu se i određivanje, što nije vjerojatno
za druge jezike. Tako npr. Carter i Nunan (2001) razlikuju engleski kao drugi jezik (engl. ESL) kao učenje
engleskoga u zemljama, situacijama (tj. kontekstima) i kulturama u kojima je on glavno sredstvo
sporazumijevanja, npr. u Australiji, Kanadi, Novome Zelandu, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim
Državama. Ljudi koji u svome domu govore nekim drugim jezikom nužno se moraju služiti engleskim u
sporazumijevanju na poslu, u školi i društvu kao cjelini. Isti se naziv rabi i za zemlje gdje se engleski rabi
kao lingua franca, odnosno jezik općega sporazumijevanja uslijed višejezične situacije, npr. u Singapuru i
Indiji. Naziv engleski kao strani jezik (engl. EfL) rabi se tamo gdje nije proširena uporaba engleskoga za
sporazumijevanje niti kao sredstvo u obrazovanju. Primjer su svijesti o tim razlikama svjetska debatna
natjecanja gdje postoje tri kategorije: engleski kao materinski, engleski kao drugi jezik i engleski kao strani
jezik. Očito su stručnjaci svjesni kako ne bi bilo pravedno zbog različite ovladanosti engleskim puštati da se
natječu zajedno debatanti koji uslijed samoga načina ovladavanja jezikom nisu jezično jednako dobri
govornici, iako u svim drugim obilježjima mogu biti sjajni.

Kao glavno sredstvo globalnoga sporazumijevanja jedinstven je po mnogo čemu. Određivanje engleskoga
mijenjalo se i u skladu s promjenama u društvenome pogledu na učenje jezika. To pokazuju i različite
promjene u nazivima. Jedan je primjer umutar zemlje: razvoj od engleskoga za useljenike (engl. English for
immigrants) koji je podrazumijevao da došljaci moraju naučiti većinski jezik, preko multikulturalnoga
engleskoga (engl. muliticultural English) koji je dopuštao da se zadrži materinski jezika ako se usput nauči
engleski do dvojezičnoga engleskoga (engl. bilingual English) koji smatra da ljudi imaju pravo održavati
oba (Johnson, Johnson 1998, 32).

Zasad je engleski jedini globalni jezik, za druge jezike kojima se međunarodno sporazumijeva, ne tako
široko kao engleskim, mogao bi ostati dosadašnji naziv svjetski. Engleski se zove se i engleski kao svjetski
jezik (engl. English as a world language), kraticom ESJ (engl. EWL). Zbog proširenosti engleskoga kao
jezika međunarodnoga sporazumijevanja, ali i sve globalnije kulture kojoj je on sredstvo izražavanja (mediji,
računala, glazba...) moglo reći da je mnogim mladima diljem svijeta engleski drugi jezik, iako ga govore
izvan izvorne okoline.

Najrazličitiji naziv, uključujući i akronime, kojima se služe nastavnici engleskoga kao drugoga jezika,
pokazuju da se situacija s engleskim mijenja i dalje. Jedan je naziv engleski za govornike ostalih jezika (engl.
English for speakers of other languages), kraticom EGOJ (engl. ESOL) posebno proširen u SAD (Carter,
Nunan 2001). On pokriva nastavu engleskoga kao drugoga i engleskoga kao stranoga jezika. Katkad se rabi
i naziv engleski kao dodatni jezik (engl. English as an additional language), kraticom EDJ (engl. EAL).

5.4. Nasljedni jezik

Nasljedni je jezik onaj jezik koji se usvaja u obitelji, a razlikuje se od glavnoga jezika društva gdje nasljedni
govornik živi i kojim također vlada. Stoga je slabiji jezik od toga okolinskoga.

Postoje različite odrednice nasljednoga jezik, npr. to je "jezik koji se govori u djetetovu domu ili je maloj
djeci kako drugačije redoviti unos, a bitno je da to nije glavni jezik većega (nacionalnoga) društva"(Rothman
20091), odnosno jezik obitelji i uže zajednice kojim se ovladava izvan područja gdje ga govori većinska
zajednica ili gdje je službeni jezik (Cvikić 2014). S jezikoslovnoga se stajališta pojam nasljedni govornik,
kao jedna od podređenica naziva inojezični govornik, razlikuje od pojma izvorni govornik, strani govornik,
drugojezični govornik, dvojezični govornik, višejezični govornik, predački govornik. Glavno je obilježje
nasljednoga jezika nužno usvajanje, i to tako da je glavni unos govorni jezik.

Postoje različite vrste nasljednih govornika, onih kojima je nasljedni manjinski, bilo kao starosjedilački, bilo
1
A language qualifies as a heritage language if it is a language spoken at home or otherwise readily available to young children,
and crucially this language is not a dominant language of the larger (national) society.
kao domorodački, bilo kao useljenički, doseljenički ili povratnički (više u Jelaska 2012).

5.5. Predački jezik

Kada tko zna da mu je netko od predaka bio govornik različitoga jezika od njegova, iako ga nužno nije
nikada čuo, a svakako nije njime govorio, njemu je taj jezik predački. Primjerice, unuku Hrvata koji se iselio
iz Hrvatske, oženio Francuskinjom i u zemlji u kojoj je živio od unukova rođenja do smrti govorio samo
francuski, pa i zato što nitko u njegovoj obitelji nije znao hrvatski, hrvatski je preački jezik. Kada ga počinje
učiti u školi hrvatskoga kao inoga jezika, bit će mu po svemu strani jezik osim po mogućim osjećajima, tj. po
motivaciji. Ona pak može dovesti do toga da brže i bolje uči taj jezik nego da mu nije predački.

5.6. Srodni jezik

Srodnim se jezicima poklapa dio obilježja, gramatičkih i leksičkih, jer imaju zajedničko podrijetlo,
tj. potječu iz zajedničkoga pretka, primjerice romanski jezici iz vulgarnoga latinskoga. No kako su
ipak različiti jezici i služe kao zajedničko sredstvo sporazumijevanja jednoga određenoga društva
koje njime ujedino i povezuje svoje članove i razgraničava ih od ostalih, imaju i razlike, od
najsitnijih do vrlo velikih. Slavenski su jezici uz romanske i germanske tipičan primjer srodnih
jezika.

Srodni jezici imaju raznolike vrste obilježja: neka su posve ili gotovo jednaka, druga više ili manje
slična, treća donekle ili posve različita, kao što je primjerice pokazalo uspoređivanje boja i njihovih
kolokacija (Gulešić Machata, Machata 2006). Kako je očekivano da strani jezik i bilo koji ini jezik
ima razlike, jednakosti i sličnosti u srodnim jezicima uočljivije su na prvi pogled i u početnomu
susretu. Stoga se razlike često zanemaruju, a to čine čak i učitelji inih jezika koji nisu uvijek svjesni
potrebe za različitim pristupom poučavanju učenika srodnih jezika kao inih upravo zbog sličnosti i
razlika.

Budući da je srodnost stupjevita pojava (pa su primjerice i hrvatski i indijski srodni jer su oba
indoeuropski jezici), prototipni su srodni jezici jezici kojim se može na temelju znanja vlastitoga jezika
ovladati u susretu s novim jezikom ili vrlo brzo nakon njega bar u primanju na temeljnoj razini (Jelaska
2018, 2019). Poučavanje i učenje srodnih jezika u primanju je manje zahtjevno nego u proizvodnji (Gulešić
Machata, Jelaska 2010), ali je raskorak između primanja i proizvodnje u početnomu učenju znatno veći nego
kod njih nego kod nesrodnih jezika, iako na temelju prijenosa iz materinskoga jezika u srodnomu jeziku
govornici mogu donekle pojedine jedinice i proizvoditi brzo nakon izloženosti njemu.

6. MATERINSKI JEZICI U VIŠEJEZIČNOSTI

Kao što je rečeno, prototipni je materinski istovremeno i majčinski i očinski jezik, to znači da su djetetu
jezični uzori bili oba roditelja. Prototipno bi bilo jednojezično usvajanje materinskoga jezika (u inozemnoj
literaturi često nazivano i jednojezično usvajanje prvoga jezika: L1).

Ako se majčinski i očinski jezik razlikuju, a roditelji se sustavno obraćaju djetetu svaki na svome jeziku,
dijete može imati dva materinska jezika: majčinski i očinski, npr. hrvatski i slovački. Tada je riječ o
dvojezičnome usvajanju materinskih jezika.

Za takvo istovremeno usvajanje dvaju jezika u literaturi se može naći nekoliko prijedloga (Horvatić-Čajko
2003: 57 -58), i to dvojezičnost kao prvi jezik, dvojezično usvajanje prvoga jezika, dva prva jezika ili pak
dvojezično usvajanje prvih jezika. Prva dva naziva rabe se kako bi se istaknula činjenica da se dvojezično
usvajanje razlikuje od jednojezičnoga, pa se više odnosi na vrstu djetetova jezičnoga znanja u glavi, nego
konkretno znanje pojedinih jezika.

6.1. Ravnopravni sumaterinski jezici

Svaki bi se od dva dvojezična materinska jezika moga nazvati i sumaterinski jezik. Takav bi naziv jednom
riječju istaknuo da je osoba dvojezična i da vlada dvama jezicima kao materinskima. Sumaterinski bi onda
bio jedan od dva materinska, označava se kao J1a i J1b (engl. L1a i L1b).
Kada se promatra samo jedan od dvojezično usvajana dva jezika moglo bi se reći da je on dvojezični
materinski. Na primjer, kad se govori samo o hrvatskome jeziku dvojezičnoga djeteta koje je usvojilo
hrvatski i talijanski, hrvatski i njemački, hrvatski i slovenski itd. moglo bi se reći da je to dvojezični hrvatski
jezik. Da bi se pokazao međuodnos među dva ravnopravna jezika, razvojno ili komunikacijski, može se reći
da su dva jezika sumaterinski.

6.2. Neravnopravni sumaterinski jezici

Najčešće jezici dvojezične osobe nisu posve ravnopravni. Ako i jesu u ukupnosti, često je jedan jači u nekim
okolnostima, a drugi u drugim. Kad je to potrebno istaknuti, za jači bi se moglo reći prvi materinski jezik, za
slabiji drugi materinski jezik. Time se pokazuje razlika između naziva prvi i materinski. No mogla bi se ta
dva jezika razlikovati i drugačije, npr. dvojezični materinski, a za slabiji dvojezični sumaterinski. Hrvatsko-
engleskomu bi djetetu koje živi u Zagrebu s majkom Hrvaticom i ocem Ircem tako hrvatski mogao biti
dvojezični materinski, a engleski sumaterinski.

6.3. Neistovremeni sumaterinski jezici

Ako se jezik ne usvaja istovremeno, nego slijedno (sukcesivno), drugi se jezik može nazvati i prirodno
usvojenim drugim jezikom. Kad je potrebno razlikovati takva dva susljedna materinska jezika od
istovremenih mogao bi se drugi nazvati kako je predloženo drugotnim (su)materinskim jezikom, za razliku
od prvotnoga. Ali mogao bi se zvati zamaterinskim jezikom. Tako bi se prvotni i drugotni moglo odnositi
samo na redoslijed u jezičnome razvoju, a materinski i zamaterinski na sadašnje stanje vladanja jezikom
proizašlo (i) uslijed redoslijeda.

Tako bi se za hrvatsko-talijansku dvojezičnu osobu koja je kao dijete najprije u domu usvajala talijanski, a u
okolini hrvatski reklo da joj je talijanski prvotni materinski ili dvojezični materinski, a hrvatski drugotni
materinski ili zamaterinski.

6.4. Određivanje materinskoga jezika

U današnje je vrijeme katkad teško odrediti materinski jezik. Uzrok su tome promjene društvenih običaja
vezanih uz brak, odgoj djece, odabir jezika, velika pokretljivost pojedinaca i obitelji, jezična politika
pojedinih država, promjena pogleda na jezika itd. Sve je više djece koja usvajaju dva ili nekoliko jezika od
najranije dobi. Ima roditelja koji dvojezično odgajaju djecu i u jednojezičnoj okolini (npr. Horvatić-Čajko
2003). Kod dvojezičnih i višejezičnih govornika materinskim bi se smatrao jezik kojim se osoba služi u
složenim kognitivnim postupcima (Byram 2004). No to nije uvijek lako odrediti, ni pojedincu, još manje
društvu. Nije uvijek lako odrediti samo koji je jezik višejezičnoj osobi materinski, nego i koji mu je prvi,
drugi ili strani. Na primjer, ako se Hrvat useljenik u SAD oženi Brazilkom i odseli u Norvešku radi posla pa
oboje odgajaju djecu na engleskome, ne će biti jednostavno odrediti komu je u toj obitelji engleski
materinski, prvi, drugi ili strani, tko je i kakav izvorni govornik engleskoga, a kakav položaj imaju hrvatski,
portugalski i norveški.

Dva su načina određivanja materinskoga jezika. Prvi je vlastita procjena (engl. self-ascription). Kad je riječ o
djetetu ili maloljetnoj osobi, to mogu učiniti i roditelji, odnosno staratelji. Drugi je način službenom
procjenom (engl. official designation). Oba načina pokazuju se katkad neprikladnim, zbog čega se jezični
podatci u različitim istraživanjima mogu pokazati netočnima, ili se pak mogu donijeti neprikladne prosudbe
u oblikovanju službene politike, npr. prava na školovanje na materinskome jeziku (npr. Pattanayak 1998).

S hrvatskim se jezikom upravo to zna događati. Ako tko navede da mu je materinski jezik hrvatski, a njime
nije posve ovladao ili je zapravo govornik nekoga srodnoga jezika, uključivanje njegove jezične građe ili
sudova o ovjerenosti hrvatskih jezičnih pojava promijenit će rezultate istraživanja. U stranim se
istraživanjima u koja su uključeni i hrvatski govornici i dalje zajedno promatraju rezultati govornika
različitih srodnih materinskih jezika, ali i posve nesrodnih.

Katkad ispitanici koji su govornici različitih jezika i mijenjaju stavove o tome kojim jezikom govore. Jedan
je takav primjer promjena stava flamanskih govornika koji sada smatraju da su flamanski i nizozemski isti
jezik (npr. Siguan 2004). Razlog može biti promjena političkoga stava, promijenjene političke, ali i životne
okolnosti. U odnosu na hrvatski i njemu srodne jezike to se upravo zbog političkih i društvenih okolnosti
češće događalo nego s drugim jezicima. Na primjer, u obitelji koja živi u inozemstvu jedan roditelj iz Bosne,
drugi iz Hercegovine, jedna baka nedavno doseljena iz Kotora, a druga kod koje se i ljetuje s Brača. Tako
svoj jezik članovi višejezičnih obitelji u kojima se govori hrvatskim i njemu blisko srodnim jezicima znaju
zvati ‘hrvatski’, ili ‘naški’, ili ‘bošnjački’, ‘bosanski’, ‘hrvatskosrpski’, 'jugoslavenski', što pokriva različite
pojave. Manja ga djeca često i ne znaju imenovati ili ga imenuju netočno. I sam se materinski jezik,
uostalom, i mijenja, i to ne samo zbog prirodnoga razvoja svojstvenoga svoj djeci, nego i zbog promijenjene
jezične situacije kao što su selidba, doseljavanje novih obitelji s ponešto različitim kućnim jezikom, susret s
okolinskim i službenim jezikom, a naročito ulaskom u škole. U odnosu na ove teškoće bitno ne pomaže ni
naziv prvi jezik - poteškoće su jednake. Ipak ima nekih razlika. Kao što je spomenuto, događa se da netko
smatra svojim materinskim, jednostavno svojim jezikom jezik predaka (bili to i roditelji) ili jezik naroda
kojemu pripada (npr. irskoga) koji ne govori i nije ni govorio u djetinjstvu. Manje je vjerojatno da bi tko
rekao da mu je prvi jezik jezik kojim se nikada nije služio.

7. ZAKLJUČAK

Na ovladavanje i vladanje jezikom u višejezičnim okolnostima djeluju najrazličitije okolnosti. Kako je u

dužim opisima nečijega jezičnoga razvoja ili vladanja jezikom katkad previše biografskih podataka, koji
često uopće nisu poželjni, predloženi su i neki nazivi da bi se kraće i jednostavnije označavao jezik
pojedinaca u odnosu na njega osobno, na društveni položaj jezika kojima vlada ili na oboje. Za one koji
znaju o usvajanju i učenju, načinu kako se razvija materinski, drugi, stranoga predloženi nazivi jezika
upućivati na to kako je njime ovladavano i kako se njime služi. Npr. ako se za čovjeka rođenoga u Kanadi
kaže da mu je hrvatski bio bakinski, majčin i odrasli, to znači da je u djetinjstvu njime govorio s bakom, da
je to bio i majčin jezik, ali majka nije njime govorila sa sinom i da ga je onda naučio u odrasloj dobi. U
primjeru čovjeka iz Hrvatske za kojega se kaže da mu je slovenski bio bakin i majčin podrazumijeva se da su
baka i mama međusobno govorile slovenski, ali ne i s njime.

Stručnjaci koji se bave jezikom često se razlikuju u svojim procjenama, podjelama i određivanja jezika.
Dosadašnja su proučavanja prikupila mnoge spoznaje o tome što sve utječe na jezike u pojedinca i društva.
Za one koji to znaju navođenje svih obilježja pojedinoga jezika kojim pojedinac vlada omogućuje i na
stručnijoj razini predviđanje kako njime vlada prema prototipnim obilježjima svakoga od pojmova.Ako se
usprkos pojedinome nazivu dogodio neki poseban slučaj, samo će se to morati navesti. Postavke
prototipnosti mogu pomoći ne samo da se unese reda u nazivlje nego da se ta raznolikost i razumije. Neki su
od navedenih naziva i odrednica u ovomu radu već usvojen.