Orhan Pamuk

ZOVEM SE CRVENO
I kad ubiste čovjeka,
pa se oko njega prepirati počeste.. Kuran, al-
Baqara, 72
Nisu isto slijepac i onaj koji vidi. Kuran, al-Fatir,
19
Alahovi su i Istok i Zapad. Kuran, al-Baqara, 115
1.
JA SAM MRTVAC
Ja sam sada leš na dnu neke jame. Mnogo je
prošlo otkako sam izdahnuo, srce mi je odavno
stalo, a osim mog podlog ubice još niko ne zna šta
se dogodilo. Taj bešćutni krvnik, kako bi se
uvjerio da me je ubio, osluhnuo je moj dah, opipao
puls, zatim me udario nogom u slabine, odnio do
jame, podigao i bacio u nju. Moja lubanja, koju je
prethodno razbio kamenom, prosula se u
paramparčad dok sam padao u jamu, lice, čelo i
obrazi razmrskani su, kosti polomljene, usta
natopljena krvlju.
Četiri dana ne vraćam se kući. Moja žena i djeca
sigurno me traže. Kći gleda prema kapiji
iznemogla od neprestanog plakanja, svi nestrpljivo
pogledavaju u kapiju iščekujući me. Da li me
zaista iščekuju? Ne znam. Možda su se već i
navikli. Užas! Jer, dok je ovdje, čovjek pomišlja
da život poslije njega teče kao i ranije. Kako je
postojalo beskrajno vrijeme prije mog rođenja,
tako i sada, poslije moje smrti, postoji vrijeme bez
kraja. Dok sam živio, o tim stvarima nisam
razmišljao; živio sam obasjan svjetlošću između
dva vremena tame. Bijah sretan. Sad shvatam da
jesam. U radionici našeg padišaha pravio sam
najbolje iluminacije i nije bilo nijednog pozlatara
koji bi se po umijeću mogao mjeriti sa mnom.
Poslovi koje sam radio pored toga donosili su mi
devet stotina akči mjesečno. Sve to moju smrt čini
još nepodnošljivijom.
Izrađivao sam samo iluminacije i pozlate;
ukrašavao sam margine stranica, bojio okvire,
ucrtavao šareno lišće, grane, ruže, cvijeće, ptice,
razigrane oblake u kineskom stilu, prepletene
listove, šume boja i gazele, galije, vladare, drveće,
palate, konje, lovce skrivene u njima... Prije sam
ukrašavao i poneki tanjir, poleđinu ogledala,
kašiku, ponekad tavanice vila i ljetnjikovaca na
Bosforu, poneki kovčeg... Posljednjih nekoliko
godina ukrašavao sam samo stranice knjiga jer ih
je padišah mnogo plaćao. Ne želim reći da sam
suočen sa smrću shvatio kako novac u životu nije
važan. I onda kada nije živ, čovjek shvata
vrijednost novca. Znam da ćete sada slušajući moj
glas iz stanja u kojem se nalazim pomisliti: Mani
se priče o tome koliko si zarađivao! Pričaj o tome
šta sada vidiš! Šta se dešava poslije smrti, gdje ti
je duša, kakvi su dženet i džehenem, šta vidiš
tamo? Kakva je smrt, boli li? Imate pravo. Znam
da živog čovjeka jako interesuje šta se dešava sa
one strane života. Pričalo se nekad o nekom
čovjeku koji je iz čiste radoznalosti tumarao među
leševima po krvavim bojištima... Vjerovao je da
će sresti nekoga ko je umro pa poslije oživio da
mu otkrije tajnu onoga svijeta. No, Timurovi
vojnici, pomislivši da je neprijatelj, posjekoše ga
sabljom, a on vjerovaše da su svi ljudi na onome
svijetu raspolovljeni kao i on.
Nečeg takvog nema. Mogu vam reći da se ovdje
ujedinjuju i duše koje su prije smrti bile
podijeljene. Ali, suprotno tvrdnjama nevjernika,
neznabožaca i bogohulnika koji se priklanjaju
šejtanu, hvala Bogu, postoji i drugi svijet. Dokaz
tome je što vam se ja obraćam. Umro sam, ali kao
što vidite, nisam nestao. Ipak, moram reći da nisam
naišao na rajska vrata od srebra i zlata koja se
spominju u Kuranu Časnom ispod kojih teku rijeke,
ni na stabla s krupnim plodovima i velikim lišćem,
ni na prekrasne djevice. Iako se veoma dobro
sjećam kako sam sa zadovoljstvom nebrojeno puta
crtao rajske hurije krupnih očiju opisane u sur
Vekia. Naravno, nisam naišao ni na četiri rijeke
kojima teku mlijeko, vino, voda i med o kojima ne
pripovijeda Kur'an, već ljudi bujne mašte kao Ibn
Arabi, preuveličavajući njihove opise. S obzirom
na to da ne želim odvući u neznaboštvo one koji
žive sa jasnom predodžbom o drugom svijetu i koji
mu se nadaju, odmah napominjem da je to
povezano sa mojim stanjem: svaki vjernik koji
ponešto zna o zagrobnom životu prihvatiće
činjenicu da će se nespokojna duša, kakva je i
moja, namučiti da ugleda rajske rijeke.
Ukratko: ja, koji među iluminatorima i majstorima
bijah poznat kao efendi Zarif Prefmjeni, umro sam,
ali nisam sahranjen. Zato moja duša nije mogla
napustiti moje tijelo. Da bi se moja duša mogla
približiti dženetu ili džehenemu, gdje god da mi je
suđeno da odem, ona mora napustiti trulež mog
tijela. Ovo stanje, koje snađe i druge, duši zadaje
strahovit bol. Iako ne osjećam da mi je lubanja
razbijena i da polovina mog izranjavanog i
izlomljenog tijela trune u vodi hladnoj kao led,
osjećam nesnosnu patnju duše koja pokušava da
napusti tijelo. Kao da se cijeli svijet u meni
zgušnjava i sabija.
To tjeskobno osjećanje mogu uporediti jedino sa
osjećajem beskrajnog blaženstva koji doživjeh u
trenutku smrti. Kada mi je nitkov razbio glavu,
shvatio sam da želi da me ubije, ali nisam
vjerovao da će u tome uspjeti. Bio sam čovjek koji
se cijeli svoj život nada, a da toga nisam ni bio
svjestan dok sam živio jednoličan život. Hvatao
sam se grčevito za život i prstima i noktima i
zubima kojima sam ga ugrizao. Neću vam
dosađivati bolom koji sam tad doživio.
Kada sam sa žalošću shvatio da ću umrijeti,
obuzeo me nevjerovatan osjećaj blaženstva. Tako
sam i doživio trenutak prijelaza na onu stranu:
odlazak je bio blag kao kad čovjek u snu vidi sebe
kako spava. Na kraju sam vidio cipele svog
krvnika umrljane blatom i snijegom. Zatvorio sam
oči kao da spavam i nakon prijatnog prolaza stigao
na ovu stranu. Ne jadikujem zbog toga što su mi
zubi rasuti po krvavim ustima kao kamenčići i što
mi je lice neprepoznatljivo, niti što sam ostavljen
na dnu jame, već zato što još uvijek misle da sam
živ. Oni koji me vole neprestano misle na mene,
vjerujući da se u nekom kraju Istanbula zamajavam
uzaludnim poslovima ili da sam otišao sa nekom
drugom ženom, što neopisivo boli moju
nespokojnu dušu. Neka što prije pronađu moje
tijelo, klanjaju namaz, obave dženazu i pokopaju
me! I, što je još važnije, neka nađu mog ubicu! Ako
žele neka me pokopaju i na najraskošnijem groblju,
ali znajte da ću, prevrćući se u grobu, neupokojen
čekati i ulijevati nevjericu sve dok ne pronađu mog
ubicu. Pronađite tog kurvinog sina koji me je ubio,
a ja ću vam detaljno ispričati sve sto vidim na
ovom svijetu. Kada ga nađete, mučite ga u
stegama, lomite mu kosti, najbolje rebra, lagano
krčkajući, a zatim počupajte njegovu odvratnu,
masnu kosu, izbušite mu lubanju šiljcima izrađenim
baš za mučitelje. Ko je moj ubica prema kojem
osjećam toliki gnjev? Zašto me je ubio tako
iznenada? Zapitajte se sami. Kažete jedan ko
nijedan, svijet je pun bezvrijednih i podlih ubica.
Upozoriću vas: iza moje smrti krije se gnusna
zavjera uperena protiv naše vjere, tradicije i
pogleda na svijet. Otvorite oči i shvatite da
neprijatelji islama, života u koji vjerujete i koji
živite jednoga dana mogu ubiti i vas. Obistinjuju se
jedna po jedna propovijedi hodže Nusreta Er-
zurumlije, velikog vaiza, kojeg sam slušao sa
suzama u očima. Čak i kada bi se moja sudbina
pretočila u pripovijest i zapisala u jednu knjigu,
moram vam reći da sve to ni najveći iluminatori ne
bi mogli oslikati. Kao što se i Kur'an Časni,
nemojte pogrešno protumačiti, da Bog sačuva, čija
snaga i proizlazi iz svog postanja, ne može
oslikati. Sumnjam da to možete shvatiti. Za vrijeme
dok sam bio šegrt i ja sam se plašio istine, glasova
što dopiru s onoga svijeta, ali nisam slušao
pažljivo i rugao sam se takvim stvarima. I eto, moj
kraj je sada ova sramotna jama! Moglo bi i vas to
snaći - širom otvorite oči! Ne preostaje mi drugo
nego da se nadam da će me naći kad potpuno
istrulim, zbog strašnog smrada. I da maštam o
mukama koje će neki dobročinitelj prirediti mom
krvniku kad ga pronađu.
2.
ZOVEM SE CRNI
U Istanbul, grad gdje sam rođen i gdje sam
odrastao, ušao sam kao mjesečar poslije dvanaest
godina. Kažu da zemlja privlači sebi one koji će
umrijeti, a mene je privukla smrt. Kada sam stigao
u grad, mislio sam da tu postoji samo smrt, a onda
sam sreo i ljubav. No, tada, kad stigoh u Istanbul,
ljubav je bila daleka i zaboravljena kao i moje
uspomene na grad. U Istanbulu, prije dvanaest
godina, zaljubio sam se u sestru od tetke koja je
još bila dijete. Samo četiri godine nakon što sam
napustio Istanbul, dok sam lutao persijskim
stepama, snježnim planinama i tužnim gradovima,
noseći pisma i ubirući poreze, primijetio sam da
polagano zaboravljam lice djevojčice u koju sam
bio zaljubljen. Uznemirio sam se, pokušavao sam
da se sjetim tog lica, ali shvatio sam da čovjek
zaboravlja lica onih koje dugo ne viđa, ma koliko
ih volio. U šestoj godini provedenoj na Istoku
radeći kao pisar, putujući i služeći pašama, znao
sam da lice koje sam prizivao u mašti nije lice
moje ljubavi koja je ostala u Istanbulu. Znao sam
da sam i to lice, koje sam oživljavao u šestoj
godini, kasnije u osmoj godini još više zaboravio,
pa sam ga se opet sjećao potpuno drugačijeg.
Dvanaest godina poslije kad sam se, u svojoj
trideset šestoj godini, vratio u rodni grad, s tugom
sam shvatio da sam odavno zaboravio lice svoje
voljene.
U tih dvanaest godina veliki broj mojih prijatelja,
rođaka i poznanika iz mahale je poumirao. Otišao
sam na groblje koje gleda na Zlatni rog i pomolio
se za majku i stričeve koji su umrli dok mene nije
bilo. Miris vlažne zemlje miješao se sa mojim
uspomenama; pokraj majčinog groba neko je
razbio testiju i, gledajući te krhotine, iz nekog
razloga rasplakah se. Da li sam plakao za mrtvima
ili zato što sam poslije toliko godina i dalje bio na
početku, ili zato što sam osjećao da se moj život
bliži kraju, ne znam. Počeo je da pada slab snijeg.
Pošao sam zagledan u pahuljice koje su stidljivo
padale tamo-amo. Zalutao sam u nedoumicama
svog života, kad spazih kako me iz mračnog
prikrajka groblja posmatra crni pas.
Suze su stale. Obrisao sam nos. Izlazeći s groblja
vidio sam kako mi crni pas prijateljski maše
repom. U mahali sam iznajmio kuću u kojoj je
ranije stanovao neki moj rođak po ocu. Gazdaricu
sam podsjećao na njenog sina kojeg su u ratu ubili
safavidski vojnici. Ona će mi spremati i čistiti.
Izašao sam na ulicu i s uživanjem dugo šetao kao
da nisam u Istanbulu nego u nekom drugom
arapskom gradu na kraju svijeta, pa me interesuje
kakav je to grad. Da li su se ulice suzile ili mi se
samo činilo? Po nekim sokacima zbijenim među
kuće hodao sam tarući se o zidove i vrata kako se
ne bih sudarao s natovarenim konjima. Da li su se i
bogataši umnožili ili mi se učinilo? Vidio sam
raskošnu kočiju poput tvrđave koju vuku gordi
konji, kakve nema ni u Arabiji ni u Persiji. Na
Čemberlitašu vidjeh kako se nametljivi prosjaci u
dronjcima tiskaju jedni uz druge u smradu kokošije
pijace. Jedan od njih bio je slijep, gledao je snijeg
kako pada i smješkao se.
Kad bi mi neko rekao da je Istanbul prije bio
siromašniji, manji, ali sretniji, ne bih mu
povjerovao, no moje srce mi je baš to govorilo.
Jer, kuća dragane koju sam ostavio i dalje je bila
na istom mjestu, skrivena iza stabala lipa i
kestenova, ali kada sam se raspitao, neko drugi je
stanovao tamo. Majka moje voljene, moja tetka,
umrla je, tetak i njegova kćer su odselili i, kako
rekoše ljudi na vratima koji nisu ni pomišljali na to
kako vam nemilosrdno slamaju srce i snove, snašle
su ih nevolje. Ne želim sve da vam prepričavam,
želim da kažem da su sa grana stare lipe u vrtu
visile ledenice veličine mog malog prsta i da me je
taj vrt, čijih se zelenih, suncem okupanih dana
sjećam, zbog tuge, snijega i zapuštenosti podsjetio
na smrt. Zapravo, dio onoga što se dogodilo mojim
rođacima saznao sam iz pisma koje mi je tetak
poslao u Tabriz. U tom pismu pozvao me je u
Istanbul i napisao da za padišaha priređuje neku
tajnu knjigu i traži pomoć od mene. Čuo je kako
sam neko vrijeme u Tabrizu priređivao knjige za
osmanlijske paše, valije i naručioce iz Istanbula. U
Tabrizu sam od naručilaca knjiga uzimao
predujam, nalazio iluminatore i kaligrafe, koji
ogorčeni zbog ratova i osmanlijske vojske još nisu
napustili grad i otišli u Gazvin i dru-ge persijske
gradove, davao im da krasnopišu, ukrašavaju,
uvezuju i korice knjige, pa ih slao u Istanbul.
Nikada se ne bih upustio u taj posao da nije bilo
tetka koji mi je u mladosti usadio ljubav prema
iluminacijama i lijepoj knjizi.
Berberin na kraju ulice koja vodi ka čaršiji, gdje
je živio moj tetak, bio je još u svojoj radnji među
istim ogledalima, brijačima, ibricima i sapunima.
Pogledi su nam se sreli, ali ne znam da li me je
prepoznao. Obuze me radost kada sam ugledao
kako posuda za pranje kose koja visi na kraju
lanca, klateći se naprijed-nazad, opisuje isti luk.
Neke mahale i ulice kojima sam prolazio u
mladosti za tih dvanaest godina izgorile su, nestale
u pepelu i dimu, a umjesto njih ostala su zgarišta
gdje su psi presijecali put prolaznicima i
pezumnici plašili djecu, ili su podignuti bogataški
konaci koji su zbunjivali nekoga ko je, kao i ja,
došao izdaleka. Na nekim prozorima postavljena
su najskuplja venecijanska stakla. Sa doksata na
visokim zidovima primijetio sam da je u Istanbulu
podignuto mnogo bogataških dvospratnica za
vrijeme moje odsutnosti.
Kao i u mnogim drugim gradovima, ni u Istanbulu
novac više nije imao nikakvu vrijednost. Pekare,
koje su, kada sam ja otišao na istok, pravile
ogroman hljeb od četiri stotine drahmi, za isti
novac pravile su upola manji čiji ukus uopšte nije
podsjećao na djetinjstvo. Da je moja pokojna
majka vidjela da je za tuce jaja potrebno tri akče,
predložila bi da bježimo u neku drugu zemlju prije
nego što nam razmažene kokoške počnu srati na
glavu, ali znao sam da se taj obezvrijeđeni novac
proširio na sve krajeve. Pričalo se da trgovački
brodovi iz Holandije i Venecije dovoze sanduke i
sanduke tog bezvrijednog novca. Dok se nekada u
kovnici novca od sto grama srebra kovalo pet
stotina akči, sada se, usljed beskrajnih ratova sa
Safavidima, počelo kovati osam stotina. Kad su
janjičari vidjeli da njihov novčić, kad padne u
Zlatni rog, pliva u vodi kao bijeli pasulj koji se
prospe u more s keja gdje prodaju povrće,
pobuniše se i opkoliše šaraj našeg padišaha kao
neprijateljsko utvrđenje.
Usred cijelog tog bezobrazluka, skupoće, zločina i
otimačine proslavi se jedan vaiz po imenu Nusret
koji drži propovijedi u Bajazitovoj džamiji, a koji
je objavio da je sejjid - onaj koji vodi porijeklo
od loze proroka Muhameda. Sve nevolje koje u
posljednjih deset godina zadesiše Istanbul, požare
u mahalama Bahčekapi i Kazandžiji, kugu koja,
svaki put kada se pojavi, odnese hiljade života,
uzaludan rat protiv Safavida i toliko izgubljenih
života bez ikakve koristi, ustanke hrišćana na
zapadu i otimanje osman-lijskih utvrda, taj vaiz
kojeg su još zvali Erzurumi objašnjavao je
skretanjem sa Muhamedovog puta, udaljavanjem
od zapovijedi Kurana Časnog, popustljivošću
prema hrišćanima, slobodnom prodajom vina i
sviranjem po tekijama.
Prodavač turšije koji mi je o tome uzbuđeno
pripovijedao reče da krivotvoreni novac koji je
preplavio čaršiju, novi dukati, lažni florini sa
likom lava i akče sa sve manje i manje srebra,
vuku ljude kao što su Čerkezi, Abhazi, Mingerci,
Bosanci, Gruzijci i Jermeni u nemoral iz kojeg
nema povratka. Pokvareni i beskrupulozni ljudi
okupljaju se po kafanama i spletkare do zore. Siro-
masi za koje niko ne zna ni ko su ni odakle su,
ovisnici o opijumu i ostale kojekakve propalice
okupljaju se u derviškim tekijama i plešu do jutra
uz muziku, misleći da su nedjela Alahov put,
ubadaju se mačevima, izvode bestidnosti, male
dječake i jedni druge opoganjuju.
Ne znam da li sam čuo prijatne zvuke laute pa ih
krenuo slijediti ili moja smušenost uspomenama i
željama nije mogla da podnese zajedljivog
prodavca turšije, tek primijetio sam izlaz.
Pouzdano znam da ako volite neki grad i po njemu
se mnogo krećete, poslije mnogo godina njegove
ulice poznaje ne samo vaša duša već i vaše tijelo, i
u trenucima tuge, kad snijeg tužno pro-miče, noge
vas same odnesu na neko vama drago mjesto.
Tako sam i ja napustio Nalbantinsku čaršiju te s
bočne strane džamije Sulejmanije počeh da
posmatram kako snijeg pada na Zlatni rog. Po
krovovima sa sjeverne strane i po dijelovima
kupola u koje puše sjeverac već se nahvatao
snijeg. Siva kao Zlatni rog, spuštena jedra lađe
koja je uplovljavala u grad pozdravljala su me
lepršanjem. Čempresi i platani, slika krovova,
melankolija predvečerja, potmuli glasovi iz donjih
mahala, uzvici trgovaca i graja djece koja su se
igrala u dvorištu džamije pomiješali su se u mojoj
glavi stavljajući mi do znanja da od sada neću
moći živjeti nigdje osim u gradu svog života. U
jednom trenutku pomislio sam da će mi se pred
očima pojaviti davno zaboravljeno lice moje
drage.
Spustio sam se u grad i našao se u gužvi. Poslije
večernjeg ezana najeo sam se džigerice u jednoj
aščinici. Pažljivo sam slušao priču vlasnika prazne
radnje koji mi je nudio hranu kao da je nudi mački,
prateći svaki moj zalogaj. Već se potpuno smračilo
i ja sam, nadahnut njegovom pričom, prema
uputstvima skrenuo u jedan od uskih, mračnih
sokaka negdje iza pijace robova i pro-našao
kafanu.
Unutra je bilo vruće zbog velike gužve.
Pripovjedač, kao oni koje sam viđao u Tabrizu i
drugim persijskim gradovima, koje tamo zovu
perdedar, a ovdje medah, smješten na visoko
mjesto
okraj peći, objesio je na brzinu majstorski urađen
jedan jedini crtež psa na zid i, pokazujući svaki
čas na njega, pripovijedao je kao da pas priča
njegovu priču.
3.
JA, PAS
Kao što vidite moji kutnjaci su toliko šiljati i
oštri da mi jedva stanu u usta. Znam da zbog toga
izgledam strašno, ali mi se
baš to dopada. Jednom je jedan kasapin, gledajući
veličinu mojih zuba rekao: „Uf, ovo nije pas nego
divlja svinja!"
Tako sam ga ujeo za nogu da sam pod zubima
osjetio tvrdoću butne kosti tamo gdje se završavalo
meso. Za jednog psa ništa ne može biti veći užitak,
nego kada ljutit i gnjevan zarije zube u meso
omraženog neprijatelja. Kad mi se ukaže takva
prilika, smrači mi se pred očima od slasti dok
moja žrtva glupavo prolazi ispred mene, zubi mi
bolno utrnu i sam od sebe počnem strašno režati.
Ja sam pas, a pošto vi niste razborita stvorenja kao
ja, pitate se da li jedan pas uopšte može govoriti.
A opet vjerujete u priču u kojoj mrtvaci govore, a
junaci upotrebljavaju riječi koje ne razumiju. Psi
govore, ali onome koji umije da ih sluša.
Nekada, prije mnogo godina, u jednu od najvećih
džamija, hajde, recimo, da je to bila džamija na
Bajazitu, došao je neki nevaspitan vaiz iz
provincije. Možda i ne bi trebalo reći njegovo
ime, recimo da se zvao Husret hodža, ali svakako
taj čovjek bija-še tupoglavi vaiz. Koliko god da je
bio praznoglav, toliko mu se, mašala, jezik
razvezao. Svakog petka na džematu bacao bi oku-
pljene toliko u zanos da bi mnogima suza
ponestalo, gubili bi svijest ili bi im pozlilo. Molim
vas da se krivo ne shvati: on nije plakao kao drugi
rječiti vaizi, već suprotno, dok bi svi plakali, on ne
bi ni trepnuo, vikao bi još žustrije kao da kudi
džemat. Vje-rovatno zato što su voljeli kada ih
kudi, svi carski gardisti, mlade sluge na
padišahovom dvoru, halvadžije, bostandžije, silna
raja, pa i mnogi vaizi poput njega su mu se
pokorili. Eh, on ne bijaše pas već običan čovjek,
pogan u duši, i pred zadivljenom gomilom pade u
zanos, ali vidje da ima neke slasti u tome što plaši
džemat do suza, te da u tom poslu ima hljeba, pa,
prevršu-jući svaku mjeru, reče:
„Jedini razlog skupoće, kuge i požara jeste taj što
smo zaboravili islam kakav bijaše u vrijeme
hazreti pejgambera, te vjerujemo i priklanjamo se
drugim knjigama i lažima misleći da je to
muslimanska vjera. Da li je hazreti Muhamed
tražio da se uči mevlud? Da li se mrtvom davalo
četrdeset dana, da li se služila halva i rahat lokum?
Da li se u doba hazreti Muhameda Kuran Časni
učio kao pjesma? Da li se iko penjao na minaret i
učio ezan oholo i gordo, misleći kako mu je lijep
glas, a arapski kao u Ara-pina, pjevajući koketno
kao da je žena? Idu na groblja da kukaju očekujući
pomoć od pokojnika, u turbe idu da se klanjaju
kamenju, zavijaju se u platno i zavjetuju. Bijaše li
u Muhamedovo doba derviša koji su dijelili takve
savjete? Duhovni voda tarikatskih sljedbenika, Ibn
Arabi, postade grešnik kada se zakleo da je faraon
umro kao vjernik. Ti derviši, mevlevije, halvetije,
kalenderi-je uče Kuran Časni uz pjesmu i igru s
dječacima kao da se zajedno, i djeca i mladići,
mole, svi su oni nevjernici. Tekije im treba
razoriti, temelje sedam aršina u dubinu raskopati,
izvađenu zemlju u more bacati da jedino tamo
mogu klanjati namaz."
Ražestivši se još više, vikao je Husret hodža iz
sveg glasa:
„Hej, vjernici, haram je piti kafu! Naš Prorok nije
pio kafu jer je znao da ona umrtvljuje duh, uništava
želudac, stvara kilu i neplodnost, jer je shvatio da
je kafa šejtanski posao. A sada su kafane mjesta
gdje meraklije i bogataši uživaju sjedeći i izvodeći
svakakve nepodopštine, zato kafane treba
pozatvarati i prije nego tekije. Ma ima li fukara
para da kafeniše?! Odu u kafanu i pi-jući kafu
toliko se izgube da slušaju što im govori obična
džukela, misleći da je istina, a upravo pas je taj
koji ruži mene i našu vjeru!", govorio je Husret
hodža.
Ako dozvolite, odgovorio bih na posljednje riječi
efendi va-iza Husret-hodže. Vama je poznato da
hadžije, hodže, vaizi i imami nas pse nikako ne
vole. Ako mene pitate, to ima veze sa pričom kad
je hazreti Muhamed, da ne bi probudio mačku koja
je na njemu zaspala, odsjekao dio svoje haljine.
Samim tim što se priča odnosi na mačke, a nas
nigdje nije spomenuo, i zbog našeg rata s tim
stvorenjima, za koja čak i najgluplji čovjek zna da
su nezahvalna, govori se kako je božji poslanik
imao nešto protiv pasa. Posljedica svega toga jeste
ta što ne smijemo ni prići džamiji jer smo nečisti,
da ne pokvarimo abdest, i udaranje motkama i
metlama koje već vijekovima trpimo od
poslužitelja u džamijama. Podsjetiću vas na jednu
od najljepših sura iz Kurana Časnog, suru o Kehfu.
Ne zato što među nama u ovoj lijepoj kafani ima
nevjernika koji ne čitaju Kuran Časni, već da vam
osvježim pamćenje.
Pripovijeda se o sedmorici mladića kojima je
dodijao život među nevjernicima. Sklonili su se u
jednu pećinu i zaspali. Alah im je zapečatio uši i
uspavao ih na tačno tri stotine i devet godina. Kad
su se probudili, jedan od mladića shvati da je u
međuvremenu prošlo toliko godina jer je uza se
imao novčić za koji je, kada je otišao među ljude,
utvrdio da više ne vrijedi i tu se svi silno zbuniše.
Iako nije moje da govorim o osamnaestom ajetu te
sure, gdje se spominje odnos čovjeka i Boga, o
njegovim čudesima, o prolaznosti vremena i
prijatnosti dubokog sna, podsjetiću vas da se tu
opisuje jedan pas koji je spavao na ulazu u pećinu
gdje su bili mladići. Naravno, svako može biti
ponosan na to što mu se ime spominje u Kuranu. Ja
kao pas, hvalim se tom surom i nadam se da će se
oni koji svoje prijatelje nazivaju pasjim sinovima
opametiti, inšalah!
Šta je, konačno, izvor ovog neprijateljstva prema
psima? Zašto kažete da je pas nečist; zašto ako
vam pas uđe u kuću, prema šartu, morate sve tri
puta temeljito očistiti? Zašto gubi abdest onaj ko
nas dotakne, a ako vam dlaka psa dodirne kaftan,
morate ga oprati sedam puta kao neka blesava,
razdražljiva žena? Jedino su kalajdžije mogle
izmisliti laž da treba baciti ili ponovo kalajisati
posudu koju je pas liznuo. Ili možda i mačka.
Kada su ljudi digli ruke od sela, polja, nomadskog
života i naselili se u gradove, ovčarski psi ostali
su na selu i tada smo mi Psi postali nečisti. Prije
islama jedan od dvanaest mjeseci bio je mjesec
psa. A sada je pas postao vjesnik nesreće. Ne
želim da do-sađujem vama, prijateljima, koji
večeras želite čuti poučnu priču, samo se ljutim što
efendi vaiz priča svašta protiv naših kafana.
Šta biste rekli ako kažem da se ne zna ko je otac
tom Erzu-rumliji Husretu? A mene su stalno pitali
kakav si ti to pas, tvoj je tvorac nekakav medah
koji je objesio crtež u kafani i priča priče, a ti,
kako bi ga zaštitio, olajavaš vaiz-efendiju, sikter!
Bože sačuvaj, ja ne olajavam! Ja baš volim naše
kafane. Znate li da ne tugujem što sam nacrtan na
jeftinom papiru, niti zato što sam pas, žao mi je što
ne mogu sjesti zajedno sa vama da popijem kafu ko
čovjek. Svi mi umiremo za svojom kafom i svojim
kafanama... Ali, šta je to... Gle, moj majstor mi
daje da pijem kafu iz džezve. Nemojte razmišljati
o tome da li slika pije kafu, već gledajte kako pas
halapljivo pije kafu.
Oh, baš mi je prijala, ugrijala me, izoštrila mi vid,
razbistrila um i još mi nešto pade na pamet!
Mletački dužd, osim silne kineske svile i kineske
grnčarije s plavim cvjetićima, Nurhajat, kćerki
našeg padišaha, poklonio je još nešto. Ne znate
šta? Jedno evropsko kuče krzna mekanijeg od svile
i samurovine. Pas je bio toliko prefmjen da je
imao i odijelce od prave crvene svile. Jedan moj
prijatelj poigrao se s njom i tvrdi da pas nije
mogao ni one stvari da radi bez odijela. Priča se
da u toj evropskoj državi svi psi nose odijela i da
je jedna dama kada je ugledala golog psa, ili
njegov organ, ne znam tačno, vrisnula: „Pa ta
životinja je gola!" i onesvijestila se.
U toj zemlji pas ima i svog gospodara. Oni stave
lanac oko vrata sirotim psima i šetaju ih po ulici,
tegleći i vukući ih kao robove. Zatim ih odvuku u
kuću, čak ih i u krevet tjeraju. Psi se ne smiju
njuškati i pomaziti, niti ići u paru. Ako se jadni,
vezani lancima sretnu na ulici, žalosno pogledaju
jedan drugoga - jedino im je to dozvoljeno. A mi
ovdje ne idemo istanbulskim ulicama pojedinačno
već lutamo slobodno u čoporima, ne priznajući
nikakve gospodare, kad zatreba, napadamo
prolaznike na putevi-ma, uživamo šćućureni na
toplim mjestima, spavamo mirno u hladovini,
vršimo nuždu gdje poželimo, ujedamo koga
hoćemo e to kauri ne bi mogli shvatiti. Nije da se
nisam pitao da li je to razlog protivljenja
Erzurumlijinih poštovatelja da se na istanbulskim
ulicama, uz molitve, psima baca meso kao
milostinja i da se za njih podignu vakufi. Ako
namjeravaju da pokazuju neprijateljstvo prema
psima kao prema bezbožnicima, podsjetiću vas da
je neprijateljstvo prema psima zapravo bezvjerje.
Kada budu po-gubljeni, naši prijatelji dželati
pozvaće nas da malo jedemo, da ih raskomadamo,
kao što to ponekad čine za nauk.
Na kraju ću reći i ovo: moj prethodni gospodar bio
je mnogo pravedan čovjek. Kad bismo noću
odlazili u pljačku, podijelili bismo posao: ako ja
počnem lajati, on bi odmah žrtvi prerezao grkljan
pa se zapomaganje ne bi čulo. A zauzvrat bi ih
isjekao, skuvao i davao meni da jedem. Ja ne
volim sirovo meso. Valjda će i dželat tog vaiza iz
Erzuruma misliti o tome, inšalah, pa neću pokvariti
stomak jedući živo meso tog ništavila.
4.
NAZVAĆE ME UBICOM
Da mi je samo neko, prije nego što ću ubiti tu
budalu, rekao da mogu bilo koga ubiti, ne bih mu
vjerovao. Zbog toga se ono što sam uradio lagano
udaljava od mene kao neka strana galija koja se
gubi na horizontu. A ponekad osjećam kao da
nikakav zločin nisam učinio. Prošlo je četiri dana
otkako sam nehotično ubio sirotog Prefmjenog,
koji mi je bio kao brat, pa sam se već nekako
navikao na to.
Silno sam želio da riješim problem koji se
pojavio, a da ne ubijem čovjeka, ali sam shvatio
da drugog načina nema. Završio sam stvar i
preuzeo na sebe cjelokupnu odgovornost. Nisam
mogao da dozvolim da svi iluminatori budu u
opasnosti zbog izmišljotina jednog praznoglavca.
No, teško se mirim s tim da sam ubica. Ne drži me
mjesto, izađem na ulicu, nemam mira ni tamo, idem
u drugu ulicu, pa u sljedeću i, kada gledam lica
drugih ljudi, vidim da mnogi za sebe misle da su
nevini zato što još nisu dobili priliku da počine
neki zločin. Teško je povjerovati da su drugi
moralniji i bolji od mene samo zbog nevažne igre
sreće i sudbine. Lica im djeluju tupa-vije jer još
nisu počinili nikakav zločin, pa, kao i svi glupači,
samo izgledaju dobronamjerno. Bilo mi je
dovoljno četiri dana na-kon što sam ubio onog
bijednika da lutam po istanbulskim sokacima i
shvatim da je pritajeni ubica svako u čijim sam
očima vidio bljesak oštroumlja, a na licu sjenu
koju baca odsjaj njegove duše. Samo su glupi ljudi
nevini. Recimo večeras, dok sam se u kafani iza
pijace robljem grijao toplom kafom, gledao crtež
psa u pozadini i opušteno sa ostalima smijao se
onome što je taj pas pričao, obuzeo me je osjećaj
da je čovjek koji je sjedio pored mene ubica kao i
ja. Isto se mogao smijati medahu, ali valjda zbog
toga što mu je ruka bila bratski uz moju, ili zbog
nemira njegovih prstiju koji su držali fil-džan, ne
znam zbog čega, sinulo mi je da je i on od moje
fele, okrenuo sam se i pogledao ga pravo u oči.
Prepao se, a lice mu se izobličilo. Kad su se ljudi
u kafani počeli razilaziti, jedan poznanik, uhvativši
ga za ruku, reče:
„Na kraju će i ovdje udariti poštovaoci Nusret
hodže." Dajući mu znak očima, ušutka ga. Njihov
strah obuzeo je i mene. Niko nikome ne vjeruje,
svako u svakom trenutku očekuje nekakvu podlost
od onoga kraj sebe.
Zahladilo je još više, a na uglovima ulica pored
zidova snijeg se prilično nahvatao. U mrklom
mraku moje tijelo pronalazi put po sjećanju.
Ponegdje iz kuća čiji su ćepenci zatvoreni, a
prozori potpuno zamračeni crnim kapcima, pojavi
se blijeda slabašna svjetlost svjetiljke koja unutra
još gori i pomalo se prospe po snijegu; uglavnom
ne vidim nikakvu svjetlost, baš ništa, pa pronala-
zim svoj put osluškujući udarce motki noćnih
stražara po kamenju, zavijanje čopora razjarenih
pasa, uzdisaje koji dopiru iz kuća. S vremena na
vrijeme, oko ponoći, neka čudesna svjetlost koja,
kao da se probija iz same utrobe snijega, obasja
uske i zastra-šujuće ulice, i tada mi se čini kako u
mraku vidim aveti koje Istanbul vijekovima čine
zlokobnim. A ponekad se iz kuća začuju glasovi
nesretnika: ili kašlju, ili šmrču, ili vrište plačući u
snu, ili se muževi i žene biju pred uplakanom
djecom.
U tu kafanu odlazio sam nekoliko večeri ne bi li
me slušanje medahove priče oraspoložilo i vratilo
u onaj sretan život prije nego što sam postao ubica.
Većina mojih prijatelja iluminatora s kojima sam
proveo cijeli vijek svake večeri odlazi tamo.
Otkako sam ubio tu budalu s kojom sam od
djetinjstva oslikavao knjige, ne želim više da ih
vidim. U životima moje braće koji, kada se sa-
stanu, ne mogu a da ne ogovaraju, u sramotnoj
zabavnoj atmosferi, postoji mnogo toga što me
tjera na stid. Da ne pomisle da sam uobražen, i ja
sam uradio nekoliko crteža za medaha, ali sumnjam
da će to obuzdati njihovu zavist.
Ipak, imaju pravo što su zavidni. U miješanju boja,
povlačenju ivica, uređivanju stranica, izboru tema,
crtanju lica, razmještanju ljudskih figura u scenama
lova i bitaka, crtanju životinja, vladara, brodova,
konja, ratnika i ljubavnika, u oslikavanju poezije
na slici, pa čak i u pozlaćivanju, ja sam najbolji
majstor. Ovo vam ne govorim zato da bih se
hvalio, nego da biste me razumjeli. Ljubomora u
životu majstora iluminacije vremenom postaje
neizostavna poput boje.
U svojim lutanjima, koja zbog nemira postaju sve
duža, katkad se nađem oči u oči sa nekim
prečistim, bezgrešnim bratom po vjeri i iznenada
mi se pojavi čudna misao: ako sada pomislim na to
da sam ubica, ovaj preda mnom će to odmah
pročitati na mom licu. Zato se odmah natjeram da
mislim na nešto drugo kao što sam u mladosti,
stideći se, prisiljavao sebe da ne mislim na žene
dok klanjam namaz. Ali, za razliku od tih
mladalačkih kriza, kada nikako nisam mogao izbiti
iz glave pomisao na vođenje ljubavi, sada
uspijevam da zaboravim zločin koji sam počinio.
Razumijete, svakako, da sve ovo govorim jer je
povezano sa mojom trenutnom situacijom. Ako
nešto i pomislim u vezi sa njom, shvatićete. To će
me spasiti da ne budem ubica bez imena i lica, koji
luta poput aveti među vama i pomaže mi da i ja
budem jedan običan, uhvaćeni zločinac kome će
odrubiti glavu. Dozvolite mi da ne mislim o
svemu, da nešto sakrijem za sebe, pa neka
osjetljive osobe kao vi između mojih riječi i boja
pokušaju da otkriju ko sam, kao da po tragu traže
lopova. A to nas dovodi do pitanja stila: da li
iluminator ima svoj lični stil, svoju boju, glas?
Pogledajmo jednu sliku Behzada, majstora nad
majstorima, oca iluminacije. To čudesno djelo
koje, s obzirom na to da prikazuje ubistvo,
odgovara mom stanju, našao sam sasvim slučajno
listajući stranice jedne savršene, devedeset godina
stare knjige o Husrevu i Širin, nastale u Heratu, u
biblioteci jednog persijskog princa ubijenog u
nemilosrdnoj borbi za prijestolje. Znate kraj
pripovijesti o njima; neću prepričati Firdusijevu,
nego Nizamije-vu verziju. Nakon mnogih
pustolovina i nevolja vjenčalo se dvoje
ljubavnika, ali Husrevov sin, kojeg ima s
prethodnom ženom, mladi Širuje, poput šejtana je i
ne ostavlja ih na miru. Taj princ je bacio oko na
očevo prijestolje i na njegovu mladu ženu Širin. I
Širuje, za kojeg Nizami veli da mu „iz usta zaudara
kao u lava", smisli način kako će zarobiti oca i
sjesti na njegovo mjesto. Jedne noći ušao je u sobu
u kojoj su spavali njegov otac i Širin, pipajući u
mraku, pronašao ih je i zabio jatagan u očeve
grudi. Otac je krvario do zore i umro u postelji
pored lijepe Širin, koja je spokojno spavala.
Slika velikog majstora Behzada, kao i sama priča,
predstavila je istinski strah koji je u meni već
godinama: užasan osjećaj kada se čovjek probudi
usred noći i shvati da u sobi u kojoj se ne vidi prst
pred okom ima još neko! Zamislite da u jednoj ruci
drži bodež, a drugom vas hvata za vrat! Skladno
ukrašeni zidovi sobe, ukrasi na prozorima i
ramovima, uvijene i okrugle šare na ći-limu
crvenom kao bezglasni krik iz vašeg stisnutog grla,
fino izvezeni žuti i plavičasti cvjetovi na
predivnom jorganu koji gazi nemilosrdna noga
vašeg ubice u trenutku kad vas ubija, svaki detalj
služi istom cilju: s jedne strane ističe ljepotu slike
koju po-smatrate, a s druge strane podsjeća vas na
to kako je lijepa ta soba u kojoj napuštate svijet.
Pravi smisao koji se razotkriva po-smatranjem
slike jeste u tome da su ljepota slike i svijeta
potpuno ravnodušne prema vašoj smrti i vi ste
potpuno sami, pa makar uz vas bila i vaša žena.
„Behzadova", rekao je stari majstor koji je gledao
knjigu u mojim drhtavim rukama prije dvadeset
godina. Lice mu je bilo obasjano, ne svjetlošću
svijeće pored nas, nego zadivljenošću. „Toliko je
Behzadova da potpis nije potreban."
Behzad je to znao i nije stavio potpis ni u neki
skriveni kutak svoje slike. Prema mišljenju starog
majstora, u Behzadovom stavu osjećao se stid i
snebivanje. Jer, istinska umjetnost i vještina jeste u
tome da se naslika nedostižno čudo, a da se u tom
čudu ne ostavi nikakav trag koji će otkriti
umjetnikov identitet.
Svoju jadnu žrtvu ubio sam na tako običan i grub
način, jedino kako sam mogao obuzet smrtnim
strahom i očajem. I kad god bih se noću vraćao na
to mjesto, da provjerim da li je ostao nekakav trag
mog zločina koji bi me odao, sve više me je
mučilo pitanje stila. Ono što podrazumijevaju pod
stilom u stvari je greška koja nam omogućava da
ostavimo sopstveni trag.
Pronašao bih to mjesto i bez bjeline snijega što
pada: to mjesto je zgarište gdje sam ubio čovjeka
koji mi je bio prijatelj dvadeset i pet godina.
Padajući, snijeg je sakrio sve tragove koji bi mogli
djelovati kao moj potpis. To je dokaz da i Alah o
stilu i potpisu misli kao i ja i Behzad. Alah ne bi
pokazao takvu ljubav prema iluminatorima da smo
četiri noći prije, ukrašavajući onu knjigu, nehotice
učinili neoprostiv grijeh, kao što je ona budala
tvrdila. Kada smo efendi Prefinjeni i ja te noći
došli na ovo zgarište, snijeg još nije padao. Kao
jeka, izdaleka se čulo zavijanje pasa.
„Zašto smo došli ovamo?", upitao je jadnik. „Šta
mi ovdje želiš pokazati u ovo doba?" „Tamo
naprijed je jedna jama, a dvanaest koraka iza nje
nalazi se zakopani novac koji godinama štedim",
rekoh. „Ako nikome ovo ne kažeš, efendi Tetak i ja
ćemo te nagraditi." „Dakle, priznaješ da si znao šta
radiš od samog početka?", pitao je uzbuđeno.
„Priznajem", slagao sam jer drugo nisam mogao.
„Znaš li da je slika koju pravite veliki grijeh?",
pitao je naivno. „To je bogohuljenje i bezbožništvo
koje se niko ne bi usudio da uradi. Gorićete na dnu
džehenema. Vašim patnjama neće biti kraja. I mene
ste uvalili u to!"
Dok sam slušao njegove riječi, s užasom sam
shvatio da bi mu mnogi mogli povjerovati. Zašto?
Zato što su te riječi imale takvu snagu i privlačnost
da čovjek, ne želeći, postaje zainteresovan i
vjeruje da će na sunce izaći istina i o drugim
nikogovićima. Ionako je kružilo mnogo priča o
efendi Tetku jer je držao u tajnosti knjigu koju je
dao izraditi i za koju je davao velik novac.
Pored toga, glavni majstor Osman zgražao se zbog
svega toga. Čak sam pomišljao da je moj brat u
pozlaćivanju iskoristio te kle-vete i dodavao ih
svojoj priči. Koliko je bio iskren? Naveo sam ga
da ponovi tvrdnje koje su nas posvađale. Govorio
je otvoreno. Kao da me nagovara da prikrijemo
neku grešku da bismo se zaštitili od batina
majstora Osmana, što smo radili u doba
šegrtovanja. Tada mi je njegova iskrenost bila
uvjerljivija. Širio bi oči, ali one se tada još nisu
smanjile od izrađivanja pozlata. No, nisam sebi
dozvoljavao naklonost prema njemu jer je bio
spreman da sve izbrblja drugima.
„Slušaj", rekoh s lažnom zrelošću, „Mi radimo
iluminacije, ukrašavamo margine, izvlačimo linije
okvira, ukrašavamo stranice sjajnim pozlatama,
izrađujemo najljepše ilustracije, oživljavamo
kutije i ormare. I to već godinama. To nam je
posao. Ljudi naručuju slike, traže da u okvir
nacrtamo lađu, gazelu, sultana, pa onakve ptice,
ovakve ljude, tu scenu iz priče, pa da bude ova-ko
i onako - i mi to sve nacrtamo. Vidi, ovog puta
efendi Tetak je tražio da nacrtam konja kako ja
želim. Za tri dana nacrtao sam stotine konja poput
starih, velikih majstora kako bih shvatio kakva je
slika za moju dušu." Pokazao sam mu niz nacrtanih
konja na grubom samarkandskom papiru.
Zainteresovano je približio papir očima i na
blijedoj mjesečini posmatrao konje naslikane
crnim tušem. „Stari majstori iz Širaza i Herata",
rekoh, „govorili su da iluminator pedeset godina
treba neprestano da crta konja kako bi dobio
vjernu sliku, onakvu kakvu Alah želi i vidi.
Najbolji crtež konja biće nacrtan u mraku, tvrdili
su. Jer u tih pedeset godina nakon neprekidnog
rada pravi umjetnik će oslijepiti, a njegova ruka će
po sjećanju nacrtati konja."
Njegov nevini pogled, kojeg se sjećam iz
djetinjstva, zadubio se u crteže konja. „Od nas
naručuju, a mi pokušavamo da nacrtamo najtajan-
stvenijeg, najnedostižnijeg konja kako su ga crtali
stari majstori. Samo toliko. Nepravedno je ako nas
kasnije smatraju odgovornim za ono što su sami
naručili."
„Ne znam da li je to ispravno", rekao je. ,,I mi
imamo odgovornost i volju. Ja se ne bojim nikoga
do Alaha. On nam je dao razum da razlikujemo
dobro i zlo."
Odgovor je bio na mjestu.
„Alah sve vidi, sve zna...", rekoh na arapskom.
„Shvatiće i to da smo ti i ja uradili ovaj posao u
neznanju. Kome ćeš prijaviti efendi Tetka? Zar ne
vjeruješ da iza ovog posla stoji želja našeg
padišaha?"
Šutio je.
Pitao sam se da li je zaista imao pileći mozak ili je
trabunjao jer se istinski bojao Alaha. Stali smo
kraj jame. Na trenutak spazih njegove oči u tami i
shvatih da ga je strah. Bilo mi ga je žao. Ali, nisam
imao kud. Po-molio sam se Alahu da mi da još
jedan dokaz da čovjek pored mene nije samo glupa
kukavica nego i bestidnik.
„Izbroj dvanaest koraka odavde i kopaj", rekoh.
„Šta ćete poslije učiniti?"
„Reći ću efendi Tetku, spaliće crteže. Šta bismo
drugo mogli? Ako se iz Nusret-hodžina džemata
pročuje da je o ovome bilo riječi, nećemo ostati
živi, a ni od radionice neće biti ništa. Znaš li
nekoga od njih? Uzmi ovaj novac da budemo
sigurni da nas nećeš odati njima." ,,U čemu je
novac?"
,,U jednom starom ćupu za turšiju ima sedamdeset
pet venecijanskih zlatnika." Za mletačke dukate
nije čudno, ali odakle mi ćup za turšiju pade na
pamet? Tolika glupost bila je uvjerljiva. Još
jednom sam se uvjerio da je Alah na mojoj strani -
moj prijatelj iz doba šegrtovanja iz godine u
godinu postajao je sve pohlepniji i sada
oduševljeno poče da broji korake u pravcu u
kojem sam mu pokazao.
Mislio sam na dvije stvari. Nije bilo nikakvog
blaga! Ako mu ne platim, uništiće nas, podla
budala! U trenutku sam poželio da ga zagrlim i
poljubim kao nekad u doba šegrtovanja, ali
vremenom smo se toliko udaljili... Mislio sam i
kako će kopati. Noktima? Sve te moje misli trajale
su kao treptaj.
U panici, zgrabio sam veliki kamen koji je stajao
pored jame. Stigoh ga na sedmom, osmom koraku i
iz sve snage udarih ga u Potiljak. Kamen ga je tako
brzo i žestoko udario u glavu da sam se trgnuo kao
da je u pitanju moja - osjetio sam bol.
Umjesto da brinem zbog onoga što sam učinio,
želio sam samo da što prije završim započeti
posao. Jer počeo se tako trzati na zemlji da se
čovjek, htio ne htio, uspaniči. Tek mnogo kasnije,
kada sam ga gurnuo u jamu, pomislio sam da u
svemu tome što sam učinio ima nešto grubo što
nikako ne pristaje prefmjenosti jednog iluminatora.
5.
JA SAM VAŠ TETAK
Ja sam efendi Tetak od Crnog, ali me i ostali
zovu Tetak. Nekada je njegova majka tražila da me
on tako oslovljava, a kasnije su svi, kao i on,
počeli da koriste to ime. Crni je počeo posjećivati
našu kuću prije trideset godina kada smo preselili
u onaj mračan i vlažan sokak u sjenci kestenovih i
lipovih stabala, iza Aksa-raja. To je bila naša kuća
prije ove. Kada bih s Mahmut-pašom odlazio u
vojne pohode, s jeseni, po povratku u Istanbul,
zatekao bih često Crnog i njegovu majku koji su
kod nas pronalazili utočište. Njegova pokojna
majka bila je sestra moje pokojne žene. Ponekad
bih, kad sam se vraćao kući u zimskim večerima,
zatekao njih dvije kako se zagrljene i uplakane
jadaju jedna drugoj. Njegov otac, učitelj, koji je
služio po malim, zabačenim medresama, bio je
prijek i mrzovoljan čovjek, a mnogo je i pio. Crni,
koji je u to vrijeme imao šest godina, plakao je kad
mu majka plače, a šutio kad ona šuti, dok je mene
gledao sa strahom.
Drago mi je što ga sad vidim pred sobom kao
odlučnog, zrelog i prijatnog nećaka. Poštovanje
koje mi je ukazivao, pažnja s kojom mi je ljubio
ruku, način na koji mi je poklonio mongolsku
mastionicu, rekavši da je to samo za crvenu boju,
kako je sjedio ispred mene brižljivo skupljenih
koljena, sve to me podsjeća da je stasao u čovjeka
kakav je želio da bude, ali i da sam ja starac kakav
sam želio biti.
Liči na oca kojeg sam vidio jednom ili dvaput:
visok, vitak, pomalo nervoznih pokreta ruku i
prstiju, ali mu to lijepo prista
je. Sve je bilo umjesno; i način na koji je držao
ruke na koljenima kako me je pažljivo gledao, dok
sam govorio nešto važno, pravo u oči, kao da kaže:
„Razumijem i slušam s poštovanjem", njegovo
tajanstveno klimanje glavom usklađeno sa ritmom
mojih riječi. Sada u ovim godinama znam da
istinsko poštovanje ne dolazi od srca već od malih
pravila i pokornosti. Zbližila nas je njegova ljubav
prema knjigama, još onih godina kada ga je
njegova majka često pod raznim izgovorima
dovodila u kuću, jer je u njoj vidjela budućnost za
svoga sina, pa je, kako su to ukućani nazivali,
šegrtovao kod mene. Objašnjavao sam mu novi stil
iluminatora u Širazu koji su iscrtavali liniju obzora
pri vrhu slike. Pričao sam mu kako veliki majstor
Behzad nije prikazivao Medžnuna, ludog od
ljubavi za Lejlom, samog u pustinji skrhanog od
bola, kao i svi drugi, nego među mnoštvom žena
koje se trude da razgore vatru duvajući u nju, ali
time je uspio istaknuti njegovu usamljenost.
Kazivao sam mu kako većina iluminatora koji su
oslikali trenutak kada je Husrev posma-trao Širin
koja se u ponoć kupa u jezeru kao od majke rođena
nisu pročitali Nizamijev ep, pa su konje i odjeću
bojili kako im je padalo na pamet, i učio ga da,
ako je neki iluminator nezaintere-sovan za tekst do
te mjere da ga i ne pročita pažljivo, onda je novac
jedini razlog zbog kojeg je uzeo pero u ruke. Sada
sa zadovoljstvom vidim da je Crni naučio još
nešto: ako ne želiš da se razočaraš u iluminaciju i
umjetnost, nipošto ih nemoj smatrati svojom
profesijom. Koliko god sposobnosti i dara imao,
novac i moć potraži drugdje da se, kada ne dobiješ
odgo-varajuću nadoknadu, ne bi razočarao u
umjetnost.
Pričao je da majstori iluminacije i kaligrafije iz
Tabriza, koje je poznavao, jer je za paše i bogataše
iz Istanbula naručivao izradu knjiga, žive u
siromaštvu i beznađu. Mnogi ilustratori u Tabrizu,
ali i u Mašadu i Alepu, ostavili su ukrašavanje
knjiga zbog besparice i nezainteresovanosti i
počeli da izrađuju neobične crteže čak i besramne
scene na samo jednom listu kojima su razo-nodili
franačke putnike. Čuo je da je knjiga koju je šah
Abas poklonio našem padišahu povodom sklapanja
mira uveliko raspadnuta i da su njene stranice
počeli koristiti za neku drugu knjigu.
azu da je indijski padišah Akbar počeo rasipati
golem novac za novu veliku knjigu pa su najbolji
iluminatori Tabriza i Gazvina ostavili svoj posao i
pohrlili u njegovu palatu. Dok mi sve to kazuje,
simpatično ubaci i neke druge priče: na primjer,
smiješnu priču o jednom lažnom mehdiju, ili priču
o panici koja je zavladala među Uzbecima kada su
im Safavidi, radi mira, dali svog glupog princa za
taoca koji je za tri dana umro u groznici. Međutim,
po sjeni u njegovim očima znam da je i dalje
otvoren problem kojeg se obojica bojimo i o
kojem je teško progovoriti.
Crni se, naravno, zaljubio u moju prekrasnu
jedinicu Šeku-ru, kao i svi mladi muškarci koji su
nas posjećivali, slušali ono što se o nama govorilo
ili znali da ona postoji. Tada mi to nije ličilo na
opasnost, problem kojim bi se valjalo pozabaviti,
možda zbog toga što su u to vrijeme svi bili
zaljubljeni u moju kći, ljepoticu, iako je mnogi
nisu nikada vidjeli. Ipak, njegova ljubav bila je
zanos mladića koji je redovno dolazio u našu kuću,
dobijao ljubav i poštovanje i u tome nalazio
priliku da vidi Šekuru. Nije uspio sakriti ljubav,
kao što sam se nadao, i napravio je grešku
otkrivajući mojoj kćeri snažnu vatru ljubavi u
kojoj je izgarao. Nakon toga morao je prestati da
dolazi.
Mislim da je i Crni znao da se moja kći u
najboljim godinama, tri godine nakon što je on
napustio Istanbul, udala za jednog spahiju koji je,
pošto su dobili dvoje djece, otišao u rat i nikada se
nije vratio, iako je prošlo već četiri godine kako
nema nika-kvog glasa o njemu. Osjećam da je sve
saznao, ne zbog govorkanja i vijesti koje se brzo
šire Istanbulom, već dok me je gledao u oči u
trenucima kada je među nama vladala tišina.
Shvatam da i sada, bacajući pogled na otvorenu
Knjigu duše na stalku, osluškuje glasove djece
koja trčkaraju po kući jer zna da je prošlo već
dvije godine otkako se moja kći sa dva sina vratila
u moj dom. U početku uopšte nismo razgovarali o
novoj kući koju sam napravio dok je bio odsutan.
Vjerovatno je Crni, kao i svaki mladić koji je sebi
odredio da stekne bogatstvo i čast, smatrao da je
veoma nepristojno razgovarati o tome. Ipak, rekao
sam mu, čim je ušao u kuću, još na stepeništu, kako
drugi sprat ima manje vlage i da preseljenje prija
mojoj kostobolji. Osjećao sam čudan stid dok sam
pričao o drugom spratu, ali želio bih da znate i
ovo: uskoro će i oni koji imaju manje bogatstvo od
mene, čak i obič-ne spahije koje imaju mali timar,
imati velike dvospratne kuće.
Bili smo u prostoriji koju sam zimi koristio kao
radionicu. Slutio sam da osjeća Šekurino prisustvo
u drugoj sobi. Odmah sam prešao na glavnu temu
pisma kojim sam ga pozvao da dođe u Istanbul.
„Isto kao što ti u Tabrizu radiš sa kaligrafima i
iluminatori-ma, i ja pripremam jednu knjigu",
rekoh. „Moj naručilac je Njegovo preuzvišeno
veličanstvo, naš padišah, oslonac svijeta. Pošto je
knjiga tajna, padišah je od glavnog rizničara
krišom tražio novac. Detaljno sam se o svemu
dogovorio sa najboljim majstorima iz radionice
našeg vladara. Jednome sam davao da nacrta psa,
drugome drvo, jedan je crtao dekoraciju na
marginama i oblake na horizontu, a drugi konje.
Želio sam da sve što sam im davao da nacrtaju,
kao i na slikama mletačkih majstora, predstavlja
čitav svijet našeg padišaha. Ali sve to trebalo je
da predstavlja slike duhovnog bogatstva, radosti i
strahova svijeta našeg padišaha, a ne materijalnog
bogatstva kao kod Mlečana. Ako sam zadavao da
nacrtaju novac, to je značilo da želim da ga
omalovažim, a šejta-na i smrt zato što ih se
bojimo. Ne znam šta se priča okolo. Želio sam da
besmrtnost drveća, umor konja i razjarenost pasa
predstave svijet našeg padišaha. Tražio sam od
mojih iluminatora s nadimcima Roda, Maslina,
Prefinjeni i Leptir da sami odaberu temu koju žele.
Čak i kada su zimske noći bile najhladnije i naj-
zloslutnije, kod mene je dolazio neko od njih da
pokaže šta je nacrtao za knjigu.
Ne mogu ti tačno opisivati kakve su to bile
ilustracije i zašto baš takve. Ne zato što nešto
krijem i ne želim da ti kažem, već zato što ni sam
ne znam šta one tačno znače. Ali, znam kakve bi
trebalo da budu."
Četiri mjeseca nakon što sam poslao pismo Crnom
saznao sam od berberina u našoj ulici da se vratio,
pa sam ga pozvao da dođe do mene. Znao sam da
moja priča sluti nevolju i sreću koja će nas
povezati.
»Svaka ilustracija ima svoju priču", rekoh. „Da bi
ukrasio migu koju čitamo, iluminator nacrta njen
najljepši prizor; prvi susret zaljubljenih; junak
Rustem koji odsijeca glavu đavolskoj zvijeri;
Rustemova patnja kada je shvatio da je neznanac
kojeg je ubio zapravo njegov sin; Medžnun, lud od
ljubavi, u divljini medu lavovima, tigrovima,
jelenima i šakalima; tužni Aleksandar kada je
vidio kako je orao rastrgao njegovu šljuku, a pošao
je u šumu da po pticama predskaže budućnost...
Oči umorne od čitanja odmaraju se na crtežima.
Ako nešto u priči sputava našu maštu, crtež
priskače u pomoć. Ilustracija predstavlja cvjetanje
priče. Niko ne može zamisliti sliku koja nema
svoju priču."
„Smatrao sam da ne može", skoro pokajnički
nastavih. „Ali izgleda da se i to može napraviti.
Prije dvije godine kao izaslanik našeg padišaha
ponovo sam putovao u Veneciju. Posmatrao sam
portrete koje su izradili venecijanski majstori.
Nisam znao iz ko-je priče potiče prizor, ali trudio
sam se da shvatim priču svake slike. Kada sam
jednog dana ugledao sliku na zidu neke palate,
zapanjio sam se.
Bila je to slika osobe poput mene. Vjerovatno
nekog nevjernika, nije bio naš. Što sam ga duže
gledao, osjećao sam da više liči na mene. Ali on
mi nije bio sličan. Imao je okruglo lice, ne ko-
ščato, gotovo bez jagodične kosti, i bez moje jake
vilice. Uopšte nije ličio na mene, ali što sam ga
duže gledao, srce mi je jače kucalo kao da je to
moja slika.
Od mletačkog gospodina koji je bio moj vodič
kroz mletačku palatu saznao sam da je to slika
njegovog prijatelja, nekog plemića kao što je i on.
Na toj slici prikazano je sve što mu je bilo važno u
životu: imanje koje se pružalo kroz otvoren prozor
iza njega, selo i šuma koji su u prelijevanju boja
izgledali kao pravi. Na stolu pred njim sat, knjige,
vrijeme, zlo, život, mapa, busola, kutije sa
zlatnicima i druge stvari, drangulije, sitnice, i još
nešto što nisam prepoznao, što se samo naslućuje
kao i na nekoliko mojih slika... Sjena zloduha,
šejtana, i kći koja stoji kraj oca, lijepa kao san.
Koju je priču ukrašavala i dopunjavala ta slika?
Gledajući je, shvatio sam da je ta slika priča sama
za sebe. Ona nije bila dodatak neke priče, već
nešto što postoji odvojeno. Slika pred kojom sam
bio toliko zapanjen nikako mi nije izlazila iz glave.
Izašao sam iz palate, vratio se u kuću u kojoj sam
boravio i cijelu noć mislio na nju. Želio bih da i ja
budem tako naslikan. Ne, nisam tome dorastao.
Padišaha bi trebalo tako na-slikati sa svime što
posjeduje, sa svim onim što čini njegov svijet,
pomislio sam da bi se s tom idejom mogla oslikati
jedna knjiga. Italijanski majstor naslikao je tog
venecijanskog plemića tako da odmah možeš
shvatiti da je to slika tog gospodina. Ako ga nikada
nisi vidio i ako ti kažu da ga pronađeš u gomili,
zahvaljujući toj slici mogao bi ga prepoznati među
hiljadama ljudi. Italijanski majstori smislili su
slikarske tehnike i vještine kojima svakoga mogu
naslikati tako da se razlikuje od drugih, ne po
odjeći i ordenima, već po crtama lica. Oni to zovu
portret. Ako ti jednom tako naslikaju lice, nećeš
pasti u zaborav. Onaj ko gleda sliku osjeća da si
tu, kraj njega i kada si veoma daleko. Čak i oni
koji te nikada nisu živog vidjeli, dugo nakon tvoje
smrti mogu te gledati oči u oči, kao da si pred
njima."
Dugo smo šutjeli. Kroz gornji prozor koji sam
nedavno prekrio tkaninom umočenom u pčelinji
vosak, čije donje kapke nismo otvarali, probijala
se svjetlost boje hladnoće. „Imao sam jednog
iluminatora", rekoh. „Dolazio je tajno, kao i drugi,
zbog tajne knjige našeg padišaha i radili bismo do
zore. Izrađivao je najbolje pozlate. Jadni efendi
Prefinjeni izašao je jedne noći odavde, ali, kažu,
nije stigao kući. Plašim se da su ubili mog
majstora pozlate..."
6.
JA, ORHAN
„Ubili?", upitao je Crni.
Crni je bio visok, mršav i pomalo strašan. Išao
sam prema njima kad je moj djed odgovorio:
„Ubili", i tada me je ugledao. »Šta ti radiš ovdje?"
Tako me je gledao da sam se, ne oklijevajući,
popeo u njegovo krilo i sjeo, ali on me je odmah
spustio.
»Poljubi Crnom ruku", rekao je.
Poljubio sam je. Nije imala nikakav miris.
„Baš je sladak", rekao je Crni i poljubio me u
obraz. „Biće pravi momak."
„Ovo je Orhan, ima šest godina. Drugi stariji,
Ševket, ima sedam. Veliki je inadžija." „Bio sam u
onoj ulici na Aksaraju", reče Crni. „Bilo je hladno,
okovano snijegom i ledom, ali kao da se ništa nije
promijenilo."
„Sve se promijenilo, sve je gore nego prije. I to
mnogo", a zatim se okrenu ka meni, „gdje ti je
brat?"
„Kod majstora."
,,A šta ti radiš ovdje?"
„Meni je učitelj rekao aferim, sada idi."
„Zar si se sam vratio?", upitao je djed. „Trebalo je
da te brat dovede." Zatim je objasnio Crnom:
„Imam jednog prijatelja knjigovesca koji ih dva
puta nedjeljno, nakon časova Kurana u mektebu,
uči knjigovezački zanat."
„Voliš li da crtaš kao tvoj djed?", upitao me je
Crni.
Šutio sam.
„Dobro", rekao je djed. „Hajde sad, ostavi nas."
Toplina koja se širila sa mangala bila je tako
prijatna da se nisam mogao odvojiti od njih.
Zastao sam na trenutak, udišući miris boje i smole.
I kafa je mirisala.
„Ako se drugačije oslikava, da li to znači da se
drugačije i vidi?", pitao je djed. „Zato su ubili
jadnog pozlatara. A radio je po-zlatu na stari
način. Ne znam čak ni da li je ubijen, nestao je.
Pod nadzorom glavnog iluminatora, majstora
Osmana, oslikavaju jednu Sumarnu za našeg
padišaha. Svi rade kod kuće, a majstor Osman je u
radionici. Želim da prvo odeš tamo i vidiš sve.
Pla-šim se da su se međusobno posvađali i
poubijali majstori kojima je Osman dao nadimke:
Leptir, Maslina, Roda... Otići ćeš da ih posjetiš u
njihovim kućama..." Umjesto da siđem niz
stepenice, pošao sam na drugu stranu. Iz sobe sa
ugrađenim ormarom, gdje je spavala Hajrija, čulo
se neko škripanje pa sam ušao tamo. Unutra nije
bila Hajrija, nego moja majka. Posramila se kada
me je vidjela. Stajala je skoro napola u ormaru.
„Gdje si bio?", upitala me je.
Znala je gdje sam bio. U ormaru se nalazi jedna
rupa kroz leoju se mogla vidjeti djedova
radionica, a ako su vrata otvorena, i predsoblje i
soba na drugoj strani u kojoj djed spava, pod uslo-
vom da su i njena vrata otvorena.
„Bio sam kod djeda", rekao sam. „Šta ti, majko,
radiš ovdje?"
„Nisam li ti rekla da ne ideš djedu kad ima
goste?", vikala je, ali ne glasno, da ne čuje gost.
„Šta su radili?", upitala je potom umiljatim
glasom.
„Sjedili su. Ali nisu bojili. Djed je pričao, a onaj
drugi je slu
sao.
„Kako je sjedio?"
Odjednom, sjedoh na pod i počeh imitirati gosta:
gle, majko, ja sam sad jedan ozbiljan čovjek,
namršten sam i slušam djeda, klimam glavom u
ritmu, ozbiljno, kao da slušam mevlud. „Idi dolje.
Odmah pozovi Hajriju", rekla mi je majka. Sjela je
i počela da piše na malom komadu papira na tabli
za pisanje koju je stavila u krilo.
„Majko, šta pišeš?"
„Zar ti nisam rekla da brzo siđeš i pozoveš
Hajriju?"
Otišao sam u kuhinju. Brat se vratio. Hajrija je
ispred njega stavila bakrenu zdjelicu sa pilavom
napravljenim za gosta.
„Izdajice!", rekao je brat. „Otišao si i ostavio me s
majstorom. Sam sam morao završiti uvijanje
stranica i uvezivanje. Prsti su mi poplavili."
„Hajrija, zove te mama!"
„Prebiću te kad ovo pojedem. Kazniću te zato što
si ljenču-ga i izdajica."
Čim je Hajrija izašla, brat je ostavio pilav i
krenuo da me bije. Nisam mogao pobjeći. Uhvatio
me je za ruku i počeo da je uvrće.
„Nemoj, Ševkete, nemoj, jako me boli."
„Hoćeš li opet ostaviti sav posao meni i pobjeći?"
„Neću!"
Zakuni se!"
Kunem se!" „Zakuni se Kuranom!" „Kunem se
Kuranom!"
Ipak me nije pustio. Odvukao me je do sinije i
srušio na koljena. Bio je jači od mene i mogao je
jednom rukom jesti pilav, a drugom još jače uvrtati
moju ruku.
„Ne muči brata, bezdušniče!", rekla je Hajrija.
Zabrađena, izlazila je na ulicu. „Pusti ga!" „Ne
miješaj se, robinjo!", rekao je brat. I dalje je držao
moju ruku. „Gdje ćeš?" „Idem da kupim limun",
odgovorila je Hajrija.
„Lažljivice, ormar je pun limuna", reče brat.
Malo je popustio ruku i uspio sam da pobjegnem,
udario sam ga i zgrabio svijećnjak za dršku, ali on
se bacio na mene i oborio me. Udario je svijećnjak
i sinija se prevrnula. „Vi ste moja božja kazna!",
rekla je majka. Nije vikala da ne čuje gost. Kako
je prošla kroz predsoblje i sišla niz stepenice, a da
je Crni nije vidio? Razdvojila nas je. „Derani,
uvijek me sramotite!"
„Orhan je danas lagao", rekao je Ševket. „Ostavio
me je kod majstora u poslu i pobjegao." „Šuti",
reče majka i ošamari ga.
Nije zaplakao jer ga je blago udarila. „Hoću mog
tatu", rekao je. „Kad se vrati, uzeće crvenu sablju
strica Hasana i vratiće nas iz ove kuće stricu
Hasanu."
„Šuti", rekla je majka. Odjednom, razljutivši se,
zgrabila ga je za ruku i odmah povukla do mračnog
ugla popločanog dvorišta. Pošao sam za njima.
Majka je otvorila vrata šupe i, ugledavši me,
rekla:
„Ulazite obojica."
„Ali, majko, ja ništa nisam uradio!", rekao sam, ali
sam ušao. Majka je zatvorila vrata za nama. Unutra
nije bilo mračno, slabo svjetlo prodiralo je kroz
drvene kapke okrenute ka stablu nara, ali ipak me
je bio strah.
„Majko, otvori", zvao sam je. „Hladno je!"
„Ne plači, kukavice!", rekao je Ševket.
„Otvoriće."
Majka je otvorila vrata. „Hoćete li biti mirni dok
gost ne ode?", upitala nas je. „Dobro, sjedićete u
kuhinji dok Crni ne ode i nećete ići gore."
„Biće nam dosadno", rekao je Ševket. „Gdje je
Hajrija?"
,,U sve se miješaš! Pretjeruješ", odgovorila je
majka.
Ćulo se rzanje konja u štali. Još jednom se oglasio.
To nije bio djedov konj, već od Crnog. Obradovali
smo se kao da sviće bajramsko jutro ili počinje
vašar. Majka se nasmiješila kao da je htjela da se i
mi osmijehnemo. Napravila je nekoliko koraka i
otvorila vrata štale prema ovoj strani dvorišta.
„Miran!", viknula je unutra.
Vratila se, uvela nas u Hajrijinu kuhinju punu
miševa koja je zaudarala na loj. „Da vam nije palo
na pamet da izađete odavde dok gost ne ode.
Nemojte se svađati kako ne bi neko pomislio da
ste razmažena derišta."
„Majko", rekao sam prije nego što je zatvorila
vrata. „Majko, da ti nešto kažem. Ubili su
djedovog jadnog pozlatara."
7.
ZOVEM SE CRNI
Kada sam prvi put ugledao Šekurinog sina,
shvatio sam da mi je sjećanje već godinama
pogrešno. Njeno lice bilo je prefinje-no kao i
Orhanovo, a vilica izduženija nego što sam pamtio.
Zbog toga su usta moje ljubljene, o kojima sam
godinama razmišljao, morala biti manja i uža.
Tumarajući dvanaest godina od grada do grada,
zamišljao sam da su joj usta šira, usne pravilne ali
punije i neodoljive poput krupne, sjajne višnje.
Da sam imao sliku njenog lica izrađenu u stilu
italijanskih majstora, ne bih se osjećao kao budala
koja, tokom dvanaestogodišnjeg odsustvovanja, ne
može da se sjeti lica voljene koju je za sobom
ostavio. Jer, ako u srcu živi naslikano lice voljene,
vaš dom je cijeli svijet. Kada sam ugledao
Šekurinog sina, razgovarao sa njim, izbliza vidio
njegovo lice i poljubio ga, pojavio se u meni nemir
ne-sretnika, ubice i grešnika. Neki unutrašnji glas
govorio mi je: »Hajde, idi, vidi Šekuru."
Nekoliko trenutaka mislio sam da odem bez riječi i
da tajna vrata koja vode ka predvorju krajičkom
oka izbrojao sam petoro vrata, od kojih su jedna
vodila ka stepenicama - otvorim sva, jedna po
jedna dok ne nađem Šekuru. Ali, dvanaest godina
bio sam daleko od svoje ljubljene i to samo zbog
toga što sam u krivo vrijeme nesmotreno i
nepromišljeno otkrio šta mi leži na srcu. Čekao
sam bez riječi, pritajeno, posmatrajući mindere na
kojima je Šekura ko zna koliko puta sjedila, stvari,
koje je ko zna koliko puta dodirnula, i slušao tetka.
Ispričao mi je da sultan želi da knjiga bude
završena za hilja-dugodišnjicu hidžre. Naš
padišah, uzdanica svijeta, želio je povo-dom
hiljadite godišnjice muslimanskog kalendara
pokazati da on i njegova država mogu
primjenjivati evropejske postupke kao i sami
Evropejci. Naredio je majstorima iluminacije, koji
su bili veoma zauzeti jer je naručio i izradu jedne
sumarne, da ne izlaze iz svojih kuća i da ne rade u
radionicama, u gužvi, nego kod kuće. Naravno,
znao je da oni tajno dolaze kod mog tetka.
„Vidjećeš glavnog majstora iluminacije, Osmana",
rekao mi je tetak. „Jedni govore da je oslijepio,
drugi da je izlapio. Ja mislim da je i slijep i
senilan."
Iako tetak nije bio iluminator, sultan mu je
dozvolio nadgledanje izrade jedne takve knjige što
je kvarilo odnose između njega i Osmana.
Sjećajući se djetinjstva, posmatrao sam stvari u
kući. Sjećao sam se, još uvijek i nakon dvanaest
godina, plavog čilima izrađenog u Kuli koji je
ležao na podu, bakrenog vrča, poslužavnika za
kafu, bakrača i fildžana koji su preko Portugalije,
stigli čak iz Kine na šta je moja pokojna tetka bila
veoma ponosna. Te stvari, kao i stalak za knjige sa
rubovima ukrašenim sedefom, polica za turbane na
zidu i jastuk od crvene kadife, čije mekoće sam se
sjetio dotaknuvši ga, prenesene iz kuće na
Aksaraju, gdje smo Šekura i ja proveli svoje
djetinjstvo, još uvijek su nosile nešto od sjaja
mojih sretnih iluminatorskih dana u toj kući. Sreća
i iluminacije. Želio bih da dragi čitaoci koji
poklanjaju pažnju mojoj pripovijesti i mojoj muci,
upamte ove dvije riječi kao ishodišta mog svijeta.
Ovdje sam nekad bio veoma sretan, među
knjigama, perima i crtežima. Zaljubio sam se i bio
prognan iz ovog raja. Tokom godina provedenih u
ljubavnom izgnanstvu, mnogo sam razmišljao o
tome koliko sam dužan Šekuri i mojoj
1 'ubavi prema njoj, jer me je još u mladosti
naučila da optimistički gledam na život i svijet.
Bio sam naivan, dijete, i nisam sum-;a0 da će mi
ljubav biti uzvraćena, pa sam radosno prihvatao
svijet, doživljavajući ga kao dobro mjesto. Sa
takvim stavom, eto, prihvatio sam i zavolio knjige
koje mi je tetak tada davao da čitam, podučavanja
u medresi, iluminacije i slikanje. Ipak, koliko taj
dio veselog i blistavog obrazovanja dugujem
ljubavi prema Šekuri, toliko odbacivanju moje
ljubavi dugujem svoje mračne spoznaje koje su to
razdoblje zasjenile: želja da nestanem s plamenom
koji gori na ognjištu u ledenim noćima po sobama
hanova, snoviđenje kako sa ženom koja leži pored
mene padam u pusti bezdan, pomisao da ne
vrijedim ni pet para, da sam niko i ništa - sve to mi
je Šekura ostavila u amanet. „Jesi li znao", upitao
me je tetak kasnije, „da poslije smrti naše duše
mogu sresti duše onih koji u svojim krevetima, na
ovom svijetu spokojno spavaju?"
„Nisam znao."
„Nakon smrti čeka nas dugo putovanje i zato se ne
bojim umrijeti. Plašim se jedino da umrem prije
nego što završim knjigu za sultana."
Dok je jedna strana mog mozga vjerovala da sam
snažniji, razumniji i pouzdaniji od tetka, drugi dio
bio je zaokupljen raz-mišljanjem o preplaćenom
kaftanu, kojeg sam kupio dolazeći kod ovog
čovjeka što prije dvanaest godina nije dozvolio da
se oženim njegovom kćerkom, o srebrnom amu i
ukrašenom sedlu na konju kojega ću izvesti iz štale
i uzjahati kada siđem niz ste-penice.
Obećao sam da ću mu javiti sve što saznam od
iluminatora. Poljubio sam ga u ruku, sišao niz
stepenice i izašao. Osjećajući hladnoću snijega na
sebi, sjetio sam se da nisam ni dijete ni starac:
radosno sam osjećao svijet na svojoj koži. Dok
sam zatvarao vrata štale, dunuo je vjetar. Dok sam
kamenom popločanom stazom vodio konja u avliju,
i konj i ja smo zadrhtali. Njegove sna-žne noge
prošarane žilama, njegov nemir, neobuzdanost
osjećao sam kao i svoje. Izašli smo na ulicu i, kad
sam se spremao da skočim, zajašem konja i
nestanem u uskim sokacima kao junak iz Priče,
preda mnom se pojavi jedna krupna žena noseći
zavežljaj u rukama. Ne znam odakle se pojavila ta
Jevrejka u ružičastoj odjeći, velika i široka kao
ormar, ali pokretna i živahna, čak i ko-ketna.
„Junače, momče, vidim da si zgodan kao što se i
priča", reče. „Jesi li oženjen? Ili si još uvijek
momak? Hoćeš li za svoju tajnu draganu kupiti
svilenu maramu od Ester, najpoznatije istanbulske
ulične prodavačice?"
„Ne."
,,A crveni pojas od atlasa?" „Neću."
„Nemoj ti meni, neću pa neću! Zar takav junak kao
ti nema vjerenicu, tajnu ljubav? Ko zna koliko
uplakanih djevojaka sanja o tebi?"
U trenutku njeno tijelo se izvi poput gipkog tijela
akrobate i začuđujuće graciozno privi se uz mene.
Istog trenutka, kao ma-đioničar, stvori u rukama
neko pismo. Zgrabih ga hitro kao da sam godinama
vježbao baš za ovaj trenutak i stavih ga za pojas.
Bilo je to veliko pismo, ispod pojasa na svojoj
ledenoj koži u predjelu između struka i pupka
osjećao sam ga kao žeravicu. „Uzjaši konja i kreni
polagano", reče ulična prodavačica Ester. „Idi uz
ovaj zid u sokak, skreni desno i produži mirno, ali
čim dođeš do nara, okreni se i pogledaj kuću iz
koje si izašao, u prozor preko puta."
Produžila je svojim putem i začas nestala. Uzjahao
sam konja nespretno, kao početnik. Srce je
udaralo, obuzeo me nemir, ruke nisu znale kako da
drže uzde, ali kada su noge čvrsto obuhvatile
konja, zavladaše zdrav razum i vještina, i nas
dvojica, za-jedničkim snagama krenusmo lagano
kao što je rekla Ester i od-jahasmo u uski sokak s
desne strane! Pomislio sam da možda i jesam
privlačan, da me iza svakog prozorskog kapka i
rešetke tajno posmatra neka žena iz mahale.
Osjećao sam kao da će me opet obuzeti onaj isti
plamen. Da li to želim? Da li me hvata ista ona
bolest od koje sam tolike godine bolovao?
Odjednom, proviri sunce i na trenutak me zbuni.
Gdje li je drvo nara? Da li je to ovo zakržljalo,
otužno drvo? Jeste! Lagano sam se okrenuo u
stranu: prozor se nalazio tačno ispred mene, ali
tamo nije bio niko. Ester, vještica, slagala me je!
Dok sam razmišljao, odjednom se otvoriše
prozorski kapci okovani ledom i u tom okviru
prozora, koji je poslije dvanaest godina zasijao
suncem obasjan, ugledam svoju ljubljenu, njeno
lijepo lice među granama posutim snijegom. Da li
je moja crno-oka ljubav gledala mene ili neki
drugi život negdje iza mene? Nisam dobro vidio da
li je bila tužna ili nasmijana, ili se možda tužno
osmjehivala. Konju moj glupavi, ne prati ritam
mog srca, uspori! Ipak, odlučno sam se okrenuo u
sedlu i čežnjivo gledao u nju sve dok njeno
tajanstveno, prefmjeno i nježno lice nije iščezlo
iza bijelih grana. Kada sam pročitao pismo, u
kojem sam pronašao crtež, shvatio sam koliko smo
ona i ja podsjećali na jednu hiljadu puta oslikanu
priču. Naš susret ličio je na Husrevov dolazak pod
prozor voljene Širin, samo je između nas stajalo
tužno drvo nara. Osjetio sam ponovo plamen
ljubavi i to onakav kakav je prikazan u knjigama
koje volimo i kojima se divimo.
8.
ZOVEM SE ESTER
Znam, zanima vas šta piše u pismu koje sam
dala Crnom. I mene je zanimalo i saznala sam. Ako
želite, vratite se na početak priče kao da unazad
listate stranice, poslušajte priču o onome što se
dogodilo prije nego što sam mu dala pismo.
Predveče, moj muž Nesim i ja, dvoje staraca,
sjedimo kraj peći u našoj kući u jevrejskoj mahali
na ulazu u Zlatni rog i, starački uzdišući,
pokušavamo da se ugrijemo bacajući drva na
vatru. Ne obraćajte vi pažnju na to što ja sebe
nazivam starom. Kada svilene marame, rukavice,
čaršave, šarene košulje s portugalskih lađa, pa još
među njima i skupe i jeftine đinđuve, skrivene
đerdane, prstenje i narukvice, kojima se žene
obraduju, strpam u zavežljaj i prebacim preko
ruku, obiđem Istanbul uzduž i popri-jeko, zavirim u
svaki sokak. Nema pisma, ni priče koju nisam
prenijela od vrata do vrata, polovinu istanbulskih
djevojaka ja sam udala, ali ne pričam vam to hvale
radi. Nego, kao što rekoh, sjedili smo predveče,
kad začusmo 'kuc-kuc'. Neko je bio na vratima i ja
odem, otvorim, kad ono, blentava sluškinja
Hajrija. U ruci joj pismo. Drhteći od zime, ili od
uzbuđenja, ne znam, ispriča ona meni šta to traži
moja Šekura.
Prvo pomislih da pismo treba odnijeti Hasanu, pa
sam se začudila. Lijepa Šekura, znate, ima muža
koji se nikad nije vratio iz rata - ako mene pitate
nesretnik je davno negdje završio. Taj ratnik koji
se nikad neće vratiti, ima jednog mahnitog brata po
imenu Hasan. Ali, shvatim ja da Šekurino pismo
nije namijenjeno Hasanu, već nekom drugom.
Poludjela je Ester od radoznalosti šta piše u
pismu. Na kraju sam saznala.
Vi i ja se ne poznajemo najbolje. Iskreno,
odjednom sam osjetila neki stid. Neću reći kako
sam pročitala pismo. Možda prezirete moju
znatiželju, ali vi kao niste radoznali poput
berberina iz brijačnice. Hajde da vam časkom
ispričam šta sam čula dok su mi čitali pismo.
Ovako je pisala slatka Šekura:
„Efendi Crni, dolaziš u moju kuću jer si blizak s
mojim ocem. Ali, nemoj misliti da ćeš od mene
dobiti bilo kakav znak. Mnogo se toga desilo
otkako si otišao. Udala sam se i imam dva sina.
Jedan je Orhan, kojega si vidio kada je maloprije
bio kod vas. Četiri godine čekam muža i ni o čemu
drugom ne razmišljam. Sa dvoje djece i starim
ocem, možda sam pomalo usamljena, bespomoćna
i nejaka, možda ponekad osjećam da mi treba
snaga i zaštita muškarca, ali neka nikome ne padne
na pamet da bi se mogao okoristiti mo jom
situacijom. Zbog toga te molim da više ne dolaziš.
Jedanput si povrijedio moju čast i tada sam se
namučila da bih se opravdala pred ocem. U ovom
pismu šaljem ti sliku koju si mi nacrtao i poslao
dok si još bio zaluđen. Ne želim da gajiš lažne
nade i da pogrešno protumačiš bilo šta. Pogrešno
je vjerovati da se čovjek može zaljubiti gledajući
sliku. Najbolje bi bilo da tvoja noga nikada ne
kroči preko našeg praga."
Jadnica Šekura, nije ni muškarac, ni beg, ni paša
pa da udari pečat na kraju pisma! Na dnu lista
stajalo je samo prvo slovo njenog imena kao neka
plašljiva ptičica.
Spomenula sam pečat. Vjerovatno se pitate kako
otvaram i zatvaram zapečaćena pisma. Ona
zapravo nisu zapečaćena. Moja draga Šekura
sigurno je mislila da je Ester nepismena Jevrejka
pa neće moći da ga pročita. Ja sama ne umijem
pročitati vaša arapska slova, pa nađem nekoga ko
umije. Ipak, vaše pismo mogu savršeno čitati. Jeste
li zbunjeni?
Hajde, objasniću vam tako da i najgluplji mogu
shvatiti.
Ono što jedno pismo ima u sebi ne kazuju samo
slova. Pismo se čita kao i knjiga, miriše se,
dodiruje, opipava. Zato pametni ljudi kažu - čitaj
da vidimo šta kaže pismo, a glupi - čitaj šta piše u
pismu! Vještina nije samo u tome da se pročitaju
slova, već cijelo pismo. Hajde, slušajte šta je
Šekura rekla.
Pismo šaljem tajno, ali po Ester, jer to je njen
posao i navika, što znači da mi nije stalo da bude
previše tajno.
Papir je ispresavijan više puta kao burek, što ističe
tajnu koju nosi. Međutim, otvoreno je. A pored
njega je i jedan veliki crtež. Izgleda kao da se
zajednička tajna krije. Tako izgledaju pisma u
kojima se poziva na ljubav, a ne odbija.
To potvrđuje i miris. Toliko je neodređen da onaj
koji bude držao pismo u ruci neće znati je li ga
namjerno ili slučajno namirisala (da li je to miris
parfema ili njene ruke?), a opet dovoljno
omamljujući za svakoga. Mislim da će isto
djelovati i na Crnog.
Ja sam Ester koja ne zna čitati ni pisati, ali vidim
po rukopisu graciozno treperenje slova kao na
blagom povjetarcu, pero koje kaže: „Ah, žurim,
pišem na brzinu, nepažljivo jer ovo pismo nije
važno", a zapravo je potpuno suprotno. Rekavši
„maloprije" dok je govorila o Orhanu, ističe da je
pismo napisano upravo u tom trenutku, ali pažnja s
kojom je pisano govori da je plan ranije smišljen.
Crtež uz pismo govori o tome kako se lijepa Širin,
dok gleda sliku zgodnog Husreva, zaljubljuje, kao
što govori priča koju znam čak i ja, Jevrejka Ester.
Sve istanbulske djevojke i žene maštaju o velikoj
ljubavi i obožavaju ovu priču, ali prvi put sam
vidjela da neko šalje taj crtež u pismu.
Cesto se dogodi vama koji umijete čitati i pisati da
vas neko nepismen moli da mu pročitate pismo
koje je dobio. Pismo je toliko potresno,
uzbuđujuće i uznemirujuće da vas vlasnica pisma,
iako je obuzeta sramom što ste dio njene intime,
sramežljivo moli da joj ga još jednom pročitate. I
opet čitate. Na kraju je toliko puta pročitano da ga
znate napamet. Zatim uzima pismo u ruke i pita
vas: „Je li ovdje rekao ovo?" i „Piše li tu ono?" i
gleda u slova koja pokazujete vrhom prsta, iako ne
zna pročitati. Dok očiju punih suza gledaju šare
slova koje prave riječi, ne umiju ih pročitati, a
napamet ih znaju, ponekad se toliko rastužim i
dođe mi da ih poljubim, a zaboravim da sama ne
umijem da čitam i pišem.
A ima i takvih nesretnika, pazite da ne budete kao
oni, koji, kad djevojka poželi da uzme pismo, da
ga ponovo dotakne i po-gleda, iako ne zna gdje je
koja riječ, kažu: „Nepismena si, šta hoćeš, šta ćeš
ponovo gledati?" Neki neće da vrate pismo
djevojci, kao da je njihovo i onda na mene dođe
red da se svađam i vratim pismo. Eto, tako sam
dobra ja, Ester i ako vas volim, pomoći ću vam.
9.
JA, ŠEKURA
Zašto sam bila na prozoru baš onda kada je
Crni projahao na svom konju? Zašto sam u tom
trenutku otvorila kapke na prozorima i dugo ga
posmatrala kroz snijegom prekrivene grane nara?
Ne znam tačno. Ja sam poslala Hajriju da pronađe
Ester i znala sam, svakako, da će Crni proći
ovuda. U međuvremenu, popela sam se u sobu koja
je okrenuta prema stablu nara, sobu sa zidnim
ormarom, da pogledam čaršave u sanducima. Kada
sam svom snagom gurnula kapke, jer sam poželjela
da otvorim prozor, sobu je obasjalo sunce.
Zastavši, zaslijepljena suncem srela sam se oči u
oči s Crnim. Bilo je predivno!
Odrastao je, sazreo, izgubio je onu mladalačku
nespretnost i bio je lijep. „Gle, Šekura", srce reče,
„Crni nije samo zgodan, po-gledaj ga u oči,
njegovo srce je kao dječije, čisto i usamljeno.
Udaj se za njega." No, ja sam već poslala pismo
koje govori suprotno. Još kao
dvanaestogodišnjakinja znala sam da sam zrelija
od njega iako je bio stariji od mene dvanaest
godina. Umjesto da tada stane ispred mene
uspravan kao pravi muškarac i kaže da će uraditi
ovo ili ono, da će skočiti odande, popeti se onamo,
on se skrivao iza knjiga i crteža kao da se srami.
Poslije se i on zaljubio u mene. Nacrtao mi je
jedan crtež i tako otkrio svoju ljubav. Oboje smo
bili već odrasli. Kada sam napunila dvanaest
godina, osjećala sam kako me Crni više ne može
pogledati, kao da se plašio da ću u njegovim očima
vidjeti ljubav. Na primjer, rekao bi: Hoćeš li mi
dodati nož sa drškom od slonovače?", gledao bi
nož i ne bi mogao da me pogleda u oči. Ako bih ga
pitala, na primjer: „Voliš li šerbe od višanja?", ne
bi potvrdio smiješkom ili izrazom lica kako i sami
činimo punim ustima, nego bi glasno rekao: „Da!"
kao da govori gluvom čovjeku. Jer, od straha nije
smio da pogleda moje lice. Tada sam bila veoma
lijepa. Svi muškarci koji bi uspjeli da me vide, pa
makar i izdaleka ili kroz zavjese, iza odškrinutih
vrata ili iza sloja tkanine, zaljubili bi se u mene.
Ovo vam govorim, ne da bih se hvalila, nego da
biste razumjeli moju priču i podijelili moju tugu. U
poznatoj pripovijesti o Husrevu i Širin postoji
trenutak koji je često bio predmet naših razgovora.
Šapur, Husrevov prijatelj, želio je da se Husrev i
Širin zavole. Jednoga dana kada je Širin sa svojim
dvorjankama pošla u šetnju, Šapur kradom postavi
Husrevovu sliku na granu drveta pod kojim su
sjedile i odmarale se. Kada je ugledala sliku
lijepog Husreva na drvetu u tom pre-lijepom vrtu,
Širin se zaljubila. Bilo je mnogo pokušaja da se
nacrta taj trenutak, ili, kako to iluminatori zovu,
scena, u kojoj Širin zadivljeno i zbunjeno gleda
Husrevovu sliku koja visi sa grane. Crni je mnogo
puta vidio taj crtež dok je radio s mojim ocem, a
nekoliko puta ga je i sam nacrtao, gledajući
pažljivo original i izrađujući vjernu kopiju.
Kasnije, kada se zaljubio u mene, izradio je još
jedan. No, umjesto Husreva i Širin nacrtao je sebe
i mene, Crnog i Šekuru. Da ispod nije bilo
napisano da smo to on i ja, samo ja bih znala da
smo to mi, jer dešavalo se da ponekad u šali nacrta
sebe i mene: ja u plavom, a on u crvenom. Ovog
puta, kao da to nije dovoljno, ispod crteža Husreva
i Širin napisao je naša imena. Kao neki
prijestupnički dokaz crtež je ostavio tamo gdje ću
moći da ga pronađem i pobjegao. Sjećam se daje
posma-trao kako ga gledam i pratio kako ću
reagovati. Jako dobro sam znala da se ne bih
mogla zaljubiti u njega kao Širin, pa sam se
pravila da ne shvatam. Te Ijetnje večeri, kada se
Crni vratio kući, pokušavali smo da se osvježimo
sirupom od višanja rashlađenim ledom koji je
stigao čak iz gore Uludag i ja sam rekla ocu da mi
je Crni izjavio ljubav. Crni je tada tek završio
medresu. Učiteljevao je po sirotinjskim mahalama
i poku šavao da se približi veoma moćnom i
uglednom Naim-paši, zbog želje moga oca. Moj
otac mislio je da Crni mašta, lebdi. On se namučio
da Crni ude u krug Naim-pašinih slugu i da se
zaposli kao pisar, govoreći da se sam Crni ne trudi
mnogo i da se ponaša nezrelo. Te večeri rekao je:
„Siromašak je sebi postavio visok cilj." I ne
obraćajući pažnju na majku, rekao: „Pametniji je
nego što smo mislili."
Tužna srca sjećam se svega što je moj otac učinio
poslije toga, kako sam izbjegavala Crnog, kako je
prestao posjećivati našu kuću, a zatim i cijelu
četvrt, ali ne želim to da pominjem jer biste
zamrzili i mene i mog oca. Vjerujte, drugog izlaza
nije bilo. Jasno se vidjelo da je ljubav beznadežna,
ko ne zna pravila uči se na sopstvenom iskustvu, i
pametan čovjek jednostavno kaže: „Nismo bili
jedno za drugo" ili „Tako je moralo biti." Moja
majka je nekoliko puta molila: „Nemojte slomiti
srce dječaku." Crni je tada imao dvadeset četiri
godine, ali ga je majka još uvijek smatrala
djetetom. Otac je izjavu Crnog smatrao drskim
djelom i mo-guće je da je namjerno prečuo
majčinu molbu.
Iako ga nismo potpuno zaboravili, kada se pročulo
da je otišao iz Istanbula, više ga nije bilo u našim
srcima. Pošto godinama nije bilo glasa o njemu,
smatrala sam da njegov crtež, nacrtan u tajnosti,
mogu zadržati i sačuvati kao uspomenu na
djetinjstvo i kao znak prijateljstva. Da ga moj otac,
a kasnije i moj muž, ne bi pronašli i nervirali se
zbog ljubomore, naša imena, Crni i Šekura,
napisana u dnu crteža prekrila sam tako da izgleda
kao da je slučajno kanulo očevo hasanpaša mastilo
te su od kapljica nastali cvjetovi. Ako neko želi da
prigovori zato što sam mu se ukazala na prozoru,
budući da sam mu danas vratila crtež, možda će se
malo posramiti, ili bar malo zamisliti.
Nakon dvanaest godina opet sam bila pred njim.
Neko vrijeme poslije toga ostala sam na prozoru
obasjanom crvenilom večernjeg sunca i, dok mi
nije bilo već prilično hladno, zadivljeno sam
posmatrala kako je pod tom svjetlošću vrt bio
obavijen biagocrvenkastom i narandžastom bojom.
Nije bilo ni daška vjetra. Nisam brinula o tome da
li će me pokraj otvorenog prozora vidjeti neki
prolaznik, ili moj otac, ili da će se vratiti na konju
i proći ispred. Mesrura, jedna od Ziver-pašinih
kćeri, s kojima jed-nom nedjeljno, smijući se i
šaleći, odlazim u hamam, ona koja se neprestano
smije i u najneobičnijim trenucima smisli nešto
najnevjerovatnije, jednom mi je rekla da ni sam
čovjek nikada ne zna šta zapravo misli. Ja
razmišljam ovako: ponekad nešto kažem i dok to
izgovaram, shvatam da sam tako i mislila, ali čim
to shvatim, već mislim suprotno.
Ražalostila sam se zbog toga što je, kao i moj muž,
nestao bez traga i siroti efendi Prefmjeni. On je bio
jedan od iluminatora koje je otac pozivao u kuću, a
koje sam ja, otkriću tajnu, kradom posmatrala. Bio
je najružniji i najsiromašniji duhom.
Zatvorila sam prozorske kapke, izašla iz sobe i
sišla u kuhinju.
„Mama, Ševket nije poslušao", reče Orhan. „Dok
je Crni izvodio konja iz štale, on je izašao iz
kuhinje i gledao ga kroz otvor."
„Pa šta!" viknu Ševket, držeći u ruci havan. ,,I
mama ga je gledala kroz rupu u ormanu."
„Hajrija", rekoh, „večeras im ispeci hljeb s
marcipanom i šećerom na malo maslaca." Orhan je
poskakivao od radosti, a Ševket nije progovarao.
Dok sam se penjala uz stepenice, prestigli su me
vičući i dok su me obilazili, gurajući se i veselo
podvriskujući, nasmijala sam se i rekla: „Polako,
polako, vragolani jedni!" Obojicu sam lagano
potapšala po leđima.
Baš je lijepo provoditi večeri kod kuće s djecom!
Moj otac se zadubio u tišinu knjige. „Otišao je
gost", rekoh. „Nadam se da vas nije zamorio."
„Ni najmanje", reče. „Bilo mi je lijepo. Pun je
poštovanja Prema svom tetku, kao nekad."
„Dobro."
»Ali i oprezan i proračunat."
Rekao je, omalovažavajući ga, prije s namjerom
da završi razgovor nego da vidi moju reakciju. U
neko drugo vrijeme već bih mu oštro uzvratila.
Ipak, ovog puta pomislila sam na tog čovjeka i
vidjela ga kako još uvijek jaše na bijelom konju. I
zadrhtala sam. Kasnije, ne znam kako, nađoh se u
sobi s plakarom u zagrljaju s Orhanom. I Ševket
nam je prišao. Na trenutak su se malo gurkali. Kad
sam pomislila da su započeli svađu, padosmo sve
troje na sećiju. Mazila sam ih kao štenad, ljubila
potiljak i kosu, grlila ih osjećajući njihovu težinu
na svojim grudima.
„Uh", rekoh. „Kosa vam ne miriše. Sutra idete s
Hajrijom u hamam."
„Ne želim u hamam s Hajrijom", reče Ševket. „Zar
si već odrastao?"
„Majko, zašto si obukla tu lijepu ljubičastu
košulju?", upitao je Ševket.
Otišla sam u susjednu sobu i skinula ljubičastu
košulju. Obukla sam blijedozelenu koju stalno
nosim. Bilo mi je hladno. Dok sam se presvlačila,
naježila sam se, ali sam osjetila kako mi koža gori,
a tijelo buja od života. Rumenilo na mojim
obrazima sasvim se razmazalo dok sam se mazila s
djecom i ja ga potpuno razmazah, pljunuvši u
dlanove. Znate li da mi svi, moja bliža i dalja
rodbina, žene iz hamama i svako ko me vidi kaže
da izgledam kao šesnaestogodišnjakinja, a ne kao
starija dvadesetčetvorogodišnja žena, majka dvoje
dece? Želim da im vjerujete, da im i vi
povjerujete, je li vam jasno, inače vam neću više
pričati. Nemojte da vam bude čudno što
razgovaram s vama. Godinama sam posmatrala
slike u očevim knjigama tragajući za ženama,
ljepoticama. Ima ih prilično rijetko i uvijek
stidljivo i smjerno gledaju preda se ili, u
najboljem slučaju, gledaju se međusobno, kao da
traže oprost. Nikada ne gledaju na svijet kao
muškarci, ratnici i carevi ponosno uzdignuta čela.
Ali, u jeftinim, na brzinu oslikanim knjigama,
događa se da, zbog slikareve nepažnje, žene ne
gledaju prema zemlji, niti u bilo šta na slici, na
primjer pehar ili ljubljenog, već pravo čitaoca u
oči. Uvijek sam se pitala ko je taj čitalac u kojeg
gledaju.
Naježim se kad pomislim na knjige stare dva
vijeka, čak iz famerlanovog doba, i tomova koje
radoznali kauri plaćaju zlatom i odnose u svoje
zemlje: možda će jednoga dana neko iz dajete
zemlje slušati i ovu moju pripovijest. Zar to nije
želja da se i dalje živi u knjizi, zar svi sultani i
veziri ne plaćaju zlatom onima koji pišu knjige o
njima ili posvećene njima? Kada osjetim tu želju u
sebi i ja, kao i te prelijepe žene, koje jednim okom
posma-traju život u knjizi a drugim svijet izvan
nje, želim da razgovaram s vama koji me
posmatrate iz nepoznatog mjesta u nepoznato
vrijeme. Lijepa sam, pametna i dopada mi se što
me posmatrate. Čak i ako ponešto slažem, činim to
zato da ne steknete pogrešno
mišljenje o meni.
Primijetili ste, moj otac me jako voli. Prije mene
imao je trojicu sinova, ali ih je Alah, jednog po
jednog, pozvao sebi, a mene je poštedio. Moj otac
me je uvijek čuvao i nisam se udala za čovjeka po
njegovom izboru; pošla sam za jednog spahiju u
kojeg sam se zagledala. Da se pitalo mog oca,
čovjek kojem bi on dao moju ruku morao je biti
najveći naučnik, znati umjetnost i ilu-minaciju, biti
moćan, imati vlast i biti bogat kao Krez, a pošto
takvog nema, trebalo je da sjedim u kući i čekam.
O ljepoti mog muža nadaleko se čulo; poslala sam
mu glas preko provodadžija i on me je presreo
jednom prilikom na povratku iz hamama. Oči su
mu bile vatrene i ja sam se odmah zaljubila u
njega. Bio je ljepotan, tamne kose, bijelog lica i
zelenih očiju, imao je snažne ru-ke, ali je djelovao
nevino i mirno kao dijete u snu. Činilo mi se da
pomalo miriše na krv, vjerovatno zato što je svoju
snagu trošio ubijajući ljude u ratovima i
skupljajući ratni plijen, ali kod kuće je bio nježan i
blag poput žene. Moj otac ga nije želio prihvatiti
jer ga je smatrao siromašnim ratnikom i pristao je
na moju udaju tek kada sam mu zaprijetila
samoubistvom, a on je jurio iz bitke u bitku
dokazujući svoje junaštvo i tako stekao timar od
deset hiljada akči na čemu su nam svi zavidjeli.
Nisam se brinula kada prije četiri godine nije
došao kući iz Safavida sa svojom vojskom. S
godinama postajao je sve vještiji, sam poduzimao
podvige, donosio sve veći plijen, dobijao veći
timar, obučavao više vojnika. Bivalo je i svjedoka
koji su pričali kako se odvojio od pješačke vojske
i krenuo u planine. U početku sam se nadala da će
se svakog časa vratiti, ali nakon dvije godine
postepeno sam se navikla na to da ga nema i,
uvidjevši da je Istanbul pun žena čiji su muževi
ratnici nestali, saživjela sam se sa svojim stanjem.
Sinovi i ja smo se noću grlili u krevetu jecajući. I
lagala sam im da ne bi plakali kako je taj i taj
rekao da postoji dokaz da će se otac vratiti prije
proljeća, da bi kasnije te laži oni prenosili
drugima, one bi išle od usta do usta i vratile se
meni kao muštuluk, a ja bih povjerovala u njih.
Živjeli smo na Čaršikapiji u iznajmljenoj kući s
ocem mog muža, koji je bio porijeklom Abhaz,
siromašan ali gospodin, i djeverom koji je takođe
imao zelene oči. Nakon što mi je muž nestao,
nastale su nevolje. Svekar, koji je napustio svoj
posao - proizvodnju ogledala kada mu se stariji sin
obogatio, ponovo je počeo raditi. Kako je više
zarađivao na carinarnici, tako je Hasan, neoženjeni
brat moga muža, počeo izigravati glavu kuće.
Jedne zime, strahujući da neće skupiti novac za
kiriju, brzo su robinju koja je obavljala kućne
poslove odveli na sajam i prodali, a od mene su
tražili da obavljam njene poslove, da kuham,
perem rublje, čak i da odlazim u nabavku i na
tržnicu. Nisam im se suprotstavila već sam šutke
počela sve raditi. Ali, kada je Hasan ostao bez
robinje koju je noću odvodio u svoju sobu i počeo
navaljivati na moja vrata, nisam znala šta da
radim.
Mogla sam se odmah vratiti u očevu kuću, ali po
kadijinom mišljenju moj muž je bio još uvijek
zakonski živ i ako ih razljutim, mogli bi na silu da
vrate mene i moju djecu u kuću mog muža, i još
mene i mog oca kazniti i poniziti. Iskreno, mogla
sam se i predati Hasanu koji je bio čovjekoljubiv i
razuman i više nego moj muž, a bio je veoma
zaljubljen u mene. Ali, ako budem ne-promišljena,
ne bih postala njegova žena, već, sačuvaj bože,
njegova robinja. Jer, proglašenje smrti mog muža
nije poželjno za njih; mogla bih tražiti svoj dio
nasljedstva, ili ih napustiti i vratiti se s djecom
ocu. Ako moj muž nije mrtav, po kadijinom mi-
šljenju, ne mogu se udati za Hasana. Isto tako,
pošto se ne bih mogla udati ni za koga drugog,
ostala bih vezana za njihovu kuću i za taj brak, i
činjenica da mi je muž nestao i ta beskrajna
neizvjesnost njima je odgovarala. Jer, nemojte
zaboraviti, ja sam
obavljala kućne poslove, kuhala i prala, a pored
toga jedan od njih dvojice bio je zaljubljen u
mene.
Najbolje rješenje za mog svekra i Hasana bilo je
da se udam za Hasana, ali prije toga trebalo je
pogoditi se sa svjedocima i ubijediti kadiju. I
pošto bi najbliži srodnici mog muža, njegov otac i
brat, pristali na to i ne bi bilo nikoga da im
protivrječi, vje-rovatno bi kadija povjerovao
svjedocima potplaćenim sa nekoliko akči da je
moj muž mrtav. Najteže bi bilo ubijediti Hasana da
neću napustiti kuću kao udovica, da neću tražiti
nasljedstvo ni novac zbog braka s njim i, ono
najvažnije, da ću svojom voljom poći za njega.
Znala sam da je najbolji način da spavam sa Hasa-
nom i uvjerim ga da ga volim, a ne da želim da ga
se na taj način oslobodim. Da sam se potrudila,
mogla sam se zaljubiti u Hasana. Od mog nestalog
muža bio je mlađi osam godina i kad je moj muž
bio kod kuće, bio mi je kao brat, što nas je
zbližilo. Sviđala mi se njegova nenametljivot i
strastvenost, uživanje kad se igrao s mojom
djecom, čežnja s kojom me je gledao kao da sam
čaša hladnog šerbeta od višnje, a on umire od žeđi.
Ali znala sam da se moram jako potruditi da
zavolim nekoga ko je od mene napravio pralju i ko
mirne duše gleda kako kao robinja i sluškinja ski-
tam i kupujem po čaršiji i pijaci. U to vrijeme,
kada sam odlazila u očevu kuću i dugo plakala
gledajući lonce, kuhinjsko posuđe i šolje, a noću
spavala zagrljena s dječacima, Hasan mi nije
pružio priliku da ga zavolim. Bio je nepristojan jer
nije mogao da povjeruje da bih se mogla zaljubiti
u njega što bi omogućilo da se nas dvoje uzmemo.
Nije vjerovao u sebe. Dva-tri puta nasrnuo je na
mene da me poljubi, miluje, govorio je da mi se
muž nikad neće vratiti, prijetio da će me ubiti,
plakao kao dijete, a ja sam na kraju shvatila da se
neću moći udati za njega, jer njegova naglost i
brzopletost nisu davale mogućnost da se probudi
istinska i plemenita ljubav iz bajke.
Kada je jedne noći grunuo na vrata sobe u kojoj
smo djeca i ja spavali, odmah sam ustala i, ne
obazirući se na to da li ću uplašiti djecu, na sav
glas sam povikala kako su kuću zaposjeli zli
duhovi. Probudila sam svekra i svojim urlanjem i
strahom od džina, razotkrila Hasana, njegovog
sina, čija strast još nije bila nestala. U tim kricima
i besmislicama o džinima razboriti starac je
spoznao strašnu istinu - da mu je sin pijan i da
nedolično nasrće na ženu njegovog drugog sina,
majku dvoje djece. Kada sam rekla da neću
spavati do jutra i da ću sjediti na vratima da
sinove zaštitim od džina, šutio je. Ujutro kada sam
im rekla da ću s djecom na duže vrijeme otići kod
oca da brinem o bolesnom roditelju, prihvatio je
poraz. Vratila sam se u očevu kuću i ponijela sa
sobom neke uspomene na bračni život, stvari koje
mi je muž donosio s ratišta, a koje nije rasprodao:
časovnik sa zvoncem za-plijenjen u Mađarskoj, bič
izrađen od tetive najsnažnijeg arapskog konja,
komplet za šah od slonovače napravljen u Tabrizu,
koji su dječaci koristili kad bi se igrali rata, i
srebrne svijećnjake koji su bili trofej iz bitke za
Nahdživar, zbog kojih sam se često svađala da ih
ne prodaju. Napustila sam dom svog nestalog muža
i, kao što sam očekivala, to je pretvorilo Hasanovu
strasnu ljubav prema meni u beznadežan ali
vrijedan plamen. Znao je da ga otac neće podržati,
pa je, umjesto prijetnji, slao ljubavna pisma sa
pticama, la-vovima suznih očiju i žalosnim
gazelama u uglovima. Neću kriti od vas da sam
skoro ponovo počela da iščitavam ta pisma koja,
ako ih nije pisao i oslikavao neki njegov prijatelj,
otkrivaju bogat svijet Hasanove mašte što nisam
primijetila dok smo živjeli pod istim krovom.
Zbog toga što je u posljednjim pismima tvrdio
kako me neće tjerati da radim kao robinja jer sada
više zarađuje, zbog načina na koji mi se obraćao s
poštovanjem, šaljivo i nježno, zbog beskrajnih
svađa i izvoljevanja moje djece, zbog očevih
jadikovki, otvorila sam kapke mog prozora da bih
uzdahnula. Prije nego što je Hajrija postavila sto
za večeru, napravila sam ocu mlaki napitak od
najboljeg svježeg cvijeta urmi donesenih iz
Arabije, dodala kašiku meda i malo limunovog
soka, polagano ušla kod njega i dok je čitao Knjigu
duše, kao duh nečujno stavila napitak pored njega
onako kako on želi.
Žalosnim i slabašnim glasom upitao me je: „Pada
li snijeg?" i ja sam tada shvatila da će to biti
posljednji snijeg u njegovom ži-votu.
JA SAM DRVO
Ja sam usamljeno drvo. Plačem kad pada kiša.
U ime Alaha poslušajte moju priču. Popijte kafu,
otjerajte san, širom otvorite oči, pažljivo gledajte i
pripovijedaću vam zašto sam tako usamljen.
Kažu da sam nacrtan na brzinu, na neobrađenom,
grubom papiru, zato što iza medahovih leđa treba
da stoji crtež stabla. Tačno je. Sada pokraj mene
nema drugih tankih stabala, stepskih travki sa
sedam listova, vijugavih mračnih stijena koje
ponekad liče na šejtana ili čovjeka, usplahirenih
oblaka u kineskom stilu. Samo zemlja, nebo,
horizont i ja. Ali je moja priča mnogo zamršenija.
Nije važno da li ću, kao drvo, biti dio knjige.
Nespokojan sam što ja, kao crtež drveta, nisam
stranica bilo kakve knjige. Pada mi na pamet da bi
se moglo desiti da, kad već nisam dio knjige, moj
crtež bude okačen na zid pa da mi se klanjaju i
obožavaju me, kao što to čine idolopoklonci i
bezbožnici. U tajnosti se ponosim, da me ne čuju
sljedbenici Erzurumi-hodže, a opet, jako se stidim
i bojim.
3. Pravi razlog moje usamljenosti jeste taj što ne
znam koje sam priče dio. Trebalo je da budem dio
jedne, ali ispao sam iz
nje, kao list sa drveta. Ispričaću vam:
PRIČA O MOM ISPADANJU IZ MOJE PRIČE
POPUT LISTA S DRVETA Persijski šah Tahmasp,
najljući neprijatelj Osmanlija i najveći ljubitelj
iluminacije među svjetskim vladarima, prije
četrdeset godina počeo je da se gubi i nije mu više
bilo važno ono što je volio, a na prvom mjestu mu
bijahu zabava, vino, muzika, poezija i slikarstvo.
Kada je ostavio i kafu, mozak je stao; zbog
nepovjerenja karakterističnog za namrgođene i
mračne starce, da bi bio daleko od osmanlijske
vojske, svoj prijesto je iz Tabriza, koji je u to
vrijeme pripadao Persijancima, preselio u Gazvin.
Još više je ostario i jednoga dana ga je zaposjeo
džin. Doživio je nervni slom i zavjetovao se da će
se zauvijek odreći vina, lijepih momaka i slikanja,
što je dokaz da je, kada je izgubio ljubav prema
kafi, uzvišeni šah izgubio i zdrav razum.
Tako su se čudotvorni knjigovesci, kaligrafi,
iluminatori i minijaturisti, koji su dvadesetak
godina u Tabrizu stvarali najveća svjetska čuda,
raspršili kao ptice na sve strane svijeta. Sultan
Ibrahim Mirza, nećak i zet šaha Tahmaspa, doveo
je najbolje majstore u Mašad, gdje je bio valija,
smjestio ih u kaligrafsku radionicu i zapovijedio
prepisivanje svih sedam mesnevija Heft evreng
koje je napisao pjesnik Džami, najveći pjesnik
timuridske epohe u Heratu. Kada je čuo za tu
sjajnu knjigu, šah Tahmasp, ljubomoran na svog
pametnog i lijepog nećaka kojeg je istovremeno i
volio i zavidio mu i žalio što mu je dao svoju
kćerku za ženu, protjera ga u nastupu gnjeva s
mjesta valije u Mašadu i pošalje u grad Kain, a
zatim, u novom naletu ljutnje, u još manji
Sebzevar. I opet su se kaligrafi i iluminatori iz
Mešheda razmilili po drugim gradovima i
zemljama, po radionicama drugih sulta-na i
prinčeva.
No, nekim čudom, veličanstvena knjiga sultana
Ibrahima Mirze nije ostala nedovršena - imao je
pravog odanog knjižničara. Taj čovjek je sjeo na
konja i otišao u Širaz da nađe najboljeg pozlatara,
odatle je dvije stranice odnio u Isfahan do
kaligrafa koji piše najfinijim stilom zvanim
nastalik, potom je preko planina stigao u Buharu i
jednom velikom majstoru iluminacije koji radi na
dvoru uzbečkog kana dao je da osmisli
kompoziciju i nacrta likove; zatim je otišao do
Herata gdje je poluslijepi stari kaligraf po sjećanju
nacrtao vijugave travke i listove, a drugi je u stilu
zvanom rika zlatnim slovima napisao tekst na ploči
iznad vrata, i nakon toga ponovo je otišao na jug u
Kain kod sultana Ibrahima Mirze da mu pokaže
stranicu koju je tokom šest mjeseci napola završio
i dobio pohvalu za to.
Kada im je postalo jasno da, ako budu radili na taj
način, knjiga nikada neće biti dovršena, unajmili su
tatarske glasnike. Uz stranicu koju je trebalo
ukrasiti, svakome su nosili i jedno pismo gdje je
objašnjeno šta se od njih traži. Tako su glasonoše
noseći stranice knjige prošli čitav Horasan,
Uzbekistan i Transoksa-niju. Što su glasnici bili
brži, i knjiga je brže napredovala. U nekom
karavansaraju iz kojeg se čuje zavijanje vukova u
snježnoj noći ponekad bi se sreli pedeset deveti i
sto šezdeset drugi list, i kad bi u prijateljskom
razgovoru shvatili da rade za istu knjigu,
pokušavali bi da saznaju gdje se tačno u kojoj
mesneviji nalaze, pogađajući redoslijed stranica
koje bi donijeli iz svojih soba.
Na jednoj stranici te knjige, koja je, nažalost, kako
sam čuo, završena, trebalo'je da budem i ja. Po
nesreći, jednog zimskog dana drumski razbojnici
presreli su tatarskog glasonošu koji je, noseći me,
prolazio kroz stjenovite klance. Prvo su jadnog
Tatarina pretukli, a zatim orobili, silovali i
bezdušno ubili. Zbog toga ja ne znam sa koje
stranice sam ispao. Želim da me pogledate i
razmislite: je li trebalo da pravim sjenoviti hlad
Medžnunu, koji je pre-rušen u čobanina išao u
posjetu Lejli u njenom šatoru? Ili je trebalo da
utonem u noć kake bih prikazao tamu u duši
beznade-žnog i nevjernog čovjeka? Volio bih da
pratim sreću dvoje ljubavnika koji su se sakrili od
cijelog svijeta, prešli preko sedam mora i pronašli
mir na ostrvu punom voća i ptica! Ili da bacam
sjenku na posljednje trenutke Aleksandra Velikog,
koji danima krvari iz nosa zbog sunčanog udara na
osvajačkom pohodu na Indiju? Ili je trebalo da
budem simbol snage i godina oca koji svom sinu
daje savjete o ljubavi i životu? Koju je priču
trebalo da osmislim i uljepšam?
Jedan od razbojnika koji su ubili kurira, mene
odnijeli i nosali po planinama i gradovima,
povremeno je uviđao moju vrijednost, iskazivao
svoju prefmjenost shvatajući da je gledanje slike
drveta prijatnije od gledanja samog drveta, ali s
obzirom na to da nije znao iz koje je priče drvo
koje posmatra, ubrzo sam mu dosadio. Nosio me je
od grada do grada, ali hajduk me nije, kako sam se
plašio, pocijepao i bacio, već me je u nekom hanu
prodao jednom finom čovjeku za vrč vina. Taj
ubogi čovjek ponekad me je noću, uz svjetlost
svijeća, dugo gledao i plakao. Kada je nesretnik
umro, rasprodali su njegovu ostavštinu. Otkupio
me je majstor medah i ja sam stigao čak do
Istanbula. Sada sam sretan i čast mi je što se
nalazim među vama, iluminatorima osmanlij-skog
padišaha, čudesnih ruku, sokolovih očiju, čvrste
volje, nježnih zglobova i osjećajne duše. Molim
vas, tako vam Alaha, ne vjerujte onima koji govore
da me je neki majstor iluminacije na brzinu nacrtao
na grubom papiru da bih visio na zidu. Kakvih sve
besramnih laži, kleveta i podvaljivanja ima,
poslušajte sad! Sinoć je, sjetite se, moj majstor
medah ovdje na zid objesio crtež nekakvog psa,
prepričavao je avanture nevaspitane životinje i
istovremeno pričao o događajima jednog Husret-
ho-dže iz Erzuruma! E, sad oni koji se priklanjaju
Husret-hodži nisu dobro razumjeli: mi smo,
tobože, govorili protiv njega. Zar bismo mogli
kazati da je preuzvišeni efendi vaiz tikva bez
korijena? Bože sačuvaj! Zar bismo tako nešto
mogli uopšte i po-misliti?! Kakvo spletkarenje,
kakvo izmišljanje! S obzirom na to da se ime
Husret iz Erzuruma lako pobrka sa imenom Nusret
iz Erzuruma, ispričaću vam priču o drvetu i
Nedret-hodži Zrikavom.
Dakle, Nedret-hodža Zrikavi iz Sivasa, pored toga
što je proklinjao ljubav prema lijepim mladićima i
iluminaciji, pričao je kako je i kafa šejtanska
rabota i da će oni koji je piju završiti u džehenemu.
E, moj Sivaslijo, zaboravi li kako se ova moja
najveća grana savila? Ispričaću vam, ali zakunite
se da nećete reći nikome, da vas Alah sačuva od
kleveta. Jednog jutra, vidim ja, ogroman čovjek,
mašala, visok kao minaret, ruku poput lavljih šapa,
kao div, zajedno sa gore pomenutim popeo se na
moju granu i tu skriveni mojim bujnim lišćem,
rade, da prostite, one stvari. Div, za kojeg sam
kasnije shvatio da je šejtan, uhvatio onog našeg,
strasno ga ljubeći i šapućući: „Kafa je haram, kafa
je grijeh..." Prema tome, onaj koji vjeruje u
štetnost kafe ne vjeruje za-povijedima naše vjere
već šejtanu.
Na kraju, ispričaću vam nešto i o franačkim
slikarima; ako ima onih kojima služe kao uzor,
neka im to bude nauk. Ti franački slikari slikaju
lica kraljeva, sveštenika, plemića i žena, tako da
prema slici možeš tu osobu na ulici prepoznati.
Njihove žene ionako slobodno šetaju ulicom, pa
sad zamislite čega tu još može biti. Kao da im ni to
nije dovoljno, otišli su još dalje. Ne mislim u
podvođenju nego u slikarstvu.
Šetali jednom tako nekom franačkom livadom
veliki franački slikar i neki drugi veliki umjetnik te
razgovarali o umijeću i umjetnosti. Tokom šetnje
pred njima se pojavi šuma. Onaj vještiji u
slikarstvu, reče onom drugom: „Slikanje novim
stilom zah-tijeva veliki talenat. Kad nacrtaš neko
drvo u ovoj šumi, svako ko
leda sliku, ako poželi, može doći ovamo i
prepoznati ga među ostalima na osnovu te slike."
Alahu sam zahvalan ja, ubogo drvo pred vama, što
me nisu nacrtali s takvim naumom. Ne zbog toga
što se plašim da bi me, nacrtanog na taj način,
istanbulski psi zapišavali misleći da sam pravo
drvo, nego zato što ne želim da budem pravo drvo,
nego ono što drvo predstavlja. 11.
ZOVEM SE CRNI
Snijeg je kasno počeo da pada i sipao je do
jutra. Cijelu noć, uvijek iznova, iščitavao sam
Šekurino pismo. Hodao sam nervozno tamo-amo
po praznoj sobi u pustoj kući, prilazio svijećnjaku
i pomoću titrave slabašne svjetlosti svijeće,
posmatrao razdražljivo treperenje ljutitih slova
moje ljubljene, kako sve pokušava ne bi li me
prevarila, i njihovo preplitanje zdesna nalijevo.
Na trenutak pred očima bi mi se ukazao prozorski
kapak koji je iznenada otvorila moja ljubljena, i na
njemu njezino lijepo lice i tužni smiješak.
Ugledavši njeno lice, zaboravio sam sva ona lica
kojih sam se u posljednjih šest-sedam godina
prisjećao, misleći da su ona lica sa usnama boje
višnje koja su postajala sve šira, zapravo Šekura.
Tokom noći sanjario sam o braku. Sanjajući, nisam
sumnjao u svoju ljubav niti u to da mi je
uzvraćena. Vjenčali smo se sretni, ali ta sreća je
počela da se rasplinjuje u nekakvoj kući sa
stepenicama; nisam uspijevao da pronađem dobar
posao, svađao sam se sa ženom, a ona se nije
osvrtala na moje riječi.
Shvatio sam da su te mračne misli iz poglavlja o
lošim stranama braka iz Gazalijevog djela
Oživljavanje vjerskih nauka, koje sam čitao
noćima, kao usamljeni neženja, u Arabiji i sjetio
sam se da se o dobrim stranama bračnog života
mnogo više govori. Iako sam uporno tjerao sebe da
se sjetim svih dobrih strana braka, koje sam toliko
puta čitao, sjetio sam se samo dvije. Kada se
muškarac oženi, neko mu kuću dovodi u red, ali u
kući sa stepenicama nije bilo nikakvog reda.
Drugo, brakom se izbjegava samozadovoljavanje,
zbog kojeg sam osjećao grizu savjesti, kao i od
skitanja po mračnim sokacima za svodnicima u
potrazi za kurvama, zbog čega me je još više pekla
savjest.
Pomisao na oslobađanje u kasnoj noći opet me je
navela na masturbaciju. Kako bih tijelo i mozak što
prije oslobodio te želje, kao i obično povukao sam
se u jedan ugao sobe, ali shvatih da ne mogu
masturbirati. Poslije dvanaest godina opet sam bio
zaljubljen!
Taj očigledni dokaz ispunio me je uzbuđenjem i
strahom zbog čega sam usplahireno šetao po sobi
kao plamen svijeće. Ako je Šekura planirala da se
pojavi na prozoru, čemu onda ovo pismo kojim je
slala suprotne poruke? Zašto me je otac zvao ako
me njegova kći toliko ne želi? Da li se oni, otac i
kći, poigravaju sa mnom? Tumarao sam po sobi
osjećajući da vrata, zid i pod pucketaju,
zamuckujući kao i ja, i pokušavaju da daju neki
škr-gutavi odgovor na svako moje pitanje.
Pogledao sam crtež koji sam izradio prije mnogo
godina, crtež koji prikazuje kako se Širin
zaljubljuje u Husreva ugledavši njegovu sliku
obješenu na granu jednog drveta. Nacrtao sam ga
nadahnut istim motivom iz neke osrednje knjige
koja je pristigla tetku iz Tabriza. Gledanje crteža
nije u meni probudilo stid kao svaki put ranije, kad
bih ga se sjetio (zato što su i crtež i moja iz-java
ljubavi bili jednostavni), niti mi je vratio sretne
uspomene iz mladosti. Pred svitanje razum je
nadvladao i shvatio sam da je vraćanje crteža
Šekurin sjajan potez u partiji ljubavnog šaha koji
je igrala sa mnom. Sjeo sam i pod svjetlošću
svijeće napisao od-govor. Kad sam malo
odspavao, stavio sam pismo u njedra, izašao na
ulicu i dugo hodao. Snijeg je uske istanbulske
sokake proširio i rasteretio gradsku gužvu. Sve je
bilo tiše i mirnije kao u mom djetinjstvu. Kao što
mi se u snježnim zimskim danima mog dje-tinjstva
pričinjavalo, pomislih i sada kako su vrane
opkolile krovove, kupole i vrtove Istanbula.
Hodao sam, osluškujući škripanje svojih koraka po
snijegu i gledajući paru koja je izlazila iz usta,
osjećao sam kako u meni raste uzbuđenje pri
pomisli da će i u dvorskoj kaligrafskoj radionici, u
koju je Tetak tražio da odem, vladati tišina kao i na
ulicama. Ne zalazeći u jevrejsku mahalu, po nekom
dječaku obavijestio sam Ester, koja će odnijeti
moje pismo Šekuri, gdje ćemo se naći prije
podnevnog namaza.
Rano sam stigao do kaligrafske radionice iza Aja
Sofije. U spoljašnjem izgledu te zgrade, u kojoj
sam u djetinjstvu jedno vrijeme bio šegrt i,
zahvaljujući Tetkovom zauzimanju, često je
posjećivao, ništa se nije promijenilo osim ledenica
koje su visile sa strehe.
Mladi zgodni šegrt proveo me je između starih
knjigovezaca omamljenih mirisom smole i ljepila,
još od mladosti pogrbljenih iluminatora, mladića
koji su na koljenima miješali boje u činijama, ne
gledajući ih, pogleda zakovanog za plamen peći.
Jedan starac u uglu pažljivo je bojio nojevo jaje na
krilu, drugi je veselo oslikavao jednu ladicu, a
mladi šegrt ih je obojicu gledao s po-štovanjem.
Kroz odškrinuta vrata ugledao sam učenike koji su
prekoreni, kako crvenih lica gledaju knjige pred
sobom pokuša-vajući shvatiti gdje su pogriješili. U
drugoj ćeliji utučeni, tužni šegrt, zaboravljajući
boje, papire i crtanje, posmatrao je ulicu ko-jom
sam maloprije prošao. Iluminatori koji su pravili
reprodukcije, pripremali kalupe i boje, oštrih pera
odmjeravali su mene, stranca, ispod oka.
Popeli smo se zaleđenim stepenicama. Išli smo
trijemom koji je okruživao drugi sprat radionice sa
sve četiri strane. Dolje, u dvorištu prekrivenom
snijegom, dvojica mlađahnih učenika, drhteći od
zime iako ogrnuti prekrivačima od oštre vune,
čekali su nešto, moguće i kaznu. Sjetio sam se
batina što su ih dobijali mladi učenici zbog
lijenosti ili uzaludnog rasipanja skupih boja, kao i
šibanja dok im noge ne prokrvare.
Ušli smo u toplu sobu. Ugledao sam iluminatore
koji su sjedili na koljenima, udobno smješteni, i
nisu izgledali kao majstori kakve sam zamišljao;
bili su mladi, tek što su završili šegrtova-nje. S
obzirom na to da su veliki majstori kojima je
majstor Osman nadjenuo nadimke radili kod svojih
kuća, ova prostorija ličila mi je na poveliku sobu
nekog karavanseraja zagubljenog među visokim
planinama, a nikako na umjetničku radionicu našeg
moćnog, bogatog vladara.
Majstor Osman sjedio je sa strane za stolićem.
Ugledao sam ga prvi put poslije petnaest godina,
ličio je više na sjenku, nego na avet. Veliki majstor
koji mi se, kao sam Behzad, čudesno ukazivao,
budeći osjećaj, kada bih maštao o iluminaciji i
crtanju na svojim putovanjima, obasjan
snježnobijelom svjetlošću koja je ulazila kroz
prozor od strane Aja Sofije, u svojoj bijeloj
odjeći, iz-gledao je kao da se odavno stopio sa
avetima onoga svijeta. Poljubio sam njegovu ruku
prekrivenu staračkim pjegama i podsjetio ga ko
sam. Rekao sam mu da me je moj tetak još kao
dijete doveo tu, ali zavolivši pisarski posao,
napustio sam radionicu, otišao na putovanje po
Istoku, radeći kao pisar i sekretar kod paša i
defter-dara, da sam preko Serhat-paše i drugih
velikaša upoznao kaligra-fe i iluminatore u
Tabrizu, naručivao izradu knjiga, boravio u
Bagdadu, Alepu, Vanu i Tbilisiju i preživio mnoge
ratove. „Ah, Tbilisi!", reče veliki majstor,
gledajući svjetlost koja je dopirala iz snježnog
dvorišta i probijala se kroz voštano platno na
prozoru. „Da li i tamo sada pada snijeg?"
Djelovao je kao stari persijski majstori, koji su,
usavršavajući se neprestano u svojoj umjetnosti,
izgubili vid i poslije toliko godina živjeli život i
sveca i slaboumnika, dok se o njima tkaju
beskrajne legende; ipak, po njegovim oštroumnim
pogledima shvatio sam da Tetka jako prezire, a ja
sam mu sumnjiv. Bez obzira na to ispričao sam mu
kako u arapskim pustinjama snijeg pada ne samo
na Aja Sofiju kao ovdje, već i na uspomene.
Ispričao sam mu kako žene koje peru veš, kada
snijeg pada na tvrđavu u Tbilisiju, pjevaju pjesme
obojene cvjetnim bojama, a djeca pod jastucima
čuvaju sladoled za ljeto.
„Pripovijedaj mi", reče, „šta crtaju i ukrašavaju
iluminatori u zemljama u koje si odlazio." Mladi
iluminator zanesenog pogleda, koji je u uglu,
iscrtava-jući stranice lenjirom, već utonuo u
maštanje, podigao je pogled sa svog stalka i, kao i
ostali, kao da kaže: „Ispričaj nam sada pravu
priču!" Ti ljudi uglavnom nisu znali ko je bakalin u
njihovoj mahali, zašto je komšija u zavadi sa
piljarom, koliko staje oka hljeba, ali nisam
sumnjao da su bili dobro obaviješteni o tome ko i
kakve iluminacije izrađuje u Tabrizu, Gazvinu,
Širazu i Bagdadu i koliko koji sultan, šah, padišah
ili princ plaća za knjigu, kao
i da su se dosta naslušali najnovijih glasina i priča
koje se brzo oput kuge šire u ovim krugovima.
Ispričao sam im. Jer došao sam sa Istoka, iz
Persije, gdje se vode ratovi, prinčevi se bore za
prijesto, pale i pustoše gradove, gdje se
svakodnevno pregovara o ratu i miru, ali gdje se
vijekovima pišu najbolji stihovi i izrađuju najbolje
iluminacije.
„Čuli ste već, Šah Tahmasp, koji je sjedio na
prijestolju pedeset dvije godine, posljednjih
godina života izgubio je volju za knji-ge,
iluminacije i crtanje, okrenuo leđa pjesnicima,
iluminatorima i kaligrafima, predao se molitvi i
kad je umro, naslijedio ga je sin Ismail", počeo
sam priču. „Nasljednik, kojeg je otac dvadeset
godina držao zatočenog, znajući da mu je narav
loša i da je svadljiv, riješio se svoje braće
naredivši da neke pobiju, a neke oslijepe. No,
njegovi protivnici ubiše ga opijumom i otrovom, i
na prijestolje dovedoše njegovog maloumnog brata
Muhameda Hudabendu. Za vrijeme njegove
vladavine, izbijale su pobune prinčeva, braće,
valija i Uzbeka koji su toliko ratovali, međusobno
i sa Serhat-pa-šom, da je Persija postala prah i
pepeo, pretvorivši se u haos. Po-luslijep i
maloumni šah, ostavši bez novca nije mogao
naručivati ni prepisivanje ni ukrašavanje knjiga.
Tako su svi umjetnici Gazvina i Herata, majstori i
šegrti, stari učitelji i učenici koji su stvarali
čudesa u iluminatorskoj radionici šaha Tahmaspa,
ilustratori pod čijim perima su konji galopirali, a
leptiri letjeli, čarobnjaci boja, majstori
knjigovesci i kaligrafi, svi su ostali bez posla,
novca i krova nad glavom. Neki su se odselili na
sjever među Šejbane, neki izbjegli u Indiju, a neki
dođoše u Istanbul. Neki su započeli druge poslove
upropastivši i sebe i svoju čast. Pojedini su stupili
u službu kod sitnih prinčeva i valija, koji su jedni
prema drugima neprijateljski raspoloženi, i
izrađuju male knjige veličine dlana sa svega
nekoliko ilustrovanih listova. Te jeftine knjige, na
brzinu napisane i namijenjene ukusu običnih
vojnika, nevaspitanih paša i razmaženih prinčeva,
rasprostrle su se svuda." „Za koliko ih prodaju?",
upita majstor Osman. „Priča se da je veliki Sadiki
ilustrovao Čudesa božjih stvorenja uzbečkom
spahiji za svega četrdeset zlatnika. U čadoru nekog
paše, neukog i prostog čovjeka, koji se vraćao u
Erzurum sa rat-nog pohoda na Istok, vidio sam
zbirku nepristojnih slika, među
kojima je bilo i radova majstora Sijavuša.
Pojedini majstori ostadoše odani svom zanatu
izrađujući crteže koji nisu dio neke knji-ge ili
priče. Posmatrajući tu jednu jedinu sliku, ne
razmišljaš o tome iz koje priče je ta scena, već je
gledaš zbog nje same, radi uživanja: na primjer,
diviš se kako je neki konj vjerodostojno nacrtan na
njoj i za to daješ novac slikaru. Najviše se traže
prizori ratovanja i sramni prizori. Prikaz rata sa
mnogo ljudi spustio se na tri stotine akči, a
naručilaca kao da i nema. Da bi crtež bio jef-tiniji
i da bi pronašao kupca, neki ne nanose čak ni boju,
crtaju crno-bijelo na neobrađenom, grubom
papiru."
„Imao sam jednog sretnog i nadarenog pozlatara",
reče majstor Osman. „Svoj posao je radio nekako
prefmjeno pa smo ga prozvali efendi Prefinjeni.
Ali, ostavio nas je i otišao. Ima šest dana kako ga
nigdje nema. Kao da je u crnu zemlju propao."
„Zar čovjek može poželjeti da ostavi ovu
radionicu, ovaj sretni dom?", upitah. „Četvorica
mojih mladih majstora koje podučavam od
šegrtovanja, Leptir, Maslina, Roda i Prefinjeni, po
padišahovoj zapovijesti sada rade kod svojih
kuća", reče majstor Osman. Vjerovatno zato da bi
iluminatori u miru radili na Sumarni kojom se
bavila cijela radionica. Ipak, padišah nije tražio da
se napravi poseban kutak u dvorištu carske palate
za majstore iluminacije kako bi oslikavali jednu
posebnu knjigu, nego je zapo-vijedio da rade po
kućama. Sjetio sam se da je to naređenje moglo
biti izdato zbog Tetkove knjige i ušutio sam.
Koliku aluziju je napravio majstor Osman tim
posljednjim riječima?
„Nuri efendija", obrati se pogrbljenom, blijedom
iluminato-ru, „pokaži gospodinu Crnom kako stoje
stvari!"
„Pokazati kako stoje stvari" predstavljalo je
ceremoniju koja je svaka dva mjeseca priređivana
kada je padišah dolazio u obilazak da vidi šta se
događa u radionici. Padišah, koji je dolazio u
pratnji carskog rizničara Hazima, dvorskog
hroničara Lokmana i glavnog majstora Osmana,
slušao bi izvještaj o svim radovima u radionici i
tako saznao ko radi na oslikavanju koje knjige, ko
je uradio koju pozlatu, ko je obojio koju sliku, šta
rade oni koji prave boje, crtači linija i iluminatori,
odnosno šta rade svi ti veliki majstori zlatnih ruku.
Rastužio sam se zato što je urađena imitacija cijele
te napuštene ceremonije koju više nisu priređivali
jer je dvorski hroničar Lokman, pisac većine
knjiga toliko oslabio da nije više mogao izlaziti iz
kuće, majstor Osman nestao je u magli
ozlojeđenosti i srdžbe, a četvorica majstora Leptir,
Maslina, Roda i Prefinjeni radili su kod kuće;
konačno ni padišah više nije gledao na radioni-cu
sa dječijom ushićenošću. Nuri efendija je ostario
uzalud jer nije proživio život, i nije uspio da
postane majstor zanata, ali nije se uzalud iskrivio i
pogrbio jer je uvijek detaljno pratio sve što se
događa u radionici i znao ko šta radi. Tako sam
prvi put u životu posmatrao legendarne stranice
Sumarne koja je opisivala slavlje povodom
obrezivanja malih prinčeva, sinova našeg
padišaha. Čak u Persiji čuo sam priče o toj
svečanosti od pedeset i dva dana u čemu je
učestvovao cijeli Istanbul, ljudi svih zanimanja i iz
svih esnafa, a za knjigu koja to slavlje opisuje, čuo
sam još dok se radila.
Na prvom crtežu koji su stavili pred mene, naš
padišah, zaštitnik svijeta, udobno smješten na
balkonu palate pokojnog Ibrahim-paše,
blagonaklono je pratio slavlje na Atmegdanu.
Njegovo lice bilo je nacrtano stručno i s
poštovanjem, iako ne toliko precizno da bi se
moglo razlikovati od ostalih. Na desnoj strani
crteža koji je zauzimao dvije stranice, u lijevom
dijelu smjestio se padišah, a na prozorima i pod
lukovima stajali su veziri, paše i persijski, tatarski,
franački i mletački izaslanici. S obzirom na to da
oni nisu bili vladari, njihove oči, nacrtane
nepažljivo, nisu gledale ni u šta određeno, nego u
sva zbivanja na trgu. Kasnije sam primijetio da se
i na drugim slikama ponavlja isti raspored likova i
kompozicija, dok su zidne dekoracije, stabla i
keramički cri-jepovi bili drugačije iscrtani i
obojeni. Kada kaligrafi ispisu tekst, slikari završe
ilustracije i knjiga bude uvezana, čitalac koji bude
listao Sumarnu na svakoj stranici treba da vidi
padišaha koji, okružen mnoštvom podanika, uvijek
u istom položaju posmatra trg gdje se odvijaju
uvijek drugačiji događaji, obojeni svaki put
drugačijim bojama. Na crtežu sam vidio one koji
se otimaju za stotine činija s pilavom na
Atmegdanu i one uplašene živim zečevima i
pticama koji su izlazili iz pečenog vola. Vidio sam
kazandžije koji su se esnafski vozili na kolima s
točkovima ispred sultana i na nakovnju
postavljenom na golim prsima jednog od njih
čekićima kovali bakar, a da ga nisu povrijedili.
Vidio sam staklare koji su, vozeći se kolima pred
sultanom, na staklu crtali karanfile i čemprese,
poslastičare koji recituju slatke pjesme dok vode
kamile natovarene šećernim papagajima u
kavezima i vrećama punim šećera, i stare bravare
koji su na kolima izložili brave s kukama, sa
zasunima i zupčanicima, kako jadikuju zbog nedaća
novih vremena i novih kapija. Leptir, Roda i
Maslina radili su na prikazu mađioničara: jedan je
žonglirao dugačkim štapom na kojem se jaja
kotrljaju, a drugi je udarao u daire. Vidio sam
prizor kada je Ki-lič Ali-paša natjerao u
pomorskim bitkama zarobljene nevjernike da
prave kaursku planinu od blata, sve natovario na
kola, zapalio barut ispred sultana i prikazao kako
je domovinu nevjernika natjerao da bolno jeca.
Vidio sam golobrade kasape odjevene u boje ruže i
patlidžana s mesarskim satarama u rukama kako se
smješkaju oderanim ružičastim ovcama obješenim
na kuke. Gledaoci su aplaudirali krotiteljima lava
kojeg su vezanog lancima doveli pred sultana,
dražili ga, ismijavali dok mu oči nisu zakrva-vile
od bijesa, a onda na sljedećoj stranici vidio sam
lava, simbol islama, kako tjera ružičastu svinju
koja je simbol hrišćanskih nevjernika. Sit sam se
nagledao crteža berberina kako brije mušteriju dok
okrenut naglavačke visi s tavanice svoje radnje,
dovezene na kolima pred padišaha, i njegovog
šegrta odjevenog u crveno koji drži mirišljavi
sapun i ogledalo u srebrnoj posudi čekajući bakšiš.
Upitah ko je to nacrtao. „Važno je da slika svojom
ljepotom iskaže bogatstvo života, ljubav,
poštovanje prema bojama svijeta koji je Alah
stvorio, da iskaže misao i vjeru. Nije važno ko ju
je nacrtao." Da li je iluminator Nuri, suptilniji
nego što sam mislio, shvatio da me je poslao Tetak
da izvidim šta se dešava i zato bio oprezan ili je
jednostavno ponavljao riječi majstora Osmana?
„Da li je sve ove pozlate izradio efendi
Prefinjeni?", upitao sam. „Ko sada izrađuje
pozlate?" Kroz otvorena vrata s pogledom na
unutrašnje dvorište začu se dječja vriska i urlanje.
Vjerovatno je neki majstor po tabanima udarao
učenike čiji su džepovi puni rubinskog praha ili su
sakri
li list zlata u hartiju. Pretpostavljam da su to ona
dvojica koja su maloprije čekala na hladnoći.
Mladi iluminatori, koji su koristili svaku priliku da
se nekome narugaju, pohrlili se na vrata da to
gledaju.
„Kada se naš brat efendi Prefinjeni vrati odande
kamo je otišao, završiće pozlatu na ove dvije
stranice, ako bog da, a dotle po naređenju našeg
majstora Osmana, učenici će bojiti zemlju na
Atmegdanu u ružičasto", reče efendi Nuri oprezno.
„Majstor Osman je tražio od efendi Prefinjenog da
tlo na Atmegdanu u svakom prizoru oboji drugom
bojom: ružičastom, indijskozele-nom, šafranžutom,
smeđom poput izmeta. Onaj ko pogleda sliku, na
prvoj shvata da je u pitanju trg čije tlo bi trebalo
da bude boje zemlje, zatim na drugoj, trećoj slici
traga za drugim bojama, kako bi se nečim zanimao.
Crtež se izrađuje zato da bi se unijela radost na
stranice knjige."
Ugledali smo iscrtani papir koji je neki kalfa
ostavio u uglu. Na jednoj jedinoj stranici za neku
Zafernamu, knjigu o pobjedama, radio je crtež koji
prikazuje flotu kako kreće u rat, ali očigledno je,
čim je čuo krike svojih drugara, otrčao da
posmatra nemilosrdno šibanje. Izgledalo je da
flota identičnih lađa, koje je precrtavao pomoću
šablona, nije plovila morem, ali ta neprirod-nost i
nepostojanje vjetra u jedrima nisu imali veze sa
šablonom, nego sa nenadarenošću mladog
ilustratora. Tužno sam primijetio da je šablon
divljački istrgnut iz neke stare nepoznate knjige,
nisam znao koje. Majstor Osman, očigledno, već
poodavno mnogo šta nije primjećivao.
Kada je na red došla i njegova radna tabla, efendi
Nuri ponosno je rekao da završava iluminaciju
jedne tugre koju je radio tri nedjelje. S divljenjem
sam posmatrao tugru i njezinu pozlatu izrađenu na
praznom papiru s ciljem da se ne bi otkrilo kome
je upućena. Mnogi buntovnici na Istoku, kako mi je
poznato, odustajali su od ustanaka pri pogledu na
plemenitu i nadmoćnu lje-potu ovog sultanskog
monograma.
Nakon toga vidjeli smo posljednja djela kaligrafa
Džemala, ali samo letimično da ne bismo stali na
stranu neprijatelja boje i iluminacije koji tvrde da
je kaligrafija umjetnost, a iluminacija samo ističe
ljepotu rukopisa.
Nasir, majstor za izvlačenje rubnih linija, vjerujući
da popravlja stranu iz Nizamijeve Hamse nastale u
doba Timurida koja prikazuje nagu Širin dok se
kupa, zapravo ju je kvario. Stari poluslijepi
majstor, devedesetdvogodišnjak, koji nije znao
pričati ni o čemu drugom osim o susretu sa
Behzadom u Tabrizu kada mu je poljubio ruku, a
veliki majstor je tom prilikom bio slijep i pijan,
drhtavom rukom pokazivao je ukrase na kutiji za
olovke koju će, kada je za tri mjeseca završi,
pokloniti padišahu za Bajram.
Na donjem spratu u uskim ćelijama radionice u
kojoj je radilo osamdeset umjetnika, šegrta i
učenika, prostrla se tišina. Bila je to tišina poslije
batina kakvu sam mnogo puta doživio; s vremena
na vrijeme prekinuo bi je glasan smijeh ili neka
šala, ponekad jecaj ili stenjanje koje prethodi
plaču i sve to podsjeća čak i stare majstore na
batine koje su dobili kada su bili šegrti. Posma-
trajući devedesetdvogodišnjeg poluslijepog
majstora, daleko od svih ratova i nereda, pomislio
sam kako sve ide svome kraju. I pred sudnji dan
zavladaće isti muk. Crtanje je tišina misli, muzika
očiju.
Na rastanku, dok sam ljubio ruku majstora
Osmana, osjetio sam ne samo ogromno poštovanje,
nego i nešto potpuno novo, nešto što je pokrenulo
osjećanja: sažaljenje pomiješano s divljenjem kao
što osjećate prema evlijama, svetim ljudima;
nepoznat osjećaj krivice. Možda i zbog toga što je
moj Tetak, koji je želio da se u slikarstvu, skriveno
ili otvoreno, imitira stil franačkih majstora, bio
njegov suparnik.
U istom trenutku zaključili da je to posljednji put
što velikog majstora vidim živog i sa usplahirenom
željom da mu se svidim i da ga razveselim, upitao
sam ga:
„Veliki majstore, gospodaru, šta razlikuje istinskog
umjetnika od prosječnog?" Mislio sam da će
glavni carski iluminator, naviknut na ovakva
pomalo podilazeća pitanja, dati površan odgovor i
da već sada ne zna ko sam.
„Ne postoji samo jedno mjerilo po kojem bi se
pravi iluminator mogao razlikovati od onog koji
nema umijeća i vjere", reče ozbiljno. ,,S
vremenom to se mijenja. Suočavajući se sa zlom
koje prijeti umjetnosti, važni su moral i vještina.
Kada bih danas želio provjeriti da li je neki mladi
iluminator pravi, postavio bih mu tri pitanja."
„Koja?"
„Da li se priklanja novom adetu i pod uticajem
kineske i franačke umjetnosti uporno nastoji da ima
vlastiti stil, svoj slikarski postupak? Kao
iluminator da li želi da ima stil koji će ga
razlikovati od ostalih i da li će to potvrditi time što
će se negdje na slici potpisati, kao franački
majstori. Eto, da bih to saznao, prvo bih mu
postavio pitanje o stilu i potpisu." „Zatim?", upitao
sam s poštovanjem.
„Potom bih želio da saznam šta taj iluminator
osjeća kada pomisli da će, nakon smrti vladara i
sultana koji naručuju naše knjige, one ići od ruke
do ruke i biti rastavljene, a crteži korišteni za nove
knjige u neko drugo vrijeme? To je vrlo osjetljivo
pitanje na koje čovjek ne može lako odgovoriti
iskazujući radost ili tugu. Zato bih ga pitao o
vremenu. O vremenu iluminacije i Ala-hovom
vremenu. Razumiješ li, sinko?"
Ne. Ali to nisam priznao i upitah ga:
,,A treće pitanje?"
„Treće je sljepoća!", reče veliki majstor
iluminacije Osman i ušuta kao da je rekao nešto što
samo po sebi ne zahtijeva nikakvo objašnjenje.
„Šta u vezi sa sljepoćom?", upitao sam zbunjeno.
„Sljepoća je tišina. Ako spojiš prvo i drugo što
sam rekao, dobijaš sljepoću. Najdublje u
iluminaciji može se dosegnuti u Alahovoj tami."
Ušutio sam i izašao. Polako sam sišao niz zaleđene
stepenice. Znao sam da ću ova tri pitanja postaviti
Leptiru, Rodi i Maslini; ne zbog razgovora, već da
bih bolje razumio te vršnjake koji su za života
postali legende.
Ipak, nisam odmah otišao njihovim kućama. Našao
sam se sa Ester na novom bazaru u blizini
jevrejske mahale odakle se vidi mjesto gdje Zlatni
rog dodiruje Bosfor. Među robinjama koje su
trgovale, ženama iz siromašnih mahala, odjevenim
u široke is-prane kaftane, u mnoštvu koje je vrvilo
među mrkvama, dunjama, lukom i rotkvicama,
odjevena u ružičastu odjeću, koju je morala nositi
svaka Jevrejka, Ester se pojavila živahna, krupnog
tijela, usta koja nikada ne miruju, sa obrvama i
očima koje su mi slale znakove kolutajući.
Pismo koje sam joj dao sakrila je u svoje šalvare
vješto i tajnovito, kao da nas posmatra cijela
čaršija. Rekla mi je da Šekura misli na mene.
Uzela je bakšiš, a kada sam joj rekao da požuri,
odgovorila je da ima mnogo posla, pokazujući svoj
zavežljaj, pa će pismo odnijeti tek oko podne.
Zamolio sam je da kaže Šekuri da sam otišao u
posjetu trojici majstora.
12.
MENE ZOVU LEPTIR
Bilo je to prije podnevnog namaza. Neko je
pokucao na vrata. Otvorio sam ih i pogledao:
gospodin Crni. Neko vrijeme smo zajedno
šegrtovali. Zagrlili smo se i poljubili. Pitao sam se
da li nosi neku vijest od Tetka, kad reče kako želi
da pogleda stranice koje ukrašavam, da dolazi
prijateljski i da bi htio, u ime našeg sultana, da mi
postavi jedno pitanje. Dobro, rekao sam, koje pi-
tanje? Pitao me je. U redu!
STIL I POTPIS Sve dok bude više izroda koji
se bave umjetnošću, ne radi uživanja i uvjerenja,
nego radi novca i ugleda, rekoh, nagledaće-mo se
mnogih gadosti i pohlepe kao što je manija za
stilom i potpisom. Napravio sam ovakav uvod, ne
zbog toga što u to vjerujem, nego zato što se tako
kaže, jer istinsku nadarenost i vještinu ne kvari
ljubav prema zlatu i ugledu. Ako ćemo pravo, kao i
u mom slučaju, onaj ko je darovit ima pravo i na
novac i na slavu što ga, naravno, usrećuje. No, ako
bih to otvoreno rekao, napali bi me prosječni
iluminatori, koji su ludi od zavisti, i tražili od
mene da na zrnu pirinča nacrtam drvo i tako
dokažem da svoj posao volim više nego oni. S
obzirom na to da znam da je poma
ma za stilom, potpisom i osobenošću stigla do nas
pod uticajem franačkih i kineskih majstora koje su
prevarile slike što su doni-jeli jezuitski sveštenici,
ispričaću vam tri poučne priče.
TRI POUČNE PRIČE O STILU I POTPISU
Alif
Jednom davno u nekoj tvrđavi medu brdima
sjeverno od Herata živio jedan mladi kan koji je
volio iluminacije i slikarstvo. Od svih žena u
haremu volio je samo jednu. I prekrasna Tatarka
voljela je samo njega. Cijele noći provodili su u
vođenju ljubavi i bili su toliko sretni da su željeli
da vječno traje. Shvatili su da je najbolji put do
ostvarenja sreće posmatranje prelijepih crteža
starih majstora nacrtanih u knjigama. Posmatrajući
savršene crteže, koji su se neprestano ponavljali,
osjećali su da vrijeme stoji i da se njihova sreća
prepliće sa zlatnim vremenima o kojima priče
govore. U kanovoj iluminatorskoj radionici bio je
jedan majstor iluminacije koji je uvijek iznova
istim crtežima savršeno ukrašavao iste knjige.
Crtajući Ferhada, kako pati zbog ljubavi prema
Širin, Medžnuna i Lejlu kako se čežnjivo
pogledavaju, Husreva i Širin koji se značajno
odmjeravaju, ovaj majstor iluminacije, umjesto
junaka iz priče, crtao je kana i njegovu tatarsku
krasoti-cu. Kan i njegova ljubljena, posmatrajući
te stranice, čvrsto su vjerovali da njihova sreća
nema kraja i darivali majstora zlatom i pohvalama.
Mnoštvo pohvala i blaga skrenuše umjetnika sa
pra-vog puta i on, pod uticajem šejtana, zaboravi
da ljepotu tih crteža duguje starim majstorima, pa
pun gordosti pomisli da će nje-gova djela biti još
ljepša ako doda nešto vlastito, njemu svojstveno.
Međutim, ugledavši novotarije majstora
iluminacije, kan i njegova ljubljena pomisliše kako
je došlo do greške i uznemiriše se. Nakon dugog
gledanja crteža kanu se učinilo da su prizori
njihove sreće narušeni i najprije osjeti zavist što je
njegova draga prikazana u prvom planu. Zatim, da
bi izazvao njenu ljubomoru, obljubi neku drugu
robinju. Kada je to saznala od haremskih tračara,
tatarska ljepotica se rastuži do te mjere da se
objesila o je-dan kedar u haremskom dvorištu.
Kan, koji je uvidio svoju grešku i shvatio da je
uzrok slikareva strast prema sopstvenom stilu,
naredi da oslijepe majstora kojeg je šejtan
obmanuo.
Ba
U nekoj zemlji na istoku bio jednom jedan
sretan stari car koji je volio iluminacije. Živio je
sa svojom lijepom Kineskinjom, koju je tek
oženio. No, između njegove žene i njegovog sina
kojeg je imao s prethodnom ženom dogodi se
ljubav. Plašeći se da ne iznevjeri oca, sin se
postidi zbog zabranjene ljubavi, zatvori se u
iluminatorsku radionicu i posveti se slikarstvu.
Zbog silne tuge i snage ljubavi, svaki crtež bio je
toliko lijep da ga niko nije mogao razlikovati od
crteža starih majstora, i otac je bio veoma po-
nosan na sina. Njegova žena, Kineskinja, gledala
je crteže i rekla: „Da, veoma lijepo, ako se ne
potpiše, nakon nekoliko godina niko neće znati da
je on stvorio tu ljepotu." „Ako moj sin potpiše
crtež", upitao je padišah, „neće li tako sebi
pripisati crtež koji je uradio po ugledu na stare
majstore. Zapravo, ako stavi svoj potpis, neće li
time otkriti kako crtež sadrži njegovu sopstvenu
gre-šku?" Shvatajući da svog starog muža neće
ubijediti, Kineskinja na kraju uspije da proslijedi
svoju ideju njegovom sinu u radio-nici. Nažalost,
sin kome je ponos bio povrijeđen zato što je morao
kriti svoju ljubav duboko u sebi, obmanut mladom
maćehom i šejtanom, potpiše se u skrivenom uglu
jednog crteža između trave i zida. Prvi crtež koji je
potpisao prikazivao je prizor Husreva i Širin.
Poznato vam je: Husrev je oženio Širin, a Širuje,
njegov sin iz prethodnog braka, zaljubljuje se u nju
i jedne noći uđe kroz prozor u odaju svoga oca i
probode mu srce nožem pored usnule Širin. I, eto,
dok je stari car posmatrao crtež, primijetio je da je
na njemu nešto pogrešno, pošto nije bio svjestan
da je vidio sinovljev potpis, osjećao je samo da
ima nedostatak. Starog cara obuze strah. Jer, taj
crtež nije pričao priču ili legendu, već je
prikazivao ono što jednoj knjizi ne priliči - istinu.
Shvativši to, stari car se uplaši. I baš u tom
trenutku njegov sin, kao na slici koju je nacrtao,
uđe kroz prozor i posiječe oca jataganom, ne
gledajući njegove od straha razrogačene oči.
Džim
TJ svom ljetopisu Rašidudin od Gazvina pisao
je o tome kako su prije dvije stotine godina
najomiljenije umjetnosti u Gazvi-nu bile
ukrašavanje knjiga, kaligrafija i iluminacija. Šah,
koji je tada vladao u Gazvinu, pokorivši četrdeset
zemalja od Vizantij-skog carstva do Kine (možda
se tajna njegove moći krila u ljubavi prema
umjetnosti), nije imao muškog nasljednika. Da se
poslije njegove smrti ne bi razdijelila zemlja,
odlučio je da svojoj kćeri pronađe za muža nekog
pametnog iluminatora i najavi nadmetanje trojici
neoženjenih majstora iz svoje radionice. Prema
Rašidudinovom ljetopisu, zadatak je bio vrlo
jednostavan trebalo je nacrtati najljepši crtež! S
obzirom na to da su mladi umjetnici znali da to
znači crtati po uzoru na stare majstore, sva trojica
izabraše omiljenu scenu: prekrasnu djevojku
oborena pogleda koja, obuzeta ljubavnim jadima,
sjedi u rajskom vrtu među čempresima i
kedrovima, uplašenim zečevima i uznemirenim la-
stavicama. Sva tri iluminatora, ne znajući, nacrtala
su isti crtež po ugledu na stare majstore, a onaj
koji je želio da se najviše istakne, želeći samo sebi
pripisati ljepotu crteža, zapisao je svoje ime u
najskrivenijem uglu slike, među narcisima. Ali
zbog svoje drskosti, taj iluminator bio je prognan
iz Gazvina u Kinu. Započelo je novo nadmetanje
za preostalu dvojicu. Obojica su nacrtala po jedan
crtež, lijep kao pjesma, na kojem je bila ljepotica
na konju u čudesnom vrtu. Jedan od njih, zbog
pogrešnog poteza četkice ili namjerno, čudno je
nacrtao njušku bijeloga konja na kojem je jahala
djevojka istaknutih jagodica i očiju iskošenih kao u
Kineskinje: otac i kći to shvate kao nedostatak. On
se, doduše, nije potpisao, ali je ostavio svoj pečat
kako bi se istakao. „Greška je majka stila", reče
šah i protjera slikara u Vizantiju. U toku pri-prema
za vjenčanje šahove kćeri s darovitim umjetnikom,
koji je slikao bez greške i potpisa kao stari
majstori, prema ljetopisu Ra-šidudina iz Gazvina,
zbilo se još nešto: cijeli dan uoči vjenčanja šahova
kći tužno je posmatrala crtež lijepog velikog
majstora koji je trebalo da postane njen muž. Kada
se spuštala večernja tama, rekla je svome ocu:
„Stari majstori na svojim čudesnim crtežima
prikazivali su ljepotice kao Kineskinje. To je staro
pravilo sa Istoka. Ipak, ako su neku ženu voljeli,
oni bi ostavili njen trag na obrvi, oku, usnama,
kosi, osmijehu ili trepavici ljepotice. Taj skriveni
nedostatak ostavljen na crtežu, predstavljao je znak
njihove ljubavi koji bi samo oni mogli prepoznati.
Čitav dan posmatrala sam crtež djevojke koja jaše
na konju, dragi oče, ali na njoj nema ni traga
nečemu mojem." Šah je odmah otkazao vjenčanje i
otac i kći ostadoše zajedno sve do smrti.
„Dakle, prema ovoj priči, nesavršenstvo je
kolijevka stila", ljubazno reče Crni. „Da li to
proizilazi iz tajnog znaka na licu, oku ili osmijehu
djevojke u koju je iluminator zaljubljen?" „Ne",
odgovorio sam samouvjereno i gordo. „Taj detalj
koji se pojavljuje na crtežu nije greška, već
postaje pravilo. Jer, poslije nekog vremena, svi
oponašaju majstora i slikaju djevojačko lice po
ugledu na lice njegove voljene."
Ćutali smo. Kada sam primijetio da je, nakon što
je pažljivo saslušao sve tri moje priče, Crni
smeten zveckanjem moje žene u hodniku i sobi
pored one u kojoj smo sjedili, pogledao sam ga
pravo u oči.
„Prva priča govori o tome da je stil greška",
progovorio sam. „Druga da savršenom crtežu ne
treba potpis. Treća priča objedinjuje te dvije
poruke i kazuje da su potpis i stil glupa i drska
nad-menost."
Koliko se razumije u iluminaciju taj čovjek kojem
sam održao lekciju?
„Jesi li iz mojih priča zaključio ko sam ja?",
upitao sam ga. „Jesam", neuvjerljivo je rekao.
Nemojte pokušavati da dokučite ko sam na osnovu
njegovog pogleda i zapažanja, ja ću vam otvoreno
reći ko sam ja. Meni sve polazi za rukom. Crtam i
bojim kao gazvinski majstori, smijući se i
zabavljajući se. S osmijehom kažem da sam bolji
od svih. A sa nestankom pozlatara efendi
Prefinjenog, predosjećam da je efendi Crni zato
došao, nemam nikakve veze. Crni me je upitao
kako se slažu brak i umjetnost.
Ja mnogo radim i radim s ljubavlju. Nedavno sam
oženio najljepšu djevojku u gradu. Kada ne radim
iluminacije, vodimo ljubav kao ludi. No, to mu
nisam spominjao, samo sam rekao da iluminator
čini čuda na hartiji, onda nije u stanju isti uspjeh
ponoviti sa ženom. I obrnuto, ako iluminatorova
alatka zadovolji ženu, onda ona druga, od trske,
blijedo klizi po papiru. Kao i svi koji zavide
umjetniku na njegovom daru, i Crni je povjerovao
ovim lažima i obradovao se. Rekao je da bi želio
da vidi posljednje stranice koje sam uradio.
Posjeo sam ga za moj radni sto, medu boje,
mastionice, kugle za satiniranje papira, četkice,
pera i rezače za trsku. Dok je Crni posmatrao crtež
na dvolisnici koju sam radio za Sumarnu o
svečanostima povodom obrezivanja našeg
prijestolonasljednika, sjeo sam na crveni minder
pored njega, čija me toplota podsjeti na to da je tu
maločas sjedila moja lijepa žena jedrih bedara. Ja
sam svojim trščanim perom iscrtavao muku
nesretnih osuđenika dovedenih pred padišaha, a
moja pametna žena držala je moju muškost.
Na dvije stranice crtao sam scenu kako
padišahovom blagonaklonošću oslobađaju
osuđenika i njihove utamničene porodice, jer nisu
mogli da otplate dug. Vladara sam postavio na rub
jednog čilima, koji je bio prekriven torbama punim
srebrnjaka, kako sam i sam vidio u toku
svečanosti. Malo iza njega postavio sam
defterbašu koji je čitao dugovanja osuđenih
dužnika, a njih sam prikazao vezane lancima i
okovima oko vrata jedne za druge, kako u bolu i
patnji stoje ispred sultana, potišteni i uplakani.
Nakon što padišah odriješi kesu i podijeli
milostinju, što znači da se mogu osloboditi
tamnice, svirači na lauti i tamburi, odjeveni u
crveno, prate pjesme i molitve koje su svi sretno
pjevali. Da bih što vjernije prikazao gorčinu i
sramotu dužništva, iako rhi to nije bila namjera,
pokraj posljednjeg sirotog dužnika nacrtao sam
njegovu ženu u plavoj haljini, poružnjelu od srama
i njegovu nesretnu dugokosu prelijepu kćer sa
crvenom fere-džom. Želio sam da smrknuti Crni
shvati zašto sam poredane dužnike razvukao na
dvije stranice, da crvena boja ima tajanstveno
značenje, o čemu smo žena i ja uz smijeh
razgovarali gledajući crtež, zašto sam padišahov
kaftan od atlasa i psa kojeg sam s ljubavlju nacrtao
u prikrajku isto obojio, ali on me upita nešto
neumjesno.
Da li znam, možda, gdje je ubogi efendi
Prefinjeni?
Ubogi? On je jedan ništavni plagijator,
nemaštovita budala koja pozlate radi samo zbog
novca! Nisam mu to rekao. „Ne", rekao sam. „Ne
znam."
Da li sam mogao naslutiti da su razbojnici koji
slijede vaiza iz Erzuruma nešto učinili efendi
Prefinjenom?
Suzdržao sam se. Nisam rekao da je on jedan od
njih. „Ne", rekao sam. „Zašto?" Neimaština, kuga,
nemoral i skandali kojima smo potčinje-ni u ovom
gradu Istanbulu mogu se objasniti samo
udaljavanjem od islama iz vremena našeg Proroka,
Alahovog izaslanika, novim navikama i običajima
koje smo preuzeli od Franaka. Vaiz iz Er-zuruma
samo o tome priča, ali njegovi neprijatelji
pokušavaju da obmanu padišaha, govoreći kako
oni koji su njemu priklonjeni napadaju tekije u
kojima se svira muzika i uništavaju grobove evlija.
S obzirom na to da im je poznato da nisam
neprijateljski raspoložen prema vaizu iz Erzuruma,
pretpostavljam da pokušavaju da saznaju da li sam
ja taj koji je ubio efendi Prefinjenog. Shvatih kako
se tako nešto odavno priča medu iluminatori-ma.
Gomila nedarovitih i nesposobnih sa
zadovoljstvom širi priče o tome da sam ja
hladnokrvni ubica. Poželio sam da ludom Crnom
bacim mastionicu pravo u čerkesku glavu jer je
ozbiljno shvatio klevete gomile zavidnih
iluminatora.
Crni je pogledom prelazio preko moje radne sobe,
pomno pamteći sve što je izloženo njegovom
pogledu; detaljno je prelazio pogledom moje
dugačke makaze za papir, kutijice žutog arsena,
ćase za boju, jabuku koju sam radeći povremeno
grickao, moju džezvu i fildžane na rubu peći,
mindere, svjetlost koja proviruje kroz poluotvoren
prozor, ogledalo pomoću kojeg provjeravam
simetriju crteža, moje mintane i ženin crveni pojas
koji je kao grijeh izvirivao iz ugla, jer joj je tamo
ispao kada je istrčala iz sobe začuvši kucanje na
vratima.
Pokušavao sam da sakrijem svoje misli od njega,
ipak, njegovom prodornom i ispitivačkom pogledu
otkrio sam crteže koje radim i ovu sobu u kojoj
živim. Svi ćete biti iznenađeni mojom gordošću, to
mi je jasno, ali ja zarađujem najviše, što znači da
sam najbolji ilustrator! jer, Alah želi da
iluminacija bude radost, i da onome ko umije
gledati pokaže da je i čitav svijet radost.
13.
MENE ZOVU RODA
Bilo je vrijeme podnevnog namaza. Neko je
pokucao na vrata Pogledao sam, kad pred vratima
stoji Crni koga se sjećam iz djetinjstva. Zagrlili
smo se. Ozebao je, uvedoh ga unutra, a da nisam
pitao kako Je našao put do moje kuće. Poslao ga
jee tetak da sazna gdje i zbog čega je nestao efendi
Prefinjeni. Ali, nije došao samo zato, donio je
novosti od majstora Osmana. Postavio mi je jedno
pitanje: majstor Osman mu je rekao da pravog
ilustratora od ostalih razlikuje vrijeme, vrijeme
umjetnosti. Šta ja mislim o tome? Slušajte.
CRTANJE I VRIJEME
Poznato je da su nekada iluminatori našeg
svijeta, stari arapski majstori, gledali na svijet kao
što danas gledaju franački ne-vjernici, pa su sve
prikazivali iz svoje pozicije - i beskućnike i pse,
trgovce i celer na tezgi. Nisu poznavali
perspektivu kojom se i danas diče franački
majstori, i zato je njihov svijet bio ograničen i
dosadan, kakav zapravo jeste iz perspektive psa ili
celera. Potom se dogodilo nešto što je cijeli
iluminatorski svijet odjednom promijenilo. Tako
ću i početi svoju priču.
TRI PRIČE O CRTANJU I VREMENU
Alif
Tri stotine pedeset godina ranije, hladnog
februarskog dana kada je Bagdad pao u mongolske
ruke i nemilosrdno opljačkan, Ibn Šakir bio je
najglasovitiji i najbolji kaligraf, ne samo u
arapskom nego i u čitavom islamskom svijetu. Iako
je bio mlad, u na-daleko poznatim
bibliotekama Bagdada postojale su dvadeset i tri
knjige koje je on ispisao, uglavnom Kuran
Časni. Vjerovao je da će te knjige postojati do
sudnjeg dana, pa je živio s mišlju o dubokom,
beskrajnom vremenu. Uz svjetlost svijeće čitavu
noć je radio na posljednjoj legendarnoj
knjizi, sve su ostale potpuno nepoznate jer su ih
vojnici mongolskog Hulagu-kana u nekoliko dana
iscijepali, rastrgli, spalili i bacili u Tigris.
Okretanje leda sunčevom izlasku i gledanje ka
zapadnom horizontu služilo je kao tradicija kojoj
su pribjegavali arapski kaligrafi vjerni ideji o
besmrtnosti knjiga, da odmore oči i spriječe
sljepilo, i tako se jednog jutra i Ibn Šakir popeo na
minaret Halifme džamije i bio svjedok onoga što je
dovelo do kraja tradicije pisanja duge pet stotina
godina. Vidio je kako hladnokrvni vojnici Hulagu-
kana ulaze u Bagdad stojeći i dalje na minaretu.
Vidio je kako pljačkaju i uništavaju grad, kako
sablje sijeku stotine ljudi, kako ubijaju posljednjeg
u nizu islamskih kalifa što su pet stotina godina
vladali Bagdadom, kako siluju žene, kako pale
biblioteke, kako desetine hiljada knjiga bacaju u
Tigris. Poslije dva dana, obavijen smradom leševa
i samrtnih ropaca, zureći u Tigris, crven od mastila
kojim su bile ispisane bačene knjige, pomislio je
kako su to-like knjige koje je krasnopisao sada
nestale i nisu mogle da zaustave taj stravični
pokolj i uništenje - zakleo se da nikada više neće
pisati. Poželio je da svoju patnju i sve što je vidio
izrazi crtežom, iako je do tada omalovažavao
iluminaciju, doživljavajući je kao pobunu protiv
Alaha, i na papiru, koji je uvijek nosio sa sobom,
nacrtao je sve što je vidio s minareta. Ovom čudu
treba da zahvalimo za snagu islamske iluminacije,
koja traje već tri vijeka poslije najezde Mongola, i
po tome se razlikuje od slikarstva hri-šćana i
idolopoklonika - iscrtavanju linije horizonta
najdubljom patnjom i iskrenim bolom, svijet je
prikazan odozgo s mjesta s kojeg ga vidi i Alah.
Naravno, zahvalni smo i činjenici da je nakon
pokolja Ibn Šakir sa crtežima u rukama i
odlučnošću u srcu pošao na sjever, odakle je došla
mongolska vojska, kako bi učio slikarstvo od
kineskih majstora... Dakle, jasno je da se ideja o
neograničenom vremenu, koja se pet stotina godina
skrivala u srcima arapskih kaligrafa, neće ostvariti
pomoću pisanja već slika-njem. Dokaz je taj što
knjige mogu biti rasparčane i uništene, ali
ilustrovane stranice su izvađene i prebačene u
druge knjige gdje nastavljaju svoj vječni život
prikazujući Alahov svijet.
Ba
 U minula vremena, ni tako daleka, a ni skorija,
kad se sve do te mjere ponavljalo te čovjek, da
nije starenja i umiranja, nije mogao primijetiti
postojanje vremena, i kada je svijet, kao da nema
vremena, prikazivan uvijek istim pričama i
slikama, malena vojska šaha Fahira, kao što je
opisao Šalim iz Samarkanda u svojoj kratkoj
istoriji, 'do nogu je potukla' vojnike Selahadin-
kana. Šah Fahir naredio je da zarobljenog
Selahadin-kana muče i ubiju, i, kako tradicija
nalaže, prvo je kao pobjednik posjetio pokoj-
nikovu biblioteku i harem da ostavi svoj pečat. U
biblioteci, vješti knjigovesci razvezivali su knjige
pokojnog šaha i ponovo uve-zivali presložene
stranice, dok su kaligrafi mijenjali ime Vječnog
pobjednika Selahadin-kana imenom Pobjednika
Fahir-šaha, a ilustratori su brisali lice pokojnog,
nacrtano na najljepšim crtežima, koje je odmah i
zaboravljeno, i ucrtavali lice mlađeg šaha Po-
bjednika. U haremu Fahir-šah nije dugo tražio
najljepšu ženu, ali nije želio na silu da je uzme,
već je, zato što je dobro poznavao crteže i
iluminacije, odlučio da pridobije njenu ljubav i
najprije je pozove na razgovor. Prelijepa uplakana
udovica, sultanija Ne-riman tražila je samo jedno -
da lice njezinog pokojnog supruga ne izbrišu iz
jedne knjige o ljubavi Lejle i Medžnuna, u čijim
likovima su prikazani Neriman i Selahadin-kan.
Njen muž se trudio da osvoji pravo na besmrtnost
neprestanim naručivanjem knjiga i zaslužio je da
ono bude sačuvano bar na toj jednoj stranici.
Pobjednik Fahir-šah udovoljio je njenoj želji i nije
dozvolio da iluminatori priđu toj slici. Neriman i
Fahir odmah zavolješe jedno drugo, zaboravljajući
prošlost. No, Fahir-šah nije mogao da zaboravi
knjigu o Lejli i Medžnunu. Nije ga mučila
ljubomora što je njegova žena bila nacrtana s
bivšim mužem. Mučilo ga je to što nisu nacrtani
zajedno u toj knjizi i neće moći s njom do-segnuti
vječnost. Pet godina izjedao ga je crv sumnje i
poslije jedne blažene noći kada su on i Neriman
dugo vodili ljubav, tajno, sa svijećnjakom u ruci,
uputi se u biblioteku, otvori knjigu o Lej-li i
Medžnunu i umjesto lica pokojnika pokuša da
nacrta svoje li-ce. Kao i mnogi vladari koji su
voljeli iluminaciju, ali nije bio vješt i nije uspio.
Ujutro, kada je bibliotekar, sumnjajući, otvorio
knjigu, primijetio je da nasuprot Lejle, odnosno
Neriman, stoji novo lice, kako je kasnije razglasio,
lice lijepog mladog šaha Abdulaha, neprijatelja
Fahir-šaha. Ta glasina pokoleba Fahirove vojnike,
što opet ohrabri Abdulaha, mladog ratnički
raspoloženog vladara susjedne zemlje, i on u
prvom ratu pobijedi Fahir-šaha, zarobi ga i ubije,
stavi svoj pečat na njegovu biblioteku i harem i
postane novi muž prelijepe sultanije Neriman.
Džim
Medu iluminatorima se često pripovijeda priča
o iluminato-ru, poznatom u Istanbulu kao Mehmed
Dugovječni, a u Persiji kao Muhamed Horasanski,
koja uglavnom služi kao primjer dugovječnosti i
sljepila, iako je to zapravo parabola o iluminaciji i
vremenu. Najistaknutija osobina ovog majstora,
koji je od devete godine šegrtovao i bavio se
ovom profesijom oko stotinu i de-set godina, a nije
oslijepio, bilo je nepostojanje ličnog. Ovo nije
igra riječima, već izraz mog divljenja. Sve je
crtao, kao i ostali, po uzoru na stare majstore i to
ga je činilo najvećim. Njegova skromnost i
potpuna naklonjenost iluminaciji što je doživljavao
kao služenje Alahu, držali su ga dalje i od svađa u
kaligrafskim radionicama i od ambicija da postane
glavni iluminator, iako bi to odgovaralo njegovim
godinama. Čitav svoj iluminatorski vijek, stotinu i
deset godina, strpljivo je iscrtavao detalje: travke
kojima se ispunjavaju uglovi na crtežu, na hiljade
listova na stablima, uskomešane oblake, konjske
grive koje je trebalo raščešljati, zidove od cigle i
bezbrojne ukrase na njima koji su se neprestano
ponavljali, i desetine hiljada lica sa kosim očima i
prefinjenim vilicama. Bio je veoma sretan i veoma
tih. Nikada nije pokušavao da istakne lični stil i
osobnost. Radionicu svakog kana ili princa za
kojeg je radio smatrao je svojom kućom, a sebe
samo dijelom namještaja u njoj. Nakon što su
hanovi i šahovi jedni druge pobjeđivali, a
iluminatori su se, kao i žene iz harema, selili od
grada do grada za novim gospodarima, stil nove
radionice ogledao se u li-šću, busenju trave i
obrisima stijena koje je on izrađivao. Kada je
imao osamdeset godina, zaboravilo se da je
smrtnik i raširilo se
vjerovanje da živi u legendama koje je oslikavao.
Vjerovatno su zbog toga neki pričali kako on živi
izvan vremena i da zato nika-da neće ostariti niti
umrijeti. Upravo tim čudom što je vrijeme za
majstora stalo objašnjavali su činjenicu da on nije
oslijepio iako je svoj samački život proveo u
iluminatorskim radionicama bdi-jući nad listovima
papira. Neki su tvrdili da je u stvari slijep i da mu
vid nije potreban jer crteže izrađuje po sjećanju. U
sto devetnaestoj godini, legendarni majstor koji se
nikada nije ženio i ni-kada nije vodio ljubav, u
radionici šaha Tahmaspa sretne šesnaestogodišnjeg
kosookog mladića, šiljate brade i lica poput punog
mjeseca, kakve je godinama crtao, pola Kinez,
pola Hrvat, i zaljubi se u njega, te da bi osvojio
mladića nevjerovatne ljepote, kao što bi svaki
zaljubljeni čovjek učinio, upusti se u spletkarenje i
svađu oko prevlasti uplićući se i u laži, prevare i
podvale. Iako ga je bavljenje svakodnevnim
životom u početku pokrenulo, isto tako ga je i
otrglo od vječnosti drevnog legendarnog života.
Jednog dana prozebao je pored otvorenog prozora
na hladnom tabri-skom vjetru, dok je posmatrao
lijepog šegrta, sutradan je oslijepio, a poslije dva
dana pao je niz visoke kamene stepenice u
radionici i poginuo. „Čuo sam za ime Dugovječnog
Mehmeda Horsanskog, ali ovu priču nisam znao",
reče Crni.
Izgovorio je te riječi diskretno kako bi jasno
pokazao da je priča završena i da mu je glava puna
svega što sam pričao. Kratko sam šutio da bi me se
sit nagledao. Jer, budući da nisam spokojan kada
sjedim skrštenih ruku, čim sam počeo da
pripovijedam drugu priču, nastavio sam sa
crtanjem gdje sam stao kad je pokucao na vrata.
Moj lijepi šegrt Mahmud, koji uvijek sjedi uz moje
noge, miješa boje, oštri pera, a ponekad briše kada
pogriješim, šutke je sjedio pored mene, slušajući i
posmatrajući, dok je iz daljine dopirao zveket koji
je proizvodila moja žena.
„Gle", uzviknuo je Crni, „padišah stoji!"
Iznenađeno je gledao sliku, a ja sam se pravio da
je njegovo čuđenje beznačajno, ipak, da vam
iskreno kažem: u toku pede-setodnevne svetkovine
obrezivanja, koju smo oslikavali za Surnamu na
dvije stotine crteža, naš uzvišeni padišah udobno
sjede
ći na balkonu prati kako ispod njega prolaze
zanatlije, obični ljudi, vojnici i podanici. Samo na
ovom crtežu nacrtao sam ga kako stoji dok iz vreća
baca florine masi na trgu. To sam uradio da bih
mogao da prikazem oduševljenje i veselje gomile
u kojoj su ljudi, da bi se dočepali novca, jedni
druge hvatali za gušu, udarali se rukama i nogama,
skupljali novčiće dok su im turovi štrcali ka nebu.
„Ako je ljubav tema nekog crteža, onda ga treba
raditi s ljubavlju", rekao sam. „Ako se pojavljuje
bol, onda se na njoj mora osjetiti bol. Ali, bol se
ne treba vidjeti na likovima ili biti prikazana
suzama, već mora izvirati iz unutarnje harmonije
crteža, koja se na prvi pogled ne vidi, ali se može
osjetiti. Nisam nacrtao nikoga sa kažiprstom u
zaokrugljenim usnama, kako su vijekovima crtali
majstori, već sam prikazao čuđenje na čitavoj
ilustraciji. To sam postigao time što sam vladara
postavio na noge."
Zaokupio me je način na koji je njegov pogled,
tražeći neki trag, prelazio preko mojih stvari, mog
slikarskog pribora, u stvari, čitavog mog života te i
ja počeh gledati sopstvenu kuću njegovim očima.
Znate za prikaze palata, hamama i tvrđava kakve su
nekada izgrađivali u Tabrizu i Širazu. Da bi se
takav crtež uskladio s pa-žnjom velikog Alaha,
koji sve vidi i sve zna, iluminatori su crtali palatu
kao da je posred presječena velikim čudnovatim
brijačem i tako se moglo vidjeti sve što se nalazi
unutra: kuhinjsko posuđe, čaše, ukrasi na zidovima
koji se ne vide spolja, zavjese, papa-gaji u
kavezima, čak i jastuci i ljepotica kojoj sunce nije
nikada vidjelo lice, koja sjedi na njima u
najskrivenijem uglu. Posmatrao je moj crtež kao
očaran, pažljivi čitalac, moje boje, papire, knjige,
mog lijepog šegrta, prikaze nošnji i albume
napravljene za franačkog putnika, crteže vođenja
ljubavi i nepristojne stranice koje sam tajno uradio
za jednog pašu, mastionice od stakla, bronze i
gline u raznim bojama, rezače od slonovače, pera
sa zlatnim drškama, kao i pogled mog lijepog
šegrta.
„Za razliku od starih majstora, vidio sam mnoge
ratove", rekao sam tek da ispunim tišinu svojim
prisustvom. „Ratne sprave, topove, vojske,
mrtvace. Ratne šatore našeg padišaha uvijek sam
ja ukrašavao. Vraćajući se u Istanbul poslije vojnih
pohoda, crtao sam ratne scene koje bi svi
zaboravili, raskomadane leševe, sukobljene
vojske, sirote kaurske vojnike koji su s opkoljenih
tvrđava sa strahom gledali u naše topove i vojsku,
pobunjenike bez glava, snagu konja u galopu.
Upamtim sve što vidim - novi mlin za kafu,
prozorsku alku koju nikad prije nisam vidio, top,
oroz na novoj vrsti franačke puške, boju odjeće
koju je neko nosio prilikom posjete, šta je jeo, ko
gdje i kako postavio ruku..."
„Staje poruka tih triju priča koje si
pripovijedao?", upita Crni kao da traži polaganje
računa. „Alif, rekao sam. „Priča s minaretom
govori da, bez obzira na vještinu iluminatora,
vrijeme čini crtež savršenim. Ba, druga priča o
haremu i knjizi, pokazuje nam da su nadarenost i
slikarstvo jedini put ka bezvremenosti. Ti mi kaži
kakva je poruka treće priče!" „Džim",
samouvjereno reče Crni. „Treća priča o
stodevetna-estogodišnjem majstoru iluminacije,
ujedinjuje prethodne dvije, alif i ba, i daje do
znanja da vrijeme onoga ko se odvoji od savršenog
života i iluminacije prestaje, i on umire; eto, to nas
uči."
14.
ZOVU ME MASLINA Bilo je to nakon
podnevnog namaza. S uživanjem, ali hitro crtao
sam nježna momačka lica, kad neko zakuca na
vrata. Zadrhtala mi je ruka od uzbuđenja, ispustih
pero. Pažljivo sam spustio sa strane tablu za
crtanje koja je bila na mojim koljenima, Poletjeh
ka vratima i pomolih se prije no što sam ih
otvorio: Gospode Bože... Svi vi koji slušate moj
glas što dopire iz ove knjige mnogo ste bliži Alahu
nego ovaj naš prljavi i siroti svijet i pokorne sluge
našeg padišaha, od vas neću skrivati: car Indije,
najbogatiji car na svijetu, Akbar-kan dao je
izraditi legendarnu knjigu, Pa je širom islamskog
svijeta poslao poziv najboljim iluminatori-ma
svijeta. Ljudi koje je poslao u Istanbul bili su kod
mene juče i Pozvali me u Indiju. Otvorio sam
vrata, ali pred njima ovoga pu- ta nisu bili oni, već
Crni koji mi nije pao na pamet od djetinjstva.
Nekada se nije družio s nama, zavidio nam je. Šta
hoće?
Došao je da porazgovara, tako kaže, da se druži i
pogleda moje radove. Pozvao sam ga da ude i vidi.
Kaže, bio je kod glavnog majstora Osmana i
poljubio mu ruku. Veliki majstor rekao mu je
veliku mudrost: pravi umjetnik, reče, raspoznaje se
po razgovoru o sljepoći i sjećanju. Elem,
razumjećete!
SLJEPOĆA I SJEĆANJE
Prije pojave iluminacije bilo je mračno
vrijeme i poslije nje će ponovo biti mrak. Pomoću
boja, umijeća i ljubavi prisjećamo se Alahove
zapovjedi: „Vidite!" Sjećati se znači da znaš ono
što si vidio. Vidjeti je znati bez sjećanja.
Izrađivanje iluminacija pred-stavlja sjećanje na
mrak. Ljubav velikih majstora prema iluminaciji
zahtijeva znanje da su boje i sposobnost
posmatranja proiza-šli iz mraka i da se pomoću
boje vraćaju u Alahovu tamu. Ko ne umije da se
sjeća, ne sjeća se ni Alaha ni njegovog mraka.
Tokom svog rada svi veliki umjetnici pomoću boja
tragaju za dubokim bezvremenskim mrakom. Da
biste shvatili šta znači sjećati se mraka, dopustite
mi da pripovijedam o onome što su otkrili veliki
majstori Herata.
TRI PRIČE O SLJEPOĆI I SJEĆANJU Alif
Pjesnik Džami u zborniku Dah intimnosti, koji je
na turski preveo Lami-čelebi, opisuje čudesa
evlija i piše kako je poznati majstor Šejh Ali
Tabrizi u radionici šaha Džahana radio jedan
prelijepi crtež Husreva i Širin. Kako sam čuo, u
legendarnoj knjizi čija izrada je trajala punih
jedanaest godina, Šejh Ali, majstor nad
majstorima, pokazao je vrhunsku vještinu i
majstorski je oslikao prelijepe stranice kakve bi
mogao izraditi jedino Behzad, najveći među
iluminatorima, pa je šah Džahan prije nego što su
dopola uradili knjigu shvatio da će postati vlasnik
knjige kojoj nema ravne u cijelom svijetu. Šah
Džahan, vladar Crnog Ovna, Živio je u strahu od
Uzun Hasana, mladog vladara Bijelog Ovna, kojeg
je proglasio svojim naljućim neprijateljem i
zavidio mu je, pa je pomislio da bi Uzun Hasan
mogao dati da se oslika još ljepša knjiga. Šah
Džahan pripadao je bolesno ljubomornim ljudima
koji zagorčavaju svoju sreću pitajući se: ,,A šta
ako i drugi budu ovoliko sretni?", i istog časa
pomisli da ako njegov majstor iluminacije bude
oslikao još jednu takvu knjigu, ili još bolju, mogao
je napraviti za njegovog dušmanina Uzun Hasana.
Tako je, da niko drugi osim njega ne bi imao takvu
čudesnu knjigu, odlučio da naredi ubistvo
iluminatora Šejha Alija kad završi knjigu. Ali,
jedna dobrodušna čerkeska ljepotica iz njegovog
harema podsjeti ga da će biti dovoljno da oslijepi
velikog majstora. Ovaj dobar prijedlog, koji je šah
Džah odmah prihvatio i ispričao ga krugu svojih
ulizica, došao je i do ušiju Šejha Alija, ali on nije
ostavio knjigu nedovršenu i nije napustio Tabriz,
kao što bi učinio neki drugi iluminator. Nije se
trudio ni da uspori posao kako bi odložio svoje
osljepljenje niti da je loše oslikava da knjiga ne
bude savršena. Radio je sa snažnijim zanosom i
ubjeđenjem nego ikada. U kući u kojoj je sam
živio, nakon jutarnjeg namaza počinjao bi da radi i
sve do ponoći, dok mu pod svjetlošću svijeće iz
umornih očiju ne bi potekle suze, crtao bi uvijek
iste konje, čemprese, ljubavnike, aždaje i zgodne
prinčeve. Najčešće bi danima posma-trao stranicu
nekog od starih majstora iz Herata i u isto vrijeme
izrađivao bi isti crtež na drugom papiru koji uopšte
nije gledao. Na kraju, knjiga za šaha Džahana od
Crnog Ovna bila je završena, i velikog majstora
su, kao što je i očekivao, prvo obasuli pohvalama i
zlatnicima, a zatim ga oslijepili oštrom iglom
kojom pričvršćuju perjanicu za turban. Šejh Ali,
iako u bolovima, odmah je napustio Herat i otišao
kod Uzun Hasana, vladara Bijelog Ovna. „Da,
slijep sam", rekao je, „ali u sjećanju još uvijek
imam sve ljepote knjige koju sam ukrašavao
posljednjih jedanaest godi-ni, i svaki potez pera i
četkice moja ruka, bez gledanja, zna da nacrta po
sjećanju. Moj gospodaru, mogao bih za tebe da
ilustru-jem najljepšu knjigu na svijetu. S obzirom
na to da mi se pogled više ne zadržava na
prljavštini ovog svijeta, sve Alahove krasote mogu
da crtam najčistije moguće, po sjećanju." Uzun
Hasan je povjerovao velikom majstoru i majstor
održi riječ i za kana Bijelog Ovna po sjećanju
oslika najljepšu knjigu na svijetu. Nakon što je u
jednom napadu u blizini Bingola Uzun Hasan
pobijedio i ubio šaha Džahana, svi znaju da je iza
toga bila duhovna snaga koju je nova knjiga
udahnula kanu pobjedniku. Ta sjajna knjiga zajedno
sa knjigom koju je Šejh Ali uradio za pokojnog
šaha Džahana nalazi se u riznici našeg padišaha
otkada je u bitki kod Otlukbelija pokojni sultan
Mehmed osvajač pobijedio Uzun Hasana. Znaju
samo oni koji vide.
Ba
S obzirom na to da je sultan Sulejman
Veličanstveni, džene-ta dostojni, više cijenio
kaligrafe nego iluminatore, nesretnici ilu-minatori
njegovog doba pričali su ovu poučnu priču kao
dokaz da je iluminacija važnija od kaligrafije, ali
ako budete pažljivo slušali, vidjećete da je ona u
stvari pripovijest o sljepoći i sjećanju. Nakon
smrti Timura, gospodara svijeta, njegovi sinovi i
unuci međusobno se zavadiše i nemilosrdno
krenuše jedni na druge. Kada bi jedan drugome
preoteo neki grad, pobjednik bi odmah dao da se
iskuje novac s njegovim likom i naredio da mu se
ime spominje u hutbi u džamiji, a zatim bi naredio
da se knjige koje su im dopale šaka razvežu, da se
na početak stavi nova posveta i novi kolofon kojim
se on veliča kao gospodar svijeta, ponovo da se
uvezu i tako bi oni koji gledaju knjigu vjerovali da
je on gospodar svijeta. Kada je Abdulatif, sin
Timurova unuka Ulug-bega, zauzeo Herat, do te
mjere je požurivao iluminatore, kaligrafe i
knjigovesce da odmah izrade jednu knjigu u slavu
njegovog oca da su se crteži iz razvezanih knjiga
pomiješali dok su oni cijepali i uništavali stranice.
Ulug-beg je bio ljubitelj iluminacije i nije bilo
primjereno da se crteži nasumično ukoriče tako da
se ne zna koja je dio koje priče. Njegov sin je
okupio sve iluminatore Herata i tražio da svaki
ispriča svoju priču kako bi slike mogle da budu
poredane. Ali, iz svake glave izlazila je neka druga
priča te su se slike još više pomiješale. Tada su
pronašli posljednjeg, starog davno zaboravljenog
glavnog iluminatora koji je izgubio vid nad
knjigama svih šahova i prinčeva koji su vladali
Heratom posljednje pedeset i četiri godine. Kada
su uvidjeli da je stari maj-tor koji je gledao slike
slijep, nastade pometnja, čak bijaše i onih koji su
se smijali. No, stari majstor zatraži da mu dovedu
pametnog, ali nepismenog dječaka koji još nije
navršio sedam godina. Odmah su ga pronašli i
doveli. Stari iluminator stavi jednu sliku pred
dječaka i reče mu da priča šta vidi. Dok je dijete
prepričavalo šta sve vidi na ilustraciji, starac je
pažljivo slušao gledajući nebo slijepim očima, a
zatim bi govorio: „Aleksandar grli mrtvog Darija,
iz Firdusijeve Šahname... Pripovijest o učitelju
koji se zaljubio u svog lijepog učenika iz Sadijeva
Dulistana... Nadmetanje ljekara iz Nizamijeve
Mahznen i Esrara..." Ostali iluminatori ljuti na
starog i slijepog majstora, rekoše: ,,I mi bismo sve
to ispričali. To su najpoznatije scene najčuvenijih
priča!" Stari i slijepi iluminator zatraži da stave
najteže prizore pred dijete i opet ga pažljivo
posluša. „To je iz Firdusijeve Šahname, Ormuzd
ubija jednog po jednog kaligrafa, dajući im otrov",
reče gledajući u nebo. „Loš i jeftin prikaz o mužu
koji svoju ženu zatiče sa ljubavnikom u krošnji
kruške iz Mevlanine Mesnevije", rekao je i po
djetetovom opisu prepoznao je sve ilustracije koje
nije mogao da vidi i tako omogućio da se knjige
ukoriče. Kada je Ulug-beg sa svojom vojskom
ušao u Herat, pitao je starog iluminatora u čemu je
tajna, kako je slijep mogao da prepozna
pripovijesti što drugi majstori nisu mogli i pored
zdravih očiju. „Razlog nije taj, kao što se misli, što
je slijepcu sjećanje dobro", odgovori stari majstor,
„već ja nikada ne zaboravljam da se priče prenose
riječima a ne slikama." Ulug-beg odvrati kako su i
ostali znali iste priče, ali nisu znali poredati
crteže. „To je zato", odgovori stari iluminator, „što
oni pravilno razmišljaju o iluminaciji, jer to je
njihova vještina i umjetnost, ali ne znaju da su stari
majstori crtali po Alahovom sjećanju." Ulug-beg
upita kako je dijete moglo da zna. »Dijete ne zna",
reče stari majstor, „ali ja, slijepi ostarjeli ilumi-
nator, znam da je Alah stvorio onakav svijet kakav
bi jedno sedmogodišnje dijete željelo da vidi. Jer,
Alah je stvorio svijet da bi ga mogli vidjeti, prije
svega. Zatim nam je dao riječi da bismo rn°gH
međusobno podijeliti ono što vidimo, da bismo
mogli razgovarati, a mi smo od riječi sastavili
priče smatrajući da crtanje postoji radi tih priča.
Ipak, crtanje je traganje za Alahovim pamćenjem i
posmatranje svijeta onako kako ga on vidi."
Džim
 Poznato je da su nekada davno zbog straha od
sljepoće, što je strah od kojeg svi iluminatori s
razlogom strahuju, arapski majstori u svitanje dugo
posmatrali zapadni horizont i da su vijek kasnije
iluminatori iz Širaza iz istog razloga ujutro na
prazan stomak jeli izgnječene orahe sa ružinim
laticama. Tada su, tako-đe, stari iluminatori iz
Isfahana, vjerujući da sunčeva svjetlost uzrokuje
sljepoću od koje su obolijevali kao od kuge, radili
u po-lumračnim uglovima soba pod slabom
svjetlošću svijeće kako im radne table ne bi bile
pod izravnom sunčevom svjetlošću, a majstori u
uzbečkim radionicama uveče su ispirali oči
vodicom nad kojom su šejhovi izgovarali molitve.
Ipak, medu svim tim postupcima najbolji pristup
sljepoći otkrio je majstor iluminacije u Heratu
Sejid Mirek, učitelj velikog Behzada. Po njemu,
sljepoća ne predstavlja nikakvu nesreću, već
vrhunac sreće koju je Alah darivao iluminatoru
nakon što je čitav svoj život posvetio njegovoj
ljepoti.
Jer, iluminacija je traganje za onakvim viđenjem
svijeta kako ga Alah vidi, a to jedinstveno viđenje
događa se samo pomoću sjećanja kada se poslije
naporno provedenog radnog vijeka oči zamore,
slikar iznemogne, i nastane sljepoća. Znači, samo
posredstvom sjećanja slijepih slikara može se
saznati kako Alah vidi svijet. Stari iluminator čitav
život uvježbava ruku da bi, na kraju, ona sama od
sebe mogla da prenese čudesni crtež na har-tiju
kad mu se pred očima u mraku sljepoće i
uspomena bude ukazao prizor kakav vidi Alah.
Prema istoričaru Mirzi Muhamedu Hajdaru
Duglatu, koji je pisao o heratskim iluminatorima
toga doba i legendama o njima, majstor Sejid
Mirek je, da bi objasnio svoje shvatanje
iluminacije, spominjao primjer iluminatora koji je
želio da nacrta crtež konja. Po tome, čak i
najnesposobni-ji praznoglavi iluminator, kakvi su
svi današnji franački slikari, crta konja po sjećanju
iako neprestano pogledava pravog konja jer, niko
ne može istovremeno da gleda i konja i hartiju na
kojoj crta. Iluminator najprije pogleda konja, a
zatim istog časa na hartiji nacrta ono što je
upamtio. Čak i da između ta dva trenutka prođe
vrijeme jednog treptaja, ono što iluminator prenese
na hartiju nije konj kojeg vidi nego sjećanje na
konja kojeg je maloprije vidio, i to je dokaz da je i
za najnevještijeg iluminatora crtanje moguće
jedino po sjećanju. Konačni ishod ovog shvatanja,
koje iluminatorov radni vijek gleda kao pripremu
za blaženu sljepoću i uspomene što će kasnije
nastati, jeste taj da su herat-ski majstori toga doba
crteže rađene za šahove i prijestolonasljednike
koji su voljeli knjige, doživljavali kao
uvježbavanje ruke, kao pripremu, pa su svoj rad,
neprestano crtanje i danonoćno posmatranje
stranica uz svjetlost svijeća, prihvatali kao
blagoslov koji će ih dovesti do sljepoće. Majstor
Mirek je čitavog života tragao za najpovoljnijim
trenutkom kada će dosegnuti veličanstveni cilj,
ponekad namjerno se približavajući sljepoći i brzo
crtajući olistalo drveće na noktu, zrnu riže ili vlasi
kose, ili je odlagao dolazak tame crtajući radosne,
sunčane bašte. Kad je imao sedamdeset godina,
sultan Husejin Bakra s namjerom da ga nagradi
otvorio je hiljade i hiljade knjiga koje su čuvane u
riznici iza bezbroj zaključanih brava. U toj riznici,
pri svjetlosti zlatnih svijećnjaka, oslijepio je
majstor Mirek, među oružjem, svilom, kadifom i
zlatom, tri dana i tri noći bez prestanka gledajući
izuzetne stranice velikih heratskih majstora u
legendarnim knjigama. Veliki majstor je zrelo i
odgovorno prihvatio svoje stanje kao da prima
Alahove anđele, nikada više nije progovorio niti je
išta nacrtao. Mirza Muhamed Hajdar Duglat, pisac
Istori-je Rašida objašnjava to time što iluminator
kada dostigne besmrtno vrijeme Alahovo nikada
više se ne vraća na stranice urađene za obične
smrtnike i kaže: „Tamo gdje sjećanje slijepog
iluminatora dosegne Alaha vlada apsolutna tišina,
sretna tama i beskraj prazne stranice."
Znao sam da mi je Crni postavio pitanje majstora
Osmana o sljepoći i sjećanju kako bi u miru mogao
da posmatra moje stva-n> slike i sobu, a ne da
sazna moj odgovor. Ipak, bio sam sretan što su ga
moje priče ganule. „Sljepoća je blagoslov
nedostupan šejtanu i grijehu", rekao sam.
„U Tabrizu", reče Crni, „neki iluminatori koji
poštuju stare stilove, pod uticajem majstora
Mireka, na sljepoću gledaju kao na najuzvišeniji
čin Alahove blagonaklonosti, pa se pretvaraju da
su slijepi zato što se srame što su ostarili, a nisu
oslijepili. Zbog takvog načela na koje je uticao
Džemaletin iz Gazvina, neki, želeći da nauče da
gledaju na svijet kao slijepi, iako to zapravo nisu,
sedmicama sjede u mraku medu ogledalima i pod
slabom svjetlosti kandila, bez hrane i pića,
posmatraju stranice starih he-ratskih majstora."
Neko je pokucao. Otvorio sam i pogledao, pred
vratima je stajao jedan lijepi šegrt iz radionice,
očiju širom razrogačenih. Rekao je da je u jednoj
napuštenoj jami pronađeno tijelo našeg brata
pozlatara efendi Prefmjenog i da će dženaza
krenuti iz džamije Mihrimah u vrijeme
popodnevnog namaza, zatim je otrčao da javi
vijest drugima. Alahu, sačuvaj nas!
15.
ZOVEM SE ESTER
Da li ljubav pravi budalu od čovjeka ili se
samo budale zaljubljuju? Godinama se bavim
prodavanjem i provodadžilukom, a nisam saznala
odgovor na to pitanje. Baš bih voljela da upoznam
par koji, što je njihova ljubav jača, postaje
pametniji, lukaviji i prepredeniji. Pogotovo da
vidim takvog muškarca. Znam da, ako se muškarac
služi lukavstvom, zamkama i podvalama, znači da
taj i nije zaljubljen. Očigledno je da je naš
gospodin Crni prilično izgubio hladnokrvnost, a
kad je sa mnom govorio o Šekuri, prevršio je
svaku mjeru. Na pijaci sam mu rekla kao neku
pjesmicu koju znam napamet i svakom je kazujem -
da Šekura neprestano misli na njega, da me je
pitala da li je odgovorio na pismo, da je takvu
nikad nisam vidjela. Tako me je gledao da mi ga je
bilo žao. Rekao mi je da pismo što mi ga je dao
„brzo i smjesta" odnesem Šekuri. Sve budale
vjeruju da u njihovoj ljubavi postoje neke
okolnosti koje zahtijevaju veoma posebnu žurbu, te
razotkriju snagu svoje ljubavi i time voljenim
osobama stavljaju oružje u ruke, a ona, ako je
pametna, odložiće svoj odgovor. Nauk: žurba u
ljubavi odlaže poslove.
Zato bi mi efendi Crni zahvalio da je znao da sam
pismo koje je trebalo da odnesem „brzo" najprije
odnijela na drugo mjesto. Dakle, skoro sam se
zaledila čekajući ga na pijaci i, da bih se ugrijala,
svratim ja prvo do jedne moje kćerke koja mi je
usput. Svojim kćerima zovem sve djevojke kojima
sam raznosila pisma i lično ih poudala.
Ova ružnjikava djevojka mi je do te mjere
zahvalna da svaki put kad dođem, ne samo da
skakuće oko mene, već mi i gurne u ruku nekoliko
akči. Sad je blagoslovena i sretna. Skuhala je
lipov čaj koji sam s uživanjem popila. Kada sam
ostala sama, prebrajala sam novac koji mi je dao
efendi Crni. Dvadeset akči.
Opet krenuh na put. Prođoh sporednim sokacima i
nesigurnim prolazima gdje se blato zaledilo toliko
da ne možeš hodati. Dok sam kucala na vrata,
poželjela sam da se našalim, pa povikah:
„Evo torbarke! Stigla torbarka! Imam najfiniji
muslin dostojan svakog padišaha, sjajne šalove iz
Kašmira, kadifu iz Burse, najbolje egipatsko
platno za košulje, prekrivače od vezenog muslina,
posteljinu, šarene maramice! Torbarka!"
Otvoriše se vrata i ja uđoh unutra. Kuća se, kao i
uvijek, osjećala na postelju, san, prženo ulje i
vlagu. Strašan smrad neženja koje stare.
„Vještice", reče. „Zašto vičeš?"
Ćutke izvadih koverat i dadoh mu ga. Priđe mi kao
sjenka u polumračnoj sobi i u trenutku mi istrže
pismo iz ruke. Prešao je u susjednu sobu gdje je
uvijek gorila svjetiljka. Ostala sam na pragu. "Otac
nije kod kuće?", upitala sam.
Nije odgovorio. Izgubljeno je čitao pismo. Pustila
sam ga da Clta. Nisam mogla da mu vidim lice jer
je svjetiljka bila iza njega. Završivši, počeo je
iznova čitati.
»Da", upitala sam ga. „Šta piše?"
Hasan pročita:
Draga gospodo Šekura,
S obzirom na to da i ja godinama živim sanjajući
samo o jednoj osobi, s poštovanjem shvatam da i ti
čekaš svog muža i da ni na koga drugog ne misliš.
Šta se drugo može i očekivati, osim čestitosti i ne-
iskvarenosti, od žene kao što si ti? (Hasan se
glasno nasmija!) Ali moj dolazak tvome ocu bio je
zbog iluminacija, a ne da tebe uznemirim. To mi na
pamet nije palo. Ne bih želio da ispadne da sam od
tebe dobio nekakav znak, a pogotovo znak
ohrabrenja. Kad mi se tvoje lice kao nebeska
svjetlost ukazalo na prozoru, smatrao sam daje to
Ala-hov dar i ništa više. jer, vidjeti tvoje lice za
mene je dovoljna sreća. („Ovo je ukrao od
Nizamija", srdito upadne Hasan.) Ali, pošto kažeš
da ti ne prilazim, reci mi da li si anđeo pa da se
čovjek boji tebi prići? Poslušaj šta ću ti reći:
nekad sam usred noći, pokušavajući da zaspim
kroz prozore pustih i bijednih karavanseraja (u
kojima nije niko konakovao osim očajnih vlasnika
i razbojnika što bježe pred smrtnom kaznom),
posmatrao mjesečinu koja obasjava gole planine, i
slušajući zavijanje usamljenih vukova nesretnijih
od mene, maštao o tome da ćeš mi se jednog dana
ukazati, baš kao što si se ukazala na onom prozoru.
Poslušaj, kada sam ponovo došao tvome ocu zbog
knjige, ti mi vraćaš crtež koji sam nacrtao u
djetinjstvu. Znaj, za mene je to znak da sam te
ponovo našao, a ne znak smrti. Vidio sam Or-hana,
jednog od tvojih sinova, jadno siroče. ]a ću mu biti
otad
„Mašala, dobro je napisao," rekoh. „Pravi
pjesnik!"
„Da li si anđeo pa da se čovjek boji tebi prići?",
reče Hasan. „To je ukrao od Ibn Zerhanija. Ja
pišem bolje." I izvadi svoje pismo iz džepa.
„Uzmi, odnesi Šekuri."
Prvi put me je obuzela nelagoda zbog novca koji
mi je davao zajedno s pismom. Grozno mi je bilo
to opsesivno vezivanje tog čovjeka za neuzvraćenu
ljubav. Kao da je želio da potvrdi moje slutnje, po
prvi put poslije dugo vremena, Hasan odbaci svoju
uljudnost i grubo reče: „Reci joj, ako budemo
željeli, vratićemo je kući pomoću kadije."
„Da joj baš tako kažem?"
Nastade tišina. „Nemoj", reče. Svjetlost svjetiljke
obasja mu lice i vidjeh kako gleda preda se kao
dijete koje je nešto skrivilo.
Nosim njegova pisma jer poštujem stanje u kojem
se nalazi, nje-govu veliku neuzvraćenu ljubav. Ne
zbog novca, kao što misle. Na izlasku iz kuće
Hasan me zaustavi na vratima. Da li joj govoriš o
tome koliko je volim?", upitao je uzbuđeno i
smeteno.
„Zar joj to ne pišeš u svojim pismima?"
„Kaži, kako bih mogao da ubijedim nju, njenog
oca?"
„Budi dobar čovjek", rekoh i pođoh ka vratima.
,,U ovim godinama? Prekasno...", rekao je s
iskrenim žaljenjem.
„Počeo si da zarađuješ mnogo novca, čauš Hasane.
To čovjeka čini boljim...", rekoh i izađoh. U kući
bijaše tako mračno i turobno da mi se činilo da je
napolju otoplilo. Sunce obasja moje lice.
Pomislila sam kako bih voljela da Šekura bude
srećna. Ali, nekako sam poštovala i tog jadnika iz
vlažne, hladne i mračne kuće. Premda nisam
planirala, svratih na pijacu začina na Laleliju.
Mislila sam da će me mirisi cimeta, šafrana i
bibera povratiti, ali prevarih se. U svojoj kući
Šekura je uzevši pisma prvo pitala za Crnog.
Rekoh joj da ga je ljubavni plamen zahvatio
cijeloga i to joj se dopalo.
„Svi se pitaju zašto je ubijen nesretni efendi
Prefinjeni, čak i žene koje sjede i pletu u svojim
kućama", promijenila sam temu.
„Hajrija, napravi halvu i odnesi Kalbiji, nesretnoj
ženi efendi Prefinjenog."
„Na sahranu će vjerovatno doći svi erzurumci i
mnogi drugi", rekoh. „Govorka se da će ga osvetiti
njegovi rođaci."
Šekura se, međutim, već zadubila u pismo.
Pažljivo i ljutito zagledah se u njeno lice. Ta žena
ima toliko životnog iskustva da može da utiče na
način kako će se njena osjećanja izražavati na licu.
Osjetila sam da joj, dok je čitala, prija moje
šutanje i da ga doživljava kao da potvrđujem
važnost koju je pridavala pismu. I tako, kada je
završila pismo i osmijehnula mi se, da bi se ona
bolje osjećala, upitala sam:
„Šta kaže?"
„Kao u djetinjstvu... Zaljubljen u mene." ..Pa, šta
ćeš?"
„Udata sam. Čekam muža."
Nasuprot vašim pretpostavkama, priznajem da se
nisam naljutila zbog toga što je začas slagala iako
je prethodno tražila moje zanimanje za događanja.
Naprotiv, donijelo mi je olakšanje. Da su sve one
djevojke i žene, kojima sam nosila pisma i
savjetovala ih o životu, pokazale interesovanje kao
Šekura, bio bi nam upola lakši posao, a neke bi
čak uspjele da nađu mnogo bolje muževe.
„Šta kaže drugi?"
„Hasanovo pismo ne želim da čitam sada",
odgovori. „Da li Hasan zna da se Crni vratio u
Istanbul?" „Ne zna ni da on postoji."
„Da li razgovaraš s Hasanom?", upitala je širom
otvorivši svoje prelijepe crne oči. „Ti si to
željela." „Da?"
„Pati. Strašno te voli. Ako tvoje srce bude
naklonjeno nekom drugom, teško ćeš ga se
osloboditi. Tvoje prihvatanje njegovih pisama
daje mu lažnu nadu. Toga treba da se plašiš, jer, on
se ne priprema samo da te vrati, već i da dokaže
da je njegov brat mrtav i da te oženi." Osmijehnula
sam se da bih stišala prijeteću stranu posljednjih
riječi i da se ne bih postavila kao zaštitnica onog
nesretnika.
„Dobro, šta kaže drugi?", upitala je, ali da li zna za
koga pita?
„Iluminator?"
„Zbunjena sam", reče odjednom, možda uplašena
sopstve-nih misli. „Kao da će se sve još više
zapetljati. Moj otac je ostario. Šta će biti s nama, s
mojim siročićima? Naslućujem da nam dolazi neka
nesreća, da nam šejtan priprema neko zlo. Reci mi,
Ester, nešto što će me obradovati."
„Ne brini, draga moja Šekura", rekla sam drhteći,
„Ti si zaista veoma pametna i lijepa. Jednog dana
ležaćeš sa svojim lijepim mužem u istom krevetu,
grlićeš ga i zaboraviti sve svoje probleme i bićeš
sretna. Čitam ti u očima."
Osjetih toliku unutrašnju toplinu da mi oči
ovlažiše.
„Dobro, ali ko će biti mo j muž?"
„Zar ti to nije reklo tvoje pametno srce?"
„Nesretna sam jer ne umijem razabrati šta mi ono
govori."
Nastala je tišina. Na tren, učini mi se da mi Šekura
nikako ne vjeruje, da vješto prikriva svoje
nepovjerenje kako bi izazvala moje sažaljenje i
otkrila sve što znam. Kada shvatih da neće istog
časa odgovarati na pisma, pokupih svoj zavežljaj i
iziđoh u avliju rekavši ono što pričam svim svojim
djevojkama, čak i zrikavim:
„Dušo moja, ako budeš širom otvorila te svoje
lijepe oči, neće ti se ništa rđavo dogoditi. Ne
brini."
16.
JA, ŠEKURA
Kad god bi ranije dolazila torbarka Ester,
mislila sam kako je neki osvajač konačno napravio
prvi korak i napisao pismo koje će izazvati
ubrzano kucanje srca jedne žene kao ja, pametne,
lijepe i časne udovice. Ali kada bih vidjela da
stižu pisma mojih po-znatih prosaca, još bih
snažnije i strpljivije čekala svog muža. U
posljednje vrijeme zbunjena sam i osjećam se sve
jadnije kad Ester ode.
Osluškivala sam glasove svijeta izvana. U kuhinji
je klokota-la ključala voda i širio se miris limuna i
luka: znam, Hajrija kuha tikvice. Ševket i Orhan su
na avliji, kod drveta nara, i gurkajući se igraju se
mačevanja; čujem njihove glasove. Moj otac se ne
čuje u susjednoj sobi. Otvorila sam i pročitala
Hasanovo pismo i ponovo shvatila da tu nema
ničega zbog čega bih se brinula. No, plašila sam ga
se malo više i čestitala samoj sebi što sam se, u
vrijeme kada sam s njim dijelila dom, oduprijela
njegovom nastoja-nju da dijelimo postelju. Poslije
toga pročitala sam pismo koje mi Je napisao Crni,
držeći ga pažljivo kao da je nešto krhko, lomljivo,
i smela se. Nisam poslije čitala pisma. Pojavilo se
sunce i pomislila sam: da sam samo jednu noć
otišla u postelju s Hasanom 1 spavala s njim, to
niko ne bi znao osim Alaha. Liči na mog ne-stalog
muža, to je isto. Ponekad mi padnu na pamet takve
šašave ] neobične misli. Sunce se podiglo i kad je
otoplilo, osjetih da 'mam tijelo, osjetih svoju kožu,
vrat, čak i bradavice. Dok me je sunce obasjavalo
kroz vrata, iznenada se pojavi Orhan. „Mama, šta
čitaš?", upitao me je.
Dobro, maločas sam vam rekla da nisam iznova
čitala posljednja pisma koja mi je Ester donijela,
ali slagala sam. Opet sam ih čitala. Ovoga puta
sam ih zaista presavila i stavila u njedra, te rekoh
Orhanu:
„Hajde, dođi mi u krilo." Došao je. „Oho, mašala,
što si težak, baš si veliki", rekoh i poljubih ga. I
dok sam mu govorila: „Hladan si k'o led", on meni
reče: „Mama, kako si ti topla", i nasloni se leđima
na moje grudi.
Prijalo nam je oboma da sjedimo tako, čvrsto
priljubljeni jedno uz drugo, ne razgovarajući.
Pomirisala sam mu vrat i poljubila ga. Zagrlila
sam ga još jače. Ostali smo tako u tišini. „Golica
me", reče nešto kasnije.
„Hajde, reci", rekoh ozbiljnim glasom, „kad bi
došao sultan svih džina i rekao da će ti ispuniti sve
što zatražiš, šta bi želio najviše na svijetu?"
„Želio bih da Ševket ne bude sa nama."
„I šta bi još želio? Da li bi želio da imaš tatu?"
„Ne. Kad porastem, oženiću tebe."
Pomislih da ostariti, izgubiti ljepotu ili biti
udovica ili sirotinja nije životna nesreća, već
živjeti bez ikoga ko bi ti zavidio. Spustila sam
Orhana iz krila. Razmišljajući kako će se jedna
rđa-va žena poput mene udati za dobrog čovjeka,
priđoh ocu.
„Kada njegovo veličanstvo sultan svojim očima
vidi da je knjiga završena, nagradiće vas", rekla
sam. „Ići ćete opet u Veneciju."
„Ne znam", reče otac. „Plašim se zbog ovog
ubistva. Naši neprijatelji su vjerovatno moćni."
„Znam da ih moje stanje ohrabruje i nagoni na
krivo tumačenje i uzaludno nadanje." „Kako?"
„Trebalo bi da se udam što prije."
„Šta?", upita otac, „Za koga? Ali, ti si udana.
Otkud sad to? Ko je prosac? Čak i da postoji
razuman i neodoljivi prosac", reče moj pametni
otac, „ne mislim da bismo takvog lako našli i da bi
nam bio po volji", dodao je i ukratko izložio moje
nesretne okol-nosti, „Znaš da postoje teškoće koje
moramo riješiti da bi mogla da se udaš." Nakon
duge pauze reče: „Zar zaista želiš da odeš i da me
ostaviš, dušo moja?"
,Juče sam sanjala da je moj muž umro", rekoh. Ali
nisam mogla da plačem kao žena koja je zaista
sanjala takav san.
„Kako treba znati pročitati iluminaciju, tako treba
znati i san protumačiti."
„Da li je pristojno da vam ispričam svoj san?"
Na trenutak nastade tišina, osmijehnusmo se jedno
drugom kao pametni ljudi koji hitro razmišljaju o
svim posljedicama koje bi mogle nastati iz onoga o
čemu razgovaraju. „Tumačeći tvoj san, mogu
povjerovati da je tvoj muž umro, ali tvoj svekar,
djever i kadija koji ih mora saslušati, tražiće i
druge dokaze."
„Prošlo je dvije godine otkako sam se sa djecom
vratila kući, a moj svekar i djever nisu uspjeli da
me vrate nazad."
„Zbog toga što vrlo dobro znaju gdje su
pogriješili", reče otac. „Ali, to ne znači da su
saglasni sa tvojim razvodom."
„Da pripadamo malikitskoj ili hanbalitskoj
šerijatskoj pravnoj školi", rekoh, „kadija bi,
uzimajući u obzir da je prošlo četiri godine,
dozvolio razvod, i još bi mi odredio i izdržavanje.
Ali kako smo mi, hvala Alahu, hanefiti, to nije
moguće."
„Ne pričaj mi o šafiitskom pomoćniku kadije. Sve
su to prljavi poslovi."
„Sve istanbulske žene čiji su muževi nestali u ratu
sa svojim svjedocima odlaze k njemu zbog
razvoda. Pošto je šafiit, on pita: da li ti je muž
nestao, koliko ga dugo nema, da li teško
preživljavaš, jesu li ovo tvoji svjedoci, i odmah ih
razvodi."
„Ko ti je sve to utuvio u glavu, kćeri moja draga?",
upitao je. „Ko ti je to razum pomutio?" „Ako se
jednom pojavi neko ko bi mogao da mi pomuti ra-
zum, a ja budem razvedena, Vi ćete mi reći ko je to
i ja neću ići protiv Vaše odluke o mom budućem
mužu." Moj lukavi otac, vidjevši da mu je i kći
lukava kao i on, poče treptati. On uvijek trepće iz
tri razloga: 1. kad je u škripcu, pa se trudi da brzo
misli ne bi li pronašao izlaz; 2. kada poželi da za-P
ace od tuge i bespomoćnosti; 3. kad je u škripcu,
pa lukavo kombinuje prvi i drugi razlog kako bi
ostavio utisak da bi svakog trenutka mogao da
zaplače od tuge.
„Zar bi uzela djecu i otišla i ostavila samog svog
starog oca? Znaš li da sam se plašio da me mogu
ubiti zbog naše knjige - da, rekao je naše knjige -
ipak, sada ti želiš da uzmeš djecu i odeš, i ja želim
da umrem."
„Oče, zar mi niste uvijek govorili da me jedino
razvod može spasiti od mog nesmotrenog
djevera?"
„Ne želim da odeš. Tvoj muž bi se mogao vratiti
jednog dana. I ako se ne vrati, nikakva šteta od
tvoje udaje. Dok u ovoj kući živiš sa ocem."
,,I ne želim ništa više nego da u ovoj kući živim sa
Vama." „Dušo, nisi li maločas rekla da bi htjela da
se udaš što prije?" Eto, takve su svađe sa ocem. I
sama na kraju povjerujem da nisam imala pravo.
„Rekla sam", odgovorih, gledajući preda se.
Zatim, suzdržavajući se da ne zaplačem, ohrabrena
zbog ispravnosti onoga što mi je palo na pamet,
upitala sam:
„Dobro, zar se ja nikada više neću udati?" „Volio
bih i poštovao zeta koji bi te odveo daleko od
mene. Ko te prosi? Da li bi on živio sa nama u
ovoj kući?"
Šutila sam. Naravno, oboje smo znali da moj otac
ne bi mogao poštovati zeta koji bi živio s nama u
kući, već bi ga lagano omalovažavao. Otac bi
takvog zeta, zvanog domazet, podmuklo i vješto
ponižavao da ni ja sama ne bih htjela da živim s
takvim čovjekom.
„Znaš da je u takvoj situaciji u kakvoj se nalaziš
nemoguća udaja bez očevog pristanka, zar ne? Ne
želim da se udaš i neću to dozvoliti."
„Želim da se razvedem, a ne da se udam."
„Zbog toga što bi te mogla povrijediti neka
bešćutna zvijer koja ne misli ni na šta drugo osim
na svoju korist. Znaš koliko te volim, draga moja
kćeri, zar ne? A moramo i završiti ovu knjigu."
Ćutala sam. Jer, da sam progovorila, iskušavao bi
me i šejtan koji je primijetio moj gnjev, i ocu bih u
lice rekla da znam da noću prima Hajriju u svoju
postelju, ali da li djevojci kao što sam ja priliči da
svom ocu kaže da zna da on spava s robinjom?
„Ko je čovjek koji želi da se oženi tobom?"
Oborila sam pogled i zašutjela, ali ne od stida
nego od bijesa. Što je najgore, nisam bila u stanju
da bilo šta kažem iako sam bila jako ljuta.
Zamislila sam oca i Hajriju u tom smiješnom i
groznom položaju u krevetu. Kad sam pomislila da
ću zaplakati, gledajući ispred sebe, rekoh:
„Tikvice su na vatri, da ne zagore."
Pošla sam u sobu pokraj stepeništa čiji prozor,
kojeg nikada nismo otvarali, gleda na bunar.
Pipajući u mraku, brzo pronađoh svoj krevet,
prostrijeh ga i bacih se na njega. Ah, što je lijep
osjećaj nepravedno kažnjenog djeteta, leći i
zaspati gušeći se u plaču i suzama! Ja sam jedina
osoba na ovom svijetu koja me voli i ta
usamljenost je toliko žalosna da, dok ja nju
oplakujem, u pomoć priskačete vi koji čujete moje
jecaje i jauke.
Malo kasnije primijetih da je Orhan ispružen na
mom krevetu. Glavicu je stavio među moje grudi i
lije suze jecajući. Pri-vukoh ga i čvrsto zagrlih.
„Nemoj da plačeš, mama", reče malo kasnije.
„Vratiće se tata iz rata."
„Kako znaš?"
Šutio je. Ali toliko sam ga voljela, da sam
zaboravila na sve svoje muke kad sam ga privila
na grudi. Prije nego što zaspim, gr-leći nježno
krhko tijelo moga Orhana, otkriću vam svoju
jedinu brigu. Kajem se zbog onoga što sam
maločas, u ljutnji, rekla o ocu i Hajriji. Ne, to nije
laž, ali se toliko sramim što sam to izgovorila da
vas molim da zaboravite i da se pravite kao da to
nije iz-rečeno i kao da moj otac i Hajrija nemaju
nikakve veze.
17.
JA SAM VAŠ TETAK
Teško je imati kćer, teško. Plakala je u sobi,
čuo sam njeno jecanje, ali nisam mogao učiniti
ništa osim da posmatram stranice knjige koju sam
držao u rukama. U Knjizi o sudnjem danu na jednoj
stranici koju sam pokušavao da čitam, piše kako
duša tri dana poslije smrti dobija dozvolu od
Alaha da ode u posjetu tijelu u kojem je ranije
bila. Kada vidi u kakvom žalosnom stanju se nalazi
staro tijelo na groblju, krvavo i trulo, duša se
rastuži i počne da tuguje: „Jadno moje tijelo, snago
moja nekadašnja!" Razmišljao sam neko vrijeme o
tužnom kraju efendi Pre-finjenog, kako je ležao na
dnu neke jame i kako ga je njegova duša posjetila
umjesto na groblju, na dnu jame i, naravno, silno
se rastužila.
Kada se utišalo Šekurino jecanje, ostavio sam
knjigu o smrti. Obukao sam još jednu vunenu
košulju, čvrsto omotao pojas od debelog kozjeg
krzna da mi grije krsta i obukao šalvare od zečjeg
krzna. Izašao sam iz kuće i ugledao Ševketa na
vratima.
„Kuda ideš, djede?"
„Ulazi! Na dženazu."
Prošao sam pustim, snijegom prekrivenim
sokacima, između zgarišta i sirotinjskih
nakrivljenih kuća koje su jedva stajale. Dugo sam
išao opreznim staračkim korakom pazeći da se ne
okliznem i ne padnem. Idući prema gradskim
zidinama, prolazio sam zabačene mahale, bašte i
njive, dućane gdje se prodaju toč-kovi i oprema za
kola, kovačke radnje, sarače, sedlare, potkivače i
izrađivače konjskih hamova.
Ne znam zbog čega je dženaza polazila čak iz
džamije Mihri-mah kod Jedrenske kapije. U
džamiji sam zagrlio pokojnikovu glavatu smušenu
braću, koji su djelovali ljutito i odlučno. Mi,
iluminatori i kaligrafi, međusobno smo se grlili i
plakali. Dok sam u olovnoj magli, koja se iznenada
spustila prekrivajući sve, klanjao dženaze-namaz,
pogled mi pade na kovčeg na pogrebnoj kamenoj
ploči u džamiji i osjetih takav bijes prema zločincu
koji je to uradio, da mi se, vjerujte, u glavi
pobrkala čak i molitva Al-lahuma barik.
Dok su ljudi uzimali kovčeg na ramena poslije
namaza, i dalje sam bio medu iluminatorima i
kaligrafima. Roda i ja se zagr-lismo zaboravljajući
noći kada smo zbog moje knjige zajedno sjedili do
zore uz svjetlost slabe svjetiljke, kada me je
ubjeđivao da su pozlate efendi Prefinjenog
neuvjerljive, da ne umije da upotrijebi boje jer je
sve bojio u tamnoplavo da izgleda bogatije, i da
sam ja govorio kako nema drugog čovjeka za to.
Plačući, zagrlili smo se ponovo. Toliko mi je
prijao način na koji me je Maslina prijateljski i s
poštovanjem pogledao i zagrlio - čovjek koji zna
da grli, dobar je čovjek - i opet pomislih na to da
on među svim iluminatorima i kaligrafima najviše
vjeruje u moju knjigu.
Na stepeništu kod dvorišne kapije, nađosmo se
majstor Osman i ja jedan pokraj drugog, ne znajući
šta da kažemo jedan drugom. Neobičan, napet
trenutak - jedan od pokojnikove braće počeo je da
plače, a neko ko je želio da istakne sebe uzvikne:
„Alah je velik!" „Na koje groblje?", upitao me
majstor Osman, tek da bi nešto rekao.
Pomislio sam da bi djelovalo neprijateljski ako
kažem da ne znam, pa bez imalo razmišljanja,
upitam onoga koji je bio do mene na stepeništu:
„Na koje groblje? Kod Jedrenske kapije?"
„Na Ejupu", odgovorio je ljutit i priglup mladić s
bradom.
„Na Ejupu", okrenuo sam se i rekao majstoru
Osmanu, ali on je već čuo riječi ljutitog i
priglupog mladića s bradom. Uputio mi je pogled
kojim je pokazao da razumije i stavio mi do znanja
da ne želi da naš susret bude duži.
Majstora Osmana je ljutilo što je padišah meni
povjerio posao oko pisanja, ukrašavanja i
oslikavanja knjige koju zovem „tajnom". Pored
toga, padišah se pod mojim uticajem zainteresovao
za franački način slikanja. Padišah je jednom
natjerao majstora Osmana da kopira njegov portret
koji je naručio od jednog itali-janskog majstora.
Znam, majstor Osman mene je smatrao odgo-
vornim za tu neobičnu sliku koju je uradio sa
podozrenjem kao i za oponašanje italijanskog
slikara što je doživio kao mučenje. S pravom.
Zastao sam nasred stepeništa i neko vrijeme
posmatrao nebo. Kada sam se uvjerio da sam
prilično zaostao iza drugih, po-čeh da silazim niz
zaleđene basamake. Tek što sam sišao niz dvije
stepenice, neko me uhvati pod ruku i zagrli me -
Crni.
„Hladno je", reče. „Jeste li se smrzli?"
Nisam sumnjao da je on pomutio Šekurin razum. I
samopouzdanje s kojim me je uhvatio pod ruku to
je potvrdilo. Nešto u njegovom držanju govorilo
je: „Radio sam dvanaest godina. Odrastao sam."
Stigosmo do kraja stepeništa. Želio sam da mi
kasnije ispriča sve što je saznao u kaligrafskoj
radionici.
„Idi naprijed, sinko", rekoh. „Požuri da stigneš
džemat."
Iznenadio se, ali nije pokazivao. Dopalo mi se čak
i to kako je dostojanstveno pustio moju ruku i
otišao naprijed. Ako bih mu dao Šekuru, da li bi
želio da živi s nama u istoj kući? Kroz Jedrensku
kapiju izašli smo iz grada i daleko negdje dolje
ugledah kovčeg skoro izgubljen u izmaglici i
mnoštvo ilumi-natora, kaligrafa i šegrta koji su se,
noseći ga na ramenima, užurbano spuštali
nizbrdicom prema Zlatnom rogu. Toliko su brzo
hodali da su prešli već pola blatnjavog puta koji se
kroz snježnu dolinu spuštao prema Ejupu. U tišini i
izmaglici s lijeve strane ra-dosno se dimio
dimnjak prodavnice svijeća sultanijinog vakufa.
Ispod zidina nalazile su se klanice i kožarske
radionice koje bez predaha rade za grčke mesare
na Ejupu. Smrad crkotine širio se dolinom koja se
pruža sve do čempresa na groblju i džamije na
Ejupu, čije kupole su se nejasno raspoznavale
ispred nas. Poslije kraćeg hoda, čuo sam odozdo iz
nove jevrejske mahale na Balatu dječju graju.
Kada smo stigli do ejupske ravnice, prišao mi je
Leptir. Žustar kao i inače, odmah je prešao na
stvar:
„Maslina i Roda su to uradili", reče. „Kao i svi,
veoma dobro su znali da nisam bio dobar s
pokojnikom; znali su i da svi to znaju. Postoji
ljubomora, pa čak i otvorena netrpeljivost zbog
toga ko će poslije majstora Osmana doći na čelo
kaligrafske radionice. Očekuju da krivica padne na
mene, ili da će se carski rizničar, a po njegovom
nagovoru i sultan, udaljiti od mene, od nas."
„Ko ste to vi?"
„Svi koji se zalažemo da se u radionici sačuvaju
stara moralna načela, da se prati put persijskih
majstora, da se ne može ilu-minirati svaka tema
radi novca. Govorimo da u naše knjige, umjesto
oružja, vojski, zarobljenika i osvajanja, treba da
udu stare legende, mitovi i priče, da ne treba
napuštati stare modele, da pravi iluminatori ne
treba s poniženjem da sjede po dućanima u čaršiji
i svakome, za svega nekoliko akči, oslikavaju
svakakve teme i rade bijedne stvari. Njegovo
veličanstvo padišah podržava nas u tome."
"Nepotrebno sebe opravdavaš", rekao sam da
skratim priču, "Siguran sam da radionica ne bi
mogla biti utočište bilo kome ko može tako nešto
uraditi. Svi ste moja braća. Nema ništa loše u to-
me da se uradi poneka tema koja ranije nije
oslikana, niti bi to mogao biti razlog
neprijateljstva."
U istom času, kao i kada prvi put čujem novu
vijest, shvatio sam neminovnu istinu. Ubica efendi
Prefmjenog bio je jedan od majstora koji su sazreli
u kaligrafskoj radionici i sada se nalazi u mnoštvu
koje se ispred mene penjalo uzbrdicom.
Istovremeno, bio sam siguran da će ubica nastaviti
svoje šejtanske poslove i spletke, da je neprijatelj
knjige koju pravim i da je vjerovatno bio i u mojoj
kući, radeći iluminacije i ukrašavajući je. Da li je
Leptir kao i većina iluminatora koji su dolazili u
moju kuću zaljubljen u moju kćer? Da li je,
objašnjavajući svoja ubjeđenja, zaboravio da sam
od njega tražio prizore upravo suprotne s njegovim
poi-manjima, ili me vješto podbada?
Ne, pomislio sam kasnije, nije moguće da me
podbada. Kao i svi majstori iluminacije i Leptir
mije pokazivao iskrenu zahvalnost. Kada su zbog
ratova i padišahove nezainteresovanosti ukinuti
darovi i novac, jedini prihod koji su imali bila je
naknada za rad na mojoj knjizi. Znao sam da su
međusobno ljubomorni zbog moje pažnje, i zbog
toga sam se, i ne samo zato, s njima viđao nasamo
u svojoj kući i nisam smatrao da bi to moglo
izazvati neprijateljstvo prema meni. Svi moji
iluminatori su zrele osobe, u stanju su da se
ponašaju razumno i da pronađu što humaniji razlog
kako bi zavoljeli osobu koju su svakako prinuđeni
da vole zbog koristi.
Da prekinem tišinu i da se ne vraćamo na istu
temu, rekao
sam:
„Mašala, ovi mogu da nose kovčeg uzbrdo istom
brzinom kao i nizbrdo."
Leptir se nasmijao pokazujući zube: "Zato što je
hladno."
Da li ovaj čovjek može da ubije čovjeka, pomislio
sam. Reci-mo, zbog ljubomore. Da li bi kasnije
mogao ubiti i mene? Može naći izgovor: taj čovjek
je vrijeđao moju vjeru. Ali on je veliki Majstor,
vješt i darovit, zašto bi ubio? Starost nije samo
zamaranje pri penjanju na uzbrdicama, već je
starost i nestajanje straha od smrti; izgubiti želje,
uvlačiti se u robinjin krevet ne radi želje, već radi
navike. Rekao sam mu u lice odluku koju sam
upravo donio: „Neću više raditi knjigu." „Kako?",
upita Leptir čije se lice izmijenilo. „Ima zlu kob. A
i padišah ne daje više novac. Reci Maslini i
Rodi."
Možda je želio da pita još nešto, ali iznenada smo
se našli na groblju, okruženom gustim čempresima,
visokim papratima. Kako je grob bio okružen
svijetom, po prizivanjima Alaha i njegovog
poslanika, po glasnim i čestim naricanjima,
zaključih da u tom trenutku tijelo spuštaju u raku.
„Otkrijte mu lice, skroz otkrijte", neko je rekao.
Sklonili su pokrov, gledali se oči u oči s
pokojnikom, ako je na njegovoj smrskanoj glavi i
bilo očiju; ali ništa nisam mogao da vidim jer sam
bio pozadi. Ja sam smrti već jednom pogledao u
oči na drugom mjestu, a ne pokraj groba.
Jedna uspomena: prije trideset godina, dženeta
dostojni djed našeg padišaha htio je da preotme od
Mlečana ostrvo Kipar, no šejhul-islam efendi
Abusud podsjeti ga na to da su egipatski sultani
odredili da to ostrvo hranom snabdijeva Meku i
Medinu i iz-dao je fetvu po kojoj nije ispravno da
ostrvo koje je nekad hranilo sveta mjesta naše
vjere ostane u rukama hrišćanskih nevjerni-ka.
Tako je meni, kao prvi izaslanički zadatak, dopao
težak posao da Mlečanima saopštim tu
neočekivanu odluku da nam predaju svoje ostrvo.
Obišao sam crkve u Veneciji, divio se mostovima i
palatama, najviše zadivljen slikama u bogataškim
domovima, i u tom svom divljenju, uzdajući se u
gostoljubivost koju su mi ukazivali, predao sam
pismo puno prijetnji, saopštavajući da naš padišah
nadmeno želi Kipar. Mlečani su se toliko razljutili
da su na brzinu sazvali skupštinu i odlučili da o
takvom pismu ne može ni da se raspravlja. Uz to,
razjarene mase satjerale su me u Duždevu palatu, a
probisvjeti koji su savladali gardiste i vratare
pokušali su da mi prerezu grkljan, te su mi dvojica
duždevih musketa-ra omogućili da pobjegnem kroz
tajne hodnike palate i izađem na stražnja vrata koja
su vodila prema kanalu. Tamo sam u magli, kao što
je ova, pomislio da je visoki blijedi gondolijer,
obučen u bijelu odjeću, koji me je dočekao, sama
smrt i, gledajući ga u oči, vidio sam u njima svoj
odraz. Čežnjivo sam sanjario o tome da tajno
završim knjigu i još jednom odem u Veneciju.
Prišao sam brižno zatrpanom grobu: sada njega
anđeli ispituju kojeg je pola, koje je vjere, ko mu
je prorok. Pomislio sam na svoju smrt.
Kraj mene sleti jedna vrana. Pogledao sam
prijateljski Crnog u oči i zamolio ga da me uhvati
pod ruku i pravi mi društvo u po-vratku. Rekao
sam da ga sutradan rano ujutro očekujem u svojoj
kući radi knjige. Jer, kada pomislim na svoju smrt,
uvijek shva-tim da moram završiti knjigu po svaku
cijenu.
18.
NAZVAĆE ME UBICOM
Dok su na osakaćeno tijelo efendi Prefinjenog
bacali vlažnu, hladnu zemlju, ja sam plakao kao
niko. Zapomagao sam kako želim da umrem s njim,
da me sahrane s njim u grob. Da ne bih pao u grob,
držali su me za pojas. Kad je izgledalo kao da se
gušim, pritisnuli su moje čelo dlanovima i zabacili
glavu unazad da uhvatim dah. Po pogledima
pokojnikovih rođaka primijetio sam da sam
pretjerao u naricanju i suzama, pa sam se pribrao.
Zbog moje velike žalosti, zlobnici iz kaligrafske
radionice mogli su po-misliti da smo efendi
Prefinjeni i ja bili u ljubavnoj vezi.
Sakrio sam se iza jednog platana da ne privlačim
pažnju ostalih i ostao tamo sve do kraja dženaze.
Nekakav glupi pokojnikov rođak, još veći glupan
od onoga kojeg sam poslao u džehe-nem, prišao mi
je iza platana i zagledao se u moje oči pogledom
koji je smatrao značajnim. Dugo me je grlio, a
zatim mi glupan reče: »Jesi li Subota ili Srijeda?"
»Srijeda je bilo pokojnikovo ime nekada", rekao
sam i on se zbunio.
Priča o našim nadimcima je jednostavna, ona nas
kao neka tajna i danas međusobno povezuje. Dok
smo šegrtovali, majstora Osmana, koji je tada
unaprijeđen od kalfe u majstora, svi srno mnogo
poštovali, divili smo mu se i voljeli ga. Bio je
veliki ilumi-nator, svemu nas je učio, jer mu je
Alah dao čarobni dar i velik, um. Svakog jutra
jedan od nas, što je i obaveza šegrta, odlazio bi do
majstorove kuće i, noseći njegov pribor, torbu i
kožne korice pune hartije, dopratio ga pješke do
radionice. Toliko smo se lak-tali da budemo blizu
njega da smo se znali međusobno posvađati oko
toga ko će toga dana da ide po njega.
Majstor Osman imao je miljenika, ali, ako bi taj
ljubimac dolazio svakog jutra, iluminatori bi
ionako širili česta ogovaranja i nepristojne šale,
pa je odlučio da svaki od nas dolazi po njega
jedan dan u sedmici. Veliki majstor je radio
petkom, a subotom ni-je dolazio. Njegov sin, kojeg
je neizmjerno volio, bio je šegrt poput nas,
ponedjeljkom je pratio oca, kao običan šegrt, a
kasnije je izdao i njega i nas i napustio umjetnost.
S nama je bio i mršavi visoki brat Četvrtak,
najdarovitiji od svih nas, ali je umro mlad u
groznici od neke nepoznate bolesti. Pokojni efendi
Prefinjeni dolazio je srijedom po majstora, i on je
bio Srijeda, ali kasnije smisleno i s ljubavlju
veliki majstor je promijenio naša imena: Utorak u
Maslina, Petak u Roda, a Nedjelja u Leptir, dok je
njega na-zvao Prefinjeni zbog fine izrade
iluminacija.Vjerovatno je nekada i njega veliki
majstor pozdravljao kao i nas:
„Dobro jutro, Srijedo, kako si?"
Sjetivši se kako se obraćao meni, pomislio sam da
će mi suze navrijeti na oči; i pored batina, u
vrijeme šegrtovanja živjeli smo kao u dženetu, jer
nas je majstor Osman volio, pri pogledu na naše
iluminacije oči bi mu zasuzile i ljubio bi naše šake
i ruke, a svaki njegov poljubac činio bi da naš
talenat s ljubavlju procvjeta. Tada je čak i
ljubomora koja baca sjenu na te sretne godine
imala drugu boju.
Vidite da se osjećam totalno podvojeno, kao likovi
čiju glavu i šake oslikava jedan majstor, a tijelo i
odjeću drugi. Kada neko bogobojažljiv poput mene
sasvim slučajno postane ubica, potrebno je
vrijeme da se na to navikne. Da bih se mogao
praviti kako se moj pređašnji život nastavlja,
dobio sam novi glas, glas ubice. Takvim
podrugljivim i ništavnim glasom, koji nikada nije
bio dio mog prijašnjeg života, govorim sada.
Povremeno ćete
čuti naravno, i moj stari, dobro poznati glas, kojim
bih govorio da nisam postao ubica, ali samo pod
mojim nadimkom, a ne kao
"ja, ubica". Neka niko ne pokušava da spoji ta dva
glasa, jer nemam poseban stil niti grešku koja bi
me odala. Vjerujem da je
stil, kao i bilo koja sitnica koja bi razlikovala
jednog iluminato-ra od drugog, u stvari nedostatak,
a ne, kako se neki hvale i tvr-de osobenost.
Ali, slažem se da to u mom specifičnom položaju
predstavlja teškoću. Jer, iako bih mogao govoriti
pod bilo kojim nadimkom koji je nadjenuo majstor
Osman s ljubavlju, a i efendi Tetak ih koristi, ne
želim da shvatite da li sam Leptir, Maslina ili
Roda. Ako uspijete u tome, najvjerovatnije ćete
trčeći otići i prijaviti me mučiteljima zapovjednika
sultanske garde. Zato ne smijem reći sve što
pomislim. Znam da me motrite i dok razmišljam u
sebi. Ne smijem nesmotreno spomenuti neki detalj
iz mog života ili svoje muke što bi me moglo odati.
I kad sam pričao one tri poučne priče Alif, Be i
Džim, bio sam svjestan da me posmatrate. Ratnici,
ljubavnici, prinčevi i legendarni junaci, koje sam
desetine hiljada puta nacrtao, jednom svojom
stranom okrenuti su ka onome što je nacrtano:
neprijateljima s kojima su ratovali u to slavno
doba, aždajama s kojima su se hvatali u koštac,
prekrasnim djevojkama zbog kojih su suze
prolijevali. Ali, jednom stranom i jednim dijelom
svoga tijela, okrenuti su ka zaljubljeniku u
umjetnost koji posmatra tu čudesnu sliku. Ako
posjedujem neki stil i osobenost, oni nisu skriveni
samo u mojim iluminacijama, već i u mom zločinu
i mo jim riječima. Hajde, otkrijte ko sam Prema
boji mojih riječi!
Ako biste me uhvatili, vjerujem da bi to donijelo
smirenje nesretnoj duši ubogog efendi Prefmjenog.
Na njega nabacuju lo-pate zemlje, dok ja pod
krošnjom drveta posmatram zlatne vode Zlatnog
roga i kupole Istanbula i uživam u cvrkutu ptica,
shvata-jući koliko je život lijep. U posljednje
vrijeme, otkako je počeo da se druži sa
sljedbenicima namrgođenog propovijednika iz
Erzu-ruma, ubogi efendi Prefinjeni nikako me nije
volio, iako smo nas dvojica bili bliski u zadnjih
dvadeset pet godina, ukrašavajući knjige za našeg
padišaha. Zbližili smo se prije dvadeset godina
kad smo radili na šahnami pokojnog oca našeg
padišaha, a najviše dok smo radili na osam
dekorisanih strana koje je trebalo da budu dodate
Fuzulijevom Divanu. Tada jedne ljetnje večeri, da
bih se pokorio njegovim opravdanim ali
nelogičnim željama (da iluminator u duši treba da
osjeti tekst koji ilustruje), strpljivo sam slušao
stihove koje mi je teatralno čitao iz Fuzulijevog
Diva-na, dok su nad nama letjela jata lastavica. Od
te noći upamtio sam jedan stih: ,Ja nisam ja, što
sobom zovem uvijek si ti." I razmišljao sam o
načinu kako bih tu sliku prikazao.
Čim sam čuo da su pronašli leš, požurio sam trčeći
u njegovu kuću; omanji vrt u kojem smo nekada
sjedili čitajući poeziju bio je prekriven ogromnim
snijegom i djelovao još manji, kao i svaki vrt koji
vidimo poslije mnogo godina. I kuća je bila ista. Iz
susjedne sobe čuli su se sve glasniji i glasniji
vapaji i naricanje žena, kao da se takmiče jedna s
drugom. Kada je njegov stariji brat opisivao
efendi Prefinjenog, pažljivo sam ga slušao: lice
našeg ubogog brata bilo je gotovo smrskano, glava
zdrobljena. Kada je iznesen iz jame, gdje je ležao
četiri dana, rođena braća ga nisu mogla prepoznati,
pa je njegova jadna žena Kalbija, koju su doveli
od kuće, uspjela u mrklom mraku da prepozna
tijelo po iscijepanoj odjeći, u dronjcima. Pred
očima mi se pojavio prizor kada su trgovci iz
Midijana izvadili Jusufa iz jame u koju su ga
bacila ljubomorna braća. Dopada mi se
ilustrovanje te scene iz Ju-sufa i Zulejme jer
podsjeća na to da je bratska ljubomora osnova
svih osjećanja u životu.
U jednom trenutku nastade muk, osjetih da me
posmatraju. Da zaplačem? Pogled mi se zaustavio
na Crnom. Podmukli gad nas sve odmjerava i
izaziva utisak kao da ga je efendi Tetak poslao
među iluminatore da otkrije istinu.
„Ko je mogao uraditi ovako strašno zlo?", vikao je
njegov stariji brat. „Koji nečovjek je mogao da
ubije našeg brata koji ni mrava nije zgazio?"
I sam sam se posvetio tom pitanju na koje je on
odgovorio plačem, i pokušavao sam da odgovorim
samome sebi. Ko su bili njegovi neprijatelji? Da
ga nisam ja ubio, ko bi? Sjećam se da se davno -
mislim kada je pripremana Knjiga o umjetnosti -
posva-đao s nekima jer su zapostavljali stil starih
majstora, kako bi bilo
jeftinije i brže, tako što su bojili rubove lošim
bojama i uništavali stranice koje smo mi s velikim
trudom uradili. Ko su bili oni? Kasnije su se
pojavile glasine da razlog neprijateljstvu nije to,
već ljubav prema lijepom šegrtu knjigovescu s
donjeg sprata, ali to je bila stara priča. Bilo je i
kivnih na njegovu otmjenost, prefinje-nost i gotovo
ženskasto uglađeno držanje, ali to je imalo druge
razloge: Prefinjeni je robovao starom stilu,
sitničario je oko sklada boja iluminacije, u
prisustvu majstora Osmana nadmjeno i ta-što
isticao je greške drugih iluminatora, a posebno
moje... Njegova posljednja svađa bila je u vezi s
problemom na koji je majstor Osman bio posebno
osjetljiv: dvorski iluminatori su kradom radili,
primali sitne narudžbine izvan palate. U posljednje
vrijeme, kako je nestao padišahov interes i
presahnuo novac carskog rizničara, svi iluminatori
počeli su da posjećuju dvospratne kona-ke
skorojevića, neotesanih paša, a najveći među
njima krenuli su u noćne posjete Tetku. Nimalo
nisam zamjerio Tetku što je, izgovarajući se zlom
kobi, odlučio da više ne radi na svojoj, našoj
knjizi. Naravno, pretpostavljam da je efendi
Prefinjenog, glupana, ubio neko od nas koji
ukrašavamo knjigu. Da ste vi na njegovom mjestu,
da li biste jednom u dvije sedmice po noći
pozivali ubicu u svoju kuću da zajedno radite
iluminacije? Ili biste najprije otkrili ko je pravi
ubica i ko najbolji iluminator? Apsolutno ne
sumnjam da će brzo shvatiti ko je od ilustratora
koji mu dolaze u njegovu kuću najnadareniji u
svemu: od biranja boja do pozlaćivanja, od
izvlačenja linija do ukrašavanja, od crtanja lica do
kompozicije, pa će poslije toga samo sa mnom
htjeti da radi. Ne mislim da bi mogao pasti na tako
niske grane da misli o meni kao o ubici, već kao o
umiješnom iluminatoru.
Krajičkom oka pratim onog efendi Crnog, budalu
koju je doveo sa sobom. Kada su njih dvojica
zajedno krenula sa groblja i sa mnoštvom krenula
prema ejupskom pristaništu, i ja sam išao za njima.
Na pristaništu su se ukrcali u jedan čamac s četiri
vesla, a ja sam poslije ušao u jedan sa šest, sa
mladim šegrtima koji su se smijali, zaboravljajući
na dženazu i mrtvaca. U jednom trenu na otvorenoj
pučini kod Fenerkapija naši čamci su se toliko
približili da su se umalo dodirnuli pramcima, pa
sam iz blizine mogao vidjeti kako efendi Crni
nešto šapuće Tetku i iznenada pomislih kako je
lako ubiti čovjeka. Dragi Alahu, ti si nam svima
podario nevjerovatnu moć, ali i strah da je ne
upotrijebimo.
Ipak, ukoliko čovjek jednom savlada taj strah i
pokrene se, odjednom postane sasvim druga osoba.
Prije sam se mnogo plašio ne samo šejtana nego i
najtananije slutnje zla u sebi. Sada, međutim,
osjećam da je zlo podnošljivo, pa čak i potrebno
ilu-minatoru. Ako zanemarimo što su mi ruke
drhtale nekoliko dana poslije zločina, otkako sam
ubio onog bijednika crtam bolje, upotrebljavam
sjajnije i jače boje i, što je najvažnije, uviđam da
moja mašta stvara čuda. Ali, koliko je osoba u
Istanbulu koje mogu poštovati vrijednost mojih
čuda?
Sa središta Zlatnog roga, s pučine kod Džibalija
bijesno sam pogledao Istanbul. Kupole prekrivene
snijegom zablistale su na suncu koje se iznenada
probilo kroz oblake. Što je grad veći i ša-reniji,
ima više kutaka u kojima možemo sakriti krivicu i
grijeh; što ima više ljudi, više je i onih s kojima se
možemo stopiti sa svojom krivicom. Mudrost
grada ne treba da se mjeri učenjacima,
bibliotekama, iluminatorima, kaligrafima i
medresama, već brojem zločina koji su hiljadama
godina tajno obavljani u njegovim mračnim
ulicama. Po tome je Istanbul, bez sumnje,
najmudriji grad na svijetu.
Na pristaništu na Unkapaniju sišao sam sa čamca
poslije Crnog i Tetka. Slijedio sam ih dok su se,
oslanjajući se jedan na drugog, penjali uzbrdo.
Zastali su na jednom zgarištu iza džamije sultana
Mehmeda, popričali još malo i nakon toga se
rastali. Kad je efendi Tetak ostao sam, na trenutak
je djelovao kao neki oronuli starac. Došlo mi je da
potrčim do njega, da mu prepričam klevete budale
sa čije se dženaze vraćamo, da mu kažem šta sam
učinio da bih sve nas zaštitio od tih kleveta i da ga
upitam da li je istina sve ono što je efendi
Prefinjeni rekao - da smo na crtežima
zloupotrijebili padišahovo povjerenje, da smo
izdali iluminator-ski postupak i uvrijedili našu
vjeru. I da li je završio posljednji veliki crtež.
U sumrak, zastao sam nasred sokaka pokrivenog
snijegom i pogledao prema njegovom mračnom
kraju, koji su očevi i djeca, vraćajući se kući,
prepuštali ne samo meni već i džinima, vilama,
razbojnicima, lopovima i žalosti, snijegom
prekrivenih stabala. Tamo, na kraju sokaka, u
prekrasnoj dvospratnoj efendi Tetkovoj kući, pod
krovom, koji vidim kroz grane golih kestenova,
živi najljepša žena na svijetu. Ali ja ne želim da
izgubim pamet.
19.
JA, NOVAC
Ja sam osmanlijski carski zlatnik od dvadeset i
dva karata. Na meni je slavni monogram našeg
padišaha, zaštitnika svijeta. Jedan od najboljih
majstora našeg padišaha, Roda, ovdje, u lijepoj
kafani prepunoj tuge poslije dženaze, na brzinu me
je nacrtao sada, u ponoć, i nije mogao da me
premaze pozlatom, ali vi ćete to već zamisliti. Moj
lik je ovdje, ali ja se lično nalazim u kesi vašeg
brata, velikog majstora, iluminatora Rode. On
ustaje, vadi me iz novčanika i pokazuje svima.
Zdravo, zdravo, pozdrav vr-hunskim majstorima i
gostima. Oči vam se šire od mog sjaja, uzbuđuje
vas odsjaj plamena kandila na meni, i zavidite
mom vla-sniku, majstoru Rodi.
U posljednja četiri mjeseca majstor Roda zaradio
je tačno četrdeset i sedam ovakvih zlatnika kao što
sam ja. Svi smo mi u toj kesi i majstor Roda nas ni
od koga ne krije i zna da među istanbulskim
iluminatorima nema tog koji više od njega
zarađuje. Izuzetno sam ponosan što smo među
iluminatorima prihvaćeni kao mjerilo umješnosti i
što smo stavili tačku na suvišne prepirke. Ranije,
dok još nismo navikli na kafu i dok nam se razum
nije razbistrio, ograničeni iluminatori su provodili
večeri prepiru-ći se ko je najnadareniji, ko je
najvještiji s bojom, ko crta najljepše drveće, a ko
najljepše oblake, i ne samo to, svake večeri su se
tukli i izbijali zube jedan drugom. Moja logika
sada odlučuje o svemu, što načinu rada u radionici
daje skladnu atmosferu dostojnu čak i starih
heratskih majstora.
U skladu sa harmonijom moje logike nabrojaću
vam i razne stvari koje možete dobiti za mene:
jedno stopalo mlade i lijepe robinje, što je njen
pedeseti dio; lijepo berbersko ogledalo od
orahovine s ramom od kosti; lijepo obojen sanduk
s ladicama oslikan motivima sunca i ukrašen
srebrom od devedeset akči; sto dvadeset svježih
hljebova, tri grobna mjesta i tri kovčega; srebr-nu
amajliju; jednu desetinu konja; noge stare debele
robinje; mladunče bivola; dva lijepa kineska
tanjira; mjesečnu nadnicu Derviša Mehmeda iz
Tabriza kao i većine persijskih kaligrafa iz
radionice našeg padišaha; jednog dobrog lovačkog
sokola s kavezom; deset krigli panajotovog vina;
sat dženeta sa svjetski poznatim mladićem
Mahmutom i još mnogo beskrajnih nebrojenih
mogućnosti.
Prije mog dolaska ovamo, proveo sam deset dana
u prljavoj čarapi jednog siromašnog šegrta nekog
obućara. Jadnik je svako veče usnio razmišljajući
o beskrajno dugom popisu šta sve može dobiti za
mene. Stihovi te pjesme, slatke kao uspavanka,
dokazali su mi da ne postoje vrata koja novac ne
može otvoriti.
Kad sam rekao vrata, sjetih se nečega. Da vam
ispričam sve događaje koje proživjeh prije no što
sam došao ovamo, trebalo bi mi nekoliko knjiga.
Naši smo, svoji, pa ako nikome nećete reći i, ako
mi efendi Roda ne zamjeri, odao bih vam jednu
tajnu. Kune-te li se da nećete? Priznajem. Ja nisam
pravi osmanlijski carski zlatnik od dvadeset i dva
karata iz kovnice na Čemberlitašu. Ja sam lažni
novac. U Veneciji su me skovali od nečistog zlata,
donijeli ovamo i ubacili u upotrebu kao
osmanlijski zlatnik. Hvala na razumijevanju.
Kako sam saznao u venecijanskoj kovnici, to se
radi već godinama. I zlatnici nedovoljne čistoće
što su mletački nevjernici donedavno donosili i
rasturali po Istoku bili su venecijanski dukati koje
su sami kovali u toj istoj kovnici. Osmanlije,
poštujući svaki natpis i vjerujući onome šta piše,
to ti je to, nisu obraćali pažnju na količinu zlata u
dukatu sve dok je natpis na njemu bio isti, te su
lažni venecijanski dukati preplavili čitav Istanbul.
Kasnije su počeli da ih raspoznaju grickanjem, jer
je lažni imao malo zlata a mnogo bakra. Na
primjer, izgaraš u plamenu ljubavi, pohitaš kod
Mahmuda, najvećeg ljepotana u kojeg je čitav
svijet zaljubljen, a on prvo stavi novčić u usta, a
ne onu stvar, utvrdi da je novac lažan i povede te u
dženet, umjesto na sat vremena, na pola sata.
Mletački nevjernici su vidjeli da njihov lažni
novac ima nesretan kraj, pa odluče da u tom
slučaju prave lažni osmanlijski novac, jer to neće
primijetiti. Dozvolite mi, skrenuću vam pažnju na
nešto čudno; mletački nevjernici kada slikaju, ne
prave sliku, nego pravu stvarnost onoga što slikaju.
Ali kad kuju novac, ne prave pravi novac, nego
njegov falsifikat.
U Veneciji su nas stavili u željezne sanduke,
utovarili na lađe i, ljuljajući se i talasajući,
doplovismo do Istanbula. Pojavio sam se u jednoj
mjenjačnici novca, u gazdinim ustima koja su se
osjetila na bijeli luk. Nakon kraćeg čekanja, dođe
neki priglupi seljak koji je želio da zamijeni
zlatnik. Mjenjač, lukaviji od svih, reče mu: ,,De da
ga zagrizemo pa da vidimo da li je tvoj zlatnik
lažan", te ga uzme i hitro stavi u usta.
Čim smo se sreli u ustima, vidio sam da je
seljakov zlatnik pravi osmanlijski, sultanski
zlatnik. Kada me je primijetio u mirisu bijelog
luka, rekao je: „Ti si lažan." Bio je u pravu, ali
povrijedio je moju čast i ja sam slagao: „Ti si
lažan."
Za to vrijeme priglupi seljak se bunio: „Kako je
moguće da je moj zlatnik lažan? Ja sam ga prije
dvadeset godina zakopao u zemlju! Je li i tada bilo
takve pokvarene rabote?!" Dok sam se pitao šta će
se dalje dogoditi, mjenjač izvadi iz usta mene
umjesto seljakovog zlatnika. „Evo ti tvoj zlatnik,
neću lažni novac mletačkih nevjernika!", reče i
prekori priglupog seljaka. Seljak je nešto
odgovorio, uzeo me i otišao. Kada je čuo iste nječi
i kod drugih mjenjača, teška srca me zamijeni kao
bezvrijednog za devedeset akči. Eto, tako poče
moje beskrajno, sedam godina dugo lutanje od ruke
do ruke.
S ponosom pripovijedam da sam većinu svog
vremena u Istanbulu proveo kako priliči jednom
novčiću, lutajući od kese do kese, od pojasa do
džepa. Događao mi se i košmar kada bi me vlasnik
stavio u neki vrč i ja bih neko vrijeme ležao
zakopan u nekom vrtu, ali ti dosadni periodi iz
nekog razloga kratko su trajali. Uglavnom su oni
kojima sam dopao šaka htjeli odmah da me se
riješe, naročito ako bi otkrili moj lažni sjaj. Još
nisam sreo nekoga ko bi blesavu mušteriju
upozorio na to da sam lažnjak. Ali, oni koji nisu
primijetili da sam lažan, kada bi za mene izbrojali
sto i dvadeset akči, čim shvate da su se prešli,
mučili bi same sebe u napadima bijesa, žalosti i
nestrpljenja, dok ne bi prešli nekog drugog i tako
se riješili mene i svoje bijede. Iako su tokom tih
napada i sami često pokušavali da prevare druge
(ne bi uvijek uspjeli zbog žurbe i bijesa), iz dna
duše psovali bi onoga koji me je dao i tako ih
prevario. U posljednjih sedam godina, promijenio
sam sto šezdeset ruku u Istanbulu; i nije bilo kuće,
čaršije, trgovine, džamije, crkve ili sinagoge u
kojoj se nisam pojavio. Što sam više obilazio,
shvatao sam da se o meni šire glasine, ispredaju
legende i govore laži, mnogo više nego što sam
mogao da pretpostavim. U lice mi je sve to
neprestano sasipano; da nema nikakve druge
vrijednosti osim mene, da ne znam za milost, da
sam proklet i da i sam volim novac, da se svijet,
kakve li štete, oko mene vrti, da mogu sve da
kupim, da sam prljav, pokvaren i bijedan. Oni koji
su shvata-li da sam lažan, ponašali su se strašno
ljutito i govorili mi još gore stvari. Kako mi je
prava vrijednost sve više opadala, tako sam sve
više dobijao vrijednost u prenesenom značenju.
No, uvidjeo sam da me velika većina ljudi iskreno
voli, nasuprot svim tim surovim izrazima i
nepromišljenim klevetama. Mislim da je u ovom
vremenu bez ljubavi jedna toliko iskrena, strasna
ljubav, nešto što bi trebalo sve da nas veseli.
Vidio sam svaki kutak Istanbula, ulicu po ulicu,
kvart po kvart, upoznao ruke svih, od Jevreja do
Abhaza, od Arapa do Mingeraca. Jednom izađoh iz
Istanbula u kesi nekog hodže iz Jedrena, koji se
zaputio u Manisu. Razbojnici nam prepriječiše put
i povikaše pare ili život, a jadni hodža u panici turi
me u svoj stražnji otvor. Smrdilo je gore no u
ustima onog koji je volio bijeli luk i bilo je nešto
neudobnije. Ali odmah zatim, dogodi se još gora
stvar, jer razbojnici nisu viknuli pare ili život,
nego „Čast ili život!" i svi ga redom silovaše.
Neću vam pričati šta sam pretrpio u tom malenom
otvoru. Zato i ne volim da napuštam Istanbul. U
Istanbulu sam se uvijek osjećao voljen. Mlade
djevojke su me ljubile kao da sam njihov muž iz
snova, skrivale me u vrećicama od kadife, pod
jastucima, medu bujnim grudima, u gaći
cama tražile me i u snu da provjere da li sam tu.
Bio sam sakriven pokraj peći u jednom hamamu, u
čizmi, na dnu bočice u radnji sa mirisima, u tajnom
džepu na vreći sočiva nekog kuhara Prošao sam
Istanbul uzduž i poprijeko skriven u pojasevima od
kamilje kože, u postavama od šarene egipatske
tkanine, u cipelama postavljenim čojom i u
naborima šalvara. Majstor Pe-tro, sajdžija, stavio
me je u tajni dio sata sa batom, a neki grčki
trgovac u kolut masnog sira; krili su me u
dimnjacima, pećima, umotanog u komade čoje
zajedno sa pečatima, draguljima i ključevima; pod
prozorskim daskama, medu prostirkama sa gustom
slamom, u tajnim dijelovima sanduka i škrinja.
Vidio sam očeve kako ostavljaju jelo i svakog časa
pogledavaju da li sam ondje gdje su me sakrili,
žene koje su me nepotrebno stavljale u usta i sisale
kao šećer, djecu koja su me njušila i gurala u nos,
starce s jednom nogom u grobu, koji nemaju mir
ako me sedam puta dnevno ne izvade iz vrećice da
bi me vidjeli. Jedna pedantna Čerkeskinja, nakon
što je cijeli dan ribala i čistila kuću, izvadila bi i
nas iz vrećice i ribala drvenom četkom. Neki
jednooki mjenjač novca pravio je kule od nas;
jedan nosač bi nas posmatrao sa svojom cijelom
porodicom kao prizor iz prirode, a neki pozlatar
koji više nije među živima, da mu ne spominjem
ime, po cijele večeri redao nas je uvijek drugačije.
Vozio sam se u čamcima od mahagonija, bio u
carskoj palati, skrivan u knjigama heratskih
majstora, u potpeticama cipela koje mirišu na ruže,
u pokrivačima za samare. Vidio sam stotine ruku,
prljave, dlakave, debele, masne, drhtave, stare. Na
meni je miris druženja uz opijum, radionica voska,
sušenih skuša i znoja cijelog Istanbula. Nakon svih
tih uzbuđenja i doživljaja, u kući nekog nesretnika
podmukli je lopov, obavijen noćnom tamom,
prerezao grkljan svojoj žrtvi, ubacio me u vrećicu
i pljunuo uz riječi: „Gade, sve zbog tebe!",
ražalostio sam se i poželio da me nema.
Ipak, kada mene ne bi bilo, niko ne bi mogao
prepoznati dobrog iluminatora među lošima, i oni
bi se međusobno svađali. Zato i nisam nestao, već
sam ušao u vrećicu najnadarenijeg i najmudrijeg
iluminatora i pojavio se ovdje.
Ako ste bolji umjetnici od njega, zaradite me.
20.
ZOVEM SE CRNI
Koliko je Šekurin otac znao o pismima koja
smo razmjenjivali? Da sam razmišljao o tome kako
se plašljiva djevojka, koja se silno boji svoga oca,
obraćala u pismu, morao sam da izvučem zaključak
kako nisu razmijenili ni riječ, ali slutio sam da nije
tako. Prepredenost u pogledu torbarke Ester,
magija Šekurinog pojavljivanja na prozoru,
odlučnost tetka koji me je poslao ilumi-natorima i
slabost koju sam kod njega osjetio kad me je jutros
pozvao da dođem, uznemirili su me.
Tetak me je jutros posjeo pred sebe i počeo
pripovijedati o portretima koje je vidio u Veneciji.
Kao izaslanik našeg padišaha, zaštitnika cijelog
svijeta, vidio je on mnoge palate, bogate kuće i
crkve. Danima je stajao pred hiljadama portreta,
vidio na hiljade lica naslikanih na zategnutom
platnu, drvetu, u ramu i na zidu. „Svako lice bilo je
različito, posebno, jedinstveno!", pričao je.
Omađijale su ga njihova raznovrsnost, boje,
blagost, prijatnost, čak i svjetlost koja ih je
obasjavala, ali i pogled njihovih očiju.
„Kao da ih je zahvatila zaraza, svi su naručivali
svoje portrete", reče. „Cijela Venecija. Oni bogati
i moćni naručivali su portrete da bi predstavljali
svjedoke i uspomene na njihovo postojanje, i kao
simbol njihovog bogatstva, snage i moći. Da
vječno stoje ondje, pred našim očima, jedan
drugome dokazuju svoje postojanje, ističući svoju
posebnost i različitost." Njegove riječi bile su
omalovažavajuće, kao da govori iz ljubomore,
bijesa i zavisti, ali kada je pričao o portretima
koje je vidio u Veneciji, lice bi mu poput djetinjeg
zablistalo i ispunilo se životom.
Bogataši, prinčevi i porodice velikaša, mecene,
napravili su od portretisanja takvu zarazu da, čak i
kada su naručivali oslikavanje neke crkve
prizorima iz Novog zavjeta i biblijskih legendi,
tražili su da njihova lica budu naslikana na slici.
Tako, na primjer, posmatrajući sliku koja prikazuje
sahranjivanje svetog Ste-fana u grob, među
mnoštvom koje plače pokraj groba primijetiš
princa koji je sav razdragan, radostan i čio
pokazivao slike na zidovima svoje palate. Onda
pogledaš svetog Petra kako na nekoj slici
iscjeljuje bolesne svojom sjenom i razočaran
primijetiš da je bolesnik koji se sa strane previja
od bolova brat ljubaznog domaćina, inače zdrav
kao drijen. A sljedećeg dana vidiš da je među
pokojnicima na slici koja prikazuje uskrsnuće
mrtvih tvoj susjed za stolom s kojim si maloprije
dobro jeo. „Neki su toliko pretjerali", reče tetak
bojažljivo kao da govori o šejtanskom iskušenju,
„da su pristajali da budu prikazani kao sluga koji u
gomili nalijeva piće u pehare, ili nemilosrdnik koji
kamenuje prijestupnicu, ili ubica okrvavljenih
ruku."
„To je isto", rekao sam, pretvarajući se da
razumijem, „kao kada u knjigama o starim
persijskim legendama vidimo šaha Ismaila kako
sjeda na tron. Ili kada u priči o Husrevu i Širin na-
iđemo na crtež Timura koji je vladao poslije njih."
Da li sam to čuo lupkanje negdje u kući? „Ali te
franačke slike kao da su napravljene s namjerom
da nas zastraše", reče potom tetak. „Ne plaše nas
snagom i bogatstvom svojih naručilaca, već
pokušavaju da nas ubijede da je postojanje na
ovom svijetu nešto veoma izuzetno i tajanstveno.
Jedinstvenim licima, očima i držanjem, odjećom u
čijim naborima su sjene, žele da nas uplaše
djelujući kao neka tajanstvena bića."
Pripovijedao je kako se jednom prilikom izgubio u
veličanstvenoj galeriji portreta jednog
zaljubljenika u slikarstvo, na bogatom imanju na
obali jezera Komo gdje je sakupio portrete svih
poznatijih ljudi franačke istorije, od kraljeva do
kardinala, od vojnika do pjesnika. „Kada me je
moj gostoljubivi domaćin ostavio nasamo da, po
svojoj volji, sam prošetam njegovom palatom,
koju je s ponosom pokazivao", reče, „vidio sam da
su ti, nazovi važni likovi, koji su uglavnom
izgledali kao stvarni, a neki me gledali pravo u
oči, postali značajne ličnosti ovoga svijeta zato što
su sami naručili portrete. Njihovi portreti imali su
nekakvu magiju i do te mjere ih učinili
jedinstvenim, da sam se ja među tim slikama na
trenutak osjećao neugledno i nemoćno. Mislio sam
da su izradili i moj portret, bolje bih shvatio
razlog svog postojanja na ovom svijetu."
Odmah je sa strahom od svoje želje shvatio da
oduševljenje portretom može dovesti do samog
kraja islamske umjetnosti koju su stari majstori iz
Herata doveli do savršenstva i trajnosti. „Ali, kao
da sam želio da osjetim tu različitost od svih,
posebnost i jedinstvenost", reče. Kao kad nas
šejtan navodi na grijeh, osjećao je privlačnost
snažne želje koja ga vuče ka onome čega se boji.
„To je bilo, kako da kažem, kao nekakva grešna
želja, kao gordo postavljanje samoga sebe
nasuprot Alaha, kao da smatraš sebe nečim
značajnijim i postavljaš sebe u centar svijeta."
Kasnije mu je palo na pamet da bi to što je u
rukama franačkih majstora djelovalo kao igra
hvalisave djece, moglo služiti našoj vjeri kao
pravedna sila koja bi, ukoliko bi se čarolija
usmjerila ka našem uzvišenom padišahu, mogla da
utiče na sve koji je vide. Tada se rodila ideja o
izradi knjige u kojoj će biti slike našeg padišaha i
svega onog što ga predstavlja. Kada se tetak vratio
u Is-tanbul i pričao padišahu kako bi bilo veoma
dobro da i on bude naslikan u stilu franačkih
majstora, u početku se protivio.
„Priča je najvažnija", rekao je padišah.
„Lijepa slika svojom profinjenošću upotpunjuje
priču. Ako zamislim sliku koja ne do-punjava neku
priču, čini se da ona na kraju postaje idol. Pošto ne
možemo vjerovati priči koje nema, vjerovali
bismo u sliku. To je slično obožavanju idola oko
Kabe u Meki prije nego što ih je naš Prorok
slomio. Kako bi, na primjer, naslikao ovaj karanfil
ili onog drskog patuljka ako nisu dio neke priče?"
„Prikazao bih da ljepota karanfila njega samog čini
posebnim."
„Da li bi ga onda, u kompoziciji stranice, postavio
u centar?"
„Uplašio sam se", rekao mi je tetak. „Na trenutak
me je uhvatila panika kada sam shvatio gdje me
vode padišahove misli."
Shvatio sam da je ono čega se tetak plašio
zapravo to što je smatrao da centar svijeta, i
papira, može biti i nešto drugo osim Alahove
namjere.
„Poslije ćeš poželjeti da sliku patuljka okačiš o
zid", rekao je padišah što potvrđuje moje misli o
onome čega se tetak plašio. „Ali, ta slika ne može
na zid. Jer, kakav god bio naš cilj, nakon nekog
vremena počećemo obožavati sliku okačenu o zid.
Kada bih, kao i kauri, vjerovao da je, Alah nas
sačuvao, poslanik Isa sam Alah, bilo bi mi jasno
da se Alah može prikazati na ovome svijetu, čak i
u ljudskom obliku, pa bih mogao nacrtati sliku
čovjeka i okačiti je o zid. Shvataš, zar ne, da
bismo na kraju počeli nesvje-sno da joj se
klanjamo?"
Tako sam to dobro shvatio da sam se, baš zbog
toga, i plašio onoga o čemu smo obojica
razmišljali.
„Zbog toga ja ne pristajem na to da moja slika
bude obješena o zid", izgovorio je naš padišah.
„Ali on je upravo to želio", šapne tetak,
osmjehujući se šej
tanski.
Sada je na mene došao red da se uplašim.
Padišah je rekao: „Ipak, želim da se izradi jedna
moja slika na način franačkih majstora. Sliku treba
sakriti među stranice jedne knjige. Kakva će to
knjiga biti, ti ćeš mi reći." „Na trenutak sam se
zamislio zbunjen i začuđen", reče tetak. Zatim mi
je uputio jedan osmijeh, nalik šejtanskom, kao
maloprije, te sam povjerovao da se moj tetak
odjednom pretvorio u nekog drugog.
„Njegovo veličanstvo padišah mi je zapovijedio
da odmah počnem sa izradom knjige. Od sreće mi
se zavrtilo u glavi. Knjiga treba, kako je rekao, da
bude pripremljena kao dar mletačkom duždu kojem
će me ponovo poslati. Knjiga će biti završena u hi-
ljaditoj hidžranskoj godini kao simbol
pobjedonosne moći našeg uzvišenog padišaha.
Zahtijevao je da knjigu pripremim tajno ka-ko se
ne bi saznalo za njegovu namjeru o sklapanju
saveza sa Mlečanima i da ne bi bilo ljubomore u
kaligrafskoj radionici. I ja sam, sretan, započeo
tajnu izradu mojih slika."
21.
JA SAM VAŠ TETAK
I tako, u petak ujutro, počeo sam da mu
objašnjavam kakva bi trebala da bude knjiga u
kojoj će se naći slika našeg padišaha urađena u
stilu franačkih majstora. Počeo sam od priče koju
sam ispričao padišahu i kako sam ga ubijedio da
naredi izradu knjige. No, moja tajna namjera bila
je da nagovorim Crnog da za te slike napiše
najljepše priče koje ja nisam umio napisati. Rekao
sam mu da sam većinu slika završio i da je
posljednja pri kraju. „1 slika smrti je tu", rekao
sam, ,,i slika drveta koje po-kazuje da je svijet
našeg padišaha jedno spokojno mjesto, a nju sam
naručio od pametnog iluminatora Rode, slika
šejtana, slika konja koji nas daleko nosi, pas
podmukao i lukav, novac... Sve to su najveći
majstori iz radionice tako lijepo naslikali i, kad bi
sa-mo jednom vidio, mogao bi napisati tekst",
rekao sam. „Poezija i slika, boja i riječ su sestre,
to znaš."
Razmišljao sam da li da mu kažem da bih mu
mogao dati svoju kćer. Da li bi živio s nama u ovoj
kući? A onda rekoh sebi: ne daj da te zavara
njegovo pažljivo slušanje i djetinji izraz lica. On
želi da uzme Šekuru i pobjegne s njom. Ali, osim
Crnog nije postojao niko ko bi mogao završiti
moju knjigu.
Dok smo se vraćali s džume, pričao sam mu o
sjenama, najvećem otkrovenju na slikama
italijanskih umjetnika. „Ako slikamo kao sa ulice,
kao da koračamo njome, zastajemo, divanimo i
posmatramo svijet, kao franački majstori, onda
moramo naučiti kako da na slike unesemo ono što
je na ulici najistaknutije -sjenu."
„Kako bi se sjenka mogla nacrtati?", upitao je
Crni.
Dok me je slušao, povremeno sam kod njega
primjećivao nestrpljenje. Ponekad bi se igrao
mongolskom mastionicom koju mi je poklonio.
Povremeno bi uzimao žarač i raspirivao vatru. S
vremena na vrijeme pomislio bih kako želi da me
udari žara-čem u glavu i ubije zato što hoću
iluminaciju udaljiti od načina na koji Alah gleda
na svijet. I zato što želim da iznevjerim slikarsku
tradiciju heratskih majstora koji su slikali
sanjajući. I zbog toga što sam i našeg padišaha na
to nagovorio. Povremeno bi veoma dugo sjedio, ne
trepćući i ne skidajući pogled s mene. Pomišljao
sam da razmišlja o tome kako će, ako treba, biti i
moj rob sve dok ne dobije moju kćer. U jednom
trenutku sam ga, kao kad je bio dijete, izveo u
baštu i, kao otac, kazivao mu o drveću, o sunčevoj
svjetlosti koja pada na lišće, o snijegu koji se
otapa i zašto se kuće u našem sokaku čine sve
manje što se više udaljava-mo od njih. Ali, to je
bilo pogrešno i dovoljno da shvatim da se odnos
oca i sina, koji je nekada bio medu nama, odavno
istrošio. Umjesto dječije radoznalosti i žudnje za
znanjem, pojavilo se strpijenje koje ispoljava pred
naklapanjima jednog izlapjelog starca čiju kćer je
volio. U njegovoj duši nataložile su se nedaće i
prašina zemalja i gradova u kojima je boravio u
posljednjih dvanaest godina. Bio je umorniji od
mene i bilo mi ga je žao. Pomišljao sam da je
bijesan, ne samo zato što mu prije dvanaest godina
ni-sam dao Šekuru - to je bilo nemoguće - nego
zbog mog maštanja o slikama koje nisu izradili
islamski iluminatori i legendarni heratski majstori,
i zbog besmislica koje uporno izgovaram. Zbog
toga pomislih kako bi moja smrt mogla doći od
njegove ruke. Ali, nisam ga se plašio. Već
suprotno, ja sam pokušavao da zaplašim njega. Jer,
osjećao sam da bi njegov strah mogao prijati
tekstovima koje sam tražio da napiše. Rekao sam
da čovjek, kao na onim slikama, sebe može da
postavi u centar svijeta, i dodao: „Jedan od mojih
iluminatora lijepo je naslikao smrt. Hoćeš li da
pogledaš?"
Eto, tako sam mu počeo pokazivati slike koje sam
proteklih godinu dana tajno radio sa najboljim
majstorima. Prvo se malo ustručavao, čak i plašio.
Ali kada je vidio da je slika smrti zapravo
nadahnuto oslikan prizor iz prepisa Firdusijeve
Šahname kad Afrasijab odsijeca glavu Sijavušu ili
kada Rustem ubija Suhraba, ne znajući da je
njegov sin, Crni se odmah zainteresovao. Na slici
koju sam dao uraditi u tužnim i jakim bojama sa
slika koje prikazuju dženazu pokojnog sultana
Sulejmana, uočljiva je kompozicija franačkih
majstora i pokušaj sjenčenja koji sam ja sam
dodao. Pokazao sam mu paklenu dubinu gdje se
prepliću oblaci s linijom horizonta. Napomenuo
sam i da je smrt naslikana kao jedna jedinstvena
osoba, kao oni nevjernici koje sam viđao na
portretima u venecijanskim palatama, a koji
nastoje biti drugači-ji od ostalih. „Žele biti
jedinstveni i različiti i to toliko snažno, Pogledaj i
sam, pogledaj joj u oči, čovjek se ne treba plašiti
smrti već upravo te želje da bude jedinstven,
različit i poseban. Pogledi sliku smrti i napiši
priču o njoj. Neka smrt progovori. Evo ti pero i
hartija. Ono što budeš napisao, odmah ću dati
kaligrafu."
Neko vrijeme posmatrao je sliku šuteći. „Ko je
ovo nasli-kao? upitao je potom. »Leptir. On je
najnadareniji. Majstor Osman je bio očaran
njime i zaljubljen u njega godinama."
„Vidio sam sličan crtež psa, samo nešto grublji, u
kafani u kojoj medah priča priče", reče Crni.
„Moji iluminatori, duhovno vezani za majstora
Osmana i radionicu, ne vjeruju u ono što crtaju za
moju knjigu. Mogu zamisliti kako u po noći, kada
odu odavde, u kafani ismijavaju mene i slike koje
rade za novac. Jednom je padišah naručio portret
kod mladog venecijanskog slikara kojeg sam s
mukom doveo iz poslaništva. Kasnije je majstoru
Osmanu zadao da uradi istu sliku uljanim bojama.
Majstor Osman, natjeran da imitira venecijanskog
slikara, mene je smatrao odgovornim za tu
nepriličnu prisilu i sramnu sliku. Bio je u pravu."
Cijeli dan pokazivao sam mu sve slike osim
posljednje koju nikako nisam uspijevao da
završim, nagovarao ga da napiše priče za njih,
govorio mu o naravima iluminatora i pričao o tome
koliko sam ih plaćao. Razgovarali smo o
perspektivi i o tome da li je suprotno vjeri to što
se u pozadini mletačke slike stvari postepeno
umanjuju i da li je siroti efendi Prefinjeni ubijen
zbog pohlepe i zavisti.
Te noći kad je Crni odlazio kući, bio sam uvjeren
da će sljedećeg jutra ponovo doći, kao što je
obećao, i da će opet slušati priče o mojoj knjizi.
Dok sam iza otvorenih vrata slušao kako nestaje
bat koraka, u hladnoj noći osjećalo se ono što je
nespokojnog ubicu bez sna činilo jačim i
đavolskijim od mene i moje knjige.
Zatvorio sam kapiju za njim pažljivo i čvrsto, te
iza nje, kao svake noći, prislonio stari ćup koji
koristim za bosiljak, i prije nego što sam ugasio
vatru i legao, vidio sam ispred sebe Šekuru u
bijeloj anteriji kao da je duh u mraku.
„Jesi li sigurna da želiš da se udaš za ovog
čovjeka?", upitao je.
„Ne, tata. Odavno sam odustala od udaje. Osim
toga, ja sam udata."
„Ako i sada želiš da se udaš za njega, odmah bih te
blagoslovio."
„Ne želim da se udam za njega." „Zašto?"
„Jer vi to ne želite. Ako vi nekoga ne želite, ni ja
ga iskreno ne mogu željeti." U jednom trenutku u
tami vidjeh odsjaj žeravice sa ognjišta u njenim
očima. Oči su joj bile pune suza, ne od žalosti,
nego od ljutnje, ali u glasu nije bilo nimalo
ozlojeđenosti. „Crni te mnogo voli", rekao sam kao
da odajem tajnu. „Znam."
„Cijeli dan je slušao moje pripovijesti, ne zbog
ljubavi prema iluminaciji, nego zbog ljubavi
prema tebi."
„Pa, završiće vašu knjigu, a to je važno."
„Muž će ti se vratiti jednog dana", rekao sam.
„Ne znam zašto, možda zbog tišine, ali noćas sam
konačno shvatila da mi se muž nikada neće vratiti.
Moji snovi su sigurno tačni; sigurno su ga ubili.
Odavno su ga izjeli ptice i vukovi." Posljednje je
prošaputala s nekakvim čudnim bijesom, plašeći se
da bije mogli čuti dječaci koji spavaju,.
„Ako me ubiju", rekao sam, „želim da dovedeš do
kraja knjigu za koju sam sve dao. Obećaj mi."
„Obećavam. Ali, ko će završiti knjigu?" „Crni! Ti
ga možeš nagovoriti."
„Vi ste ga ionako već nagovorili, oče", reče. „Ja
vam nisam potrebna."
„Tačno, ali on mi pomaže zbog tebe. Ako mene
ubiju, mogao bi se uplašiti i odustati od knjige."
„Tada me ne bi mogao oženiti", reče moja mudra
kći smješkajući se.
Odakle mi to da se nasmiješila? U toku cijelog
razgovora nisam mogao vidjeti ništa osim
povremenog sjaja u njenim očima. Napeti, stajali
smo jedno naspram drugog nasred sobe.
„Dopisujete li se, šaljete li jedno drugom znake
naklonosti?", upitao sam, ne mogavši se suzdržati.
„Kako možete pomisliti tako nešto?"
Nastala je duga, bolna tišina. Negdje veoma
daleko zalajao je pas. Bilo mi je hladno i naježio
sam se. U sobi je bila već tolika tmina da nismo
mogli vidjeti jedno drugo, samo smo osjećali da
stojimo jedno naspram drugog. Potom smo se
iznenada zagrlili, svom snagom. Zaplakala je i
rekla da joj nedostaje majka. Poljubio sam je u
kosu koja je mirisala na njenu majku i pomilovao
je. Odveo sam je i smjestio pokraj dječaka u
krevet gdje
su zajedno spavali. Kad sam razmislio o protekla
dva dana, u sebi nisam osjetio ni najmanju sumnju
u to da se Šekura i Crni dopisuju.
22.
ZOVEM SE CRNI
Kada sam se te noći vratio kući, brzo sam se
riješio gazdarice, koja je sebe počela da
doživljava kao da je moja majka, i odmah se
zatvorih u sobu i opružih na krevetu, razmišljajući
o mojoj Šekuri.
Počeću od zvukova koje sam, uživajući kao u igri,
s napeto-šću osluškivao: za vrijeme mog drugog
dolaska njihovoj kući poslije dvanaest godina,
Šekura mi se uopšte nije pokazala. Međutim,
uspjela me je opkoliti na jedan tako čaroban način
da sam bio uvjeren da me neprestano posmatra
pažljivo sa svih strana, mjerkajući me kao budućeg
muža i uživa u tome kao u nekakvoj logičkoj igri.
Zato sam se ponašao kao da se i ona meni
neprestano privida. Tako sam bolje razumio riječi
Ibn Arabija kada je go-vorio da je ljubav
sposobnost da se nevidljivo napravi vidljivim i
želja da se ono što je nevidljivo uvijek živo osjeća
u blizini. Pretpostavljao sam da me Šekura
neprestano posmatra jer sam prisluškivao zvukove
kuće i škripanje drvenih dasaka. Čak sam u jednom
trenutku bio potpuno uvjeren da se zajedno sa
dječacima nalazi u susjednoj sobi koja izlazi na
predsoblje, čuo sam kako se dječaci gurkaju i
svađaju, i kako se utišavaju nakon majčinih
prijetećih pogleda i namrštenih obrva. Ponekad bih
čuo kako neprirodno šapuću - i to ne kao da se ne
bi uznemira-vao neko ko klanja namaz, već
napadno da bi se na kraju zajedno kikotali.
Drugi put, dok mi je njihov djed govorio o
čudesima svjetlosti i sjene, ušli su dječaci Ševket i
Orhan, brižno držeći poslužav-nik, i poslužili nam
kafu očigledno unaprijed detaljno uvježbanim
pokretima. Misleći da je njihova majka pripremila
tu dužnost, koju je trebalo da obavi Hajrija, da bi
im dala priliku da izbliza pogledaju čovjeka koji
će im možda postati poočim, da kasnije može s
njima o tom čovjeku razgovarati, obratio sam se
Ševketu riječima: „Što ti imaš lijepe oči!", i,
naslutivši da je njegov mlađi brat Orhan
ljubomoran, dodao sam: „Lijepe su i tvoje oči!",
pa na poslužavniku ostavih latice uvelog karanfila
koje odjednom izvadih iz džepa, i obojicu poljubih
u obraze. Nešto kasnije kućom se razlijegalo
kikotanje i smijeh.
S vremena na vrijeme intrigiralo bi me na kojem se
otvoru na zidu, na zatvorenim vratima, ili čak
tavanici, nalazilo njeno oko koje me posmatra i iz
kojeg ugla, pa sam nagađao, gledajući neke
pukotine, čvorove na drvetu ili mjesta za koja sam
greškom mislio da predstavljaju otvor i
istovremeno zamišljao kako se baš iza te pukotine
nalazila Šekura, ali bi se sumnje brzo prestrojile.
Kako bih se uvjerio da li je to u šta sumnjam tačno
ili ne, ustajao sam sa mjesta gdje sam sjedio, po
cijenu da ispadnem nekulturan prema tetku koji je i
dalje nastavljao da pripovijeda, praveći se kao da
sam zaprepašten ili zamišljen, pokušavajući ti-me
da prikazem zainteresovanost za njegovu priču.
Nestrpljivo sam hodao po sobi tamo-amo, i
prilazio toj sumnjivoj tački ili zacrnjenju na zidu.
Razočarao bih se kada tamo, iza te tačke za koju
sam povjerovao da je špijunski otvor ne bih susreo
Šekurine oči. Za trenutak bi me obuzeo osjećaj
usamljenosti i nestrpljenja, kao i nekog ko ne zna
šta će dalje.
Povremeno bih osjetio da me Šekura sigurno
posmatra i tako snažno povjerovao da sam izložen
njenom pogledu, da bih počeo da se ponašam kao
neko ko želi da se prikaže dubokoum-niji, snažniji
i moćniji nego što jeste, kako bih ostavio utisak na
ljubljenu. Onda bi mi palo na pamet da me Šekura
i njeni sinovi upoređuju sa mužem koji se ne vraća
iz rata, s izgubljenim ocem, i tada bih razmišljao o
novim moćnim Mlečanima o kojima mi je tetak
pripovijedao i o tome kako su bili naslikani.
Poželio sam da ličim na te nove moćnike jer je
Šekura slušala priče svoga oca o njima koji su
svoju slavu stekli zbog knjige koju su napisali ili
stranice koju su ukrasili i iluminirali, a ne zbog
iskušavanja u isposnici, kao sveci, ne zbog glava
koje su, kao taj izgubljeni muž, odsijecali snagom
svoje ruke i oštricom svoga mača. Mnogo sam se
trudio da pred očima oživim slike tih velikaša,
koje su, kako mi je rekao tetak, bile nadahnute
snagom mračnih kutaka ovog svijeta i njegovog
tajnog mraka, pokušavao sam da zamislim ta
čudesa koja je tetak vjerno opisivao meni, nećaku
koji ih nikada nije vidio i toliko sam se trudio da
sam, kada na kraju nisam uspio ništa da zamislim,
doživio poraz i osjetio se tako mizernim.
U jednom trenutku ponovo sam ugledao Ševketa
pred sobom. Kad se odlučno privio uz mene,
pomislio sam kako u nekim arapskim klanovima u
Transoksaniji i čerkeskim plemenima na Kavkazu
starije muško dijete u kući treba da poljubi gosta u
ruku, ne samo po dolasku već i kada odlazi, prema
običaju, i bez mnogo razmišljanja pružim mu ruku
da je poljubi i dotakne čelom. U isto vrijeme začuo
sam kako se Šekura nasmijala negdje, ne previše
daleko. Da li se meni smijala? Uzvrtio sam se i da
bih se nekako izvukao, zgrabio sam Ševketa i
poljubio ga u oba obraza kao da se to očekivalo.
Osmijehnuo sam se tetku kako bih mu pokazao da
znam da sam ga prekinuo, ali da zapravo ne želim
da budem nekulturan, a u istom trenutku pažljivo
sam njuškao dje-čaka kako bih osjetio trag mirisa
njegove majke. Dok sam ja shvatio da mi je Ševket
tajno gurnuo parče papira u ruku, on se već
okrenuo i otišao.
Kao dragulj, čvrsto sam sakrio parče papira u šaci.
Kada sam shvatio da je to pisamce koje mi je
poslala Šekura, zamalo nisam počeo da se
smješkam tetku od sreće. Zar to nije čvrst dokaz da
me Šekura strašno želi? Odjednom sam u mislima
ugledao sebe i nju kako strasno vodimo ljubav. I
toliko sam bio siguran da će se taj nevjerovatan
čin iz mašte uskoro ostvariti, da sam primijetio
kako mi se, tu pred tetkom, u posve neprikladnoj
situaciji, ukrutio. Da li je Šekura to primijetila?
Slušao sam tetkovu priču ne bih li uspio da
usmjerim svoje misli na nešto drugo. Mnogo
kasnije, dok se tetak pružio da mi pokaže neku
drugu ukrašenu stranicu knjige, razmotao sam papir
koji je mirisao na kozje mlijeko, pogledao i vidio
da na njemu ne piše ništa. Prevrtao sam i okretao
papirić ne vjerujući da je prazan.
„Prozor", reče tetak. „Primjenjivati perspektivu
isto je kao posmatrati svijet kroz prozor. Kakav je
to papir?"
„Nikakav, efendi tetak", rekao sam, ali kasnije sam
dugo mirisao papir.
Pošto nisam želio da upotrijebim tetkovu noćnu
posudu, iz-vinio sam se poslije ručka i otišao u
baštu. Bilo je jako hladno. Žurno sam obavio šta
treba kako mi se zadnjica ne bi smrzla i izašao,
kad se preda mnom poput drumskog razbojnika
tiho i šutke pojavio Ševket. U ruci je držao noćnu
posudu svog djeda iz koje se dizala para. Ušao je u
zahod iza mene i ispraznio je. Kada je izašao s
praznom noćnom posudom, naduvao je svoje
debelju-škaste obraščiće i zagledao se u moje oči
svojim lijepim okicama.
„Da li si nekada vidio mrtvu mačku?", upitao je.
Imao je isti nos kao njegova majka. Da li nas je
ona posmatrala? Pogledao sam kapak na prozoru iz
snova na drugom spratu, na kojem sam je ugledao
prvi put poslije mnogo godina. Bio je zatvoren.
„Nisam."
„Da ti pokažem mrtvu mačku u kući obješenog
Jevrejina?"
Ne čekajući odgovor, izašao je na ulicu. Pošao
sam za njim. Išli smo nekih pedeset koraka po
blatnjavom i smrzlom putu i ušli u neku zapuštenu
baštu. Mirisalo je na vlažno, trulo lišće, pomalo i
na buđ. Dječak je vještim koracima, samouvjeren
kao da dobro poznaje to mjesto, na vrata ušao u
neku žutu kuću koja je bila skrivena, zabačena iza
žalosnih stabala smokve i badema.
Kuća je bila prazna, ali suva i pomalo topla, kao
da neko stanuje u njoj.
„Čija je ovo kuća?", upitao sam.
„Od Jevreja. Kad je čovjek umro, žena je s djecom
odselila u jevrejsku mahalu kod pristaništa na
pijaci. Torbarka Ester prodaje njihovu kuću."
Otišao je do jednog ugla, vratio se i rekao: „Nema
mačke, otišla je."
„Zar mrtve mačke mogu da idu?"
„Moj djed kaže da mrtvi lutaju."
„Ne", rekoh, „lutaju njihove duše."
„Kako znaš?", upitao me je ozbiljno, čvrsto stežući
noćnu posudu u naručju. ,,E, znam. Da li stalno
dolaziš ovamo?"
„Mama dolazi sa Ester. Noću ovdje dolaze duhovi,
ali ja se ne bojim ovog mjesta. Jesi li ikada ubio
čoveka?" „Jesam." „Koliko?"
„Ne mnogo, dvojicu."
„Sabljom?"
„Sabljom."
„Lutaju li i njihove duše?"
„Ne znam. Po onome što knjige pišu, trebalo bi."
„Stric Hasan ima jednu crvenu sablju, posiječe ako
je dotak-neš. Ima i jatagan, s drškom ukrašenom
rubinima. Da li si ti ubio mog tatu?"
Glavom sam klimnuo neodređeno što nije značio ni
da, ni ne. „Kako znaš da je tvoj otac mrtav?"
„Mama je tako juče rekla. Neće se više vratiti,
kaže. To je sanjala."
Svi želimo da, ako nam se ukaže prilika, radi
nekog višeg cilja možemo da obavimo neki prljav
posao, koji smo inače spremni da uradimo radi
ličnih niskih pobuda, požude i ljubavi koja nam
lomi srce, tako sam i ja, u tom trenutku još jednom
odlučio da postanem otac tim siročićima, pa sam
zato, po povratku u kuću, još pažljivije slušao
njihovog djeda koji je opisivao knjigu, čije je
tekstove i slike trebalo da dovršim.
Počeću od crteža koje mi je tetak pokazao, recimo,
od konja: iako na toj slici nema ljudi, iako je oko
konja sve prazno, nisam mogao reći daje to samo
crtež konja i ništa više. Konj je tamo, ali kao da je
njegov jahač otišao negdje, na stranu, ili će se
pojaviti u pozadini iza nekog, u gazvinskom stilu
nacrtanog grma. To je bilo očigledno zbog samara
na konju i uobičajenim ukrasima na sedlu. A možda
će se svakom trenutku pokraj konja pojaviti ljudi
naoružani sabljama.
Najvjerovatnije je tetak tražio crtež konja od
majstora iluminacije kojeg je tajno pozivao u kuću.
Pošto je iluminator dolazio noću, sliku konja koja
je u njegovoj glavi urezana kao neki kalup, na
papir je mogao da prenese jedino ako je crta
napamet, kao dio neke priče, on je crtež tako i
radio. Dok je majstor crtao konja, kojeg je hiljadu
puta vidio u prizorima ratovanja i ljubavnim
scenama, tetak, nadahnut metodama franačkih
majstora, napomi-njao bi mu: „Nemoj da nacrtaš
jahača. Tamo nacrtaj drvo. Ali pozadi, i neka bude
maleno." Dolazeći noću, iluminator je sjedio za
radnim stolom zajedno s tetkom i pod svjetlošću
svijeće crtao čudan crtež koji nije ličio ni na jednu
uobičajenu scenu na koju je bio naviknut i koju je
znao napamet, vrijedno je radio zato što je tetak za
svaku od njih dosta plaćao, i zato što su mu,
iskreno govoreći, neobične ilustracije bile
zanimljive. Ali, nakon nekog vremena, ni
iluminator, isto kao ni moj tetak, nije mogao da
shvati koju priču uljepšava i oslikava taj crtež
konja. Ono što je tetak od mene očekivao jeste da
pogledam te, pola venecijanskim, pola persijskim
stilom nacrtane crteže i da pored, na stranicama,
napišem odgovarajuće priče. Morao sam obavezno
napisati te priče ako želim Šekuru, ali osim
medahovih priča iz kafane ništa drugo nije mi
padalo na pamet.
23.
NAZVAĆE ME UBICOM
Moj sat sa zupčanicima objavljivao je vrijeme
akšama; molitva još nije bila oglašena, ali sam
davno upalio svijeću pokraj svog stalka. Upravo
sam uradio crtež jednog pušača opijuma, nacrtavši
ga na brzinu iz glave svojim perom umočenim u
hasanpaša mastilo koje sam povlačio po dobro
impregniranom i lijepo sati-niranom papiru, kad
začuh u sebi onaj glas koji me je svake večeri
pozivao na ulicu. Ali, svladao sam se. Toliko
čvrsto sam odlučio da večeras ne izlazim već da
radim kod kuće, da sam čak u jednom trenutku
pokušao iznutra ekserima zatvoriti vrata.
Ovu knjižicu koju na brzinu završavam naručio je
jedan Jer-men što je jutros rano, dok su još svi
spavali, došavši čak s Gala-te, zakucao na moja
vrata. Taj čovjek, iako muca, radi kao prevodilac i
vodič, i pronalazio bi me kad god bi italijanski
putnici po-željeli neku knjigu o nošnjama, upustio
se u naporno cjenjkanje. Kako smo se jutros
pogodili oko cijene od sto dvadeset akči za jednu
osrednju kijafetnamu od dvadeset slika, u vrijeme
poziva na večernju molitvu trudio sam se i nacrtao
dvanaest ljudi iz Is-tanbula, posebno obraćajući
pažnju na njihovu odjeću: šejhul-islama, kapidžiju,
imama, janjičara, derviša, spahiju, kadiju,
džigerdžiju, dželata - crtež dželata je veoma tražen
- prosjaka, ženu koja ide u hamam, pušača
opijuma. Toliko sam mnogo takvih knjiga izradio
kako bih zaradio koju akču više, da sam se, da bih
izbjegao dosadu dok radim te crteže, obično igrao
sam sa sobom onih igara kao da nacrtam kadiju ne
podižući pero s papira, ili prosjaka ne gledajući.
Svi razbojnici, pjesnici i ubogi znaju kako se, dok
mujezin s minareta poziva na ezan, džini i šejtani u
njima svi zajedno uzvrpolje, podižu i uglas viču:
Van! van!, progovara im nemirni unutrašnji glas,
bježi medu druge ljude, u mrak, bijedu i nemoć.
Godine sam posvetio tome da smirim te demone i
đavole. Uz pomoć tih džina i šejtana ja sam
naslikao svoje crteže koje mnogi smatraju čudom
moje ruke. Ali, otkako sam prije sedam dana ubio
onog bijednika, noću više ne mogu da utičem na
džine i šej-tane u sebi. Toliko se mnogo uzvrpolje
da kažem sebi: možda će se smiriti ako izađem
nakratko.
Tek što sam to rekao, našao sam se na sokaku, kao
i obično, ne shvatajući kako. Išao sam brzo. Ne
zastajkujući, krenuo sam preko snijegom
prekrivenih kaldrma, blatnjavih prolaza, zaleđenih
uzbrdica i sokaka gdje niko ne prolazi. Što sam
duže hodao, a noćna tama polijegala na mračne i
osamljene dijelove grada, moj grijeh je lagano
ostajao iza mene, i s odjekom mojih koraka u
uskim ulicama među zidovima kamenih hamama,
medresa i džamija, moj strah se smanjivao.
Noge me same odniješe u ovu zabačenu bijednu
mahalu gdje dolazim svake noći, u napuštene
sokake u koje čak i utvare ulaze naježene od
straha. Čuo sam da je polovina muškaraca iz ove
mahale poginula u ratu s Persijom, a druga
polovina ju je napustila zato što je zlokobna, ali ja
u takve priče ne vjerujem. Jedina nevolja koja je
ovu simpatičnu mahalu snašla zbog persijskih
ratova, dogodila se prije četrdeset godina kada
zatvoriše vrata derviške tekije kalenderijskog
reda, izgovarajući se kako je to ne-prijateljsko
gnijezdo.
Zašao sam u žbunove kupine i lovora koji, i po
najvećoj zimi, lijepo mirišu, pažljivo kao i uvijek
složio sam daske između uruše-nog dimnjaka i
prozora čiji se kapak otvarao. Uđoh. U pluća mi se
uvukao stoljetni miris tamjana i buđi. Do te mjere
me usrećilo što sam u tim prostorijama da sam
pomislio da će suze same krenuti.
Želim da kažem, ako još nisam, da se ne plašim
nikog osim Alaha, jer kazna koja bi mi na ovom
svijetu bila dodijeljena u mojim očima ne vrijedi
ništa. Ja se bojim onih stradanja i muka na sudnji
dan za ubice poput mene što je jasno napisano u
suri Furkan u Kuranu Časnom. Kada mi pred očima
oživi ta kazna u svim svojim bojama i svojom
žestinom u starim knjigama, koje mi rijetko dođu
do ruke, i podsjećaju me na uprošćene, djetinjaste
ali strašne prizore pakla koje su arapski
iluminatori izrađivali na koži, ili, iz nekog razloga,
na mučenja šejtana, koja su crtali kineski i
mongolski majstori, ne mogu, a da se ne upustim u
tumačenje njihovog značenja i da se ne zapitam šta
kaže sura Isra u svom trideset trećem ajetu. Zar ne
kaže da se ne smije bez pravednog razloga ubiti
niko čije ubistvo Alah zabranjuje? U redu, onda
bijednik kojeg sam poslao u džehenem nije bio
vjernik čije ubistvo Alah zabranjuje, a i ja sam
imao zaista opravdane razloge da mu smrskam
glavu. Taj čovjek nasrtao je na nas koji radimo na
knjizi koju je naš padišah tajno naručio. Da mu
nisam zapušio usta, on bi efendi Tetka, sve
iluminatore, pa i majstora Osmana, proglasio
bezbožnicima i bacio pred razjarene sljedbenike
hodže iz Erzuruma. Ako bi neko samo jednom
naglas rekao kako iluminatori brane bezvjerje, ti
erzurumlije, koji svakako traže izgovor kako bi
pokazali svoju silu, satrli bi cijelu radionicu, a ne
samo nas iluminatore, pri tom bi čak i padišah to
posmatrao bez glasa.
Sve sam obrisao krpama i pomeo metlom koju
čuvam u jednom uglu, kao što činim svaki put kad
dođem ovamo. Dok sam radio, toplina mi ispuni
srce i osjetih se kao dobri Alahov sluga. Du go
sam se molio Alahu da mi ne oduzme taj osjećaj
čestitosti. Do kosti mi se uvlačila grozna hladnoća,
potmuli bol je počinjao
u grlu i izadoh.
Potom, u onom čudnom duševnom stanju, nađoh se
u nekoj drugoj mahali. Ne znam šta se dogodilo na
putu između opustjele mahale u kojoj je tekija i
ovog mjesta, o čemu sam razmišljao, kako se
dogodilo da sam došao u ove ulice u kojima su s
obje strane čempresi. Ipak, postoji jedna misao
koju, koliko god hodao, nikako ne mogu da ostavim
iza sebe, nagriza me kao crv, možda će mi biti
lakše ako vam kažem. Zvao ga ja sramni klevetnik
ili siroti efen-di Prefinjeni, sasvim svejedno,
pokojni iluminator, malo prije nego što će postati
pokojni, razulareno je napadao Tetka i rekao još
nešto. Kad je vidio da se nisam uzbudio zbog priče
o tome kako je efendi Tetak na svim slikama
primjenjivao perspektivu kao poganski umjetnici,
bestidnik je rekao: „Postoji još jedan po-sljednji
crtež. Na tom crtežu Tetak se ruga svemu u šta
vjerujemo. To što čini nije samo bezvjerje, to je
jasno, otvoreno bogo-huljenje." Efendi Tetak je tri
sedmice prije ovih kleveta zaista od mene tražio
da u različitim uglovima na jednom papiru, kao na
nekoj franačkoj slici, nacrtam razne stvari kao na
primjer konja, novac, smrt u začuđujuće
nesrazmjernim dimenzijama. Na stra-nici koju je
želio da ilustrujem, uokvireni odjeljak koji je
pozlatio ubogi efendi Prefinjeni, uvijek je bio
prekriven drugim papi-rima, kao da od mene i
ostalih iluminatora želi da sakrije nešto. Želio sam
da pitam Tetka šta će biti nacrtano na toj
posljednjoj stranici, ali mnogo šta me je
sprječavalo. Ako ga pitam, naravno, posumnjaće
da sam ja ubio efendi Prefinjenog i tu svoju sumnju
bi podijelio sa ostalima. Ono što mi još donosi
nespokoj jeste šta da radim ako ga to pitam, a on
kaže da je efendi Prefinjeni bio u pravu. Ponekad
kažem sebi da ću ga pitati kao da su to moje misli
a ne sumnje koje mi je usadio efendi Prefinjeni, no
to ne umanjuje moj strah. Možda i nije toliko
strašno da čovjek nesvjesno huli na boga, ali ja
sam sada konačno svjestan.
Moje noge, uvijek pametnije od glave, same me
odvedoše do sokaka u kojem je kuća efendi Tetka.
Sakrio sam se u jedan ugao i, koliko sam u mraku
mogao da vidim, dugo posmatrao kuću: velika i
neobična bogata kuća na dva sprata među drvećem.
Ne znam gdje se nalazi Šekura. Maštajući,
pokušavao sam da zamislim iza kojeg kapka bih je
ugledao kad bi kuća bila po sredini ra-sječena
nožem, kao na crtežima izrađenim u Tabrizu u
vrijeme šaha Tahmaspa.
Vrata se otvoriše. U tami sam vidio da Crni izlazi.
Tetak je nježno gledao za njim s dvorišne kapije, a
zatim ju je zatvorio.
Čak je i moj um, iako utonuo u glupave maštarije,
po onome što je vidio spontano i srdito izvukao tri
zaključka:
Prvi: Efendi Tetak će Crnom povjeriti završetak
knjige jer je jeftiniji i bezopasniji. Drugi: Lijepa
Šekura će se udati za Crnog. Treći: Istina je ono
što je govorio siroti efendi Prefinjeni. Uzalud ga
ubih.
U takvim situacijama, kad naš nemilosrdni um
dođe do gorkog zaključka koji naše srce nikako ne
želi da prizna, istog trena čitavo tijelo pobuni se
protiv toga. Isprva jedna polovina mog uma svom
snagom se suprotstavi trećem zaključku - da sam ni
zbog čega postao ništavni ubica. Moje noge opet
se pokazaše brže i razumnije od glave i odvedoše
me za efendi Crnim. Kad smo prošli koju ulicu,
pomislio sam kako bi bilo veoma lako ubiti Crnog
koji je koračao ispred mene zadovoljan životom i
samim sobom, i kako bi me taj čin spasio
suočavanja sa prva dva zaključka moga uma, koje
je duša odbijala. Tada čak nisam ni pomislio da
sam sirotom efendi Prefinjenom uzalud razbio
glavu. Ako bih sada potrčao za Crnim desetak
koraka, stigao ga i udario svom snagom po glavi,
sve bi bilo po starom; efendi Tetak će me pozvati
da završim našu knjigu. Ipak, opreznija i iskre-nija
strana mog uma (zar iskrenost nije najčešće
plašljivost?) i dalje mi govori da je nikogović
kojeg sam umlatio i bacio u jamu zaista bio
klevetnik. Ako je to tačno, znači da ga nisam
uzalud ubio i da će me efendi Tetak, koji nema šta
da krije u svojoj knji-zi, pozvati da dođem kod
njega.
Ali, kad bih pogledao Crnog koji je koračao ispred
mene, shvatio sam: ništa od toga neće se dogoditi.
Sve je bila mašta. Crni je stvarniji od mene. Svima
se tako nešto događa: ponekad sedmicama i
godinama maštamo, vjerujući kako razmišljamo
logično, a jednog dana vidimo nešto, neko lice,
odjeću ili nekog sretnog čovjeka i u trenutku
shvatimo da nam se mašta neće nikad ostvariti, da
nam, na primjer, nikada neće dati neku djevojku ili
da nikada nećemo biti na tom i tom položaju.
Gledao sam njegovu glavu, zatiljak, ramena koja
se spuštaju i dižu, njegov veoma razdražujući hod -
hodao je kao da svojim koracima čini dobro djelo
svijetu. Osjećao sam duboku mržnju koja mi je
obavijala srce. Ljudi kao Crni, bez grize savjesti,
koji imaju sretnu budućnost pred sobom,
doživljavaju čitav svijet kao dom, svaka vrata
otvaraju kao sultan svoju konjušnicu i odmah
ponize nas koji smo unutra. Jedva sam se suzdržao
da ne uzmem kamen, pojurim i razmrskam mu
glavu.
Nas dvojica, dva muškarca zaljubljena u istu ženu,
on naprijed, ja nazad (ne sluti da ga pratim),
hodamo kao dva brata, vr-ludajući istanbulskim
sokacima gdje se bore čopori pasa, preko zgarišta
gdje borave džini, kroz dvorišta džamija, gdje
naslonjeni na kupole snivaju anđeli, pored
čempresa koji razgovaraju s dušama preminulih,
pokraj groblja prekrivenog snijegom gdje se
skupljaju aveti, nešto dalje od razbojnika koji dave
žrtve, između beskrajnih dućana, konjušnica,
tekija, voskarnica, saračnica i kamenih zidova. I
dok sam išao za njim, razmišljao sam o tome kako
ja njega ne pratim, već ga oponašam.
24.
ZOVEM SE SMRT
Kao što vidite, ja sam Smrt, ali nemojte se
plašiti jer sam slika. Ipak, u očima vam vidim
strah. Kao djecu koja su se potpuno prepustila igri,
obuzima vas užas kao da ste sreli pravu smrt, iako
ste svjesni da nisam stvarna, i to mi se sviđa. Kad
me pogle-date, osjećate da ćete se unerediti od
straha kada dođe neumitni, posljednji čas. Nije
šala, ljudi a naročito većina muškaraca lavljeg
srca, pri susretu sa smrću izgube kontrolu nad
sopstvenim tijelom. Zato se bojna polja prekrivena
leševima koja ste hiljadu puta crtali, ne osjećaju na
krv, barut i usijane oklope, kao što se
pretpostavlja, već na izmet i trulež.
Znam, prvi put gledate sliku smrti. Prije godinu
dana, neki visoki, mršavi i tajanstveni starac
pozvao je u svoju kuću mladog majstora
iluminacije koji me je nacrtao. U svojoj
polumračnoj radnoj sobi u jednoj dvospratnici
poslužio je iluminatora izvrsnom kafom, gustom
kao prava svila, koja je razbistrila um mladog
umjetnika. Potom je starac pokazao najkvalitetniju
indijsku hartiju, četkice izrađene od vjeve-ričje
dlake, listiće zlata, svakakva pera i rezače
ukrašene koraljima u sobi sa sjenkama plavih
vrata, rekao da će dobro platiti i na taj način
pridobio umjetnikovu pažnju.
„Nacrtaj mi smrt", rekao je nakon toga.
„Ne mogu da nacrtam smrt, a da je nikada u životu
nisam vidio", reče iluminator čarobnih ruku koji
me je kasnije nacrtao.
„Da bi mogao da nacrtaš nešto, nije važno da li si
prije vidio sliku", rekao je uporni, prefinjeni
starac.
„Da, možda i nije važno", rekao je iluminator koji
me je nacrtao. „Ipak, ako želiš da crtež bude
savršen kao oni koje su radili stari majstori, prvo
treba da bude iscrtan hiljadama puta. Koliko god
bio sposoban, prvi put iluminator novu temu crta
kao šegrt, a to meni nikako ne priliči. Dok crtam
smrt, ne mogu da ostavim po strani svoju vještinu,
jer bi to za mene bilo isto što i umiranje."
„Pa, to umiranje bi možda moglo da te približi
temi", rekao je starac.
„Ne čini nas majstorima to što smo doživjeli, već
ono što još nismo preživjeli." „Onda ta majstorska
vještina treba da upozna smrt."
Tako se prepustiše umnom razgovoru punom
dvosmislenosti, metafora, igre riječi, aluzija i
nagovještaja, kako i dolikuje ilu-minatorima koji
poštuju stare majstore i njihovu vještinu. Znam da
bi vama, sjajnim umjetnicima okupljenim u ovoj
kafani, bile dosadne sve pojedinosti ove rasprave
koju sam ja pažljivo slušala, jer je bila u vezi sa
mojim postojanjem. Reći ću vam da se u jednom
trenutku razgovaralo i o još nečemu.
„Je li kriterijum umjetnikovog talenta to da sve
crta kao stari majstori ili da u crtež uvede motive
koje niko nije mogao da vidi?", upitao je pametni
iluminator čudotvornih ruku i lijepih očiju. Bio je
oprezan iako je i sam znao odgovor na to pitanje.
„Umjetnikovu vještinu Mlečani mjere prema tome
koliko nalazi nove teme i postupke koje do tada
niko nije vidio", odgovori pretenciozni starac.
„Mlečani umiru kao Mlečani", reče ilustrator koji
je trebalo da me nacrta.
„Ali, smrt je uvijek ista", odgovori starac.
„Legenda i iluminacija govore o tome da se
međusobno razlikuju, a ne da su slični", reče
iluminator. „Vješt iluminator postaje majstor koji
slika legende koje su međusobno različite kao da
su slične."
Tako je počeo razgovor o smrti Mlečana i smrti
muslimana, o anđelu smrti Azraelu i ostalim
Alahovim anđelima, i o tome da se sve to ne bi
trebalo vidjeti na slikama nevjernika. Mladom
majstoru koji je trebalo da me nacrta, a koji me u
našoj dragoj kafani u ovom trenutku gleda svojim
lijepim očima, dosadi ova ozbiljna rasprava, ruka
mu postade nervozna, želio je da me nacrta, ali me
nikako nije mogao zamisliti.
Promućurni starac, koji je želio da nagovori
mladog majstora, lukavo je to osjetio. U mladića
čudotvornih ruku upro je svoj pogled, u očima se
vidio odsjaj plamena svijeće u sobi ispunjenoj
sjenama.
„Smrt koju Mlečani crtaju kao ljudsko biće liči na
našeg Azraela", reče. „Ali u ljudskom obliku.
Poput Džebraila koji se u ljudskom obliku ukazao
Poslaniku dok mu je prenosio Kuran Časni.
Razumiješ?"
Tad sam shvatila da mladog umjetnika, kojem je
Alah podario nevjerovatni talenat, hvata
nestrpljenje i da želi da me nacrta. Đavolski starac
uspio je da probudi u njemu onu šejtansku ideju: u
suštini, želimo da nacrtamo ne nešto što znamo u
njegovom punom svjetlu, nego nešto nepoznato,
skriveno u polutami.
„Ja tu smrt uopšte ne poznajem", reče tada
iluminator koji će me potom nacrtati. „Svi mi
poznajemo smrt", reče starac.
„Bojimo je se, ali je ne poznajemo."
,,E, ti nacrtaj taj strah!", reče starac.
Zamalo da u tom trenutku moj crtež bude urađen.
Velikom majstoru iluminacije prođoše trnci kroz
potiljak, mišići ruke se zatežu, a vrhovi prstiju
traže pero. Ipak, pošto je bio pravi veliki majstor,
obuzda se, osjećajući kako će ta napetost još više
produbiti ljubav prema crtanju u njegovoj duši.
S obzirom na to da je i lukavi starac to vidio, kako
bi ga nadahnuo za izradu crteža, uveliko je bio
siguran da će biti naslikana ubrzo, pročitao je
odlomke o smrti iz knjiga koje je držao pred
sobom - El Džauzijeva Knjiga duše, Gazalijeva
Knjiga sudnjeg dana i dijelove iz Sujutija. I tako,
dok je iluminator čudotvornih ruku radio moj crtež,
koji sada posmatrate sa strahovanjem, slušao je
kako anđeo smrti ima hiljade krila koja sežu od
dženeta do ovoga svijeta i šire se od najdalje tačke
na istoku do najdalje tačke na zapadu, grle sve
istinske vjernike, i zadaju bol grešnicima i
zabludjelima, probijajući ih poput usijanih
klinova, pa je i mene majstor nacrtao pre-krivenu
klinovima jer je većina vas iluminatora na putu ka
džehenemu. Iluminator je slušao da će u rukama
anđela, kojeg će Alah poslati da vam uzme život,
biti jedan defter u kojem su svi popisani, kako će
na stranicama tog deftera imena nekih biti crnim
zaokružena, a vrijeme smrti zna samo Alah pa,
kada taj čas kucne, s drveta koje se nalazi ispod
prijestolja Alahovog pašče jedan list, a onaj ko ga
uhvati i pročita, znače na koga je došao red da
umre. Zbog toga me je iluminator nacrtao
zastrašujuću ali i zamišljenu kao nekog ko se
razumije u račune. Kako je budalasti starac
pročitao kako će se, kada anđeo smrti u ljudskom
liku pruži ruku i oduzme život onome kome je
kucnuo sudnji čas, okolinom iznenada prosuti
svjetlost nalik sunčevoj, pametni iluminator me je
zato nacrtao u svjetlosti, jer je znao da tu svjetlost
neće vidjeti oni koji se nalaze pored umrlog.
Opsjednuti starac pročitao je iz Knjige duše i
svjedočenja nekih pljačkaša grobova, o leševima
zakovanim ekserima, o plamenu koji se ukazivao
na mjestu novog leša kad se razgrne zemlja, o
njihovim lobanjama nalivenim olovom, zato je
vješti iluminator, koji ga je pažljivo slušao, na moj
crtež postavio sve ono što će onoga koji ga gleda
prestraviti.
No, kasnije se zbog toga pokajao. Ne zbog straha
koji je prikazao na crtežu, već zbog toga što je
crtež uopšte uradio. Zato se osjećam poput nekoga
koga se rođeni otac sa sramom i žaljenjem
odrekao. Zašto se iluminator čudesnih ruku kajao
nakon što me je nacrtao? 1. Jer, kao slika smrti,
nisam dovoljno vješto nacrtana. Kao što vidite,
nisam savršena kao ono što crtaju mletački
majstori, niti kao crteži starih majstora Herata. I
sama se sramim svojeg nedostatka, jer veliki
majstor koji me je nacrtao nije mogao da dostigne
dostojanstvo smrti. Majstor koji me je crtao po
šejtanskom nagovoru odjednom je sebe uhvatio
kako nepromišljeno oponaša stil i gledišta
franačkih majstora; to je bilo nepoštovanje prema
starim majstorima i prvi put je osjetio da je
nečastan pred njima, što ga je izjedalo. Ipak, kao i
sve prisutne naivčine koji su već navikli na mene i
počeli da se podsmijevaju, shvatio je: sa smrću se
ne smije šaliti.
Sada majstor koji me je nacrtao, kajući se,
neprestano noćima luta ulicama, te, kao i neki
kineski umjetnici, smatra da je postao ono što je
nacrtao.
25.
ZOVEM SE ESTER
Žene s Kizilminareta i Karakedija naručile su
za izradu pre-krivača ljubičasto i crveno platno iz
Biledžika, te sam ih rano izjutra stavila u svoju
torbu. Odložila sam zelenu kinesku svilu koja je
skoro pristigla na portugalskim lađama, a plavu
sam spako-vala. Pošto se ovoj zimi ne vidi kraj,
snijeg ne prestaje da pada, lijepo sam presložila i
stavila u sredinu mnogo vunenih čarapa, debelih
vunenih pojasa i raznobojnih debelih vunenih
jeleka da i najravnodušnijoj ženi zaigra srce kad
pokažem to šarenilo. Onda, za žene koje me zovu
da bi ogovarale, a ne da bi kupovale, stavila sam
lagane ali skupe svilene maramice, vrećice za
novac i vezene torbice za hamam. Podigla sam
torbu - kuku, preteško je, slomiću kičmu! Spustila
sam naramak na zemlju. Ponovo sam ga razvezala
da vidim šta ću izvaditi, kad neko pokuca na vrata.
Ne-sim otvori i pozove me.
Pred vratima je bila robinja Hajrija, sva crvena. U
ruci je držala pismo.
„Šalje me hanuma Šekura", prošaputa. Tako je bila
uzbuđena da bi čovjek pomislio kako je ona
zaljubljena i želi da se uda.
Ozbiljno uzeh pismo, a glupači preporučih da se
vrati kući tako da je niko ne vidi. Nesim me je
upitno posmatrao. Uzeh onaj ogromni ali lagani
lažni zavežljaj koji nosim sa sobom kad raznosim
pisma.
„Šekura, kći Tetka čelebije izgara od ljubavi",
rekoh. „Sirotica, sišla je s pameti." Glasno se
nasmijah i izađoh napolje, ali se odmah posramih.
Zapravo sam željela da suze lijem nad njenim
nesretnim životom, a ne da se šalim s njenim
ljubavnim avanturama. Lijepa je ta moja crnokosa
sirota djevojka!
Brzo sam išla pokraj trošnih kuća naše jevrejske
mahale, koja u jutarnjoj hladnoći djeluje još
jadnije i osamljenije. Mnogo kasnije, kada vidjeh
onog slijepog prosjaka koji je zauzeo ugao
Hasanove ulice i odatle nadzire prolaznike,
povikah iz sveg glasa: „Torbarkaa!" „Debela
vještice", reče. „1 da ne vičeš, poznao bih te po
koraku."
„Prljavi ćoro", uzvratih. „Tatarski prokletniče!
Slijepci su oni koje je Alah ostavio. Neka te Alah
kazni!"
Prije se nisam ljutila, nisam obraćala pažnju na
takve stvari. Hasanova vrata otvorio je njegov
gospodin otac Abhaz, fin i uglađen čovjek.
,,E, da vidimo šta ste nam ovog puta donijeli",
reče.
„Spava li tvoj lijeni sin?"
„Da li spava? Bdije. Čeka vijesti od tebe."
Toliko je ova kuća mračna da svaki put pomislim
da silazim u grob. Šekura nikad ne pita šta rade i
kako su, ali neprestano joj o ovoj kući govorim
tako da ne pomisli da se vrati u ovaj grob. Teško
mi je da zamislim da je lijepa Šekura nekada bila
domaćica ove kuće i da je u njoj živjela sa svojim
dječacima. Unutra je mirisalo na spavanje i smrt.
Ušla sam u drugu sobu, u još veću tamu.
Nije se vidio prst pred okom. Nisam još ni
izvadila pismo kad se Hasan pojavio u tami i
istrgao mi ga iz ruke. Kao i uvijek, Pustila sam ga
da čita sam i zadovolji radoznalost. Odmah je
podigao pogled s papira.
„Zar ništa više nema?" upitao je iako je znao.
„Ovo je neko kratko pisamce", reče i pročita ga:
Efendi Crni, Dolaziš kod nas, u našu kuću, sjediš
po cijeli dan. Ipak, čujem da za knjigu mog oca
nisi napisao ni jedan jedini red. Ničemu se ne
nadaj dok ne završiš očevu knjigu!
Držeći pismo u ruci, gledao me je pravo u oči
kao da sam ja kriva za sve. Ne dopada mi se tišina
u ovoj kući.
„Više ne spominje da je udata i da će joj se muž
vratiti iz rata", reče. „Zašto?" „Otkud ja znam
zašto?", rekoh. „Ne pišem ja ta pisma."
„Ponekad čak i u to sumnjam", prozbori i vrati mi
pismo zajedno s petnaest akči. „Neki muškarci su
sve škrtiji što više zarađuju. Ti nisi takav", rekla
sam.
U tom čovjeku je nešto tako šejtansko i
promućurno da možete odmah shvatiti zašto Šekura
prihvata njegova pisma uprkos svim tim njegovim
mračnim i teškim raspoloženjima. „Kakva knjiga
Šekurina oca?"
„Znaš kakva! Priča se da naš padišah daje sav
novac."
„Iluminatori jedni druge ubijaju zbog crteža u toj
knjizi", reče. „Je li zbog novca ili - sačuvao nas
Alah - zato što je protiv naše vjere? Ko samo baci
pogled na te crteže, kažu, odmah oslijepi."
To je rekao osmijehujući se tako da sam shvatila
kako ne treba da ga shvatim ozbiljno. Da je nešto i
trebalo shvatiti ozbiljno, ono što bih ja shvatila
ozbiljno ne bi bilo ozbiljno za Hasana. Kao i
mnogi muškarci kojima treba moja usluga da im
raznosim pisma i provodadžišem, i Hasan me je
omalovažavao čim mu je ponos povrijeđen. A ja
se, zato što je i to dio mog posla, pravim da mi sve
to pada teško, pa neka se raduju. Djevojke, kad im
je ponos potpuno poljuljan, grle me i plaču.
„Ti si pametna žena", reče Hasan laskajući mi jer
je pomislio da me je povrijedio. „Brzo ovo
odnesi. Zanima me kakav je odgovor one budale."
U trenutku poželjeli reći: „Crni nije tolika budala."
Kada se kod muškaraca suparnika dogodi
ljubomora, to su okolnosti koje provodadžiki Ester
donose veliku zaradu. Ali, bojala sam se njegove
provale bijesa.
„Na kraju ulice ima jedan prosjak Tatarin", rekoh
na izlasku. „Mnogo je nepristojan." Pošla sam
drugom stranom ulice da se ne bih posvađala sa
slijepcem i rano ujutro prođoh pokraj kokošije
pijace. Zašto muslimani ne jedu kokošje glave i
noge? Zato što su čudni! Moja baka po majci, laka
joj zemlja, pričala je da su, kada su došli iz
Portugalije, stalno kuhali i jeli kokošije noge jer su
bile jeftine.
U kvartu Kemeraraliku spazila sam jednu ženu koja
je ponosno jahala konja, sjedeći uspravno kao
muškarac u pratnji robova, pomislih da je neka
pašina žena ili bogataška kći. Uzdahnula sam. Da
Šekurin otac nije potpuno posvećen knjigama i da
ne lebdi, da joj se muž vratio iz rata sa Safavidima
s ratnim plijenom, Šekura bi živjela kao ta ponosna
žena. Ona je toga dostojnija od bilo koje druge.
Kad udoh u ulicu u kojoj stanuje Crni, srce mi je
brže zakucalo. Da li želim da se Šekura uda za
njega? Uspijevam da održim njenu vezu s
Hasanom, a istovremeno i podalje od njega, ali šta
da radim sa Crnim? Osim ljubavi prema Šekuri, on
je na svom mjestu.
„Torbarkaaa!"
Ne bih ni za šta mijenjala sreću trenutka kada
dajem ljubavno pismo u ruke zaljubljenih koji su
poludjeli od usamljenosti i želje za ženom ili
mužem. I kad je siguran da vijest može biti i
najgora, prije nego što počne da čita pismo, osjeti
nadu.
Pošto mu Šekura nije napisala ništa o povratku
svog muža, a svoju zapovijest „Ničemu se ne
nadaj" uslovila, Crni se, naravno, s punim pravom
ponadao. Sa uživanjem sam ga gledala dok je čitao
pismo. Od sreće se uzvrtio, čak i uplašio. Kada je
otišao da napiše odgovor, ja sam, kako i priliči
pametnoj torbarki, otvorila svoju lažnu torbu i
izvadila jednu crnu vrećicu za novac, pa je
pokazala njegovoj ljubopitljivoj gazdarici.
„Od najljepše persijske kadife", rekoh.
„Moj sin je poginuo u ratu u Persiji", reče. „Čija to
pisma stalno donosiš Crnom?" Na licu sam joj
svakako već pročitala kako smišlja planove da
Crnom da svoju mršuljavu kćerku, ili ko zna koju
drugu. „Ničija", rekoh. „Neki njegov siromašni
rođak na samrti je u Baj-rampaši pa traži od Crnog
novac."
„Ajoj", reče mi ne vjerujući. „Ko je taj jadnik?"
„Kako ti je sin poginuo u ratu?", pitala sam
jogunasto.
Počele smo se neprijateljski pogledavati. Udovica,
sama žena; kako je njen život težak! Da ste vi
Ester, torbarka i pismonoša, vidjeli biste da samo
bogatstvo, moć i nevjerovatne ljubavne bajke
interesuju ljude. Sve ostalo: tuga, rastanci,
ljubomora, usa-mljenost, neprijateljstvo, suze,
ogovaranja i oskudica međusobno liče, kao i stvari
u ovoj kući: nekakav stari, izblijedjeli šareni
čilim, kutlača i bakrena zdjela na tepsiji za burek,
mašice i kanta sa pepelom kod peći, dva dotrajala
sanduka, jedan veliki i jedan mali; polica za
turbane koja tu i dalje stoji kako bi sakrila život
usamljene udovice u toj kući, i stara sablja koja
treba da zaplaši lopove.
Crni se, beskrajno sretan, vratio s jednom
vrećicom u rukama. „Torbarko", reče tako glasno
kako bi ga čula radoznala gazdarica, radoznalija
nego ja, „uzmi ovo i nosi sirotom bolesniku.
Odmah očekujem odgovor, ako ga bude imao.
Kasnije ću cijeli dan biti kod efendi Tetka." Ove
igrarije nisu bile potrebne. Ta nema se šta kriti da
je lijepi mladić kao što je Crni izabrao djevojku,
pa šalje maramice i pisma. Zar je zaista bacio oko
na gazdaričinu kćer? Ponekad Crnom ništa ne
vjerujem i plašim se da bi mogao bezobrazno da
prevari Šekuru. Nije u stanju da joj da ikakav znak,
iako provodi čitave dane s njom u istoj kući.
Otvorila sam vrećicu na ulici i u njoj je bilo
dvanaest akči i pismo. Jako me je zanimalo šta
piše pa sam trčeći otišla kod Ha-sana. Pred svojim
dućanima piljari su izložili kupus i mrkvu, a ja
nisam mogla ni da dodirnem oveći praziluk koji
me je mamio.
Kad sam ušla u ulicu, primjetila sam da će slijepi
Tatarin opet nešto da mi kaže. „Pih", rekoh i
pljunuli ka njemu, toliko od mene. Zašto ova
hladnoća ne smrzne takve ljigavce do smrti? S
mukom sam se obuzdavala dok je Hasan u sebi
čitao pismo. Konačno, ne izdržavši, nervozno
rekoh: „Pa?" i pročitao je:
Draga moja hanumo Šekura,
Tražiš da završim knjigu tvoga oca. Znaj da drugi
cilj i nemam. S tim ciljem dolazim u tu kuću, a ne,
kako si napisala, da te uznemiravam. Svjestan sam
prilično da je moja ljubav prema tebi moj
problem. Ipak, zbog te ljubavi ne mogu nikako da
se uhvatim pera i napišem nešto za knjigu, kao što
tvoj otac, moj tetak, traži. Kako osjetim tvoje
prisustvo u kući, sledim se i ne mogu da mu po-
mogem. Mnogo sam razmišljao o tome, a razlog je
taj: poslije dvanaest godina tvoje lice sam ugledao
samo jednom kad se ukazalo na prozoru. Sada se
mnogo plašim da tu sliku ne izgubim. Da te još
jednom vidim izbliza, ne bih se plašio da ću ti lice
zaboraviti, i lako bih završio knjigu tvoga oca.
Juče me je Ševket odveo u praznu kuću obješenog
Jevrejina. Tu nas niko ne može vidjeti. Otići ću
danas tamo i čekaću te kad god budeš došla.
Ševket mije rekao juče da si sanjala da ti je muž
umro.
Čitajući pismo Hasan je na nekim dijelovima
utanjivao svoj kreštavi glas kao neka žena, a na
drugim dijelovima, smijući se, imitirao dahtavo
zapomaganje sluđenog ljubavnika. Podsmijevao se
riječima „da te još jednom vidim" napisanim na
persij-skom jeziku. „Kad je vidio da mu daje nadu,
Crni odmah poče da se cjenjka", reče. „Takva
promućurnost nije karakteristična za onoga ko je
zaljubljen."
„Taj je zaista zaljubljen u Šekuru", rekla sam.
„Te tvoje riječi su dokaz da držiš stranu Crnom",
reče. ,,A to što je Šekura napisala da je sanjala da
je moj brat poginuo znači da prihvata smrt svog
muža."
„To je samo san", odgovorila sam kao da sam
priglupa.
„Znam ja da je Ševket pametan i lukav. Kolike
godine smo preživjeli zajedno ovdje! Taj ne bi
odveo Crnog u kuću obješenog Jevrejina da nije
majčine dozvole i prisile. Šekura misli da će se
riješiti mog brata i nas, ali vara se! Moj brat je još
živ i zdrav i vratiće se iz rata!" Ušao je u sobu
prije no što je završio svoje riječi, htjede da zapali
svijeću na plamenu ognjišta, ali opeče se i viknu.
Ližući šaku, na kraju zapali svijeću i stavi je na
kraj jednog postolja za knjigu. Iz divita izvadi
jedno spremno pero, zamoči ga u mastionicu i na
brzinu ispisa jedan papirić. Odmah sam shvatila da
mu prija što ga posmatram, ali sam se prilično
usiljeno osmijehnula kako bih mu pokazala da ga
se ne plašim.
„Ko je taj obješeni Jevrejin, da li znaš?"
„Nešto podalje od njihove ima jedna žuta kuća.
Kažu da je Moše Hamon, dragi ljekar prethodnog
sultana, bogat čovjek, go-dinama tamo skrivao
svoju jevrejsku ljubavnicu iz Amasje i njenog
brata. Prije mnogo godina, u jevrejskoj mahali u
Amasji, uoči Pashe, kad je navodno nestao neki
mladić Grk, kružile su priče da je zaklan kako bi
se od njegove krvi zamijesio beskvasni hljeb. Kad
se pojaviše i lažni svjedoci, počelo je ubijanje
Jevreja, pa je padišahov omiljeni ljekar pomogao
toj lijepoj ženi i njenom bratu da pobjegnu i, uz
padišahovu dozvolu, sakrio ih. Kad je pa-dišah
umro, neprijatelji nisu uspjeli da se dokopaju
ljepotice, ali su objesili čovjeka koji je živio
sam."
„Ukoliko Šekura ne bude čekala da se moj brat
vrati iz rata, i nju će kazniti", reče Hasan i preda
mi pisma.
Ipak, na licu mu se nije vidjela srdžba i bijes, već
tuga i nesreća karakteristična za istinski
zaljubljene. U jednom trenutku vidjela sam u
njegovim očima kako je za kratko vrijeme tog
čovjeka ljubav pretvorila u starca. Ni novac koji
je počeo da zarađuje na carini nije ga podmladio.
Zbog njegovih uvrijedljivih pogleda pomislila sam
da bi opet mogao da me pita kako da ubije-di
Šekuru poslije tolikih prijetnji. Ali, uveliko se već
primakao tome da postane loš čovjek, da više ni to
nije mogao da upita. Ako čovjek prihvati jednom
da je loš - što je važan razlog odbijanja u ljubavi -
poslije toga lako slijedi nasilje. Toliko sam se
uplašila onoga što mi je padalo na pamet i one
zastrašujuće crvene sablje o kojoj dječaci govore,
koja siječe sve što dotakne, da sam, u želji da
pobjegnem, u panici, jedva izašla na ulicu. Tako
sam, eto, nesvjesno naletjela na psovke tatarskog
prosjaka. Ali, odmah sam se pribrala i sa zemlje
hitro uzela kamičak, po-lako ga stavila u njegovu
maramicu i rekla: „Drži, šugavi Tatarine!"
Ne smijući se, gledala sam kako je s nadom uzeo
kamen za koji je mislio da je novčić. Ne slušajući
njegove kletve, otišla sam kod jedne od svojih
kćeri kojoj sam pomogla da se dobro uda.
Slatka moja kćerka iznijela je jučerašnju pitu sa
špinatom, ali i dalje hrskavu. Za ručak je
pripremila janiju od janjetine, začinjenu s mnogo
jaja i blago zakiseljenu šljivom, baš kako ja volim.
Sačekala sam da joj ne bih slomila srce i pojela
dvije kutlače sa svježim hljebom. Skuvala je i
lijep kompot od grožđa. Bez ustručavanja zatražila
sam i slatko od ruža i pošto sam dodala jednu
kašiku u kompot i popila ga da zalijem ručak,
odnijela sam pisma mojoj tužnoj Šekuri.
26.
JA, ŠEKURA
U trenutku kad je Hajrija rekla da je stigla
Ester, slagala sam u sanduk juče oprano i osušeno
rublje. Htjela sam reći... Ma, zašto da vam lažem?
U redu, kad je Ester stigla, kroz rupu u plaka-ru
posmatrala sam Crnog i svog oca, a pošto sam
nestrpljivo iš-čekivala pisma koja su trebala da
stignu od Crnog i Hasana, Ester mi je stalno bila
na pameti. Jer, kako sam slutila očev strah od smrti
utemeljen na opravdanoj sumnji, tako sam znala da
intere-sovanje Crnog za mene neće trajati vječno.
Koliko je zaljubljen, toliko i želi da se oženi. A
kako želi da se oženi, lako se zaljubljuje. Ako se
ne oženi sa mnom, oženiće se nekom drugom i
zalju-biće se u ženu i prije nego što se vjenčaju.
U kuhinji Hajrija je posjela Ester u jedan ugao,
dala joj u ruku čašu šerbeta od ruže i gledala me s
osjećanjem krivice. Palo mi je na pamet kako
Hajrija mom ocu, otkako s njim spava, prenosi sve
što vidi. To me je plašilo.
„Crnooka moja, zlosretnice moja, najljepša
ljepoto, zakasnih ja jer Nesim, ona svinja od mog
muža, nikako me ne pušta", reče Ester. „Ti nemaš
muža da ti naređuje, znaj to da cijeniš." Čim je
izvadila pisma, zgrabila sam ih iz njene ruke.
Hajrija se povukla u jedan ugao da ne smeta, ali
odatle je sve mogla da čuje. Okrenula sam leda da
me Ester ne gleda u lice i pročitala sam najprije
pismo koje je poslao Crni. Zadrhtala sam pri
pomisli na kuću obješenog Jevrejina. Ne boj se,
Šekura, izvući ćeš se ti iz svega, rekoh u sebi i
počeh da čitam Hasanovo pismo. On je pak bio na
ivici ludila.
 Šekura hanumo,
Ja izgaram od želje, ali znam da ti o tome ne
razmišljaš. Noću sanjam kako po pustim brdima
jurim za tvojim priviđenjem. Svaki put kad ostaviš
moja pisma bez odgovora a znam da ih čitaš, u
moje srce zarije se strijela sa tri pera. Pišem ti jer
se nadam da ćeš na ovo možda odgovoriti. Priča se
naokolo, ide od usta do usta, tvoja djeca kažu kako
si sanjala da ti je umro muž, pa misliš da si
konačno slobodna. Ne znam da lije to istina. Ali
znam da si ti za mog starijeg brata još uvijek udata
i da za ovu kuću treba da budeš vezana. Kako mi
konačno i moj otac daje za pravo, danas idemo kod
kadije da te vratimo kući. Okupićemo ljude i doći,
neka i tvoj otac zna. Pakuj svoje stvari, vraćaš se
kući. Odgovor odmah pošalji po Ester. Kada sam i
drugi put pročitala pismo, pribrala sam se i upitno
pogledala Ester. Ali ona mi nije rekla ništa novo ni
o Hasanu ni o Crnom.
Odmah sam izvukla pero koje je skriveno u jednom
uglu kredenca, stavila sam papir na dasku za hljeb
i tek kad sam počela pismo Crnom - zastadoh.
Nešto mi prođe kroz glavu. Okrenula sam se i
pogledala Ester: tako radosno kao neko bucmasto
dijete pila je šerbet od ruže da mi se u trenutku
učinilo veoma glupavo da Ester zna sve o čemu
razmišljam. Vratila sam pero na mjesto, i okrenula
se Ester, nasmiješivši se. „Gle, kako se slatko
osmjehuješ, ljepotice moja", reče. „Ne brini se,
sve će na kraju biti dobro. Istanbul je pun bogatih
begova i paša koji život daju da se ožene
ljepoticom kao što si ti koja svašta umije i zna."
Znate, ponekad nekome tako olako kažemo ono u
šta vjerujemo, ali poslije sami sebe pitamo zašto
smo to izgovorili s nevje-ricom, iako u to
vjerujemo. Eto, tako sam i ja rekla: „Ali, Ester, za
Boga miloga, ko bi htio da se oženi sa udovicom
koja ima dvoje djece!" „Takvu kao što si ti, htjeli
bi mnogi," reče pokazujući rukom, „mnogi
muškarci." Gledala sam je pravo u oči.
Razmišljala o tome koliko je ne volim. Tako sam
ušutjela da je shvatila da joj neću dati pismo i da
već treba da ide. Kada je otišla, ja sam se,
osjećajući istu tišinu, kako bih rekla, i u svojoj
duši, povukla u svoj kutak.
Dugo sam stajala u mraku naslonjena na zid, ne
radeći ništa. Razmišljala sam o sebi, o tome šta da
uradim, o strahu koji je na-rastao u meni. Sve
vrijeme mogla sam da čujem kako Ševket i Or-han
razgovaraju gore.
„Kukavica si kao djevojčica", rekao je Ševket.
„Napadaš s
leda."
„Klima mi se zub", reče Orhan.
Istovremeno jednim kutkom svog mozga pratila
sam ono što se događalo između mog oca i Crnog.
Kako su plava vrata radne sobe bila otvorena, s
lakoćom sam mogla da čujem o čemu su sve
razgovarali. „Poslije slika italijan-skih majstora,"
govorio je otac, „čovjek plašeći se shvata da
naslikane oči nisu više okrugle i jednostavne
rupice koje liče jedne na druge, nego su kao naše
oči koje poput ogledala odbijaju svjetlost i upijaju
je poput jame. Usne nisu pukotina nasred lica
ravna kao papir nego dva čvora značenja, svako
crveno na svoj način, koji, skupljajući se i šireći
se, izražavaju svu našu sreću, tugu i naš duh. Nos
nije dosadan zid koji po sredini dijeli lica na dva
dijela nego živahan radoznali instrument, različit
kod svakoga od nas." Je li se Crni, kao i ja, čudio
što otac o kaurskoj gospodi koja je naručivala
svoje portrete, govori kao o „nama"? Kad sam po-
gledala kroz otvor, primijetila sam da mu je lice
toliko blijedo da sam se uplašila. Dragane moj
tamne kose, tužni junače, jesi li ti to cijelu noć
probdio o meni misleći, pa si zato poblijedio?
Vi možda ne znate: Crni je visok, vitak i zgodan
muškarac. Ima široko čelo, oči poput badema,
velik i lijepo oblikovan nos. Kao i u djetinjstvu,
ruke su mu tanane i duge, a prsti živahni i spretni.
Kad stoji, on je žilav i prav kao bor, ramena su mu
malo šira, ali ne kao u onih koji prenose teret. U
djetinjstvu ni tijelo ni lice još se nisu konačno
postavili. Kada sam ga poslije dvanaest godina
prvi put posmatrala iz ovog svog mračnog kutka,
odmah sam uočila da je dostigao savršenu
muževnost.
Sada, kada oko priljubim uz rupu, na njegovom
licu primjećujem tugu koju ugledah poslije
dvanaest godina. Osjećam i krivicu i ponos što je
zbog mene toliko patio. Dok sluša šta mu moj otac
objašnjava, gledajući u neku sliku izrađenu za
knjigu, njegovo lice je potpuno nevino kao u
djeteta. I kad sam vidjela kako baš u tom trenutku
kao dijete otvara svoja ružičasta usta, spopa-de me
želja da u njih stavim svoju dojku. Dok bih mu
prstima prolazila kroz kosu i po potiljku, Crni bi
svoju glavu smjestio u osamu među mojim
grudima, a kada bi stavio u usta moju bradavicu,
kao što su to moji sinovi nekad radili, zatvorio bi
oči od sreće i shvatio, poput sićušnog,
bespomoćnog djeteta, da će mir naći jedino s
mojom nježnošću i zauvijek bi se za mene vezao.
To moje maštanje mi se toliko dopalo da zamislih,
preznojavajući se, kako Crni zadivljeno i pažljivo
posmatra veličinu mojih dojki umjesto crteža
šejtana koji mu je moj otac pokazivao. I da kao
opijen gleda moju kosu, moj vrat, sve moje. Toliko
mu se sviđam da mi govori one slatke riječi koje u
mladosti nije mogao da mi kaže, a po njegovim
pogledima i izrazu lica shvatam da je očaran
mojim ponosnim držanjem, iskustvom, lijepim
ponašanjem, strpljivim i hrabrim čekanjem svoga
muža i ljepotom pisama koja sam mu napisala.
U trenutku sam zamrzila oca koji je onemogućavao
da se udam ponovo. Dozlogrdile su mi i slike koje
su izradili ilumina-tori u stilu franačkim majstora, i
njegove uspomene iz Venecije. Kada sam ponovo
zatvorila oči, Alah zna da to ne činim svojom
voljom, u snovima mi je Crni tako nježno prišao da
sam ga u mraku osjetila tik pokraj sebe. Iznenada
sam osjetila kako se pojavio iza mene, ljubi me po
potiljku, po vratu, iza ušiju, i kako je veoma jak.
Osjetih sigurnost zato što je bio snažan, velik i
čvrst, i zbog toga što mogu da se oslonim na njega.
Osjećala sam golicanje na potiljku, bradavice su
mi se stvrdnule. Zatvorenih očiju u mraku učinilo
mi se toliko uvjerljivo da mogu osjetiti kao da me
uzima otpozadi da mi se zavrtje u glavi. Pitam se,
koliki je njegov ud?
Ponekad u snovima, moj muž, sav u mukama,
pokazuje mi svoj. Primjećujem da kako pokušava
da hoda uspravno, uzdižući svoje okrvavljeno
tijelo ranjeno strijelama koje su kopljima
probadali safavidski vojnici, i kako mi prilazi. Ali
među nama je nekakva rijeka. Dok me on u krvi i
skvrčen od bolova zove s one strane rijeke, ja
vidim kako mu je narastao ogroman. Ako je tač-no
ono što mi je u hamamu kazala gruzijska mlada i
što govore one stare babuskare: „Da, naraste
ovoliki!", onda u mog muža i nije bio baš mnogo
velik. Ako je u Crnog veći, ako je ono što sam
vidjela pod učkurom juče, kada je od Ševketa uzeo
prazan papir, stvarno bilo to - a svakako jeste -
onda se plašim da ne bi mogao da stane u mene, ili
bi me mnogo boljelo. „Mama, Ševket me imitira."
Izašla sam iz mračnog ugla u plakaru, šutke prešla
u susjednu sobu, iz sanduka uzela svoj jelek od
crvene čohe i obukla ga.
„Rekla sam da ne bude galame kad Crni dolazi u
kuću!"
„Mama, zašto si obukla taj crveni jelek?", upita
Ševket.
„Ali, mama, Ševket me imitira", reče Orhan.
„Zar ti nisam rekla da ga ne imitiraš? Kakva je to
tamo gadost?" Sa strane je stajao komad kože.
„Leš", reče Orhan. „Ševket ga je pokupio s puta."
„Da ste odmah otišli to da odnesete i bacite."
„Neka Ševket odnese."
„Hajde, kad kažem."
Kad sam ljutito počela da grickam rub usana, kao
što radim prije nego što ću ih udariti, vidjeli su
koliko sam odlučna, uplašiše se i odmah izađoše.
Samo da se brzo vrate, da se ne prehlade. Crni mi
se najviše dopada od svih iluminatora jer me on
voli više od svih i znam ga u dušu. Izvukla sam
papir i pero te sam kao u jednom potezu, bez
razmišljanja brzo napisala: U redu, prije večernjeg
ezana vidječu se s tobom u kući obješenog
Jevrejina. Završi knjigu mog oca što prije.
Hasanu nisam odgovorila. I da zaista danas ode
kadiji, ne vjerujem da će on, njegov otac i ljudi
koje bi skupili, odmah udariti na našu kuću. Da je
tako, ne bi pisao pismo i čekao moj odgovor, nego
bi odmah nasrnuli na nas. Sada sigurno očekuje
pismo od mene, a kad ga ne bude bilo, poludiće,
okupiti ljude i tek onda krenuti u napad. Nemojte
misliti da ga se uopšte ne bojim.
U stvari, sigurna sam da će me Crni od njega
zaštititi. Ali, da vam
kažem šta mi je sad na srcu: vjerovatno se ja ne
bojim toliko
mnogo Hasana, jer i njega volim.
Ako me pitate kakva je sad to ljubav, ne ljutim se i
u pravu
ste. Tokom svih onih godina, kad smo pod istim
krovom čekali da se moj muž vrati, nije da nisam
uvidjela da je on bijedan, slab i prevejan čovjek.
Ali, Ester kaže da on sada mnogo zarađuje, a ja po
njenim podignutim obrvama zaključujem da to nije
laž. S obzirom na to da sad ima više novca, a time
i samopouzdanja, razmišljam kako su konačno
nestale loše osobine koje su ga činile odbojnim i
kako se pojavila njegova mračna, šejtanski
oštroumna i čudna strana koja me privlači. Tu sam
njegovu stranu otkrila u pismima koja mi
tvrdoglavo šalje. I Crni i Hasan su mnogo propatili
zbog ljubavi prema meni. Uvrijeđen, Crni je nestao
na dvanaest godina. Hasan mi je svakog dana slao
pisma čije rubove je ukrašavao crtežima ptica i
gazela. Čitajući ta pisma, naučila sam prvo da ga
se bojim, a potom i da ga volim. Veoma dobro
znam da Hasana zanima sve o meni i nisam
iznenađena što zna da sam sanjala leš svoga muža.
No, sumnjam da je Ester Hasanu dala da čita
pisma koja sam slala Crnom. Zato nisam poslala
odgovor Crnom po Ester. Vi znate da li su moje
sumnje opravdane. „Gdje ste vi?", povikala sam
kad su se dječaci vratili.
Odmah im je bilo jasno da to nisam učinila u
bijesu. Povukla sam Ševketa u stranu, uz ivicu
mračnog ormara, krišom kako Orhan ne bi vidio.
Uzela sam ga u krilo. Poljubila sam ga u vrat, kosu
i potiljak.
„Smrznuo si se, dušo", rekla sam. „Daj te lijepe
moje ručice da ih mama ugrije." Njegove ruke
smrdile su na crkotinu, ali nisam rekla ni riječ.
Zagrlila sam ga čvrsto pritišćući mu glavu na svoje
grudi. Brzo se ugrijao i opustio kao mačka što
zadovoljno prede. „Voliš li ti mnogo, mnogo svoju
mamu?"
„Mmm."
„Znači li to da?"
„Da."
„Više nego ikog?" „Da."
,,E, onda ću ti nešto kazati", rekla sam kao da mu
otkrivam neku tajnu. „Ali nikome nećeš reći, u
redu?" Šapnula sam mu na uvo: „1 ja tebe volim
više nego ikog, znaš li?" „Više od Orhana?"
„Više od Orhana. Orhan je mali, kao ptičica, ništa
ne razumije. Ti si pametniji, ti razumiješ."
Poljubila sam mu kosu miri-šući je. „Zato ću te
sada nešto zamoliti. Znaš kako si juče efendi
Crnom kradom odnio jedan prazan papirić? I danas
ćeš da mu odneseš, važi?" „On je ubio mog tatu."
„Šta?"
„On je ubio mog tatu. Sam je to juče rekao u kući
obješenog
Jevrejina."
„Šta je rekao?"
„Rekao je - ja sam ubio tvog oca. Rekao je - ja
sam ubio mnogo ljudi."
Nešto se dogodilo. Tada je Ševket, sišavši sa mog
krila, zaplakao. Zbog čega sad ovo dijete plače?
Dobro, upravo sam ga uda-rila, vjerovatno ne
mogavši se obuzdati. Ne bih voljela da neko
pomisli da imam kameno srce. Ali, nisam mogla da
podnesem što je tako nešto rekao za muškarca za
kojeg sam ja, za njihovo dobro, htjela da se udam.
Jadno siroče je i dalje plakalo što me je odjednom
toliko ganulo, da sam i sama htjela da plačem.
Zagrlili smo se. S vremena na vrijeme bi zajecao.
Zar toliko plače zbog jednog šamara? Po-milovala
sam ga po kosi.
Ovako je sve počelo: znate da sam prije dva dana
uzgred rekla ocu da sam sanjala kako mi je muž
umro. Zapravo, kako se i događalo za ove četiri
godine otkako se nije vratio iz rata s Persi-
jancima, vidjela sam ga na tren, bio je u snu i
nekakav leš, ali da li je bio njegov uopšte mi nije
bilo jasno.
Snovi uvijek služe nečemu. U Portugaliji, odakle je
došla Esterina baba, snovi su služili kao dokaz da
se nevjernici sastaju i vode ljubav sa šejtanom.
Uprkos tome što su se Esterini preci odricali svog
jevrejstva i govorili da su postali katolici i
hrišćani kao i svi, jezuitski mučitelji portugalske
crkve nisu povjerovali u to, te su svakoga stavljali
na muke i tjerali ih ne samo da opišu šejta-ne i
džine koje su u snovima vidjeli, nego bi im
natovarili i da priznaju snove koje nikada nisu
sanjali kako bi mogli da spale sve Jevreje. Dakle,
tamo su snovi služili da bi se ljudi okrivili za
vođenje ljubavi sa šejtanom, da bi ih optužili i
spalili. Snovi služe za tri stvari: Alif: Nešto tražiš,
ali ti ne dozvoljavaju čak ni da to poželiš. Tada
kažeš: sanjala sam. I tako ispada da tražiš i ono što
želiš, a kao da zapravo to ne želiš.
Ba: Nekome želiš da naneseš zlo. Recimo, nekoga
želiš da oklevetaš. Tada kažeš, sanjala sam, ta i ta
žena je činila preljubu ili tom i tom paši nose
krčag za krčagom vina. I tako, ako ti i povjeruju,
jedan dio tog nevaljalstva biće odmah zabilježen,
jer je izrečen.
Džim: Nešto želiš, ali čak ni ti ne znaš šta.
Ispripovijedaj neki smušen san. Odmah ti ga
rastumače i kažu šta ti treba i šta bi mogli da ti
daju. Kažu ti, na primjer: treba ti suprug, dijete,
kuća...
Ti snovi uopšte nisu ono što smo zaista sanjali. Da
bi izvukao korist, svako priča onaj san koji sniva
usred bijela dana kao da je san koji je noću sanjao.
Samo glupi ljudi prepričavaju prave snove koje su
tokom noći sanjali. Tada te ili ismiju ili, kao svaki
put, tvoj san protumače kao loš znak. Istinske
snove niko, uključujući i one koji su ih sanjali, ne
shvata ozbiljno. Ili ih vi možda tako shvatate?
Kada sam snom, koji kolebajući se spomenuh,
nagovijestila da bi mi muž mogao biti mrtav, otac
prvo reče da taj san ne bi mogao da bude
prihvaćen kao dokaz istine: ali, pošto se vratio sa
dženaze, on je po tom snu s lakoćom zaključio da
je moj muž mrtav. I tako, ne samo da su svi
povjerovali u to da je moj muž, koji već četiri
godine nikako nije umirao, umro u jednom snu,
nego je ta smrt tako lako bila prihvaćena, kao da je
službeno objavljena. Djeca su tada shvatila da su
istinski siročići i počeše tugovati.
„Da li ikad sanjaš?", upitala sam Ševketa.
„Da", reče, osmjehujući se. „Tata se ne vraća, ali
se ja na kraju oženim tobom." Uski nos, crne oči i
široka ramena ima na mene, a ne na oca. ponekad
osjećam krivicu što nijednom od svojih sinova
nisam mogla da podarim visoko i široko čelo
njihovog oca. „Hajde, idi sad, igraj se rata s
bratom."
„Sa tatinom starom sabljom?"
„Da."
Dugo sam gledala u tavanicu slušajući zveket
njihovog mačevanja i škripu drveta, i pokušavala
da prikrijem strah i paniku koji su rasli u meni.
Sišla sam u kuhinju i rekla Hajriji: „Moj otac već
dugo traži riblju čorbu. Možda ću da te poša-ljem
na Kadirgu. Izvadi nekoliko komadića onog
sušenog voćnog želea, koji Ševket voli, odande
gdje si ga sklonila i daj djeci." Dok je Ševket
halapljivo jeo u kuhinji, Orhan i ja smo se popeli
gore. Uzela sam ga u naručje i poljubila u vrat.
„Oznojan si", rekoh. „Šta ti je ovo?"
„Udario me je Ševket, kako kaže, stričevom
crvenom sabljom."
„Pomodrilo je", rekla sam i opipala. „Boli li te?
Baš je Ševket nepromišljen. Čuj šta ću ti kazati. Ti
si jako pametan i nježan. Nešto ću te zamoliti. Ako
budeš to uradio, odaću ti tajnu koju neću reći ni
Ševketu, ni nekom drugom."
„Šta?"
„Vidiš li ovaj papir? Uđi kod djeda. Ovo daj
Crnom, ali tako da djed ne vidi. Je li ti jasno?"
„Jasno mi je." „Hoćeš li to uraditi?" „Koju tajnu
ćeš da mi odaš?"
„Odnesi papir", rekoh. Još jednom sam poljubila
njegov mirisni vrat. Kad smo već kod mirisa:
koliko je prošlo otkako je Hajrija ovu djecu vodila
u hamam. Nisu išli otkako je Ševketu počeo da se
diže pri pogledu na žene u hamamu. „Kasnije ću ti
otkriti tajnu." Poljubila sam ga. „Ti si mnogo
pametan i jako lijep. Ševket je prgav. Taj bi i na
svoju majku podigao ruku."
„Neću da odnesem taj papir", reče. „Plašim se
efendi Crnog. On je ubio mog tatu." „To ti je
Ševket rekao, je li?", upitah. „Brzo siđi dolje i
pozo vi ga."
Vidio je bijes na mom licu, uplašeno je sišao s
krila i otrčao. Vjerovatno je bio i pomalo
zadovoljan naslutivši da će Ševket na-grabusiti.
Ubrzo su došla obojica crveni u licu. Ševket je u
jednoj ruci držao voćni žele, a u drugoj sablju.
„Bratu si rekao da je efendi Crni ubio vašeg oca",
rekoh. ,"U ovoj kući se tako nešto nikada više neće
pričati. Efendi Crnog ćete voljeti i poštovati. Da li
je jasno? Ne možete cijeli život ostati bez oca."
„Ne želim njega. Vratiću se našoj kući, kod strica
Hasana i čekati tatu", drsko reče Ševket. Toliko
sam se naljutila da sam ga ošamarila. Sablju još
nije ispustio, pa mu je sama ispala iz ruke.
„Hoću mog tatu", plačući reče.
Ali, ja sam plakala više od njega.
„Vašeg oca više nema, neće se vratiti", rekla sam
plačući. „Ostali ste bez oca, razumijete li, derani."
Toliko sam plakala da sam se uplašila da su nas
oni iz sobe čuli.
„Nismo mi derani", reče Ševket plačući. Dugo smo
plakali. Poslije nekog vremena osjetila sam da
plačem zato što mi to omekšava srce i čini me
boljom. Gušeći se u suzama, dječaci i ja smo se
zagrlili i opružili u postelji. Ševket je zagnjurio
glavu u moje grudi. Ponekad se privije uz mene
kao da će se zalijepiti, a ja osjećam da ne spava.
Možda bih ja i zaspala s njima, ali moje misli bile
su dolje. Širio se prijatan miris kuhanih narandži.
Iznenada sam skočila i tako glasno viknula da su se
djeca razbudila:
„Idite dolje. Hajrija će vas nahraniti."
Bila sam sama u sobi. Snijeg je počeo padati.
Pomolila sam se Bogu da mi pomogne, a zatim
otvorila Kuran Časni i pročitavši ponovo u suri
Ali Imran da oni koji na božjem putu padnu u ratu,
odlaze kod Alaha i odmah mi je bilo lakše zbog
mog pokojnog muža. Da li je moj otac pokazao
Crnom još nedovršen crtež našeg padišaha?
Govorio je da će ta slika biti toliko uvjerljiva da
će svako ko je pogleda, zbog straha skrenuti
pogled, kao što se dešava onima koji pokušavaju
da gledaju u oči našeg padišaha.
Zvala sam Orhana i, ne uzimajući ga u krilo, dugo
ga ljubila po glavi i obrazima. „Sada ćeš, bez
straha, taj papir odmah dati Crnom. Nemoj ni
slučajno da pokažeš djedu. Jasno?" „Klima mi se
zub."
„Kad se vratiš, ja ću ga izvaditi ako želiš", rekla
sam. „Zagrli ga, a on neće znati šta da radi pa će te
zagrliti. Ti mu tada pažljivo stavi papir u ruku.
Jasno?"
„Plašim se."
„Nemoj da se plašiš. Ako to ne bude Crni, znaš li
ko umjesto njega želi biti tvoj tata? Stric Hasan!
Da li želiš da ti stric Ha-san bude otac?"
„Ne želim."
„Hajde onda, srećo moja, pametni moj Orhane",
rekla sam. „Pazi, i ja ću poslije da se ljutim... Ako
plačeš, još više ću se ljutiti."
Pismo sam ispresavijala i tutnula ga u njegovu
malu ruku koju mi je pomirljivo pružio, nemajući
kuda. Alahu moj, pomozi da ovi siročići ne ostanu
bez igdje ičega. Uzela sam ga za ruku i povela do
vrata. Na pragu me je posljednji put preplašeno
pogledao.
Vratila sam se u svoj kutak i kroz rupu vidjela kako
stidljivim korakom prelazi predsoblje, približava
se mom ocu i zastaje. Za trenutak tako bespomoćno
stoji ukočeno gledajući iza sebe u pravcu rupe
tražeći me. Rasplakao se. Ipak, s posljednjom
snagom uspio se baciti Crnom u naručje. Pošto mu
je mozak radio dovoljno dobro da zasluži da bude
otac mojoj djeci, ovaj se nije izgubio kada je vidio
Orhana koji mu je plakao u naručju i odmah je
provjerio dječakov dlan.
U trenutku kad se Orhan vratio, praćen
iznenađenim pogledom mog oca, ja sam potrčala,
uzela ga u naručje i dugo ga ljubila, spustila ga
dolje u kuhinju, dala mu suho grožđe koje voli i
rekla:
„Hajrija, idi sa dječacima do luke na Kadirgi da
kupite ribu za čorbu koju otac voli. Uzmi dvadeset
akči i u povratku za ono što ostane kupićete suhe
žućkaste smokve i drenjine, koje voli. Ševketu kupi
leblebije i salamicu od ćuftera s orasima. Šetajte
do večernje molitve, ali pazi da se ne smrznu."
Svidjela mi se tišina kuće nakon što su se svi
obukli i otišli. Otišla sam gore i pronašla ogledalo
koje je bilo skriveno u jastucima što mirišu na
lavandu, svekar gaje izradio, a muž mi poklonio.
Kako sam se polako pomjerala, uspijevala sam da
u ogledalu vidim dio po dio cijelo svoje tijelo
poizdalje. Lijepo mi je stajao jelek od crvene
čohe, ali željela sam da nosim i ljubičastu košulju
koju sam pronašla u škrinji sa majčinim mirazom.
Iz škrinje sam izvadila i obukla zelenu bluzu sa
izvezenim cvjetovima što je bio bakin ručni rad,
ali nije bilo dobro. Kada sam oblačila ljubičastu
košulju, bilo mi je hladno i ja sam se naježila, a
zajedno sa mnom zadrhtao je i tanki plamičak
svijeće. Preko svega toga htjela sam, naravno,
staviti svoju crvenu feredžu postavljenu lisičjim
krznom, ali sam se u posljednjem trenu
predomislila. Tiho sam prošla kroz predsoblje, iz
škrinje sam uzela i ogrnula onu široku i dugačku
nebeskoplavu vunenu feredžu. Ipak, kada sam u
tom času začula zvuke s kapije, odjednom me
obuze panika: Crni odlazi! Odmah sam skinula
maminu staru feredžu i obukla crvenu s krznom.
Stiskala mi je grudi, ali mi se to svidjelo. Dobro
sam pokrila glavu, a preko lica spustila svoj laneni
veo.
Efendi Crni, naravno, još nije izašao, već sam od
uzbuđenja krivo shvatila. Ako sada izađem, reći ću
ocu da sam otišla da kupim ribu s djecom. Kao
mačka sišla sam niz stepenice. Zatvorila sam vrata
kao duh. Polako sam prošla avliju, a kada sam
izašla na ulicu, na trenutak sam zastala i pogledala
iza sebe; kroz veo mi se učinilo kao da to nije naša
kuća. Na ulici nije bilo ni žive duše, čak ni
mačaka. Pomalo je padao snijeg. Drhteći uđoh u
napuštenu baštu gdje sunca nikada nije bilo.
Mirisala je na trulo lišće, plijesan i smrt, ali kad
sam ušla u kuću obješenog Jevrejina, odmah sam
osjetila kao da sam kod kuće. Priča se da se džini
ovdje noću sastaju, pale vatru i igraju. Strašno je
slušati lupanje svojih koraka u praznoj kući.
Čekala sam ne pomjerajući se. Iz bašte se čuo neki
šum, ali je sve brzo utonulo u tišinu. Negdje blizu
lajao je pas. Znam lavež svih pasa u našoj mahali,
ali ovaj nisam mogla prepoznati.
U novonastaloj tišini osjetila sam da je u kući još
neko, pa sam stajala ne pomjerajući se kako taj
neko ne bi čuo moje korake. Sokakom su prošli
neki ljudi i živo razgovarali. Pomislila sam na
Hajriju i djecu, valjda neće ozepsti. Li toj tišini
osjetila sam ka-janje. Crni neće doći, pogriješila
sam, trebalo je da se vratim kući prije nego što mi
još više povrijedi ponos. Plašeći se, zamišljala
sam da me Hasan prati, kad sam čula šuštanje u
bašti. Otvorila su se vrata. Odjednom sam
promijenila položaj. Nisam znala zašto sam to
uradila, ali kada sam stala tako da mi s desne
strane bude prozor kroz koji je ulazila svjetlost iz
bašte, shvatila sam da će me pod tom svjetlošću
Crni moći vidjeti u tajni sjenki, kako to otac kaže.
Stavila sam veo i čekala, slušajući zvuk njegovih
koraka.
Kada je ušao u prostoriju i ugledao me, Crni je
napravio nekoliko koraka i stao. I tako smo se
gledali na udaljenosti od pet-šest koraka. Djelovao
mi je zdravije i snažnije nego što mi se činilo kroz
rupu. Nastupila je tišina.
„Skini veo", reče gotovo šapatom. „Molim te."
„Udata sam. Čekam muža."
„Skini veo", opet reče istim glasom. „Neće se
vratiti."
„Da li si me zvao ovamo samo da mi to kažeš?"
„Ne, već da bih te vidio. Već dvanaest godina
mislim na tebe. Skini veo, draga, da te jednom
vidim."
Skinula sam veo. Svidjelo mi se na koji način me
je, bez glasa, dugo posmatrao, moje lice i oči.
„Udala si se i imaš djecu, što te je još više
proljepšalo. Lice ti je potpuno drugačije nego što
sam ga se sjećao."
„Kako si me se sjećao?"
„Bolno. Jer, u mom sjećanju, razmišljao sam da
ono čega se sjećam nisi ti nego tvoje priviđenje.
Sjećaš se, zar ne, kako smo u djetinjstvu
razgovarali o Husrevu i Širin koji su vidjeli slike i
zaljubili se? Zašto se Širin nije zaljubila kada je
na grani drveta prvi put vidjela sliku zgodnog
Husreva, nego je bilo neophodno da je vidi tri puta
kako bi se zaljubila? Ti si uvijek govorila da se u
bajkama sve događa tri puta. A ja sam smatrao da
je ljubav morala da se pojavi kada su prvi put
vidjeli sliku. Ali, ko bi mogao vjerno nacrtati
Husrevovu sliku da bi se ona mogla u njega
zaljubiti, da bi ga mogla prepoznati? O tome nismo
pričali. Tokom ovih dvanaest godina da sam ja kod
sebe imao pravu sliku tvog neponovljivog lica,
možda ne bih toliko patio."
Pričao je mnogo lijepo o posmatranju slike i
zaljubljivanju i o tome koliko mnogo je patio zbog
mene. S obzirom na to da sam u tim trenucima svu
pažnju usmjerila na način na koji mi se polako
primicao, ono što mi je govorio miješalo mi se u
glavi s uspomenama. Tih riječi, jedne po jedne,
sjećaću se i razmišljati poslije. Tada sam osjećala
jedino čaroliju onoga što je govorio i ona me je
vezala. Kako lijepo govori ovaj Crni, dobar
čovjek! Kao neko nevino dijete! Sve to sam mu
vidjela u očima. Sigurnost mi je davalo to što me
toliko voli. Zagrlili smo se. Toliko mi se svidjelo
da nisam osjetila nikakvu krivicu. Potpuno me je
ponijeo prelijep osjećaj sladak poput meda.
Zagrlila sam ga čvršće. Pustila sam ga da me
poljubi, a i ja sam njega poljubila. Dok smo se
ljubili, cijeli svijet kao da je bio uronjen u neku
prijatnu tamu. Htjela sam da se svi zagrle kao mi.
Čini mi se kao da se sjećam da tako izgleda
voljeti. Uvukao je svoj jezik u moja usta. Uživala
sam u tome što sam radila do te mjere da nisam
pomišljala ni na kakvo zlo, kao da je cijeli svijet s
nama utonuo u nekakvu sjajnu dobrotu.
Opisaću vam kako bi trebalo oslikati naš zagrljaj,
ako bi ova moja tužna pripovijest jednog dana bila
ispričana u nekoj knjizi, a iluminiraju je poznati
heratski majstori. Postoje neke čudesne stranice
koje mi je otac uzbuđeno pokazivao: tok zapisa
ima isti zanos kao lelujanje lišća, tkivo dekoracije
na zidu isto je kao iluminacija stranice;
uznemirenost lastavice koja krilom probija okvir i
pozlatu slike, i uznemirenost ljubavnika iste su.
Ljubavnici koji se izdaleka čežnjivo posmatraju i
zadirkuju se međusobno dvosmislenim šalama,
budu tako mali na tim slikama, kako se iz daljine
vide, te čovjek na trenutak pomisli da priča ne
opisuje njih nego prelijepu palatu i njeno dvorište
gdje su se sreli, čudesnu baštu čiji su listovi jedan
po jedan, s ljubavlju iscrtani, tamno drveće i
zvijezdanu noć koja ih obasjava. Ipak, ko dobro
pogleda, kada se na tim slikama do kraja
usredotoči na tajni redo-sljed boja i tajanstvenu
svjetlost koja isijava iz svakog ugla slike, a što je
umjetnik mogao da ostvari samo uz iskreno
predavanje Svevišnjem, on odmah shvata da su
slike i ljubav čiju tajnu prikazuju satkane od
istovjetnog materijala. Čini se kao da iz prikaza-
nih ljubavnika isijava svjetlost koja potpuno
prožima sliku. Kada smo se Crni i ja zagrlili,
vjerujte mi, kao da se ista milina razlila po cijelom
svijetu.
Hvala Alahu što imam dovoljno životnog iskustva i
da mogu da shvatim kako takav jedan dar nikad ne
traje dugo. Crni je nježno dlanovima dotakao prvo
moje velike dojke. Mnogo mi je to prijalo.
Zaboravila sam na sve i poželjela da u usta stavi
moje bradavice. On to nije uradio, pošto ni sam
nije bio siguran u to šta radi. Činilo se kao da nije
znao šta radi, a htio je mnogo više. Kako smo se
duže grlili, više nas je obuzimao strah i stid.
Najprije mi se svidjelo kada me je uhvatio za
kukove i onako ogrom-nog prislonio mi ga na
stomak. Bila sam radoznala i nije me bilo stid, te
ponosno rekoh sebi da to valjda toliko naraste
kada se toliko grliš. Kad gaje izvadio, pogledala
sam na drugu stranu, ali fascinirane veličinom
njegove muškosti, nisam mogla da odvo-jim
pogled.
Kasnije, kada me je nagovarao na one prostote
koje nikada ne bi uradile ni Kipčakinje i
nepristojne žene koje u hamamu pričaju priče,
zastala sam, zapanjena i neodlučna: „Draga, nemoj
da se ljutiš!", zamolio je.
Ustala sam, odgurnula ga i, ne pazeći na to da li će
se rastužiti, počela sam da vičem na njega.
27.
ZOVU ME CRNI
Prema riječima Šekure koja me je, lijepih ali
namrštenih obrva, grdila u tami kuće obješenog
Zidova, strahotu koju sam držao u ruci možda sam
mogao gurnuti u usta čerkeskih djevojaka koje sam
sretao u Tbilisiju, kipčačkih bludnica, siromašnih
djevojaka koje su se prodavale po hanovima,
turkmenskih i per-sijskih udovica, običnih
prostitutki koje su se sve više i više širile
Istanbulom, razbludnih Mingerijki, koketnih
Abhaskinja i armenskih babuskara, asirskih i
đenovljanskih vještica, dvostranih plesačkih
transvestita i nezasitnih golobradih mladića, ali u
njena ne. Spavajući s jeftinom i bijednom fukarom
svake vrste i iz svih krajeva, od sporednih ulica
vrelih gradića Arabije sve do obala Kaspijskog
mora i od Persije do Bagdada, očigledno sam, u
Šekurinim razjarenim razmišljanjima, izgubio
svaku mjeru i zaboravio da ima žena koje misle o
svojoj časti. Sudeći po tome, i sve moje riječi
ljubavi padoše u vodu kao neiskrene.
Pun poštovanja slušao sam bujicu riječi moje
drage, od kojih se krivac u mojoj ruci sve više
smanjivao, stideći se zbog stanja u kojem sam se
našao i doživljenog poraza - nije da ovoga nije
bilo - ali bile su tu i dvije stvari kojima sam bio
zadovoljan: 1. na Šekurin bijes i optužbe nisam ni
pokušao uzvratiti istom mjerom, iako sam se u
sličnim situacijama često znao životinjski ponijeti
prema ženi, 2. otkrio sam da Šekura zna dosta o
mojim putovanjima, što je značilo da je o meni
razmišljala više nego što sam i pretpostavljao.
Kad je vidjela koliko me moje neostvarene žudnje
čine tužnim, Šekura me čak počela i sažaljevati.
„Da me strastveno voliš", reče kao da se izvinjava,
„vladao bi sobom kao moralan muškarac i ne bi
povrijedio čast žene prema kojoj su tvoje namjere
ozbiljne. Nisi ti jedini muškarac koji se služi svim
svojim lukavstvom kako bi se oženio mnome. Je li
te neko vidio da dolaziš?" „Nije."
Njeno slatko lice, kojeg se dvanaest godina nisam
mogao sjetiti, okrenulo se prema vratima, kao da
neko hoda po mračnom vrtu prekrivenom snijegom,
pruživši mi tako zadovoljstvo da ga vidim iz
profila. Kad se na trenutak začuo neki štropot,
oboje smo zašutjeli i pričekali, ali niko nije ušao.
Tad sam se sjetio da je Šekura čak i s dvanaest
godina bila mudrija od mene, i da je to u meni
oduvijek budilo predosjećaj neke nesreće.
„Duh obješenog Jevrejina obilazi ovo mjesto",
reče.
„Dolaziš li ikada ovamo?"
„Džini, vještice, vampiri... Sve njih donosi vjetar,
ulaze u stvari i čine da one progovore. Svaka stvar
govori. Nema potrebe da dolazim ovamo. Mogu ih
čuti."
„Ševket me je doveo ovamo da mi pokaže mrtvu
mačku, ali je nije bilo."
„Rekao si mu da si ubio njegovog oca."
„Nisam mu baš to rekao. Zar ste i o tome
razgovarali? Ne da sam mu ubio oca, nego da bih
mu volio biti otac."
„Zašto si rekao da si ubio njegovog oca?"
„Najprije me je upitao jesam li ikada ubio
čovjeka. Rekao sam mu istinu: ubio sam dvojicu."
„Da bi se pohvalio?"
„1 da bih se pohvalio i da bih se svidio djetetu
čiju majku volim. Jer, shvatio sam da je majka te
svoje male razbojnike tješila pokazujući im ratni
plijen u kući i preuveličavajući ratna junaštva
njihovog oca."
„Slobodno se onda hvali! Jer te oni ne vole."
„Ševket ne, ali Orhan me voli", rekoh ponosan što
sam dragu uhvatio u pogrešci. „Ali, obojici ću biti
otac."
Odjednom, kao da je između nas u polumraku
kliznula sjena nečeg nepostojećeg, mi smo se od
straha trgnuli i naježili. Kad sam se pribrao,
Šekura poče tiho jecati.
„Moj nesretni muž ima brata, Hasana. Čekajući da
mi se muž vrati, dvije godine sam živjela u istoj
kući s djeverom i svekrom. Zaljubio se u mene.
Sad sumnja da se nešto događa, bjesni jer misli da
ću se udati za nekog drugog, možda i za tebe.
Poručio mi je da me planira na silu odvesti natrag,
u njihovu kuću. Kaže da će me, pošto u kadijinim
očima nisam udovica, u ime svog brata silom
vratiti kući. Svakog trena mogao bi nam napasti
kuću. Ni moj otac ne želi da kadijinom odlukom
postanem udovica jer se plaši da ću, ako se
razvedem, naći novog muža i napustiti ga. Kad sam
mu se vratila s djecom, unijela sam sreću u samoću
koju je trpio nakon smrti moje majke. Da li bi
stanovao s nama?" „Molim?"
„Ako se vjenčamo, bi li živio s mojim ocem i s
nama?" „Ne znam."
„Razmisli o tome što prije. Nećeš imati previše
vremena, vjeruj mi. Moj otac osjeća da nam se
približava neka nesreća, i mislim da je u pravu.
Ako Hasan i njegovi ljudi s janjičarima napadnu
našu kuću i mog oca izvedu pred kadiju, da li bi
svjedočio da si vidio mrtvo tijelo mog muža? Tek
si stigao iz Persije, povjerovali bi ti."
„Svjedočio bih, ali ga ja nisam ubio."
„Dobro. A da li bi, da bih ja mogla biti proglašena
udovicom, zajedno s drugim svjedokom potvrdio
pred kadijom da si vidio okrvavljeno tijelo mog
muža?"
„Nisam ga vidio, mila, ali rekao bih to za tebe."
„Voliš li moju djecu?"
„Volim."
„Reci mi, šta to voliš kod njih?"
„Kod Ševketa volim njegovu snagu, odlučnost,
poštenje, razum i njegovu tvrdoglavost. Orhana
volim zbog njegove nježne osjetljivosti, zato što je
malen i pametan. I zbog toga što su tvoja djeca."
Moja crnooka ljubav blago se nasmiješila i pustila
nekoliko suza. S proračunatom žurbom nekog ko u
kratko vrijeme želi dovršiti mnogo toga, odmah je
prešla na drugu temu: „Treba dovršiti knjigu koju
nadzire moj otac i predati je pa-dišahu. Sva
nesreća koja kruži oko nas potiče od knjige."
„Kakvo zlo pade na nas, osim ubistva efendi
Prefinjenog?"
To joj se pitanje nije svidjelo. Pošto je pokušavala
zvučati iskreno, sljedeće riječi izgovorila je
izvještačeno:
„Pristalice Nusret-hodže Erzurumskog pričaju da u
knjizi mog oca ima svetogrđa i podilaženja
Francima. Da li su ilumina-tori koji posjećuju našu
kuću toliko ljubomorni jedan na drugog da bi
pravili intrige? Ti ćeš to bolje znati, bio si među
njima!"
„Ima li brat tvog pokojnog muža nekakve veze s
iluminato-rima, knjigom tvog oca i sljedbenicima
hodže Nusreta, ili je suz-držan?"
„Hasan nema ništa s njima, ali nikako nije neko ko
bi se držao po strani", odgovori ona. Nastupi
tajanstvena, čudna tišina.
„Da li si pokrivala lice dok si živjela u istoj kući s
Hasanom?"
„Onoliko koliko je to bilo moguće u kući s dvije
prostorije."
U istom času, nedaleko od nas, razjareno zalajaše
dva-tri psa predajući se svojim stvarima. Nisam se
usudio pitati zašto je njen muž, koji je toliko
ratovao, postigao tolike pobjede i stekao timar,
dopustio da živi u dvosobnoj kući s njegovim
bratom, nego sam, ustručavajući se i oklijevajući,
svojoj ljubavi iz djetinjstva postavio sljedeće
pitanje: „Zašto si se udala za tog čovjeka?"
„Za nekoga sam se morala udati, jasno",
odgovorila je. To je bila istina. Tako mi je sažeto i
oštroumno dala do znanja zašto se udala za njega, a
da me nije ražalostila hvaleći ga. „Ti si otišao i
nisi se vraćao. Uvrijeđenost je možda znak ljubavi,
ali takav lju-bavnik je i dosadan, pa nema puno
izgleda za uspjeh." I to je bilo tačno, ali nije bilo
nikakvog razloga da tom razbojniku postane žena.
Čak ni po njenom lukavom pogledu nije bilo teško
shvatiti da me je i Šekura, kao i svi ostali,
zaboravila nedugo nakon što sam napustio Istanbul.
Pomislih kako je tu očiglednu laž rekla samo da bi
bar malo olakšala mom slomljenom srcu teret i da
bi to sa zahvalnošću trebalo da pozdravim kao
znak dobre namjere, a zatim joj počeh pričati kako
je tokom svojih putovanja nikako nisam mogao
prognati iz svojih misli, i kako mi se njen lik
noćima vraćao poput utvare. To su bile moje
najskrivenije i najdublje patnje, za koje sam
vjerovao da ih nikada ni sa kim neću moći
podijeliti; bile su posve stvarne i doživljene, ali,
kao što sam tada zapanjen primijetio, nimalo nisu
bile iskrene.
Kako biste moja osjećanja i želje u tom trenutku
pravilno razumjeli, skrenuću vam pažnju na pitanje
značenja sljedeće razlike, koju sam uočio prvi put
u životu: izražavanje riječima, koliko god da se
oslanja na istinu, čovjeka ponekad odvede u
neiskrenost. Kao najbolji primjer možda bi mogli
poslužiti iluminatori, među kojima je ubica od
kojega strahujemo: čak i najsavršeniji crtež, na
primjer, crtež konja, koliko god da prikazuje
jednog pravog konja, onako kako je Alah do
najsitnijih pojedinosti zamislio, pa i ostale konje
velikih majstora iluminacije, ne mora potpuno
odgovarati iskrenim osjećajima koje je vješti
iluminator proživljavao u trenutku kad ga je crtao.
Iluminatorova iskrenost, odnosno iskrenost
poniznih Alahovih slugu kakvi smo mi ostali, ne
ogleda se u trenucima inspiracije i savršenstva,
već obrnuto, onda kad nam se jezik zaplete, kad
pogriješimo, klonemo duhom ili se gorko
razočaramo. Sve to govorim onim mladim ženama
koje će se razočarati kad shvate da se neopisivo
snažna želja, koju sam u tom trenutku osjećao
prema Šekuri, nimalo ne razlikuje, kako je i ona
sama to primjetila, od vrtoglave čežnje koju sam
tokom svojih putovanja znao osjetiti prema,
recimo, nekoj ga-zvinskoj ljepotici nježnih crta
lica, bakrene puti i tamnocrvenih usana.
Zahvaljujući svome bogatom životnom iskustvu i
pronicljivosti kojom ju je Alah obdario, moja mila
Šekura bila je puna razumijevanja i prema mojoj
dvanaestogodišnjoj ljubavnoj patnji koja se mogla
porediti sa pravim kineskim mučenjem, kao i
prema tome što sam se, čim sam se prvi put našao
s njom nasamo, nakon dvanaest godina, ponio kao
bijedni rob strasti koji nije mogao misliti ni na šta
drugo, osim da što prije zadovolji svoju mračnu
požudu. Pjesnik Nizami usta prelijepe Širin
upoređu-je s mastionicom punom bisera.
Kada su revnosni psi ponovo iz sve snage zalajali,
Šekura uznemireno reče: „Moram da idem." Tad
smo oboje primijetili da se u kući obješenog
Jevrejina prilično smračilo iako veče još nije bilo
na pomolu. Moje tijelo se samo od sebe pokrenulo
da je još jednom zagrli, no ona kao vrapčić
pobježe u stranu.
„Da li sam još lijepa? Kaži mi brzo!"
Rekao sam joj, a ona je tako lijepo saslušala moje
riječi i složila se s njima.
,,A moja odjeća?" Rekoh joj.
„Da li lijepo mirišem?"
I Šekura je vjerovatno znala da se ono o čemu
Nizami govori kao o ljubavnom šahu ne sastoji od
takve igre riječi, nego od najskrovitijeg strujanja
osjećaja između dvoje ljubavnika. „Koliko ćeš
sada zarađivati?", upitala me je. „Hoćeš li se moći
brinuti o mojoj siročadi?" Dok sam joj govorio o
svojim poslovima u državnim i upravnim
službama, koji su trajali duže od dvanaest godina,
o velikom iskustvu stečenom u ratovima i u
susretima s tijelima poginulih, te o svojoj blistavoj
budućnosti, zagrlio sam je.
„Kako smo se maloprije lijepo zagrlili", rekla je.
,,A sad je već sve izgubilo prvobitnu draž." Da bih
joj pokazao koliko sam iskren, zagrlih je još
čvršće i upitah zašto mi je nakon toliko godina
čuvanja po Ester vratila crtež koji sam joj prije
dvanaest godina nacrtao i poklonio. U očima joj
pročitah iznenađenost mojom glupošću i
sažaljenje, koje je u njoj sve više raslo, te se
poljubismo. Ovog puta nisam se osjećao
upregnutim u jaram vrtoglave požude, nego sam
bio potresen snažnim lepetom krila ljubavi poput
orlovskih, što nam je oboma prodirao u srca,
grudi, trbuhe, u svaki dio tijela. Zar nije vođenje
ljubavi najbolji lijek za smirivanje strasti? Kada
sam dlanovima pokušao obujmiti njene krupne
dojke, Šekura me je odbila s još većom
odlučnošću i ljupkošću. Nisam ja bio muškarac
dovoljno zreo da bih mogao ostvariti stabilan brak
sa ženom kojoj sam prije toga okaljao čast. Bio
sam dovoljno smeten da zaboravim da je posao
koji se previše požuruje jalov, a i neiskusan toliko
da ne znam koliko je strpljenja i muke potrebno
uložiti da bi se ostvario jedan sretni brak.
Izmigoljila mi je iz ruku, spustila laneni veo i
uputila se prema vratima. Kad sam kroz otvorena
vrata ugledao snijeg koji je nasipao ulice u kojima
se vrlo rano smrkavalo, zaboravio sam da smo se
dotad stalno došaptavali, možda zato da ne
uznemirimo duh obješenog Jevrejina, pa
podviknuh: „Šta ćemo dalje?"
„Ne znam", odgovorila je u skladu s pravilima
ljubavne partije šaha i tiho nestala iz starog vrta
ostavivši za sobom ljupke tragove koje je snijeg
brzo prekrivao.
28.
NAZVAĆE ME UBICOM
Uvjeren sam da se i vama ponekad dogodilo
ovo o čemu ću vam sad pričati. S vremena na
vrijeme, dok lutam beskonačnim istanbulskim
ulicama, dok u nekoj aščinici u usta stavljam
zalogaj kuhanog povrća ili dok stisnutih očiju
pažljivo zurim u vijuge nekog ukrasa na rubu
stranice iscrtanog trščanim perom, odjednom
osjetim da sadašnjost doživljavam kao da je
prošlost. Dođe mi tako da, dok gazim ulicom po
snijegu, kažem da sam ulicom po snijegu gazio.
Neobični događaji o kojima ću pripovijedati
odvijali su se i u sadašnjem vremenu poznatom
svima nama, ali, čini mi se, i u prošlosti. Bilo je to
predveče, mrak se lagano spuštao, rijetke pahulje
su padale, a ja sam koračao efendi Tetkovom
ulicom.
Za razliku od drugih noći, ovog puta sam došao
odlučan, znajući šta želim. Noge me nisu, kao
prethodnih noći, same od sebe dovele u ovu ulicu
dok bih zanesen razmišljao o drugim stvarima: o
heratskim knjigama iz Timurovog vremena sa
ukrasima u obliku sunca, ali nepozlaćenim; o tome
kako sam se majci prvi put pohvalio da sam za
jednu knjigu dobio sedam stotina akči; i o svojoj
krivici i glupostima. Došao sam tu svjesno, znajući
šta radim. Iako sam se bojao da neće biti nikoga da
mi otvori, vrata velike dvorišne kapije otvorila su
se sama od sebe čim sam ih dotakao da pokucam, i
tako se još jednom uvjerih da je Alah na mojoj
strani. U dvorištu popločanom blještavom
kaldrmom, kojom sam prolazio onih noći kad sam
ovamo dolazio priložiti nove crteže za efendi
Tetkovu knjigu, nije bilo nikoga. Desno od mene
bio je bunar i vedro na kojem je sjedio vrabac,
sasvim ravnodušan prema mrazu, ispred mene peć
koja je zbog nečega bila ugašena, iako je bilo
veče, a s lijeve strane konjušnica gdje su samo
gostiju ostavljali konje; sve je bilo na svom
mjestu. Ušao sam kroz otvorena vrata pokraj
konjušnice i, udarajući nogama po drvenim
basamacima i glasno kašljući, uz buku istrčao na
sprat.
Buka koju je proizvelo moje nakašljavanje nije
izazvala nikakav odgovor. Odgovora nije bilo ni
kad sam uz tresak spustio svoje blatnjave cipele,
izuvši ih u gornjem predsoblju da bih ih ostavio
pokraj ostale obuće složene ispred vrata. I kako
sam to prije činio kada bih ovdje dolazio,
pogledom sam potražio one cipele za koje sam
mislio da su Šekurine, zelene i elegantne, ali ih
nije bilo, pa sam zato pomislio da možda nikoga
nema kod kuće. Ušao sam u prvu sobu zdesna u
kojoj je, kako sam pretpostavljao, spavala Šekura
zagrljena sa svojom djecom. Pomilovao sam
dušeke i čaršave i, otvorivši ormar vrata laganih
kao pero i sanduk u uglu, zavirio unutra. Dok sam
razmišljao o tome kako je miris badema koji
prijetno ispunjava sobu, bio Šekurin miris, jastuk
sabijen u gornjem dijelu ormara pade isprva na
moju ludu glavu, a zatim i na bakreni bokal i čaše.
Dešavalo vam se, začujete buku, i odjednom
shvatite da je u sobi mrak. Ipak, ja sam primijetio
da je hladno.
„Hajrija", začu se efendi Tetak iz druge sobe.
„Šekura? Koja je?
U treptaj oka izašao sam iz sobe, pretrčao
predsoblje, ušao u Tetkovu radnu sobu s plavim
vratima u kojoj smo zimi radili na knjizi i rekao:
„Ja sam, efendi Tetak, ja." ,,A ko si ti?" U trenu
shvatih da je efendi Tetak nadimke koje smo dobili
od majstora Osmana u djetinjstvu koristio da bi
nam se podsmjehivao. I kako bi neki hvalisavi
kaligraf zabilježio na posljednjoj stranici neke
raskošno ukrašene knjige, tako sam i ja polagano
jasno izgovorio slogove svog punog imena, mjesto
rođenja i ime oca, kao i izraz 'vaš bijedni grešni
rob'.
„Ha?", najprije reče, a potom vikne: „Ha!"
Nakon toga efendi Tetak utone u kratku tišinu koja
se činila kao vječnost, poput starca koji je sreo
Smrt u nekoj asirskoj bajci koju znam jo š iz
djetinjstva.
Zbog toga što sam sad spomenuo smrt, ako među
vama postoji neko ko misli da sam ovdje stigao s
takvom namjerom, on pogrešno razumije knjigu
koju čita. Zar onaj ko ima takvu namjeru kuca na
vrata, izuva cipele, dolazi bez noža?
„Dakle, došao si", reče ponovo poput starca iz
bajke. Ali onda potpuno promijeni ton. „Dobro
došao, sine. Reci mi šta želiš?"
Tama je već poprilično zavladala. Kroz maleni
uski prozor premazan pčelinjim voskom, kroz koji
se u proljeće, kad se otvori, vide stabla jele i nara,
dopiralo je onoliko svjetlosti koliko bi se svidjelo
kineskim slikarima, dovoljno da se razaznaju
obrisi predmeta. Nisam mogao jasno vidjeti efendi
Tetkovo lice, koji je, kao i obično, sjedio za
radnim stolom u svom ćošku koji se svjetlo
obasjavalo s lijeve strane. Silno sam pokušavao
oživjeti osjećaj bliskosti koji sam nekada imao
prema njemu dok smo ovdje, među četkicama,
mastionicama, kistovima i ravnalima papira, uz
svjetlost svijeće crtali i razgovarali o iluminaciji
sve do svitanja. Da li zbog tog osjećaja otuđenosti
ili zato što sam se ustručavao i stidio da mu
otvoreno priznam strahovanje da sam crtanjem
počinio grijeh i da to znaju čak i učenici medrese,
ne znam, ali u tom trenutku odlučio sam da mu
ispripovijedam jednu priču i tako mu iznesem
svoje muke. Vjerovatno i vi znate pripovijest o
Musavir Šejh Muhamedu iz Isfahana. Nije mu bilo
ravnoga kada je u pitanju izbor boja, postavljanje
stranica, crtanje ljudi, životinja i lica, unošenje
zanosa kakav se može sresti samo u poeziji i
tajanstvene logike karakteristične za geometriju
predmeta. Pošto je u mladim godinama dostigao
titulu majstora, ovaj vrhunski umjetnik čarobne
ruke po izboru tema, stvaralačkoj snazi i stilu
čitavih trideset godina bio je za najsmjeliji i
najoriginalniji iluminator svog vremena. On je u
istančan i precizan heratski stil slikanja spretno i
precizno uveo zastrašujuće šejtane, rogate džine,
konje velikih mošnica, stvorenja koja su pola ljudi,
pola zvijeri, divove i gorostase, koji su u stilu
sijah kalema preko Mongola stigli iz Kine. Prije
svih pokazao je interesovanje za portrete koji su
dolazili sa portugalskim i flamanskim jedrenjacima
i divio im se, ponovo je oživio zaboravljene
stilove iz vremena Džingis-kana, izvukavši iz
starih gotovo raspadnutih knjiga. Prije svih ostalih
hrabro je oslikao scene od kojih muškarcima raste
muškost, kao ona kad Aleksandar u tajnosti
posmatra ljepotice kako nage plivaju na ženskom
otoku, ili Širin koja se kupa noću, na mjesečinom.
Crtajući hazreti pejgambera kako leti na konju
Buraku, šahove dok se češkaju, pse koji se pare i
šejhove opijene vinom, nametnuo je te teme čitavoj
iluminatorskoj zajednici. Sve je to on, nekad tajno,
nekad javno, crtao uz mnogo vina i opijum,
vrijedno i sa zanosom koji su ga držali trideset
godina. Kad je ostario, postao je učenik nekog
pobožnog šejha i, promijenivši se od glave do
pete, zaključio je da su svi crteži koje je u
proteklih trideset godina nacrtao zapravo
bezbožništvo i svetogrđe, pa ih se zato odrekao.
Preostalih trideset godina svog života pješačio je
od grada do grada, od saraja do saraja i od
biblioteke do biblioteke pretražujući riznice
šahova i padišahova kako bi našao i uništio knjige
koje je svojom rukom oslikao. Kad bi u biblioteci
nekog šaha našao neki od svojih crteža, poslužio bi
se svim sredstvima, milom ili silom, pa bi, kada
niko ne gleda, iscijepao stranicu sa svojim crtežom
ili bi, birajući pogodan trenutak, prosuo vodu na
nju i uništio je. Ovu priču sam ispričao s namjerom
da pokažem patnje iluminatora kada se u zanosu
slikanja nesvjesno udalji od vjere. Zbog toga sam
podsjetio na to da je Šejh Muhamed zapalio
ogromnu biblioteku u Gazvinu, u kojoj je princ
Mirza Abas bio upravitelj; zato što je u njoj bilo
nekoliko stotina njegovih knjiga koje nije mogao
izdvojiti od ostalih, čitavu ju je spalio. U strašnom
požaru, u patnji i mukama, izgorio je i sam
iluminator, a ja sam sve to pripovijedao
preuveličavajući kao da sam
sam to proživio.
„Da li te je strah, sine, zbog crteža koje smo
uradili?", upita
me efendi Tetak saosjećajno.
Soba je bila toliko mračna da ga više nisam mogao
vidjeti, pa sam pretpostavljao da je to izgovorio sa
smiješkom.
„Naša knjiga više nije tajna", rekoh. „To možda
nije bitno. Međutim, naokolo kruže glasine.
Govorka se da smo u tajnosti počinili
bogohuljenje. Priča se da smo ovdje priredili
knjigu, ne onakvu kakvu je naš preuzvišeni padišah
želio i očekivao, nego knjigu po svom ćefu koja se
ruga preuzvišenom padišahu, bezbo-žnički huli i
podstiče krivovjerje, knjigu koja imitira paganske
majstore. Neki su se usudili da tvrde kako naša
knjiga čak i šejta-na prikazuje umiljatim. Pričaju
da smo, koristeći perspektivu, posmatrajući svijet
iz ugla nečistih uličnih pasa, konjsku muhu i
džamiju naslikali u istoj veličini, izgovarajući se
da je džamija u pozadini. Noćima ne spavam
razmišljajući o tome."
„Crteže smo radili zajedno", rekao je efendi Tetak.
„Da li smo ikada tako što i pomislili, a kamoli
učinili?!"
„Nipošto!", uzviknuh s pretjerivanjem. „Ali, gdje
god da su čuli, ljudi kažu da postoji još jedan
crtež, posljednji, i na njemu, pričaju, nije čak ni
prikriveno krivovjerje, nego je otvoreno prikazano
bogohuljenje."
„Ti si posljednji crtež vidio."
„Na jednom velikom dvostranom listu uradio sam
slike koje ste zahtijevali i onako kako ste željeli",
oprezno odvratih efendi Tetku, a sa uvjerenošću
koja bi mu, nadao sam se, mogla prijati. „Ipak,
nisam vidio cijelu sliku. Da jesam, odbacio bih
sve to jer mi je savjest čista." „Zbog čega se
osjećaš krivim?", upitao me je. „Šta te to iznutra
jede? Ko te navodi da posumnjaš u sebe?"
„Sumnjati da je knjiga koju je čovjek mjesecima
oslikavao napad na ono što mu je sveto, znači za
života gorjeti u paklu... Da sam bar jednom vidio
taj posljednji crtež u cijelosti!" „Je li u tome sva
tvoja muka?", upitao je. „Da li si zbog toga došao
ovamo?" Odjednom me obuze panika. Da mu nije
palo na pamet da sam ja ubio sirotog efendi
Prefinjenog?
„Klevetaju nas i oni koji žele našeg padišaha
ukloniti s prijestolja i na njegovo mjesto postaviti
princa, tako što su razglaša-vaju da tu knjigu
padišah zapravo tajno podržava." „Koliko im je
ljudi povjeravalo?", upitao je umorno, rezignirano.
„Svaki zaneseni propovjednik, koji privuče imalo
pažnje pa mu to zavrti pamet, počne pričati kako se
vjera zapostavlja i ne poštuje. Tako je najlakše
doći do hljeba."
Da li je mislio da sam došao ovamo samo da bih
mu prenio te glasine?
„Jadni efendi Prefinjeni je navodno", rekoh
drhtavim glasom, „vidio čitav taj crtež, pa je
shvatio da je bogohuljenje, i zato smo ga mi
navodno ubili. To mi je u iluminatorskoj radionici
rekao jedan nadzornik odjela koji mi je blizak.
Znate kakvi su šegrti i kalfe, svi ogovaraju."
Govorio sam mu o tome duže vrijeme, uzbuđujući
se sve više i više, prateći tu istu logiku. Ne bih
znao reći šta sam od svega izgovorenog zaista i
čuo, šta sam, usmrtivši tog lajavog nitkova, slagao
iz straha, a šta izmislio na licu mjesta dok sam mu
to pri-čao. Nakon tolikog laskanja, ponadao sam se
da će efendi Tetak izvaditi taj posljednji crtež
oslikan na dvije stranice i pokazati mi ga, pa ću se
smiriti. Zašto nikako nije mogao shvatiti da bih
samo tako uspio da se izbavim od straha da sam
grešan?
Nadajući se da ću ga prodrmati, ohrabrih se da ga
upitam: „Može li čovjek nesvjesno, slikajući
bogohuliti?"
On odjednom blago i polagano zamahnu rukom
umjesto odgovora, kao da me upozorava da je u
sobi usnulo dijete i ja za-šutjeh. „Smračilo se",
rekao je gotovo šapatom, „upaliću svijeću." Čim je
na mangalu upalio svijeću, na licu mu se pojavio
ponos na koji nisam navikao; nije mi se dopao. Ili
je to možda bio izraz sažaljenja? Da li mu je sve
bilo jasno, da li je mislio da sam ja jedan običan,
podmukli ubica ili me se zbog toga bojao? Moje
misli, sjećam se, kao da su odjednom izmakle
kontroli, i sve o čemu sam tada mislio pratio sam
začuđen, kao da je tuđe. Čilim na podu: zašto
nisam ranije primijetio da je u jednom uglu bilo
nešto nalik vuku? „Tri su perioda opijenosti svih
kanova, šahova i padišaho-va zaljubljenih u
ilustracije, iluminacije i lijepe knjige", rekao je
efendi Tetak. „Na početku hrabrost, a onda
nestrpljenje i radoznalost prevladavaju. Pošto su
iluminacije vidjeli kod drugih, žele imati svoje
radi ugleda. To je razdoblje učenja. U drugom
periodu već naručuju knjige prema vlastitom
ukusu. Budući da su naučili iskreno uživati u
razgledanju knjiga, raste im i ugled s brojem
prikupljenih knjiga koje bi im, nakon smrti, trebale
obezbijediti slavu na ovom svijetu. Ipak, u jesen
svog života nijedan padišah više nije opterećen
održanjem ovozemaljske besmrtnosti. Pod
ovozemaljskom besmrtnošću podrazumijevam
njegovu želju da ga pamte naraštaji koji će
nastaviti živjeti na ovom svijetu, naši potomci.
Vladari zaljubljeni u iluminaciju zapravo su već
postigli ovozemaljsku besmrtnost preko knjiga
koje su od nas naručili, u koje su dali upisati svoja
imena, a ponekad i vlastitu istoriju. U starosti žele
sebi osigurati dobro mjesto na onom svijetu. Svi
odmah zaključe da je slikarstvo nekakva prepreka
tome. To je ono što me čini nespokojnim. Kada se
šah Tahmasp, i sam iluminator koji je mladost
proveo u vlastitoj iluminatorskoj radionici,
približio smrti, zatvorio je svoju čudesnu
radionicu, svoje čudotvorne iluminatore protjerao
iz Tabriza, uništio knjige koje je naručivao,
predajući se teškom pokajništvu. Zašto svi misle
da će im slike zatvoriti vrata dže-neta?" „Znate vi
zašto! Zato što se sjete da je naš preuzvišeni hazre-
ti pejgamber rekao kako će Alah na sudnji dan
najokrutnije kazniti slikare."
„Ne slikare", odgovori efendi Tetak. „One koji
stvaraju idole. To je hadis, Buharijev?" „Kada
dođe sudnji dan od onih koji stvaraju zahtijevaće
se da likovima koje su stvorili udahnu život",
nastavih oprezno. „Ali, to neće biti moguće,
podvrgnuće ih paklenim mukama. Ne zaboravimo,
prema Kuranu Časnom, Stvoritelj je jedno od Ala-
hovih krasnih imena. Alah je taj koji je Stvoritelj,
koji od nepostojećeg stvara postojeće i oživljava
beživotno. Niko ne bi smio ni pokušati da se
nadmeće s Njim. To što slikari pokušavaju činiti
što i On i što tvrde da stvaraju kao i On - najveći
je grijeh."
Sve sam ovo izrekao oštro, kao da ga i ja
optužujem. Pogledao me je pravo u oči. „Šta ti
misliš, da li smo mi to počinili?" „Nipošto",
odgovorih sa smiješkom. „Ali, kada je vidio
posljednji crtež kao cjelinu, pokojni efendi
Prefinjeni počeo je vjerovati u to. Govorio je da je
uvođenje perspektive i oponašanje franačkog stila
u slikarstvu dovelo do približavanja šejtanu.
Pričaju da smo, koristeći franačku tehniku, na
posljednjem crtežu lice nekog smrtnika naslikali
kao da i nije slika, nego kao stvarna osoba, pa bi
čovjek koji posmatra tu sliku mogao pomisliti da
se, kako se to radi u crkvama, pokloni pred njom.
Po njemu, perspektiva je šejtanovo iskušavanje, ne
samo zato što crtež s Alahovog ugla gledanja
prebacuje na ugao iz kojeg svijet vidi običan ulični
pas, nego i zato što će nas prihvatanje stila
franačkih majstora, kao i miješanje našeg znanja i
umijeća s paganskom vještinom i stilom lišiti
čistoće našeg izraza i pretvoriti nas u njihove
robove."
„Ništa ne postoji čisto", rekao je efendi Tetak.
„Kad god u iluminaciji i slikarstvu nastanu čuda,
kad god u iluminatorskoj radionici osvane neka
ljepota od koje će mi se oči ovlažiti, a cijelo tijelo
naježiti, znam da su tu postigle jedinstvo dvije
stvari ko-je se ranije nikada nisu približile jedna
drugoj i da je od toga nastalo jedno novo čudo.
Behzada i svu ljepotu persijskih crteža dugujemo
spajanju arapskog iluminiranja s mongolsko-
kineskim slikarskim stilom. Najljepše iluminacije
šaha Tahmaspa objedini-le su persijsko slikarstvo
s turkmenskim senzibilitetom. Ako danas neko ne
može dovoljno nahvaliti slikarske radionice
Ekber-kana u Indiji, to je samo zbog njegovih
podsticaja iluminatorima da usvoje stil franačkih
majstora. Alahovi su i istok i zapad. I neka nas
Alah sačuva od želja onih koji su čisti i
nepatvoreni."
Koliko god mu je lice pri svjetlosti svijeće
izgledalo meko i svijetlo, toliko je njegova sjena
na zidu izgledala tamna i zastrašu-juća. Iako sam
svaku njegovu riječ smatrao veoma razumnom i
ispravnom, ipak mu nisam mogao vjerovati.
Pomislio sam da sumnja u mene, zato sam i ja u
njega sumnjao: osjećao sam da s vremena na
vrijeme pažljivo osluškuje događa li se šta dolje,
kod dvorišnih vrata, kao i da iščekuje nekoga ko bi
ga spasio od mene. „Pripovijedao si mi kako je
Musavir Šejh Muhamed iz Isfa-hana zapalio
ogromnu biblioteku zbog toga što je u njoj bilo i
njegovih knjiga kojih se odrekao, i kako je samog
sebe spalio zbog grize savjesti", rekao je.
„Dopusti da ti ja ispričam jednu drugu, poučnu
priču iz te legende, koju ti ne znaš. Da, posljednjih
trideset godina taj iluminator tragao je za svojim
slikama. Ali u knjigama čije je stranice listao
našao je mnogo više imitacija nadahnutih njime
nego sopstvenih crteža. U poznim godinama svog
života shvatio je da su dva naraštaja stvaralaca
crteže kojih se on sam bio odrekao prihvatila kao
uzor, da su te crteže ure-zali u svoje pamćenje i po
sjećanju ih ne samo bili u stanju proizvesti, već su
ih i učinili dijelom svoje duše. Dok se Šejh Muha-
med trudio da pronađe svoje crteže i uništi ih,
shvatio je da ih mladi iluminatori s oduševljenjem
umnožavaju u raznim knjigama, da se oslanjaju na
njih kad oslikavaju nekakve druge priče, da ih
čuvaju u sjećanju i šire po čitavom svijetu. Kada
godinama pregledamo knjigu za knjigom i crtež za
crtežom, jasno nam je da se dobar iluminator ne
zadovoljava isključivo zauzimanjem mjesta u našoj
svijesti, svojim čudima, nego da na kraju mijenja i
obrise naših sjećanja. A dospiju li vještina i djelo
jednog iluminatora do naše duše, nastaje
jedinstveno mjerilo ljepote čitavog svijeta. Dok je
Musavir iz Isfahana pred kraj svoga života sa sve
većom upornošću spaljivao i uništavao svoje
crteže, ne samo što je shvatio da se oni sve više i
više rasprostiru po svijetu, već je shvatio i da svi
oni vide svijet onako kako ga je nekad on sám
vidio, tako da se sve što nije ličilo na njegove
crteže iz mladosti sada
smatralo ružnim."
Nisam uspio ukrotiti divljenje koje jw narastalo u
meni, niti želju da se dopadnem efendi Tetku, pa
sam mu se bacio pred noge. Dok sam mu ljubio
ruke, u očima mi se pojaviše suze i osjetih kako
mjesto koje sam u svojoj duši davao majstoru
Osmanu sada prepuštam njemu. „Iluminator", rekao
je efendi Tetak glasom osobe zadovoljne samom
sobom, „izrađuje svoje iluminacije slušajući glas
savjesti i u skladu s pravilima u koja vjeruje, ne
plašeći se ničega. Nije ga briga za ono što će reći
njegovi neprijatelji, vjerski fanatici i zavidnici."
Ipak, efendi Tetak uopšte nije iluminator, pomislio
sam ljubeći u suzama njegovu ruku prekrivenu
mladežima i staračkim pjegama. I odmah se
postidjeh svoje misli. Kao da mi je tu šejtan-sku i
drsku pomisao neko drugi na silu usadio u glavu. A
opet, i vi znate da je to istina. „Ja se njih ne
bojim", rekao je Tetak. „Jer se ne bojim smrti."
Ko su bili oni? Klimnuh glavom kao da sam
razumio njegove riječi. Međutim, u meni je narasla
ljutnja. Vidio sam da je stara knjiga koja je ležala
pored Tetka bila El Džauzijeva Knjiga duše. Svi
djetinjasti starci voljni da umru zaljubljeni su u tu
knjigu o avanturama duše poslije smrti. Među
divitima, rezačima, drvenim podlogama za
pisaljke, mastionicama i kutijama za pera, među
svim tim stvarima poredanim na plitkim
pladnjevima, kutijama s pisaćim priborom i na
sanduku, spazih jednu jedinu novu stvar otkako
sam posljednji put dolazio ovamo: jednu bron-zanu
mastionicu.
„Hoćemo li da dokažemo da ih se ne bojimo?",
rekoh hrabro. „Izvadite posljednji crtež i pokažite
im ga."
„Zar im to ne bi pokazalo da njihovim klevetama
pridajemo toliku važnost i time ih činimo
ozbiljnim? Nismo uradili ništa strašno zbog čega
bi se trebalo plašiti. Čime bi se još mogao
opravdati tvoj toliki strah?"
Očinski me je pomilovao po kosi. Uplašio sam se
da će mi se oči ponovo ispuniti suzama, pa ga
zagrlih.
„Znam zbog čega je ubijen jadni pozlatar efendi
Prefinjeni", rekoh uzbuđeno. „Klevećući vas, vašu
knjigu i sve nas, efendi Prefinjeni htio je
sljedbenike Nusret-hodže iz Erzuruma nahuškati na
nas. Bio je ubijeđen da se ovdje priklanja šejtanu i
čini krivovjerje, i to je počeo svugdje pričati
huškajući protiv vas ilu-minatore koji rade na
vašoj knjizi. Zašto se kod njega dogodila ta
promjena, ne znam. Možda iz zavisti, možda ga je
Šejtan zaveo. I drugi iluminatori koji rade na vašoj
knjizi čuli su koliko je efendi Prefinjeni odlučio da
nas uništi. Možete da pretpostavite kako su se svi
uplašili i kako su ih, kao i mene, obuzele sumnja.
Pošto je efendi Prefinjeni jedne noći nekoga od
njih pritisnuo i počeo huškati protiv vas, nas, naše
knjige, iluminacija, crtanja i svega u šta vjerujemo,
uspaničio se, ubio nitkova i bacio ga u jamu."
„Nitkova?"
„Efendi Prefinjeni bio je jedan pokvareni,
beskarakterni izdajnik. Pokvarenjak!", vikao sam
kao da se nalazi preda mnom, u sobi.
Nastade tajac. Da li me se bojao? Ja sam se bojao
samog sebe. Izgledalo mi je kao da sam poletio na
vjetrovima bijesa i razuma neke druge osobe. Ipak,
bilo je ugodno. „Ko je taj iluminator kojeg je, kao
i tebe i isfahanskoga ilu-minatora, svladala
panika? Ko ga je ubio?"
„Ne znam", rekoh.
Ipak, htio sam da mu izraz mog lica kaže da sam
slagao. Postajalo mi je jasno da sam, došavši
ovamo, napravio mnoge greške, ali nisam bio
čovjek koji bi se zbog toga prepustio osjećaju
krivice i kajanja. Uvidio sam da efendi Tetak
sumnja u mene i odatle sam crpio sigurnost i snagu.
Mislio sam da će shvatiti da sam ja ubica i, ako me
se uplaši, donijeće i pokazati mi posljednji crtež,
koji sam jako želio vidjeti, ne samo da bih
provjerio da li je bezbožnički, već i iz
radoznalosti kako sada izgleda.
„Da je je toliko važno ko je ubio tog bijednika?",
upitah ga. „Onaj ko ga je uklonio, uradio je dobru
stvar, zar ne?"
Ohrabrilo me je što nije sakupio dovoljno snage da
me pogleda u oči. Kada uzvišene osobe, koje
vjeruju da su bolje i veli-kodušnije, osjete stid
zbog vas, baš ovako vas ne mogu pogledati u oči.
Možda i zbog toga što razmišljaju o tome da vas
prijave i izruče mučiteljima i dželatima.
Vani, ispred same dvorišne kapije, psi su zalajali
kao pobje
snjeli.
„Opet je počelo da sniježi", rekao sam. „Gdje su
ostali u ove večernje sate? Zašto su vas ostavili u
kući ovako samog i otišli? Nisu čak zapalili
nijednu svijeću."
„To je vrlo čudno, vrlo čudno", rekao je. „Uopšte
mi nije jasno."
Izgledao je toliko iskren da sam mu povjerovao i,
iako sam ga zajedno s ostalim iluminatorima
ponekad izrugivao, još jednom u dubini duše
osjetio sam da ga zaista volim. Nisam uspio da
razumijem kako to da je u istom tom trenu shvatio
da u mom srcu raste golema ljubav i poštovanje
prema njemu, tako da me je, opet s onom
neodoljivom očinskom nježnošću, pomilovao po
kosi. Osjetio sam kako iluminatorski stil majstora
Osmana, nadahnut starim heratskim majstorima,
nema nikakve budućnosti. Bila je to tako ružna
misao da sam se uplašio samog sebe. Svima nam
se može dogoditi da poslije neke nesreće, s
posljednjom nadom, ne obazirući se na to da
ispadnemo smiješni ili budalasti, poželimo da se
sve opet vrati kao i prije.
„Hajde da nastavimo ponovo oslikavati našu
knjigu", rekao sam. „Neka sve bude kao prije!"
„Medu iluminatorima je ubica. Rad na knjizi
nastaviću s efendi Crnim."
Da li me je to on podstrekavao da ga ubijem?
„Gdje je sad Crni?", upitao sam. „Gdje su vam kći
i unuci?"
Osjećao sam se kao da mi neka strana sila gura u
usta te riječi, ali, ipak, nisam se mogao suzdržati.
Nakon toga mi nije preostao nijedan izlaz da
budem sretan i da se nadam. Mogu biti jedino
inteligentan i sarkastičan, a iza ta dva uvijek
interesantna džina, inteligencije i sarkazma,
osjećao sam blisku prisutnost šej-tana, koji je bio
njihov gospodar. U istom trenu ispred dvorišne
kapije počeli su zavijati pobješnjeli psi, kao da
njuše miris krvi. Da li sam ja taj trenutak već
davno proživio? U dalekom gradu, nekog davnog
dana, dok je vani padao snijeg koji nisam mogao
vidjeti, pri svjetlosti svijeće, nekom onemoćalom
starcu, koji me je optuživao da sam krao boje,
pokušavao sam objasniti kroz plač da nisam ništa
skrivio. I tada su, kao i sada, ispred daleke
dvorišne kapije počeli zavijati psi, kao da su
osjećali miris krvi. I po Tetkovoj bradi, koja je
pokazivala nadmenost i koja je ličila na bradu
onog smežuranog zlog starca, kao i po njegovim
očima koje je sada konačno smogao nemilosrdno
dići i uperiti u moje, razumio sam njegovu namjeru
da me uništi. Kao što sam tu ružnu uspomenu,
prizvanu iz vremena kada sam bio desetogodišnji
iluminatorski šegrt, u svojoj glavi oživio kao sliku
vidljivih obrisa, ali izblijedjelih boja, tako sam i
sadašnjost proživljavao i kao nekakvu uspomenu
istovremeno jasnu i izblijedjelu.
I tako sam, ustavši sa svog mjesta, hodao iza leđa
efendi Tetka koji je sjedio, i dok sam s radnog
stola uzimao onu novu, veliku i tešku bronzanu
mastionicu između meni poznatih staklenih,
porculanskih i kristalnih mastionica, dotle je
vrijedni iluminator u meni (glavni iluminator
majstor Osman učio nas je da takav jedan postoji u
svakome od nas) u oštrim obrisima i blijedim
bojama crtao sve što je učinio i vidio, kao da to
nije sadašnjost koju proživljavam, već neka davna
uspomena. Poznato vam je kako u snu vidimo sami
sebe izvana, pa zadrhtimo. S istim osjećajem jeze,
držeći u ruci masivnu bronzanu mastionicu uskog
grla, rekoh:
„Kada sam imao deset godina i šegrtovao, vidio
sam jednu ovakvu mastionicu." „Mongolska
mastionica, stara trista godina", rekao je efendi
Tetak. „Crni ju je donio čak iz Tabriza. Koristi se
samo za crvenu boju."
Naravno da me je šejtan u tom trenutku navodio da
mastionicom iz sve snage udarim i prospem mozak
tom samoljubi-vom, djetinjastom starca. Ali nisam
ga poslušao. S nekom glupom nadom rekoh: „Ja
sam ubio efendi Prefinjenog."
Shvatićete zašto sam rekao s nadom, zar ne?
Nadao sam se da će me efendi Tetak razumjeti i da
će mi oprostiti. I da će me se uplašiti. I pomoći mi.
29.
JA SAM VAŠ TETAK
 Kada je rekao da je ubio efendi Prefinjenog, u
sobi je nastupio dugačak muk. Pomislio sam da će
i mene ubiti. Srce mi je dugo ubrzano tuklo. Da li
je ovamo došao s namjerom da me ubije ili da bi
priznao ubistvo i zaplašio me? Da li je sam znao
šta želi? Shvatio sam u trenu da uopšte ne
poznajem dušu tog velikog iluminatora, čiji sam
talenat i vještinu godinama poznavao, osjećao sam
da stoji iza mene, iza mog potiljka, još uvijek
držeći u ruci onu veliku mastionicu za crvenu boju,
ali se nisam okrenuo da ga pogledam u lice. Znao
sam da će ga moje šutanje uznemiriti, pa sam
rekao:
„Psi još nisu prestali lajati."
Zatim smo ponovo zašutjeli. Tada sam shvatio da
je moja smrt ili spas iz te nevolje, potpuno u
mojim rukama, u onome što ću mu reći. Jedino što
sam o njemu znao pored njegovog slikarstva i
iluminacije, jeste to da je inteligentan. A to je, ako
vjerujete da iluminator u svom djelu nikako ne
smije otkriti sebe i svoju dušu, nešto na šta bi
čovjek morao biti ponosan. Ali kako me je uspio
spopasti samog, u praznoj kući? Moja staračka
pamet pokušavala je brzo posložiti činjenice, ali
bila je toliko zbrkana da se nije mogla izvući iz
ove igre. Gdje je sad Šekura?
„Odavno znaš da sam ja to učinio, zar ne?", upitao
je. Sve do trenutka dok mi sam nije priznao, nije
mi bilo ni na kraj pameti. Štaviše, i u tom času,
krajičkom uma, pomislio sam da je ubistvo efendi
Prefinjenog zapravo dobro djelo, jer bi pokojnog
majstora pozlatara možda zaista toliko savladao
strah i da bi nas sve mogao upropastiti.
Osjetio sam jednu slabašnu, jedva primjetnu
zahvalnost prema ubici s kojim sam se našao sam u
praznoj kući.
„Ne čudim se što si ga ubio", rekao sam. „Ljudi
kao mi, koji žive s knjigama i noću sanjaju
stranice, neprestano strahuju od nečega na ovom
svijetu. Uz to, bavimo se nečim još manje
dopuštenim, još opasnijim, bavimo se
iluminacijom u muslimanskom gradu. Kao što je to
bilo i kod Musavir Šejh Muhameda Isfahan-skog,
postoji snažna želja za krivicom i kajanjem u duši
svakog iluminatora, za optuživanjem i žaljenjem
samog sebe prije nego što to učine svi ostali, zbog
onog što je učinio i za oproštajem pred Alahom i
pred ljudima. Svoje knjige priređujemo u tajnosti,
kao da smo prijestupnici, često kao da tražimo
pomilovanje. Itekako znam kako unaprijed
povijamo glavu pred napadima ho-dža,
propovjednika, kadija i šejhova koji nas optužuju
da smo nevjernici i kako taj stalni osjećaj krivice i
ubija, ali i raspaljuje iluminatorovu maštu."
„Znači, ne kriviš me zbog toga što sam uklonio
nerazumnog efendi Prefinjenog?" „Ono što nas
privlači u tekstu, iluminaciji i slikarstvu sadržano
je upravo u tom strahu. Novac i nagrade nisu jedini
razlog zbog kojeg se, klečeći na koljenima, od
jutra do mraka, pri svjetlosti svijeće, noćima
predajemo iluminaciji i knjigama sve dok ne
oslijepimo; razlog je i bijeg od drugih ljudi, bijeg
od zajednice. Ali, suprotno toj strasti, želimo da
isti ti ljudi od kojih bježimo i skrivamo se, vide i
zavole crteže koje smo nadahnuto uradili. A šta
ako nas proglase bezbožnicima?! Kakve su to muke
za pravog nadarenog stvaraoca! Međutim, prava
slika skrivena je u onome što niko nije vidio ni
nacrtao, u slici za koju će svako na prvi pogled
reći da je loša, nepotpuna i bogohulna. Istinski
iluminator zna da mora dospjeti do toga, ali se
ujedno boji samoće koja ga ondje čeka. Ali, ko
može pristati na to da mu sav ovozemaljski vijek
protekne u takvom strahu i nespokoju? Optužujući
samog sebe prije nego što drugi to učine,
iluminator misli da će se spasiti strahova koji ga
godinama progone. Vjeruju mu tek kad prizna
svoju krivicu i onda ga spale. Pravi iluminator taj
posao obavi sam." „Ti nisi iluminator", rekao je,
,,a ja njega nisam ubio iz straha."
„Ubio si ga zato što bi htio slikati onako kako
želiš, bez straha."
Prvi put poslije mnogo vremena iluminator koji je
namjeravao da bude moj ubica rekao je nešto
pametno: „Znam da sve ovo govoriš da bi dobio na
vremenu, da bi me obmanuo i da bi se izvukao iz
ovoga", a zatim je dodao: „Ipak, ono što si
posljednje rekao, ispravno je. Želim da ovo
shvatiš, poslušaj me."
Okrenuo sam se i pogledao ga u oči. Dok mi je
govorio, potpuno je napustio stara pravila našeg
međusobnog ophođenja, po čemu mi je bilo jasno
da u mislima negde luta. Ali kamo? „Ne boj se,
neću povrijediti tvoje dostojanstvo", rekao je. Dok
je odostraga prelazio ispred mene, glasno se
nasmijao, ali je u tom smijehu bilo nečeg veoma
žalosnog. „Događa mi se, baš kao i sada, da nešto
radim", reče, ,,a ubijeđen sam da to i nisam ja.
Kao da je u meni nešto nemirno i nespokojno što
me tjera da činim zlo. Ipak, za tim imam
neodoljivu potrebu. Isto kao i sa iluminacijom."
„Sve su to same bapske priče o šejtanu." „Znači, ja
lažem?"
Osjećao sam da nema dovoljno hrabrosti da me
ubije pa me navodi da ga razljutim. „Ne lažeš. Ali
nemaš spoznaju o onome što osjećaš."
„O, ne, ja jako dobro poznajem svoje osjećaje, i
prije nego što sam umro, stradam u paklenim
mukama. Zbog tebe smo do grla ogrezli u grijehu, a
da toga nismo bili svjesni. A ti sad govoriš da
budem hrabriji. Zbog tebe sam postao ubica. Sve
će nas pobiti Nusret-hodžini razjareni psi."
Što je manje vjerovao u ono što govori, to je više
vikao i sa sve većim bijesom stiskao mastionicu u
ruci. Hoće li neko, prolazeći snježnom ulicom, čuti
njegovu galamu i prići? „Kako se dogodilo da si
ga ubio?", upitao sam ga više zbog toga da bih
dobio na vremenu nego zato što me je zanimalo.
„Kako ste se sreli pokraj te jame?"
„One noći kad je otišao od tebe, efendi Prefinjeni
me je sam potražio", poče pričati s nekim
neočekivanim zanosom. „Rekao je da je vidio
posljednji crtež urađen na dvije stranice. Dugo
sam se borio da ga nagovorim da ne diže veliku
prašinu oko toga. Odveo sam ga do zgarišta i rekao
da pokraj jame imam zakopan novac. Čim je čuo
za novac, povjerovao mi je. To je najbolji dokaz
da ilu-minator radi samo za novac. I zato mi nije
žao. Pio je nadaren, ali osrednji iluminator. Bio je
spreman noktima raskopati zaleđenu zemlju. Da
sam kraj te jame zaista imao zakopane dukate, ne
bi bilo potrebe da ga ubijem. Izabrao si jednog
bijednika da ti radi pozlate. Imao je sigurnu ruku,
ali su mu pozlaćivanje, izbor i upotreba boja bili
prosti. Nisam ostavio ni najmanji trag za sobom.
Reci mi šta je suština stila? Sad i Franci i Kinezi
govore o koloritu slikarovog talenta, o nekakvom
stilu. Da li je dobrom iluminato-ru neophodan stil
po kojem se razlikuje od ostalih ili ne?"
„Ne brini se", rekoh mu, „novi stil ne nastaje iz
želje ilumi-natorovog srca. Dešava se da neki
princ umre, da neki šah izgubi ratove, da se završi
neko razdoblje koje je izgledalo beskrajno, pa se
zatvori neka iluminatorska radionica, a njeni
iluminatori se raziđu i potraže druge zemlje, druge
mecene zaljubljene u knjige. Jednog dana neki
padišah u svom šatoru ili šaraju, samilosno okupi
te smušene ali talentovane iluminatore bez krova
nad glavom, pristigle s raznih strana, na primjer iz
Herata i Alepa, i tako brižno osnuje sopstvenu
radionicu. Ako ti iluminatori, nenavikli jedni na
druge, u početku i iluminiraju vlastitim, starim, po-
znatim stilovima, kasnije među njima, baš kao
među djecom koja se zbliže trčkarajući ulicama,
dođe do natjecanja, sukoba i raz-računavanja. Ono
što izroni na površinu poslije dugogodišnjih svađa,
ljubomora, zavjera i proučavanja boje i
iluminacije zove se novi stil. Uglavnom za taj stil
je zaslužan najsjajniji i najvještiji iluminator,
mogli bismo reći i najsretniji. Na preostalim
ilumi-natorima je da taj stil zauvijek samo
oponašaju, da ga usavršavaju, pa i uljepšavaju."
Nije mogao da me pogleda u oči, te neočekivano
blagim glasom, kao da me moli za pošten odgovor
ili za blagonaklonost, upita me drhteći poput neke
mlade djevojke: „Imam li ja vlastiti stil?"
U trenutku sam pomislio da će mi na oči navrijeti
suze. Trudeći se svom snagom biti nježan,
saosjećajan i dobar, požurio sam mu reći ono što
sam zaista i mislio o njemu: „Ti si najnadareniji i
najčudesniji iluminator, umjetnik naj-vještije ruke i
najistančanijeg oka kojeg sam vidio u svom životu
dužem od šezdeset godina. Da se ispred mene nađe
crtež koji su oslikali kistovi hiljade stvaralaca,
odmah bih prepoznao i izdvo-jio potez tvojeg
bogom danog, čudesnog kista."
„To je i moje mišljenje, ali ti nisi dovoljno
pametan da bi mogao razumjeti tajnu moje
nadarenosti", reče. „Sada zbog straha od mene
govoriš samo laži. Ipak, opisi još jednom moj
stil!"
„Tvoj kist i potezi kao da ne pronalaze svoje
puteve uz pomoć tvog dodira, već samostalno.
Kvalitet koji tvoj kist stvori nije ni stvarnost ni
ironija. Kad nacrtaš scenu s mnogo ljudi, napetost
koja se vidi u njihovim unakrsnim pogledima, u
kompoziciji stranice i značenju teksta, na tvojim
crtežima pretvara se u vječni, prefinjeni šapat.
Uvijek iznova posmatram ta djela da bih
osluškivao taj šapat, i svaki put sa smiješkom
primjećujem da se značenje promijenilo te se
ponovno upuštam u, kako bih rekao, čitanje tvoje
iluminacije, kao da je pisani tekst. I tako, kad se
slojevi značenja natalože jedan na drugi, dobije se
dubina koja seže mnogo dalje i od perspektive
franačkih majstora."
„Aha. Dobro. Pusti franačke majstore. Nastavi!"
„Tvoj kist je zaista tako čudesan i moćan, da će
onaj koji po-smatra tvoje crteže prije povjerovati
naslikanom nego stvarnom svijetu. I kao što bi
svojim umijećem najiskrenijeg vjernika mogao
skrenuti s njegovog puta, tako bi svojom slikom i
najbezna-dežnijeg nevjernika mogao izvesti na
Alahov put."
„Tačno je, ali ne znam da lije pohvalno. Govori
dalje."
„Nijedan iluminator ne poznaje gustinu boje i
njene tajne kao ti. Uvijek priređuješ najblistavije,
najživlje i najljepše boje."
„Da. Pričaj još!"
„Znaš da si najveći iluminator od doba Behzada i
Mir Sejid Alija naovamo." „Jeste, znam. Ako i ti
to znaš, zašto knjigu ne završiš sa mnom, nego s
efendi Crnim, primjerom prosječnosti?"
„Posao koji on obavlja ne zahtijeva čak ni vještinu
iluminacije", rekoh. „To je jedna stvar. A druga -
on nije ubica kao ti."
Blago mi se nasmiješio kao odgovor na moj
osmijeh pun razumijevanja. Slutio sam da bi se na
takav način mogao spasiti ovog noćnog košmara. I
tako, pošto sam započeo temu, zanijeli smo se u
ugodnom razgovoru o mongolskoj mastionici u
njegovoj ruci, ne kao otac i sin, nego kao dva
radoznala, iskusna starca. Pričali smo o težini
bronze, stabilnosti mastionice, dubini njenog vrata,
o dužini pisaljki starih iluminatora i o tajni crvene
boje, čiju gustinu je mogao osjetiti dok je lagano
njihao mastionicu stojeći ispred mene. Razgovarali
smo kako mi u Istanbulu uopšte ne bismo mogli
slikati da Mongoli tajnu crvene boje, koju su
naučili od kineskih majstora, nisu prenijeli u
Horasan, Buharu i Herat. Što smo duže
razgovarali, kao da se i zgusnutost vremena
mijenjala zajedno s gustinom boje, sati su sve brže
prolazili. Krajičkom uma neprestano sam se čudio
zašto se još uvijek niko ne vraća kući. Priželjkivao
sam da tu tešku mastionicu vrati tamo odakle ju je i
uzeo.
„Kad tvoja knjiga bude završena, hoće li oni koji
budu vidjeli moja djela znati cijeniti moje
umijeće?", upitao je sa starom, nekada
uobičajenom radnom opuštenošću.
„Ako jednog dana, uz Alahovu pomoć, sretno
dovršimo tu knjigu, naš preuzvišeni padišah uzeće
je u ruke i prelistati, i, naravno, krajičkom oka
najprije prekontrolisati jesu li zlatni listići
upotrijebljeni gdje treba. Zatim će, kao da čita
knjigu o ljudskim ćudima, pogledati svoj portret i,
kao svaki padišah, diviti se ne našem prelijepom
crtežu, nego vlastitom liku. Ako nakon toga bude
našao malo vremena da pogleda čudesne prikaze
koje smo, nadahnuti i istokom i zapadom,
oduševljeno slikali ne štedeći oči i ne osvrćući se
na patnje, kakva će to biti blagodat! Znaš da, osim
ako se ne dogodi kakvo čudo, on neće postavljati
pitanja o tome ko je napravio taj okvir, čija je
pozlata ili ko je nacrtao ovog čovjeka i konja i na
kraju će odložiti knjigu u svoju riznicu. Ali, mi
ćemo se, kao i svi drugi talentovani, vratiti
iluminaciji vjerujući da će se jednog dana dogoditi
i to čudo."
Neko vrijeme smo šutjeli. Kao da smo nešto
strpljivo čekali.
„Kada će se to čudo dogoditi?", upitao je. „Kada
će toliki crteži nad kojima smo radili do sljepoće
konačno biti shvaćeni? Kada će mi iskazati ljubav
koju zaslužujem, koje mi zaslužujemo?"
„Nikada!"
„Kako?"
„Nikad ti neće dati to što želiš", rekao sam. ,,U
vremenu koje dolazi razumjeće te još manje." „Ali
knjige traju vijekovima", gordo je izjavio, ne
vjerujući
potpuno ni samom sebi.
„Vjeruj mi, ni kod jednog talijanskog majstora
nema tvoje poetičnosti, predanosti poslu,
osjećajnosti, čistote i sjaja tvojih boja. Ali njihove
slike su sličnije životu, vjernije. Oni ne slikaju kao
da svijet posmatraju sa minareta, zanemarujući
perspektivu, već ga slikaju s ulice, ako ne tako,
onda kao pogled iz prinčeve sobe, zajedno s
njegovim krevetom i jorganom, stolom, ogledalom,
tigrom, kćerkom i novcem. Znaš, oni naslikaju sve.
Ne nasjedam ja na sve što oni rade. Pokušaj da se
svijet doslovno oponaša na slici čini mi se kao
omalovažavanje, vrijeđanje. Ipak, te njihove slike
naslikane novim stilom imaju takvu privlačnost!
Sve što oko vidi oni naslikaju baš onako kako ga
vidi. Oni slikaju ono što vide, a mi ono što
gledamo. Kada vidiš njihova djela, postane ti ja-
sno da jedini način da ovjekovječiš lice do
sudnjeg dana vodi preko franačkog stila. A to
djeluje tako privlačno da Mlečani nisu jedini koji
traže da ih tako naslikaju: tu su i krojači, mesari,
vojnici, sveštenici i trgovci iz svih franačkih
zemalja, svi traže da tako budu naslikani. Jer, kada
čovjek jednom vidi te slike, odmah poželi sebe
vidjeti takvim, poželi vjerovati da je drugačiji od
ostalih, da je jedinstveno, posebno i neuporedivo
biće. Tu mogućnost ne pruža slikanje čovjeka na
način na koji ga vidi razum, nego slikanje novim
stilom kako ga vidi golo oko. Jednog dana svi će
se slikati kao oni. Na pomen riječi 'slika', svi će
misliti na njihov rad. Čak će i jadni, glupi krojač
koji o slikanju pojma nema poželjeti da, nakon što
na slici ugleda jedinstvene linije svog nosa,
povjeruje kako nije tek neki tamo šupljoglavac,
nego posebna i jedinstvena ličnost."
„Eh, pa i mi ćemo onda izrađivati takve slike",
šaljivo reče ubica.
„Ne možemo!", odgovorih. „Zar nisi od svoje
žrtve, pokojnog efendi Prefinjenog, naučio koliko
se oni plaše da ne postanemo imitatori Mletaka?
Čak i da se ne plašimo, i da pokušamo slikati kao
oni, sve bi se svelo na isto. Naši stilovi će na kraju
iz-umrijeti, naše boje izblijediti. Nikoga neće
interesovati naše knjige, naše iluminacije. Oni koje
to bude zanimalo ili ništa neće moći razumjeti, pa
će nezadovoljnog izraza lica pitati gdje je tu
perspektiva, ili neće moći da nađu knjige. Jer,
pored nemara, naše knjige polako će dokrajčiti zub
vremena i nedaće. Pošto u arapskom ljepilu za
uvezivanje ima ribe, kosti i meda, a u sjaju za
poliranje stranica mješavine jaja i škroba,
proždrljivi i nametljivi miševi ješće ih u slast, dok
će ih bijeli mravi, crvi i nebrojene vrste kukaca
ravnomjerno izgrickati i dokrajčiti. Povezi će se
raspasti, stranice poispadati, a lopovi,
nezainteresovane sluge, djeca i žene koje
potpaljuju peć, hladnokrvno će kidati listove i
crteže. Mali prinčevi kvariće iluminacije svojim
perima, probijati oči ljudskim likovima, brisati o
njih svoje zabaljene nosiće i podebljavati rubove
crnom bojom. Oni koji u svemu vide grijeh išaraće
ih, istrgati, isjeći, možda napraviti nove crteže od
njih ili ih koristiti za igru i zabavu. Dok ih majke
budu cijepale, smatrajući ih besramnim, očevi i
starija braća samozadovoljavaće se nad crtežima
žena i svršavati na njih. Stranice će se slijepiti
jedna za drugu ne samo zbog toga nego i zbog
prljavštine, blata, vlage, lošeg ljepila, pljuvačke i
svakakve nečistoće, kao i ostataka hrane na njima.
Tamo gdje su se slijepile, mrlje i fleke od plijesni
i prljavštine rascvjetaće se poput čireva. Nakon
toga kiša, kapljice s krovova što prokišnjavaju,
poplave i nanosi blata uništi-će naše knjige,
naravno, zajedno s odrpanim, izjedenim, izblije-
djelim i nečitkim stranicama koje će se zbog vode,
vlage, kukaca i nebrige pretvoriti u kašu.
Posljednju nedirnutu knjigu, koja će čudom izroniti
sa dna nekog čudesnog sanduka suhog kao barut,
jednog dana progutaće plamen nekog nemilosrdnog
požara. Da li postoji u Istanbulu ijedna mahala
koja u posljednjih dvadeset godina nije bar jednom
planula i izgorila do zemlje, u kojoj mogle ostati
knjige? U ovom gradu, u kojem poslije svake tri
godine nestane više knjiga i biblioteka nego kad su
Mongoli spalili i razorili Bagdad, koji bi
iluminator uopšte mogao zamisliti da bi njegova
čudesna djela mogla postojati duže od sto godina,
ili da bi po svojim radovima mogao biti cijenjen i
pamćen kao Behzad? Ne samo naša djela nego sve
što je vijekovima stvarano na ovom svijetu nestaće
u požarima, izješće crvi i upropastiti nemar: Širin
kako s prozora ponosno posmatra Husreva; Husrev
koji zadivljeno gleda Širin koja se kupa na
mjesečini, ljupki i nježni pogledi svih ljubavnika;
Rustem kako na dnu jame davi bijelog šejtana;
tužno Medžnunovo stanje dok, lud od ljubavi, u
pustinji prijateljuje s bijelim tigrom i planinskom
kozom; nevjerni pas, uhvaćen i obješen o drvo
nakon što je jednu ovcu iz stada koje je čuvao
poklonio vučici s kojom se svake noći pario; svi
oni ukrasi naslikani s cvijećem, anđelima,
olistalim granama, pticama i suzama; svi svirači
uda naslikani da bi ukrasili Hafizovu za-gonetnu
pjesmu; svi zidni ukrasi nad kojima su hiljade,
desetine hiljada iluminatorskih šegrta kvarili svoje
oči, a majstori zauvijek gubili vid; svi stihovi
upisani na male ploče okačene iznad vrata i po
zidovima, i skriveni u međusobno isprepletenim
okvirima ili usred crteža; skromni potpisi
provučeni u dnu zidova, u uglovima, na zabatima,
ispod stopala, pod grmovima i između stijena; sve
cvijeće koje prekriva jorgane što pokrivaju
ljubavnike; sve odrubljene nevjerničke glave koje
uz rub strpljivo čekaju na pokojnog djeda našeg
padišaha dok on pobjednički opsjeda
neprijateljsku tvrđavu; svi topovi, puške i šatori
čijem si se slikanju i ti kao mladić priklonio i koji
se naziru u pozadini prizora na kojem nevjernički
poslanik ljubi noge pradjeda našeg padiša-ha; svi
šejtani - s rogovima i bez njih, kusi i repati, šiljatih
zuba i oštrih kandži; hiljade ptica raznih vrsta,
uključujući i mudrog pupavca, razigranog vrapca,
nevjestu lunju i raspjevanog slavuja; mirne mačke,
uznemireni psi i brzi oblaci; mali i ljupki buseni
trave što se ponavljaju na hiljadama crteža,
nevjesto osjenčane stijene, desetine hiljada stabala
čempresa, platana i nara čiji je svaki list posebno
nacrtan s velikim strpljenjem; saraji i stotine
hiljada njihovih cigala naslikanih po uzoru na
saraje iz vremena Timura i šaha Tahmaspa, iako
pripadaju pričama iz starijih vremena; desetine
hiljada melanholičnih prinčeva koji slušaju muziku
prekrasnih djevojaka i mladića što sjede na
prekrasom ćili-mu prostrtom na rascvjetanoj
livadi, ispod olistalog stabla; sjajni crteži činija i
sagova koji svoju savršenost duguju batinama što
su trpjele tokom posljednjih sto pedeset godina i
suzama što su lile hiljade iluminatorskih šegrta od
Samarkanda do Istanbula; tvoji čudesni vrtovi i
lunje koje još uvijek zanesen crtaš, tvoji
nevjerovatni prizori smrti i rata, tvoji graciozni
šahovi u lovu i plašljive gazele koje isto tako
graciozno bježe, tvoji šahovi na sa-mrti, zarobljeni
neprijatelji, tvoji paganski jedrenjaci i
neprijateljski gradovi, sve one tvoje blistave
mračne noći, koje svjetlucaju kao da je sama noć
izašla iz tvog kista, zvijezde, čempresi slični
utvarama i tvoji prikazi ljubavi i smrti koje si
obojio u crveno, sve, sve će nestati..."
Zamahnuvši mastionicom svom snagom me je
udario po glavi.
Od siline udarca zateturao sam. Osjetih strašan bol
koji nikako ne mogu opisati. Kao da je moj bol na
trenutak preplavio cijeli svijet i obojio ga
jarkožutom bojom. Iako je veliki dio mog uma
shvatio da mije sve ovo učinjeno namjerno, ipak
je, istovremeno s udarcem, ili možda izazvan
njime, drugi, oštećeni dio mozga s tužnom
dobrotom želio reći bezumniku koji je namjeravao
postati moj ubica: „Smiluj se, nanosiš mi strašnu
bol tvojom greškom!" Ponovo me je udario po
glavi bronzanom mastionicom.
Sada je i onaj oduzeti dio mog uma shvatio da to
nije greška, već samo ludilo i srdžba i kako bi to,
na kraju, mogla biti i moja smrt. Tako sam se
uplašio stanja u kojem sam se našao da sam iz sve
snage zapomagao od boli. Da je moj krik naslikan,
bio bi potpuno zelen. Shvatio sam da u noćnoj tami
i na praznim ulicama niko neće moći ni čuti ni
vidjeti tu boju, kao ni to da sam potpuno sam.
Preplašen mojim zapomaganjem zastao je. Na
trenutak su nam se oči. U njegovim zjenicama, uz
strah i stid, vidio sam predanost i pomirenost s
onim što je učinio. To nije bio iluminator kojeg
sam poznavao, već jedan meni dalek, zli stranac
koji nije poznavao moj jezik. A sve je to moju
sadašnju samoću produžilo u vijekove. Htio sam
ga uhvatiti za ruku kao da se grčevito hvatam za
ovaj svijet, ali nije pomagalo. Preklinjao sam ga,
ili sam bar bio ubijeđen da to činim: „Sine, sine,
nemoj me ubiti!" Činilo se da me uopšte ne čuje,
kao što biva u snu. Ponovo me je mastionicom
udario svom snagom po glavi. Moj razum, moji
doživljaji, moje uspomene, moje oči, sve moje,
pretopilo se u strah i potpuno izmiješalo. Kako
nisam mogao vidjeti nijednu boju, shvatio sam da
su se sve pretvorile u crvenu. Ispostavi se da je
crvenilo za koje sam mislio da je moja krv
zapravo mastilo. Crvenilo na njegovim rukama, za
koje sam mislio da je mastilo, bila je moja krv,
koja nije prestajala teći.
Koliko mi je nepravedno, okrutno i nemilosrdno
izgledalo moje umiranje u tom trenutku. Eto, do tog
mjesta polagano me je dovela moja staračka glava
oblivena krvlju. Primijetio sam da su moja
sjećanja potpuno bijela, kao snijeg. Boljela me je
glava, probadalo me je u ustima. Sad ću vam
opisati svoju smrt. Možda ste već davno shvatili
da smrt nije kraj svega - tu nema sumnje. Međutim,
kao što uostalom i piše u raznim knjigama,
nevjerovatno je bolna. Kao da ne samo moja
smrskana lubanja i mozak, nego i svaki dio mog
tijela izgara u bolu. Toliko je teško podnijeti taj
neopisivi bol da je jedan dio mog uma nastojao,
kao da je to jedini izlaz, zabora-viti na njega,
pokušavajući da utone u prijatan san.
Prije nego što sam umro, sjetio sam se jedne
asirske legende koju sam čuo negdje na kraju
djetinjstva. Jedan starac, koji je živio usamljeno,
probudi se jednom usred noći i ustane da popije
čašu vode. Čašu stavi na stočić, kad ono nema
svijeće koja je ondje stajala. Gdje li je? Slaba
svjetlost probijala se iz sobe. Prateći zrak
svjetlosti, vratio se natrag u svoju sobu i u svom
krevetu za-tekne nekog drugog kako leži sa
svijećom u ruci. „Ko si ti?", upita. „Smrt", reče
stranac. Starac utone u tajanstvenu tišinu. „Zna-či,
došla si", reče kasnije. „Da", zadovoljno reče
smrt. „Ne", odlučno odvrati starac, „ti si moj
nedosanjani san." Brzo dune u svijeću u strančevoj
ruci i sve nestane u mraku. Starac leže u svoj
prazan krevet i zaspi. Živio je još dvadeset godina.
Bilo mi je jasno da se to meni neće dogoditi. Jer,
još jednom me je udario mastionicom po glavi.
Osjećao sam toliko intenzivan bol da sam taj
udarac jedva mogao osjetiti. I on, i mastionica i
soba koja je škrto osvijetljena svijećom počeli su
polako bli-jediti i gubiti se u daljini.
Ipak, još uvijek sam bio živ. Znao sam po tome što
sam se pokušavao uhvatiti za ovaj svijet, što sam
želio potrčati i pobjeći, mlatarao sam šakama i
rukama kako bih zaštitio svoju okrvavljenu glavu i
lice, i po tome kako sam ga, čini mi se, u jednom
tre-nutku ugrizao za zglob, i kako me je mastionica
još jednom udarila po licu.
Vjerovatno smo se malo rvali, ako se to može tako
nazvati. Bio je veoma snažan i uzrujan i srušio me
je na leda. Koljenima mije pritisnuo ramena i
gotovo zakucao za pod, pa mi je, starom i
umirućem, govorio nešto vrlo nepristojno, bez
imalo poštovanja. Ponovo me je udario
mastionicom po glavi, možda i zbog toga što ga
nisam mogao ni razumjeti ni slušati, niti gledati
njegove zakrvavljene oči. Njegovo lice, glava i
cijela odjeća bili su crveni od boje koja je prskala
iz mastionice i, pretpostavljao sam, krvi koja je iz
mene tekla. Tužan jer će posljednje što ću vidjeti
na ovom svijetu biti taj čovjek, moj neprijatelj,
zatvorio sam oči. Odmah zatim ugledah neko
prijatno, nježno svjetlo. Bilo je tako privlačno i
slatko kao san koji će mi, kako sam vjerovao,
odmah ukloniti bol. U njemu ugledah nekoga. Kao
dijete upitao sam ga: „Ko si ti?"
„Ja sam Azrael, anđeo smrti", rekao je. „Ja
završavam čovjekova ovozemaljska putovanja.
Razdvajam djecu od njihovih maj
ki, muževe od žena, ljubavnike jedno od drugog i
očeve od njihovih kćeri. Nijedan smrtnik na ovom
svijetu neće izbjeći susret
sa mnom."
Shvativši da je smrt neizbježna, zaplakah.
Plakanje je izazvalo jaku žeđ. S jedne strane, bila
je to bol koja čovjeka vodi prema ludilu, mjesto
usplahirenosti i okrutnosti na kojem je moje lice
zalila krv. S druge strane bilo je mjesto na kojem
prestaju užurbanost i nepravda, ali je to mjesto
bilo strano i zastrašujuće. Znao sam da je taj
osvijetljeni svijet u koji me Azrael poziva zapravo
svijet mrtvih, pa sam se plašio. A opet, znao sam
da neću moći dugo ostati u tom svijetu koji me
tjera da kukam i da se previjam od bolova, i da u
toj svijetu strašne boli i muke za mene nije ostao
nijedan miran kutak. Da bih mogao ostati na ovom
svijetu, trebalo je, čini se, saživjeti se s tom
strašnom boli dokle god živim, a ja za to, u ovim
svojim staračkim godinama, nisam imao snage. I
tako, neposredno prije svoje smrti, i sam sam htio
umrijeti. U istom trenutku saznao sam i odgovor na
pitanje oko kojeg sam cijelog života razbijao
glavu, a nije ga bilo u knjigama: kako to da svi
ljudi, bez izuzetka, umru? Shvatio sam da je
odgovor u toj jednostavnoj želji za umiranjem i da
će me smrt učiniti još mudrijim.
Ipak, obuzela me je neodlučnost onoga koji, prije
nego što se uputi na dalek put, ne može izdržati, a
da još jednom ne pogleda svoju sobu, svoje stvari
i svoju kuću. Panično i s čežnjom poželio sam još
jednom, posljednji put, vidjeti svoju kćer. To sam
tako snažno želio da sam shvatio kako ću je moći
dočekati ako još neko vrijeme stisnem zube i
izdržim bol i sve jaču žeđ.
Tako je ono smrtonosno i prijatno svjetlo na neko
vrijeme nestalo pred mojim očima, a moj um
otvorio je svoja vrata glasovima i zvucima svijeta
gdje sam ležao na samrti. Mogao sam čuti kako
moj ubica tumara po sobi, otvara ormar, pretura po
mojim papirima i bijesno traži posljednji crtež, a
zatim, budući da ga nije uspio naći, pretura moj
pribor za boje i šuta sanduke, kutije, mastionice i
stočić. Shvatio sam da s vremena na vrijeme jecam
i da mi se stare ruke i umorne noge ponekad čudno
trzaju. Čekao sam.
Bol nije prestajao, bio sam sve žedniji, više nisam
mogao stiskati zube. Ali, čekao sam. Tada mi je
palo na pamet da bi se moja kći, kad dođe kući,
mogla sresti s ubicom, ali na to nisam htio ni
pomišljati. U istom trenutku osjetio sam da je moj
ubica izašao iz sobe. Vjerovatno je našao
posljednji crtež.
Žeđ je bila neizdrživa, no svejedno sam čekao.
Hajde, kćeri, lijepa moja Šekura, dođi! Nije došla.
Više nisam imao snage da izdržim bolove. Shvatio
sam da ću umrijeti ne vidjevši kćer. To mi je palo
tako teško da sam htio umrijeti od tuge. I baš tad s
moje desne strane pojavi se lice koje dotad nisam
vidio i, smiješeći se, pruži mi čašu vode.
Zaboravljajući na sve, pohlepno sam posegnuo za
vodom.
On izmakne čašu i reče: „Reci da je Muhamed
govorio laži! Odreci se njegove riječi!" Bio je to
šejtan. Nisam odgovorio, nisam se čak ni uplašio.
Pošto nikada nisam ni vjerovao da slikanje znači
priklanjanje njemu, strpljivo sam čekao. Mislio
sam samo na beskrajno putovanje koje me očekuje
i na moju budućnost.
Kada mi se u istom trenu približi anđeo svjetlosti
kojeg sam maloprije vidio, šejtan nestade. Jedan
dio mog uma znao je da je Azrael taj blistavi
anđeo koji je otjerao šejtana. Ali njegova druga
buntovna strana podsjećala me je na to da u Knjizi
o sudnjem danu piše kako je Azrael anđeo s
hiljadu krila koja se šire od istoka do zapada i u
svojim rukama drži cijeli svijet. Dok mi se razum
prilično mutio, priđe mi anđeo okupan zracima
svjetlosti i, kao da mi želi pomoći, kako je Gazali
opisao u knjizi Dragocjeni biser, ljupko reče:
„Otvori usta da ti duša izađe!"
„Iz mojih usta neće izići ništa osim bismile",
odgovorih.
Ali, to je bio posljednji izgovor. Znao sam da se
više ne mogu odupirati, da je došao moj čas. Na
trenutak sam se postidio što ću svojoj kćeri, koju
više nikada neću vidjeti, ostaviti svoje krvavo,
ružno tijelo u ovom bijednom stanju. Ali, želio sam
izaći iz ovog svijeta, kao iz tijesnog odijela.
Otvorio sam usta i kao na slikama koje prikazuju
Miradž, Poslanikovo putovanje u posjetu dženetu,
odmah je sve prekrilo šarenilo obasjano predivnim
svjetlom, kao da je iluminirano zlatnom vodicom.
Iz očiju mi je potekla suza boli. Iz pluća mi se oteo
težak uzdah i sve je prekrila tajanstvena tišina.
Mogao sam razabrati da mi se duša lagano
odvojila od tijela i da se našla u Azraelovoj ruci.
Moja duša, veličine pčele, bila je okupana
svjetlošću, a kako je počela drhtati napuštajući
tijelo, i na Azraelovom dlanu podrhtavala je poput
žive. Ipak, nisam raz-mišljao o tome, nego o
potpuno novom svijetu u koji sam ulazio.
Poslije tolikih bolova, ispunio me je mir, a
saznanje da sam umro nije mi nanosilo bol, kako
sam se ranije plašio, već suprotno, osjetio sam
olakšanje i odmah shvatio da je moje sadašnje
stanje trajno, a da su nemir i tjeskoba koje sam
osjećao u životu bili prolazni. Sad bi se sve
trebalo nastaviti ovako, dok je svijeta i vijeka, sve
do sudnjeg dana, a to me nije činilo ni zadovoljnim
ni nezadovoljnim. Događaji koji su me nekad
snalazili brzo se smjenjujući jedan za drugim,
rasplinuli su se u beskrajnom prostoru, odvijajući
se istovremeno. Kao na onim širokim crtežima na
dvije stranice, gdje u svakom uglu šaljivi
iluminator nacrta nešto posebno i nevezano jedno s
drugim, tako se i ovdje mnogo toga odvijalo u
istom trenutku.
30.
JA, ŠEKURA
Snijeg je padao jako, ulijećući mi kroz veo u
oči. Teško sam se probijala kroz vrt prekriven
trulom travom, blatom i slomljenim granama, ali,
izišavši na ulicu, požurila sam. Znam, zanima vas o
čemu razmišljam. Koliko mogu da se pouzdam u
Crnog? Otvoreno ću vam reći da i mene samu
veoma interesuje šta mislim. Razumijete, zar ne, u
glavi mi je poprilična zbrka. Ali, upr-kos tome,
sad već sigurno znam da ću se, kao i uvijek, baviti
kuhanjem, djecom, ocem i drugim stvarima, moje
srce će mi poslije nekog vremena, a da ga čak to
ne moram ni pitati, samo od sebe došapnuti šta je
pravo. Sutra još prije podne znaću za koga ću se
udati.
Postoji nešto što odmah, prije nego što se vratim
kući, želim podijeliti s vama. Ne, ne, dragi moji,
zaboravite na veličinu muškosti koju mi je Crni
pokazao. Ako želite, o tome možemo kasnije
razgovarati. Ono što zapravo spominjem jeste
njegova nestrpljivost. Ne mislim kako mu se u
očima ne čita ništa drugo osim požude. Pravo da
vam kažem, čak i kad bi i bilo tako, to nije
presudno. Mene zapanjuje njegova
nepromišljenost! Dakle, nikako mu ne pada na
pamet da bi time mogao uplašiti i otjerati, da bi
mogao prokockati moju čast i ohladiti me, čak da
bi mogao izazvati još opasnije stvari. Po njegovom
tužnom pogledu primjećujem koliko me voli i želi.
Ako je već čekao dvanaest godina, što se ne može
ponašati kako dolikuje i sačekati još dvanaest
dana?
Znate li, osjećam kako sam zaljubljena u tu
njegovu nespretnost, u te njegove tužne dječačke
poglede. To sam osjećala kad sam mogla najviše
da se ljutim na njega, a zapravo sam osjećala
sažaljenje. „Ah, ubogo dijete moje", govorio je
glas u meni. „Toliko se mnogo mučiš, a još si
toliko nespretan!" Imala sam potrebu da ga
zaštitim, do te mjere da sam mogla i pogriješiti
mogla sam se predati tom derištu.
Misleći na svoju ubogu djecu, požurila sam. Kako
se zbog snijega i nadolazećeg sumraka ni prst pred
okom nije vidio, učinilo mi se da neki čovjek
poput sablasti ide pravo ka meni te, duboko
pognuvši glavu, pobjegoh.
Ušavši kroz dvorišna vrata, shvatila sam da se
Hajrija i djeca još nisu vratili. Dobro, večernji
ezan još nije bio oglašen. Popela sam se uz
stepenice. Kuća je mirisala na slatko od narandže.
Otac je bio u svojoj mračnoj sobi. Noge su mi
promrzle. Kad sam sa svjetiljkom u ruci ušla u
sobu i vidjela otvoren orman i jastuke razbacane
po podu, pomislila sam da su Ševket i Orhan
krivci. Tišina u kući, obična tišina, ipak nije bila
uobičajena. Kada sam obukla kućnu haljinu, palo
mi je na pamet da sjedim sama u mraku i na
trenutak se prepustim maštanjima, no tada tačno
ispod mene, ne iz kuhinje, nego iz ljetnje
iluminatorske radionice, začulo se neko lupkanje.
Zar je otac sišao dolje na ovoj hladnoći? Ipak, ne
sjećam se da sam tamo vidjela svjetlost svjetiljke,
pomislih, kad se začu škripa vrata koja iz
kamenom popločanog hodnika vode u avliju.
Nakon toga, začuvši zloslutni lavež onih nesretnih
pasa baš kod dvorišnih vrata, uznemirih se.
„Hajrija!", povikala sam, „Ševkete, Orhane!"
Bilo mi je jako hladno. Uputih se ocu, nisam više
razmišljala o Crnom nego o djeci, smatrajući da na
očevom mangalu sigurno ima vatre, pa ću sjesti s
njim i ugrijati se. U ruci mi je bila svjetiljka.
Da li sam, prolazeći predsobljem, pomislila da na
mangal dolje stavim vodu za riblju čorbu? Ušla
sam u sobu s plavim vratima u kojoj je sve bilo
razbacano i baš sam se zapitala šta je to moj
rastreseni otac učinio.
Tada ga ugledah na podu.
Vrisnuh užasnuto. Pa još nekoliko puta. Potom
ušutjeh gledajući očevo mrtvo tijelo. Po tome što
šutite, po vašoj hladnokrvnosti jasno mi je da već
znate šta se dogodilo u ovoj sobi. Ako ne baš sve,
onda većinu. Sada vas zanima moja reakcija na
ono što sam vidjela, moja osjećanja. Kao što
ponekad čine ljudi dok posmatraju neku ilu-
minaciju, i vi ćete suditi o bolu junaka koji je
prikazan, razmišljajući o tome kako je priča
zapravo došla do bolne tačke, a zatim, gledajući
kako sam ja postupila, s uživanjem ćete nastojati
da shvatite kako biste se vi osjećali da ste na mom
mjestu i da je vaš otac ovako ubijen, a ne da
shvatite moju bol.
U redu. Uveče sam se vratila kući i zatekla
ubijenog oca. Da, čupala sam kosu s glave u očaju.
Da, plakala sam na sav glas. Da, zagrlila sam ga iz
sve snage, udišući njegov miris, kao što sam radila
u djetinjstvu. Da, dugo sam drhtala od straha, od
bola, od samoće i gušila se. Da, nisam mogla
povjerovati u ono što vidim i preklinjala sam
Alaha da otac ustane i da, kao i obično, spokojno
sjedne u svoj ćošak, medu knjige. Ustani, oče,
ustani, nemoj umrijeti, hajde, oče, ustani! Ali,
njegova krvava glava bila je smrskana. Više me je
uplašila mržnja koja je tako uništila sobu i sve
stvari u njoj, nego očevi iscijepani papiri i knjige,
polomljena i razbacana postolja, kompleti boja i
posude, divljačko cijepanje mindera na kojem je
sjedio, stalaka za čitanje, drvenih tabli za pisanje,
više nego činjenica da je sve bilo potpuno
isprevrtano. Nisam više plakala. Dok su dva
čovjeka prolazila sporednom ulicom,
razgovarajući i smijući se u mraku, ja sam u glavi
čula beskrajnu tišinu ovoga svijeta i rukama
brisala suze s lica. Dugo sam razmišljala o djeci i
o našem životu.
Oslušnula sam tišinu. Potrčala sam. Uhvatila sam
oca za noge i, vukući ga i tegleći, izvukla u
predsoblje. Tamo kao da je otežao iz nekog
razloga, ali sam ga, ne obazirući se, počela vući
niz stepenice. Kad mi je nasred stepenica
ponestalo snage, sjela sam. Možda sam htjela i
zaplakati, ali zbog nekakvog lupanja pomislila sam
da su stigli Hajrija i djeca, te sam ponovo zgrabila
očeve noge, stisnula ih pod pazuh i spustila se
dolje, ovoga puta još brže. Glava mog dragog oca
bila je tako smrskana i krvava da je, svaki put kad
god bi udarila o basamake, ispuštala zvuk kao
cijeđenje mokre krpe. Njegovo, iz neznanog
razloga, olakšalo tijelo okrenula sam prema dolje
i, vukući ga po kamenoj avliji, u nekoliko koraka
stigla do Ijetnje slikarske radionice pored štale i
ušla. Da bih vidjela unutrašnjost potpuno mračne
sobe, otrčala sam do kuhinjskog ognjišta. Kada
sam se vratila, pri svjetlosti svijeće koju sam
držala u ruci, vidjela sam da je i iluminatorska
radionica bila ispreturana. U trenutku sam
zanijemila. Ko je to bio, dragi Bože, ko?
Mozak mi je ubrzano radio, preispitivala sam
mnogo toga. Ostavila sam oca u ispreturanoj sobi
čija sam vrata dobro zatvorila. Iz kuhinje sam
uzela vedro, napunila ga vodom iz bunara, popela
se uz stepenice i pri svjetlosti svjetiljke oprala
krvave tragove u predsoblju, a zatim i na
stepenicama. Sve sam veoma brzo uradila. Potom
sam se popela u svoju sobu, skinula krvavu odjeću
i obukla čistu. Baš u trenutku kad sam htjela ući u
očevu sobu s vjedrom i krpom u ruci, čula sam
kako se otvara kapija. Utom se začu i večernji
ezan. Sakupila sam svu snagu koju sam imala i
dočekala ih na vrhu stepeništa sa svjetiljkom u
ruci.
„Mama, stigli smo!", reče Orhan.
„Hajrija! Šta vas je zadržalo?", prosiktala sam.
„Ali, mama, stigli smo do ezana...", rekao je
Ševket.
„Šuti! Djed vam je bolestan, spava."
„Bolestan?", upitala je Hajrija odozdo. U mojoj
šutnji osjetila je bijes. „Gospođo Šekura, čekali
smo kod Koste. Kad je riba stigla, ne gubeći
vrijeme, nabrali smo lovor. Kupila sam djeci suhe
smokve i osušene drenjine."
Poželjela sam da siđem i šapatom ukorim Hajriju,
no pomislila sam da će svjetiljka u mojoj ruci
osvijetliti mokre stepenice dok budem silazila, a
uz to i kapljice krvi koje u brzini nisam stigla
obrisati. Djeca su se tapkajući popela uz stepenice
i izula se.
„Pssst!", rekoh, gurajući ih u našu sobu. „Ne tamo,
djed spava."
„Hoću u sobu s plavim vratima, do mangala",
rekao je Ševket. „Neću u djedovu sobu." „Vaš djed
je tamo zaspao", rekoh šapatom.
Ipak, vidjela sam da se na trenutak kolebaju.
„Uđite u svoju sobu", rekla sam, „da i u vas ne bi
ušli džini koji su ušli u djeda i učinili ga
bolesnim." Obojicu sam uzela za ruke i ugurala u
našu sobu, u kojoj smo spavali zagrljeni. „Pričajte
šta ste do ovog do-ba radili na ulici?" „Vidjeli
smo arapske prosjake", rekao je Ševket.
„Gdje? lesu li imali zastavu?", upitala sam ga.
„Na uzbrdici. Dali su Hajriji limun. Ona im je dala
novac. Bili su skroz pokriveni snijegom." „1 šta
još?"
„Na trgu su strijelama gađali metu." „Po ovom
snijegu?", upitala sam.
„Majko, hladno mi je", rekao je Ševket. „Idem u
sobu s plavim vratima."
„Iz ove sobe nećeš izlaziti", rekla sam. „Inače ćete
umrijeti. Ja ću vam sada donijeti mangal." ,,A zašto
ćemo umrijeti?", upitao je Ševket.
„Nešto ću vam ispričati", rekoh. „Ali, to nikome ne
smijete reći, jasno?" Obećali su. „Dok ste bili na
ulici, ovamo je došao pot-puno bijeli mrtvac iz
neke daleke zemlje. Razgovarao je s vašim
djedom. To je bio džin." Pitali su odakle je došao
džin. ,,S druge strane rijeke", rekla sam. „Odande
gdje je tata?", upitao je Ševket. »Da, odatle",
odgovorila sam. „Došao je da vidi slike u
knjigama vašeg djeda. Grešnik koji vidi te slike,
kažu, odmah umire." Zavlada tišina.
„Idem sad dolje kod Hajrije", rekla sam.
„Donijeću i mangal i poslužavnik s jelom. Da niste
izašli iz sobe, umrijećete. Jer, džin je još uvijek u
kući."
„Mama, mama, nemoj ići!", rekao je Orhan.
Okrenula sam se Ševketu: „Ti odgovaraš za svog
brata", rekoh. „Ako izađete, a džin vas ne dohvati,
ja ću vas ubiti." Napravila sam prijeteći izraz lica,
koji pravim prije nego što ih ošama-rim. „Sad se
pomolite da vaš bolesni djed ne umre! Ako budete
dobri, Alah će uslišiti vaše molitve. I niko vas
neće do taci." Počeli su se moliti, ne predajući se
previše tome. Sišla sam u kuhinju.
„Neko je oborio teglu slatka od narandže", rekla je
Hajrija. „Rekla bih mačka, ali ona nije toliko
snažna, a pas i ne ulazi..."
Odjednom vidje užas na mom licu i zastade:
„Nešto nije u redu?", upita. „Šta se dogodilo? Da
se nije nešto dogodilo tvom gospodinu ocu?"
„Mrtav je."
Vrisnula je. Nož i glavica luka koje je držala u ruci
tako snažno udariše o dasku da je isjeckana riba
odskočila. Ponovo je vri-snula. U istom trenutku
obje smo shvatile da krv na njenoj ruci nije od
ribe, nego iz njenog kažiprsta koji je posjekla kada
je prvi put vrisnula. Potrčala sam uz stepenice, dok
sam u suprotnoj sobi tražila komad platna, čula
sam kako iz sobe u kojoj su dječaci dopire vriska i
galama. S komadom isparane tkanine uđoh u sobu.
Ševket se popeo na Orhana i davio ga, pritišćući
koljenima njegova ramena. „Što radite?!",
povikala sam iz sveg glasa.
„Orhan je htio da izađe iz sobe", reče Ševket.
„To je laž", reče Orhan. „Ševket je otvorio vrata,
rekao sam mu da ne izlazi!" Zaplakao je. „Ako se
ne budete utišali, obojicu ću vas ubiti."
„Mama, nemoj da ideš!", rekao je Orhan.
Dolje smo zamotale Hajrijin prst i zaustavile
krvarenje. Kad sam joj rekla da otac nije umro
prirodnom smrću, uplašila se i pomolila Alahu da
nas sačuva i zaštiti. Plakala je gledajući posječeni
prst. Da li je voljela moga oca toliko koliko je
plakala, brišu
ći oči, ili je plakala onoliko koliko ga je voljela?
Htjela je da se popne gore da ga vidi. „Nije gore",
rekla sam. ,,U stražnjoj sobi."
Pogledala me je ne vjerujući. Ali, kad je shvatila
da nemam snage da ga opet vidim, nije mogla da
savlada svoju radoznalost i želju da doživi strah.
Uzela je svjetiljku i otišla. Sa ulaza u kuhinju gdje
sam bila, vidjela sam kako je napravila četiri-pet
koraka po popločanoj avliji, sa strahopoštovanjem
i zebnjom lagano je odgurnula vrata sobe i pri
svjetlosti svjetiljke u ruci pogledala unutra.
Najprije ga nije vidjela pa je podigla svjetiljku još
više pokušavajući osvijetliti sve uglove velike
sobe.
Zatim viknu: „Ah!" Ugledala ga je tamo gdje sam
ga ostavila, pokraj vrata. Nepomično je
posmatrala. Njena sjenka na kamenom tlu i na zidu
štale nimalo se nije pomjerila. Dok je gledala,
zamišljala sam šta vidi. Kad se vratila, nije
plakala. Obradovala sam se kada sam vidjela da je
toliko pribrana da može zapamtiti ono što ću joj
reći.
„Slušaj me sad, Hajrija", rekla sam. Govorila sam
mašući nožem za ribu kojeg je moja ruka
nekontrolisano zgrabila. „1 gornji sprat je potpuno
ispreturan. Taj dušmanin, šejtan, ulazio je i tamo i
sve polomio, pročešljao je svaki ćošak. Tamo je
smrskao glavu i lice mog oca, ubio ga. Da ga djeca
ne vide, i prije svega da se i ti ne bi plašila,
odnijela sam oca dolje. I ja sam poslije vas izašla
iz kuće. Otac je bio sam."
„Nisam znala", rekla je drsko. „Gdje si bila?"
Ćutala sam, htjela sam da ona to primijeti.
„Bila sam s Crnim", rekoh zatim. „Crni i ja smo se
našli u kući obješenog Jevrejina. Ali, to ne smiješ
nikome reći. Nikome ne smiješ reći ni da je moj
otac ubijen."
„Ko ga je ubio?"
Da li je zaista bila toliko glupa ili se tako ponašala
da bi me pritegla?
„Da znam, ne bih krila da je mrtav", rekla sam.
„Ne znam. Da li ti znaš?"
„Otkud bih znala?", odgovorila je. „1 šta ćemo
sad?"
„Ponašaj se kao da se ništa nije dogodilo", rekla
sam. Došlo mi je da zapomažem iz sveg glasa, ali
sam šutjela. Šutjele smo obje.
Dosta kasnije rekoh joj: „Ostavi sad ribu. Odmah
postavi djeci jelo."
Kad je, jadikujući, zaplakala, primakla sam je
sebi, snažno smo se zagrlile. Milovala sam je,
sažalijevajući na trenutak ne samo sebe i djecu,
već sve nas. S druge strane, pak, što sam se više
privijala uz nju, sve više sam sumnjala. Poznato
vam je da sam Hajriju i djecu udaljila iz kuće, no
to je bilo s drugom namjerom, a događaji su
kasnije išli jedan za drugim... Ali, zna li to
Hajrija? Kad joj to govorim, da li shvata i da li će
shvatiti? Istovremeno će i shvatiti i posumnjati.
Stegla sam je još čvršće, ali kad mi je palo na
pamet da bi ona zbog iskustva jedne robinje mogla
pomisliti da to radim kako bih sakrila sopstvenu
podvalu, učinilo mi se kao da je obmanjujem. Dok
su ovdje ubijali oca, ja sam se našla sa Crnim i
vodila ljubav s njim. Kad bi Hajrija tako
razmišljala, ne bih se osjećala toliko krivom, ali
znam - i vi tako mislite. Priznajte da mislite kako
krijem nešto od vas. Baš sam jadna! Nesretna sam!
I kad sam počela plakati, zaplakala je i Hajrija, pa
smo se ponovo zagrlile.
Dok smo jeli u gornjoj sobi, ja sam se pravila da
jedem. Izgovarajući se da hoću obići djeda, s
vremena na vrijeme izlazila sam napolje i plakala.
Kad su djeca poslije jela otišla na spavanje, bila
su veoma uznemirena i privila su se uz mene. Dugo
nisu mogla zaspati zbog straha od džina, pa su se
neprestano trzala govoreći: „Nešto škripi, da li si
čuo?" Kako bi se umirili i zaspali, obećala sam da
ću im ispričati jednu ljubavnu priču. Poznato vam
je da u mraku riječi dobijaju krila.
„Majko, nećeš se ni za koga udati, zar ne?", pitao
je Ševket.
„Slušaj", rekla sam. „Bio jednom jedan princ koji
se izdaleka zaljubio u jednu prelijepu djevojku.
Ali, kako je to moguće? Vidio je sliku te ljepotice
nad ljepoticama prije nego nju samu, eto tako."
Kao u doba nesreće i tuge, i ovog puta ispričala
sam svoju bajku ne onako kako sam je naučila,
nego onako kako mi je u tom trenutku duša htjela.
Moja pripovijest, ukrašena svime što mi je ležalo
na srcu, uspomenama i patnjama, bila je kao neka
vrsta tu-žnog veza koji je podsjećao na nesreću što
je i mene zadesila.
Nakon što su dječaci zaspali, izašla sam iz tople
postelje i sa Hajrijom pospremila stvari koje je
onaj prokletnik svuda razbacao. Dok su nam kroz
ruke jedna za drugom prolazile razne stvari:
razbijeni sanduci, pocijepane knjige i platna,
pobacane i po-razbijane šoljice za kavu, grnčarija,
teglice i mastionice, raskomadani stalak za knjige,
kutije za boje, papiri i listovi knjige, iskida-ni i
bačeni s mržnjom i gnušanjem, jedna od nas dvije
bi povremeno prekidala posao i plakala. Kao da
smo više tugovale zbog ispreturanih soba i
razbacanih stvari, zbog divljačkog nasrtaja na našu
intimu, nego zbog smrti moga oca. Ljudi kojima
umre ne-ko koga su voljeli razvijaju sposobnost
koju znam iz ličnog iskustva: trude se da sve u kući
i dalje ide svojim starim tokom, tješe-ći se time,
lažući sebe da zavjese, prekrivači, dnevna
svjetlost izgledaju kao i prije, te povremeno ne
vjeruju da im je Azrael, an-đeo smrti, uzeo voljenu
osobu. Saznanje da je kuća, o kojoj je moj otac
strpljivo i s ljubavlju brinuo i čija je vrata i kutke
brižno ukrasio, bila tako nemilosrdno ispreturana,
nije nam pružala takvu utjehu i iluziju, čak nas je i
plašila jer nas je podsjećala na okrutnost tog
prokletnika, džehenema dostojnog.
Na moj zahtjev sišle smo u prizemlje, nasule
svježe vode iz bunara i uzele abdest. Dok smo iz
Kurana Časnog u heratskom povezu, ocu
najdražem, učile suru Alilmran, koju je moj dragi
pokojni otac najviše volio zato što u isto vrijeme
govori i o nadi i o smrti, obje smo, uplašene, na
trenutak čule škripu dvorišnih vrata, ali poslije
toga ništa se nije dogodilo. U ponoć smo
provjerile rezu na dvorišnim vratima, poduprijevši
ih loncem bosiljka koji je moj otac u proljetnjim
jutrima sam zalivao bunarskom vodom, i ušle u
kuću. Na tren nam se učinilo da naše sjenke,
izdužene pod svjetlošću svjetiljke, pripadaju
nekom drugom. Kad sam prala očevo krvavo lice,
smatrajući da mi ne preostaje ništa drugo nego da
se ponašam kao da je umro prirodnom smrću, i dok
smo ga u mrtvoj tišini presvlačile („Pruži mi
njegovu ruku", prošaputala je Hajrija), osjetile
smo užas.
Nakon što smo skinule očevu krvavu odjeću i
donje rublje, zaprepastila nas je i zadivila jasna
bjeličasta boja njegovog tijela pri svjetlosti
svijeće koja ga je u mračnoj sobi obasjavala, iako
smo još uvijek s vremena na vrijeme drhtale,
plašeći se još veće Prijetnje, nimalo se nismo
ustručavale da pogledamo očevo opruženo, golo
tijelo, prekriveno staračkim pjegama i ranama.
Kad je Hajrija otišla da uzme njegovo donje rublje
i zelenu svilenu košulju, nisam se mogla savladati
da u jednom trenu ne po-gledam stidno mjesto
jadnog oca, ali sam se jako postidjela svog
postupka. Pošto smo mu obukle čistu odjeću i
pažljivo obrisale krv s njegovog vrata, lica i kose,
zagrlila sam ga svom snagom, uronila lice u
njegovu kosu, udisala njen miris punim plućima i
dugo, dugo plakala.
Onima koji me smatraju nesavjesnom i krivom,
reći ću odmah da sam zaplakala još dva puta: prvi
put kada sam, spremajući gornju sobu kako djeca
ne bi primijetila šta se dogodilo, oslušnula morsku
školjku, kao što sam činila u djetinjstvu,
primijetila sam da je huk mora skoro nestao, a
drugi put kad sam vidjela da je pocijepan i minder
od crvene kadife, koji je gotovo srastao sa očevom
zadnjicom jer je na njemu sjedio posljednjih
dvadeset godina. Nakon što je svaka stvar u kući
vraćena na svoje mjesto, osim onih koje se nisu
mogle popraviti, oštro sam odbila Hajri-jinu želju
da te noći svoj ležaj prebaci u našu sobu. „Da
djeca ujutro ne posumnjaju", rekla sam joj. Istini
za volju, učinila sam to da bih ostala nasamo s
njima i zato što sam željela da kaznim Hajriju.
Pošto sam se uvukla u postelju, dugo nisam mogla
zaspati. Ne zbog toga što sam razmišljala o užasu
koji se dogodio, već zato što sam razmišljala o
tome kakve bi mi se nevolje još mogle dogoditi.
31.
ZOVEM SE CRVENA
Kada je Firdusi, pisac Šahname, došao u
Gaznu, gdje su ga dvorski pjesnici šaha Mahmuda
dočekali s omalovažavanjem govoreći da je
provincijalac, gdje je, kao od šale, izbacio
posljednji stih katrena čija su se prva tri stiha
završavala jako teškom ri-mom, a koji niko drugi
nije mogao dovršiti, bila sam prisutna, tu, na
Firdusijevom kaftanu. Pošto je Rustem, legendarni
junak
Šahname, otišao u daleke zemlje tragajući za
izgubljenim konjem, bila sam na njegovom
tobolcu; bila sam u mlazovima krvi koja je lila kad
je posjekao legendarnog diva svojom čudesnom
sabljom; kad je proveo vatrenu noć s ljepoticom,
kćerkom šaha koji ga je ugostio, bila sam u
naborima njihovog čaršava. Bila sam svugdje i
svugdje sam. Bila sam prisutna i kad je izdajnik
Tur odsijecao glavu svoga brata Ireča, kada su se
legendarne vojske, lijepe kao san, suočavale u
stepi, u svjetlucanju krvi koja je, zbog sunčanice,
uporno tekla iz lijepog Aleksandrovog nosa. Bila
sam na haljini ljepotice koju je sasanidski šah
Behram Gur posjetio u utorak i u čiju se sliku
zaljubio; onaj Behram Gur koji je, svaki put pod
kupolom druge boje, po jednu noć u nedjelji
provodio s nekom od ljepotica koje su dolazile iz
različitih krajeva svijeta, i koji je slušao njihove
priče; bila sam i na svakom dijelu Husrevove
odjeće od krune do kaftana, kada se, ugledavši
sliku, zaljubio u Širin. Viđena sam na zastavama
vojski koje opsjedaju utvrde, na stolnjacima, na
baršunastim kaftanima poklisara koji ljube carske
noge; i tamo gdje je nacrtana sablja o kojoj djeca
zadivljeno slušaju priče. Nanesena tankim
kistovima lijepih šegrta na debele listove papira iz
Indije i Buhare, pod budnim okom majstora
iluminacije, predstavljala sam kovčege iz Ušaka,
zidne ornamente, košulje na lijepim ali skromnim
ženama koje kroz pritvorene prozore pogledavaju
na ulicu, krijeste pijetlova koji se bore, ambroziju
i nektar mitskih zemalja, usta šejtana, tanku liniju
na okvirima, upletene vezove na šatorima, cvijeće
vidljivo golim okom, koje iluminator slika samo
radi svog uživanja, oči od višanja na ptičjim
figurama od šećera, čarape pastira, svitanja koja
nastaju iz predaja, zatim tijela i rane hiljada,
desetina hiljada ratnika, vladara, ljubavnika.
Uživam kad bojim ratne prizore, na kojima krv
cvjeta kao cvijeće, na kaf-tan najboljeg pjesnika
koji s lijepim mladićima uživa u prirodi ispijajući
vino i slušajući muziku, na krila anđela, na ženske
usne, na rane i krvave odsječene glave.
Čujem da me pitate šta znači biti neka boja.
Boja je dodir oka, muzika za gluhe, riječ u tami. S
obzirom na to da desetinama hiljada godina
osluškujem govor duša, što se kao brujanje vjetra
prenosi iz knjige u knjigu, iz mjesta u mje sto, reći
ću da moj dodir liči na dodir anđela. Jedan dio
men obraća se vašim očima; on je moja ozbiljna
strana. Jedan dio me ne prolijeće zrakom nošen
vašim pogledima. To je moja vesel strana.
Sretna sam što sam crvena! Gorim, snažna sam,
znam da me primjećuju i da mi se ni vi ne možete
suprotstaviti.
Bez sumnje, po meni se prefinjenost postiže
isključivo od-lučnošću i voljom, a nipošto
slabošću i nemoći. Ističem se. Nj druge boje, ni
sjene, ni gomila, ni samoća ne mogu da me uplaše.
Divno je kad površinu koja me očekuje ispunim
svojim pobjedničkim plamenom! Gdje god se ja
razlijem, tu svjetlucaju oči bujaju strasti, podižu se
obrve, srce se uznemiri. Pogledajte me -lijepo je
živjeti! Gledajte me - lijepo je moći vidjeti!
Živjeti znači vidjeti. Pojavljujem se svugdje. Život
počinje sa mnom, meni se sve vraća, vjerujte mi. S
mirom poslušajte kako sam postala tako čudesna
crvena boja. Jedan majstor iluminacije koji se
razumije u boje u avanu je ručno dobro izgnječio
najprobranije osušene crvene uši, pristigle iz
najtoplijih krajeva Indije; zatim je izmjerio pet
drahmi tog pra-ha, jednu drahmu sapunjače i jednu
drahmu lotosovog korijena. Nasuo je tri oke vode
u lonac i prokuvao sapunjaču. Nakon toga je dodao
korijen lotosa u vodu i promiješao kako treba.
Ostavio je da se smjesa krčka onoliko dugo za
koliko se može popiti do-bra kafa. Dok je pio kafu,
u meni je raslo nestrpljenje kao kod djeteta koje
treba da se rodi. Pošto mu je kafa razbistrila um i
otvorila oči, ubacio je crveni prah u lonac i dobro
promiješao smjesu tankim i čistim štapićem kojeg
je samo za to koristio. Morala sam postati istinska
crvena boja, ali moja gustina je veoma važna:
voda ne smije da vri ni predugo, ni prekratko. Vrh
štapića zamočio je u smjesu i palcem (ostali prsti
nipošto nisu odgovarali) nanio na kažiprst. Oh,
kako je lijepo biti crvena boja! Začas sam mu
obojila nokat u crveno, a da se nisam, kao voda,
razlila po ivicama. Gustina mi je bila dobra, ali u
meni je bilo taloga. Sklonio je lonac sa vatre i
procijedio me kroz besprijekorno čistu tkaninu, pa
sam postala još čistija. Zatim me je vratio na vatru,
pustio još dvaput da proključam i zapjenim, dodao
nešto is-tucane stipse i ostavio me da se hladim. I
poslije nekoliko dana ja sam, ne miješajući se ni
sa čim dru-gim, stajala u loncu, na istom mjestu.
Srce mi se stezalo jer sam sarno stajala tamo, iako
sam izgarala od želje da budem nanesena na sve
stranice, na sve što postoji, svugdje. U toj tišini
razmi-šljala sam o tome šta znači biti crvena boja.
U jednom persijskom gradu prisustvovala sam
razgovoru dvojice slijepih iluminatora dok me je
šegrt četkicom nanosio na šare prekrivača na sedlu
konja kojeg je jedan od te dvojice majstora nacrtao
po sjećanju.
„Svima nama, koji cijeli svoj slikarski život
provedemo radeći ushićeno i s vjerom, i na kraju,
naravno, oslijepimo zbog toga, poznato je i
sjećamo se kakva je crvena boja, kakav je to
osjećaj", rekao je onaj koji je nacrtao konja. „Ipak,
da smo slijepi od rođenja, kako bismo mogli
shvatiti šta predstavlja crvena boja koju nanosi naš
lijepi šegrt?"
„Dobro pitanje", odgovorio je drugi. „No, boje se
ne mogu shvatiti, njih treba osjetiti." „Objasnite
nekome ko nikad nije doživio osjećaj crvenog
kakva je to boja, poštovani majstore."
„Ako bismo je promiješali vrhom prsta, osjetili
bismo je kao nešto između željeza i bakra. Kada
bismo stavili kap na dlan, opekla bi nas. Ako je
probamo jezikom, bila bi jaka kao presolje-no
meso. Kad bismo je stavili u usta, ispunila bi ih u
potpunosti. Kad bismo je pomirisali, mirisala bi na
konja. Da miriše kao cvijet, ličila bi na kamilicu, a
ne na crvenu ružu."
Tada, prije sto deset godina, kada franačko
slikarstvo nije bilo realna opasnost koja je mogla
da začara šahove, legendarnim velikim majstorima
koji su vjerovali u svoj stil kao i u samoga Alaha,
izraz nepoštovanja i neiskustva bio je taj što
franački maj-stori upotrebljavaju različite nijanse
crvene boje za svaku ranu od mača, čak i za
najobičniju čohu, pa su se tome smijali. Pričalo se
da samo neiskusan i nesavjestan iluminator može
upotrebljavati različite nijanse crvene boje kako bi
oslikao isti crveni kaftan. Lose su se izgovarali da
time žele prikazati sjenke. Postoji samo jedna
crvena boja i jedino u nju treba vjerovati.
„Koje je značenje te crvene boje?", upitao je
ponovo majstor koji je po sjećanju nacrtao konja.
„Značenje boja jeste to što su tu, ispred nas, što ih
vidimo" odgovori drugi majstor. „Onome ko ne
vidi nemoguće je objasniti šta je crveno."
„Ali sa željom da ponište postojanje Alaha,
jeretici, bogohul-nici i nevjernici pričaju da se on
ne ukazuje", reče majstor koji je nacrtao konja.
„Ipak, ukazuje se onome koji vidi", dodao je drugi
majstor. „Kuran Časni kaže da nikad ne mogu biti
isti onaj koji vidi i onaj koji ne vidi."
Lijepi šegrt me je lagano nanosio na šare
prekrivača na sedlu konja. Postavljanje moje
sopstvene punoće, moje snage i svježine na crno-
bijelu podlogu nekog lijepog crteža jeste takav
osjećaj da se vrpoljim od sreće dok me četkica od
mačje dlake razmazuje po hartiji. I tako, dok
bojim, kao da govorim svijetu: „Budi!", i kao da
svijet postoji zahvaljujući mojoj crvenoj boji krvi.
Iako to po-riče onaj koji ne vidi, ja postojim na
svakom mjestu.
32.
JA, ŠEKURA
Ustala sam ujutro prije nego što su se probudili
dječaci. Napisala sam pisamce Crnom da odmah
dođe u kuću obješenog Je-vrejina i gurnula ga
Hajriji u ruke da ga brzo trčeći odnese kod Ester.
Iako me je Hajrija, dok je uzimala pismo, plašeći
se onoga što bi nam se moglo dogoditi, tada
odvažno, sigurna u sebe, pogledala pravo u oči, ja
sam joj, ipak, sa novostečenim samopou-zdanjem
uzvratila pogled jer više nije bilo oca kojeg bih se
plašila. Tako sam joj stavila do znanja pravila
ponašanja koja će od sa-da biti medu nama.
Priznaću vam sada da sam u posljednje dvije
godine brinula da bi Hajrija mogla dobiti dijete s
mojim ocem i zaboraviti da je robinja, izigravajući
gospodu. Prije nego što su se dječaci probudili,
otišla sam do svog jadnog oca i s poštova-njem
poljubila njegovu ruku, hladnu kao kamen, a opet
čudesno meku. Sklonila sam očeve cipele, turban,
ljubičasti kaftan, a kad su se dječaci probudili,
rekla sam im da je djed prizdravio i da je ranom
zorom otišao do Mustafa-paše. Dok je Hajrija,
poslije jutarnje šetnje, postavljala doručak
servirajući i jedan još uvijek jestivi dio slatka od
narandže na sredinu trpeze, ja sam razmišljala o
Ester, koja baš u tom trenu kuca na njegova vrata.
Snijeg je stao. Sunce je zasijalo.
Kada sam ušla u vrt obješenog Jevrejina, sve je
bilo isto: ledenice su visile sa streha, sa
prozorskih okvira, otapajući se brzo, a vrt, koji se
osjećao na buđ i trulo lišće, žedno je upijao sunce.
Crni me je čekao tamo gdje sam ga vidjela sinoć
(iako mi je djelovalo kao da se dogodilo prije
nekoliko sedmica). Podigla sam veo i rekla:
„Raduj se ako želiš. Između nas dvoje nikada više
neće biti prigovora, protivljenja i sumnji mog oca.
Dok si me sinoć na ovome mjestu pokušao
obljubiti, neki prokletnik uvukao se u našu praznu
kuću i ubio mog oca."
Sigurno vas više od njegove reakcije interesuje
zašto sam govorila tako nadmeno i sa distancom.
Ni sama ne znam pravi od-govor. Možda zato što
sam se bojala da ću zaplakati i da će me Crni
zagrliti, pa ću mu se približiti brže nego što sam
smatrala da treba. „Kuća nam je u neredu i mnogo
toga je polomljeno, vjero-vatno su ga na to naveli
bijes i gnušanje. Nikako ne mislim da je prokletnik
uradio sve što je namjeravao i da će se na tome
zadržati. Ukrao je posljednji crtež iz očeve knjige.
Želim da zaštitiš od njega mene, sve nas, knjigu
mog oca. Kako ćeš to učiniti, iz koje blizine, to je
pitanje."
Poželio je da nešto kaže, ali sam ga, kao da to
uvijek činim, spriječila pogledom. „Poslije očeve
smrti, prema kadiji, moji staratelji su moj muž i
njegova porodica. Po kadijinom tumačenju, moj
muž je još uvijek živ, tako je bilo i prije nego što
je otac ubijen. Moj djever, u odsutnosti svog
starijeg brata, pokušao me je iskoristiti. Ta njegova
nesmotrenost i nesposobnost pokolebali su mog
svekra, Pa sam mogla to iskoristiti i vratiti se kod
oca, ali nisam proglašena udovicom. Dakle, s
obzirom na to da je moj otac umro i da nemam
braće, nikome ne pripadam. Moji staratelji, bez
sumnje, mogu biti moj djever i moj svekar. Znaš da
su oni dali sve od sebe da me vrate nazad, u svoju
kuću, i da su htjeli ucijeniti mog oca i uplašiti me
svojim prijetnjama. Kad se pročuje da je otac
mrtav, učiniće sve da me vrate. Pošto ja ne želim
da se vratim u tu kuću, krijem da je otac mrtav.
Možda uzalud krijem. Jer, možda su oni krivci za
sve ovo."
U tom trenutku snop svjetlosti, koji se kroz
polomljene kapke i rupičaste prozore kuće
obješena Jevrejina graciozno uvukao u sobu,
razdvojio je mene i Crnog, osvjetljavajući
nakupljenu prašinu.
„Ne krijem očevu smrt samo zbog toga", rekla sam,
gledajući u njegove oči, sretna što me u tome
trenutku posmatraju više s pažnjom nego s
ljubavlju. „Plašim se da ne mogu dokazati gdje
sam bila kada je otac ubijen. Plašim se da je
Hajrija, čak i ako njeno svjedočenje ne bude imalo
veliku važnost, dio zavjere protiv mene, ako ne
protiv mene, onda svakako protiv očeve knjige.
Pošto nemam pravog staratelja kome pripadam,
pretpostavljam da će mi objavljivanje očeve smrti,
čak i ako ubijedim kadiju da prihvati činjenicu da
se dogodio zločin, kasnije stvoriti probleme, samo
zbog razloga koje sam ti već rekla. Hajrija, na
primjer, možda zna da otac nije htio da se udam za
tebe."
„Zar tvoj otac nije želio da se udaš za mene?",
upitao je Crni.
„Nije, jer, kao što znaš, plašio se da ćeš me
odvesti daleko od njega. Pošto mu sada ne možeš
to učiniti, u ovoj situaciji jadni otac ni na koji
način ne bi se mogao protiviti našem braku. Imaš li
nešto protiv?"
„Ne, draga moja!"
„Dobro. Moj staratelj neće tražiti od tebe ni novac,
ni zlatnike. Molim te da mi oprostiš moje
nedolično ponašanje, zbog toga što u svoje ime
govorim o uslovima udaje. Ali postoje još neki
uslovi koje sam, nažalost, prisiljena sada
spomenuti."
„Dobro", rekao je Crni tonom koji se izvinjavao
zbog svoje šutnje jer nakon toga dugo nisam
progovorila ni riječ.
„Prvo", počela sam, „zaklećeš se pred dva
svjedoka da će se naš brak smatrati razvedenim i
da ćeš me, i nakon razvoda, doži-votno izdržavati
ako se prema meni budeš ponašao nepodnošljivo
loše ili dovedeš još jednu ženu pored mene.
Drugo, zaklećeš se pred dva svjedoka da će se naš
brak smatrati poništenim ako iz bilo kog razloga
napustiš kuću i ne vratiš se više od šest mjeseci,
kao i da ćeš me nakon razvoda izdržavati. Treće,
poslije ženidbe preselićeš se u moju kuću, ali dok
ne pronađu zlikovca koji mi je ubio oca, ili ga ti
sam ne pronađeš - želim da ga mučim vlastitim
rukama! - i dok svojim umijećem i trudom ne
završiš knjigu našeg padišaha i svečano mu je
predaš, nećeš dijeliti istu postelju sa mnom.
Četvrto, moje sinove, koji će tu postelju dijeliti sa
mnom, voljećeš kao da su tvoji." ,,U redu!"
„Dobro. Ako ovom brzinom budemo riješili sve
probleme pred nama, brzo ćemo dospjeti do
braka."
„Do braka da, ali ne i do iste postelje."
„Sve počinje brakom", rekoh. „Hajde da prvo to
riješimo. Ljubav će uslijediti nakon sklapanja
braka. Ne zaboravi da ljubav koja se rasplamsa
prije braka, u braku zgasne i od nje ostane prazno,
tužno zgarište. I ona ljubav koja se rodi u braku
isto tako može prestati, ali je zamijeni sreća.
Uprkos tome, neke brzoplete budale zaljube se
prije braka i sagore svu ljubav. Zašto? Zato što je
za njih ljubav najveći cilj u životu."
,,A šta je po tebi pravi cilj?"
„To je sreća. I ljubav i brak su sredstva kojima se
do nje stiže, kao i muž, dom, djeca, knjiga. Zar nije
čak i moja trenutna si-tuacija - muž nestao, otac
mrtav - ljepša od tvoje isprazne usamljenosti?
Umrla bih da nemam sinove s kojima cijeli dan
pro-vodim smijući se i svađajući se. Pošto i dušom
i tijelom priželjkuješ da provedeš ovu noć pod
istim krovom, ako ne u istoj po-stelji sa mnom,
onda s tijelom mog oca i s mojom nemirnom
djecom, pažljivo slušaj šta ću ti reći."
„Slušam."
„Postoje razni načini da se razvedem. Lažni
svjedoci mogu potvrditi da me se muž prije
polaska u ratni pohod uslovno odrekao, na primjer,
mogu se svjedočiti da se zakleo da će mu žena biti
slobodna ako se za dvije godine ne vrati s ratišta.
Ili, što je bolje, mogu se lažno zakleti da su na
bojištu vidjeli mrtvo tijelo mog muža, opisujući
najsitnije detalje. Opet, ako uzmemo u obzir
pokojnika u kući i protivljenje mog svekra i
djevera, sva ta lažna svjedočenja su veoma
nepouzdana, tako će se razborite i oprezne kadije
uplašiti i odbaciti ih. Iako me je muž ostavio bez
ikakvog izdržavanja i nema ga već četiri godine, ni
kadije hane-fitskog prava, kojem i mi pripadamo,
ne mogu mi dati razvod. Priča se da bi uskudarski
kadija, uz prešutna odobravanja našeg
preuzvišenog padišaha i šejhul-islama, s vremena
na vrijeme ustupa kadijsko mjesto svome
zamjeniku šafiitskog prava, kako bi ženama koje su
se našle u istoj situaciji kao i ja, kojih je zbog
ratova s Persijancima iz dana u dan sve više,
omogućio razvod, a on začas razvodi i dodjeljuje
izdržavanje. Ako sad pronađeš dva čovjeka koji će
pošteno potvrditi moju situaciju, odmah im daš
nešto novca, s njima odeš na Uskudar, ubijediš
kadiju, obez-bijediš da pitanje mog razvoda
umjesto kadije preuzme njegov zamjenik, pomoću
svjedoka dobiješ razvod, i tražiš da se odmah
upiše u kadijin defter, odmah dobiješ i neki papir,
potvrdu kao dokaz, i ako pomoću nekog drugog
dokumenta nesumnjivo pri-kažeš da mi je
dopuštena udaja odmah nakon razvoda, da ne
moram čekati, i ako sve to napraviš do
poslijepodne i vratiš se ponovo ovamo, možda ćeš
još večeras kao moj muž, jer nije teško pronaći
imama koji bi nas odmah uveče vjenčao, ostati pod
istim krovom sa mnom i s mojom djecom i tako nas
spasiti muka da u strahu od onog šejtana
provedemo noć tresući se i osluškujući. Ujutro kad
objavimo da je otac umro, svojim prisustvom ćeš
me spasiti toga da se pred svijetom osjećam kao
jadna, nezaštićena žena."
„Da", reče Crni vedro i pomalo djetinjasto. „Da.
Uzimam te."
Maloprije spomenuh da ne znam zašto sam sa
Crnim razgovarala s visine i suzdržano. Sad mi je
jasno: vjerovatno sam slutila da ću Crnog, za kojeg
sam još u djetinjstvu znala da je luckast, jednom
riječju moći ubijediti u ono u šta sam i sama teško
mogla da povjerujem. „Ima mnogo toga što treba
da preduzmemo protiv naših neprijatelja, onih koji
će tvrditi da, ako Bog da, moj razvod i moje
večerašnje vjenčanje nisu ispravni, i onih koji se
neće suzdržavati od raznih podlosti kako bi omeli
završetak očeve knjige, ali ne-ću te još više
zbunjivati kada si zbunjen više nego ja."
„Ti nisi zbunjena", rekao je Crni.
„Sve ovo nisam odjednom smislila, to sam naučila
kroz razgovore sa ocem tokom brojnih proteklih
godina", rekoh da ne bi pomislio kako je sve to
poteklo iz mog ženskog mozga i da bi povjerovao u
ono što sam rekla.
Međutim, Crni je rekao upravo ono što bi i svaki
drugi muškarac koji me smatra inteligentnom
rekao, samo da je mogao.
„Veoma si lijepa."
„Da", rekla sam. „Mnogo mi se dopada kad
pohvale moju pamet. I otac je to često radio kad
sam bila mala."
Htjela sam da kažem kako je otac prestao hvaliti
moju inteligenciju kad sam porasla i razvila se, no
tad zaplakah. Dok sam plakala, činilo mi se da sam
van same sebe, da sam postala neka druga žena i
da izvana posmatram svoj život kao čitalac kad se
oneraspoloži zbog tužnog crteža na stranici kakve
knjige, i osjetih sažaljenje nad samom sobom. Ima
nečeg tako čistog kad čo-vjek lije suze nad svojim
mukama kao da su tuđe, tako čistog da nas je, kad
me je Crni zagrlio, obuzela dobrota. I dok smo se
gr-lili, ta dobrota ostala je među nama, ne dosežući
svijet neprijatelja koji je bio oko nas.
33. ZOVEM SE CRNI
Kad je moja jadna i tužna Šekura otišla svojim
kao pero lakim korakom, ostao sam potpuno sam u
tišini kuće obješenog Jevrejina sa njenim mirisom
badema i sa snovima o braku. U glavi mi je bila u
potpuna zbrka, ali je radila toliko brzo da me je
gotovo zaboljele Vratio sam se kući užurbanim
koracima, ne stigavši ni dovoljno oplakati svog
tetka. S jedne strane, sumnjao sam da me Šekura
obmanjuje i koristi kao dio jedne velike zavjere, a
sa druge strane pred očima su mi neprestano
prolazili prizori bračne sreće.
Poslije oštrog odgovora gazdarici koja me je na
pragu počela ispitivati gdje sam išao u tako sitne
sate i odakle se vraćam, iz postave pojasa
skrivenog pod madracem za sjedenje, izvadio sam
dvadeset dva venecijanska dukata i drhtavim
prstima ugurao ih u kesu. Kada sam ponovo izašao
na ulicu, bilo mi je jasno da mi Šekurine uplakane
i tužne crne oči nikako neće izlaziti iz glave.
Najprije sam promijenio pet venecijanskih dukata
kod jednog mjenjača Jevrejina, koji se neprestano
smješkao. Zatim sam se, zamišljen, vratio u mahalu
čije vam ime, pošto ga ne volim, nisam ni
spominjao do sada (sada ću vam reći: Jakutlar), u
ulicu gdje je kuća u kojoj su me čekali mrtav tetak
i Šekura s djecom. Dok sam išao gotovo trčeći,
jedan visoki platan s prijezirom me gledao jer na
dan kada je tetak umro, jurim opsjednut čudesnim
maštanjima i planovima o braku. U tom času
odleđena mahalska česma prosikta: „Gledaj svoja
posla", reče mi, „uradi šta treba i pobrini se da
budeš sretan." „No, baš lijepo", začuh nešto
kasnije u glavi glas jedne nesretne crne mačke koja
se lizala na uglu. „Svi osim tebe smatraju da su i
tvoji prsti umiješani u tetkovo ubistvo."
Mačka je prestala da liže šape i odjednom se moj
pogled na trenutak sretne s njenim. Znate već da su
mačke u ovom gradu postale bezobrazne jer ih
narod previše mazi. Efendi imam, koji uvijek
djeluje pospano zbog poluspušte-nih kapaka svojih
krupnih crnih očiju, nisam vidio u njegovoj kući,
već u dvorištu mahalske džamije, gdje sam mu
postavio pitanje koje se često čulo: kada je
svjedočenje na sudu obavezno a kada dobrovoljno,
pa sam saslušao njegov nadmen odgovor
podignutih obrva, pretvarajući se da prvi put
čujem. „Ako bude drugih svjedoka, svjedočenje je
dobrovoljno", objasnio je efendi imam. „ No, ako
postoji samo jedan svjedok, mora svjedočiti po
Alahovoj zapovijesti."
„Baš to me i muči", prekinuh ga. Ako je dobro
poznat slučaj, svjedoci ne odlaze na sud jer se,
otupljeni i ravnodušni, pozivaju na dobrovoljnost
svog svjedočenja i zato se neodložni poslovi ljudi
kojima želim pomoći ne rješavaju.
„Eee", reče efendi imam, ,,a ti malko odriješi
kesu."
To sam i učinio, i pokazao mu venecijanske dukate
u njoj. Zlato je na trenutak obasjalo ogromno
džamijsko dvorište, ima-movo lice, obojicu.
Upitao me je u čemu je problem. Objasnio sam mu
ko sam. „Efendi Tetak je bolestan", rekao sam-
»Želi da prije nego što umre bude javno
objavljeno da je njegova kći udovica i da joj se
dodijeli izdržavanje." Nije bilo potrebe da
spomenem zamjenika uskudarskog kadije. Efendi
imam je odmah shvatio o čemu je riječ, rekao je da
cijela mahala već dugo tuguje nad sudbinom
nesretne gospođe Šeku-re i da se to prilično
otegnulo. Umjesto da pred vratima uskudar-skog
kadije tražimo drugog svjedoka potrebnog za
razvod, imam-efendija će dovesti svog mlađeg
brata. Ako i za njega budem odvojio jedan dukat,
učiniću dobro djelo i za njegovog brata, koji živi u
istoj mahali i čuo je za patnje Šekure i njenih
siročića. Pokazao sam mu dva dukata za drugog
svjedoka, međutim, nudio je i popust. Brzo smo se
dogovorili i odmah je otišao po svog brata. Sve
što se poslije dogodilo, na kraju dana, podsjeća na
avanturističke priče koje medasi u alepskim
kafanama istovremeno pričaju i glume. Ljudi koji
zapisuju te priče u formi mesnevije i od njih čine
knjige uopšte ih ne shvataju ozbiljno i ne
oslikavaju ih, smatrajući da su prepune avantura i
laži. Ja sam našu današnju avanturu na stranicama
svog uma sažeo u četiri scene, povezao i ilustrirao.
Na prvom crtežu iluminator treba da nas predstavi
u crvenom čamcu s četiri vesla, u kojem od
Unkapanije plovimo za Us-kudar, nasred Bosfora,
među veslačima dugih brkova i snažnih mišića.
Dok imam i njegov mršavi namršteni brat, sretni
zbog neplaniranog izleta, zadovoljno čavrljaju s
veslačima, ja, siromah, na pramcu čamca sanjarim
o sretnom braku, zagledan u more, plašeći se da ću
na dnu morskim strujama ustalasanih bos-forskih
voda, koje u sunčano zimsko jutro izgledaju
bistrije nego obično, ugledati neki nepovoljan
znak, na primjer ostatke neke gusarske lađe. Dakle,
koliko god veselim bojama iluminator na-slikao
more, morao bi naslikati i nešto mračno kako bi
prikazao ravnotežu s mojim strahovima, snažnim
kao i moja maštanja o braku, na primjer, neku
strašnu ribu na dnu Bosfora da čitalac koji prati
našu avanturu ni u jednom trenutku ne pomisli da je
sve predstavljeno previše ružičasto. Naš drugi
crtež mora sadržati sve pojedinosti dostojne
preciznih ilustracija skladne kompozicije majstora
Behzada, koje prikazuju carske palate, zasjedanja
Divana u njima, prijeme franačkih izaslanika,
unutrašnjost prenaseljenih kuća, svu tu komiku i
ironiju. Dakle, u jednom uglu mora biti naslikan
kadija podignute ruke kao da odbija i mene i mito
koje mu pružam i govori: „Stani!", a drugom rukom
stidljivo stavlja u džep moje venecijanske dukate,
a umjesto uskudarskog kadije treba nacrtati
njegovog šafiitskog zamjenika, efendi Šahapa kako
sjedi, dok se istovremeno vidi i ishod tog mita na
crtežu. Prikazati događaje na jednom crtežu kao
istovremene i uzastopne mogu izvesti jedino
oštroumni lukavi iluminatori, raspoređujući
mnoštvo detalja. Tako će, na primjer, oko koje
najprije ugleda mito koje dajem, čak i ako ne
pročita našu priču, shvatiti da je osoba koja na
slici sjedi na kadijinom minderu zapravo kadijin
zamjenik, te da je kadija, čim je u džep spustio dva
venecijanska dukata, ustupio svoje mjesto
šafiitskom zamjeniku, kako bi on Šekuri dao
razvod.
Treći crtež morao bi prikazivati istu scenu, ali
ovog puta zidove treba ukrasiti kineskim
ornamentima, čije su gusto isprepletene šare manje
prolazne i onda sve obojiti tamnijom bojom, a
iznad kadijinog zamjenika oslikati nemirne,
razigrane oblake, kako bi bilo jasno da u našoj
priči postoji neka nečasna igra. Imam i njegov
brat, koji na crtežu moraju biti zajedno prikazani,
iako pred kadijinog zamjenika izlaze odvojeno,
svjedoče o tome kako se muž nesretne Šekure već
pune četiri godine ne vraća iz rata; da jadna
Šekura, pošto se muž ne brine o njoj, živi u
neimaštini; da su njena dva siročeta uplakana i
gladna; da nema prosca koji bi im bio poočim jer
se još uvijek smatra udatom; da se čak, zato što je
udata, ne smije ni zadužiti bez muževljeve dozvole;
i obojica su, u svjedočenju, toliko uvjerljivi da bi
je čak i gluhi zidovi u suzama istog trena razveli,
jedino kadijin zamjenik nema srca i ne haje za to,
nego pita ko je Šekurin staratelj. Nakon kratkog
kolebanja, ubacujem se i govorim da je njen
uvaženi otac, koji je nekada bio čauš i carski
izaslanik našeg padiša-ha, još uvijek živ. „Nikako
ne mogu da je razvedem dok on ne dođe na sud",
reče kadijin zamjenik. Ovoga puta uzrujano mu
objašnjavam da se moj gospodin tetak na
bolesničkoj postelji rastaje sa dušom i da moli
Alaha da njegova kćer dobije razvod prije nego
što umre i da je mene ovlastio da ga zastupam na
sudu.
„Šta ako i dobije razvod?", pita kadijin zamjenik.
„Zašto čovjek na samrti toliko želi da mu se kći
razvede od muža koji je davno nestao u ratu? Aha,
znam, ako je njegovoj kćeri iskrsla neka dobra
prilika, neki pouzdan kandidat za zeta, onda ga
razumijem jer nakon toga može mirno umrijeti."
„Postoji, gospodine zamjenice", rekao sam.
„Ko?"
„Ja."
„Ma, kako je moguće? Ti si zastupnik njenog
staratelja!", reče kadijin zamjenik. „Čime se ti
baviš?"
,,U istočnim provincijama, kod paša, radio sam
kao pisar, vodio sam vilajetske kancelarije i bio
pomoćnik defterdara. Napisao sam istoriju
ratovanja s Persijom, koju želim uručiti našem
padišahu. Razumijem se u slikarstvo i iluminaciju.
Već dvadeset godina umirem za tom djevojkom."
„Da li ste u srodstvu?"
Osjećao sam kako me pred kadijinim zamjenikom
obuzima sramota, jer sam se potpuno neočekivano
našao u situaciji da ga molim i ponižavam se pred
njim te odjednom pred njega istresam svoj život
bez ikakvih tajni, tolika sramota da sam zašutio.
„Odgovori umjesto što crveniš kao babura! Inače
neće dobiti razvod."
„Ona je moja sestra od tetke."
„Aha, znači tako. Hoćeš li moći da je usrećiš?"
Pitao je, učinivši jedan prostački pokret rukom.
Neka ilumi-nator to ne prikaže. Neka pokaže
koliko sam pocrvenio u licu.
„Dobro zarađujem."
„Pošto pripadam šafiitskom učenju, ništa nije u
suprotnosti sa Svetom knjigom i mojom vjerom da
nesretnoj Šekuri, čiji se muž već četiri godine nije
vratio iz rata, odobrim razvod", rekao je kadijin
zamjenik. „Razvodim je. Ako bi se njen muž i
vratio iz rata, nema više nikakvo pravo na nju."
Poslije ovog, četvrti crtež po redu treba prikazati
kadijinog zamjenika kako poslušnom armijom
slova, koje crnom tintom raspoređuje po papiru,
upisuje u sudski protokol razvod braka, pružajući
mi ovjeren papir na kojem piše da je moja draga
Šeku-ra konačno udovica, te da ne postoje nikakve
prepreke da se oj, mah ponovo uda. Bljesak sreće,
koju sam u tom trenutku osjetio u sebi, ne može se
izraziti ni bojanjem zidova sudnice u crveno ni
uokviravanjem slike crvenom bojom. Zaputio sam
se kući, probijajući se užurbano kroz gomilu drugih
muškaraca i lažnih svjedoka pred kadijinim
vratima, koji su došli sa svih strana da bi dobili
razvod za svoje sestre i kćeri.
Čim sam prešao Bosfor i stigao u četvrt Jakuti,
otarasio sam se popustljivog imama koji je htio da
nas vjenča i njegovog brata. Bilo mi je jasno da mi
svaki prolaznik u potaji smišlja podvale i
smicalice, jer su svi ljubomorni zbog nevjerovatne
sreće koja mi se smiješila. Trčao sam sve do
Šekurine ulice. Kako nesretne vrane znaju da je
unutra mrtvac i tako raspoloženo skakuću po
krovu? To što nisam do kraja ožalio tetka, čak i to
što nisam mogao zaplakati za njim, duboko me je
pogađalo, ali sam, ipak, po čvrsto zatvorenim
kapcima na prozorima i vratima kuće, po tišini, čak
i po stablu nara, odmah zaključio da je sve u redu.
Vjerovatno ste već primijetili da su moji postupci
intuitivni i neobično brzopleti. Zgrabio sam jedan
kamen s ulice gađajući vrata, ali - promašaj. Bacio
sam još jedan kamen. Pao je na krov. Bijesno sam
bacio kišu kamenja na kuću. Otvorio se jedan
prozor. Bio je to onaj na drugom spratu, na kojem
sam, prije četiri dana, u srijedu, kroz grane nara,
prvi put ugledao Šekuru. Na prozoru se pojavio
Orhan. Kroz otvore prozorskih kapaka čuo sam
Šekuru kako ga grdi, a zatim ugledah i nju. Puni
nade, moja ljepotica i ja izmijenismo kratke
poglede. Kako je mila, kako lijepa! Napravila je
pokret koji je značio da sačekam i odmah nakon
toga zatvorila prozor.
Do večeri je bilo još mnogo. Proveo sam ga s
nadom, u pustoj bašti, diveći se ljepoti svijeta,
stabala, blatnjave ulice. Ubrzo dođe Hajrija,
obučena i pokrivena velom kao da nije robinja
nego gospoda. Povukli smo se iza smokvinih
stabala, ne približavajući se jedno drugom. „Sve
ide kako treba", rekao sam. Pokazao sam joj papir
koji sam dobio od kadije. „Šekura je dobila
razvod." Poželjeh da kažem: „Sada ću dovesti
imama iz susjedne mahale", ali sam se brzo
ispravio i rekao: „Dolazi imam. Neka Šekura bude
spremna."
„Gospođa Šekura želi svatove, makar oni bili
mali. Želi da prisustvuju susjedi iz četvrti, da se
počaste jelom. Skuhale smo u kazanu pilav s
bademima i suvim kajsijama." Vjerovatno bi i
dalje oduševljeno pričala o tome što su sve
skuhale da je nisam prekinuo. „Ako se svadba
toliko zakomplikuje", rekoh, „glas će stići i do
Hasana i njegovih ljudi. Mogli bi da dođu
nepozvani, da izazovu bruku i ponište brak, a mi
im ne možemo ništa. Sve bi bilo uzaludo. Moramo
se čuvati ne samo Hasana i svekra, već i pro-
kletnika koji je ubio našeg efendi Tetka. Ne bojite
se?"
„Kako da se ne bojimo!", odgovori i zaplače.
„Ne govori nikome ništa", rekao sam. „Obucite
tetku noćnu košulju, položite ga u pripremljenu
postelju kao da je bolestan a ne mrtav. Pored
uzglavlja stavite čaše, sirupe i zatvorite prozore.
Neka u sobi bude mrak. Tako će na vjenčanju
Šekurin otac moći biti njen staratelj. Svatovi ne
dolaze u obzir, neposredno pred vjenčanje
pozovite četiri-pet susjeda, ni slučajno više. Kad
ih budete pozivale, reći ćete im da je to posljednja
želja gospodina tetka... Ovo će biti tužna, a ne
sretna svadba. Ako ne budemo uradili kako treba,
uništiće nas, a i tebe će kazniti, razumiješ li?"
Sva u suzama klimne glavom. Rekao sam joj da ću
uzjahati svog bijelog konja, dovesti svjedoke i
ubrzo stići kući, a Šekura neka bude spremna.
Rekao sam da ću ja biti gospodar kuće poslije
vjenčanja i zato odmah idem kod berberina da me
obrije.
Ništa nije bilo ranije isplanirano. Svega sam se
sjetio tek kad sam počeo da pričam i, kao što mi se
često događalo i u bitkama, vjerovao sam da sam
samo rob, ali rob kojeg njegov gospodar Alah jako
voli i štiti, da me čuva i da će zbog toga sve teći
kako sam planirao. Budete li bar jednom u sebi
osjetili to povjerenje i tu predanost Alahu,
učinićete sve što vam padne na pamet i što vam
srce želi, a sve to će se pokazati ispravnim.
Prošao sam četiri ulice od Jakuta do Zlatnog roga i
u susjednoj četvrti, u blatnjavom dvorištu, naišao
na dobrodušnog crno-bradog imama Jasin-pašine
džamije kako s metlom u ruci tjera pse nasrtljivce.
Izložio sam mu svoj problem da Alah poziva mog
tetka, i po njegovoj posljednjoj želji njegova kći i
ja ćemo se vjenčati, da se ona, odlukom
uskudarskog kadije, danas razvela od muža koji se
nije vratio iz rata. Na imamov prigovor da po šeri-
jatskom zakonu razvedena žena mora sačekati
mjesec dana kako bi se ponovo mogla udati,
odgovorio sam da nema nikakve mogućnosti da je
žena u drugom stanju jer se njen bivši muž nije
pojavljivao već četiri godine, i da joj je
uskudarski kadija baš s takvim obrazloženjem
jutros dao razvod. Pokazao sam mu kadijinu
potvrdu. Rekao sam da efendi imam može biti
siguran da ne postoji ništa što sprečava taj brak.
Dobro, s nevjestom sam u krv-nom srodstvu, ali to
što je ona kći moje tetke nije prepreka za brak.
Njen prethodni brak je konačno završen, a medu
nama nema razlike u vjeri, ni po statusu, ni po
imovnom stanju. Ako primi dukate, koje mu dajem
unaprijed, i vjenčanje obavi javno, pred očima
cijele mahale, učiniće dobro i bogougodno djelo i
udovičinim siročićima. Da li efendi imam voli
pilav s bademima i suhim kajsijama?
Voli, rekao je, ali njegov pogled još uvijek je bio
prikovan za pse na vratima dvorišta. Onda je uzeo
dukate. Obući će odoru za vjenčanja, dotjerati
bradu i kosu, pa će doći da obavi vjenčanje. Pitao
je gdje je kuća i ja sam mu objasnio gdje se nalazi.
Koliko god da sam nestrpljivo požurivao
vjenčanje, o kojem sam sanjao već dvanaest
godina, šta bi moglo biti prirodnije od toga da
mladoženja zaboravi sva uzbuđenja i opasnosti, i
svoje svadbeno dotjerivanje prepusti mekim
rukama nekog berberina dok ugodno ćaska s njim?
Berberin, do kojeg su me noge same odvele, radio
je na strani do čaršije, u onoj istoj ulici u kojoj je
bila i ruševna kuća na Aksaraju (koju su moj
pokojni tetak, moja tetka i lijepa Šekura napustili
mnogo kasnije kada je naše djetinjstvo prošlo).
Čovjek kojeg sam sreo prije pet dana, odnosno na
dan kada sam se vratio nakon dugogodišnjeg
odsustva, ovog puta me je zagrlio na ulasku i,
umjesto da me pita gdje sam se skrivao proteklih
dvanaest godina, kao svaki pravi istanbulski
berberin, odmah je poveo razgovor o najnovijim
mahalskim glasinama i o onom mjestu na koje
ćemo svi otići po završetku smislenog putovanja
koje se zove život. Pogriješio bih kada bih rekao
da mi se učinilo kako sam kod njega bio prije
dvanaest dana a ne prije dvanaest godina. Majstor
je ostario i, kako se to već primjećivalo po britvi u
njegovim rukama, posutim staračkim pjegama, koja
je drhtavo plesala po mom obrazu, odao se
alkoholu. Zbog toga je uzeo jednog šegrta bijelog
lica, lijepih usana i zelenih očiju, koji je
zadivljeno posma-trao svog majstora. U poređenju
sa stanjem od prije dvanaest godina, u radnji su
vladali red i čistoća. Kanta za vodu, iz čije je sla-
vine, smještene pri dnu, pažljivo sipao malo tople
vode, oprao mi kosu i umio me, bila je pričvršćena
lancem za tavanicu. Njegovi široki stari lavori bili
su od bakra, mangala čista, bez rđe, a njegove
britve s drškom od ahata oštre. Nosio je
besprijekorno čistu svilenu kecelju, a za to prije
dvanaest godina nije imao volje. Pomislio sam da
je i u radnji i kod majstora zavladao red tek kad je
uzeo tog, za svoje godine krupnog, krhkog i
gracioznog šegrta. Prepustio sam se uživanju dok
me je brijao, sve je mirisalo na ru-žinu vodicu i
toplu sapunicu, razmišljajući o tome kako brak
donosi novu snagu, kao i blagostanje, ne samo u
domu samca, već i u njegovom poslu i radnji.
Ne znam koliko je vremena prošlo. Opušten
vještim berbe-rinovim prstima i toplinom mangala
koji je prijatno grijao malu radnju, bio sam
zahvalan Alahu što je omogućio da moj život
nakon toliko muka, neočekivano i bez ikakve
nadoknade, danas nagradi nečim tako velikim. U
isto vrijeme ispunjen dubokom ra-doznalošću (na
kojoj li je to tajanstvenoj vagi uspostavljena
ravnoteža svijeta koji je Alah stvorio?) i
osjećajem tuge i žalosti zbog tetka koji je ležao
mrtav u kući, čiji gospodar ću ubrzo postati,
upravo sam se spremio da se pokrenem iz potpune
obamrlosti, kad se na uvijek otvorenim vratima
brijačnice nešto pokrenulo. Okrenuo sam se i
pogledao: Ševket!
Uzbuđeno ali sigurno, pružio mi je neki papir. Ne
rekavši mu ništa, očekujući najgore, pročitao sam
ga dok me je obuzimala hladna jeza:
Ne udajem se ako nema svatova. Šekura
Uhvatio sam Ševketa za ruku i na silu ga uzeo u
krilo. Poželio sam da svojoj dragoj Šekuri mogu
napisati: „Kako god ti želiš, ljubavi!", no otkud
pero i mastionica kod nepismenog berberina?!
Zbog toga sam s obazrivom proračunatošću
prošaputao na Ševketovo uho da kaže majci da
pristajem. Šapatom sam ga upitao kako je djed.
„Spava."
Sad shvatam da i vi i Ševket sumnjate da sam
umješan u tet-kovu smrt (iako Ševket sumnja u
druge stvari). Žalosno! Poljubio sam ga protiv
njegove volje. Otišao je ne pokazavši ni najmanju
naklonost prema meni. I na svadbi, svečano
odjeven, gledao me je neprijateljski. S obzirom na
to da Šekura nije odlazila iz očeve kuće u mla-
doženjinu, nego sam ja dolazio u njen dom kao
domazet, svatovi su bili prilagođeni ovoj situaciji.
Svakako, nisam bio u stanju, kao što su to činili
drugi, svoje bogate prijatelje i rođake, nagi-zdane
i na konjima, dovesti do mladinih kućnih vrata.
Ipak, sa sobom sam poveo dva prijatelja iz
djetinjstva, koje sam sreo u posljednjih šest dana
otkako sam se vratio u Istanbul (jedan od njih je,
kao i ja, postao tajnik, a drugi je hamamdžija), i
svog dragog berberina, čije su oči bile pune suza
kad mi je, još tokom brijanja, poželio puno sreće;
sam sam uzjahao bijelog konja, kojeg sam jahao od
prvog dana, te se na kraju nađosmo pred kućnim
vratima moje drage Šekure, kao da želimo da je
odvedemo u neku drugu kuću, u neki drugi život.
Bogato sam nagradio Hajriju, koja je otvorila
vrata. Uz plač, jecaje, uzdisaje (neka žena je
vikala na djecu), vrisku i povike „mašala!", Šekura
se pojavila u jarkocrvenoj vjenčanici, sa velom
blijedoroze boje, koji joj je pokrivao glavu i
spuštao se do zemlje, i spretno uzjahala bijelog
konja kojeg smo za nju doveli. Kad bubnjar i
zurlaš, koje je u posljednji čas doveo berberin,
sažaliv-ši se na mene, zasviraše neku laganu
svatovsku pjesmu i krenuše pred nama, krene i
naša sirotinjska, tužna ali ponosna svatovska
povorka.
Čim su se konji pokrenuli, shvatio sam da je
svadbena povorka samo još jedan dio Šekurina
lukavstva, koje je smislila da bi svoje vjenčanje
postavila na čvrste noge. Budući da se,
zahvaljujući maloj svadbenoj povorci, naše
vjenčanje moglo smatrati oglašenim, makar i u
posljednjem trenutku, tako je od svih prisutnih i
čitave mahale zapravo bilo iznuđeno njegovo
priznanje, svi mogući prigovori na njegovu pravnu
valjanost postaće neuvjerljivi. S druge strane, i
oglašavanje našeg vjenčanja, kao i de-
monstrativno priređivanje svadbe kao da želimo
izazvati neprijatelje, Šekurinog bivšeg muža i
njegovu obitelj, već je na samom početku
ugrožavalo sve. Da su mene pitali, tajno bih oženio
Še-kuru, ne govoreći nikome ništa o tome, ne
priređujući nikakvu svadbu, postao bih njen muž i
kasnije branio naš brak. Dok sam jahao ulicama na
čelu svadbene povorke, na svom hirovitom bijelcu,
koji je izgledao kao da je iz bajke, pogled bi mi
zalutao u neku sporednu uličicu ili neko mračno
dvorište, tražeći preplašeno Hasana i njegove
ljude, koji su nas odande mogli napasti. Vidio sam
starce i odrasle muškarce iz mahale, koji su
zastajkivali pred vratima i pored zidova i, ne
shvatajući potpuno šta se dešava, ali ne pokazujući
ni nepoštovanje prema nama, po-smatrali našu
čudnu svadbenu povorku i strance koji su se zau-
stavljali da nas pozdrave. Po raspoloženju
prodavca voća i povrća (ne udaljavajući se
previše od svojih šarenih dunja, mrkve i ja-buka
na maloj pijaci, na koju smo neplanirano izbili, s
nama je prešao nekoliko koraka ponavljajući
„mašala!"), po načinu na koji se smješkao tužni
prodavač namirnica, po odobravajućim pogledima
pekara koji je svome šegrtu dao da struže zagorjele
pogače, po svemu tome sinulo mi je odmah kako je
Šekura majstorski osmislila mrežu ispletenu od
tajnih poruka i glasina i da su se njen razvod i
udaja za mene za kratko vrijeme pročuli u mahali i
naišli na odobravanje. Ipak, bio sam spreman da u
svakom trenutku odgovorim na bilo koji
neočekivan ili neukusan napad, čak i na
dobacivanje, na ružnu riječ. Zbog toga nisam bio
ljut na gomilu djece koja je, dok smo napuštali trg,
vičući, vrišteći i šaleći se, trčala za nama, moleći
da im damo sitniš. Po osmijesima žena koje sam
nazirao kroz odškrinute prozore, kroz prozorske
kapke i rešetke, shvatao sam da nas radost, buka i
gužva koju ta djeca čine zapravo štiti i podržava.
Moj pogled je bio neprestano uperen u put kojim
se, na kraju, hvala Alahu, uputila svadbena
povorka i koji je, krivudajući, vodio nazad prema
kući, odakle smo i krenuli. Ali, moje srce je bilo
uz Šekuru, uz njenu tugu. Njena zla kob nije bila u
tome što se morala udati istog dana kad joj je otac
ubijen. Ono zbog čega sam je žalio bila je njena
jednostavna, sirotinjska svadba. Mojoj Šekuri
priličili bi konji sa srebrnom opremom, s bogato
ukrašenim sedlima i jahačima u samurovoj koži,
svili i zlatom protkanom platnu, priličila bi joj
povorka od nekoliko stotina konja i konjskih
zaprega koji vuku darove i djevojačku opremu, i
brojne pašine kćeri i sultanije iza te povorke, i još
mnoštvo starijih haremskih dama koje bi, sjedeći u
kolima, pričale o bogatstvu prošlih vremena.
Međutim, Šekura iznad sebe nije imala ni baldahin
od krvavocrvene svile, koji su postavljali iznad
svake bogate dje-vojke da bi je na njenoj svadbi
zaštitili od urokljivih očiju, i koji bi na štapovima
nosio po jedan sluga sa sve četiri strane njenog
konja, a ni sluškinju koja bi išla pred njom, noseći
velike svadbene svijeće ukrašene voćem, zlatnim i
srebrnim listovima, blješta-vim lamotama i
kamenčićima, i ukrasno stablo od srebra. Pošto ni
sami nisu osjećali poštovanje prema svadbenoj
povorci, bub-njar i svirač na zurli svakog časa su
prekidali svirku, a kako ispred nas nije išao niko
ko bi opominjao prolaznike da se sklone jer nailazi
mlada, naša svadbena povorka miješala se sa
svijetom na pijaci i sluškinjama koje su iz česme
na trgu sipale vodu u posude, zbog'čega sam
osjećao duboku tugu, koja mi je skoro natjerala
suze na oči, i to više nego stid koji me je lagano
obuzimao. Kad sam se, na povratku kući, u jednom
trenutku na svom odvažnom konju okrenuo i
pogledao Šekuru, shvatio sam da ona ispod
ružičaste koprene i krvavocrvenog vela ne brine
zbog neimaštine koju nipošto nije zaslužila, već
osjeća olakšanje, jer je kružni put svadbene
povorke prošao bez nesreće i nevolje. Nakon toga
i ja sam odahnuo. Skinuvši sa konja svoju
prelijepu mladu onako kako to tradicionalno čine
mladoženje i, uzevši je pod ruku, iz torbe koju sam
ranije pripremio, laganim pokretima, kako bi me
svako mogao pratiti i uživati u tome, posipao sam
srebrne novčiće po njoj. Dok su se djeca, koja su u
toku prolaska ove tužne povorke trčkarala oko nas,
otimala za novčiće, Šekura i ja smo najprije ušli u
dvorište, prešli popločani hodnik i kročili u kuću,
gdje nas je, užasnute, zajedno sa velikom toplotom,
zapahnuo teški vonj mrtvog tijela.
Vidjevši da se svatovi, smeštajući se u kuću,
ponašaju kao da tog zadaha nema, kao i starci, žene
i djeca koji su već otprije bili tu (iz jednog ćoška
Orhan me je sumnjičavo promatrao), kao i Šekura
na kraju krajeva, u jednom trenutku obuze me
sumnja. Ipak, bio sam siguran da se varam jer sam
u ustima, nosnoj šupljini i plućima već ranije
osjećao snažan i zagušujući vonj mrtvih tijela koja
su u pocijepanoj odjeći, bez obuće, čizama i
remenja, što je skinuto i odneseno, ležala po
bojištima, raspadajući se na suncu i čija su lica,
oči i usne bili hrana za vukove i ptice.
Sišao sam u kuhinju i upitao Hajriju gdje se nalazi
tetak i kako to da se u cijeloj kući osjeća smrad.
Rekao sam joj da bi to moglo sve pokvariti. To
nisam izgovorio normalnim glasom, već sam
promrmljao kao u bunilu. U isto vrijeme kroz glavu
mi je prošla misao da je ovo prvi put kako s
Hajrijom razgovaram kao njen gospodar.
„Namjestile smo ležaj kako ste zapovijedili,
obukle mu noćnu košulju, pokrile ga jorganom i
pored uzglavlje stavile čaše i sirupe. Ako zaudara,
onda je to zbog mangala u sobi", odgovorila je
plačući.
Dvije-tri suze skliznule su u lonac u kojem je
cvrčala ovčetina.
Po njenom plaču osjetio sam da ju je tetak noću
zvao kod sebe u postelju, ali sam se kasnije stidio
tih misli. Ester, koja je sa-mouvjereno i mirno
sjedila u uglu kuhinje, progutala je zalogaj u ustima
i ustala.
„Učini Šekuru sretnom", rekla je. „Poštuj je."
U sebi sam začuo melodiju uda, koju sam već čuo
dok sam šetao ulicama prvog dana po povratku u
Istanbul, ali je u harmoniji sad bilo više života
nego tuge. I kasnije, u polutamnoj sobi gdje je
ležao moj tetak u noćnoj košulji, dok je efendi
imam obavljao obred Šekurinog i mog vjenčanja, u
meni je odzvanjala skladna harmonija iste muzike.
Pošto je Hajrija najprije brzo provjetrila sobu, a
svjetiljku postavila u ćošak iz kojeg se dobro
vidjela sjena, nije se moglo primijetiti da moj
tetak, odjeven u noćnu košulju, nije bolestan, yeć
mrtav. Zato je na vjenčanju mogao biti prihvaćen
kao Šeku-rin staratelj, a svjedoci su bili moj
prijatelj berberin i jedan pre-vejani starac iz
mahale. Budući da se u toku ceremonije, koja se
završila imamovim dobrim željama, savjetima i
molitvom prisutnih, jedan drugi pametnjaković,
zabrinut za tetkovo zdravlje sumnjičavo pokušao
nagnuti prema pokojniku, skočio sam s mjesta čim
je imam završio vjenčanje, primio tetkovu zgrčenu
ruku i svom snagom povikao: „Budite bez brige,
dragi moj tetak! Sve ću učiniti da Šekuri i djeci
ništa ne nedostaje i da živimo u slozi i ljubavi!"
Nagnuo sam se, kao da mi tetak iz svoje bolesničke
postelje pokušava šapatom nešto reći, pažljivo i s
poštovanjem prislonivši svoje uho na njegova usta.
I kao što mi, mladi, lijepo vaspitani, kad se u
pravom času nađemo pored starca poštovanja
vrijednog, pažljivo, kao da ispijamo čudotvorni
eliksir, saslušamo dva-tri savjeta na osnovu
njegovog cijelog životnog iskustva, tako sam, eto, i
ja otvorio četvore oči praveći se da slušam tetka.
Efendi imam i starac iz mahale pogledali su me s
odobravanjem i uvaža-vanjem moje vjernosti i
beskrajne odanosti, jer slušam savjete koje mi s
bolesničke postelje šapatom daje punac na samrti.
Nadam se da niko više ne misli da su u ubistvo
mog tetka umiješani moji prsti. Gostima u sobi
rekao sam da siroti bolesnik želi ostati sam.
Odmah su napustili sobu i, dok su prelazili u
susjednu prostoriju, u kojoj su se okupljali
muškarci da jedu Hajrijin pilav i pečenu janjetinu
(sad sam i ja miješao zadah mrtvog tijela s
mirisom majčine dušice, kima i pečenog mesa),
izašao sam u predsoblje i kao svaki muškarac koji
se u vlastitoj kući kreće rastresen i zabrinut, ne
razmišljajući otvorio vrata Hajrijine sobe i ušao.
Ne obazirući se na žene užasnute nenadanim
prisustvom muškarca, nježno sam pogledao
Šekuru, čije su se oči nasmiješile kad me ugledala,
i rekao joj:
„Zove te otac, Šekura, sad smo vjenčani, moraš mu
poljubiti ruku." Nekoliko žena iz mahale, koje je
Šekura u posljednjem času pozvala kako bi
vjenčanje učinila javnim, i mlade djevojke, za koje
sam pretpostavio da su rođake jer im se u očima
ogledala odanost, užurbano su se dotjerivale i,
pretvarajući se da prekrivaju lica, odmjeravale me
pogledima od glave do pete i dugo is-pitivački
posmatrale.
Mnogo kasnije gomila uzvanika je večerala, pojela
sve orahe, bademe, voćni žele, lizalice i bombone
s klinčićima, i razišla se ubrzo nakon večernje
molitve. Šekurini česti napadi plača i mrzovolje
kao i svađa djece pokvarili su raspoloženje u
ženskoj sobi. U sobi gdje su bili muškarci moja
krajnja suzdržanost prema susjedskim šalama na
račun moje prve bračne noći i moja tiha potištenost
protumačeni su kao tuga zbog tetkove bolesti.
Najdublje mi je od sve te muke ostalo u pamćenju
to što smo se Še-kura i ja prije jela popeli u
tetkovu sobu, a nakon toga, ostavši nasamo, oboje
s poštovanjem najprije poljubili tetkovu hladnu i
zgrčenu ruku, a potom se povukli u jedan mračan
ugao sobe, gdje smo se ljubili strasno kao da
gasimo smrtnu žeđ. Na vrelom jeziku moje žene,
koji sam vješto primio u usta, osjećao se ukus
bombona s aromom klinčića, koje su djeca
neprestano jela.
34.
JA, ŠEKURA
Nakon što su se posljednji gosti naše tužne
svadbe obuli, umotali, pokrili glave, potjerali
djecu koja su gutala zadnje bombone i izašli kroz
dvorišnu kapiju, zavladala je duga tišina. Svi smo
bili u dvorištu i, osim kljucanja jednog vrapca,
koji je iz po-lupraznog vedra oprezno pio vodu iz
bunara, nije se čuo ni šum. Čim se i ta ptica, na
čijoj se glavi osvijetljenoj kuhinjskom vatrom
presijavalo kratko perje, u jednom trenutku
izgubila u mraku, postala sam bolno svjesna da u
našoj praznoj, tihoj kući, gore, u postelji mog oca,
leži mrtvac. „Djeco, dođite ovamo!", rekla sam
kasnije Orhanu i Ševketu tonom koji, kao što im je
već bilo poznato, koristim kad želim da kažem
nešto važno.
Došli su.
„Od sada je Crni vaš otac. Poljubite mu ruku."
Tiho i poslušno poljubili su njegovu ruku. „Kako
se ocu izražava poslušnost, kako se pažljivo sluša
šta on govori, gledajući ga ravno u oči, i kako se u
njega može imati beskrajno puno povjerenja - sve
to moji nesretni siročići, jer su odrastali bez oca,
uopšte ne znaju", rekla sam Crnom. „Ako zbog toga
iskažu nepoštovanje prema tebi, ako budu zazirali
od tebe, ako se budu ponašali nezrelo i djetinjasto,
znam da ćeš ih najprije blagonaklono gledati i da
ćeš to pripisati tome što su odrastali bez oca kojeg
se ne sjećaju."
„Ja se sjećam oca", rekao je Ševket.
„Psst... Slušaj!", rekla sam. „Od sada je za vas
njegova riječ iznad moje." Okrenula sam se
Crnom: „Ako te ne budu slušali i poštovali, ako
budu i najmanje bezobrazni, razmaženi i
neodgojeni, opomeni ih, ali im oprosti", rekla sam,
trudeći se da u po-sljednjem trenutku ne spomenem
batine, koje su mi već bile na vrh jezika. „Mjesto
koje ja zauzimam u tvom srcu neka bude i njihovo
mjesto."
„Gospođo Šekura, nisam te oženio samo da bih bio
tvoj muž, nego i otac ovim dragim siročićima",
rekao je Crni.
„Jeste li čuli?"
„Ne lišavaj nas nikad svoje svjetlosti, Alahu,
Gospodaru moj!", začula se Hajrija iz ugla. „Čuvaj
nas od svakog zla, Gospodaru moj!"
„Čuli ste, zar ne?", pitala sam. „Bravo, dobri moji
sinovi! Pošto vas je tako zavolio, vaš otac će vam,
čak i onda kad na trenutak izjurite van bez njegove
dozvole, opet oprostiti." „Oprostit ću im i kasnije",
reče Crni.
„No, ako i treći put naprave ono što si im zabranio,
zaslužili su svoje", rekla sam. „Da li ste razumjeli?
Vaš novi otac, Crni, vratio se iz ratova gnjeva
Alahova u koje je otišao vaš pokojni otac da se
nikada više ne vrati, iz najgadnijih, najgorih od
svih strašnih bitaka i zato je jako strog. Djed ih je
razmazio, dozvolio im je da mu se popnu na glavu.
Sad je djed jako bolestan."
„Želim vidjeti djeda", rekao je Ševket.
„Ako ne budete slušali, Crni će vas uvjeriti da je
batina iz dženeta izašla. Tad vas ni djed više neće
moći spasiti iz njegovih ruku kao što vas je
spašavao iz mojih. Ako ne želite da izazovete očev
bijes, nemojte se više svađati jedan s drugim,
dijelite sve među sobom, ne lažite, redovito se
molite, nemojte ići na spavanje prije nego što
naučite svoj domaći, ne govorite Hajriji ružne reči
i ne podsmijevajte joj se. Da li je jasno?"
Crni se saže i zgrabi Orhana u naručje, ali Ševket
se nije pomjerio. U jednom času poželjela sam ga
zagrliti i zaplakati. Moj jadni i tužni siročiću,
siroti moj Ševkete, kako si sam na ovom velikom
svijetu! Onda mi se učinilo da sam i sama
nedorasla, kao Ševket, da sam dijete potpuno samo
na svijetu, a kad su mi se u glavi ispreplela
Ševketova i moja sopstvena bespomoćnost,
osjetila sam jezu. Jer, sjetila sam se odmah svog
djetinjstva, i ja sam sjedila u krilu svog dragog oca
kao sad Orhan kod Crnog, ali sam tamo uživala,
dok je Orhan tek privremeno tu, kao plod koji se
nije navikao na svoje stablo. Sjetila sam se koliko
sam se jako pri-vijala uz oca i kako smo se znali
neprestano njuškati kao psi. Umalo nisam
zaplakala, ali sam se suzdržala i, mada mi to nije
bilo na pameti, rekla:
„Hajde, kažite Crnom - oče!"
Kako je samo noć bila hladna i kako je tiha naša
avlija! U nekom udaljenom kraju mahale psi su
tužno lajali. Prošlo je još malo vremena, tišina se
neprimjetno rastvorila i procvjetala kao neki crni
cvijet.
„No, dobro, djeco", rekla sam nešto kasnije.
„Uđimo u kuću da se ne bismo svi ovdje
prehladili."
Svi smo ušli u kuću, oklijevajući kao da ulazimo u
mračno skrovište nekog tuđina, ne samo Crni i ja,
nalik na one mladen-ce koji se nakon svadbe plaše
ostati nasamo, nego i djeca, i Hajrija. Unutra se
osjećao zadah mog oca, ali to kao da niko nije pri-
mjećivao. Dok smo se tiho penjali uz stepenice,
sjene koje su svijeće u našim rukama neprestano
bacale na tavanicu kružile su, preplićući se jedna s
drugom, svakog časa rastući i smanjujući se, ali mi
se ipak činilo da se sve to prvi put događa. Gore, u
predsoblju, baš kada smo se izuvali, oglasio se
Ševket:
„Da poljubim djedovu ruku prije spavanja?"
„Maloprije sam provirila", rekla je Hajrija. „Ima
takve bolove, tako mu je loše da su, izgleda, zli
duhovi ovladali njime, a i cijelo tijelo mu gori.
Uđite u svoju sobu da vam namjestim postelju."
I već ih je obojicu ugurala u sobu. Namiještajući
postelje, prostirući čaršave i šireći jorgane,
govorila je o svemu što je uzimala u ruke kao o
jedinstvenom i neponovljivom čudu, kao da je
spavati ovdje, ove ponoći, u toploj sobi, na tim
čistim čaršavima i pod toplim perjanim jorganima,
isto što i spavati u padišaho-vom dvorcu.
„Hajrija, ispričaj nam priču", rekao je Orhan sa
svoje noćne posude.
„Bio jednom jedan plavi čovjek", poče Hajrija. ,,A
njegov najbolji prijatelj bio je jedan zao džin."
„Zašto je čovjek bio plav?", upitao je Orhan.
„Zaboga, Hajrija", rekla sam, „bar večeras
preskoči priče o džinima, vilama i sablastima!" ,,A
zašto nam ne bi pričala?", upita Ševket. „Majko,
kad zaspimo, hoćeš li se ti izvući iz postelje i otići
kod djeda?"
„Vaš djed, neka ga Alah čuva, jako je bolestan",
rekla sam. „Naravno, svake večeri ići ću da vidim
kako mu je. A zatim se ionako vraćam kod vas u
postelju!"
„Neka Hajrija ide kod djeda", rekao je Ševket.
„Zar se Hajrija noću ne brine za djeda?" „Da li si
završio?", upitala je Hajrija Orhana. Dok mu je
gazom brisala guzu, Orhanovo lice poprimilo je
onaj blaženi izraz. Bacila je oko na noćnu posudu i
kao da se namrštila jer je količinu u njoj smatrala
nedovoljnom, a ne zbog smrada.
„Hajrija", rekoh, „isprazni posudu i vrati je nazad
da ne bi noću izlazio iz sobe." ,,A zašto da ne
izlazim?", upitao je Ševket. „Zašto Hajrija ne može
pričati priče o džinima i vilama?"
„Jer nam u kući boravi džin, budalo!", odgovorio
je Orhan, sa onim glupim optimizmom koji sam
viđala na njegovom licu češće nakon pražnjenja
crijeva nego u trenucima kada je bio uplašen.
„Ima li, majko?"
„Ako izađete iz sobe, ako budete htjeli posjetiti
djeda, džin će vas pronaći." „Gdje će Crni
namjestiti svoj ležaj?", upitao je Ševket. „Gdje će
on večeras spavati?" „To ne znam", odgovorila
sam. „Hajrija će mu namjestiti ležaj."
„Majko, ti ćeš ipak spavati s nama, zar ne?",
upitao je Ševket.
„Koliko to puta moram ponoviti? Spavaću s vama
kao i
prije."
„Stalno?"
Hajrija je izašla s posudom u ruci. Iz ormara sam
izvadila preostalih devet crteža koje sam sakrila,
njih podli ubica, koji je odnio samo posljednji
crtež, nije ni dotakao, zatim sam sjela na ležaj i
dugo ih gledala, nastojeći pri svjetlu svjetiljke
dokučiti tajnu skrivenu u njima. Ti crteži su bili
toliko lijepi da ih čovjek može gledati kao svoje
vlastite, već zaboravljene uspomene, a što ih
čovjek duže posmatra, ti crteži, kao i rukopis,
počinju razgovarati s onim ko ih gleda.
Dok sam razgledala crteže, potpuno sam
zaboravila svijet oko sebe. Po mirisu njegove
lijepe glave, prislonjene uz moj nos, shvatila sam
da i Orhan sa mnom posmatra čudnu i sumnjivu
crvenu boju. I kao što to ponekad biva, odjednom
sam dobila želju da izvadim dojku i podojim ga.
Nešto kasnije, dok se grozio crteža koji je
prikazivao strašnu smrt i počeo ubrzano disati, ot-
puhujući kroz svoje crvenkaste usne, došlo mi je
da ga pojedem. „Poješću te, shvataš li?"
„Zagolicaj me, majko", rekao je bacivši se.
„Ustani, ustani, životinjo!", proderala sam se i
udarila mu pljusku. Jer, bacio se na crteže.
Pregledala sam ih. Ništa im se nije dogodilo, samo
se gornji malo izgužvao, ali ne previše. Kad se
Hajrija vratila s praznom noćnom posudom,
sakupila sam crteže. Upravo sam bila krenula iz
sobe van, kad Ševket povika:
„Majko, kuda ideš?"
„Doći ću."
Prešla sam predsoblje hladno kao led. Crni je
sjedio u ćošku, preko puta praznog mindera mog
oca, na istom mjestu na kojem je puna četiri dana s
njim razgovarao o slikarstvu, iluminaciji i
perspektivi. Poredala sam crteže na stalak ispred
njega, na min-der i pod. Soba osvijetljena
svijećom začas se ispuni bojama, kao da je neka
svjetlost, neka toplina i zbunjujuća živost u jednom
trenutku sve oživila.
Dugo smo posmatrali slike u tišini, s poštovanjem,
ne pomičući se. Da smo samo zatreptali, zrak koji
je iz susjedne sobe donosio vonj smrti pokrenuo bi
svjetlost svijeće, pa bi se činilo da trepću
tajanstveni crteži mog oca. Da li je značaj crteža
porastao u mojim očima zbog toga što sam ih
smatrala uzrokom očeve smrti? Da li sam bila
očarana neobičnošću konja, neponovljivo-šću
crvene boje, tugom drveta, melankolijom dvojice
lutajućih derviša, ili sam samo bila u strahu od
zločinca koji je zbog tih slika ubio mog oca, čak i
neke druge ljude? Nakon nekog vremena, Crni i ja
smo shvatili da šutimo i zbog crteža i zbog toga što
smo se naše prve bračne noći našli sami u sobi, pa
smo oboje poželjeli da progovorimo. „Sutra kad
ustanemo, svi moraju saznati da je moj jadni otac
umro u snu", rekla sam. Ma koliko bilo tačno to što
sam rekla, moje riječi uopšte nisu zvučale
uvjerljivo. „Sutra ujutro biće sve kako treba",
izgovorio je Crni istinu s onim čudnim prizvukom
u glasu, a da ni sam nije vjerovao u nju.
Kad je napravio neodređen pokret kako bi mi se
približio, poželjela sam se priviti uz njega i
rukama primiti njegovu glavu, kao što to činim s
djecom.
Utom začuh kako su se vrata očeve sobe otvorila i
užasnuto skočih, otvorih vrata i pogledah.
Naježena od straha, pri svjetlosti koja se probijala
u predsoblje, ugledala sam poluotvorena vrata
očeve sobe. Izašla sam u predsoblje hladno kao
led. Očeva soba, zbog mangala na kojem je još
uvijek gorila vatra, zaudarala je na leš. Da li je
Ševket dolazio ili neko drugi? Uz slabu svjetlost
mangala tijelo mog oca ležalo je nepokretno u
noćnoj košulji. Palo mi je na pamet kako sam mu
nekada prije spavanja, dok bi či-tao Kitab-ur Ruh,
znala reći: „Laku noć, dragi oče!". Podižući se
lagano, uzeo bi mi iz ruke čašu i rekao: „Ko te
vodom napoji, tome neka sve teče u izobilju,
ljepotice moja!", pa bi me, kao dijete, poljubio u
obraz i pogledao pravo u oči. Pogledala sam
očevo strašno lice i uplašila se. S jedne strane,
nisam ga željela gledati, a opet željela sam vidjeti
u kojoj mjeri je postalo strašno, kao da me je sam
šejtan na to tjerao.
Ispunjena strahom, tek sam se vratila u sobu s
plavim vratima kad Crni nasrnu na mene.
Odgurnula sam ga, ali više zbog toga što nisam
znala šta činim nego zbog ljutnje. Rvali smo se
pri drhtavoj svjetlosti svijeće, ali to i nije bila
prava borba, nego samo oponašanje borbe. Uživali
smo u tome da se sudaramo, da jedno drugom
dodirujemo ruke, noge, prsa. Zbrka u mojoj glavi
ličila je na duševno stanje koje opisuje Nizami u
svojoj poemi o Husrevu i Širin. Da li je Crni, koji
je toliko čitao Ni-zamija, osjećao da sam i ja, kao
i Širin, govoreći mu: „Ne muči me, ne ljubi mi
usne, ne čini mi to!", zapravo govorila: „Učini mi
to!"? ,,S tobom ne idem u istu postelju sve dok se
ne pronađe onaj šejtan, dok se ne otkrije ubica
moga oca", rekla sam.
Dok sam izlazila iz sobe kao da bježim, cijelu me
je obuzeo nekakav sram. Jer, to sam izgovorila
tako glasno da je odmah bilo jasno kako sam
željela da moje riječi čuju djeca i Hajrija. I ne
samo oni, kao da sam željela da moj vrisak čuju i
moj jadni otac i pokojni muž, čije je tijelo odavno
istrunilo i pretvorilo se u prah i pepeo ko zna gdje.
Čim sam se vratila, Orhan je rekao: „Majko,
Ševket je izlazio u predsoblje." „Jesi li izlazio?",
upitala sam, krenuvši da ga ošamarim.
„Hajrija!", povikao je Ševket i stisnuo se uz nju.
„Nije izlazio", rekla je Hajrija. „Sve vrijeme je
bio u sobi."
Nisam je mogla pogledati u oči zbog straha koji
me je obuzeo. U trenutku sam shvatila da će moja
djeca nakon objave očeve smrti kod Hajrije
potražiti utočište i spas od moje ljutnje i
povjeravati joj naše tajne, a ta lukava sluškinja
iskoristiće priliku i pokušati da ovlada mnome.
Pokušaće na mene svaliti očevu smrt i starateljstvo
nad djecom prenijeti na Hasana! Da, učiniće to! I
sva ta njena bestidnost proizlazi iz toga što je
spavala s mojim pokojnim ocem. Zašto bih to više
od vas krila? Naravno, radila je to. Ljubazno sam
joj se nasmiješila. Zatim sam uzela Ševketa u
naručje i poljubila ga.
„Rekao sam da je Ševket izlazio u predsoblje",
reče Orhan.
„Uvucite se u postelju, napravite i meni mjesta u
sredini, da vam ispričam priču o bezrepom šakalu
i crnom džinu."
„Ali, rekla si Hajriji da ne priča priče o džinima",
rekao je Ševket. „Zašto ih Hajrija noćas ne može
pričati?"
„Hoće li proći i kroz grad siročića?", upita Orhan.
„Proći će!", rekoh. ,,U tom gradu nijedno dijete
neće imati ni oca ni majku. Hajrija, ti siđi dolje i
još jednom provjeri sva vrata. Sigurno ćemo
zaspati usred priče."
„Ja neću", rekao je Orhan.
„Gdje će Crni spavati večeras?", pitao je Ševket.
,,U iluminatorskoj radionici", odgovorila sam.
„Ležite uz majku, pa da se dobro ugrijemo pod
jorganom. Kome su to nožice hladne kao led?"
„Meni", reče Ševket. ,,A gdje će Hajrija spavati?"
Kad je, kao i obično, kratko vrijeme nakon što sam
počela pričati priču, Orhan utonuo u san, stišala
sam glas.
„Ti nećeš izlaziti iz postelje kad ja zaspim, zar ne,
majko?", upitao je Ševket. „Neću."
Nisam ni namjeravala. Nakon što je i Ševket
zaspao, počela sam razmišljati kako je velika
sreća to što u prvoj bračnoj noći svog drugog
braka mogu spavati zagrljena sa svojim sinovima,
a da je pritom u kući zgodan, pametan i strastven
muž, i s tim mislima utonula sam u san. Kako sam
se kasnije sjetila, u tom zloslutnom i nespokojnom
svijetu između jave i sna najprije sam se prepirala
sa ljutitim duhom svog pokojnog oca, onda sam
nastojala da pobjegnem od utvare okrutnog ubice,
koji je i mene htio poslati tom duhu, ali je ubica,
strasniji i od duha mog oca, stvarao nekakvu buku
prateći me u stopu. U mom snu bacao je ka-menje
na našu kuću. Pogodio je prozor, krov. Nakon toga
je gađao i vrata. Čak mi se učinilo i da pokušava
silom da ih otvori. Kad je nakon toga taj zao duh
ispustio nekakav plačljiv glas nalik zavijanju ili
stenjanju neke životinje, koju ni sa čim ne mogu
uporediti, moje srce je počelo da lupa kao ludo.
Probudila sam se okupana znojem. Da li je taj
čudni glas bio dio sna ili su ti zvuči zaista doprli iz
same kuće pa su me zato i probudili? Nisam mogla
odgonetnuti, privila sam se uz djecu i čekala, ne
pomjerajući ni mali prst. Upravo sam pomislila
kako sam sve te zvuke čula u snu, kad se ponovo
oglasi isto stenjanje. U isto vrijeme nešto pade u
dvorište. Da li je i to kamen?
Premrla sam od straha. Ali, odmah je uslijedilo i
nešto gore od toga: začula sam kloparanje u kući.
Gdje je Hajrija? U kojoj sobi je spavao Crni? Šta
je sa očevim tijelom? Bože moj, čuvaj nas! Djeca
su slatko spavala.
Da se to dogodilo prije moje udaje, ustala bih iz
postelje i, trudeći se da ovladam situacijom kao
muška glava u kući, pozvala na megdan džine i
duhove. Sad sam se pritajila i privila uz djecu.
Kao da na ovom svijetu nema nikoga, kao da ni
meni ni djeci niko neće pomoći. Očekujući neko
zlo, pomolila sam se Alahu. Bila sam sama, kao i u
svojim snovima. Čula sam otvaranje dvorišne
kapije. Bila je to dvorišna kapija ili... Da.
Odmah sam ustala, nabacila na sebe veo prije nego
što mi je i samoj bilo jasno šta radim, i izjurila.
„Crni!", šapnula sam s vrha stepenica.
Obula sam nekakve cipele i krenula dolje. Svijeća
koju sam ostavila na mangalu ugasila se čim sam
stupila na popločani deo dvorišta. Duvao je
nekakav oštar vjetar, ali je nebo bilo vedro. Kad
su se oči navikle na tamu, primijetila sam da
polumjesec do-bro osvjetljava dvorište. Bože moj!
Kapija dvorišta bila je otvorena. Cvokoćući od
hladnoće, stajala sam kao ukopana.
Zašto nisam ponijela nož? U ruci nisam imala ni
svijećnjak, čak ni komad daske. Vidjela sam da se
na trenutak dvorišna kapija u mraku pomjerila
sama od sebe, međutim, kao da sam njenu škripu
čula mnogo kasnije, kad se već zaustavila. Sjećam
se svojih misli, kao u snu. Bila sam svjesna, ali
nisam znala da hodam po dvorištu.
Kada se iz kuće začulo lupanje, djelovalo je kao
da dolazi ispod potkrovlja. Pomislila sam da se
duša mog ubogog oca muči da izađe iz tijela.
Spoznaja da duša mog oca pati u isto vrijeme mi je
nanijela veliku bol i pružila olakšanje. Ako je moj
otac uzrok sve te buke, rekoh sebi, onda se ništa
loše ne može dogoditi. S druge strane, bila sam
tužna zbog patnje duše, koja se svim silama trudila
da što prije napusti tijelo i uzvisi se, toliko da sam
molila Alaha da pomogne mom sirotom ocu.
Pomisao da će duša mog oca zaštititi ne samo
mene nego i moju djecu, donijela mi je olakšanje.
Ako je s druge strane dvorišne kapije i sam šejtan
koji se sprema da mi naudi, neka se uplaši
uznemirene očeve duše.
U istom trenutku osjetila sam zabrinutost zbog
pomisli da bi Crni mogao biti taj koji je uznemirio
oca. I da se moj otac upravo sprema da mu nanese
zlo. Gdje je Crni? Tada, na ulici, odmah ispred
dvorišne kapije, ugledah Crnog i zastadoh.
Razgovarao je s nekim. Primijetila sam da mu neko
nešto govori iza stabala u praznoj bašti s druge
strane ulice. Čim sam taj glas povezala sa
stenjanjem koje sam maloprije čula u krevetu,
shvatila sam da je to Hasan. U njegovom glasu
osjećalo se preklinjanje, plač, ali i prizvuk
prijetnje. Slušala sam ih izdaleka. Objašnjavali su
se u tihoj noći.
Istog trena shvatila sam da sam u životu ostala
sasvim sama sa svojom djecom. Mislila sam da
volim Crnog, međutim, samo sam željela da ga
volim. Jer, u Hasanovom tužnom glasu, u bolu koji
sam odmah prepoznala, bilo je nešto što me je
duboko dir-nulo.
„Sutra ću ovdje dovesti kadiju, janjičare, svjedoke
koji će potvrditi da je moj stariji brat živ i da još
uvijek ratuje u planinama Persije", govorio je.
„Vaš brak je nezakonit. Činite preljubu." „Šekura
je bila žena tvog pokojnog brata, a ne tvoja", rekao
je Crni.
„Moj brat je živ", uzvratio je Hasan samouvjereno.
„Postoje svjedoci koji su ga vidjeli." „Jutros je
uskudarski kadija dao razvod Šekuri jer se nakon
četiri godine nije vratio iz rata. Ako je živ, neka
mu svjedoci kažu da je razveden."
„Šekura se ne može udati prije nego što prođe
mjesec dana od razvoda", rekao je Hasan. „To je
suprotno vjeri i Kuranu Časnom. Kako je Šekurin
otac pristao na takvu sramotu?" „Efendi Tetak je
jako bolestan", rekao je Crni. „Umire... Kadija je
odobrio brak." „Jeste li zajedno otrovali Tetka?",
upita Hasan. „Da li ste to radili u dogovoru sa
Hajrijom?" „Moj punac žali zbog svega što si
učinio Šekuri. Ako je zai
sta živ, i tvoj brat može tražiti da mu položiš
račune za sramotu
koju si joj učinio." /
„Sve je to laž", reče Hasan. „To su izgovori koje je
Šekura iz-/ mislila da bi pobjegla iz kuće." Iz kuće
se čuo vrisak. Bila je to Hajrija. Zatim se i Ševket
pro-dera na sav glas. Vikali su jedno na drugo.
Uplašena, i ja sam ne-svjesno počela
nekontrolisano vrištati te sam, ne znajući šta radim,
potrčala u kuću.
Ševket je strčao niz stepenice i izleteo u dvorište.
„Djed je hladan kao led!", povikao je. „Djed je
umro!"
Zagrlili smo se. Uzela sam ga u naručje, Hajrija je
još uvijek vikala. Njenu viku i sve ostalo čuli su i
Crni i Hasan.
„Majko, ubili su djeda!", reče Ševket.
Svako je to mogao čuti. Da li i Hasan? Snažno sam
zagrlila Ševketa. Ne uzbuđujući se, odvela sam ga
natrag, u kuću. Na ste-penicama Hajrija je upitala
kako se dijete probudilo i neopaženo pobjeglo
napolje.
„Majko, rekla si da nas nećeš ostavljati!", rekao je
Ševket, za-plakavši.
Moje misli bile su uz Crnog, koji je ostao kraj
dvorišne kapije. Pošto je bio zaokupljen
prepirkom sa Hasanom, nije mogao zatvoriti vrata.
Poljubila sam Ševketa u oba obraza, snažno ga
privukla sebi, pomirisala mu vrat, smirila ga i
predala ga Hajriji u ruke. „Oboje idite gore",
prošaputala sam.
Popeli su se uz stepenice. Vratila sam se do
dvorišnih vrata. Mislila sam da Hasan ne može
vidjeti gdje sam, ni da sam nekoliko koraka iza
vrata. Da li je promijenio mjesto u mračnom vrtu
naspram nas, da li se povukao iza mračnog drveća
kraj ulice? Ali, vidi me, i obraća mi se. Ono što
me je činilo razdražljivom nije bio razgovor u
mraku s nekim čije lice ne možeš vidjeti, uz-
nemirila sam se zato što sam mu svaki put davala
za pravo kad bi mene, sve nas, okrivio; zato što mi
je palo na pamet da sam sve vrijeme griješila, da
sam ja krivac, kao što mi je i moj otac neprestano
davao naslutiti; i jer sam s tugom shvatila da sam
zaljublje-na u čovjeka koji sve to kaže. Alahu
dragi, pomozi mi! Zar ljubav nije put do Tebe, a ne
uzaludna patnja?
Hasan je tvrdio da sam se udružila sa Crnim i
ubila svog oca. Rekao je kako je čuo šta je dijete
reklo, da je zapravo sve jasno kao dan i kako je to
što smo učinili smrtni grijeh. Ujutro će otići kod
kadije i sve mu ispričati. Ako sam nevina, ako mi
ruke nisu uprljane očevom krvlju, mene i djecu
odvešće natrag kući i za-mjenjivaće nam oca sve
dok se njegov brat ne vrati iz rata. A ako sam
kriva, žena koja bezdušno napusti svoga muža, dok
on krvari u ratovima, ionako zaslužuje svaku
kaznu. Kada smo to s nestrpljenjem saslušali, iza
drveća je na trenutak zavladala tišina.
„Ako se sad svojom voljom vratiš u kuću svog
pravog muža", rekao je Hasan jednim sasvim
drugačijim tonom, uzmeš djecu i mirno se vratiš
kući, ne pokazujući se nikome živom, ja ću
zaboraviti tu predstavu s lažnim brakom, sve što
sam ovdje večeras čuo, zločine koje ste počinili,
sve ću zaboraviti i sve vam oprostiti. S tobom ću
godinama strpljivo čekati povratak mog brata iz
rata, Šekura."
Zar je pijan? U glasu mu je bilo nešto tako
djetinjasto pa sam se zabrinula da bi ga ono što mi
je ponudio pred mužem moglo stajati života.
„Jesi li razumjela?", oglasio se iza stabala.
U mraku nisam mogla vidjeti gdje je tačno stajao.
Pomozi svima nama, Alahu moj, grešnim robovima
svojim.
„Jer, ti nećeš moći živjeti pod istim krovom s
čovjekom koji ti je ubio oca, Šekura, ja to znam."
Na trenutak mi je palo na pamet da bi on mogao
biti ubica moga oca. A sad nam se možda ruga.
Šejtan je taj Hasan, ali opet, možda se i varam.
„Poslušaj, efendi Hasane", oglasio se Crni u
mraku. „Moj tetak je ubijen, to je tačno. Ubio ga je
neki nitkov!"
„Ubijen je prije vjenčanja, zar ne?", upitao je
Hasan. „Ubili ste ga jer se usprotivio vašem
zavjereničkom braku, tajno ugovo-renom razvodu,
lažnim svjedocima, vašim obmanama. Da je Crnog
smatrao čovjekom, dao bi mu kćer mnogo godina
ranije, ne tek sada."
Pošto je godinama živio s mojim pokojnim
mužem, s nama, znao je prošlost svih nas kao i mi
sami. I što je još gore, Hasan se sa strašću
ljubomornog i zaljubljenog čovjeka sjećao
najsitnijih detalja, svega o čemu smo muž i ja
razgovarali u kući, onoga što smo zaboravili i
onoga što smo sada željeli da zaboravimo. Tokom
mnogih godina sakupili smo on, njegov brat i ja
toliko zajedničkih uspomena da sam se uplašila.
Mislila sam ako ih počne iznositi, osjetiću koliko
mi je Crni stran, nov i dalek.
„Mi mislimo da si ga ti ubio", rekao je Crni.
„Vi ste ga ubili da biste se mogli vjenčati. To je
jasno. Ja nisam imao baš nikakav razlog da ga
ubijem."
„Ubio si ga da se mi ne bismo uzeli", rekao je
Crni. „Poludio si kad si čuo da je dopustio Šekuri
da se razvede i preuda za mene. Ustvari, ljutio si
se na efendi Tetka što se usudio pozvati Še-kuru da
se vrati u njegovu kuću. Htio si mu se osvetiti.
Znao si da Šekuru nikada nećeš dobiti dok je on
živ."
„Prestani!", reče Hasan odlučno. „Neću to više
slušati. Jako je hladno. Ionako sam se smrznuo
nastojeći da privučem vašu pažnju bacanjem
kamenja na kuću. Niste me čuli." „Crni je unutra
razgledao crteže mog oca", rekla sam.
Da li sam pogriješila što sam to rekla?
Hasan je počeo da govori onim neprirodnim tonom
kakav je i moj, nekad i protiv moje volje, kad
razgovaram s Crnim: „Gospođo Šekura, pošto si
žena mog starijeg brata, najbolje će biti da
povedeš djecu i odmah se vratiš u kuću junaka i
spahije s kojim si još uvijek u zakonitom braku."
„Ne", rekla sam kao da šapućem u mrak. „Ne,
Hasane, ne!"
,,U tom slučaju moja odgovornost i privrženost
bratu nalažu mi da kadiji odmah sutra prijavim sve
što sam ovdje čuo. Inače će tražiti da im položim
račune."
„Od tebe će ionako tražiti da položiš račune",
rekao je Crni. „Čim odeš kod kadije, ja ću objaviti
da si ti ubio dragog roba našeg padišaha, mog
tetka."
„Dobro", rekao je Hasan mirno. „Učini tako."
Vrisnula sam. „Mučiće vas obojicu!", povikala
sam. „Nemojte ići kod kadije. Sačekajte. Sve će se
razjasniti."
„Ne bojim semiučenja", rekao je Hasan. „Dvaput
sam bio mučen i svaki put sam se uvjerio da se
samo mučenjem mogu razlikovati kriv i nevin.
Samo prevaranti mogu se plašiti mučenja. Ja ću
kadiji, janjičarskom agi, šejhul-islamu, svakome
pričati i o knjizi o crtežima ubogog efendi Tetka.
Svi govore o tim crtežima, šta je na njima?"
Obojica su zašutjeli. Nešto kasnije čuli smo korake
iz puste bašte. Da li odlazi ili nam se približava?
Nismo mogli da ga vidi-mo, niti da shvatimo šta
radi. Uzalud bi mu bio trud da u potpunom mraku
prolazi kroz trnje, grmlje i kupine na drugom kraju
bašte. Mogao se provući između stabala, skrenuti
ispred nas i pobjeći, a da ga ne vidimo, no nismo
čuli korake kako se približavaju. Vikala sam:
„Hasane!" Ali, nije se čuo ni šum. „Šuti!", rekao je
Crni. Oboje smo se tresli od hladnoće. Nismo
predugo čekali, dobro smo zatvorili vrata i ušli u
kuću. Još jednom sam pogledala oca prije nego što
sam se uvukla u postelju koju su djeca zagrijala.
Crni je, međutim, sjeo pred crteže.
35. JA, KONJ
 Neka vas ne čudi što sam sada miran i
nepomičan. Zapravo, već vijekovima galopiram,
jurim ravnicama, odlazim u ratove, odvodim na
vjenčanja tužne kćeri šahova, galopiram iz priče u
istoriju, iz istorije u legendu, iz knjige u knjigu, sa
stranice na stranicu. S obzirom na to da me ima u
tolikim pričama i bajkama, u tolikim knjigama i
ratovima, da sam pratio nepobjedive junake,
legendarne ljubavnike i vojske iz snova te da sam s
našim pobjedonosnim padišahom jurio iz pohoda u
pohod - jasno je da su me često, često crtali.
Kakvo je to osjećanje?
Ponosan sam, naravno, ali se pitam jesam li baš ja
taj kojeg često crtaju? Po ovim crtežima, jasno je
da svako ima drugačiju predstavu o tome kako
izgledam. A, opet, snažno osjećam da svi crteži
imaju jednu zajedničku karakteristiku, da su
jedinstveni.
Ne tako davno, prijatelji iluminatori pripovijedali
su pa sam saznao nešto. Kralj franačkih nevjernika
htio je da se oženi kćerkom mletačkog dužda.
Dobro, oženiće se, ali šta ako je Mlečanin
siromašan, a kći ružna? Zato naredi najboljem
među svojim sli-karima da ide i naslika kćer
mletačkog dužda, njenu imovinu, pokretnu i
nepokretnu, te djevojačku spremu. Budući da ne
znaju za granicu između spoljašnjeg i intimnog
svijeta, Mlečani slikaru dopuste da vidi ne samo
njihove kćeri nego i njihove kobile, kao i
unutrašnjost palata. Majstor ih je tako nacrtao da,
čim baciš oko na sliku, prepoznaš određenu
djevojku, određenog konja. Dok je franački kralj u
dvorištu svog dvorca razgledao crteže pristigle iz
Venecije kako bi odlučio hoće li će se ženiti,
njegov konj, pogođen ljubavlju, krenu da zaskoči
lijepu kobilu sa slike, tako da konjušari s mukom
zauzdaše uspaljenu životinju koja je svojim
velikim organom razderala i sliku i okvir.
Iluminatori pričaju da pomamu franačkog pastuva
nije izazvala ljepota mletačke kobile, a sigurno je
bila lijepa, nego činjenica da je određena kobila
vjerno naslikana. I sad, je li grijeh biti naslikan
kao ta kobila, kao slika jedne stvarne kobile? Kao
što vidite, ja se ne razlikujem mnogo od drugih
konja na crtežima.
Zapravo, svi koji primjećuju ljepotu mojih slabina,
moje duge noge i ponosno držanje vide da sam
drugačiji. A, opet, sve te ljepote ne svjedoče o
tome da sam ja poseban konj, nego o tome da je
iluminator koji me crta poseban. Svima vama
poznato je da, zapravo, ne postoji konj koji bi
izgledao potpuno isto kao ja. Ja sam samo slika
konja u iluminatorovoj glavi. „Ah, što je lijep taj
konj!", govore dok me posmatraju. A, zapravo, ne
hvale mene, nego iluminatora. Svi konji, međutim,
razlikuju se međusobno, što iluminator prije svih
drugih mora primijetiti.
Pogledajte, čak se i po onoj stvari razlikuju. Ne
plašite se, možete je iz blizine razgledati, čak i
opipati. Moj organ je, po obliku i zakrivljenim
oblinama, pravi božji dar.
Zašto nas mnogi iluminatori crtaju napamet, kad je
najuzvi-šeniji iluminator, svemogući Alah svakog
od nas stvorio tako da se međusobno razlikujemo?
Zašto se hvale time da su nacrtali hiljade, desetine
hiljada konja iz glave i ne gledajući nas? Zato što
se trude da naslikaju svijet koji Alah vidi, a svijet
koji oni vide. Nije li to mnogoboštvo ili, sačuvaj
bože, isto što i reći da ono što je stvorio Alah
mogu stvoriti i ja? Nezadovoljni onim što vide,
hiljadu puta crtaju konja čiju su sliku upamtili,
smatrajući da je to konj kojeg vidi Alah. Zar se ne
takmiče s preuzvišenim Alahom i zar ne postupaju
kao bezbožnici svi koji tvrde da najljepše konje
napamet crtaju slijepi majstori?
Novi slikarski postupci franačkih majstora nisu
bezbožnički, već, naprotiv, nešto što je u
apsolutnom skladu s našom vjerom.
Neka me, zaboga, moja erzurumska braća ne shvate
pogrešno, ali nimalo mi se ne sviđa što franački
nevjernici ne znaju za bračni moral, pa svoje
polugole žene javno pokazuju, što ne znaju za
uživanje u kafi i lijepim mladićima, što im
muškarci hodaju go-lobradi i bez brkova i što,
suprotno od onoga kako treba, puštaju kosu kao
žene i što, bože sačuvaj, tvrde da je hazreti Isa
ujedno i Bog. Čak se i ljutim na njih; samo kad bi
mi se neko od njih približio, svojim bih ga
kopitama...
Takođe mije dosadilo to što me iluminatori
pogrešno prikazuju. Mislim na one koji poput žena
sjede kod kuće a nikada nisu bili u ratu. Crtaju me
kako jurim s obje noge ispružene u isto vrijeme.
Nijedan konj ne može trčati kao zec. Ako mi je
prednja noga ispružena naprijed, druga mora biti
nazad. Nijedan konj neće ispružiti prednju nogu
kao radoznalo pašče, dok mu je druga čvrsto na
zemlji, kao što prikazuju crteži ratovanja. Nikada
konji jednog konjičkog odreda ne podižu istu nogu
u isto vrijeme, ali nas crtaju dvadeset puta
zaredom i po istom kalupu, kao da smo jedan
drugom sjenka. Kad nas niko ne gleda, kopamo
kopitom i pasemo zelenu travu, a nikad ne stojimo
ponosno i uspravno, kao što nas crtaju. Zar je
tolika sramota što jedemo, pijemo, vršimo nuždu i
spavamo? Zašto se plaše da nacrtaju moj povelik
organ? Posebno ga se djeca i žene,, kad nikog
nema u blizini, ne mogu nagledati. Šta ima loše u
tome? Je li hodža iz Erzu-ruma protiv toga?
Pričaju da je jednom u Širazu bio jedan star,
nemoćan i sumnjičav šah. Budući da se mnogo
plašio da ćei ga neprijatelji svrgnuti s prijestola i
njegovog sina proglasiti za novog šaha, nije poslao
prijestolonasljednika u Isfahan za valiju, nego ga
je zatvorio u najskriveniji kutak dvorca. Princ je
trideset i jednu godinu živio zatvoren u sobi bez
pogleda na vrt i avliju, odrastajući s knjigama.
Kad je, nakon očeve smrti, sjeo na prijesto, rekao
je: „Dovedite mi konja! U knjigama sam stalno
viđao njihove slike, pa me interesuje kako
izgledaju." Doveli su mu najljepšeg sivog konja u
dvorac, ali kad je novi šah vidio konjske nozdrve
široke poput rupa na peći, nepristojnu stražnjicu,
dlaku koja se ne sija kao na slikama i velike
slabine, razočarao se i naredio da poubi-jaju sve
konje u carstvu. Nakon tog okrutnog pokolja, koji
je trajao četrdeset dana, u carstvu potekoše tužne i
krvavocrvene rije-ke. Ali novi šah ostao je bez
konjice, stigla ga je Alahova pravda i porazila ga
je vojska njegovog neprijatelja, turkmenskog bega
iz dinastije Crnog ovna, a njega su isjekli na
komade, kako niko ne bi bio nesretan što su konji
ostali neosvećeni, kako se to događa u knjigama.
36.
ZOVEM SE CRNI
Kada se Šekura s djecom sklonila u svoju
sobu, dugo sam osluškivao šumove, beskrajna
pucketanja i i škripu u kući. Jedanput su Šekura i
Ševket počeli šaputati, ali ga je majka uzrujano
ušutkala jednim „pssst!". U istom trenutku čuo sam
škripanje popločanog dvorišta kod bunara, ali je
nakon toga sve utihnulo. Kasnije mi je pažnju
privukao galeb koji se spustio na krov, ali je i on,
kao i sve drugo, utonuo u tišinu. Nešto kasnije čuo
sam bolno jecanje, dopiralo je s druge strane
hodnika. Shvatio samo da Hajrija plače u snu.
Jecanje se pretvorilo u kašalj koji je iznenada
prasnuo, a zatim utihnuo.Opet je zavladala ona
strašna, beskraj-na tišina. Nešto kasnije sledio sam
se od straha jer mi se učinilo da se neko kreće po
sobi u kojoj je ležalo mrtvo tijelo mog tetka.
Tokom duge tišine posmatrao sam crteže pred
sobom i zamišljao kako na njih nanose boje
strastveni Maslina, ljepooki Leptir i pokojni
majstor pozlate. Poželio sam da se svakom od tih
crteža obratim sa „šejtane!" ili „smrti!", što je moj
tetak u nekim noćima činio, ali me je u tome
spriječavao neki strah. Zapravo, ti crteži su me već
prilično ljutili, jer, iako je tetak uporno insisti-rao
na tome, nisam bio u stanju da napišem priču koja
bi ih pratila. Moja svijest polako je prihvatala
nepobitnu činjenicu da su one povezane s
Tetkovom smrću i sve sam više osjećao strah i
nestrpljenje. Slušajući Tetkove priče samo zato da
bih se približio Šekuri, već sam se nagledao tih
crteža. Sada, kad mi je Šekura postala žena, zašto
bih se bavio tim čudnim stvarima? „Zato što Še
kura nije napustila postelju i došla, iako su djeca
zaspala", reče neki neumoljiv unutarnji glas.
Razgledajući crteže uz svjetlost svijeće, strpljivo
sam čekao u nadi se da će moja crnooka ljepotica
doći.
Kad me je ujutro probudio Hajrijin vrisak, zgrabio
sam svijećnjak i izletio u predsoblje. U trenutku mi
je prošlo kroz glavu da je u kuću upao Hasan s
nekom ljudima i da treba sakriti crteže. Ubrzo sam
shvatio da Hajrija nariče po Šekurinoj naredbi
kako bi za Tetkovu smrt saznala djeca i susjedi.
Kad smo se sreli u predsoblju, Šekura i ja čvrsto
smo se zagrlili. Djeca, koja su zbog Hajrijine
vriske izjurila iz postelje, zastala su.
„Vaš djed je umro", rekla im je Šekura. „Nipošto
ne ulazite u tu sobu."
Izvukla se iz mog naručja, otišla kod oca i
zaplakala.
Odveo sam djecu u njihovu sobu. „Presvucite se,
prehladiće-te se", rekao sam. Sjeo sam na ivicu
kreveta.
„Djed nije umro jutros, nego sinoć", rekao je
Ševket.
Jedna duga, prelijepa vlas Šekurine kose
ispisivala je na jastuku neko slovo, izgledalo mi je
kao slovo vav. Pod jorganom se i dalje osjećala
toplina njenog tijela. Sada je do nas dopiralo i
njeno zapomaganje, plač, zajedno s Hajrijinim.
Veoma me je zapa-njilo to što je zapomagala kao
da joj je otac upravo neočekivano umro. Osjetio
sam da je gotovo i ne poznajem te da se u njoj kri-
je neki meni nepoznat džin.
„Plašim se", rekao je Orhan. Činilo mi se da me
pogledom moli za dopuštenje da zaplače. „Ne boj
se", rekao sam. „Vaša majka plače kako bi susjedi
saznali za djedovu smrt i došli ovamo."
„1 šta će biti ako dođu?", upitao je Ševket.
„Ako dođu, nećemo samo mi plakati zbog djedove
smrti. I oni će se rastužiti i zaplakati. Tako ćemo
podijeliti bol i biće nam lakše."
„Jesi li ti ubio mog djeda?", povikao je Ševket.
„Ako budeš ljutio majku, neću te voljeti!" razderao
sam se i ja. Vikali smo jedan na drugog kao dvije
osobe koje razgovaraju na obali nekog bučnog
potoka, a ne kao očuh i pastorče. U međuvremenu
je Šekura izašla u predsoblje i, gurajući drvene
daske, pokušavala da otvori prozorske kapke kako
bi se njena vriska bolje čula u mahali.
Izašao sam iz sobe jer više nisam mogao gledati
sve to. Zajedno smo navalili na prozor u
predsoblju i počeli se boriti s drvenim kapcima. U
posljednjem naletu kapci su se otvorili i pali u
avliju. U lice nas je udarilo sunce i hladnoća i na
trenutak smo bili zatečeni. Šekura poče da plače i
kuka na sav glas, kao da se obraća cijelom svijetu.
Smrt efendi Tetka, koja je kuknjavom objavljena
cijeloj mahali, doživio sam tragičniju nego što sam
očekivao. I plač moje žene, iskren ili lažan,
pogađao me je u srce, te i sam zaplakah. Jesam li
sam zaista plakao od tuge ili sam se pretvarao da
plačem, plašeći se da će me optužiti za Tetkovu
smrt? Ne znam.
„Otišao je, otišao, joooj, otišao je moj dragi tata,
napustio naaas", kukala je Šekura. Moji jecaji i
riječi zvučali su isto, ali nisam bio svjestan onoga
što govorim. Gledao sam sebe onako kako bi me
gledali susjedi iz svojih kuća, kroz odškrinuta
vrata i iza prozorskih kapaka, i razmišljao o
ispravnosti svojih postupaka. Što sam više plakao,
to sam manje sumnjao da su moje suze iskrene i
manje strahovao da bih mogao biti okrivljen za
zločin. Čak sam se prestao plašiti Hasana i
njegovih ljudi.
Šekura je bila moja i izgledalo je da to vikom i
suzama proslavljam. Privukao sam ženu koja je
kukala i, ne obraćajući pažnju na djecu koja su se
uplakana približavala, s puno ljubavi poljubio je u
obraz. Uprkos plaču, osjetio sam da i njen obraz
miriše na badem iz našeg djetinjstva, baš kao i
njena mekana i topla postelja.
Kasnije smo svi zajedno prišli pokojniku. Više nije
izgledao kao truplo koje se poprilično osjećalo od
dvodnevnog ležanja, nego kao neko ko upravo
umire. Izustili smo: ,,La ilahe ilalah". Željeli smo
da to budu posljednje riječi koje će u smrtnom
času ponoviti za mnom i tako otići pravo u dženet.
Postupili smo kao da ih je moj tetak i izgovorio, u
jednom trenutku smo se osmi-jehnuli gledajući
njegovo smrskano lice i glavu. Istovremeno sam,
rastvorivši dlanove, učio jasin; svi su šutjeli i
slušali molitvu.
Komadom čistog muslina koji je donijela Šekura
pažljivo smo povezali Tetkova otvorena usta, još
jednom nježno zatvorili ne-povrijedeno oko,
lagano okrenuli njegovo tijelo na desnu stranu, a
njegovo smrskano lice okrenuli prema Meki.
Šekura je pokrila oca čistim čaršavom. Prijalo mi
je što su djeca sve to pratila pažljivo poput ljeka-
ra, kao i tišina koja je nastupila nakon njihovog
plača. Napokon sam se osjećao kao neko ko ima
pravu ženu, djecu, ognjište, dom... Ta pomisao bila
je postojanija nego svi doživljeni strahovi od
smrti.
Skupio sam crteže, vratio ih u mapu, obukao debeli
kaftan i brzo izašao, ponijevši ih sa sobom. Krenuo
sam pravo prema ma-halskoj džamiji s namjerom
da izbjegnem staru susjedu koja je čula našu
kuknjavu i požurila sretna što joj se pružio užitak
da učestvuje u tuđem bolu, kao i njenog slinavog
unuka, koji je izgledao kao da se raduje nenadanoj
zabavi. Mala mišja rupa koju sam smatrao kućom,
a zbog koje se čovjek jedino mogao postidjeti, bila
je kolibica naslonjena na prelijepu građevinu s
ogromnom kupolom i prostranom avlijom, što je
bilo karakteristično za brojne nove raskošne
džamije. A imam je, što se i na bilo kojem drugom
mjestu često moglo vidjeti, proširio svoju kuću na
cijelu džamiju, ne obazirući se na to što njegova
žena izblijedjeli veš kači između dva kestena na
kraju avlije. Oslobodivši se nametljivih pasa koji
su, očigledno, doživljavali avliju kao svoju, kao i
imamova porodica, a zatim i imamovih sinova,
koji su ih otjerali batinama, povukao sam se s
imamom u jedan ćošak.
Bilo mu je krivo što ga, nakon jučerašnjeg
razvoda, nismo pozvali da obavi vjenčanje.
Njegov pogled kao da je govorio: „Šta sad nije u
redu?"
„Jutros je umro efendi Tetak."
„Neka mu se Alah smiluje i nek počiva u
dženetu!", reče dobrodušno. Zašto sam dodao to
'jutros' i izložio se nepotrebnoj sumnji? U ruku sam
mu tutnuo još jedan od onih dukata. Rekao sam mu
da prije ezana objavi poziv na dženazu, a onda da
poša-lje brata kao telala koji će po cijeloj mahali
pronijeti vijest o Tet-kovoj smrti.
„Moj brat ima jednog poluslijepog prijatelja",
rekao je, ,,s njim ćemo dobro okupati pokojnika."
Šta bi bilo bolje od toga da efendi Tetka okupaju
jedan slijepac i jedna polubudala? Rekao sam mu
da će se molitva za pokojnika klanjati u podne i da
će joj se priključiti mnogi ljudi iz pala-te,
iluminatorske radionice, medrese... Nisam rekao ni
riječ o efendi Tetkovom licu, o njegovoj smrskanoj
glavi. Odavno sam zaključio da ću problem riješiti
samo na višem položaju.
O Tetkovoj smrti prvi je morao biti obaviješten
carski rizničar jer je naš padišah njemu prepustio
nadzor nad novcem za knjigu koja je bila naručena
od mog tetka. Kako bih se nekako uvukao u palatu,
posjetio sam jednog tapetara, rođaka mog
pokojnog oca, koji je još od mog djetinjstva radio
u krojačkoj radionici preko puta kapije kod Hladne
česme. Poljubio sam mu ruku, prekrivenu
staračkim pjegama, rekavši mu kako moram vidjeti
carskog rizničara i zamolio ga da mi pomogne.
Izvjesno vrijeme pustio me je da čekam medu
ćelavim šegrtima koji su, po-vijeni nad
raznobojnim svilenim tkaninama, šili zavjese, da
bi me onda prepustio pomoćniku glavnog tapetara,
koji je, kako sam shvatio, išao u palatu da uzme
mjere i napravi obračun. Kada smo prošli kroz
kapiju kod Hladne česme i stupili na Alajmeg-dan,
bio sam pošteđen prolaska kraj iluminatorske
radionice smještene u zdanju naspram Aja Sofije,
kao i objašnjavanja ostalim iluminatorima da se
dogodio zločin.
Koliko god mi je Alajmegdan izgledao uobičajeno
pust, toliko mi se činio i bučnim. Nije bilo žive
duše oko skladišta, niti pred vratima Kancelarije
za molbe i žalbe, pred kojom uvijek u dane
vijećanja carskog Divana stoji mnoštvo ljudi s
molbama u rukama. Ali, opet, činilo mi se da
čujem žamor iza čempresa, iz stolarske radionice i
pekare, kroz prozore prostorija za bolesne, iz
štala, od konja i konjušara ispred druge dvorske
kapije, čijim sam se kulama šiljatih krovova divio.
Svoje uzbuđenje pripisao sam strahu zbog toga što
je malo kasnije, prvi put u životu, trebalo proći
kroz tu drugu kapiju, Kapiju spasa.
Na kapiji nisam obratio pažnju na ćošak gdje, kako
se pričalo, u svakom trenutku čekaju spremni
dželati, niti sam mogao sakriti uzbuđenje od
stražara koji su pažljivo posmatrali balu ukrasne
tkanine koju sam nosio kako bi pomislili da sam
pomoćnik svog vodiča, tapetara. Čim smo stupili
na Divanski trg, zavladala je duboka tišina. Srce
mi je snažno kucalo, osjetio sam otkucaje čak i na
čelu i vratu. Mjesto o kojem sam toliko slušao od
ljudi koji su bili u pala-ti i koje je i Tetak slikovito
opisivao - pružalo se preda mnom kao prelijep,
raznobojan vrt, pravi dženet. Ipak, nisam osjećao
beskrajno zadovoljstvo, koje obuzme sve koji
stupe u dženet, već strah i pokornost. Bilo mi je
jasno da sam samo običan rob našeg padišaha, koji
je, kako sam sada mnogo bolje uviđao, temelj
cijelog svijeta. Dok sam zadivljeno gledao paune
kako se šetaju zelenilom, zlatne čaše pričvršćene
lancem za česme iz kojih je žubo-rila voda,
divanske čauše kako se u svilenim odorama kreću
kao da ne dodiruju zemlju, u sebi sam osjetio
uzbuđenje što mogu služiti vladaru. Moram završiti
tajnu knjigu našeg padišaha, čije sam napola
dovršene crteže nosio pod rukom. Pogleda uprtog u
Kulu divana, koja je, posmatrana izbliza, izazivala
više strah nego divljenje, išao sam za tapetarom ne
znajući šta tačno radim.
S jednim pažom u pratnji, u mrtvoj tišini i s
osjećajem straha prošli smo zgradu Divana i
riznicu. Činilo mi se da sam već ranije sve vidio i
upoznao sva ta mjesta.
Kroz jedna široka vrata ušli smo u prostor koji
nazivaju Stara divanska vijećnica. Pod velikom
kupolom ugledao sam majstore kako sjede i čekaju
držeći u rukama platno, komade kože, srebrne
korice za sablje, sedefne škrinjice... Odmah mi je
bilo jasno da su to majstori iz umjetničke radionice
našega padišaha koji izrađuju topuze, čizme,
srebrnariju i baršun, ukrasne predmete od
slonovače i muzičke instrumente. Svi su čekali
pred vratima carskog rizničara da sravne dnevne
obračune, nabavku materijala ili dozvolu za ulazak
u Enderun, zabranjene prostorije palate, kako bi
uzeli mjere. Bilo mi je drago što među njima nisam
vidio nijednog iluminatora.
I mi smo se povukli u ćošak i čekali. S vremena na
vrijeme do nas bi dopro povišen glas tajnika
Carske riznice, koji bi zbog greške u računima
tražio da se neka riječ ponovi, a nakon toga i
odgovor koji mu je davao neki bravar s
poštovanjem. Glasovi su vrlo rijetko nadglasavali
šapat, golubovi u dvorištu slijetali su i uzlijetali, a
buka njihovih krila odjekivala je pod kupolom jače
od žalopojki obrtnika, koji smo se jadali jedan
drugome zbog manjka novca i materijala.
Kad je došao red na mene i kad sam ušao u malu,
kupolom nadsvođenu sobu carskog rizničara, u njoj
sam ugledao samo jednog tajnika. Odmah sam mu
saopštio da imam jedan veliki problem s kojim
mora biti upoznat carski rizničar, naime, jedna
knjiga, koju je naručio naš padišah i za nju se
brižno zalagao, ostala je nedovršena. Unjkavi
tajnik predosjetio je nešto, razrogačio oči, a ja sam
mu pokazao crteže iz tetkove knjige. Kad sam
vidio da su ga neobični crteži uzrujali, rekao sam
mu tetkovo ime, nadimak, zanimanje, i dodao da je
zbog tih crteža izgubio život. Sve sam to rekao u
jednom dahu. Jer, dobro sam znao ako se budem
vratio iz palate, a da ne dođem do našeg padišaha,
biću optužen da sam svog tetka doveo u to strašno
stanje.
U trenutku kada je tajnik otišao kod carskog
rizničara da ga obavijesti o tome, oblio me hladan
znoj. Da li bi carski rizničar, za kojega sam od
tetka čuo da se nikad ne odvaja od padišaha, da mu
ponekad prostire molitveni tepih, da je osoba kojoj
padišah povjerava svoje tajne, da li bi samo zbog
mene iz Enderuna došao ovamo? Nevjerojatna mi
je bila čak i mogućnost da je u En-derun, u samo
srce palate, poslan glasnik. Gdje je sada naš preu-
zvišeni padišah, da li je sišao u neku od svojih
rezidencija na obali ili je u haremu, da li je i
carski rizničar s njim?
Mnogo kasnije pozvali su me unutra što me je tako
iznenadilo da se nisam ni stigao uplašiti. Ali,
obuzelo me uzbuđenje kad sam na licu majstora s
kojim sam se sreo na vratima sobe pročitao izraz
poštovanja i nevjerice. Kad sam ušao, nakratko
sam se ukočio, misleći da neću moći usta otvoriti.
Na glavi je nosio kapu ukrašenu zlatnim i srebrnim
nitima kakvu smiju da nose samo carski rizničar i
veziri. Razgledao je crteže koji su stajali pred njim
na stalku za knjige. Uplašio sam se kao da sam ih
ja nacrtao. Poljubio sam mu skute.
„Sinko", reče, „da li sam pogrešno čuo? Je li tvoj
tetak mrtav?"
U jednom trenutku, da li zbog uzbuđenja ili
osjećaja krivice, nisam mogao da odgovorim,
potvrdio sam mu klimanjem glave. U istom
momentu dogodilo se nešto neočekivano: iz oka mi
je skliznula jedna suza i polako se spustila niz
obraz praćena izne-nađenim ali obzirnim
pogledima carskog rizničara. To da se nalazim u
palati, da se carski rizničar odvojio od padišaha
kako bi došao ovamo da razgovara sa mnom, da
mogu biti tako blizu našeg padišaha, sve je to
čudno utjecalo na mene... Na oči mi navri-ješe
nove suze, koje se u potocima počeše shvati niz
moje obraze a nisam osjećao stid.
„Sinko, isplači se koliko ti srce želi", reče carski
rizničar.
Počeo sam plakati. Mislio sam da sam u proteklih
dvanaest godina ostario i sazrio. Ali, kada se
čovjek toliko približi svom padišahu, srcu svoje
države, shvati da je dijete. Nije me bilo briga ni to
što su moje jecaje čuli majstori srebrnari i
baršunari, koji su čekali ispred sobe, shvatio sam
da ću carskom rizničaru sve ispričati.
I tako sam mu ispričao sve što mi je ležalo srcu.
Osjećao sam olakšanje svaki put kad bih vidio da
pred očima carskog rizničara oživljava moja
ženidba sa Šekurom, teškoće s tetkovom knjigom,
tajne koje crteži skrivaju, Hasanove prijetnje,
tetkov leš. Kako sam čitavim svojim bićem
osjećao da ću se iz zamke u koju sam upao izvući
samo ako se predam beskrajnoj pravdi milosrdnog
padišaha, Uzdanici ovog svijeta, opisivao sam sve.
Da li će shvatiti moju priču i tačno je prenijeti
našem padišahu, Uzdanici svijeta, prije nego što
me preda mučiteljima i dželatima?
„Obavijestite odmah iluminatorsku radionicu o
smrti efen-di Tetka", rekao je carski rizničar.
„Neka na njegovu dženazu dođe cijeli esnaf
iluminatora."
Pogledao me je upitno kako bi provjerio da li se
protivim tome. Ta pažnja ulila mi je
samopouzdanje i odmah sam mu ispričao svoje
sumnje u vezi s tim ko je i zbog čega ubio mog
tetka i pozlatara efendi Prefmjenog. Aludirao sam
na ljude propovjednika iz Erzuruma, one koji
napadaju tekije jer se u njima svira i pleše.
Primijetivši sumnjičave poglede carskog rizničara,
želio sam da podijelim s njim i ostale sumnje.
Stavio sam mu do znanja da je to što sam pozvan
uraditi crteže i iluminacije za knjigu efendi Tetka
među majstorima iluminatorske radionice
vjerojatno izazvalo rivalstvo i ljubomoru, ne samo
zbog novca, nego i zbog ča
sti. I sama povjerljivost tog posla pokrenula je
među njima svu tu netrpeljivost, mržnju i zavjere,
rekao sam mu. Međutim, što sam više o tome
govorio, to sam, uznemiren, sve više naslućivao da
i carski rizničar, kao i vi sada, na neki način
sumnja na mene. Dragi Bože, neka se napokon sve
razjasni, neću ništa drugo tražiti od tebe!
Nastupila je tišina. Carski rizničar skrenuo je svoj
pogled s mene, kao da se u moje ime stidi mojih
riječi i bola, a zatim pogledao crteže na stalku.
„Ima ih devet", rekao je. ,,A s Tetkom je ugovorena
knjiga s deset crteža. Od nas je dobio mnogo više
zlatnih listića nego što je iskoristio na ovim
slikama."
„Sigurno je podli ubica ukrao posljednji crtež,
urađen s mnogo pozlate", odgovorio sam. „Nikako
nismo čuli ko je kaligraf."
„Moj pokojni tetak još nije završio tekst za knjigu.
Očekivao je da je ja završim." „Sinko, sam si
rekao da si se tek nedavno vratio u Istanbul!"
„Stigao sam prije nedjelju dana, tri dana nakon što
je ubijen efendi Prefinjeni." „Zar je tvoj tetak
godinu dana izrađivao crteže za knjigu koja još
nije napisana?" „Da."
„Da li ti je objasnio o čemu će ta knjiga govoriti?"
„Rekao je da naš padišah želi knjigu koja će
venecijanskom duždu predstaviti silu i bogatstvo
loze Osmanovića, sablje i ponosa islama, a u srce
mu usaditi strah, i to u vrijeme kad se navršava
tačno hiljadu godina od hidžre našeg Proroka i kad
islamski kalendar pokazuje okruglo hiljadu godina.
Ta knjiga u slovu i slici treba da prikaže
najdragocjenije i najsvetije stvari našeg svije-ta, a
u njenom srcu, baš kao i u Knjizi o oštroumlju,
treba da bude portret našeg padišaha. Pošto bi u
njegovoj izradi trebalo ko-ristiti i postupke
franačkih majstora, portret bi, čim ga mletački
dužd ugleda, morao izazvati divljenje prema našem
padišahu, kao i želju da se s njim sprijatelji."
„Jasno mi je, ali zar su najdragocjenije i najsvetije
stvari loze Osmanovića psi i stabla?", upitao je,
uperivši prstom na crteže.
„Moj pokojni tetak je govorio da knjiga treba da
prikaže ne samo bogatstvo našeg padišaha, nego
snagu njegovog duha i njegove skrivene tuge."
„A šta je sa portretom našeg padišaha?"
„Nisam ga nigdje našao, mora da ga je sakrio
bezdušni ubi-ca, ko zna, možda u svojoj kući." Moj
pokojni tetak bio je izjednačen s bilo kim ko za
gotove dukate nije bio u stanju da završi obećanu
knjigu, pa je umjesto nje dao izraditi nekoliko
čudnih crteža koji su u očima carskog rizničara bili
potpuno bezvrijedni. Da li me je carski rizničar
smatrao osobom koja je ubila tog nesposobnog i
nepouzdanog čovjeka samo zato da bi mogao
oženiti njegovu kćer ili možda zbog nečeg drugog,
na primjer, da bih mogao prodati zlatne listiće?
Pošto sam po njegovim pogledima osjetio da
nisam vjerodostojan, pro-govorio sam užurbano,
koristeći svoju posljednju snagu i rekao mu kako
mi je tetak povjerio da je sirotog efendi
Prefmjenog mo-žda ubio neki od majstora koje je
radio na knjizi. Ispričao sam mu da je sumnjao na
Maslinu, Rodu i Leptira, ali nisam previše dužio.
Nisam imao dokaze, niti sam vjerovao u sebe.
Osjećao sam da carski rizničar i mene smatra
klevetnikom i podlim prevarantom. Zato me je
obradovalo kad je carski rizničar rekao da od ilu-
minatorske radionice moramo sakriti da tetak nije
umro prirodnom smrću, ove riječi shvatio sam kao
prvi znak njegove sarad-nje sa mnom. Zadržao je
crteže. Kad sam, pod budnim okom stražara, izašao
kroz Kapiju spasa, kroz koju sam maločas ušao
uzbuđen kao da ulazim u dženet, osjetio sam
olakšanje kao neko ko se poslije mnogo godina
napokon vraća kući.
37.
JA SAM VAŠ TETAK
 Moja dženaza bila je jako lijepa, onakva kakvu
sam i želio. Došli su svi čiji sam dolazak
priželjkivao. Bio sam ponosan zbog toga. Među
vezirima koji su se u vrijeme moje smrti zatekli u
Istanbulu, prisustvovali su joj Hadži Husejin-paša
s Kipra i Topal
Baki-paša, vjerno su se sjetili na to kako sam im
mnogo služio, polazak defterdara Melekpaše
Crvenog, koji je u vrijeme moje smrti bio i
slavljen i klevetan, izazvalo je veliko
interesovanje u skromnoj avliji mahalske džamije.
Posebno zadovoljstvo osjetio sam kada je došao
čaušbaša Mustafa-aga, na čijem bih mjestu bio ja
da sam i dalje živ i da i dalje aktivno učestvujem u
državnim poslovima. Tajnik Carskog vijeća, efendi
Kemaletin, svi divanski čauši, i bliski prijatelji i
veliki dušmani, carski sekretar efendi Šalim
Strogi, koji je još uvijek bio nasmijan i
optimistički raspoložen, bivši divanski činovnici
koji su se rano povukli iz aktivnog života, moji
školski drugovi, mnogi za koje sam se čudio kako
su čuli za moju smrt, bliži i dalji rođaci, mladi
ljudi, svi su činili je-dan povelik, dostojanstven i
upečatljiv skup. Bio sam ponosan na taj skup,
njegovu ozbiljnost i tugu. Dolazak carskog
rizničara Hazim-age i zapovjednika sultanske
garde svima je pokazao da je naš preuzvišeni
padišah potresen zbog moje smrti. Da li to znači i
da će biti uložen veliki trud da se moj podli ubica
pronađe i izruči mučiteljima, ne znam. Ali, sad
vidim tog prokletnika kako stoji u avliji s ostalim
iluminatorima i kali-grafima i gleda u moj kovčeg
s dostojanstvenim i nevjerojatno tužnim izrazom
lica.
Ipak, nemojte misliti da sam ljut na svog ubicu, da
želim osvetu, čak ni da je moja duša nespokojna
zato što sam krvnički i nemilosrdno ubijen, jer,
sada sam u jednom sasvim drugačijem svetu, moja
duša je spokojna jer se nakon dugogodišnjih
strada-nja na ovozemaljskom svijetu napokon
pronašla.
Moja duša je privremeno napustila moje, zbog
udaraca mastionicom, krvlju obliveno, bolno
tijelo, neko vrijeme trepereći u svjetlosti, a usred
toga, kao što sam mnogo puta pročitao i u Ki-tab-
ur Ruhu, lagano mi priđoše dva divna, nasmiješena
anđela, sjajna poput sunca, uhvatiše me za ruke i
podigoše uvis, ne samo kao dušu, već kao da sam
još uvijek tijelo. Kako smo se blaženo i lagano, i
kako visoko popeli, kao u najljepšim snovima!
Prošli smo kroz plamene šume, prešli rijeke
svjetlosti, ušli u mora tame i snježne planine.
Svaki dio tog puta trajao je hiljadu godina, a meni
je djelovao kratak kao treptaj oka.
Eto, tako, prolazeći pored neobičnih stvorenja,
kroz raznorazne grupe, močvare što vrve od
bezbrojnih buba i ptica, kroz oblake, prošli smo
sedam nebesa. Kod svakog od tih sedam nebesa na
vrata je zakucao anđeo koji je išao prvi i, kada bi
ga neki glas upitao: „Ko je?", naveo bi sva moja
imena i osobine, dodajući: „Dobri rob Uzvišenog
Alaha", na oči su mi krenule suze rado-snice, iako
sam saznao da će do sudnjeg dana, kada se
razdvajaju oni dostojni dženeta i oni dostojni
džehenema, proći još hiljade godina.
Jer, osim ponekog beznačajnog detalja, sve je
onako kako su El Gazali, El Džauzi i drugi mudraci
opisali na stranicama posve-ćenim smrti. Stvari,
koje su u knjigama bile preskočene kao nerješive,
ili koje su izgledale kao kakva mračna zagonetka
koju mo-že odgonetnuti samo onaj koji umre, sada
su se razjašnjavale jedna za drugom u eksploziji
hiljadu svjetlosnih boja. Kako da opišem boje koje
sam tokom tog čudesnog vaznese-nja vidio? Vidio
sam da je svijet sačinjen od boja, da je sve boja. I
kao što sam osjetio da je snaga koja me odvaja od
svih drugih stvari sačinjena od boja, tako sam
shvatio da je boja ono što me sada s ljubavlju
uzima u naručje i povezuje sa svijetom. Vidio sam
narandžasta nebesa, tijela boje zelenog lista,
smeđa jaja boje kafe, legendarne nebeskoplave
konje. Sve je bilo kao na slikama koje sam s
ljubavlju posmatrao godinama, kao u legendama, i
zato sam sve to gledao, čudeći se i diveći se u isti
mah, a opet, sve što sam vidio kao da je na neki
način izviralo iz mog sjećanja. Shvatao sam da je
ono što zovem sjećanjem dio svijeta i da će i
svijet, zbog beskonačnog vremena koje se preda
mnom otvara, u budućnosti najprije postati moje
iskustvo, a zatim moje sjećanje. Umirući u tom
veselju boja, shvatio sam i odakle taj osjećaj
olakšanja, kao da sam sa sebe svukao tijesnu
košulju. Od sada mi ništa više nije bilo
zabranjeno, a ispred mene su neograničeno vrijeme
i prostor da mogu da proživljavam sva vremena i
sve prostore. Čim sam to shvatio, prestrašen i
radostan, shvatio sam da sam blizu Njega. U tom
trenu, ponizan, osjetio sam prisustvo jedne crvene
boje koja se ni sa čim ne može uporediti. Za vrlo
kratko vrijeme sve postade jarkocrveno. Ljepota te
boje ispunjavala je i mene i cijeli svijet. Što sam
se više približavao Njegovom biću, obuzimala me
je sve veća želja da plačem od radosti. Osjetio
sam stid što izlazim pred Njega tako iznenada i
obliven krvlju. Neki druga strana mog uma
govorila mi je da me On poziva sebi preko
Azraela i drugih anđela, kao što sam čitao u
knjigama o smrti.
Da li ću moći da Ga vidim? Pomislio sam da će mi
dah zastati od uzbuđenja. Crvenilo, koje je
preplavilo sve postojeće i u kojem su se razigrano
odražavali svi prizori svijeta, bilo je tako čudesno
i veli-čanstveno pa su mi zbog pomisli da mogu
biti dio Njega i da sam Mu tako blizu suze brzo
navirale na oči.
Međutim, shvatio sam da mi se više neće
približavati. Shvatio sam da se kod svojih anđela
raspituje za mene, da me oni hvale i da me je
prihvatio kao dobrog slugu koji se pridržavao svih
Njegovih naredbi i zabrana, kao i da me voli.
Radost koja me je obuzimala i suze koje su mi
tekle niz lice odjednom se zatrovaše nekom
sumnjom. Kako bih je se odmah oslobodio, rekao
sam s krivicom i nestrpljenjem: „Posljednjih
dvadeset godina života bio sam pod snažnim
utjecajem nevjerničkih slika koje sam vidio u
Veneciji. Čak sam želio da moj portret bude
napravljen u njihovom stilu, ali sam se uplašio.
Kasnije sam u nevjerničkom stilu dao naslikati
Tvoj svijet, Tvoje sluge i našeg padišaha, koji je
Tvoja sjena na prolaznom svijetu."
Ne sjećam se Njegovog glasa, nego samo
odgovora koji mi je dao i koji sam čuo u sebi:
„Moji su i istok i zapad."
Uzbuđen, nisam mogao da se suzdržim:
„Dobro, no staje smisao svega ovoga, cijelog
svijeta... Šta sve to znači?"
„Tajna", čuo sam u sebi odgovor. Ili: „Milost." Ali
nisam bio sasvim siguran. Po tome što su mi anđeli
opet prišli, zaključio sam da je u toj visokoj
nebeskoj sferi donesena neka privremena presuda i
da ću, zajedno sa mnoštvom drugih duša koje su
umirale desetinama hiljada godina unazad, čekati u
berzahu, mjestu gdje duše iščeku-ju sudnji dan
kada će nam biti izrečena konačna odluka. Sve se
odvijalo kako su knjige zabiljeležile, čime sam bio
zadovoljan. Na putu dolje, sjetio sam se knjiga,
opet ću biti u svom tijelu kad me budu sahranjivali.
Ali, hvala Alahu, odmah mi je postalo jasno da je
'povratak u tijelo' samo stilska figura. Kako je
samo, uprkos tuzi kojom je bila praćena, pogrebna
povorka bila dostojanstvena, bio sam ponosan,
kada je nakon pročitane molitve ponijela moj
kovčeg prema malom groblju Tepedžik u blizini
džamije! Odozgo je djelovala kao tanka i slabašna
nit.
Moram objasniti gdje sam se nalazio. Kao što se
može razumjeti i iz Poslanikovog hadisa: „Duša
vjernika je ptica koja jede s dženetskih stabala",
poslije smrti duša lebdi na nebu. Ovaj hadis ne
kaže da duša poprima izgled ptice, niti da postaje
ptica, kako je to pogrešno tvrdio Abu Omar bin
Abdulbar, nego da duša boravi tamo gdje i ptica,
kako to pravilno tumači El Džauzi. Mjesto s kojeg
sam ja posmatrao taj prizor, a mletački majstori,
koji jako vole perspektivu, nazivaju ga 'ugao
posmatranja', što potvrđuje tačnost El Džauzijevog
tumačenja. S mjesta gdje sam bio, na primjer,
mogu posmatrati pogrebnu povorku kako stupa na
groblje, protežući se kao kakav konopac, ali mogu
vidjeti, s uživanjem, kao da gledam neki crtež, i
kako jedan jedrenjak, čija nabrekla jedra gutaju
vjetar, raspoloženo ubrzava plovidbu, krivudajući
od kraja Zlatnog roga prema Dvorskom vrtu. Pošto
sve to gledam s visine minareta, cijeli svijet liči na
crteže jedne čudesne knjige koju sam nekada
razgledao stranicu po stranicu.
Mogao sam da vidim više od bilo koga ko je bio
na istoj visini, a da mu duša nije odvojena od
tijela: djecu koja se igraju trule kobile čak na
drugoj strani obale, u jednoj napuštenoj bašti
okruženoj grobovima, negdje iza Uskudara;
Reisulkutabov čamac sa sedam pari vesala kako
prije dvanaest godina i tri mjeseca savršeno klizi
Bosforom prevozeći mletačkog ambasadora, koji
se ukrcao kod svoje rezidencije na obali i vodimo
ga kod velikog vezira Ragip-paše Ćelavog; debelu
ženu kako na novom pazaru u Langi nosi ogromnu
glavicu kupusa kao bebu koju treba podojiti; svoju
sreću zbog smrti divančauša efendi Ramazan, jer
sam imao dobre šanse da zauzmem njegovo mjesto;
kako iz naručja svoje bake gledam crvene košulje
koje moja majka širi po avliji; kako tumaram
udaljenim mahalama tražeći babicu kad je
Šekurina pokojna majka dobila trudove i počela
rađati; mjesto gdje se nalazi moj crveni pojas,
nestao prije četrdeset i više godina (ukrao ga je
Vasfi); daleki veličanstveni vrt, koji sam jedanput,
prije dvadeset i jednu godinu, sanjao i koji će mi
Alah, ako bude volja Njegova, mnogo kasnije
pokazati kao dženet; glave, noseve i uši koje je
gruzijski begler-beg Ali Beg poslao caru kad je
porazio pobunjenike u tvrđavi Gori; a u isti mah i
svoju dragu, preli-jepu Šekuru, koja je na trenutak
ostavila žene koje su došle iz susjedstva i plače za
mnom gledajući ognjište u avliji.
Knjige i mudraci kažu da duša ima četiri zavičaja,
to su: 1. majčina utroba, 2. ovozemaljski svijet, 3.
berzeh, međuprostor gdje sada iščekujem sudnji
dan, 4. dženet ili džehenem, gdje se ide poslije
sudnjeg dana.
Iz berzeha je moguće istovremeno vidjeti i prošlost
i sadašnjost, a dokle god uspomene duše ostaju u
njemu, za njih ne postoje nikakva prostorna
ograničenja. Ali, tek kad se iziđe iz tamnica
vremena i prostora, postane jasno da je život
tijesna košulja. Nažalost, niko prije smrti ne može
shvatiti koliko je duša bez tijela u svijetu mrtvih
istinski razlog sreće, toliko je i tijelo bez duše
medu živima izvor najveće sreće. Zbog toga sam,
bolno po-smatrajući za vrijeme svoje lijepe
dženaze najdražu Šekuru, kako zbog mene uzalud
plače u kući kidajući sve sa sebe, preklinjao
uzvišenog Alaha da nam u dženetu podari dušu bez
tijela, a na ovom svijetu tijelo bez duše.
38.
JA SAM MAJSTOR OSMAN
Znate one starce koji cijeli svoj život posvete
umjetnosti. Ljute se na svakoga. Visoki su, koščati
i mršavi. Žele da ono malo godina što im je
preostalo provedu u ponavljanju onog dugog dijela
života koji je ostao iza njih. Lako planu i bjesne,
žale se na sve. Žele da sve konce drže u svojim
rukama, pa su svima već dosadili. Ne sviđa im se
niko i ništa. Ja sam jedan od njih.
Majstor nad majstorima Nurulah Selim Čelebija, s
kojim sam u istoj radionici, sjedeći uz njegovo
koljeno, još kao šesnae-stogodišnji šegrt imao čast
da radim crteže, bio je takav kad je imao
osamdeset godina (iako nije bio ljut kao ja). Takav
je bio i posljednji veliki majstor Sari Abdija,
kojeg smo sahranili prije trideset godina (on opet
nije bio mršav i visok kao ja). Znam da se strijele
kritike, odapinjane u leđa tih slavnih majstora, koji
su u to vrijeme vodili iluminatorske radionice,
sada snažno zabadaju u moja leđa, želim da znate
da su neka ofucana ogovaranja potpuno
neutemeljena.
Ne volimo nove stvari jer smatramo da nema ničeg
novog što bi nam se svidjelo. Sa većinom ljudi
postupamo kao sa budalama zato što su većina
ljudi budale, a ne zato što smo nervozni, nesretni
ili zato što imamo neki drugi nedostatak. (Ipak, kad
bismo se bolje ponašali prema njima, bili bismo
im otmjeniji i pametniji.)
Činjenica da zaboravljam mnoga imena i lica,
osim mojih iluminatora, jer ih još od doba
njihovog šegrtovanja volim i poučavam, nije
posljedica moje senilnosti, već toga što su ta
imena i lica toliko lišena boje i svjetlosti da ih ne
vrijedi pamtiti.
Sve vrijeme Tetkove dženaze, kojem je zbog
budalaština Alah prerano uzeo život, pokušavao
sam zaboraviti na koliko muka me je stavio
pokojnik primoravajući me jedno vrijeme da
oponašam franačke majstore. U povratku sam
razmišljao kako ni ja više ni-sam daleko od
vremena kad će me, po Alahovoj milosti, stići
sljepilo i smrt. Naravno, biću spominjan onoliko
dugo koliko crteži koje sam napravio i knjige koje
sam ilustrovao budu radovali vaše oko i u vašem
srcu budili osjećaj sreće. Ali, želim da nakon moje
smrti znate i ovo: i na kraju moga života, u starosti,
još uvijek ima mnogo stvari koje mi izmame sretan
osmijeh. Na primjer:
1. Djeca (ona sažimaju sva pravila ovoga svijeta)
Slatke uspomene (lijepi mladići, žene, lijepa
umetnost, prijateljstvo)
Susret s čudesima starih heratskih majstora (ne
može biti objašnjeno neupućenima).
Najjednostavnije rečeno, to znači sljedeće: u
iluminatorskoj radionici našeg padišaha, na čijem
čelu sam ja, ne izrađuju se vije čudesna djela kao
nekad, i kao što vidim, sve će se istrošiti, nestati. S
gorčinom osjećam da smo ovdje jako rijetko
dostizali lje-pote starih heratskih majstora, iako
smo cijeli svoj život s ljubavlju posvetili ovom
poslu. Skromno prihvaćanje ove istine olak-šava
život. Upravo zbog toga što olakšava život,
skromnost je u našem svijetu jako poželjna vrlina.
Eto, s takvom skromnošću dovršavao sam jednu
sliku za Sumarnu, knjigu o ceremonijalnom
obrezanju naših prinčeva. Na slici je egipatski
beglerbeg koji obrezanom dječaku daruje,
postavljenu na crveni baršun, pažljivo izrađenu
sablju, optočenu zlatnim nitima i ukrašenu
rubinima, smaragdima i tirkizom, jednu lađu i
jednog gordog, bržeg od munje, razigranog
arapskog konja, zauzdanog zlatnim lancem, sa
stremenom ukrašenim biserima i krizolitom, s
bijelim biljegom iznad nozdrva i dlakom sjajnijom
od samog srebra, sa srebrnim sedlom na leđima,
ukrašenim zlatnim vezom, crvenim baršunom i
šarama u obliku sunca napravljenim od kamenčića
rubina. Povlačio sam posljednje poteze četkicom
na crtežu čiju sam kompoziciju sam izradio, a
konja, sablju, princa i poklisare koji ih posmatraju
dao sam svakom šegrtu posebno da boji. Neke
listove s platana na Atmegda-nu obojio sam u
ljubičasto. Dugmad poklisara tatarskog hana
obojio sam žutom bojom. I baš kad sam s veoma
malo carske zlatne vode prelazio preko konjskih
uzda, neko je zakucao na vrata. Stao sam. Bio je to
glasnik. Carski rizničar poziva me u palatu. Oči su
me blago pekle. Smjestio sam lupu za čitanje u
džep kaftana i pošao sa mladićem.
Kako je lijepo hodati ulicama nakon veoma dugog
rada! Čitav svijet izgleda kao nov i nevjerojatan,
kao da ga je Alah tek ju-če stvorio!
Vidio sam jednog psa, imao je više skrivenih
značenja nego svi crteži pasa. Vidio sam jednog
konja, konj mojih iluminatora nosi mnogo više
skrivenog značenja u sebi. Na Atmegdanu sam
vidio jedan platan, čije sam listove na crtežu
maloprije obojio u ljubičasto.
Kad se čovjek nade na Atmegdanu, već dvije
godine crta svi te i parade što prolaze tim trgom, i
šeta po njemu, čini mu se kao da se našao na
nečemu što je sam nacrtao, pa sad i hoda po tome.
Da smo na franačkoj slici, skrenuli bismo u drugu
ulicu i kroz okvir crteža izašli; da smo na crtežu
naših heratskih majstora, stigli bismo tamo gdje
nas Alah vidi; da smo na kineskom crtežu, ne
bismo mogli izaći jer se pružaju u beskonačnost.
Glasnik me nije vodio u Staru divansku vijećnicu,
u kojoj bismo se carski rizničar i ja sretali da
bismo razgovarali o isplati zarada, poklonima koje
iluminatori spremaju za našeg padišaha, o
knjigama, oslikanim nojevim jajima, zdravlju i
dobrobiti ilumi-natora, o nabavci potrebnih boja,
zlatnih listića i drugih potrepština, o običnim
pritužbama i željama, o zadovoljstvu, željama,
raspoloženju i zahtjevima našeg padišaha,
Uzdanice svijeta, o svemu i svačemu mojim očima,
naočarama za čitanje, bolovima u slabinama, o
tigrastoj mački carskog rizničara i njegovom
podmuklom zetu. Tiho smo ušli u Carski vrt. Jedva
čujno, kao da smo počinili zločin, spustili smo se
prema moru kroz drvorede stabala tiše i od nas
samih. Približavam se palati na obali. Znači, vidjet
ću svog padišaha, Njegova preuzvišenost je tamo,
govorio sam samom sebi, kad u tom času
skrenusmo s puta. Prešli smo nekoliko koraka i
kroz zasvođena vrata ušli u jednu kamenu zgradu
iza spremišta za čamce. Iz pekare sultanove garde
dopirao je miris hljeba. Vidio sam ljude iz garde u
crvenim uniformama. U istoj sobi, zajedno, bili su
carski rizničar i zapovjednik sultanske garde.
Anđeo i Sotona! Zapovjednik sultanske garde, koji
je za našeg padišaha u Carskom vrtu izvršavao
smrtne presude i provodio mučenja, istrage, tukao,
kopao oči i mučio, sada mi se umiljato smješio.
Kao da mi neki običan čovek, s kojim u hanu
moram dijeliti istu sobu, želi ispričati kakvu
dopadljivu priču.
Ali, carski rizničar je počeo govoriti, a ne
zapovjednik sultanske garde.
„Gospodar mi je prije godinu dana naredio da u
najvećoj tajnosti dam izraditi knjigu, kao jedan od
poklona za neku diplomatsku delegaciju", reče
stidljivim glasom. „Zbog tajnosti, kao što nije
smatrao prikladnim da taj posao povjeri glavnom
sastavljaču carskih hronika, našem majstoru
Lokmanu, tako ni tebe, čijem su se majstorskom
umijeću oduvijek svi divili, nije želio da upliće u
to. Uvažio je činjenicu da ste svi već dovoljno
zauzeti Sumarnom, koja govori o ceremonijalnom
obrezivanju prinčeva."
Čim sam ušao u sobu, palo mi je na pamet da me je
oklevetao neki podlac, i da je na sve načine uspio
uvjeriti Vladara u svoje laži, kako ja navodno na
jednom crtežu hulim, a na drugom se rugam, i da će
me u svakom trenutku početi mučiti, ne obazirući
se na moje poodmakle godine. Zato su mi riječi
carskog rizničara učinile slađim i od meda, koji
me pokušavao odobrovoljiti jer je naš padišah
naručio knjigu od nekog drugog, a ne od mene.
Saslušao sam dobro poznatu priču o toj knjizi, ali
nisam saznao ništa novo. Znao sam i za ta
govorkanja, i za Nusret-hodžu iz Erzuruma,
naravno, kao i za netrpeljivost u iluminatorskoj
radionici.
Kako bih nešto rekao, postavio sam pitanje na koje
sam već znao odgovor: pitao sam ko je pripremao
knjigu.
„Efendi Tetak, kao što znate", odgovorio je carski
rizničar. Pogledao me je pravo u oči i dodao:
„Znate li da nije umro pri-rodnom smrću, već je
ubijen?"
„Nisam znao", odgovorio sam prostodušno kao
dijete i zašutio.
„Naš padišah je jako ljut", reče carski rizničar.
Priglup je bio taj smetenjak efendi Tetak. Više je
želio da radi nego što je znao, imao je više poleta
nego pameti, pa su majstori iluminacije o njemu
govorili podrugljivo, s podsmijehom. Ionako sam
na dženazi osjetio da to nisu čista posla. Kako je
ubijen?
Carski rizničar je ispričao. Tragično. Sačuvaj
Bože! Ko ga je ubio?
„Padišah je naredio", rekao je carski rizničar, „da
se ta knjiga, isto kao i Sumama, što prije završi..."
„Postoji još jedno Njegovo naređenje", rekao je
zapovjednik sultanske garde. „Traži da taj gnusni
ubica, taj sotona, ako je među iluminatorima,
odmah bude pronađen. Kazniće ga takvom kaznom
da nikom nikada više neće pasti na pamet da se još
jednom usudi okomiti na padišahovu knjigu i ubiti
njegovog ilumi-natora."
Za trenutak pojavi se znak uzbuđenja na njegovom
licu, kao da je već znao kakvom će strašnom
kaznom naš padišah kazniti krivca.
Shvatio sam da je naš padišah obojici maloprije
povjerio taj zadatak i da ih je natjerao na nešto
prema čemu od prvog trenutka nisu mogli da
sakriju svoje gađenje: na to da zajedno obave taj
posao, zato sam prema Vladaru osjetio naklonost
koja je preva-zilazila divljenje. Jedan paž poslužio
je kafu, sjeli smo.
Efendi Tetak ima jednog nećaka kojeg je sam
obučio i koji se razumije u iluminaciju i knjige:
Crnog. Da li ga znam? Ćutao sam. Na Tetkov poziv
prije kratkog vremena vratio se u Istanbul s
persijske granice, gdje je bio u službi Serhat-paše
(u zapovjed-nikovom pogledu bijesnu sumnja); u
Istanbulu se zbližio s Tetkom i od njega je čuo
priču o knjizi koju priprema. Poslije ubi-stva
efendi Prefinjenog, Tetak mu je navodno rekao da
sumnja na majstore iluminacije koji su ga u kasnim
noćnim satima posjećivali u kući zbog te knjige.
Vidio je crteže koje su ti majstori izradili za knjigu
i tvrdio da je Tetkov ubica ukrao jedan od njih,
padišahov, na čiju je izradu navodno utrošeno
najviše zlata. Taj mladić je Tetkovo ubistvo dva
dana skrivao od palate, od carskog rizničara. S
obzirom na to da je u tom kratkom vremenu na
brzinu oženio Tetkovu kćer, a sumnjiva je
zakonitost tog braka, zatim se nastanio u njenoj
kući, obojica sumnjaju na Crnog.
„Ako se njihove kuće pretresu i ako je ta
izgubljena stranica kod nekog od mojih majstora,
ispostaviće se odmah da je Crni go-vorio istinu",
rekao sam. „Ali, kada su u pitanju moja draga
djeca, moji iluminatori čudesnih ruku, koje
poznajem još od doba njihova šegrtovanja, nijedan
od njih ne bi mogao ubiti čovjeka."
„Maslini, Rodi i Leptiru od krova do podruma
pročešljaće-mo kuću, jazbinu, avliju, dućan ako ih
imaju, sve što imaju i što je njihovo", rekao je
zapovjednik koristeći na podrugljiv način nadimke
koje sam im s ljubavlju nadjenuo. „I Crnom."
Zatim je nastavio sa izvještačenim beznađem:
„Hvala Bogu što smo u ovoj teškoj situaciji uspjeli
da dobijemo dopuštenje od kadije da u istrazi
koristimo mučenje. Pošto je ubistvo i druge osobe
bliske iluminatorskom esnafu, bacilo sumnju da će
se zločin ponoviti, i to na sve iluminatore, od
šegrta do majstora, to mučenje neće biti u
suprotnosti sa zakonom, tako je rekao."
Razmišljao sam u tišini: 1. ako je mučenje u skladu
sa zakonom, znači da dozvolu nije dao naš
padišah; 2. to što su, po kadijinu mišljenju, svi
iluminatori pod sumnjom, znači da sam i ja
okrivljen jer, kao glavni među njima, nisam mogao
pronaći krivca među nama i izručiti ga pravdi; 3.
shvatam da traži saglasnost, otvoreno ili prešutno,
i od mene prije nego što počne mučiti moje
iluminatore, mog dragog Leptira, Maslinu i Rodu,
koji su me posljednjih godina izdali, kao i sve
druge majstore.
„Kako naš padišah traži da i Sumama i druga
knjiga, za koju je sada jasno da je ostala
nedovršena, budu završene kako dolikuje, brinemo
da bi mučenje moglo naškoditi rukama, očima,
umijeću iluminatora", rekao je carski rizničar.
Okrenuo se prema meni: „Zar nije tako?"
„Nedavno smo imali istu brigu", grubo je rekao
zapovjednik. „Neki zlatar nije odolio šejtanovom
iskušenju i, kao dijete, izabrao jedan fildžan s
drškom ukrašenom kamenčićima rubina, pa ga je
na kraju i ukrao. To je bio fildžan sultanije
Nedžmije, najmlađe sestre našeg padišaha. Vladar
mi je povjerio slučaj pošto se krađa fildžana,
kojeg je mnogo voljela, dogodila u palati na
Uskudaru. Shvatio sam da je i sultanija Nedžmija,
isto kao i naš padišah, brinula za umijeće, oči i
prste svojih majstora zlatara. Odmah sam naredio
da se majstori svuku i bace u zaleđen bazen, među
komade leda i žabe. Povremeno sam tražio da ih
izvuku i snažno bičuju, ali da paze kako im ne bi
nastradali lice i ruke. Za kratko vrijeme zlatar koji
nije odolio šejtanovom iskušenju pri-znao je krađu
i dobio zasluženu kaznu. Kako su bili čistog
obraza, oči i prsti juvelira i zlatara nisu bili
oštećeni uprkos hladnoj vodi, zimi i brojnim
udarcima bičem. Čak mi je i padišah rekao da je
njegova sestra jako sretna i da zlatari i juveliri
bolje rade na-kon što je uklonjen kukolj među
njima."
Bio sam siguran da će se zapovjednik surovije
ponašati prema mojim majstorima iluminacije nego
prema zlatarima. Čak i da je poštovao uživanje
koje je naš padišah osjećao prema novim
knjigama, smatrao je da je samo kaligrafija
umjetnost koju treba istinski poštovati. Zato je, kao
i mnogi drugi, iluminaciju, a posebno crtanje,
smatrao nečim nepotrebnim, što gotovo graniči s
bezvjerjem, pa čak i nečim što priliči samo ženama
i da to treba kazniti. „Premda ste živi i zdravi i u
punoj radnoj snazi, vaši dragi iluminatori počeli su
međusobno spletkariti i razmišljati ko će biti
glavni majstor poslije vaše smrti", rekao je kako bi
me isprovocirao.
Da li je bilo spletki za koje nisam znao? Da li je
postavljena neka nova zamka? Suzdržao sam se i
šutio. Carski rizničar je jako dobro vidio bijes koji
sam osjećao prema njemu jer je iza mojih leđa
pokojnom tupoglavcu dao da priredi knjigu, a
takođe i prema mojim nezahvalnim iluminatorima,
koji su u tajnosti radili crteže za tu knjigu da bi
stekli nečiju naklonost i zaradili poneku akču.
Odjednom sam uhvatio samog sebe kako
pokušavam zamisliti na koji način bi moji
iluminatori bili kažnjeni. Tokom saslušanja i
mučenja neće im derati kožu jer poslije toga nema
povratka, ne nabijaju ni na kolac, kao što se to čini
s pobunjenicima, jer cilj takvog načina ubijanja
jeste da daju primjer drugima, ali, ne ide ni s
lomljenjem ruku, nogu i prstiju. Svakako ne bi
priličilo ni da im se izvadi po jedno oko, što je
učestali običaj u posljednje vrijeme, sudeći po
jednookim jadnicima koje često viđam na
istanulskim ulicama. Tako sam zamislio svoje
drage iluminatore u bazenu smještenom u
izdvojenom dijelu Carskog vrta, u kao led hladnoj
vodi, među lokvanjima, kako se tresu kao prut i
zgle-daju se s mržnjom i zamalo sam se u jednom
trenutku nasmijao. Ali, srce me je zaboljelo kada
sam pomislio kako bi Maslina vrištao kad bi mu
zadnjicu žigosali usijanim željezom i kako bi po-
blijedilo lice mog dragog Leptira okovanog
lancima. Nisam čak mogao ni da zamislim da bi
moj dragi Leptir, čiji su vrhunski ta-lenat i ljubav
prema iluminaciji ponekad izazivali suze, mogao
biti batinjan kao neki kradljivi šegrt. Skamenio
sam se.
Moj ostarjeli um je na trenutak utihnuo, začaran
dubokom tišinom u njemu samom. Svi smo neko
vrijeme crtali s ljubavlju koja sve drugo baca u
zaborav.
„Oni su najbolji iluminatori našeg padišaha",
rekao sam. „Nemojte im učiniti ništa nažao."
Zadovoljan, carski rizničar ustade sa svog mjesta,
uze gomilu papira koji su ležali na stalku u drugom
kraju sobe, donese ga i spusti ispred mene i, kao
da je u sobi mrak, stavi pored mene dva velika
svijećnjaka, s kojih se širila lelujava svjetlost
debelih svijeća. To su bili oni crteži. Kako bih
mogao da vam objasnim šta sam vidio prelazeći
lupom preko njih? Padalo mi je na pamet da se
nasmijem, ne zato što su smiješni. Osjećao sam
bijes, ali ne zato što su izgledali neozbiljno. Kao
da je efendi Tetak rekao mojim iluminatorima da
crtaju, ali ne kao oni sami, već kao da su neko
drugi. Kao da ih je natjerao da se sjete
nepostojećih uspomena, da zamisle jednu
budućnost u kojoj nikada ne bi poželjeli da žive. A
najnevjerojatni-je je to što su se ubijali zbog tih
besmislica!
„Možete li gledajući te crteže reći koji je
iluminator radio koji crtež?", upitao je carski
rizničar.
„Da", odgovorio sam ljutito. „Gdje ste pronašli
ove crteže?"
„Donio ih je Crni i lično ih uručio", odgovorio je
carski rizničar. „Nastoji da dokaže da su i on i
pokojni efendi Tetak nevini."
„Stavite ga na muke", rekoh. „Da saznamo kakve je
još tajne skrivao naš pokojni efendi Tetak."
„Poslali smo jednog čovjeka", oduševljeno je
rekao zapovjednik. „Poslije ćemo pretražiti cijelu
mladoženjinu kuću."
Nakon toga na licima obojice pojavi se čudesna
svjetlost straha i divljenja i obojica skočiše na
noge.
I ne osvrnuvši se, shvatio sam da je u sobu ušao
naš preuzvi-šeni padišah, Uzdanica ovoga svijeta.
39.
ZOVEM SE ESTER
Kako je lijepo plakati sa svima! Dok su u
vrijeme dženaze oca uboge moje Šekure plakale
sve žene koje su se okupile u kući, bliže i daljnje
rođake, prijateljice i poznanice, i ja sam lila suze
udarajući se po prsima. Katkad sam se naslanjala
na lijepu dje-vojku uza se i plakala, njišući se s
njom u usklađenom, prijatnom ritmu, a katkad sam
lila suze i ridala u potpuno različitom taktu
osjećajući brigu zbog svog jadnog života i svojih
muka. Kad bih bar jednom nedjeljno tako
otplakala, zaboravila bih na to da ci-jeli dan lutam
ulicama kako bih zaradila za hljeb i kako me poni-
žavaju zbog moje debljine i zato što sam Jevrejka,
i bila bih još br-bljivija Ester.
Volim velika okupljanja, koliko zbog gužve u kojoj
zaboravljam da sam crna ovca, toliko i što se
lijepo najedem. Mnogo volim baklavu, namaz od
nane, hljeb s marcipanom i voćni žele za bajram;
na proslavama obrezivanja volim pilav s mesom i
fil-džan-burek za sunet; na mimohodima koje na
Atmegdanu priređuje naš padišah volim sok od
višnje, na svadbama sve što mi dođe pod ruku; a
nakon kakve dženaze volim halve sa susamom,
medom i raznim začinima koje susjedi prave i
donose.
Tiho sam izišla u predsoblje, obula cipele i sišla.
Kako sam, prije nego što ću zaci u kuhinju, čula
neki čudan šum koji je kroz poluotvorena vrata
dopirao iz sobe smještene uz staju, napravila sam
korak-dva i pogledala unutra. Vidjela sam da su
Ševket i Or-han konopcima svezali sina jedne od
žena koje su gore plakale i starim pokojnikovim
četkicama nanosili mu boju na lice. „Ako pokušaš
da pobjegneš, ovako ću te istući", rekao je Ševket i
oša-mario dječaka.
„Lijepo se igrajte, mišu moj, nemojte jedni druge
da povrijedite!", rekla sam najumiljatijim i
najnježnijim glasom. „Ti se ne miješaj!", viknuo je
Ševket.
Kraj njih sam ugledala i malenu plavokosu,
uplašenu sestru dječaka kojeg su zlostavljali i iz
nekog razloga sam se poistovjetila s njom.
Zaboravi na sve, Ester!
U kuhinji me je Hajrija sumnjičavo odmjerila.
„Presušila sam od silnog plakanja, Hajrija", rekla
sam. „Daj mi, tako ti Boga, čašu vode!" Dala mi je
bez riječi. Prije nego što sam je popila, pogledala
sam je pravo u oči otekle od plakanja.
„Jadni efendi Tetak, priča se da je zapravo umro
prije Šeku-rinog vjenčanja", rekla sam. „Ne možeš
svijetu začepiti usta. Čak se govori da nije umro
prirodnom smrću."
Na trenutak je značajno pogledala u svoja stopala.
Zatim je podigla glavu i, ne gledajući me, rekla:
„Neka nas Alah sačuva svih kleveta!"
Prvi njen pokret značio je: „Tačno je što kažeš", a i
njen ton dao je naslutiti da su na silu izgovorene.
„Šta se događa?", upitala sam iznenada šapatom,
kao da dijelimo istu tajnu. Ali, neodlučna Hajrija
je vjerojatno već shvatila da nema nade da će
nakon smrti efendi Tetka steći bilo kakvu nadmoć
nad Šekurom. Upravo to je bio razlog zbog kojeg
je maloprije najiskrenije plakala.
„Šta će sada biti sa mnom?", upitala je.
„Šekura te mnogo voli", rekla sam kao da
saopštavam vijest. Podizala sam poklopce
bakarnih zdjela poredanih između ćupa sa
pekmezom i ćupa sa turšijom, probajući hranu
umačući vrh prsta i ližući ga, a nad neke sam se
nadnosila samo da ih pomiri-:m, pitajući pritom ko
je poslao koji tanjir halve.
„Ovaj je poslao efendi Kasim iz Kajserija; ovaj
majstorski pomoćnik iz iluminatorske radionice,
stanuje dvije ulice dalje; ovaj ključar Solak
Hamdi; taj je tanjir poslala mlada iz Jedrena",
nabrajala je Hajrija, kad Šekura iznenada upade u
riječ:
„Kalbija, žena pokojnog efendi Prefinjenog, nije
došla da izjavi saučešće, niti je poslala poruku ili
halvu."
Zaputila se od kuhinjskih vrata prema popločanom
dijelu avlije, gdje su vodile stepenice. Shvatila
sam da želi nasamo raz-govarati sa mnom, dalje od
Hajrije, pa sam krenula za njom. „Efendi Prefmjeni
nije osjećao neprijateljstvo prema mom ocu. Na
dan njegove dženaze mi smo napravili halvu i
poslali je. Želim da znam šta se dešava", rekla je
Šekura. „Idem odmah tamo da saznam šta se
događa", rekla sam shvativši šta želi.
Poljubila me je jer joj nisam dozvolila da mi dalje
objašnjava. Zagrlile smo se i tako stajale ne
mičući se, iako nam je hladnoća avlije ledila kosti.
Zatim sam svoju lijepu Šekuru pomilovala po kosi.
„Ester, bojim se", rekla je.
„Ne boj se, dušo", rekla sam. ,,U svakom zlu ima
nečeg dobrog. Gle, kako si se udala poslije
svega!"
„Ali, ne znam da li sam dobro postupila", rekla je.
„Zato mu nisam dozvolila da mi se približi. Noć
sam provela pokraj mog jadnog oca."
Širom otvorenih očiju gledala me je pravo u oči
kao da pita: „Shvataš li?"
„Hasan tvrdi da vaš brak u kadijinim očima nema
nikakvu vrijednost", rekla sam. „Poslao ti je ovo."
„Dosta mi je toga!", rekla je Šekura, ali je odmah
razmotala papir i pročitala ga, no ovog puta nije
mi rekla šta piše.
Bila je u pravu, jer nismo bile same u dvorištu,
gdje smo stajale zagrljene. Jedan izvještačeno
nasmijan stolar iznad nas je po-stavljao kapke,
koji su jutros ko zna zašto pali i slomili se, na
prozor u predsoblju, neprestano gledajući u nas i u
žene koje su unutra plakale, a Hajrija, koja je tada
izišla iz kuće, trčala je da otvori vrata avlije sinu
jednog odanog susjeda, koji je kucao i vikao:
„Stigla je halva!"
„Mnogo je vremena prošlo od njegove dženaze",
rekla je Šekura. „Sad se duša mog ubogog i dragog
oca posljednji put, za sva vremena, odvojila od
njegovog tijela i uzdiže se na nebo, osjećam."
Izvukla se iz mog zagrljaja i, gledajući u blistavo
nebo, dugo se molila.
Odjedanput sam osjetila da sam joj strana i daleka,
ne bih se začudila ni da sam bila oblak koji je
gledala na nebu. Kad je završila molitvu, poljubila
me je s puno ljubavi u oba oka. „Ester", rekla je,
„sve dok je ubica mog oca živ, ni ja ni moji sinovi
nećemo imati mira na ovom svijetu."
Dopalo mi se što nije spomenula svog muža.
„Idi u kuću efendi Prefmjenog i saznaj od njegove
žene zašto nam nisu poslali halvu. Odmah mi javi."
„Želiš li nešto poručiti Hasanu?", upitala sam.
Osjetila sam stid, ne zato što sam pitala, nego zbog
toga što nisam mogla da je pogledam u oči dok
sam je to pitala. Kako bih sakrila taj stid,
zaustavila sam Hajriju i podigla poklopac. „Ah,
halva od griza s pistaćima!", rekla sam i stavila
komadić u usta. „Dodali su i narandžu."
Obradovala sam se kad sam primijetila da mi se
Šekura slatko osmjehnula, kao da je sve u redu.
Ponijela sam svoju torbu i pošla, ali nisam
napravila ni dva koraka kad ugledah Crnog na
kraju ulice. Novopečeni mladoženja, koji je tek
sahranio punca, bio je zadovoljan životom. To se
osjećalo po njegovom ponosnom stavu. Da mu ne
pokvarim ras-položenje, skrenula sam s puta, ušla
u povrtnjak i prošla kroz ba-štu kuće u kojoj je
nekad živio obješeni brat voljene žene pozna-tog
jevrejskog ljekara Moše Hamona. Kad god tuda
prođem, taj vrt koji miriše na smrt toliko me
rastuži da odmah zaboravim ka-ko za to mjesto
moram pronaći mušteriju i prodati ga.
Miris smrti iz tog vrta osjećao se i u kući efendi
Prefmjenog, ali tuge nije bilo. Ja, Ester, koja sam
zalazila u hiljade kuća i upo-znala stotine udovica,
znam da žene koje rano izgube muževe duboko u
sebi osjećaju ili poraz i beskrajnu tugu, ili bijes i
bunt. (Jadna Šekura osjetila je i jedno i drugo.)
Gospoda Kalbija već je iska-pila otrov bijesa i
odmah sam shvatila da će mi to ubrzati posao.
Kao i sve gorde žene prema kojima je život bio
okrutan, i gospođu Kalbiju s razlogom je mučila
sumnja da svako ko joj u teškim danima dolazi
pred njena vrata dolazi iz sažaljenja ili, još gore,
tajno se zadovoljava njenom nesrećom. Zbog toga
se ni najmanje nije trudila da svojim gostima uputi
koju lijepu riječ, pa je odmah prelazila na temu, ne
predajući se slabostima kao što su želja za
naklonošćuili slatkorječivost. Zašto je Ester
morala pokucati na vrata upravo kad je Kalbija u
svojoj tuzi htjela malo popodne da odrijema?
Kako sam znala da neće pokazati nikakvo
zanimanje za najnovije svilene tkanine s lađe
pridošle iz Kine, za maramice koje su pristigle iz
Bruse, odmah sam prešla na stvar, ne
namjeravajući čak ni da otvaram torbu, i ispričala
joj šta brine moju uplakanu Šekuru. „Pomisao da je
nesvjesno uvrijedila gospođu Kalbiju, s kojom
dijeli istu bol, sirotoj Šekuri zadaje novu bol",
rekla sam. Gospođa Kalbija je samouvjereno
potvrdila da se nije raspitivala za Šekuru, da nije
otišla da joj izrazi saučešće i podijeli tugu s njom,
čak nije mogla ni da joj napravi i pošalje halvu.
Naravno, iza njenog ponosa bila je zluradost koju
nije mogla da sakrije: njena povrijeđenost bila je
primijećena! Eto, polazeći upravo od te slabe
tačke, vaša pametna Ester pokušala je otkriti
razloge njene ljutnje i onoga što ju je izazvalo.
Nije potrajalo dugo da Kalbija objasni kako je na
pokojnog efendi Tetka ljuta zbog knjige koju je
izrađivao. Rekla je da je njen pokojni muž
prihvatio taj posao, ne da bi zaradio koju akču
više, nego zato što ga je efendi Tetak ubijedio da je
sam padišah naručio izradu te knjige. Ali, kad je
vidio da iluminirane stranice, za koje mu je efendi
Tetak naručivao pozlatu, polako prestaju biti
iluminirane stranice i pretvaraju se u prave
pravcate slike, da te slike nose u sebi znakove
nezamislivog nevjerništva, bogohuljenja, čak i
svetogrđa, njen pokojni muž se jako uznemirio i
pokolebao jer nije znao šta je ispravno, a šta
pogrešno. Ali pošto je bila mnogo promućurnija i
opreznija od efendi Prefinjenog, pažljivo je
dodala: sve te sumnje nisu došle odjednom, rađale
su se lagano, i pošto se pokojni efendi Prefinjeni
nikada nije suočio sa otvorenim svetogrđem,
umirivao se misleći da je sve to samo mašta.
Zapravo, pokojni efendi Prefinjeni nikada nije
propuštao propovijedi Nusret-hodže Erzurumskog,
a ako ne bi na vrijeme klanjao, uznemirio bi se.
Kao što je znao da mu se neki bestidnici u
iluminatorskoj radionici rugaju jer je bio vezan za
svoju vjeru, tako je i dobro primjećivao da oni te
nepristojne šale smišljaju iz zavisti koju osjećaju
zbog njegove vještine i umijeća. Jedna krupna
sjajna suza iz njenog sjajnog oka skotrljala se niz
obraz i u tom trenutku dobronamjerna Ester donese
odluku da pr-vom prilikom Kalbiji nađe boljeg
muža nego što je bio pokojnik.
„Sve te svoje muke pokojni muž nije mnogo dijelio
sa mnom", rekla je Kalbija pažljivo. „Sama sam
pokušavala da se sjetim i tako sam došla do
zaključka da su nas sve nevolje snašle zbog slika
efendi Tetka, kome je moj muž išao i one
posljednje noći."
Bilo je to neko izvinjenje. A ja sam, kao odgovor,
rekla da je i efendi Tetka možda ubio isti
prokletnik i podsjetila je na tačku koja objedinjuje
Šekurinu i njenu tugu i neprijatelje. Dva siročeta
krupnih glava, koja su me sada sa strane pažljivo
gledala, bila su u sličnom položaju kao i njih
dvije. Međutim, nemilosrdna provodadžijska
logika u meni u istom trenutku me je podsjetila na
to da je Šekura mnogo ljepša, bogatija i
tajanstvenija. Spontano sam progovorila:
„Šekura ti poručuje da te moli za oproštaj ako je
kriva za bilo šta", rekla sam. „Nudi ti prijateljstvo
kao sestra i kao žena koja s tobom dijeli istu
sudbinu i moli te da razmisliš i da joj po-mogneš.
Da li je pokojni efendi Prefinjeni, kada je
posljednje večeri odlazio odavde, spominjao da će
se sastati s nekim drugim osim sa efendi Tetkom?
Da li si pomislila da će se vidjeti s nekim
drugim?"
„Samo ovo je pronađeno u džepu mog ubogog
Prefinjenog", rekla je.
Iz jedne pletene kutije, u kojoj su bile igle za
vezenje, komadići tkanine i jedan veliki orah,
izvadila je presavijeni komad papira i pružila mi
ga.
Kad sam uzela izgužvani grubi papir i pažljivo ga
pogledala izbliza, vidjela sam mnoge mastilom
iscrtane figure, čije se mastilo razlilo u vodi. Čim
sam shvatila šta predstavljaju, Kalbija moju misao
pretvori u zvuk:
„To su konji", rekla je. „Pokojni efendi Prefinjeni
godinama je radio samo pozlate i nikada nije crtao
konje, niko od njega nije tražio da ih crta."
Vaša stara Ester piljila je u na brzinu nacrtane,
vodom raz-mazane konje i mnogo toga nije mogla
da razumije.
„Kad bih taj papir uzela i odnijela ga Šekuri, jako
bi je obradovalo", rekla sam. „Ako Šekura želi taj
papir, neka sama dođe po njega", reče
Kalbija oholo.
40.
ZOVEM SE CRNI
Vjerojatno ste u međuvremenu shvatili da
ljudima kao što sam ja, majstorima tuge poput
mene, koji ljubav i patnju, sreću i nesreću koriste
kao izgovor za jednu, na kraju krajeva pravu
usamljenost, ne događaju se ni velike radosti ni
velike tuge. Ne ka-žem da ne možemo shvatiti
druge ljude kad su im duše duboko potresene; baš
suprotno, posebno razumijemo sve koji duboko
proživljavaju takva raspoloženja. Ako ima nešto
što ne možemo razumjeti, onda je to neobičan
nemir koji se uvuče u našu dušu. Taj tihi nemir,
koji pomrači naš um i naše srce, zauzme mjesto
prave radosti i tuge koju bi trebalo da osjećamo.
Tako sam joj oca, Bogu hvala, sahranio, nakon toga
vratio se žurno kući i zagrlio svoju Šekuru kako
bih joj izrazio saučešće i kad se kasnije, zajedno s
djecom koja su me neprijateljski gledala, bacila na
minder i počela gorko plakati, ostao sam zatečen.
Njena tuga bila je moja pobjeda: istovremeno sam
se oženio snom svoje mladosti i oslobodio se
njenog oca, koji me je poni-žavao, i postao
gospodar kuće, ma ko bi povjerovao mojim
suzama? Ali ne, vjerujte, nije bilo tako, zaista sam
želio tugovati, ali nisam mogao. Jer, meni je tetak
bio kao otac, prije nego moj rođeni. Pored svega
toga, promućurni imam, koji je okupao pokojnika,
nije držao jezik za zubima, pa su se govorkanja o
tetkovoj neprirodnoj smrti, kao što sam osjetio i u
dvorištu džamije, raširile po cijeloj mahali. Zbog
toga sam želio tugovati, smatrajući da bi to što ne
plačem moglo biti loše protumačeno. Znate i sami
da je najiskreniji osjećaj u nama strah da bi vas
mogli smatrati čovjekom kamenog srca.
Postoji izgovor koji koriste postarije žene pune
razumijevanja kad žele spriječiti da neko kao ja
bude odbačen od zajednice, pa za njih kažu: „Plače
čovjek u sebi." I dok sam ja tako u sebi plakao,
trudio se da se zavučem u neki ćošak da me ne
gledaju nasrtljivi susjedi i daleki rođaci, koji se
čude kako mogu tako gorko plakati, i dok sam se
neodlučno pitao da li moram napokon početi da se
ponašam kao gospodar kuće i zagospodarim
situacijom, neko je pokucao na vrata. Na trenutak
sam se uspaničio po-mislivši da je Hasan, ali sam
bio voljan platiti i tu cijenu samo da se izvučem iz
tog uplakanog pakla.
Bio je to paž. Zovu me u palatu. Zbunio sam se.
Dok sam prolazio avlijom, u blatu sam našao jednu
akču. Da li sam se mnogo plašio zbog poziva u
palatu? Da, plašio sam se, ali sam bio zadovoljan
što sam napolju, na hladnoći, na gradskim ulicama,
među konjima, psima, drvećem i ljudima. Pokušao
sam započeti razgovor i uspostaviti prijateljski
odnos s pažom koji je došao po mene, kao što čine
zanesenjaci koji vjeruju da će, prije nego što budu
izručeni dželatu, započnu li razgovor s tamničarom
o svemu i svačemu, o ljepotama života, patkama u
jezeru i čudnovatom obliku oblaka na nebu, na taj
način ublažiti okrutnost svijeta. Ali, pokazalo se da
je paž koji je došao po mene smrtno ozbiljan i
šutljiv momak. Dok sam prolazio pored Aja Sofije
i zadivljeno posmatrao kako se vitki, tanani
čempresi nježno pružaju prema tmurnom nebu,
odjednom me prođe jeza, ne zbog straha da bih
nakon toliko godina priželjkivane i konačno
ostvarene ženidbe sa Šekurom mogao umrijeti,
nego zbog osjećaja nepravde koju bi mi nanijela
smrt u mukama u palati, a da nijednom nisam
podijelio postelju sa Šekurom niti s njom vodio
ljubav.
Nismo išli prema Srednjoj kapiji, čije sam kule
gledao sa strahom i iza kojih su mučitelji i spretni
dželati obavljali svoj posao, već smo skrenuli
prema stolarskim radionicama. Dok smo prolazili
iza ambara, ispod nogu jednog dorata iz čijih
ustaje izlazila para, neka mačka, ližući se u bla.tu,
okrenula se, ali nas nije ni pogledala; ona je, kao i
mi, bila previše zauzeta svojom pr-ljavštinom.
Iza ambara preuzela su me dva mladića, po čijim
zeleno-lju-bičastim odorama nisam mogao shvatiti
čiji su ljudi, a zatim su me odveli u mračnu
prostoriju neke nedavno izgrađene kućice, što sam
zaključio po mirisu drveta, i tu zaključali. S
obzirom na to da sam znao da je zatvaranje
osumnjičenika u mračnu sobu jedan od načina
zastrašivanja pred mučenje, smišljao sam šta bih
mogao slagati da izvučem živu glavu, nadajući se
da će moji mučitelji svoj posao najprije započeti
batinjanjem. Znao sam da je u susjednoj sobi bilo
dosta ljudi jer je iz nje dopirala graja.
Sigurno među vama ima onih koji primjećuju
bezbrižnu podrugljivost mojih riječi i misle da ne
govorim kao neko ko samo što nije stavljen na
muke. Zar vam nisam već rekao da vjerujem da
sam sretni Alahov rob? Nakon svih muka koje sam
godinama trpio, ako sretni događaji u protekla dva
dana nisu dovoljan dokaz, akča koju sam našao pri
izlasku iz avlije svakako bi morala imati skriveni
smisao.
Iščekujući mučenje, pronašao sam utjehu u
srebrnom novčiću, za koji sam već sasvim
povjerovao da će me štititi. Uzeo sam u ruku taj
znak sreće koji mi je Alah poslao, pomilovao ga i
mnogo puta poljubio. Kada su me izveli iz mraka i
odveli u drugu prostoriju i kada sam pred sobom
ugledao zapovjednika i ćelave mučitelje Hrvate,
shvatio sam da mi ni akča neće koristiti. Bio je u
pravu nemilosrdni glas u meni, koji je govorio da
akča u mom džepu nije Božji znak, nego jedan od
novčića koje sam prije dva dana posuo po Šekuri,
a kojeg djeca nisu uspjela pronaći. I tako dok su
me predavali u ruke mučitelja, nisam imao više
nade, niti granu za koju bih se mogao uhvatiti.
Nisam primijetio ni da su mi iz očiju potekle suze.
Želio sam da molim za milost, ali, baš kao u snu,
nisam mogao pustiti ni glasa od sebe. Zbog ratova,
pogibija, političkih pogubljenja i mučenja kojima
sam svjedočio samo izdaleka, znao sam da čovjek
može u trenutku nestati, ali to iskustvo nikad nisam
proživio. Skinuće me s ovoga svijeta kao da
skidaju odjeću. Skinuli su mi prsluk i košulju.
Jedan od dželata sjeo je na mene i koljenima mi
pritisnuo ramena. Drugi mi je pažljivim,
odmjerenim i iskusnim pokretima žene koja
priprema jelo, navukao na glavu kavez i polako
počeo uvrtati zavrtnje na njemu. To nije bio kavez,
nego neka stega koja je počela da mi pritiska
glavu.
Zaurlao sam iz sve snage. Preklinjao sam, ali
nerazumljivim riječima. Plakao sam, vjerojatno
zato što su mi nervi popustili.
Zastali su i pitali da li sam ja ubio efendi Tetka.
Uzdahnuo sam: Ne. Opet je počeo okretati
zavrtanj. Boli. Ponovo su pitali. Ne. Ko je? Ne
znam!
Počeo sam razmišljati o tome da kažem da sam ga
ja ubio. Ali, oko mene se cijeli svijet prijatno
okretao. Obuzela me neka ravnodušnost. Zar se
navikavam na bol, pitao sam se. Neko vrijeme
proveli smo tako, moji dželati i ja. Ništa me nije
boljelo, sa-mo sam se plašio. Ponovo mi se činilo
da me zbog akče u mom džepu neće ubiti. I zaista,
odjednom su me pustili! Izvukli su mi glavu iz
stege koja mi je zapravo vrlo slabo pritiskala
glavu. Sklonio se i dže-lat sa mene. Ali, nije
djelovalo kao da traži izgovor. Obukao sam
košulju i prsluk. Nastupila je duga, veoma duga
tišina.
Na drugom kraju sobe ugledao sam glavnog
majstora, efendi Osmana. Prišao sam mu i poljubio
mu ruku.
„Ne brini, sinko", rekao je. „Samo su te
iskušavali." Odmah mi je bilo jasno da sam nakon
tetka pronašao novog oca. „Naš padišah naredio je
da te zasad više ne muče", rekao je zapovjednik.
„Želi da pomogneš glavnom iluminatoru, majstoru
Osma-nu, da otkrije okrutnog ubicu dvojice
iluminatora, carskih podanika koji su pripremali
knjigu. Pronaći ćete tog nitkova pažljivo
razgledajući oslikane stranice koje su završene u
posljednja tri dana i ispitivanjem ostalih
iluminatora. Vladar je ogorčen zbog glasina koje
smutljivci šire o njegovim knjigama i
iluminatorima. U pronalaženju tog nitkova pomoći
ćemo vam ja i carski rizničar Hazim-aga, po
zapovijedi našeg padišaha. Jedan od vas dvojice
je bliski rođak pokojnog efendi Tetka i upućen je u
sve što je on govorio, zna kako su radili
iluminatori koji su noću dolazili efendi Tetku,
upućen je u to kako stoje stvari sa knjigom. Drugi
je veliki Majstor, koji se hvali da iluminatore svog
odjela poznaje kao svoj džep. Ako u roku od tri
dana ne pronađete ne samo tu svinju nego i nestalu
stranicu, koju je navodno on ukrao i o kojoj kruže
svakakve glasine, naš pravedni padišah tražiće da
najprije ti, sine efendi Crni, na mukama budeš
podvrgnut saslušanju. Nipošto ne sumnjamo da će
nakon tebe doći red i na druge majsto-re
iluminatorskog esnafa."
Nisam primjetio da su dva stara prijatelja i
dugogodišnja sa-radnika, glavni iluminator,
majstor Osman, i carski rizničar, Hazim-aga, koji
prosljeđuje narudžbe i obezbjeđuje materijal i
novac iz riznice, razmijenili ikakav značajan
pogled ili tajni znak.
„Ako se dogodi neki zločin unutar carskih odaja, u
službenim prostorijama ili majstorskim
radionicama našeg padišaha, u tom slučaju cijela
grupa smatra se krivom sve dok se ne pronađe i ne
izruči krivac, čitava grupa koja nije u stanju da u
svojim re-dovima pronađe ubicu, počev od age i
majstora, upisuje se u protokol kao 'grupa ubica', a
zatim se svi kažnjavaju", rekao je zapo-vjednik.
„Zbog toga će naš glavni iluminator majstor Osman
otvoriti četvore oči, i svojim oštrim okom
pregledati sve iluminirane stranice, otkriti koja je
to đavolija, obmana, smutnja, spletka, ili ne znam
šta već, navela nedužne iluminatore da podignu
ruku jedan na drugog, pronaći krivca i predati ga
nepogrešivoj pravdi našeg padišaha, Uzdanice
ovog svijeta, i time skinuti ljagu sa svog esnafa.
Zato smo mu stavili na raspolaganje sve što treba.
Moji ljudi skupljaju i donose ovamo iluminirane
stranice knjiga koje svi majstori rade u svojim
kućama."
41.
JA SAM MAJSTOR OSMAN
Kada su nam zapovjednik i carski rizničar
ponovili naređenja našeg padišaha i otišli, ostali
smo u sobi samo nas dvojica. Crni je, naravno, bio
umoran i tužan od mučenja, straha i plača. Cutao je
kao dijete. Predosjetio sam da ću ga zavoljeti, ali
mu to nisam rekao. Imao sam tri dana na
raspolaganju da pregledam stranice koje su
zapovjednikovi ljudi pronašli u kućama kaligrafa i
ilumi-natora i da ih prepoznam. Znate kakvu sam
nelagodnost osjetio kada sam prvi put ugledao
iluminacije urađene za knjigu efendi Tetka, koje je
Crni donio i predao carskom rizničaru Hazim-agi
kako bi dokazao svoju nevinost. Treba priznati da
na stranicama koje izazivaju toliko gađenje i
odbojnost u iluminatoru koji je cijeli svoj život
posvetio svom poslu, sigurno postoji nešto što vam
zadrži pogled. Jer, umjetnost koja je samo loša ne
može izazvati gađenje u nama. Eto, s takvom
radoznalošću počeo sam ponovo pregledati devet
stranica koje je pokojna budala zadala ilumina-
torima koji su ga noću posjećivali.
Na jednom praznom papiru vidio sam nacrtano
stablo, u okviru i pozlati sirotog Prefinjenog, koji
je to radio i na drugim slikama. Pokušavao sam da
se sjetim kojoj priči to drvo pripada. Kad bih
svojim iluminatorima, dragom Leptiru, pametnom
Rodi i lukavom Maslini, zadao da nacrtaju drvo,
oni bi ga najprije zamislili kao dio neke priče, da
bi ga mogli mirno i spokojno nacrtati. Kako sam
pažljivo razgledao to drvo, po njegovim granama i
lišću mogao sam zaključiti koju je priču iluminator
zamislio. Ali, ovo drvo bilo je tek ubogo, jadno
drvo. Iza njega je bila povučena visoko uzdignuta
linija horizonta, koja je podsjećala na stil
najstarijih majstora iz Širaza, i koja je drvo činila
još usamlje-nijim. Ipak, u praznini koja je nastala
zbog visoke granice horizonta nije bilo ničeg
drugog. Želja da se u stilu franačkih majstora
nacrta drvo samo zato što je drvo pomiješala se sa
željom per-sijskih majstora da svijet vide odozgo,
pa je tako nastao jedan žalostan crtež, ni franački
ni persijski. Pomislio sam da bi tako trebalo da
izgleda drvo na kraju svijeta. Pokušavajući da
ujedine dva različita stila, moji iluminatori i
pokojna budala napravili su nešto bezvrijedno, bez
ikakvog umijeća. Ljutila me je ta nevještost crteža,
a ne činjenica da je u sebi sadržavala izvore iz dva
različita svijeta. To sam osjetio razgledajući i
druge crteže; savršenog konja, skrušenu ženu.
Ljutio me je i izbor tema: dva lutajuća derviša ili
šejtan. Očigledno su moji iluminatori u knjigu
našeg padišaha unijeli te crteže. Još jednom sam
osjetio divljenje prema volji uz-višenog Alaha,
koji je pozvao Tetka na onaj svijet prije nego što je
završio knjigu. Nisam imao ni najmanju želju da je
završim.
Da li sam mogao da se ne ljutim zbog crteža psa
koji nas je, nacrtan odozgo, posmatrao tik ispod
nosa, kao da mi je rođeni brat. Jer, dok sam s jedne
strane bio zadivljen njegovim uobičajenim
držanjem, ljepotom njegovog pogleda, kao da
prijeti, dok spušta glavu, snažnom bjelinom
njegovih zuba, ukratko, talentom iluminatora koji
su radili taj crtež (skoro da sam riješio zagonetku
šta je ko je radio na crtežu), s druge strane nikako
se nisam mogao pomiriti s tim da je takva
nadarenost poslužila besmislenoj logici jedne
nerazumne želje. Zelja da se oponašaju franački
majstori, pa čak ni naređenje našeg padišaha da
kao poklon za dužda knjiga bude urađena stilom
koji će biti razumljiv Mle-čanima, nije bilo
opravdanje za podražavanje na tim crtežima.
Uplašila me crvena boja na jednom crtežu
prepunom detalja, gdje sam odmah primijetio da je
svaki majstor radio u nekom drugom dijelu crteža.
Nepoznata ruka, po nekoj čudnoj logici, nisam
mogao prepoznati čija, nanijela je neku čudnu
crvenu boju na crtež i cijeli svijet na njoj polako
se utapao u crveno. Nakon nekog vremena,
pokazao sam Crnom šta je koji od mojih ilumi
natora radio na crtežu: drvo platana (Roda),
lađe i kuće (Maslina), zmaja od papira i cvijeće
(Leptir).
„Veliki majstor iluminacije kao vi, koji godinama
vodi cijeli esnaf, sigurno će prepoznati svoje
iluminatore po njihovom talentu i umijeću, po
temperamentu svačijeg pera i ćudi svačije
četkice", rekao je Crni. „Ali kad jedan neobičan
ljubitelj knjiga kao moj Tetak natjera iluminatore
da crtaju novim i nepoznatim stilom, kako ih onda
možete prepoznati, kako možete biti sigurni u to ko
je uradio koju iluminaciju?"
„Bio jednom jedan padišah koji je vladao
Isfahanom. Živio je sam, i volio je knjige i
iluminacije", počeh odgovarati pričom. „Bio je
moćan, mudar ali nemilosrdan vladar. Ništa nije
volio, osim knjiga koje je priređivao i ilustrovao, i
svoju kćer jedinicu. Bio je toliko neumjeren u
naklonjenosti svojoj kćeri da su njegovi
neprijatelji, koji su širili glasine da je padišah u
nju zaljubljen, bili u pravu. Jer, bio je toliko zao i
ljubomoran da je mogao objaviti rat prinčevima i
šahovima susjednih zemalja kad bi neko od njih
preko izaslanika zaprosio njegovu kćer. Naravno,
nije mogao pronaći muža koji bi bio dostojan
njegove kćeri, a držao ju je zatvorenu iza četrdeset
soba i četrdeset brava. Vjerovao je, kako se
vjerovalo u Isfahanu, da će ljepota djevojke
izblijediti ako je vide drugi muškarci. Jednog dana
kada je naručena knjiga o Hu-srevu i Širin u
heratskom stilu bila konačno urađena, Isfahanom su
počela govorkanja: blijeda ljepotica na jednom
crtežu među mnoštvom likova je kći ljubomornog
padišaha! Padišah, posum-njavši u tajanstveni
crtež i prije nego što je čuo glasine, drhtavim
rukama rastvorio je knjigu, i odmah kroz suze
primijetio da je prikazana ljepota njegove kćeri.
Pričalo se da se i pored četrdeset brava nije
iskrala padišahova kći, već samo njena ljepota,
kao usamljena utvara, zatim se njen odraz u
ogledalu provukao ispod vrata i kroz ključaonice i
kao nekakva svjetlost, kao potpuno nevidljiv dim,
došao do očiju iluminatora koji je radio noću.
Mladi majstor nije mogao da se odupre iskušenju
pa je tu nevjerojatnu ljepotu, od koje nije mogao
oka da odvoji, nacrtao u jednom dijelu crteža koji
je tada radio. Taj crtež prikazuje izlet izvan
gradskih zidina na kojem se Širin zaljubljuje u
Husreva kada je ugle-dala njegovu sliku."
„Poštovani majstore, gospodine, to je velika
slučajnost", rekao je Crni. „Jer, i ja jako volim baš
tu scenu iz bajke."
„To nije bajka, nego istinit događaj", rekao sam.
„Slušaj, naš iluminator nacrtao je lijepu
padišahovu kćer ne kao Širin, nego kao jednu od
njenih dvorskih dama, koja joj pomaže, svira i
postavlja trpezu. Zato što je upravo u tom trenutku
nju crtao. Tako je ljepota Širin bila zasjenjena
čudesnom ljepotom dvorske dame u ćošku, pa je
kompozicija crteža bila poremećena. Kada je
padišah ugledao svoju kćer na crtežu, želio je da
pronađe talentova-nog iluminatora koji ju je
nacrtao. Ali, lukavi iluminator, plašeći se
padišahovog bijesa, dvorsku damu i padišahovu
kćer nije crtao u svom stilu, nego u nekom drugom,
kako bi sakrio ko je autor. Jer, taj crtež svojom
rukom i perom dotakli su mnogi drugi majstori
osim njega." „Dobro, ali kako je padišah pronašao
iluminatora koji je nacrtao njegovu kćer?" „Po
ušima!"
„Čijim ušima? Po ušima svoje kćeri ili po ušima
djevojke na slici?"
„Zapravo, nijedne. Na osnovu predosjećaja,
najprije je otvorio sve knjige, stranice i ilustracije
koje su izradili njegovi ilumi-natori i posmatrao
uši. Ponovo je vidio ono što je već godinama znao:
koliko god da je vješt, svaki iluminator crta uši na
svoj način. I nije bilo važno da li crta lice
padišaha, djeteta ili ratnika, ili, ne daj Bože, lice
našeg preuzvišenog Poslanika, skriveno iza vela,
čak ni da li to lice pripada, sačuvaj Bože, samom
šejtanu. Svaki iluminator u svakoj prilici, na
svakom crtežu i uvijek na isti način crta uši, kao da
je to njegov tajni potpis." „Zašto?"
„Majstori iluminacije kad crtaju nečije lice, svoju
pažnju usmjere na izraz lica, na to da on na nekoga
liči ili ne, kako bi postigao uzvišenu ljepotu i zato
ne odstupaju od ustaljenih slikarskih načina. Kad
dođe red na uši, ne kradu ih od drugih majstora, ne
oponašaju neki obrazac i ne posmatraju pravo uho.
Jer, dok crtaju, ne razmišljaju, ne podražavaju, ne
zadržavaju se na onome što rade. Tako napamet
povlače poteze perom po papiru." „Ali, zar veliki
majstori ne crtaju sva svoja čudesna djela po
sjećanju, ne gledajući prave konje, drveće,
ljude?", upita Crni.
„Tačno", odgovorio sam. „Ali, to je njihova
sposobnost crtanja po sjećanju koja se razvila
poslije mnogo godina razmišljanja, analiziranja i
predanog rada. Pošto su u svom život vidjeli
mnogo i nacrtanih i pravih konja, dobro znaju da ni
posljednji konj od krvi i mesa, koji je upravo pred
njima, neće narušiti savršenu predstavu konja u
njihovoj glavi. Konj kojeg je majstor u svom
životu nekoliko hiljada puta nacrtao svojim perom,
na kra-ju se sasvim približi slici konja kakvog
Alah vidi i iluminator to osjeća iz dubine svoje
duše i iz svog vlastitog iskustva. Konj kojeg
iluminatorova ruka napamet nacrta u nekoliko
poteza, nastao je zahvaljujući vještini, strpljenju i
znanju. On je blizak konju ko-jeg je Alah stvorio.
Ali, uho koje iluminator nacrta, ne sakupljajući
nikakvo prethodno znanje, ne razmišljajući o tome
šta radi, i ne obraćajući pažnju na uho padišahove
kćeri, uvijek ima nedostatak. I pošto ima
nedostatak, kod svakog iluminatora je različito.
Dakle, neka vrsta njegovog potpisa." Začu se buka
i koraci. Zapovjednikovi ljudi donosili su u sobu
stare iluminatorske radionice stranice koje su
pronašli u kućama kaligrafa i iluminatora.
„Zapravo, uho je ionako nedostatak na čovjeku",
rekao sam želeći da Crnom izmamim smiješak.
„Nešto što je kod svakog različito, a opet isto,
ružnoća u pravom smislu riječi." „Šta se dogodilo
s iluminatorom kojega je otkrio njegov potpis
uha?"
Nisam rekao da je oslijepljen da se Crni ne bi još
više ražalostio. „Oženio je padišahovu kćer",
rekao sam. „Ta metoda, koja se i danas koristi za
otkrivanje identiteta iluminatora, medu mnogim
hanovima, šahovima i vladarima koji imaju
iluminatorske radionice poznata je pod imenom
'metoda dvorske dame' i čuva se kao tajna kako bi
se odmah otkrilo ko je odgovoran, ako neki
iluminator unese u crtež neki sopstveni detalj i to
ne prizna pa se poslije crteža odrekne. Najvažnije
je pronaći detalje koji nisu istaknuti u samom srcu
crteža, koji su nacrtani u nekoliko crta i stalno se
ponavljaju. To mogu biti uši, ruke, trava, listovi ili
konjske grive, čak i noge i kopita. Ali, pazi, ni sam
ilustrator ne smije znati da su te karakteristike
njegovog stila postale njegov tajni potpis. Na
primjer, to ne mogu biti brkovi zato što je svaki
ilustrator svjestan da crta brkove na svoj način i da
su oni njegov polupotpis. Ali, zato mogu biti obrve
jer na njih niko ne obraća pažnju. Dođi sad da
vidimo koji su mladi majstori svojim četkicama i
perima ostavili trag na crtežima pokojnog Tetka."
I tako, Crni i ja smo poredali jedne pored druge
stranice dviju knjiga različitih tema i sadržaja,
oslikanih različitim stilovima, od kojih je jedna,
knjiga pokojnog efendi Tetka rađena tajno, a druga,
Sumama, knjiga o ceremonijalnom obrezanju
prinčeva, javno i pod mojim nadzorom. Počeli smo
pažljivo posmatrati mjesta nad kojima je bila moja
lupa:
Na jednoj stranici Sumarne najprije smo obratili
pažnju na otvorena usta jedne lisice koju je,
odjeven u crveni kaftan s ljubičastim pojasom, u
naručju nosio jedan majstor iz povorke krznarskog
esnafa. Povorka je upravo prolazila ispred našeg
pa-dišaha, koji je posmatrao iz svoje vile,
podignute samo zbog te ceremonije. Lisičji zubi,
koji su se na crtežu mogli pojedinačno razaznati, i
zubi onog nesretnog stvorenja s crteža šejtana,
zapravo pola šejtana a pola diva, za kojeg mislim
da je stigao čak iz Sa-markanda, uradila je ista
ruka - Maslinina. Jednog zabavnog dana
svadbenog veselja, ispod padišaho-vog prozora
koji gleda na Atmegdan, pojavio se jedan odred
siromašnih krajiških gazija u ritama i dronjcima.
Jedan od njih je rekao: „Padišahu moj, kao
pripadnici tvoje junačke vojske koji su se borili za
svoju vjeru protiv nevjernika svi smo zarobljeni, a
mogli smo se osloboditi samo ako im kao taoca
ostavimo nekog rođaka ili brata, pa onda dođemo
ovamo prikupiti otkupninu. Ali, kad smo se vratili
u Istanbul, zatekli smo takvu skupoću da nismo
mogli prikupiti novac za spašavanje naših bližnjih
iz nevjerničkog ropstva, i zato nam je potrebna
tvoja pomoć. Daj nam ili zlata ili robova da
odvedemo i zamijenimo našu braću taoce kako
bismo ih spasili." Kandže lijenog psa u ćošku, koji
u tom trenu jednim otvorenim okom odmjerava
našeg padišaha, jadnu gazijsku sirotinju i persijske
i tatarske izaslanike na trgu, i kandže psa koji se
nalaze na Tetkovom crtežu i popunjava ugao
prizora koji prikazuje avanture jedne akče,
očigledno su nacrtane istom rukom - Rodinom.
Jedan od žonglera koji pred padišahom izvode
salto i kotrljaju jaja niz dasku, nacrtan kao ćelavac
u ljubičastom prsluku i golim potkoljenicama,
udara u daire i kleči na crvenom ćilimu u uglu, a
prste drži isto kao žena sa sinijom na crvenom
crtežu iz Tetkove knjige (Maslina); Kada je
prolazio kuharski esnaf koji je ispred našeg padi-
šaha gurao kola sa peći i ogromnim loncem u
kojem se kuha sarma, kuhari s loncima u rukama
kreću se po plavim kamenčićima rasutim po
ružičastoj zemlji; ti kamenčići su djelo ruke koja je
naslikala i crvene kamenčiće na tamnoplavoj
zemlji, nad kojom lebdi nešto kao poluutvara sa
crteža koji je Tetak nazvao Smrt (Leptir);
Kad su tatarski glasnici donijeli vijest da su se
vojske per-sijskog šaha počele spremati za novi
ratni pohod protiv Osman-lija, prelijepa
rezidencija persijskog poklisara, koji je, ulagujući
se našem padišahu, Uzdanici ovoga svijeta,
neprestano ponavljao kako je on prijatelj našeg
padišaha i kako prema njemu ne osjeća ništa drugo
osim bratske ljubavi, u trenutku je sravnjena i
zbrisana s lica zemlje; vodonoše su potrčale da
vodom smire oblake prašine koji su se u trenutku
tog rušilačkog bijesa uskovitlali, a pritrčali su i
ljudi s kožnim mješinama na leđima kako bi jednu
gomilu ljudi, koja se spremala da napadne na
strane izaslanike, polili lanenim uljem i tako ih
smirili. Način na koji su vodonoše i ljudi s
mješinama lanenog ulja na leđima dizali noge u
trku isti je kao i način na koji trče vojnici na
stranici gdje je naslikana crvena boja, to jest
potječu od iste ruke (Leptir).
Posljednje od ovih otkrića pripadalo je Crnom,
čije su oči bile iskolačene zbog straha od mučenja
i želje da se što prije sretne sa ženom koja ga je
čekala kod kuće, a ne meni, koji sam se potpuno
predao praćenju traga pomičući lupu u ruci čas
lijevo, čas desno, čas na ovaj, čas na onaj crtež.
Trebalo nam je cijelo popodne da 'metodom
dvorske dame' pažljivo pregledamo devet crteža
koji su ostali od pokojnog Tetka i odgonetnemo
koji su iluminatori na njima radili i zatim
analiziramo sve do čega smo došli.
Pokojni tetak nijednu stranicu nije prepustio peru
samo jednog iluminatora. Na većini ilustracija
radila su sva trojica mojih majstora. To je
potvrđivalo da su ilustracije nošene od kuće do
kuće, kao i da su dolasci i odlasci bili česti. Kad
sam, osim ruku mojih iluminatora, koje sam dobro
poznavao, na slikama primijetio i petu ruku,
uhvatio me bijes pri pomisli na to koliko je grozni
ubica bio nevješt, ali Crni je po oprezno nanesenoj
boji prepoznao rad svog tetka, pa smo se spasili da
ne pođemo za pogrešnim tragom. Ako ostavimo sa
strane i sirotog efendi Prefmje-nog, čije su pozlate
za našu Sumarnu bile gotovo iste kao i pozlate za
Tetkovu knjigu (da, naravno, to mi je slamalo
srce), a za kojega sam vjerovao da je s vremena na
vrijeme vrhom svoje četke znao dotaći zidove,
listove i oblake, bilo je sasvim sigurno da su na
slikama radila samo tri moja najsjajnija
iluminatora iz esnafa koji sam vodio. Bila su to
moja djeca, koju sam od prvih šegrtskih dana s
ljubavlju podizao, tri moja draga talenta: Maslina,
Leptir, Roda...
Ono što ću sada reći o talentu, majstorstvu i naravi
svakog od njih uzdajući se da ćete nam pomoći u
potrazi, ne tiče se samo njih, već i mog života.
MASLININE KARAKTERISTIKE
Njegovo pravo je ime Velidžan. Da li on ima
još neko ime pored onoga koje sam mu nadjenuo,
ne znam, dosad nikad nisam vidio njegov potpis. U
vrijeme šegrtovanja utorkom ujutro dolazio bi kući
po mene. Veoma je ponosan, a to znači da kad bi
samog sebe i smatrao toliko poniznim da ne
zaslužuje potpis, ne bi to prikrivao, volio bi da se
vidi i zna. Alah mu je podario poseban dar. Sve
mu ide od ruke, od pozlate do iscrtavanja okvira, i
u svemu je najbolji. U crtanju drveća, ljudskog lica
i životinja on je najsjajniji crtač moje
iluminatorske radionice. Velidžanov otac, koji ga
je doveo u Istanbul kad mu je, mislim, bilo deset
godina, učenik je Sijavuša, poznatog slikara
ljudskih lica iz iluminatorske radionice
safavidskog šaha u Tabrizu, tako da njegov
umjetnički rodoslov seže čak do Mongola. Kao
stari majstori od prije sto pedeset godina, koji su
bili pod mongolskim i kineskim utjecajem i koji su
živjeli u Samarkandu, Buhari i Heratu, i on mlade
ljubavnike crta mjesecolike, kao i Kinezi. Taj tvrdi
orah ni-sam mogao slomiti ni kad je bio šegrt, a ni
sada kad je majstor. Želio sam da napusti metode
mongolskih, kineskih i heratskih majstora, duboko
skrivene u svojoj duši, da ih čak, ako treba, i
zaboravi. Kad sam mu to rekao, on je, kao i većina
iluminatora koji su mijenjali radionice i zemlje,
odmah odgovorio da ih je već zaboravio, da ih
zapravo nikada nije ni naučio. Većina iluminatora i
vrijedi upravo zbog tih čudesnih kalupa koje drže u
svojoj glavi, ali da ih je Velidžan zaboravio, bio bi
još veći iluminator. Dvije koristi, kojih čak ni sam
nije svjestan, u dubinama su njegove duše, kao
grijeh, ono što je nekada naučio od svojih učitelja i
to su: 1. prati ga osjećaj krivice i otuđenosti, koji
vještini nadarenog iluminatora daje određenu
težinu; 2. kad zapadne u teškoće, dovoljno je da se
sjeti onoga što kaže da je zaboravio pa da,
koristeći jedan od starih heratskih kalupa, savlada
novu temu, nešto istorijski novo, neki neobičan
prizor. S obzirom na to da ima jako izoštreno oko,
on zna iz starog kalupa harmonično uklopiti u novi
crtež sve što je naučio od starih majstora šaha
Tahmaspa. U njegovim rukama heratski crtež i
istanbulska iluminacija skladno se nadopunjuju.
Jednom sam iznenada, banuo u njegovu kuću, a to
sam radio i drugim iluminatorima. Za razliku od
mene i mnogih drugih majstora iluminacije, ćošak
u kojem je sjedio i radio, njegove boje, četke,
školjke za satiniranje papira, stalak za čitanje, sve
je bilo u potpunom neredu i prljavštini. Za mene je
to ostala zagonetka jer se zbog toga nije čak ni
posramio. Pored toga, nije prihvatao nikakav
posao sa strane kako bi zaradio koju akču više.
Kad sam mu to ispričao, Crni je rekao da je
Maslina bio najviše zainteresovan za stil franačkih
majstora i da se najviše prilagodio ovom stilu.
Shvatio sam da je stara budala to smatrala
pohvalnim. To je sve bila njegova pogrešna
procjena. Znao sam da je Maslina u tajnosti,
mnogo više nego što se primjećivalo, ostao vezan
za heratske metode preuzete od Sijavuša, očevog
učitelja, i od njegovog učitelja Muzafera, i to me je
neprestano tjeralo na pomisao da u njemu postoje i
druge skrivene tajne.
On je najšutljiviji, najosjećajniji, najkrivlji,
najnevjerniji, najpodmukliji (odmah to pomislim)
od svih mojih iluminatora. Kad se spomene
zapovjednikovo mučenje, prvo se njega setim. (I
želim i ne želim da ga muče.) Oči su mu kao u
džina, sve vidi, sve primjećuje, čak i moje
pogreške, ali s oprezom čovjeka bez zavičaja i
domovine, koji se prilagođava svakoj situaciji,
rijetko će govoriti o tuđim greškama. Podmukao je,
ali mislim da nije ubica. (Ni to nisam rekao
Crnom.) Jer, ni u šta ne vjeruje. Ne vjeruje ni u
novac, iako ga pažljivo štedi. Međutim, sve ubi-ce
su fanatični vjernici, a ne nevjernici, kako se
smatra. Ilumi-natorska vještina vodi ka slikarstvu,
a slikarstvo, sačuvaj Bože, ka izazivanju Alaha, i
to je svima jasno. U tom smislu Maslina je zbog
svoga nevjerništva pravi slikar. Ipak, sada mislim
da je manje nadaren od Leptira, čak i Rode. Želio
sam da mi Maslina bude sin. Govoreći to želio
sam da Crni osjeti ljubomoru prema Maslini, ali
Crni je samo širom otvorio svoje crne oči i gledao
me s djetinjom radoznalošću. Tad sam mu rekao da
je Maslina genijalan kad crta crnim tušem, kad za
mape izrađuje po-jedinačne crteže ratnika i lovaca,
krajolike s rodama i čapljama u kineskom stilu, ili
lijepe mladiće koji sjede pod drvetom, čitaju
poeziju i sviraju, kad crta tugu legendarnih
ljubavnika, bijes ljutitog šaha sa sabljom u ruci,
strah na licu junaka koji skače zbog napada zmaja.
„Možda mu je Tetak želio dati da izradi posljednji
crtež, portret našeg padišaha koji sjedi, i to sa
mnogo detalja u stilu franačkih majstora", reče
Crni.
Da li je htio da me zbuni?
„Da je tako, zašto bi Maslina, nakon što je ubio
Tetka, ponio sa sobom crtež koji mu je ionako bio
poznat?", upitao sam. „Ili, zašto bi morao ubiti
Tetka da bi vidio taj crtež?" Neko vrijeme obojica
smo razmišljali.
„Zato što je na tom crtežu nešto nedostajalo",
rekao je Crni. „Ili zato što se zbog nečeg pokajao i
uplašio. Ili...", razmišljao je kratko, „ili zbog toga
što je htio da napravi štetu nakon što je ubio mog
sirotog tetka, jer je htio ponijeti neku uspomenu. Ili
čak i bez posebnog povoda? Maslina je veliki
iluminator i svakako osjeća poštovanje prema
lijepim crtežima." „Govorili smo o tome da je
Maslina veliki iluminator" rekao sam ljuteći se.
„Ipak, nijedna od tih Tetkovih slika nije lijepa."
„Nismo vidjeli posljednju", rekao je Crni
odvažno.
LEPTIROVE KARAKTERISTIKE
Poznat je kao Hasan Čelebi iz Barutane, ali je
za mene oduvijek bio Leptir. To ime me podsjeća
na njegovo lijepo djetinjstvo i mladost. Jer, toliko
je lijep da svi koji ga vide ne mogu da povje-ruju i
požele ga vidjeti još jednom. A još jedno čudo
jeste da je lijep, koliko je i nadaren. On je majstor
za boje, to mu je najjača strana. Crta s ljubavlju,
kao da poskakuje i pleše, samo da bi uživao u
nanošenju boja. No, odmah sam rekao Crnom da je
nestalan, neodlučan, da nema određeni cilj. Želeći
da budem pravedan, dodao sam da je on pravi
iluminator, jer stvara srcem. Ako iluminatorska
umjetnost postoji da bi učinila radost oku, a ne
radi razuma, ne radi toga da dozove životinju u
nama ili da se dodvori padišahu, onda je Leptir
pravi iluminator. Kao da je učio kod gazvinskih
majstora prije mnogo godina, povlači široke,
slobodne, radosne i pomalo zaokružene linije,
vješto nanosi blještave, čiste boje, a u zagonetnoj
kompoziciji njegove iluminacije neprestano je
prisutan neki smireni kružni tok. Ipak, ja sam ga
podigao i podučio, a ne davno umrli majstori iz
Gazvina. Možda ga zato volim kao sina, čak i više,
ali ne osjećam divljenje. U djetinjstvu i ranoj
mladosti, kao i sve svoje šegrte, često sam ga
tukao držaljima za pera, lenjirima, čak i
cjepanicama, ali to ne znači da ga zbog toga ne
mogu poštovati. Jer, i Rodu sam mnogo puta tukao
lenjirom, ali sam ga poštovao. Učiteljeve batine ne
istjeruju šejtana i džine talenta iz mladog šegrta,
kako se misli, nego ih samo privremeno
udaljavaju. Ako je udarac dobar i pravedan, šej-
tan i džini se podignu i podstiču na rad iluminatora
koji tek sazrijeva. Udarce koje sam udijelio
Leptiru napravile su od njega sretnog i poslušnog
iluminatora.
A kasnije sam osjetio potrebu da ga ponovo
pohvalim Crnom. Leptirova umjetnost, rekao sam,
pravi je dokaz da je slika sreće, za kojom pjesnik
traga u svojoj mesneviji, moguća samo uz bogom
dani talenat za boje. Kad sam to shvatio, znao sam
šta ne-dostaje Leptiru: nije znao za onaj trenutak
nevjerice i sumnje koji je Džami u svojoj pjesmi
nazvao 'mračna noć duše'. Radi svoj posao kao
iluminator koji sretan crta u raju, vjeruje da će
naslikati jednu sretnu sliku što mu i polazi za
rukom. Naša vojska koja opsjeda tvrđavu Dopio,
trenutak kad mađarski izaslanik ljubi skute našeg
padišaha, uspeće našeg Proroka na konju u Sedmo
nebo... Sve su to sretni događaji sami po sebi, ali u
Leptirovoj ruci svaki od njih pretvara se u pravu
radost koja na krilima izlijeće iz oslikane stranice.
Ako se na nekom crtežu koji sam dao naslikati
previše osjeti mrak smrti ili ozbiljnost Divana,
kažem Leptiru: „Oboji taj crtež onako kako želiš!",
i nekakav vjetar odmah zanjiše skute, lišće,
zastave, mora, sve što je do tog trenutka ležalo tiho
i mirno, kao zatrpano grobnom zemljom. Ponekad
pomislim da Alah želi da život bude slavlje, a da
svijet bude onakav kakvim ga Leptir predstavlja.
To je svijet u kojem boje jedna drugoj usaglašeno
recituju savršene stihove, u kojem vrijeme stoji i u
koji Šejtan nikada ne zalazi.
Ali, i Leptir zna da tu nešto nedostaje. Neki su mu,
s pravom, došapnuli da na njegovim crtežima sve
blista od sreće kao u prazničnim danima, ali da oni
nemaju nikakvu dubinu. U njima uživaju mali
prinčevi i senilne haremske robinje na pragu smrti,
a ne ljudi prinuđeni da se bore protiv zla. Pošto je
jako dobro znao za ta govorkanja, jadni Leptir je
ponekad ljubomoran na iluminatore koji su manje
vješti i nadareni od njega, jer je mislio da u sebi
nose svog šejtana i svoje džine. Međutim, ono što
mu se činilo 'šejtansko i džinsko' u njima najčešće
je bilo čisto zlo i ljubomora.
Ljutim se zato što ga sretnim čini misao da će se
iluminacija na kojoj radi dopasti drugima, a ne
misao da može nestati u tom čudesnom svijetu dok
ga crta. Ljutim se i zato što misli na novac koji će
dobiti. Još jedna ironija života jeste ta da ima
bezbroj ilu-minatora koji mu po talentu nisu ravni,
a koji se u trenucima stvaranja više predaju svojoj
umjetnosti. Zbog potrebe da otkloni te svoje
nedostatke, Leptira vječno želi da se dokaže kako
se žrtvuje za iluminatorsku umjetnost.
Kao iluminatora ptičjeg mozga, koji na noktu ili
zrnu riže izrađuju iluminacije jedva vidljive golim
okom, i on je opsjednut strašću prema tako
detaljnom radu. Jednom sam ga pitao da li Se
predaje toj strasti koja je mnoge iluminatore
oslijepila u ranoj životnoj dobi, zbog toga što se
stidi talenta koji mu je Alah u izobilju podario. Jer,
samo nenadareni umjetnici prepuštaju se strasti da
na drvetu, nacrtanom na zrnu riže, crtaju svaki i
najmanji list, kako bi se na lak način čulo za njih i
kako bi se dodvorili svojim zahtjevnim
nalogodavcima.
To što iluminacije i crteže nije radio za svoje oko i
svoju dušu, nego za tuđe, ta njegova potreba da
bude slavan, sve je to Leptira, više nego bilo koga
drugog, napravilo ovisnikom o laskanju. Strašljivi
Leptir zbog toga da bi se obezbijedio želi da
postane prvi iluminator. Ovu temu započeo je Crni:
„Da", rekao sam, „znam da pravi urote i spletkari
da bi nakon moje smrti zauzeo moje mjesto."
„Da li je zbog toga sposoban da ubije svoju braću
po peru?" „Mogao bi ubiti. Jer, on je veliki
majstor, ali to ne zna, i u trenucima kad slika ne
može zaboraviti svijet oko sebe." Čim sam to
izgovorio, shvatio sam kako sam zapravo i želio da
na čelo iluminatorske radionice poslije mene dođe
Leptir. U Maslinu se nisam mogao pouzdati, a
vjerujem da će na kraju i Roda, nesvjesno, postati
oruđe franačkog stila. Leptirova istraj-nost u tome
da bude voljen (bio sam nesretan zbog pomisli da
je u stanju ubiti čovjeka), bila je potrebna kako bi
istovremeno mogao upravljati i jednom
iluminatorskom radionicom i samim pa-dišahom.
Samo Leptirova osjećajnost i vjera u boje mogla je
da se suprotstavi umjetnosti koja je sve prikazivala
kao istinu, a ne kao crtež, i zavodila posmatrače
prikazujući franačke kardinale, mostove, čamce,
svijećnjake, crkve i štale, volove i točkove do
najsitnijih detalja, uključujući i sjene, kao da je
svemu tome Alah dao isto značenje.
„Da li ste ga ikad nenajavljeno posjetili, kao što
ste posjećivali ostale?"
„Ko vidi Leptirovu sliku, osjeća da on voli i tuguje
srcem i da je sposoban u trenutku shvatiti
vrijednost ljubavi. Ali, kao svi ljubitelji boja, i on
se lako mijenja, kako vjetar duva. Kako jako volim
njegov neobični dar i osjećaj za boje koji mu je
Alah podario, tako sam ga u njegovoj mladosti
pratio iz neposredne blizine i znam sve o njemu.
Naravno, u takvim situacijama kod drugih
iluminatora odmah se pojavi ljubomora, što
opterećuje odnos majstora i šegrta, a može i štetiti.
Bilo je mnogo trenutaka ljubavi oko kojih Leptir
nikada nije razbijao glavu pitajući se šta će drugi
reći. Nakon što je oženio lijepu kćer bakalina iz
svoje četvrti, nisam imao ni želju ni priliku da ga
posjetim."
„Priča se da je blizak sa pristalicama Hodže iz
Erzuruma", rekao je Crni. „Priča se i o tome da
naše Sumarne, u kojima je nacrtana parada svih
učesnika, od kuvara do žonglera, od sljedbenika
derviških redova do igrača, od ćevabdžija do
bravara, i naše sefername, knjige o vojnim
pohodima koja sadrži prikaze ratova, oružja,
krvavih i svakakvih scena, da sve to zabranjuje
Hodža Er-zurumski, tvrdeći da razjaruju ljude i da
se protive vjeri, i ako se zbog toga ponovo budemo
vratili knjigama i postupcima starih persijskih
majstora, Leptir će, pričaju, izvući korist."
„Kad bismo se vješto i pobjedonosno vratili
čudesnim iluminacijama iz Timurovog doba, kad
bismo se upustili u one životne i umjetničke
pojedinosti koje će nakon mene nastaviti moj
pametni Roda, na kraju će se opet sve zaboraviti",
rekao sam bezosjećajno. „Jer, svako će željeti da
crta u franačkom stilu."
Da li sam vjerovao u te obeshrabrujuće riječi?
„Tako je rekao i moj tetak", dodao je tiho Crni.
„Jedino što je on bio optimista." RODINE
KARAKTERISTIKE
Vidio sam kako se potpisuje kao iluminator
Mustafa Čelebi, grješni. Potpisivao se sa
osmijehom i osjećajem pobjede, ne razbijajući
glavu pitanjima da li ima svoj stil ili ne, da li bi
trebalo da ga ima i, ako ga ima, da li bi trebalo da
ga otkrije svojim potpisom ili sakrije kao svi stari
majstori, da li je čin skromnosti potpisati ili ne
potpisati svoje djelo. Hrabro je išao putem koji
sam mu utro, vidio je stvari koje niko prije njega
nije mogao naslikati i smjestio ih na papir:
staklarske majstore koji vrte cijev na čijem je vrhu
masa rastopljena u njihovim pećima kako duvaju
da bi izradili plave bokale i zelene boce; kožu,
igle i kalupe obućara koji su pažljivo nagnuti nad
čizme i cipele i šiju; gracioznu ljuljašku na nekoj
proslavi; kapanje ulja iz sjemenja pod pritiskom
prese; vatru naših topova usmjerenih prema
neprijatelju; cijevi i zavrtnje naših pušaka. Sve je
to vidio kao i ja i nacrtao, ne obraćajući pažnju na
to da stari majstori Timurovog doba i slavni
iluminatori iz Tabriza i Gazvi-na nisu radili takve
prizore. On je prvi muslimanski iluminator koji je,
da bi se pripremio za rad na knjizi o ratu,
sefernami, koju će kasnije oslikati, otišao u rat i
posmatrao neprijateljska utvrđenja, topove,
vojsku, konje iz čijih je rana tekla krv, umiruće i
mrtve ratnike, kako bi ih bolje nacrtao, i nakon
toga vratio se živ i zdrav.
Lakše ga prepoznajem po temi nego po stilu, po
zapažanju detalja koje drugi nisu vidjeli, nego po
samoj temi. Mogao bih mu, mirne duše, povjeriti
čitav rad na iluminaciji, od pripreme stranice i
njene kompozicije, do bojenja najsitnijih detalja.
Sve ovo čini ga sposobnim da poslije mene
postane glavni iluminator. Ambiciozan i
samoljubiv omalovažavao bi druge iluminato-re do
te mjere da ne bi mogao upravljati, sve bi ih
rastjerao. On bi mogao, kad bi htio, sam izraditi
sve minijature naše ilumina-torske radionice
zahvaljujući svojoj nevjerojatnoj marljivosti.
Veliki je majstor i zna svoj posao. Blago njemu!
Kad sam jednom nenajavljen otišao u njegovu
kuću, zatekao sam ga kako radi više stvari
odjednom: ilustracije za knjigu našeg padišaha i
ilustracije za mene; listove za knjigu o odijevanju,
koju su za svoje bijedne knjige naručivali
budalasti franački putopisci, koji su nas
omalovažavali; jedan od tri crteža koje je naručio
neki umišljeni paša; iluminacije za albume, čak i
one koje je crtao radi vlastitog zadovoljstva... Sve
su, uključujući i jednu nepristojnu koja je
prikazivala obljubu, ležale naokolo raspoređene na
stalcima za knjige, radnim površinama i minde-
rima, a moj visoki, mršavi Roda, marljiv kao
pčela, trčao je od crteža do crteža, pjevušio,
štipkao za obraz šegrta koji je miješao boje,
unosio u crtež neki šaljivi detalj, pokazivao ga i
slatko se smijao diveći se samom sebi. Za razliku
od drugih iluminatora, nije prestajao da radi zbog
ceremonije dobrodošlice, nego je, baš suprotno, sa
zadovoljstvom pokazivao koliku brzinu mu
omogućava talenat koji mu je Alah podario i
vještina stečena neprekidnim radom (uradiće ono
što zajedno uradi sedam-osam iluminatora).
Uhvatim ponekad skrivene misli: ako je podmukli
ubica jedan od trojice mojih majstora iluminacije,
onda je to, inšalah, Roda. Kad god bih ga u doba
njegovog šegr-tovanja petkom ugledao na svojim
vratima, nisam mu se obradovao kao Leptiru.
S obzirom na to da svakakvim detaljima bez
ikakve logike (osim da budu uočljive) daje isto
značenje, njegov stav u slikarstvu sličan je stavu
franačkih majstora. Ali, za razliku od njih, moj
oholi Roda niti vidi, niti crta posebnost i
različitost ljudskih lica. Ljudsko lice, smatram, ne
znači mu ništa zato što on, tajno ili javno,
omalovažava svakoga. Pokojni tetak mu sigurno
nije povjerio da nacrta lice našeg padišaha.
Čak i kad radi neku veoma ozbiljnu temu, on ne
može da odoli iskušenju da u uglu crteža nacrta
distanciranog i sumnjičavog psa ili bijednog
prosjaka koji svojim siromaštvom baca sjenu na
bogatstvo i sjaj neke svečanosti. Toliko je
samosvjestan da se može rugati iluminaciji koju
radi, temi i samom sebi.
„Ubistvo i bacanje efendi Prefmjenog u jamu
slično je kao i kada su Jusufa njegova ljubomorna
braća bacila u jamu", rekao je Crni. „Ubistvo mog
tetka isto tako liči na ono kada je Husreva ubio
njegov sin, koji se zagledao u lijepu Širin. Svi
pričaju da Roda obožava prizore rata i krvavog
umiranja."
„Vjerovati da iluminator ima sličnosti s temom
koju oslikava znači ne shvatati ni mene ni moje
majstore iluminacije. Ono što nas odaje nisu teme
koje drugi naručuju, one su uvijek iste, nego
skrivena osjećanja koja unosimo u crtež dok
obrađujemo određenu temu. Svjetlost koja kao da
isijava iz slike, suzdržanost ili ljutnja koji se
naslućuju po rasporedu ljudi, konja, stabala na
crtežu, sjeta koju oko sebe šire čempresi stremeći
ka nebu, osjećaj uzdanja u Boga i trpljenja koji
prenosimo na papir obrađujući šare zidnih pločica
strašću koja osljepljuje, sve su to naši skriveni
znaci. Oni nisu konji koji stoje kao da se
ponavljaju. Slikajući bijes i silovitost nekog konja,
iluminator ne crta svoj bijes i svoju silovitost,
crtajući naj savršenijeg konja, on prikazuje ljubav
koju osjeća prema bo-gatstvu ovog svijeta, prema
njegovom Tvorcu i prema bojama, koja je neka
vrsta ljubavi prema životu. Ništa više."
42.
ZOVEM SE CRNI
Veliki majstor Osman i ja proveli smo čitavo
popodne u razgovoru o iluminatorima i o knjizi
mog tetka, posmatrajući stranice otvorene ispred
nas od kojih su neke bile ispisane, neke potpuno
završene, neke još neobojene, a neke, ko zna zašto,
tek napola urađene. Mislili smo da su konačno
utihnuli koraci učtivih ali grubih zapovjednikovih
ljudi, koji su donosili radove majstora i kaligrafa
čije su kuće na prepad opljačkane (neke nisu imale
nikakve veze s našom knjigom, a neke su još
jednom potvrdile da i kaligrafi tajno izvan palate
rade neke bijedne poslove kako bi zaradili koju
akču). Mislili smo, dakle, da su se konačno
povukli, kad je jedan s najviše samopouzdanja,
vadeći papir iz njedara, prišao velikom majstoru.
Najprije nisam obratio pažnju smatrajući da je to
jedna od onih molbi koju otac, da bi dao sina na
zanat, pokušava doturiti načelniku nekog esnafa ili
agi nekog odreda. Po slaboj svjetlosti koja je
dolazila izvana zaključio sam da je jutarnje sunce
zašlo za oblake. Kako bih odmorio oči, trudio sam
se da gledam u daljinu ne gledajući ništa posebno,
što su stari majstori iz Širaza preporučivali
iluminatorima kao vježbu da ne bi mladi oslijepili.
No, u tom trenutku uzbuđeno sam prepoznao divnu
boju papira koji je majstor gledao s izrazom
čuđenja i način (zbog čega mi je srce zaigralo) na
koji je bio presavijen. Po svemu je ličio na pisma
koja mi je Šekura slala preko Ester. Malo je
nedostajalo da, kao prava budala, pomislim da je
neka slučajnost, jer mu je još, kao i u Šekurinom
prvom pismu, bio dodat crtež urađen na komadu
grubog papira!
Majstor Osman je zadržao crtež, a meni dao pismo
koje je, kako sam u tom trenutku postiđen shvatio,
bilo Šekurino.
Moj gospodine Crni,
Ester sam poslala kod Kalbije, udovice pokojnog
efendi Prefi-njenog, kako bi nešto saznala od nje.
Kalbija joj je pokazala papir koji ti sada šaljem.
Kasnije sam je i sama posjetila, dodvoravala joj
se, uvjeravala je i preklinjala, i na kraju uspjela
dobiti taj iscrtani papir misleći da bi ti mogao
koristiti. Navodno, pronađen je kod efendi
Prefinjenog kad su ga mrtvog izvukli iz jame.
Kalbija se zaklinje da niko od njenog pokojnog
muža nije naručio crtež konja. Ko je onda nacrtao
ovo? Zapovjednikovi ljudi pretražili su kuću. Crtež
ti šaljem jer bi to u vezi konja moglo biti važno.
Djeca ti ljube ruku.
Tvoja žena, Šekura.
Posljednje tri riječi tog lijepog pisma pročitao sam
još dvaput s uvažavanjem, kao da pažljivo
razgledam tri čudesne crvene ruže u vrtu. Zatim
sam se i ja primaknuo papiru koji je majstor
Osman pažljivo razgledao kroz lupu. Odmah sam
razaznao da figure, čije je mastilo bilo mrljavo,
prikazuju konje nacrtane u starom stilu i u jednom
potezu, kako bi se ruka izvježbala. Majstor Osman,
koji je bez ijedne riječi pročitao Šekurino pismo,
upita: „Ko je to nacrtao?" Zatim je sam odgovorio
na njega: „Naravno, iluminator koji je nacrtao
konja za pokojnog Tetka."
Da li može biti toliko siguran u svoje riječi?
Pogotovo zato što nikako nismo mogli pouzdano
reći ko je nacrtao konja u knjizi. Izdvojili smo
crtež konja iz pripremljenih devet listova knjige i
počeli ga pažljivo posmatrati.
Bio je to lijep i jednostavan dorat, čovjek ga se ne
može nagledati. Da li je istina kada to kažem?
Crteže sam posmatrao sa svojim tetkom, a kasnije
nasamo. Imao sam mnogo vremena za razgledanje
tog konja, ali se nisam zadržavao na njemu. Bio je
lijep, ali sasvim običan, toliko običan da nismo
mogli odgonetnuti čiji je. Nije bio boje urme, nego
zagasitosmeđe, kestenjaste boje, a opet
neodređeno crvenkast. To je bio konj kakvog sam
često viđao u drugim knjigama i na drugim
crtežima, toliko običan da je čovjeku odmah bilo
jasno da ga je iluminator nacrtao u jednom potezu,
ne razmišljajući.
Gledali smo tog konja sve dok nismo shvatili da
krije neku tajnu. Sad sam u njemu vidio ljepotu
koja se pred mojim očima dizala kao para, snagu
koja pobjeđuje, silnu želju za životom, spoznajom i
željom da sve primi u zagrljaj. „Ko je iluminator
čarobne ruke koji je nacrtao ovog konja onako
kako ga Alah vidi?", pitao sam se kao da sam na
trenutak zaboravio da je taj čovjek jedan bijedni
ubica. Konj je bio preda mnom kao da je od krvi i
mesa, ali jednim dijelom uma ipak sam bio
svjestan da je samo nacrtan. Čarolija koja se
javljala između te dvije misli budila je u meni
osjećaj cjelovitosti i besprijekornosti.
Neko vrijeme upoređivali smo konja urađenog za
tetkovu knjigu sa konjima koji su na brzinu nacrtani
na papiru i čije mastilo je bilo razliveno.
Zaključili da ih je nacrtala ista ruka. Držanje konja
nije odavalo pokret, nego mir, bili su ponosni,
snažni i graciozni. Osjetio sam divljenje prema
crtežu konja u tetkovoj knjizi.
„Taj konj je toliko lijep", rekao sam, „da čovjek
odmah poželi da uzme papir i uradi isti takav
crtež."
„Najveći kompliment za jednog iluminatora jeste
kada mu neko kaže da njegovi crteži pobuđuju
želju za crtanjem", rekao je majstor Osman. „Ali,
pozabavimo se sada ne vještinom tog šejta-na,
nego pitanjem ko je on. Da li ti je pokojni Tetak
ikad rekao za koju priču je nacrtan ovaj konj?"
„Ne. Po njegovom mišljenju, to je mogao biti bilo
koji konj koji živi u zemljama našeg moćnog
padišaha. Neki lijep konj, konj koji pripada
dinastiji Osmanovića, Konj koji venecijanskom
duždu predstavlja zemlje i bogatstvo našeg
padišaha. Ali, s druge strane, i taj konj, kako je to
već sa svim onim što crtaju franački majstori,
morao je izgledati stvarnije od konja kakvog je
Tvorac zamislio, morao je izgledati kao konj koji
živi u Istanbulu, gdje ima štalu i konjušara, tako da
mletački dužd pomisli: 'Osmanlije su počele ličiti
na nas, jer su njihovi iluminatori počeli gledati
svijet našim očima i crtati kao mi', i da na taj način
prihvati moć i prijateljstvo našeg padišaha. Kad
čovjek počne crtati konja na drugi način, to znači
da je cijeli svijet počeo posmatrati drugim očima.
Uprkos njegovoj neobičnosti, taj konj nacrtan je u
stilu starih majstora."
Činjenica da se o tom konju toliko govorilo učinila
ga je u mojim očima još privlačnijim i vrijednijim.
Imao je blago otvorena usta, a medu zubima se
vidio jezik. Oči su mu bile sjajne. Noge snažne i
graciozne. Šta je taj crtež činilo izuzetnim? On sam
ili sve ono što je izgovoreno o njemu? Majstor
Osman lagano je prelazio lupom preko crteža
konja. „Šta nam taj konj želi reći?" pitao sam se iz
dubine duše. „Zašto postoji taj konj? Zašto baš taj
konj? Zašto me taj konj toliko uzbuđuje?"
„Padišah, šahovi i paše, zaštitnici knjiga koje
naručuju šire glas o svojoj snazi i moći. Smatraju
ih lijepim jer svojom obilnom pozlatom i
nemjerljivošću uloženog iluminatorovog vida i
truda svjedoče o njihovom bogatstvu", rekao je
majstor Osman. „Ljepota crteža značajna je i kao
dokaz da je iluminatorov dar nešto rijetko i
dragocjeno, kao i zlato koje je upotrebljeno za
crtež. Oni koji gledaju i listaju knjigu, smatraju je
lijepom zbog teme i sličnosti tog konja sa nekim
drugim konjem, ili zato što je taj konj onakav
kakvim ga je Alah zamislio, ili što je zaista iz
glave nacrtan, pa tu autentičnost tumače kao
talenat. Za nas ljepota crteža počiva na
mnogoznačnosti i prefinjenosti. Saznanje da je u
tom konju, osim njega samog, i prst ubice, šejtanov
znak, crtež čini mnogoznačnijim. Uz to, treba
smatrati lijepim tog konja kojeg je nacrtao, a ne
sam crtež. Odnosno, konja ne treba posmatrati kao
crtež, nego kao pravog konja."
„Da ga posmatrate samo kao konja, šta biste
vidjeli na tom
crtežu?"
„Po veličini konja, mogu reći da nije patuljaste
rase, dužina i luk njegovog vrata govore mi da je
dobar trkački konj, a ravna leđa da je pogodan za
duga putovanja. Njegove graciozne noge govore da
je okretan i spretan kao arapski konj, ali arapski
nije, jer mu je tijelo dugo i krupno. Gracioznost
njegovih nogu svjedoči o tome da će naš konj,
kako za dobre konje govori naučnik Fadlan od
Buhare u svojoj Knjizi o veterini, lako preskočiti
rijeku ispred njega i da se neće uplašiti i trgnuti. U
Knjizi o veterini, koju je sjajno preveo dvorski
veterinar Fujuzi, mnogo lijepih riječi izrečeno je o
vrsnim konjima. Znam ih napamet i svaku od njih
mogao bih upotrijebiti za dorata s crteža. Dobar
konj mora imati lijepu glavu, oči kao gazela,
uspravne uši kao listove trstike i široko
razmaknute, sitne zube, izbočeno čelo i
neprimjetne obrve, visok, duge grive, uskih
bedara, malih nozdrva, uskih prsa i ravnih leđa,
mesnatih butina, dugog vrata, snažnih prsa, širokog
korijena repa i mesnatog međunožja, mora biti
graciozan, a u pokretu otmjen i ponosan kao da se
klanja svima."
„Naš dorat je upravo takav", rekao sam gledajući s
divljenjem crtež konja.
„Sad znamo kakav je konj", rekao je majstor
Osman s istim stidljivim osmijehom. „Ali, šteta što
nam to nimalo ne koristi u otkrivanju tajne ko ga je
nacrtao, jer znam da nijedan pametan iluminator
neće nacrtati konja gledajući u nekog od krvi i
mesa. Moji iluminatori, jasno, crtaju konja
napamet i u jednom potezu. Dokaz je to što većina
njih konja počinje crtati od kopita." „Zar se ne
počinje od nogu kako bi konj mogao čvrsto stati na
zemlju?", upitao sam kao da se izvinjavam.
„Kao što piše Džemaletin Gazvinski u svome djelu
Crtanje konja, crtež konja koji započnemo od
njegovih nogu možemo dobro završiti samo ako
cijelog konja čuvamo u glavi. Poznato je da se
konj kojeg crtamo po sjećanju ili, što je još
smješnije, kao da gledamo konja, mora crtati od
glave prema vratu i od vrata prema tijelu. Pričaju
da ima franačkih slikara koji takav crtež, crtež bilo
kakvog teglećeg konja s ulice, urađen nesigurno,
često brisan i ispravljan, prodaju krojačima i
mesarima. Takav crtež konja nema ništa zajedničko
sa smislom ovog svijeta, sa ljepotom koju je Alah
stvorio. Siguran sam da čak i oni znaju da pravi
crtež nastaje zahvaljujući onome što ruke dobro
uvježbaju i zapamte, a ne zahvaljujući nečemu što
oko u tom trenutku vidi. Iluminator je uvijek sam
kraj svog papira, pa se zbog toga mora stalno
oslanjati na pamćenje. Ne preostaje nam ništa
drugo nego da 'metodom dvorske dame' pronađemo
skriveni potpis koji krije naš konj nacrtan po
sjećanju, na brzinu, majstorskim pokretom ruke.
Dobro pogledaj taj potpis."
Polako je prelazio lupom preko čudesnog konja
kao da traga za zakopanim blagom na nekoj staroj,
detaljno iscrtanoj karti na komadu kože.
„Dobro", rekao sam kao učenik ponesen željom da
odmah napravi neko sjajno otkriće kako bi se
dopao svom učitelju. „Možemo uporediti boje i
vez na prekrivaču s njegovog sedla sa
prekrivačima na sedlima drugih crteža."
„Moji majstori iluminacije to uopšte ne dotiču
četkom. Odjeću, ćilime, ukrasni vez na šatorima i
takve detalje na slici rade šegrti. Možda ih je
iscrtao i pokojni efendi Prefmjeni, zaboravi to!"
,,A uši?", upitao sam uzbuđeno. „1 uši konja..."
„Uši? To je kalup još iz Timurovog vremena,
poznate uši u obliku lista trske." Upravo sam
poželio da kažem: ,,A pletenica u grivi, način na
koji je, dlaku po dlaku, raščešljana?", ali zašutio
sam jer mi se ova igra majstora i šegrta nije
dopadala. Kao šegrt moram znati do koje granice
mogu ići.
„Pogledaj ovo!", rekao je majstor Osman
jadikujući, ali potpuno predan poslu, tonom kakav
bi upotrijebio ljekar pokazujući svom kolegi težak
čir. „Vidiš li?"
Lupu je nadnio nad glavu konja i, dižući je s
crteža, sasvim polagano primicao nama. Da bih
dobro uočio detalj koji je lupa uvećavala, sagnuo
sam glavu.
Njuška konja izgledala je čudno. Tačnije, njegova
nozdrva.
„Vidiš li?", ponovio je majstor Osman.
Da bih bio siguran u ono što vidim, morao sam
pogledati tačno u sredinu lupe. Kako je to u istom
trenutku napravio i majstor Osman, lica su nam se
dotakla upravo ispred lupe koja je bila prilično
udaljena od crteža. Na trenutak sam se trgnuo kad
na svom licu osjetih oštrinu majstorove brade i
njegov hladni obraz.
Zavladala je tišina. Kao da se neko čudo događalo
na crtežu udaljenom pedalj od mojih umornih
očiju, a mi, svjedoci, sa strahopoštovanjem i
čuđenjem smo to posmatrali. Mnogo kasnije
prošaputao sam: „Staje to na njegovoj njušci?"
„Nozdrva je čudno nacrtana", rekao je majstor
Osman ne skidajući pogled sa crteža. „Da li mu se
ruka omakla? Da li je to neka greška?"
Još uvijek smo zurili u taj čudan, jedinstveni crtež
njuške.
„Da li je to ono što su svi, čak i stari kineski
majstori, oponašajući franačke umjetnike počeli
otkrivati kao stil?", rekao je majstor Osman
šaljivim glasom.
Misleći da je njegova šala bila na račun mog tetka,
reagovao sam emotivno: „Ako neka greška ne
nastaje iz nesposobnosti ili nedostatka talenta,
nego izvire iz dubina iluminatorove duše, onda je
to stil, govorio je moj pokojni tetak."
Osim te njuške, ni iluminatorova ruka, ni sam konj,
niti bilo šta drugo nije odavalo nikakav znak u
potrazi za podlim tetko-vim ubicom. Na crtežu čije
je mastilo bilo razmazano, a kojeg su pronašli kod
ubogog efendi Prefinjenog, teško smo razaznavali
ne samo nozdrve nego čak i njuške konja.
Mnogo vremena izgubili smo tragajući za crtežima
konja koje su proteklih godina za različite knjige
radili omiljeni ilumi-natori majstora Osmana, kao i
za pogreškom na nozdrvi konja. Sumama je bila pri
samom kraju i prikazivala je paradu različitih
grupa i esnafa pred našim padišahom, ali medu
dvjesto pedeset crteža bilo je jako malo onih na
kojima se pojavljuju konji. U ilu-minatorsku
radionicu poslani su ljudi da donesu nacrte nekih
knjiga i tek dovršene mape s uzorcima. Takođe je
izdata zapovijest da iz unutrašnjih odaja palate i
harema, naravno s dopuštenjem našeg padišaha,
donesu sve knjige koje nisu bile pohranjene u
dobro čuvanoj Carskoj riznici.
Najprije smo na stranicama jedne sveske Knjige o
pobjedama, donesene iz sobe jednog mladog
princa, razgledali dorata s bijelim biljegom na
čelu i sivca s očima gazele. Oni su vukli pogrebna
kola na crtežu dženaze sultana Sulejmana
Veličanstvenog, preminulog za vrijeme opsade
Sigeta, kao i druge tužne konje, koji su za
sultanovu dženazu bili ukrašeni pozlaćenim
sedlima i prelijepim prekrivačima na njima. Sve to
nacrtali su Leptir, Maslina i Roda. Svi konji na
crtežu, i oni koji vuku pogrebna kola s velikim
točkovima i oni koji odaju posljednju počast svom
gospodaru prateći suznim očima njegovo tijelo
prekriveno zagasitocrvenim pokrivačem, svi su
stajali u onom istom gracioznom stavu preuzetom
od starih heratskih majstora: jedna noga otmjeno
ispružena, a druga pokraj nje miruje. Svi su imali
dug, povi-jen vrat, repove svezane u čvor,
podšišane i počešljane grive, ali ni na jednoj
njušci nije bilo greške za kojom smo tragali. Nije
je bilo ni kod jednog od stotinu konja na kojima su
vojni zapovjednici, učenjaci i učitelji
prisustvovali dženazi i na obližnjim brdima
odavali posljednju počast preminulom sultanu
Sulejmanu.
Žalost tog obreda prešla je i na nas. Bili smo tužni
zbog spoznaje da je ta veličanstvena knjiga, u koju
su majstor Osman i njegovi iluminatori uložili
toliko truda, bila pohabana, i da su haremske
dame, igrajući se s prinčevima, na njenim
stranicama tu i tamo povlačile linije i ponešto
švrljale. Ispod jednog prizora lova, na kojem djed
našeg padišaha lovi pored jednog drveta, neka
ruka lošim rukopisom ispisala je sljedeću
rečenicu: „Moj pre-uzvišeni Gospodaru, volim vas
i čekam strpljiva kao ovo drvo." I tako smo, s
osjećanjem poraza i tuge, pregledali sve te
legendarne knjige koje sam poznavao iz priča o
njihovom nastanku, ali ih do sada nisam vidio.
U drugom dijelu Knjige o umjetnostima, u kojem su
se prepoznavali tragovi pera sve trojice majstora
iluminacije, vidjeli smo stotine konja svih boja.
Đogate, dorate i sivce kako pod oklopom i punom
ratnom opremom napreduju uz zveket i larmu, kako
u savršenom borbenom poretku prelaze ružičasta
brda i marširaju iza topova koji grme i pješadije
noseći na svojim leđima slavne spahije sa
štitovima i isukanim sabljama, ali nijedan od tih
konja nije imao grešku.
„Šta je na njemu pogrešno?!", uzviknuo je kasnije
majstor Osman posmatrajući u istoj knjizi crtež
Carske kapije i Alajmeg-dana, gdje smo se upravo
nalazili. Na bolnici s desne strane, dvorani za
prijeme, dvorišnom drveću toliko malenom da
mogu stati u njegov okvir, i onoliko velikim koliko
im naš razum pridaje značenje, isto kao i na
njuškama raznobojnih konja, na čijim su leđima
sjedili stražari, čauši i divanski pisari, nije bilo
znaka za kojim smo tragali. Gledali smo pradjeda
velikih pradjedova našeg padišaha, sultana Selima
Okrutnog, kako prilikom ratnog pohoda protiv
vladara od Zulkadira, naredivši da mu se na obali
rijeke Kuskun podigne šator, lovi razbježale
crvenorepe divlje pse crnog krzna, gazele
uzdignutih zadnjica i preplašene zečeve i kako za
sobom, u lokvi jarkocrvene krvi, ostavlja tigra s
cvjetnim šarama na krznu. Nije bilo znaka ni na
njušci dorata s bijelim biljegom na čelu kojeg je
jahao padišah, ni na konjima na kojima su iza
obližnjih crvenih brda čekali sokolari s pripravnim
sokolima na podlaktici. Do mraka pregledali smo
stotine konja koje su u posljednjih četiri-pet
godina izradila pera Masline, Leptira i Rode,
iluminatora majstora Osmana. Crne i žute konje
krimskog kana Mehmeta Giraja s gracioznim ušima
i smeđim šarama na sebi, ružičaste i olovnosive
konje koji se za vrijeme neke bitke pomaljaju iza
brda, te im se vidi samo vrat i glava, konje
Hajdar-pa-še, koji je iz ruku španskih nevjernika
oteo utvrđenje Halkul Vad u Tunisu,
crvenkastosmeđe i svijetlozelene španske konje,
od kojih jedan pada u bijegu, crnog konja koji je
majstora Osmana natjerao da kaže: „Njega sam
očigledno previdio, ko ga je tako nemarno
nacrtao?". Crvenog konja koji uzdignutih ušiju s
poštovanjem sluša ud na kojem pod krošnjom
stabla svira jedan paž. Šebdiza, konja stidljivog i
gracioznog kao Širin, prikazanog kako nju samu na
obali čeka dok se ova na mjesečini kupa u jezeru, i
razigrane konje za viteške igre bacača kratkih
kopalja. Jedan vatreni konj i njegov lijepi jahač
natjerao je iz ko zna kog razloga majstora Osmana
na primjedbu da ga je u mladosti jako volio, ali se
jako umorio. Zlatnog konja boje sunca, kojeg je
Alah poslao svom poslaniku Iliji da bi ga spasio
od potjere idolopoklonika, ali greškom crtača,
krila je dobio poslanik Ilija; plemenitog sivca
sultana Sulejmana Veličanstvenog, krupnih prsa i
malene glave, dok tužnim pogledom posmatra
mladog i ljupkog princa u lovu kojeg je sa sobom
poveo sultan Sulejman nakon prerane smrti trojice
svojih sinova; ljutite konje; galopirajuće konje;
umorne konje; konje o kojima niko ne brine; konje
koji nikad neće napustiti ove stranice; konje koji se
propinju probijajući okvir slike kao da žele
pobjeći od dosade tih stranica.
Nijedan od njih na njušci nije imao znak koji smo
tražili. Ali, uprkos osjećanju bezvoljnosti i tuge
koje nas je obuzimalo, uzbuđenje u nama nikako
nije nestajalo. Dva-tri puta zaboravljali smo konje
i predavali se ljepoti crteža koje smo gledali,
bojama koje zaokupe čovjeka. Majstor Osman,
uzbuđeno više zbog prisjećanja nego divljenja,
gledao je crteže koje je uglavnom on lično
pripremao, nadgledao ili dovršio. „To pripada
Kasimu iz Kasimpaše", rekao je pokazujući
ljubičastu travu ispred jarko-crvenog ratnog šatora
sultana Sulejmana, djeda našeg padišaha. „Uopšte
nije bio majstor, ali je četrdeset godina u
nepopunjene dijelove crteža ucrtavao travu s
jednim cvijetom i pet listova. Umro je prije dvije
godine. Budući da je tu nisku travu crtao bolje
nego iko, ja sam mu uvijek davao da je crta."
Zatim je kratko šutio, a onda dodao: „Šteta, šteta!"
Cijelim bićem osjetio sam da se tim riječima nešto
završilo, da je završena jedna epoha.
Padao je mrak, kad odjednom sobu ispuni neka
svjetlost, nastane neka strka. Moje srce, snažno
zakucavši, odmah je shvatio. U sobu je ušao naš
preuzvišeni padišah, Gospodar svijeta. Ba-cih mu
se pred noge. Poljubih mu skute. U glavi mi se
vrtjelo. Nisam ga mogao pogledati u oči.
Međutim, on je već odavno otpočeo razgovor s
glavnim ilu-minatorom, majstorom Osmanom.
Činjenica da razgovara s osobom sa kojom sam
neko vrijeme prije toga sjedio koljeno uz koljeno i
razgledao crteže, ispunila me ogromnim ponosom.
Nisam mogao vjerovati da naš preuzvišeni padišah
sada sjedi na mjestu na kojem sam maloprije ja
sjedio i isto kao i ja pažljivo sluša ono što mu
objašnjava majstor. Carski rizničar, zapovjednik i
nekolicina nepoznatih osoba istovremeno su ga
štitili i pažljivo gledali crteže na otvorenim
stranicama knjiga. U jednom trenutku skupio sam
hrabrosti i dugo, makar i sa strane, posma-trao lice
i oči Vladara svijeta. Kako je lijep! Kako je
odmjeren i pravedan! Srce mi više nije udaralo
tako snažno. U tom trenutku on me pogleda i naši
se pogledi ukrstiše.
„Mnogo sam volio tvog pokojnog tetka", rekao je.
Da, meni se obraćao. Od uzbuđenja su mi
promakle neke njegove riječi.
„...neobično me je potreslo. Tješi me kad vidim da
je svaki od tih listova koje je priredio pravo čudo.
Kad to vidi, mletački nevjernik će se začuditi,
uplašiće se moje mudrosti. Sada ćete po nozdrvi
tog konja otkriti ko je taj prokletnik među
iluminatori-ma. Ako ne uspijete, izlaganje svih
majstora iluminacije mukama biće surovo ali
neophodno."
„Moj preuzvišeni sultanu i padišahu, Uzdanico
svijeta", rekao je majstor Osman, „ako moji
majstori u jednom potezu i bez premišljanja na
praznom papiru nacrtaju konja, možda ćemo po
tom crtežu moći otkriti čije je to pero."
„Naravno, ako je to zaista pogrešan potez, a ne
prava nozdr-va", pametno je primijetio naš
padišah.
„Moj padišahu", rekao je majstor Osman, „ako se s
tim ciljem još noćas razglasi da želite prirediti
takmičenje i da naredite svakom Vašem
iluminatoru da na praznom papiru u jednom potezu
nacrta konja..."
U pogledu našeg padišaha, upućenog zapovjedniku,
vidjelo se pitanje da li je čuo. „Znate li koja mi je
najdraža priča pjesnika Nizamija o takmičenjima?"
Neki su odgovorili da znaju, neki upitali: „Koja?",
a neki su kao ja, šutjeli.
„Ne volim priče o pjesnicima koji se takmiče. To
nije ni priča s ogledalom i kineskim i grčkim
slikarima koji se takmiče u slikarskom umijeću",
lijepo je rekao moj padišah. „Najviše volim priče
o ljekarima i njihovim opkladama u život."
Tek što je to izgovorio, brzo je otišao na večernju
molitvu.
Kasnije, dok se razlijegao večernji ezan, izašavši u
polutami kroz vrata palate, brzim koracima išao
sam prema svojoj mahali i srećan, maštao o
Šekuri, djeci i našem domu. No, s užasom sam se
sjetio priče o takmičenju dva ljekara.
Jedan od ljekara koji su se takmičili pred svojim
padišahom, kojeg najčešće crtaju u ružičastoj
odjeći, pripremio je jednu zelenu pilulu toliko
jakog otrova da može ubiti slona i dao je drugom
ljekaru, onom u tamnoplavom ogrtaču. Ovaj je
prvo progutao otrovnu pilulu, a zatim jednu
tamnoplavu s protivotrovom, koji je napravio na
licu mjesta, i tako mu se, kako se može zaključiti i
po njegovom slatkom smijehu, ništa nije dogodilo.
Ali, sad je na njega bio red da svom suparniku da
da osjeti miris smrti. Krenuo je polako, uživajući u
osjećanju da je on na potezu, ubrao u vrtu jednu
ružičastu ružu i, prinijevši je usnama, u nju
prošaputao jedan crni stih. Zatim je samouvjerenim
pokretima pružio ružu ljekaru u ružičastom da je on
pomiriše. Ljekara u ružičastoj odjeći tako je
savladala snaga stiha izrecitovanog u ružu da se od
straha srušio mrtav kad je nosu primakao taj cvijet,
koji ni po čemu nije bio poseban, osim po svom
mirisu.
43.
ZOVU ME MASLINA
Dogodilo se to prije večernje molitve. Neko je
pokucao na vrata. Otvorio sam. Zapovjednikov
čovjek iz palate, čist, lijep, nasmijan, zgodan
mladić držao je u ruci svjetiljku, koja mu je u lice
bacala više sjene nego svjetlosti, papir i dasku za
pisanje. Od-mah je objasnio da je naš padišah
naredio da se održi takmičenje kako bi vidio koji
je majstor iluminacije sposoban da u jednom
potezu nacrta najljepšeg konja. Od mene se traži da
odmah sjednem na pod, stavim papir na dasku, a
dasku na koljena, i da na određenom mjestu, u
određenom okviru, u jednom potezu nacrtam
najljepšeg konja na svijetu.
Pozvao sam gosta da uđe. Začas sam donio
najtanju četkicu od dlake s mačjeg uha i tuš. Sjeo
sam na pod i zastao. Da li je sve to zamka, igra
koju bih mogao platiti glavom? Možda! Ali, nisu li
sve legende o starim heratskim majstorima
obilježene tom tankom linijom koja razdvaja smrt i
ljepotu?
Obuzela me želja za crtanjem, ali kao da sam se
plašio povući liniju, baš kao i svi stari majstori.
Da bih se smirio, neko vrijeme sam oklijevao
gledajući u prazan papir. Trebalo je misliti samo
na lijepog konja kojeg moram nacrtati, morao sam
se dobro skoncentrisati i skupiti snagu za to.
Pred oči su mi počeli izlaziti crteži svih konja koje
sam dotad vidio i nacrtao. Ali, jedan među njima
bio je pravo savršenstvo. Nikome dosad nije pošlo
za rukom nacrtati tog konja, sad bi trebalo da ja to
učinim. Sjetio sam se njegove slike. Sve ostalo se
rasplinulo, kao da sam na trenutak zaboravio
samog sebe, zaboravio da sjedim i da ću crtati.
Ruka mi je sama od sebe umočila pero u mastilo i
uzela onoliko koliko je bilo potrebno. Hajde sad,
ruko, uvedi u stvarnost tog čudesnog konja pred
mojim očima! Konj i ja- kao da smo se stopili u
jedno spremajući se zauzeti svoje mjesto na ovom
svijetu.
Obuzet nekom slutnjom, na tren sam stao tražeći to
mjesto u okviru iscrtanom na praznom papiru. U
mislima sam tamo smjestio konja i odjednom...
Da, još prije nego što sam pomislio, moja ruka je
sama odlučno krenula i - gle, kako lijepo! počela
od kopita konja, potom se odmah popela iscrtavši
oblinu njegovog lijepog, nježnog zgloba. S istom
odlučnošću se savila kod njegovog koljena i, kad
se hitro približila grudnom košu, odjednom me je
obuzela radost! Savijajući se s tog mjesta,
pobjedonosno je krenula naviše - kako su divna
prsa! Stanjujući se pri kraju, linija je iscrtala vrat.
To je bila slika i prilika konja kakvog sam
zamislio! Ne dižući pero, spustio sam se preko
obraza do snažnih usta koja sam, razmišljajući
trenutak, napravio otvorenim, pa sam mu, ušavši u
njih - tako, raširi još više svoja usta, konjiću moj!
- izvukao jezik van. Njušku sam - ne budi
neodlučan! polako zaobišao. Penjući se potpuno
pravom linijom, na trenutak sam pogledao urađeno.
Kad sam vidio da je linija povučena baš onako
kako sam želio, zaboravio sam da crtam. Kao da je
sama ruka, a ne ja, nacrtala uši i onaj savršeni
nagib njegovog lijepog vrata. Dok sam brzo i po
sjećanju crtao leđa, ruka se sama zaustavila i
zamočila pero u bočicu. Obuzimalo me je silno
zadovoljstvo dok sam crtao njegove sapi, njegovu
snažnu i uzdignutu stražnjicu. Moj crtež me je
potpuno ispunio. Na trenutak mi se učinilo da sam
pored konja kojeg crtam, pa sam se sretan upustio
u crtanje repa - to je bojni konj, to je brz konj -
napravio sam mu čvor na repu, smotao ga i s
uživanjem podigao. Dok sam mu crtao trtičnu kost i
zadnjicu, kao da sam u svojoj zadnjici i debelom
crijevu osjetio ugodnu svježinu. S tim uživanjem
brzo sam dovršio onu divnu mekoću njegovih sapi,
stražnju lijevu nogu, koju je zabacio unazad, i
njegova kopita. Divio sam se i svojoj ruci jer je
dočarala graciozan položaj prednje lijeve noge,
onako kako sam i zamislio, i konju kojeg sam
nacrtao.
Podigao sam ruku i brzo nacrtao vatreno ali tužno
oko, no-zdrvu, na trenutak sam bio neodlučan, i
prekrivač ispod sedla. Grivu sam, dlaku po dlaku,
iščešljao s ljubavlju, kao da je milujem, stavio mu
uzengije, na čelo bijeli biljeg i, da bi sve bilo kako
treba, dodao mu i onu stvar srazmjernih dimenzija,
ali tačno one veličine koja mu odgovara.
Dok crtam čudesnog konja, i sam postajem taj
čudesni konj.
44.
ZOVU ME LEPTIR
Čini mi se da se to dogodilo u vrijeme
večernje molitve. Neko je pokucao na vrata. Reče
da je naš padišah naredio takmičenje. Kako
zapovijedaš, moj padišahu, ko može ljepše od
mene nacrtati konja!
A opet, na trenutak sam zastao kad sam čuo da
crtež mora biti u crnom mastilu i da se boja ne
može koristiti. Zašto bez boje? Zato što sam ja
najbolji? Ko će odlučivati čiji je crtež najbolji?
Pokušao sam od ljepotana iz palate širokih ramena
i ružičastih usana, izvući neki podatak o tome i
naslutio da se iza toga krije glavni iluminator,
majstor Osman. Majstor Osman, nema sumnje,
poznaje moj talenat i od svih majstora iluminacije
najviše voli mene. I tako, dok sam gledao u prazan
papir pred sobom, pred očima mi počne
oživljavati držanje, pogled i raspoloženje konja
koji se mora dopasti obojici. Mora biti razigran
kao konji kakve je majstor Osman crtao prije deset
godina, ali i dostojanstven kao konji koji se
sviđaju našem padišahu. Obje prednje noge takvog
konja moraju biti u zraku, tako da se obojica slože
u pogledu njegove ljepote. Koliko zlatnika iznosi
nagrada? Kako bi takav crtež izradio Mir
Musavir? Kako Behzad?
Iznenada mi je nešto palo na pamet i moja prkosna
ruka zgrabi pero prije nego što sam shvatio šta se
događa i od podignute prednje lijeve noge, poče
crtati konja kakvog nikada niko neće moći
zamisliti. Nakon što mu se noga začas spojila s
tijelom, hrabro sam, brzo i s užitkom povukao dva
luka. Kad biste ih samo vidjeli, rekli biste da
nisam crtač, već sigurno vješt kaligraf. Čudeći se
gledao sam svoju ruku, sama je bježala, kao da je
tuđa. Veličanstveni lukovi pretvorili su se u
zaobljeni trbuh veličanstvenog konja, u njegova
jaka prsa, u labuđi vrat i crtež se mogao smatrati
završenim. Kako sam nadaren! Gledao sam kako je
moja ruka, sama od sebe, okružila njušku i
otvorena usta sretnog i snažnog konja i iscrtala
njegovo pametno čelo i uši. Potom sam - pogledaj,
majčice, kako je lijep! - savio još jedan luk, kao
da ispisujem neko slovo, kakav blažen osjećaj,
zamalo se nisam nasmijao. Niz besprijekorni luk
vrata mog propetog konja spustio sam se do sedla.
Crtajući sedlo ponosno sam gledao već
prepoznatljiv oblik konja čije je tijelo, poput mog,
punačko i zaobljeno. Svi će se diviti. Maštao sam
o lijepim riječima koje će mi naš padišah uputiti
kad osvojim nagradu pružajući mi kesu dukata.
Obuzimala me je želja da se smijem zamišljajući
kako ću ih kod kuće brojiti, jedan po jedan. U
međuvremenu je ruka, na koju sam skrenuo pogled,
završila sedlo, a moje pero zaronilo je u mastilo i
izašlo. Zatim sam nacrtao sapi konja, smijući se,
kao da se šalim. Brzo sam okružio njegov rep.
Kako sam mu lijepo zaokružio zadnjicu, mazeći je,
ispunjen željom da je zgrabim i čvrsto osjetim na
svojim dlanovima kao slatku guzu tog mladića iz
palate, kojeg bih odmah mogao povaliti. Dok sam
se smješkao, moja pametna ruka je završila
stražnje noge, pero se zaustavilo i najljepši konj na
svijetu bio je završen. Cijelog me je obuzela neka
radost. Presretan, dok sam mislio kako će im se
svidjeti moj konj, kako će me proglasiti
najnadarenijim umjetnikom, čak i glavnim
iluminatorom, kroz glavu mi je prošlo da samo
budale mogu tako misliti. Jer, mogli bi reći kako
sam brzo, smijući se i zabavljajući, napravio taj
crtež! Obuzeo me je strah da moj čudesni crtež
samo zbog toga neće shvatiti ozbiljno. Zato sam
detaljno izradio grivu, nozdrve, zube, dlake u repu
i pokrivač ispod sedla, kako bi vidjeli da sam se
potrudio oko njega. U tom položaju, straga bočno,
može se vidjeti i ona stvar, ali nisam je nacrtao da
žene ne bi bile opsjednute njima. Pogledao sam
ponosno svog konja: na zadnjim nogama, brz kao
munja, moćan, snažan. Kao da se podigao neki
vjetar i sve njegove savršeno oble crte zanjihao
kao slova nekog rukopisa, a opet je bio miran.
Sjajnog iluminatora, koji je nacrtao taj crtež,
morali bi hvaliti kao što hvale Behzada ili Mir
Musavira, a ja bih se tada trebao osjećati poput
njih.
Kad slikam čudesnog konja, postajem neki drugi
iluminator koji crta čudesnog konja.
45.
ZOVU ME RODA
 Bilo je to poslije večernje molitve. Upravo
sam se spremao u kafanu kad su mi rekli da je neko
na vratima. Daj Bože da su dobre vijesti! Izašao
sam. Pred vratima je bio mladić iz palate. Rekao
mi je o čemu se radi. U redu! Najljepšeg konja na
svijetu. Obećajte da ćete platiti nekoliko akči po
komadu pa ću vam začas nacrtati pet-šest
najljepših konja na svijetu. Postupio sam oprezno.
Nisam to rekao, već sam uveo mladića unutra.
Mislio sam da na svijetu ne postoji najljepši konj,
zato ga ne mogu nacrtati. Mogu nacrtati ratne
konje, velike mongolske konje, čistokrvne arapske
konje, hrabre konje koji se ritaju obliveni krvlju,
čak i nesretnog teglećeg konja kako na gradilište
vuče kola natovarena kamenjem, ali ko može reći
da su to najljepši konji na svijetu? Naravno,
shvatio sam, kad naš padišah kaže 'najljepši konj
na svijetu', onda želi najčudesnijeg od svih, onoga
koji je u zemlji Persiji hiljadu puta bio nacrtan
prema svim pravilima i obrascima i u tačno
određenom položaju. Zašto? Svakako da ne bih
osvojio kesu zlata. Da su mi rekli da nacrtam bilo
kojeg konja, ne bi išlo, poznato je, naime, da se sa
mnom niko ne može takmičiti u crtanju konja. Ko je
obmanuo našeg padišaha? Uprkos svim
olajavanjima onih zavidnika naš Vladar dobro zna
da sam ja najnadareniji iluminator i voli crteže
koje pravim.
Odjednom se moja ruka pokrenula sama od sebe
kao da želi svesti sve račune, i ja sam, krećući od
kopita, u jednom potezu nacrtao pravog konja.
Takvog ćete vidjeti na ulici, u ratu. Umoran ali
gizdav... Onda sam, u istom bijesu, za tren nacrtao
konja kakvog jašu spahije. Taj je bio još ljepši.
Nijedan iluminator carske radionice ne može
nacrtati nešto tako lijepo. Upravo sam želio
nacrtati još jednog kad se oglasi mladić iz palate:
„Dovoljan je jedan." Želio je uzeti papir i poći, ali
sam ga zadržao. Bilo mi je jasno kao dan da ti
podlaci neće dozvoliti da za te konje dobijem kesu
dukata.
Ako ih nacrtam na svoj način, neće mi dati
nagradu! Ako ne budem mogao da je dobijem,
moja čast će biti ukaljana. Razmišljao sam šta da
radim. „Čekaj malo!", rekao sam momku. Ušao
sam u drugu prostoriju, uzeo dva sjajna lažna
venecijanska dukata i stavio u ruku mladiću iz
palate. Uplašio se i razrogačio oči. „Hrabar si kao
lav", rekao sam mu. Izvukao sam jednu od mapa s
uzorcima koje sam skrivao od svih živih. U nju
sam tajno kopirao najljepše crteže koje sam vidio
tokom proteklih godina. Ako Džezmiju, agi
dvorskih kepeca, daš deset dukata, taj će ti podlac
kopirati najljepša stabla, zmajeve, ptice, lovce i
ratnike iz dobro čuvanih i povjerljivih knjiga
Carske riznice. Moja mapa s uzorcima je prava
stvar za sve koji se žele sjetiti starih majstora i
starih priča, a ne za one koji po crtežima i
ukrasima žele da vide svijet u kojem žive.
Prelistao sam crtanku pokazujući momku iz palate
crteže u njoj i odabrao najljepšeg konja. Iglom sam
vješto izbockao linije svoje kopije. Stavio sam
pod uzorak čist papir, a uzorak dobro posuo
ugljenom prašinom i malo pretresao kako bi ta
prašina prodrla do papira ispod. Podigao sam
uzorak. Svidjelo mi se kako je ugljena prašina na
donjem papiru, tačku po tačku, stvarala lik lijepog
konja.
Zgrabio sam pero. U nadahnuću koje je u tom
trenutku na-viralo iz mene munjevitim i odlučnim
pokretima spojio sam te tačke lijepo i elegantno i
dok sam crtao trbuh, lijep vrat, njušku i sapi tog
konja, s ljubavlju sam osjećao njegovu prisutnost u
sebi. „Eto", rekoh, „to je najljepši konj na svijetu.
Nijedan od tih drugih budala ne može tako
nacrtati." Mladiću iz palate dao sam još tri lažna
dukata da i on u to povjeruje i da ne odjuri našem
padišahu i ispriča mu s kakvim sam nadahnućem
uradio crtež. Nagovijestio sam mu da će dobiti i
više, ako osvojim punu kesu dukata. Uz to, on se
nadao da će ponovo moći vidjeti moju ženu, u koju
je gledao otvorenih usta. Mnogi vjeruju da će
postati dobri iluminatori ako nauče dobro crtati
konja. Međutim, to nije dovoljno da bi postali
najbolji. Našeg pa-dišaha i glupane oko njega
treba uvjeriti u to da ste najbolji.
Dok crtam čudesnog konja, ja mogu biti samo onaj
koji jesam.
46.
PROGLASIĆE ME UBICOM
Da li ste po načinu na koji crtam konja shvatili
ko sam?
Cim sam čuo da se od mene traži da nacrtam konja,
znao sam da to nije nikakvo takmičenje, nego da po
tom crtežu žele da otkriju ko sam. Bio sam svjestan
toga da su skice konja, koje sam radi vježbanja
napravio na grubom papiru, ostale kod sirotog
efendi Prefinjenog. Ali, ja nemam nikakav
nedostatak, nikakav stil da bi me mogli pronaći po
konjima koje nacrtam. U to sam bio sasvim
siguran, ali me obuzimao nekakav strah. Da li je
moguće da sam, crtajući Tetkovog konja, nacrtao
nešto što bi me moglo otkriti? Sad sam morao
nacrtati drugačijeg konja. Razmišljao sam o
drugim stvarima, suzdržao se i nisam bio ja.
No, ko sam zapravo ja? Da li sam neko ko
potiskuje u sebi čudesna umjetnička djela kako bi
se prilagodio stilu lluminator-ske radionice? Neko
ko će jednog dana pobjedonosno nacrtati konja u
sebi?
Na trenutak sam sa strahom osjetio prisutnost tog
ilumina-tora u sebi. Osjetio sam stid kao da me
posmatra neka druga duša skrivena u meni.
Pošto mi je odmah bilo jasno da neću moći ostati
kod kuće, izjurio sam i lutao mračnim ulicama. U
svojoj knjizi Životopisi evlija šeik Osman Baba
govori da jedan istinski derviš mora lutati cijelog
života kako bi se oslobodio šejtana u sebi i da se
ni na jednom mjestu ne smije predugo zadržati, a
sam se nakon šezdeset i sedam godina lutanja od
grada do grada i bježanja od šejtana na kraju
umorio i predao se. Starost je životno doba kada
majstori iluminacije osljepljuju i sreću se s
Alahovom tamom, i kada iluminatori protiv svoje
volje stiču prepoznatljiv stil i istovremeno se
oslobađaju svih prepoznatljivih obilježja stila.
Kao da nešto tražim, lutao sam po Bejazitu, po
pijaci sa živinom, po praznoj Pijaci robova,
uživajući u prijatnom mirisu koji se širio iz
čorbadžijskih radnji u kojima se pripremaju
raznovrsni pudinzi. Prošao sam pored zatvorenih
brijačnica i radionica za peglanje odjeće, pored
jednog starog pekara koji je brojao novac,
gledajući me zapanjeno, pored radnje koja je
divno mirisala na turšiju i usoljenu ribu, pa sam,
samo zato što su me privukle boje, ušao u dućan
jednog trgovca travama i začinima koji je unutra
još uvijek nešto vagao. Tu sam, uz svjetlost
svjetiljke, strasno kao da gledam ljude zadivljeno
razgledao vreće kave, đumbira i cimeta, šarene
kutije smole, hrpice anisa, kima i šafrana, čiji je
miris dopirao do mog nosa. Povremeno sam
osjećao želju da sve stavim u usta, da sve to
nacrtam na jednom praznom papiru.
Ušao sam u lokal u kojem sam prethodnog dana
dvaput jeo i koji sam nazvao 'aščinicom tužnih
ljudi', a zapravo sam ga morao nazvati 'aščinicom
ubogih'. Onima koji poznaju taj lokal vrata su
otvorena do ponoći. Unutra sam zatekao nekoliko
sirotana obučenih kao okorjeli kriminalci i
konjokradice, nekoliko beskućnika čiji su se
pogledi, u očaju i beznađu, otrgli od ovog svijeta i,
kao kod pušača opijuma, odlutali u neka druga
rajska prostranstva, dva prosjaka, kojima je teško
padalo da se prilagode čak i pravilima ponašanja
svog esnafa i gospodina koji je sjeo u jedan ćošak
dalje od te cijele gomile. Ljubazno sam pozdravio
kuhara iz Alepa. Zatražio sam da mi do vrha
tanjira naspu sar-mu, preliju je jogurtom i odozgo
pospu šaku ljute crvene paprike. Uzeo sam jelo i
sjeo pored mladog gospodina.
Svake večeri me obuzima neka tuga, neka duboka
žalost. Braćo mila, braćo, trujemo se, trunemo,
umiremo, iz dana u dan trošimo, do grla tonemo u
neimaštinu... Ponekad noću sanjam kako izlazi iz
jame i prati me, ali prekrili smo ga sa dosta
zemlje, ne može ustati iz groba.
Da li mi Alah upućuje neki tajni znak time što je
razgovor započeo gospodin za kojeg sam mislio da
je, zabivši nos u zdjelu s varivom, zaboravio na
svijet oko sebe? Da, rekao sam, meso su samljeli
upravo kako treba, moje sarme su jako ukusne.
Onda sam ja upitao - ima dvadeset godina, kaže,
nedavno je završio medresu i stupio u službu kod
Arif-paše kao pisar. Nisam ga pitao zašto u ovo
doba noći nije u pašinom konaku, džamiji ili u
kući, u naručju svoje žene, nego u aščinici ovih
neoženjenih hajduka. On je želio znati odakle
dolazim i ko sam. Razmislio sam i odgovorio mu:
„Zovem se Behzad. Dolazim iz Herata, iz Tabriza.
Ja sam uradio najveličanstvenije crteže,
najnevjerovatnija čudesna djela. U svakoj
iluminatorskoj radionici u Persiji i Arabiji, u kojoj
se rade crteži i iluminacije, već vijekovima se
kaže: misliš da je stvarno to što gledaš, baš kao da
je Behzadov crtež."
Naravno, to nije srž. Moj crtež odražava ono što
vidi moj razum, a ne moje oko. Kao što znate, crtež
je samo radost za oko. Spojite te dvije misli i moj
svijet će se pojaviti pred vama. Dakle:
ELIF: Crtež oživljava šta razum vidi kako bi se
oko radovalo.
LAM: Od svega što oko vidi na svijetu u crtež
ulazi samo onoliko koliko koristi razumu. MIM:
Ljepota je kad oko u svijetu iznova otkriva ono što
razum sam po sebi zna. Da li je naš mladi
gospodin, dvadesetogodišnjak koji je završio
medresu, shvatio logiku onoga što je u nenadanom
nadahnuću poteklo iz najskrivenijih dubina moje
duše? Ne, jer tri godine sjediš uz učitelja koji za
dvadeset akči dnevno, danas je to dovoljno za
dvadeset hljebova, predaje u medresi neke
prigradske mahale, i još uvijek ne znaš ko je
Behzad. Očito, to ne zna ni gospodin učitelj od
dvadeset akči dnevno. Dobro, reći ću mu:
„Ja sam oslikao sve, baš sve: našeg Poslanika
kako sjedi sa svojom četvoricom kalifa u džamiji
pred zelenim mihrabom; zatim, u jednoj drugoj
knjizi, uspeće Božjeg poslanika na konju Bu-raku u
Sedam nebesa, u Noći uspeća; Aleksandra kako na
svom putu u Kinu udara u bubanj hrama na obali da
bi uplašio čudovište koje je na moru podiglo oluju;
padišaha kako se zadovoljava dok u tajnosti gleda
nage ljepotice svog harema u bazenu i pritom svira
na udu; kako jedan mladi rvač, koji je utvrdio da
će pobijediti svog učitelja jer je naučio sve
njegove trikove, u padiša-hovoj prisutnosti predaje
borbu nakon što ga je učitelj porazio posljednjim
lukavstvom, onim kojem ga nije htio naučiti; kako
se Lejla i Medžnun u dječijoj dobi zaljubljuju
jedno u drugo dok klečeći čitaju Kuran Časni u
nekoj školi fino ukrašenih zidova; kako
najstidljiviji ljubavnici, isto kao i najbestidniji
medu njima, nikada ne mogu jedno drugo gledati
pravo u oči; zidanje palate kamen po kamen;
mučenje okrivljenih; let orlova; pjesnike kako se
takmiče; pobjedničke trpeze i one koji poput tebe
ništa drugo ne vide osim variva pred sobom."
Oprezni pisar više me se nije bojao, čak me je
smatrao zabavnim i smijao mi se. „Gospodin
učitelj ti je sigurno o ovome govorio", rekao sam.
,,U Sadijevu Bustanu ima jedna priča koju jako
volim. Ona priča u kojoj se kralj Darije za vrijeme
lova odvojio od pratnje i krenuo u šetnju po
brdima. Iznenada pred njega iskrsnu neki nepoznat
čovjek, koji je djelovao opasno. Kralj se uspaniči
i ruka mu odmah posegnu za lukom, kad čovjek s
kozjom bradom zavapi: „Kralju moj, stanite, ne
odapinjite strijelu, kako me ne prepoznajete? Zar
ne prepoznajete mene, svog vjernog konjušara,
kojem ste povjerili stotine svojih konja i
ždrijebaca? Koliko ste me puta dosad vidjeli?
Dobro poznajem svakog od vaših stotinu konja,
znam ih sve po naravi, čak i po boji dlake. Kako je
mogu-će da vi ne primjećujete nekog poput mene,
jednog od vaših robova kojima vladate i kojeg
tako često viđate?" Kad crtam taj prizor, crne,
dorataste i bijele konje, koje ko-njušar nježno
posmatra, crtam sretne i spokojne na zelenoj
rajskoj livadi prekrivenoj šarenim cvijećem, tako
sretne i spokojne da čak i najgluplji čitalac
razumije pouku priče pjesnika Sadija da ljepota i
tajna ovog svijeta postaju očigledne samo ako im
se s ljubavlju pokloni pažnja i intimno saosjećanje.
Ako želite živjeti u onom dženetu u kojem žive
sretne kobile i ždrijepci, širom otvorite oči i
obratite pažnju na njegove boje, njegove
pojedinosti i njegovu razigranost. Učenik učitelja
od dvadeset akči istovremeno se zabavljao i
osjećao strah. Htio je baciti kašiku i pobjeći, ali ga
nisam puštao na miru:
„Behzad, majstor nad majstorima, na toj slici je
tako nacrtao kralja, njegovog konjušara i konje da i
nakon stotinu godina nisu prestali oponašati konje
koje je on uradio. Svaki od tih konja koje je
majstor nacrtao iz svoje mašte, iz srca, na kraju je
postao jedan uzorak. Stotine iluminatora,
uključujući i mene, crtaju te konje po sjećanju. Da
li si ikada vidio crtež konja?" ,,U jednoj čarobnoj
knjizi koju je jedan učitelj, učenjak nad
učenjacima, jednog dana dao mom pokojnom
učitelju, vidio sam crtež krilatog konja."
Da li da zgrabim za glavu tog glupana koji, kao i
njegov učitelj, uzima za ozbiljno Knjigu o
čudesima, da ga ugušim u zdjeli variva pred njim,
ili da ga pustim da u zvijezde kuje jedini i ko zna
koliko loš crtež konja koji je vidio u svom životu?
Odabrao sam treću mogućnost: spustio sam kašiku
i izjurio iz aščinice. Kad sam nakon dugog hodanja
ušao u jednu napuštenu tekiju, osjetio sam mir.
Počistio sam prostor i, ne radeći baš ništa,
osluškivao tišinu.
Nakon toga izvadio sam skriveno ogledalo,
postavio ga na stalak za knjige, u krilo stavio
dasku za crtanje i dvostruki list, pa ugljenom
olovkom počeo crtati svoje lice, onakvo kakvo
sam vidio u ogledalu. Radio sam strpljivo i jako
dugo. Kad sam nakon dosta vremena vidio da lice
na papiru ne liči na lice u ogledalu, toliko sam se
rastužio da su mi se oči ovlažile. Kako to polazi za
rukom mletačkim slikarima koje je Tetak hvalio na
sva usta? Na trenutak sam pomislio da će, ako
zamislim da sam jedan od njih i ako s tom mišlju
budem crtao, možda moj crtež ličiti na mene.
Kasnije sam prokleo i franačke crtače i Tetka,
obrisao ono što sam nacrtao i ponovo počeo crtati
gledajući se u ogledalu.
Dosta kasnije našao sam se najprije na ulici, a
potom u toj sramotnoj kavani. Nisam bio svjestan
kako sam stigao ovamo. Ulazeći u kavanu, osjećao
sam takav stid što zalazim među te bijedne
iluminatore i kaligrafe da mi se čelo oznojilo.
Osjećao sam da me posmatraju, da se gurkaju,
pokazuju na mene i cerekaju se, sve sam to, ako
baš hoćete, vidio. Sjeo sam u jedan kut trudeći se
da moji pokreti budu prirodni. Pritom sam
pogledom potražio druge majstore iluminacije,
dragu braću s kojom sam neko vrijeme šegrtovao
kod majstora Osmana. Bio sam uvjeren da je i
njima večeras naređeno da nacrtaju po jednog
konja i da su se te budale, ozbiljno shvatajući
takmičenje, napi-njale iz petnih žila da to i urade.
Efendi medah još nije počeo svoju priču. Ni crtež
još nije bio obješen. To me je natjeralo da se
zbližim sa ljudima u kafani.
Dobro, reći ću vam istinu, šalio sam se kao i svako
drugi, pričao bestidne priče, izvještačeno se ljubio
s prijateljima, koristio dvosmislene riječi, aluzije i
kalambure, pitao mlade kalfe za zdravlje i
raspoloženje, zajedničke neprijatelje, kao i svi
drugi, okrutno zadirkivao, a kad bi me ponijelo
raspoloženje, ne bih se suzdržavao ni da prijatelje
pipkam i ljubim u vrat. Pritom me je nepodnošljivo
boljelo saznanje da je, dok sam to radio, dio moje
duše bio neumoljivo šutljiv.
A opet, za kratko vrijeme uspio sam da svoju
muškost i mu-škost svih drugih koje smo ogovarali
uporedim s četkicom, trskom, kafanskim
stubovima, s nejom, krovnom gredom, zveki-rom,
prazilukom, minaretom, sa slatkišem u obliku
prsta, s borom, dva puta i s cijelim svijetom, a
guze lijepih dječaka s naran-džama, smokvom,
kadifom, jastukom i sićušnim mravinjakom.
Istovremeno najpretenciozniji medu kaligrafima
mojih godina svoj komad je uporedio s jarbolom
broda i motkom za nošenje tereta, pritom jako
nespretno i nesigurno. Uz to sam se u alegorijama i
aluzijama osvrnuo i na onemoćalu muškost starih
ilumi-natora, na usne novih šegrta, crvene kao
višnja, majstore kaligra-fije koji, kao i ja, svoj
novac čuvaju na nekom (recimo najnepri-
stojnijem) mjestu, na to da se u vino koje pijem ne
stavljaju ru-žine latice, nego opijum, da za
posljednje majstore u Tabrizu i Ši-razu, a u Alepu
svakako, pripremaju mješavinu kafe i vina, ne
zaboravljajući spomenuti njihove kaligrafe i lijepe
dječake. Događalo se i to da jedna od te dvije
moje duše prevagne nad onom drugom i ostavi je
za sobom, da na kraju zaboravim onu šutljivu i
nemilu stranu svog bića. Tada sam se prisjećao
bajram-skih svečanosti iz svog djetinjstva, koje
sam kao JA proslavljao zajedno sa svima ostalima.
Uprkos svim tim šalama, ljubljenju i grljenju, u
meni je vladala neka tišina, koja mi je usred tog
meteža donosila veliku bol i osjećaj potpune
samoće.
Ko je usadio u mene tu šutljivu i okrutnu dušu? To
je džin, a ne duša, koja me stalno okrivljavala i
odvlačila od svih ostalih. Šejtan? Ali, tišina u
meni nije nalazila mir u bestidnostima na koje me
je navodio šejtan, već naprotiv samo u
najbezazlenijim pričama koje su djelovale na moju
dušu.
Pod utjecajem vina koje sam popio ispričao sam
dvije priče kako bi mi donijele taj mir. Jedan
stasiti kaligrafski šegrt svijetle ali ružičaste puti,
uperio je svoje zelene oči pravo u moje i pažljivo
me slušao.
DVIJE PRIČE O SLJEPOĆI I STILU KOJE
PRIČA ILUMINATOR KAKO BI UBLAŽIO
USAMLJENOST SVOJE DUŠE
Elif
Smatra se da crtanje konja tako što gledaš
živog konja pred sobom nije izum franačkih
majstora, nego je ideja velikog majstora
Džemaletina Gazvinskog. Pošto je Uzun Hasan,
vladar Bijelog ovna, osvojio Gazvin, stari majstor
Džemaletin ne samo da je oduševljeno pristupio
iluminatorskoj radionici pobjedničkog vladara,
već je s njim krenuo i u vojne pohode, uz
objašnjenje da svoju Istoriju želi oslikati ratnim
prizorima koje vidi svojim očima. Tako je taj
veliki majstor, koji je šezdeset i dvije godine crtao
konje, konjanike i ratne prizore, a da nije ni vidio
rat, prvi put otišao u bitku, ali ga je topovska kugla
ispaljena iz neprijateljskih redova oslijepila i
otkinula mu obje šake do ručnih zglobova prije
nego što je vidio kako se žestoko i snažno sudaraju
oznojeni konji zaraćenih strana. Doduše, kao i svi
veliki umjetnici, stari majstor je iščekivao
sljepoću kao znak Alahove milosti, a nije smatrao
velikim gubitkom ni to što je ostao bez šaka.
Tvrdio je da ilumi-natorovo pamćenje leži u
razumu i srcu, a ne, kako su to neki tvrdili, u ruci,
te da sada kad je oslijepio, vidi istinske crteže i
krajolike koje Alah nalaže gledati kao i stvarne
savršene konje. Da bi ta čuda mogao podijeliti s
ljubiteljima iluminacije, našao je jednog stasitog,
zelenookog kaligrafskog šegrta svijetle ali
ružičaste puti i dao mu da nacrta čudesne konje
koji su mu se u Alahovoj tami pojavljivali pred
očima, objašnjavajući mu kako bi ih on sam
nacrtao kad bi mogao držati četkicu u rukama. Te
opise i crteže tristo tri konja, od kojih je svaki
počinjao od prednje lijeve noge konja, nakon
majstorove smrti lijepi kaligraf je sakupio u tri
mape, s naslovima Crtanje konja, Razigranost
konja i Ljubav prema konjima. Neko vrijeme bile
su veoma omiljene i tražene u pokrajinama u
kojima se osjećala moć Bijelog ovna. Pojavili su
se različiti prijepisi i imitacije, šegrti i učenici
učili su ih crtati napamet, upotrebljavani su kao
knjige za praktično vježbanje crtanja da bi, nakon
što je Bijeli ovan Uzun Hasana zbrisan s lica
zemlje, a heratska škola iluminacije zavladala
cijelom Persijom, bili zaboravljeni. Očigledno je
značajnu ulogu odigrala i pravilna logika Kema-
letina Rize iz Herata, koji je u svojoj knjizi
Slijepčevi konji oštro kritikovao te tri mape,
smatrajući da bi ih trebalo spaliti. Po nje-govom
mišljenju, nijedan konj o kojem se govori u tri
knjige Džemaletina Gazvinskog ne može biti Božji
jer nije iskonski i jer ih je stari majstor opisao kao
očevidac jedne prave bitke, makar na bojnom
polju bio samo jedanput, i to vrlo kratko. Ne treba
se čuditi što se neki od tih tristo tri opisa konja s
vremena na vrijeme
sreću i u drugim knjigama u Istanbulu. Neki konji
se crtaju prema tim opisima pošto je riznicu Uzun
Hasana, vladara Bijelog ovna, opljačkao sultan
Mehmed Osvajač i prenio u Istanbul.
Lam
Sljepoća majstora iluminacije, koja pred kraj
njegovog života nastupa zbog previše rada, u
Heratu i Širazu nije služila samo kao dokaz
majstorove nepokolebljive odlučnosti, već i kao
pohvala i nagrada koju Alah daje velikom majstoru
za njegov trud i nadarenost. Sumnjičavost prema
majstorima koji uprkos svojim poodmaklim
godinama nisu izgubili vid, neko je vrijeme u
Heratu tjerala brojne iluminatore da u starosti
požele sljepoću. To-kom jednog dugog razdoblja, s
divljenjem su spominjani oni legendarni majstori
koji su radije sami sebe oslijepili nego da rade
kod nekog drugog padišaha ili da promijene svoj
stil. Samo jedan medu njima, Ebu Said, unuk iz
Timurove loze po liniji Miran-ša-ha, u
iluminatorskoj radionici koju je utemeljio nakon
zauzeća Taškenta i Samarkanda, uveo je jednu
novinu: pokazao je više poštovanja prema
oponašanju sljepoće nego prema njoj samoj. Kara
Veli, stari majstor koji je nadahnuo Ebu Saida,
rekao je da slijepi iluminator u tami ionako vidi
Alahove konje i da je prava vještina kad
iluminator koji nije izgubio vid može posmatrati
svijet kao slijepac. To je i dokazao kao
šezdesetsedmogodišnjak kad je u jednom potezu
nacrtao konja koji mu je došao na vrh četkice, ne
razmišljajući o onome šta radi i ne gledajući u
papir pred sobom, iako su mu oči bile širom
otvorene i uperene u njega. Na kraju te
iluminatorske predstave, na koju je Miran-šah radi
podrške legendarnom majstoru doveo gluhe
muzičare da sviraju na udu i nijeme medahe da
pričaju priče, veličanstveni konj kojeg je nacrtao
Kara Veli dugo je upoređivan sa drugim konjima
velikih majstora i zaključeno je da se njegov konj
ni po čemu ne razlikuje od ostalih. Pošto je Miran-
šah bio uznemiren time, slavni majstor pojasnio je
da obdareni iluminator i otvorenih i zatvorenih
očiju konje vidi uvijek na isti način, onako kako ih
Alah vidi. Kad se radi o velikom iluminatoru,
smatrao je da nema nikakve razlike između onoga
koji je slijep i onoga koji vidi: ruka crta uvijek
istog konja jer u to vrijeme nije bilo franačkog
izuma koji nazivaju 'stilom'. Konje velikog
majstora Kara Velija muslimanski iluminatori su
oponašali sto deset godina, a on je, dvije godine
poslije prelaska iz Samarkanda u Gazvin nakon što
je Ebu Said poražen, a njegova iluminatorska
radionica prestala da radi, najprije oslijepljen
zbog zlonamjernog osporavanja ku-ranskog ajeta
Zar su isti oni koji vide i oni koji ne vide? Poslije
toga ubili su ga vojnici mladog Nizam-šaha.
Želio sam kaligrafskom šegrtu lijepih očiju
ispričati i treću priču, možda o tome kako je veliki
majstor Behzad oslijepio samog sebe, kako nikada
nije htio otići iz Herata i zašto, kad je na silu
odveden u Tabriz, nije htio crtati, o tome da je
iluminatorov stil zapravo stil iluminatorske
radionice u kojoj radi, kao i druge legende koje
sam čuo od majstora Osmana, ali sam pažnju
usmjerio na efendi medaha. Otkud sam znao da će
večeras pri-povijedati priču o Šejtanu? Osjetio
sam potrebu da vičem: „Šejtan je onaj ko je prvi
rekao JA! Ko ima stil i ko razdvaja istok i zapad -
taj je šejtan!"
Zatvorio sam oči i na medahovom grubom papiru
nacrtao šejtana onako kako sam u tom trenutku bio
nadahnut. Dok sam crtao, smijali su se medah i
njegov učenik, svi prisutni radoznali iluminatori i
zadirkivali me.
Mislite li da i ja imam neki stil ili to samo tako
djeluje zbog vina?
47.
JA, ŠEJTAN
 Volim miris crvene paprike ispržene na
maslinovom ulju, kišu koja u zoru pada na mirno
more, trenutak kad se na otvorenom prozoru
iznenada pojavi a zatim nestane neka žena, tišinu,
razmišljanje i strpljenje. Vjerujem u sebe i
uglavnom ne obraćam pažnju na ono što se priča o
meni. Ali, večeras sam došao u ovu kafanu da
opomenem svoju braću iluminatore i kaligrafe
zbog nekih ogovaranja, laži i govorkanja.
Naravno, znam da ćete vjerovati u suprotno od
onoga što kažem, ali dovoljno ste pametni da
naslutite kako nije uvijek dobro vjerovati u
suprotno od onoga što kažem, kao i dovoljno
radoznali da vas zanima sve što kažem, čak i kad
ne vjerujete u to. Jer, znate da je moje ime, koje se
u Kuranu Časnom pojavljuje pedeset dva puta,
jedno od najčešće spominjanih. Dobro, pođimo od
Alahove knjige, od Kurana Časnog. Sve što je u
njoj rečeno o meni tačno je. Skromno priznajem,
želim da se to zna. Postoji i pitanje stila. Uvijek
me je boljelo to što me Kuran Časni ponižava. Ta
bol je moj životni stil. To ne poričem.
Da, Bog je stvorio čovjeka pred nama, svojim
anđelima. Zatim je naredio da mu se poklonimo.
Da, dok su mu se svi anđeli klanjali, ja sam se
tome, kako i stoji u suri Araf, usprotivio. Podsjetio
sam na to da je Adam stvoren od blata, a ja od
vatre, i svi znamo da je to mnogo uzvišeniji
element. Nisam se poklonio čovjeku, a Alah me je
smatrao 'gordim'. „Odlazi iz dženeta!", rekao je.
„Ne priliči ti da se ovdje gordiš!"
„Dopusti mi da živim do sudnjeg dana, dok mrtvi
ne uskrsnu", zamolio sam. Dopustio mi je. Onda
sam rekao da ću do sudnjeg dana Adamove
potomke navoditi na pogrešan put, jer me je Alah
kaznio zato što se nisam želio pokloniti čovjeku.
On je rekao da će sve takve slati u džehenem.
Poznato vam je da se toga obojica pridržavamo. O
tome jedva da bi se nešto više moglo reći.
Neki tvrde da je tada sklopljen dogovor između
preuzviše-nog Alaha i mene. Po toj logici,
preuzvišenom Alahu pomažem u iskušavanju
njegovih robova pokušavajući ih dovesti u napast,
no dobri i dalje odlučno idu svojim putem, a loši
se predaju strastima, čine grijehe i završe u
džehenemu. To što radim izuzetno je važno. Niko
se ne bi dao zaplašiti kad bi svi išli u dženet, jer se
ovozemaljski i državnički poslovi nikad ne bi
mogli obavljati samo dobrotom. Na svijetu mora
biti zla koliko i dobrote, i grijeha koliko i dobrih
djela. Iako se Alahov red ostvaruje zahvaljujući
meni i s Njegovim dopuštenjem (zašto bi mi inače
bilo dano da živim do sudnjeg dana?), to da sam
'zao' i da mi se nika-da ne daje za pravo nanosi mi
bol koju krijem duboko u sebi. Oni pojedinci kao
Mansur al-Haladž, koji je svoj nauk razradio do
kraja, ili kao Ahmed Gazali, mlađi brat glasovitog
imama Ga-zalija, otišli su vrlo daleko tvrdeći u
svojim djelima da su i napasti u koje dovodim
grješnike zapravo ono što Alah želi, da se to
provodi s Njegovim dopuštenjem i s Njegovom
voljom, da zato ne postoje dobro i zlo jer sve
dolazi od Alaha i da sam čak i ja sam jedan dio
Njega.
Neki od tih nerazumnih ljudi s pravom su spaljeni
zajedno sa svojim knjigama. Jer, svakako postoji
dobro i zlo, i zadatak je svakog od nas da povuče
granicu koja ih razdvaja. Ja, sačuvaj Bože, nisam
Alah i tim nerazumnicima nisam takve gluposti
utuvio u glavu, sve su sami smislili.
Postoji još nešto što me navodi na drugi prigovor.
Nisam ja izvor svih zala i svih grijehova ovog
svijeta. Mnogo ljudi počini grijeh iz vlastite
strasti, požude, neodlučnosti, podlosti, ponajviše
gluposti, a ne zbog toga što sam ih ja nagovorio na
to, tjerao ili podstakao na sumnju. Koliko god da
su besmisleni napori nekih učenih mistika da me
oslobode odgovornosti za bilo kakvo zlo, toliko u
suprotnosti sa Kuranom Časnim to što me smatraju
uzrokom svakog zla. Ja ne dovodim u iskušenje
svakog trgovca voćem koji vara kupca i podvaljuje
trule jabuke, svako dijete koje laže, svakog
laskavca, svakog starca koji ima bludne snove,
svakog mladića koji masturbira. Dvije posljednje
stvari Preuzvišeni i ne smatra zlom zbog kojeg bi
me trebalo prozivati. Jasno, jako se trudim da ljudi
počine teške grijehove, ali neke hodže pišu da sam
ja zaveo one koji zijevaju nepokrivenih usta, kišu,
pa čak i prde. Sve to znači da me uopšte ne
shvataju.
Možete reći, pa neka i ne shvataju, tako ćeš ih
lakše zavesti. Tačno. Ipak, moram napomenuti da i
ja imam ponos i da je upravo on razlog zbog kojeg
su odnosi između Svevišnjeg i mene narušeni. Iako
je ko zna koliko puta zapisano u hiljadama knjiga
da lako mogu poprimiti svaki izgled, da se
posebno pred ljudima čvrste vjere pojavljujem u
liku lijepe i poželjne žene, mogu li mi braća
iluminatori objasniti zašto me još uvijek crtaju kao
neku izobličenu rogatu i repatu nakazu
bradavičastog lica?
Stigli smo tako i do naše teme, do iluminacije.
Gomila ljudi, koja je nagrnula na istanbulske
sokake nahuškana od jednog dža-mijskog
propovjednika čije vam ime neću reći da vas to
kasnije ne bi mučilo, tvrdi da je melodično učenje
ezana, okupljanje der-viša po tekijama i njihova
ekstaza uz muziku i ples, kao i ispijanje kafe,
suprotno Alahovoj riječi. Neki ovdje prisutni
ilumina-tori, koji zaziru od tog propovjednika i
njegove gomile, kako čujem, smatraju me
odgovornim za crtanje u franačkom stilu. To-kom
proteklih vijekova o meni su izrečene nebrojene
laži, ali zaista nijedna od njih nije išla tako daleko.
Vratimo se na početak. Svi ga zaboravljaju jer se
hvataju za to da sam upravo ja nagovorio Evu da
jede sa zabranjenog drve-ta. Ne, početak nije ni
onaj trenutak kad mi je Preuzvišeni prebacio
gordost. Početak svega bilo je Njegovo naređenje
da se poklo-nimo čovjeku kojeg je meni i drugim
anđelima pokazao, i to što se ja, dok su se svi
anđeli klanjali, opravdano NISAM ŽELIO
POKLONITI ČOVJEKU.
Smatrate li da je umijesno njegovo naređenje
POKLONI SE ČOVJEKU, stvoru napravljenom od
blata, od materije mnogo manje vrijedne nego što
je vatra od koje sam ja stvoren? Savjesno
odgovorite, braćo moja! U redu, znam, bojite se jer
mislite da ovdje ništa neće ostati među nama, da će
On sve čuti i da ćete jednog dana pred Njim
odgovarati zbog toga. Onda vas neću pitati zašto
vam je dao savjest. Imate pravo da se plašite,
kažem vam i odmah zaboravljam svoje pitanje i
razliku između vatre i blata. Ipak, postoji nešto što
nikad neću zaboraviti, da, nešto čega ću se s
ponosno sjećati: JA SE NISAM POKLONIO
ČOVJEKU. Međutim, franački majstori upravo to
čine. Nije im dovoljno što oči svojih gospodara,
sveštenika, bogatih trgovaca, pa čak i svojih žena
crtaju u odgovarajućoj boji, što u crtež unose
detalje, kao što su lijepa sjena medu ženskim
grudima, bore na čelu, prstenje na rukama, pa čak i
odvratne dlake koje izbijaju iz ušiju, već te figure
smještaju tačno u sredinu slike kao da je čovjek
neko kome se treba klanjati, pa onda te slike
vješaju na zid kao idole koje treba obožavati. Da li
je čovjek toliko značajno stvorenje da mu se i
sjena detaljno crta? Ako se kuće u nekoj ulici
crtaju kao da se postepeno smanjuju, onako kako to
ljudsko oko pogrešno vidi, zar nije tada u središte
svijeta postavljen čovjek, a ne Alah? To
Svemogući i Preuzvišeni najbolje zna. Ali ja, koji
sam odbio da se poklonim čovjeku, koji sam zbog
toga osuđen na toliku patnju i samoću, koji sam
zbog toga mrzak Alahu, koji sam psovan i klevetan,
ja, dakle, smatram da je sada sasvim jasno koliko
je glupa tvrdnja da ideja za takve crteže potiče od
mene. Čak i vjerovanje da sva djeca masturbiraju
zbog mene i da svi prde jer ih ja nagonim na to,
kako pišu neke mule i govore neki vaizi, djeluje
logičnijim od te pomisli. Takođe, na kraju želim
reći još nešto, ali ne ljudima, koji su uvijek nejasni
i neodređeni, jer im je razum zamračen željom da
se pokažu. Ljudi su zaslijepljeni požudom, novcem
i besmislenim strastima! Svojim beskrajnim umom
razumjeće me samo Preuzvišeni Alah. Zar nisi Ti
naučio svoje anđele gordosti tjerajući ih da se
poklone čovjeku? A sada oni sami čine ono što su
naučili od Tvojih anđela, klanjaju se samima sebi i
sami sebe sta-vljaju u središte svijeta. Svako, pa
čak i Tvoj najvjerniji rob, želi da bude nacrtan u
stilu franačkih majstora. Posljedica tog divljenja
samima sebi jeste ta da će Tebe uskoro zaboraviti,
siguran sam u to kao i u samog sebe. I opet će na
mene prebaciti sav grijeh svog zaborava.
Kako da vam dokažem da o svemu tome ne brinem
onoliko koliko se misli? Dakako, pokazujem vam
da sam i poslije toliko vijekova, uprkos okrutnim
kamenovanjima, psovkama, prokletstvima i
kletvama, još uvijek živ i zdrav i još uvijek na
nogama. Kad bi se moji ogorčeni i površni
neprijatelji, koji me psuju na sva usta, sjetili da mi
je Preuzvišeni dao dozvolu da živim do sudnjeg
dana, svima bi bilo lakše. Život koji je Alah njima
darovao traje samo šezdeset-sedamdeset godina.
Ako im kažem da se bar potrude da produže svoj
život ispijajući kafu, znam da bi neki rekli da, za
ime Boga, ako to Šejtan traži, moraju uraditi
suprotno, pa bi se zauvijek odrekli kafe ili bi se,
dubeći na glavi, trudili da je naliju u guzicu.
Nemojte se smejati! Nije važan sadržaj misli,
važna je forma. Ne ono što oslikava iluminator,
nego njegov stil, ali ni jedno ni drugo ne bi se
trebalo primjećivati. Na kraju sam želio ispričati
jednu ljubavnu priču, ali već je kasno. Majstor
medah, koji mi je noćas posudio glas, obećao mi je
da će, ne sutra, nego prekosutra, u srijedu uveče,
kad na zid objesi crtež jedne žene, slatko ispričati
tu priču.
48.
JA, ŠEKUPvA
Sanjala sam oca kako mi govori nešto što
nisam mogla razumjeti. Bilo je strašno i probudila
sam se. Ševket i Orhan čvrsto su se privili uz mene
s obje strane, bila sam oznojana od topline
njihovih tijela. Ševket mi je stavio ruku na stomak,
a Orhan je svoju oznojanu glavu naslonio na moje
grudi. Ipak sam uspjela da se išunjam iz kreveta i
sobe, a da ih ne probudim. Prošla sam predsoblje i
tiho otvorila vrata sobe u kojoj je bio Crni. Pri
svjetlosti svijećnjaka u ruci nisam ga vidjela, već
samo njegovu bijelu posteljinu, koja se usred
mračne i hladne sobe pružala kao tijelo u
mrtvačkom sanduku. Svjetlost svijećnjaka kao da
nikako nije mogla dospjeti do njegovog ležaja.
Kad sam još više ispružila ruku, narandžasta
svjetlost svijeće osvijetlila je njegovo neobrijano,
umorno lice i gola ramena. Približila sam mu se.
Spavao je sklupčan kao bubica, kao i Orhan, a lice
mu je ličilo na lice usnule djevojke.
„To je moj muž", rekla sam samoj sebi. Bio mi je
tako dalek i stran da sam se kajala. Da sam u ruci
imala bodež, ubila bih ga. Ne, nisam to željela
stvarno uraditi, samo sam, kao što smo svi radili u
djetinjstvu, razmišljala šta bi se dogodilo da ga
ubijem. Nisam vjerovala da je godinama mislio
samo na mene, ne vjerujem ni nedužnom djetinjem
izrazu na njegovom licu. Vrhom gole noge gurnula
sam njegovo rame i probudila ga. Kad me je
ugledao, na trenutak je bio manje očaran i uzbuđen
nego uplašen, što sam i željela. Prije nego što se
potpuno razbudio, rekla sam:
„Sanjala sam oca. Rekao mi je nešto strašno. Da si
ga ti ubio..."
„Zar nismo bili zajedno kad je tvoj otac ubijen?"
„To i ja znam", odgovorila sam. „Ali, ti si znao da
će moj otac biti sam u kući." „Nisam znao. Ti si
djecu poslala s Hajrijom. Znala je jedino Hajrija,
možda i Ester. Ti bolje od mene znaš ko je još
znao."
„Neki glas u meni kao da ponekad želi da mi
otkrije zašto je sve krenulo naopako, i tajnu odakle
dolazi sva ta nesreća. Otvaram usta da bi mogao
izići iz mene, ali iz grla ne izlazi ništa, kao što se
dešava u snu. A ni ti više nisi onaj dobar i
prostodušan Crni kojeg sam upoznala u
djetinjstvu."
„Iti i tvoj otac protjerali ste tog Crnog."
„Ako si me oženio zato da se osvetiš mom ocu,
onda si se već osvetio. A možda te djeca ne vole
zbog toga."
„Znam", rekao je, ali tužno. „Prije nego što sam
zaspao, ti si neko vrijeme bila dolje, vikali su da
ih čujem: Crni, Crni, najeo se crvi!"
„Da si ih bar istukao!", najprije sam rekla, želeći
da ih zaista istuče. „Digneš li na njih ruku, ubiću
te!", rekla sam uzbuđeno.
„Dođi već jednom u krevet", rekao je. „Smrznućeš
se!"
„Možda nikada neću leći u tvoj krevet. Možda smo
oboje pogriješili što smo se vjenčali. Kažu da je
brak nevažeći. Prije nego što sam zaspala, čula
sam Hasanove korake. Ne zaboravi, godinama sam
slušala njegove korake dok sam sjedila sa svojim
pokojnim mužem. Djeca ga vole. On ne zna za
milost. Ima crvenu sablju, čuvaj ga se."
U njegovom pogledu primjetila sam toliko veliki
umor i strogoću da mi je odmah bilo jasno da ga
neću moći zaplašiti.
„Kad pogledam nas dvoje", rekla sam, „ti si onaj
koji ima više i nade i tuge. Ja se inatim kako ne bih
bila nesretna i kako bih zaštitila svoju djecu, a ti
da bi se dokazao i zato što me voliš." Dugo mi je
pričao koliko me voli i kako je u pustim karavan-
sarajima, u golim planinama, u snježnim noćima,
neprestano mislio na mene. Da mi to nije rekao,
probudila bih djecu i vratila bih se u kuću svog
bivšeg muža. Odjednom je izbilo iz mene:
„Ponekad mi se čini kao da će se moj bivši muž
svakog časa vratiti. Bojim se, ali ne boravka s
tobom nasamo u ovoj sobi, u ponoć, pa ni toga da
bi nas djeca mogla zateći zajedno, nego toga da bi
on mogao zakucati na vrata čim se zagrlimo."
Izvana, odmah s dvorišnih vrata, začulo se frktanje
mačaka koje su se na smrt borile. Zatim je
nastupila duga tišina. Na trenutak sam pomislio da
ću zaplakati. Nisam bila u stanju ni da spustim
svijećnjak koji sam držala na tronožac, ni da se
vratim nazad u sobu, mojoj djeci. Neću napustiti
ovu sobu sve dok ne budem sigurna u to da njegovi
prsti nisu umiješani u ubistvo mog oca, rekla sam
samoj sebi.
„Ti nas omalovažavaš", rekla sam Crnom. „Postao
si gord nakon što smo se vjenčali. U stvari,
sažaljevao si nas jer se moj muž nije vratio iz rata,
a sad nas sažaljevaš jer mi je otac ubijen."
„Gospodo Šekura", brižno je rekao, i dopalo mi se
što je tako počeo, ,,i ti znaš da to nije tačno. Za
tebe ću sve učiniti."
„Onda ustani iz kreveta i čekaj stojeći, kao ja."
Zašto sam mu rekla da nešto čekam?
„Ne mogu to uraditi", rekao je stidljivo pokazujući
na jorgan i pidžamu na sebi. Bio je u pravu, ali
opet razljutilo me to što me ne sluša.
„Dok moj otac nije bio ubijen, obilazio si oko kuće
kao mačak oko vruće kaše", rekla sam. ,,A sad, čak
i kad kažeš 'gospodo Šekura', kao da ni sam ne
vjeruješ u to što govoriš, i još želiš da i mi znamo
da ne vjeruješ."
Drhtala sam, ali ne od bijesa, nego od hladnoće
koja je poput leda obavijala moje noge i stopala,
leda i vrat.
„Dođi u moju postelju i budi mi žena!", rekao je.
„Kako će biti otkriven krvnik koji je ubio mog
oca?", upitala sam. „Ako istraga potraje, nije u
redu da budem s tobom u ovoj kući."
„Zahvaljujući Ester i tebi, majstor Osman je svu
pažnju usmjerio na konje."
„Majstor Osman bio je smrtni neprijatelj mog
pokojnog oca. Sad moj ubogi otac odozgo vidi da
od tog čovjeka zavisi hapšenje njegovog ubice, i to
ga sigurno mnogo boli." U jednom trenutku skočio
je iz postelje i pošao prema meni. Nisam se stigla
ni da se pomjerim s mjesta. Ali, suprotno onome
što sam mislila, rukom je ugasio svijeću u mojoj
ruci i zastao. Sve je utonulo u duboki mrak.
„Sad nas tvoj otac ne može vidjeti", prošaputao je.
„Sami smo. Reci mi, Šekura, kad sam se vratio
ovamo nakon dvanaest godina, osjetio sam da bi
me mogla voljeti, da bi u svom srcu mogla pronaći
mjesto za mene. Zatim smo se vjenčali, ali ti od
tada bježiš od mene, ne želiš da me voliš."
„Udala sam se za tebe u nevolji", odgovorila sam
šapatom.
U mraku sam bezdušno osjećala kako se moje
riječi, kako to Fuzuli piše, kao čavli zabadaju u
njegovo tijelo naspram mene.
„Da sam te voljela, voljela bih te i u djetinjstvu",
prošaputa-la sam.
„Reci mi, ljepotice u mraku, tajno si posmatrala
sve ilumina-tore koji su zalazili u ovu kuću. Koji
bi od njih, po tvom mišljenju, mogao biti ubica?"
Dopalo mi se što je još uvijek dobro raspoložen.
Pa ipak, bio je moj muž!
„Hladno mi je."
Ne sjećam se da li sam to rekla. Počeli smo se
ljubiti. Bilo je lijepo priviti se uz njega dok sam u
ruci još uvijek držala svijećnjak, primiti u svoja
usta njegov baršunasti jezik. Moje suze, moja kosa,
moja spavaćica, moje drhtanje, čak i njegovo
tijelo, sve je bilo lijepo. Bilo je lijepo u takvoj
hladnoći nasloniti nos na njegov vruć obraz i
ugrijati ga, ali se plašljiva Šekura suzdržala, nije
mogla zaboraviti, dok se ljubila i mislila je na
svijećnjak u svojoj ruci, na oca koji je gleda, svog
bivšeg muža, djecu koja spavaju u sobi.
„Neko je u kući!", vrisnula sam, odgurnula Crnog i
izjurila u predsoblje.
49.
ZOVEM SE CRNI
Iskrao sam se iz kuće po jutarnjem mraku kao
gost koji je svjestan svoje krivice i dugo hodao
blatnjavim ulicama. Na Beja-zitu sam uzeo abdest
u džamijskoj avliji, ušao u džamiju i klanjao
jutarnju molitvu. Unutra nije bilo ni žive duše osim
efendi imama i jednog starca koji je, zahvaljujući
sposobnosti koja se stiče poslije mnogo i mnogo
godina, mogao spavati i za vrijeme molitve.
Ponekad između snenih maštanja i tužnih uspomena
osjetimo da je Alah na trenutak obratio pažnju na
nas, pa sa nadom podanika koji pun velikih
očekivanja predaje padišahu neku molbu, molimo
nešto od Njega. Svog Alaha sam preklinjao da mi
da dom pun sreće i onih koji me vole.
Stigavši do kuće majstora Osmana, osjetio sam da
je on u jednom danu u meni postepeno zauzeo
mjesto pokojnog tetka. Bio je zadrtiji, dalji, ali
njegova predanost iluminaciji bila je dublja. Veliki
majstor je više ličio na derviša predanog svom
miru nego na nekoga ko je godinama među
iluminatorima širio strah, divljenje i ljubavni
zanos.
Od majstorove kuće krenuli smo prema palati.
Idući tako on, lagano pogrbljen na svome konju, i
ja, uz konja, takođe lagano pogrbljen, vjerojatno
smo ličili na nekog starog derviša i njegovog
zanesenog sljedbenika, koji se mogu vidjeti na
jeftinim ilustracijama koje krase stare priče.
U palati smo zatekli zapovjednika i njegove ljude,
poletnije i spremnije od nas. Pošto je naš padišah
bio siguran da ćemo ujutru pregledati sva tri crteža
konja, koja su sinoć izradila trojica majstora
iluminacije, i na brzinu utvrditi ko je od njih podli
ubica, naredio je da se taj prokletnik odmah baci
na muke bez obaveze da se još jednom pita za
carsko dopuštenje. I tako smo bili primljeni u onu
malu, sklepanu kuću u skrivenom dijelu
padišahove bašte, koji su radije koristili za tajna
saslušanja, mučenja i pogubljenja, a ne pred
Dželatovom česmom, gdje se obavljaju javna
pogubljenja kako bi svako iz toga mogao izvući
odgovarajuću pouku. Jedan mladić, toliko otmjen i
uljudan da je bilo nemoguće povjerovati da je
zapovjednikov čovjek, sigurnim pokretima
postavio je tri crteža na stalak za knjige.
Kad je majstor Osman izvadio svoju lupu, srce mi
je snažno zakucalo. S lupom i okom koje je stalno
držao na istoj udaljenosti, lagano je prešao preko
tri savršena crteža konja. Kao orao koji graciozno
kruži iznad zemlje i sa visine pažljivo posmatra
gazelu koju će uloviti, tako je i on u jednom
trenutku usporio iznad konjskih nozdrva i sav se
pretvorio u oko, ali se nije uzbuđivao.
„Nema", rekao je hladnokrvno.
„Čega nema?", upita zapovjednik.
Mislio sam da veliki majstor neće žuriti, da će
ispitati svaku tačku na konjima, od grive do kopita.
„Prokleti iluminator nije ostavio nikakav trag",
rekao je majstor Osman. „Po ovim crtežima ne
može se zaključiti ko je nacrtao dorata."
Uzeo sam lupu koju je spustio i pogledao nozdrve
konja. Majstor je imao pravo. Ni na jednom od ta
tri konja nije bilo ničega što je ličilo na čudnu
nozdrvu dorata nacrtanog za knjigu koju je
pripremao moj tetak.
U tom trenu zaokupiše me mučitelji koji su čekali
vani s nekakvom napravom za koju nisam mogao
odgonetnuti kako se koristi. Dok sam ih tako
posmatrao kroz odškrinuta vrata, ugledao sam kako
jedan od njih trči unatraške, prestrašen kao da je
vidio duha, baca se iza jednog dudovog stabla i tu
ostaje da leži.
Tačno u tom trenutku, kao svjetlost koja razdanjuje
olovno jutro, u sobu je stupio naš preuzvišeni
padišah, Temelj svijeta.
Majstor Osman mu je odmah objasnio da po
crtežima konja nije mogao ništa zaključiti. Ipak,
nije mogao odoliti iskušenju da našem padišahu ne
pokaže konje na tim čudesnim crtežima, na to da se
prvi propeo na stražnje noge, na prefmjenost u
gracioznom držanju drugog i dostojanstvo i ponos
trećeg, što se viđalo samo u veoma starim
knjigama. Istovremeno je procjenjivao kojem
iluminatoru pripada koji crtež, a paž koji je sinoć
išao od jednog do drugog potvrdio je tačnost
njegovih pretpostavki.
„Gospodaru moj, nemojte se čuditi tome što moje
ilumina-tore poznajem kao svoj džep", rekao je
majstor Osman. „Jer, čudim se kako se nekom od
tih iluminatora, koje dobro poznajem, mogao
dogoditi takav, meni nepoznat potez četkom. Jer,
nijedna greška koju napravi iluminator nije bez
razloga." „To znači?", upitao je naš padišah.
„Moj preuzvišeni i sretni padišahu, Pokrovitelju
svijeta, tajni potpis koji smo vidjeli na nozdrvi
onog dorata, po mom mišljenju nije beznačajna i
glupa iluminatorska pogreška, nego nešto čiji
korijeni sežu daleko unazad, do sasvim drugačijih
slika, drugačijih metoda i stilova, a možda čak i
drugačijih konja. Ako prelistamo čudesne stranice
viševijekovnih knjiga koje čuvate u svojoj carskoj
riznici, u čvrsto zaključanim podrumima, u
željeznim sanducima i ormarima, vidjećemo da je
ono što danas smatramo 'greškom' nekad možda
bio stil, pa ćemo tako i zagonetni crtež moći
pripisati peru jednog od trojice iluminatora."
„Da li vi to želite ući u riznicu unutrašnjih odaja
carske pa-late?", upita sultan zapanjeno. „Da",
odgovorio je majstor.
To je bila beskrajno hrabra želja, kao da poželiš
ući u harem. U istom trenutku shvatio sam i ovo:
kao što su zgrade harema i riznice bile smještene u
dva najljepša dijela unutrašnjeg dvorišta koje je
pripadalo unutrašnjim i poput raja lijepim odajama
pala-te, tako su se i te dvije građevine nalazile u
najosjetljivijem dijelu padišahovog srca.
Dok sam po izrazu lijepog lica našeg padišaha, u
koje sam se napokon usudio pogledati, nastojao
shvatiti šta bi se u tim trenucima moglo dogoditi,
on se iznenada podiže i ode. Da li se naljutio i
uvrijedio? Da li bismo svi mi, pa čak i svi
iluminatori, mogli biti kažnjeni zbog majstorove
drskosti?
Gledajući u crteže ispred sebe, razmišljao sam o
tome da ću biti pogubljen i da nikad više neću
vidjeti Šekuru, niti leći s njom u istu postelju.
Uprkos njihovoj ljepoti, sad mi se činilo da su ti
čudesni konji izronili iz nekog meni dalekog
svijeta.
U toj jezivoj tišini neprestano me je opsjedala
sljedeća misao: kao što sama činjenica da je neko
kao dijete primljen u unutrašnje carske odaje, u
samo srce palate, da tu živi i stiče odgoj, znači da
je ta osoba rob našeg padišaha i da može i umrijeti
za sve to, tako i biti iluminator znači biti rob
Alahove ljepote i umrijeti za nju.
Kada su nas mnogo kasnije ljudi glavnog rizničara
izveli gore, prema Srednjoj kapiji, pomislio sam
samo na smrt i njenu tišinu. Dok smo prolazili kroz
Kapiju mira, na kojoj je pogubljeno na desetine
paša, čuvari kao da nas nisu primijetili. U tim
trenucima ni Divanski trg, koji me je još juče
zaslijepio svojom ljepotom kao da je sam dženet,
ni kula na njemu, ni paunovi nisu ostavili neki
utisak na mene. Shvatio sam da nas vode još dublje
unutra, u unutrašnje carske odaje, u srce skrivenog
svijeta našeg padišaha.
Tako smo prošli kroz vrata na koja bez dozvole
nisu mogli ući čak ni veliki veziri. Kao dijete koje
se našlo u bajci, nisam podizao spušteni pogled
kako se ne bih suočio s čudima i čudovištima koji
bi mogli da iskrsnu ispred mene. Nisam pogledao
čak ni dvoranu za prijeme. Ipak, u jednom trenutku
moj pogled je skliznuo i načas se zadržao na
zidovima harema, na jednom platanu, koji se ni po
čemu nije razlikovao od drugih, i na jednom
visokom čovjeku odjevenom u ogrtač od sjajnog,
plavog satena. Prošli smo između visokih stubova i
zaustavili se pred teškim vratima, većim i ras-
košnijim od ostalih, a povrh toga i prekrivenim
ukrasima u obliku stalaktita. Na njihovom pragu
stajale su age u svjetlucavim karta-nima, a jedan
od njih bio je nagnut prema bravi.
Gledajući nas pravo u oči carski rizničar je rekao:
„Blago vama, naš preuzvišeni padišah dopustio je
da vas prime u Carsku riznicu. Vidjećete knjige
koje još niko nije vidjeo, vidjećete stranice od
zlata i nevjerojatne crteže i tragati kao lovci. Moj
padišah je naredio da vas podsjetim na to da
majstor Osman ima rok od tri dana, a pošto je
jedan već prošao, majstor u preostala dva dana, do
četvrtka u podne, mora otkriti ko je prokletnik
među ilu-minatorima, ali ako to ne bude mogao
zapovjednikova saslušanja pod mukama otkriće
istinu." Najprije su skinuli omotač lokota
stavljenog zbog zaštite pečata koji spriječava da se
u bravu stavi neki drugi ključ. Čuvar riznice i
dvojica aga provjerili su pečat i klimanjem glave
potvrdili da je netaknut. Kada je pečat prelomljen,
a ključ stavljen u otvor, tišinu u kojoj smo svi
napeto posmatrali šta se događa narušilo je
škljocanje i lokot se otvorio. Lice majstora
Osmana na trenutak je poprimilo pepeljastosivu
boju. Kad se otvorilo jedno krilo teških,
izrezbarenih drvenih vrata, činilo se kao da je na
to lice pala sjena iz nekih davno prošlih vremena.
„Moj padišah nije htio da tome nepotrebno
prisustvuju viši pisari i tajnici koji vode
inventarne knjige", rekao je carski rizničar.
„Bibliotekar je umro, a na njegovo mjesto nije
došao niko ko bi brinuo o knjigama. Zato je
padišah odredio da sa vama može ući jedino
Džezmi-aga." To je bio kepec sjajnih očiju, star
otprilike sedamdeset godina. Kapa na njegovoj
glavi, kao jedro, bila je čudnija i od njega samog.
„Džezmi-aga poznaje unutrašnjost riznice kao
svoju kuću. On zna bolje od svakog gdje su knjige i
sve druge stvari."
Stari kepec se nije gordio zbog toga. Razgledao je
stvari koje su unosili paževi Carske riznice:
mangal s nogama od srebra, noćnu posudu s
drškom ukrašenom sedefnim umecima, svjetiljku i
svijećnjake.
Carski rizničar nam je rekao da će vrata za nama
opet biti zapečaćena sedamdesetogodišnjim
pečatom sultana Selima Okrutnog, da će pečat
nakon večernjeg namaza u prisutnosti velikog broja
aga kao svjedoka opet biti prelomljen i vrata
otvorena i da pripazimo na to da nešto 'greškom' ne
zaluta u našu odjeću, džepove i pojaseve jer će nas
pretresti do gole kože. Ušli smo u riznicu kroz
špalir aga. Unutra se osjećala jeziva hladnoća.
Kad su se vrata za nama zatvorila, načas je sve
utonu-lo u gust mrak. Osjetio sam vonj plijesni,
prašine i vlage, koji me je gušio. Svaki je ugao bio
pretrpan, stvari, sanduci, kacige, sve je to činilo
jednu zbrkanu gomilu. Obuzeo me osjećaj kao da iz
neposredne blizine prisustvujem nekom velikom
ratnom okršaju.
Moje oči su se na kraju navikle na čudnu svjetlost
koja se raz-livala po cijelom prostoru prodirući
kroz debele rešetke na prozorima iznad nas i kroz
ograde stepenica (duž visokih zidova penja-le su
se na međusprat) i drvenih odmorišta koja su
zaobilazila drugi sprat. Ta prostorija je bila crvena
zbog crvene boje baršuna na zidovima, sagova i
čilima. S dubokim strahopoštovanjem osjetio sam
da se tu završavaju svi ratni pohodi na koje se
kreće radi prikupljanja tog silnog bogatstva i svih
tih stvari, da tu završavaju sve bitke, sva prolivena
krv, svi opljačkani gradovi i riznice.
„Da li se bojite?", upitao je stari kepec,
izgovorivši naglas ono što sam osjećao. „Ko god
ulazi prvi put, boji se. Noću duše ovih stvari
šapuću."
Tišina uronjena u nepreglednu gomilu svih tih
nevjerojatnih stvari bila je zastrašujuća. Čuli smo
zveket pečata udarenog na lokot vrata iza nas, no
mi smo, ne pomjerajući se, s čuđenjem po-smatrali
tu gomilu.
Vidio sam sablje, bjelokost, ogrtače, srebrne
svijećnjake, zastave od atlasa, vidio sam kutije od
sedefa, željezne sanduke, kineske vaze, remenje,
sazove, oklope, jastuke od svile, globuse, čizme,
krzna, rogove nosoroga, oslikana nojeva jaja,
puške, strijele, topuze, ormare, ormare, ormare...
Sve je bilo zatrpano tkaninama, ćilimima i svilom,
i kao da je sve to s gornjih spratova obloženih
drvetom, s balustrada, iz ugrađenih zidnih ormara,
iz malih zidnih udubljenja, u rolama lagano klizilo
prema meni. Neka čudna svjetlost, kakvu još nisam
vidio, padala je na tkanine, kutije, vladarske
kaftane, na sablje, ružičaste i velike svijeće, na
turbane, jastuke ukrašene biserima, sedla protkana
zlatnim nitima, na duge mačeve s drškama
ukrašenim dijamantima, topuze ukrašene rubinima,
kavuke, perjanice, neobične satove, figurice konja
i slonova od bjelokosti, nargile s dijelovima
ukrašenim dragim kamenjem, komode od sedefa,
konjske perjanice, goleme brojanice, oklope
ukrašene rubinima i tirkizom, ibrike, bodeže... Ta
neodređena svjetlost koja je dopirala s gornjih
prozora osvjetljavala je stupove prašine u
polumračnoj sobi, baš kao kad sunčev zrak u
ljetujem danu prodire kroz stakleni otvor na
džamijskoj kupoli, samo što to sada nije bila
sunčeva svjetlost. Zahvaljujući toj čudnoj
svjetlosti zrak u prostoriji gotovo da se mogao
dotaći rukom, i zbog njega su sve stvari izgledale
kao da su napravljene od istog materijala. Pošto
smo svi zajedno još neko vrijeme s nelagodom
trpili tišinu koja je vladala u prostoriji, primijetio
sam da se zbog prašine, koja je kao i svjetlost
pokrivala sve stvari prigušujući u hladnoj sobi
preovlađujuću crvenu boju, da se upravo zbog te
prašine činilo kako su sve stvari napravljene od
iste tajne materije. Ono što je tu cijelu gomilu
predmeta činilo još strasnijom bilo je čudno i
neodređeno slivanje svih tih stvari u masu za koju
čovjek čak ni nakon drugog ili trećeg pogleda ne
može otkriti šta je. Od jednog predmeta mislio sam
da je sanduk, zatim da je stalak za knjige, na kraju
sam vidio da je to neka čudna franačka mašina.
Pokazalo se da je i jedna sedef-na škrinja,
ostavljena među ogrtačima i perjanicama koje su iz
sanduka na brzinu izvađene i razbacane, zapravo
jedna čudna komoda koju je poslao ruski car.
Džezmi-aga uvježbanim pokretima namjesti mangal
ispod otvora dimnjaka u zidu. „Gdje su knjige?",
šapatom upita majstor Osman.
„Koje knjige?", upita kepec. „One iz Arabije, ili
kurani napisani kufskim pismom, ili knjige koje je
Njegova preuzvišenost, u dženetu počivajući sultan
Selim-han Okrutni, dopremio iz Tabriza, ili
zaplijenjene knjige pogubljenih paša, ili sveske
koje je mletački ambasador poklonio djedu našeg
padišaha, ili hrišćan-ske knjige još iz vremena
sultana Mehmeda Osvajača?"
„One koje je prije trideset godina šah Tahmasp
poslao na dar preuzvišenom, u dženetu
počivajućem sultanu Selimu", odgovorio je
majstor Osman.
Kepec nas je odveo do jednog velikog drvenog
ormara. Kad je otvorio njegova vrata i pred sobom
ugledao ukoričene sveske, majstora Osmana obuze
nestrpljenje. Otvorio je jednu svesku, pročitao
natpis na njoj i prelistao stranice. Zajedno s njim i
ja sam s divljenjem razgledao stranice i pažljivo
urađene crteže kanova lagano iskošenih očiju.
„Džingis-kan, Čagataj-kan, Tuluj-kan i Kublaj-kan,
vladar Kine", pročitao je majstor Osman, sklopio
knjigu i uzeo drugu.
Pred nama je iskrsnuo crtež nevjerojatne ljepote:
Ferhat snagom ljubavi i uz silan napor nosi na
leđima svoju ljubljenu Širin, zajedno sa konjem na
kojem je jahala. Da bi naglasila strast i tugu
zaljubljenog para, tužna drhtava ruka nacrtala je
svjedoke Fer-hatove ljubavi, planine, oblake i
lišće tri plemenita stabla čempresa, i to s takvim
bolom da smo majstor Osman i ja odmah osjetili
tugu i ukus suza opadajućeg lišća. Taj dirljivi
prizor ni ovdje, kao ni kod svih drugih velikih
majstora, nije bio nacrtan da bi se pokazala snaga
Ferhatovih mišica, nego da bi se crtežom reklo
kako cijeli svijet u tom trenutku saosjeća s
Ferhatom.
„Jedno od djela koja oponašaju Behzada, urađeno
prije sedamdeset dvije godine u Tabrizu", rekao je
majstor Osman, vratio svitak na njegovo mjesto i
uzeo drugi.
Bio je to crtež iz zbirke Kalila i Dimna na kojem je
prikazano prinudno prijateljstvo mačke i poljskog
miša. Jadni miš, koji se našao na njivi između kune
na zemlji i crne lunje na nebu, nalazi spas kod
jedne jadne mačke uhvaćene u lovčevu zamku.
Postižu dogovor, mačka se prema njemu ponaša
kao prema prijatelju i liže ga s ljubavlju. Kuna i
crna lunja plaše se mačke i odustaju od lova na
miša, a miš oprezno spašava mačku iz zamke. I
prije nego što sam mogao shvatiti iluminatorovu
osjetljivost na tu temu, majstor je već ugurao
knjigu medu druge i napamet otvorio novu stranicu
neke druge knjige. Na njoj je bio lijep crtež neke
tajanstvene žene koja je graciozno širila dlan jedne
ruke pita-jući nešto, dok joj je druga ruka počivala
na koljenu prekrivenom zelenim prekrivačem, i
muškarca okrenutog na stranu, koji je pažljivo
slušao šta mu ona govori. S uživanjem i zavišću
posmatrao sam prisnost, ljubav i prijateljstvo
medu njima.
Majstor Osman skloni i tu knjigu i otvori neku
stranicu nove knjige. Konjanici dvije
neprijateljske vojske, Irana i Turana, s oklopima,
šljemovima i štitnicima na koljenima, s lukovima,
to-bolcima i strijelama, na prekrasnim legendarnim
konjima, pokrivenim zaštitnim prekrivačima,
poredani besprijekorno jedni nasuprot drugih u
prašnjavoj stepi žute boje, držeći uspravno koplja
s raznobojnim ukrasima na vrhu, strpljivo
posmatraju borbu svojih zapovjednika prije nego
što započnu odlučujuću borbu na život i smrt. Htio
sam reći samom sebi da ono što crta jedan
iluminator čvrste vjere, danas ili prije sto godina,
bilo da se radi o ratnom ili ljubavnom prizoru,
jeste njegova borba s vlastitim bićem, sa samim
sobom, i njegova ljubav prema crtanju, a to znači
da iluminator crta svoje vlastito strpljenje. No,
tada majstor Osman zatvori tvrdi povez i reče:
„Nije ni ovo."
Na stranicama jednog albuma vidjeli smo
beskrajno dug crtež nekog s visokim planinama
koje su se gubile u uskovitlanim oblacima. Mislio
sam da je crtanje sposobnost da se posmatra ovaj
svijet, a zatim nacrta kao da je neki sasvim drugi.
Majstor Osman mi je ispričao kako je taj kineski
crtež mogao dospjeti iz Kine u Istanbul putujući iz
Buhare u Herat, iz Herata u Tabriz, iz Tebriza u
šaraj našeg padišaha i to tako što je bio umetan u
razne knjige, vađen iz njih, a zatim s nekim drugim
crtežima ponovo uvezivan u neku drugu knjigu...
Vidjeli smo crteže rata i smrti, sve strasnije i
ljepše: Rustem Šah s Mazenderanom; Rustem
napada Efrasijabovu vojsku, Rustem kao
tajanstveni ratnik kojeg ne prepoznaju u oklopu... U
drugom albumu vidjeli smo raskomadane leševe u
surovoj bici nepoznatih legendarnih vojski, bodeže
umrljane krvlju, nesretne vojnike u čijim očima se
ogleda smrt i ratnike kako jedan drugog sjeckaju na
komadiće kao luk. Ko zna po koji, možda i hiljaditi
put, majstor Osman je razgledao čuvene crteže:
Husreva kako iz prikrajka posmatra lijepu Širin,
koja se na mjesečini kupa u jezeru, Lejlu i
Medžnuna kako gube svijest od uzbuđenja u
trenutku ponovnog susreta nakon duge
razdvojenosti, crtež raspjevane sreće, na kojem
Salaman i Absal, pobjegavši od cijelog svijeta,
sami žive na otoku sreće, punom stabala, cvijeća i
ptica koje cvrkuću. I kao svaki pravi majstor, ni on
se nije mogao suzdržati, a da mi, čak i na
najlošijem crtežu, ne skrene pažnju na nešto
neobično, iluminatorovu nesposobnost ili svađu
koju su boje same započele među sobom. Koji
nesretni i zlonamjerni iluminator je nepotrebno
smjestio zloslutnu sovu na granu dok Husrev i
Širin slušaju slatke priče njenih dama? Ko je
smjestio onog lijepog mladića u ženskoj odjeći
među Egipćanke koje su isjekle prste guleći
narandže jer nisu skidale pogled s prelijepog
Jusufa? Da li je iluminator koji je zabilježio
trenutak kad Isfendijara osljeplju-ju strijelom
slutio da će i on kasnije izgubiti vid?
Vidjeli smo anđele koji okružuju našeg
preuzvišenog Poslanika u trenutku njegovog uspeća
na nebo, tamnoputog bradatog starca sa šest ruku,
koji predstavlja planetu Saturn, kako mali Ru-stem
spokojno spava u kolijevci od sedefa, pod budnim
okom svoje majke i dadilja. Vidjeli smo Darijevu
bolnu smrt u Aleksandrovom naručju, kako Behram
Gur s ruskom princezom odlazi u crvenu sobu,
kako Sijavuš kroz vatru jaše na vrancu na čijoj no-
zdrvi nije bilo tajanstvenog potpisa, tužnu dženazu
Husreva, kojeg je ubio njegov vlastiti sin.
Užurbano pregledajući knjige, majstor je katkad
prepoznavao iluminatora i pokazivao ga, tražio i
pronalazio njegov stidljivi potpis skriven u
cvijeću, u djeliću nekih ruševina ili crne jame u
kojoj se krije demon, pa je te potpise i kolofone
odgonetao objašnjavajući mi ko je šta od koga
preuzeo. Neke knjige je dugo listao nadajući se da
ćemo u njima pronaći nekoliko oslikanih stranica.
Ponekad je nastupala duga tišina, čulo bi se samo
neizvjesno šuštanje stranica. A ponekad bi majstor
Osman uzviknuo: „Tako!", ali ja sam šutio jer
nisam znao čemu se čudi. Povremeno je otvarao
neke crteže, pokazivao ih i podsjećao me na to da
smo kompoziciju neke stranice ili ras-pored
stabala i konjanika na nekim crtežima već sreli u
drugim knjigama, u drugim scenama nekih sasvim
drugih priča. Upore-đivao je crtež iz jedne knjige
Nizamijeve Hamse/Petorke, priređena u vrijeme
Timurovog sina šaha Rize, skoro prije dva vijeka,
s crtežom iz jedne druge knjige koji je, kako je
majstor rekao, izrađen u Tabrizu prije sedamdeset
sedam godina, i pitao me kako se moglo dogoditi
čudo da iluminatori nacrtaju isti crtež, a da prije
toga nijedan od njih nije vidio radove onog
drugog. „Crtati znači sjećati se."
Prelistavao je stare knjige, rastužio bi se nad
čudesnim ljepotama (jer tako više niko nije znao
crtati), a radovao se greškama (jer, svi smo mi
iluminatori zapravo braća!), pokazivao mi stvari
kojih se iluminator sjeća, crteže starih stabala,
anđela, kišobrana, tigrova, šatora, zmajeva i tužnih
prinčeva, aludirajući na to da je nekada Alah vidio
neponovljiv svijet i vjerujući u ljepotu onoga što
je vidio, povjerio ga je svojim robovima. Obaveza
nas iluminatora i onih koji vole iluminaciju jeste
da se sjetimo tog veli-čanstvenog pejzaža koji je
Alah vidio i povjerio nam ga. Najveći majstori iz
svake generacije iluminatora, koji su predano
radili čitav život dok ne bi oslijepili, s velikim
trudom i nadahnućem nastojali su dostići tu
fantastičnu viziju, koju nam je Alah zadao da
vidimo i nacrtamo. No, ono što su napravili ličilo
je na njihove najljepše uspomene. Nažalost, čak su
se i najveći majstori kao u snu mogli sjetiti samo
ponekog detalja te veličanstvene slike, isto kao i
umorni starci i veliki iluminatori čije su oči već
bile ugasnule od prekomjernog rada. Eto, to je
razlog zbog kojeg stari majstori, iako nikad nisu
vidjeli radove drugih, iako su između njih
vijekovi, s vremena na vrijeme, kao nekim čudom,
potpuno isto crtaju drvo, pticu, princa koji se kupa
u hamamu ili tužnu djevojku kraj prozora.
Mnogo kasnije, nakon što je crvena svjetlost u
prostoriji Carske riznice već ugasnula i nakon što
se pokazalo da u ormaru nema nijedne knjige koju
je šah Tahmasp poslao na poklon ocu našeg
padišaha, majstor Osman se ponovo vratio istom
razmišljanju:
„Nekada se vještina vijekovima prenosila s
majstora na šegrta, pokazivalo se, poučavalo i
učilo kako se crta krilo ptice, list koji visi s grane
drveta, kako saviti strehu, oblak na nebu, osmijeh
žene. Kako sve što nauči od svog učitelja prihvata
kao kalup, majstor iluminacije svim srcem vjeruje
u nepromjenljivost tih stvari isto kao što vjeruje u
nepromjenljivost Kurana Časnog, pa zato nikad ne
zaboravlja detalj koji mu se, kao i Kuran Časni,
dobro ureze u pamćenje. Ali, to što ga majstor ne
zaboravlja ne znači da će ga uvijek i
upotrebljavati. Navike iluminatorske radionice u
kojoj gubi vid, navike mrzovoljnog učitelja uz
kojeg crta, osjećaj za boje i padišahov ukus, sve to
ponekad ne dozvoljava iluminatoru da u svoj crtež
unese taj detalj, to krilo ptice ili osmijeh žene..."
„Ili konjsku nozdrvu", dodao sam u jednom dahu.
„Ili konjsku nozdrvu...", ponovi majstor Osman, ne
osmi-jehnuvši se. „Sve to taj veliki majstor ne crta
onako kako je sačuvano u dubini njegove duše,
nego u skladu sa navikama majstorske radionice u
kojoj radi i onako kako to svi drugi crtaju. Da li ti
je jasno?" Na jednoj oslikanoj stranici
Nizamijevog djela Husrev i Ši-rin, čije smo brojne
prepiše već imali u rukama, bila je prikazana Širin
na prijestolu, a na kamenom zidu dvorca vidio se
uklesan natpis koji je majstor pročitao:
SVEMOGUĆI BOŽE, SAČUVAJ MOĆ,
VLADAVINU I ZEMLJU NAŠEGA
PLEMENITOG PA-DIŠAHA, NAŠEGA
PRAVEDNOG VLADARA, SINA TIMUR-HANA
POBJEDONOSNOG, DA BI I SRETAN (napisano
na lijevom kamenu) I BOGAT (napisano na
desnom kamenu) BIO. „Gdje ćemo naći crteže koje
je majstor nacrtao onako kako je konjsku nozdrvu i
upamtio?", upitao sam kasnije.
„Moramo pronaći svesku legendarne Šahname,
knjige o kraljevima, koju je šah Tahmasp poslao na
poklon", rekao je majstor Osman. „Moramo se
vratiti u ona lijepa, stara, slavna vremena kad nam
je Alah darivao svoj udio u stvaranju
iluminatorske umjetnosti. Pregledaćemo još mnogo
knjiga."
Kroz glavu mi je prošlo da prava namjera majstora
Osmana nije bila ta da pronađe konja s čudnom
nozdrvom, nego da razgleda što više tih
veličanstvenih crteža, koji u ovoj prostoriji Carske
riznice počivaju daleko od očiju. Bio sam
nestrpljiv da što prije pronađemo dokaze i da se
vratim Šekuri, koja me je čekala kod kuće, toliko
da nisam htio vjerovati u to da bi veliki majstor
želio što je moguće duže ostati u prostoriji hladnoj
kao led.
1 tako, nastavili smo da otvaramo nove ormare i
nove sanduke, koje nam je kepec pokazivao, i da
razgledamo crteže. Ponekad mi je bilo dosta tih
crteža koji liče jedan na drugi, nisam više želio da
vidim scenu u kojoj Husrev dolazi pod prozor
dvorca da bi vidio Širin, odvajao sam se od
učitelja, ne gledajući čak ni nozdrve Husrevova
konja, i pokušavao se ugrijati kraj mangala, ili sam
šetao, s poštovanjem i divljenjem, između
zastrašujućih gomila tkanina, zlata, trofeja, oružja i
oklopa u sporednim prostorijama koje su se
nastavljale jedna na drugu. Ponekad bih se brzo
vraćao majstoru, zbog uzvika koji bi mu se oteo, ili
zbog njegovog odmahivanja rukom, nadajući se da
se u nekoj svesci pojavilo neko novo čudo, ili da
se, baš tako, konačno na nekoj stranici pojavio
konj čudnih nozdrva, a kad bih prišao majstoru,
koji je sjedio pogrbljen na ćilimu još iz vremena
sultana Mehme-da Osvajača, i pogledao list u
njegovim drhtavim rukama, ugle-dao bih nešto što
do tada nikad nisam vidio - prikaz Šejtana kako se
podmuklo ukrcava na barku Muha Pejgambera.
Vidjeli smo stotine i stotine šahova, kraljeva,
padišaha i sultana na prijestoljima raznih država
od Timurovog doba, sve do sultana Sulejmana
Veličanstvenog, kako sretni i razdragani love
gazele, lavove i zečeve. Vidjeli smo kako je čak i
Šejtan pocrvenio od srama pred bestidnikom koji
je na stražnje kamiline noge, u visini njezinih
koljena, pričvrstio dvije daske kako bi se mogao
uspeti na njih i sodomizirati jadnu životinju. U
jednoj arapskoj knjizi iz Bagdada vidjeli smo
trgovca koji, držeći se za noge ptice iz bajke, leti
preko mora. Na prvoj stranici jedne sveske, koja
se sama od sebe otvorila, vidjeli smo scenu koju
smo Šekura i ja najviše voljeli: kako se Širin
zaljubljuje u Husreva posmatrajući njegov portret
obješen na drvetu. Postali smo svjesni vremena tek
kad smo ugledali crtež s prikazom mehanizma
nekog zbrkanog sata, koji se sastojao od predmeta
natovarenih na leđa slona: mo-tovila, lopti, ptica i
jedne arapske figurice.
Nisam mogao pretpostaviti koliko smo vremena
proveli idući tako od sveske do sveske, od jednog
crteža do drugog. Kao da se apsolutno
nepromjenljivo, zaustavljeno zlatno doba o kojem
govore crteži i priče koje smo prelistavali,
izmiješalo s pljesnivim i vlažnim vremenom koje
smo živjeli u ovoj prostoriji Carske riznice.
Stranice koje su vijekovima oslikavane u
iluminatorskim radionicama mnogih šahova,
prinčeva, hanova i padišahova, i nad kojima je
nestajao očinji vid, kao da su poslije toliko godina
koje su proveli u nedostupnim škrinjama svakog
trena trebale oživjeti i pokrenuti šljemove
razbacane oko nas, sablje i bodeže s drškama
ukrašenim dragim kamenjem, oklope, šoljice
donesene čak iz Kine i prašnjave i nježne ude,
jastuke s biserima i čilime kakve smo viđali na
crtežima, kao i sve moguće vrste konja.
„Tokom prošlih vijekova hiljade i hiljade
iluminatora izrađivali su u tajnosti i tišini uvijek
iste crteže i tako su, tad mi je palo na pamet, na
svojim crtežima zabilježile tihu i neosjetnu
promjenu svijeta u jedan potpuno drugačiji svijet."
Priznajem, nisam mogao potpuno shvatiti šta veliki
majstor želi time da kaže. Pažnja koju je
posvećivao hiljadama crteža napravljenim u
posljednja dva vijeka na prostoru od Buhare i
Herata do Tabriza, Bagdada i odatle do Istanbula,
uveliko je preva-zišla potragu za tajanstvenim
znakom na nozdrvama nacrtanih konja. Ono što
smo mi ovdje radili bila je jedna vrsta tužnog
obreda divljenja nadahnuću, umijeću i strpljenju
svih majstora koji su na tim prostorima već
nekoliko vijekova izrađivali crteže i iluminacije.
Kada su se, u vrijeme večernje molitve, vrata
Carske riznice počela otvarati i kad mi je majstor
Osman rekao da ne osjeća nikakvu potrebu da
izlazi, da će zadatak koji mu je povjerio naš pa-
dišah moći valjano obaviti samo ako do jutra
ostane tu i pri svjetlosti svijeća i uljanica pregleda
crteže, prvo sam pomislio da ostanem ovdje s njim
(i s patuljkom!), zato sam mu to i rekao.
Kad su se vrata riznice otvorila i kad je majstor
našu odluku saopštio agama koje su nas čekale, i
od carskog rizničara tražio dozvolu, istog trena
sam se pokajao. Čeznuo sam za Šekurom i kućom.
Svaki put kad bih pomislio na to da će sama s
djecom provesti noć i da će čvrsto zatvoriti
prozore, čiji su kapci u međuvremenu popravljeni,
osjećao sam se kao na iglama.
Veliki, važni platani u unutrašnjem dvorištu, koji su
se kroz odškrinuto krilo vrata riznice kao kroz
maglu nazirali i gestikuli-ranje dvojice mladih
paževa koji su u tom sretnom vrtu razgovarali
jezikom gluvonijemih, da ne bi uznemirili našeg
padišaha, mamili su me u čudesni život vani, ali se
nisam pomjerio obuzet stidom i krivicom.
50.
MI, LUTAJUĆI DERVIŠI
Pošto je kepec Džezmi-aga razglasio esnafu
iluminatora da se u jednoj mapi u padišahovoj
tajnoj riznici, koju su njegovi preci vijekovima
punili skupljajući i harajući mnoge zemlje, među
stranicama koje potječu iz Kine, Samarkanda i
Herata, pojavio crtež nas dvojice, ukoliko bismo i
mi svoju priču ispričali na naš način, Alah će nam
pomoći da nas niko ne shvati pogrešno.
Naša smrt dogodila se prije stotinu i deset godina,
a četrdeset otkako su nam šejtanske i bogohulne
tekije zatvorili izgovarajući se da se tu okupljaju
persijski sljedbenici, no, mi smo se pojavili ispred
vas! Zbog čega? Naslikani smo na način franačkih
majstora, eto zašto! Na crtežu se vidi kako smo
jednog dana mi, dva lutajuća derviša, u carstvu
našeg padišaha, išli od jednog do drugog grada.
Bosonogi, ćelavi, odrpani sa po jednim jelekom i
komadom jelenske kože, opasani čemerom, s
povijenim motkama u rukama i prosjačkim
posudicama obješenim o rame, dogovarali smo se
pokraj jedne česme, kad se pojavi franački putnik,
čudak koji nas zaustavi, svakome da jednu akču i
krene da izrađuje naš crtež.
Čudak je na papir stavio nas u centar poput šatora
našeg padišaha i crtao nas odrpane kad mi
odjednom pade na um, što sam rekao i svom
prijatelju, pa da bismo izgledali kao pravi siroti
derviški prosjaci počeli smo kolutati zjenicama
očiju, dok su nam bjeonjače bile isturene pa smo
gledali poput slijepaca.Tako derviš posmatra
svijet koji se nalazi u njemu, a ne svijet koji ga
okružuje, i kako su nam glave bile pune hašiša,
scena koju smo vidjeli bila je još prijatnija. No,
pejzaž se pokvario zbog nekog hodže koji je počeo
da viče na sav glas.
joj, nemoj pogrešno shvatiti! Kada smo prije
spominjali ho-džu, u kafani su nas dobro razumjeli.
Ali ovo nije Nusret hodža iz Erzuruma, niti je
Husret hodža, niti hodža iz Sivasa koji je sa
šejtanom bio na drvetu. Oni koji sve pogrešno
razumiju, zaprijetili su da će, ako efendi medah
bude olajavao časnog hodžu, odsjeći jezik i kafanu
mu izvrnuti. Dakle, hodža kojeg spominjemo, pošto
prije sto i deset godina nije bilo ni kafe, bio je
jako bijesan.
„Hej, ti, franački nevjernice, zašto ih crtaš?", urlao
je. „Bestidnici koji skitaju otimajući i prošeci,
pušeći hašiš, ispijajući vino, povaljuju jedni
druge, a po tome kakvi su odrpani svako vidi da su
svjetska fukara koja ne zna ni za namaz, ni za dom,
ni za porodicu. Pored svih lijepih stvari u ovoj
našoj zemlji, što ti crtaš ološ, zar da budemo
bijedni?"
„Ne, već se crteži onog što je loše kod vas mnogo
bolje i skuplje prodaju", odgovori franački kaurin,
dok smo se mi čudili njegovoj pameti.
„Da li bi i šejtana crtao ako donosi više zlata?",
pita hodža pokušavajući da ga uključi u velike
priče i rasprave, ali umjetnik, majstor, ne dade se
zapričati već se sav toliko posvetio svom poslu da
hodžu nije ni primijetio.
Tako as je nacrtao, crtež postavio u korice na kraju
sedla svog konja, vratio se u svoju zemlju, no kako
je osmanlijska vojska grad u kojem je živio na
obali Dunavca zaposjela, mi smo se vratili nazad u
Istanbul, u Carsku riznicu. Poslije su nas detaljno
precrtavali iz jedne mape u drugu, iz knjige u
knjigu, i konačno se pojavismo u ovoj kafani gdje
se kafa ispija kao napitak snage i mladosti. Slijedi:
KRATKO OBJAŠNJENJE SLIKARSTVA, SMRTI
I NAŠEG MJESTA NA OVOM SVIJETU
Hodža kojeg smo maloprije spomenuli u svojoj
povelikoj knjizi propovijedi, govorio je da
kalenderijski derviši ne bi trebali da poostoje na
ovom svijetu. Jer, svi ljudi na svijetu dijele se na
četiri grupe: 1. gospoda, 2. mešetari, 3. radnici, 4.
umjetnici, a derviša ni u jednoj grupi nema. Dakle,
oni su suvišni.
A pripovijedao je i to da oni koji lutaju u paru,
vječno s jednom kašikom u ruci, prepirući se oko
toga koji će prvi da jede, dok se oni koji ne
shvataju smiju zato što nisu shvatili pravi razlog
svađe, odnosno ko će koga prevrnuti. Efendi hodža
je otkrio našu tajnu tako što s nama i s lijepim
mladićima, šegrtima i ilu-minatorima ide istom
stazom.
Prava tajna je drugačija. Za vrijeme dok nas je
crtao, franački nevjernik nas je nježno i ljupko
posmatrao pa nam se svidjelo sve to. Jedino je
pravio grešku zbog toga što je prosto gledao svijet
i preslikavao ono što vidi i tako je nas koji vidimo
prikazivao kao da smo slijepi, ali to nas nije
brinulo. Sada smo zadovoljni. Prema hodžinom
mišljenju mi gorimo u džehenemu, prema
nevjernicima mi smo truli leševi, a vi, umni
slikari, smatrate da smo mi jedna slika, a kako smo
slika, tako je lijepo što stojimo ispred vas kao da
živimo. Budući da smo, poslije susreta sa poznatim
hodžom, skitali tri dana od Konje do Sivasa,
prosjačeći po selima, jedne noći bilo je tako
hladno da smo nas dvojica zagrljeni zaspali, smrzli
se i izdahnuli. Prije nego što sam umro, usnio sam
da sam naslikan i da poslije hiljadu godina
postojanja moja slika stiže u dženet.
51.
MAJSTOR OSMAN - TO SAM JA
U Buhari postoji jedna priča još iz vremena
uzbečkog kana Abdulaha. Uzbečki kan, jedan
veoma sumnjičav vladar, dopuštao je da na jednoj
slici istovremeno radi više iluminatora, ali nikako
nije volio da iluminatori jedni drugima gledaju
crteže, kako se ne bi međusobno oponašali. Jer,
ukoliko bi se na crtežu pojavila kakva greška, bilo
bi gotovo nemoguće pronaći krivca među
iluminatorima koji su jedni druge bez ustručavanja
oponašali. Što je još važnije, iluminatori koji
kradu jedni od drugih s vreme-nom počinju crtati
samo ono što vide preko ramena svojih kolega,
umjesto da se napregnu i u tami potraže božje
uspomene. Zato je uzbečki kan s radošću primio
dvojicu velikih majstora, jednog s juga, iz Širaza,
drugog s istoka, iz Samarkanda, koji su po-bjegli
od ratova i okrutnih šahova i potražili utočište kod
njega. Zabranivši toj dvojici slavnih umjetnika da
jedan drugom pokazuju svoje radove, dao im je po
jednu malu radnu sobu u dva, međusobno
najudaljenija krila svog saraja. Tako su oni,
rastavljeni jedan od drugog, tačno trideset sedam
godina i četiri mjeseca slušali od kana Abdulaha,
kao da slušaju kakvu legendu, priče o čudnim
stranicama na kojima rade, o pojedinostima u
kojima se one razlikuju i detaljima po kojima liče
jedna na drugu, te su umirali od želje da ih vide.
Nakon što je uzbečki kan, poput kornjače, poživio
dugo i umro, dvojica iluminatora pohitala su jedan
drugom u sobu da vide slike. Kasnije, kad su sjeli
na min-der, a svaki je pri tom u krilu držao knjigu
onog drugog, i počeli razgledati crteže koje su
poznavali samo iz čuvene priče kana Abdulaha,
obojica su osjetila razočaranje. Jer, crteži koje su
gledali nisu bili legendarna djela o kojima im je
pričao kan Abdulah, već su izgledali poput onih
koje su tokom posljednjih godina viđali -lišeni
bilo kakve osobitosti, tamni, mutni. Čak i kad su,
nedugo zatim, sasvim izgubili vid, ti veliki
majstori nisu uspjeli shvatiti da je uzrok te
zamućenosti crteža bilo sljepilo koje je nastupalo.
I zaključivši da su cijelog života bili obmanjivani,
obojica su umrla vjerujući da su snovi ljepši od
crteža.
Dok sam noću u hladnoj odaji Carske riznice
promrzlim prstima listao stranice knjiga o kojima
sam godinama maštao, bio sam mnogo sretniji od
junaka te surove priče iz Buhare. Uzbuđivalo me je
to što, prije negoli oslijepim i umrem, u ruke mogu
uzeti neke knjige o kojima sam cijelog života
slušao bajke. Toliko me je uzbuđivalo da sam, kad
god bih bacio pogled na stranicu koja je izgledala
još čudesnije nego što je to kazivala bajka o njoj,
mrmljao: „Bože, hvala ti, hvala, hvala."
Na primjer, kad je, prije osamnaest godina, šah
Ismail prešao rijeku i od Uzbeha sabljom povratio
Herat i cijeli Horosan, te svog mlađeg brata Sam
Mirzu proglasio heratskim valijom, brat je, da bi
to proslavio, dao da se pripremi jedan rukopis
naredivši da se iznova napiše i oslika knjiga emira
Husreva po imenu Susret zvijezda, jer opisuje
nešto slično onome što je emir doživio na
delhijskom dvoru. Po onome što sam čuo, jedan
crtež u toj knjizi prikazivao je dvojicu vladara
kako na obali jedne rijeke proslavljaju pobjede i
taj susret; a obojica su ličila ne samo na delhij-
skog sultana Kejkubada i bengalskog vladara
Bugru-kana, njegovog oca, nego i na šaha Ismaila i
brata mu Sam Mirzu, radi kojih je knjiga i nastala.
Kad sam se sasvim uvjerio u to da se u sultanovom
šatoru na crtežu pojavljuju lica junaka iz one priče
koju zamislim u glavi, zahvalio sam Svevišnjem
što mi je pružio priliku da vidim tu čudesnu
stranicu.
Na jednom crtežu šejha Muhameda, jednog od
velikih majstora iz tih legendarnih vremena, bio je
nacrtan neki ubogi sluga čije je divljenje prema
padišahu preraslo u strasnu ljubav. Dok je njegov
sultan igrao polo, taj je podanik strpljivo čekao ne
bi li se lopta možda dokotrljala do njega pa da je
on podigne i da svom gospodaru, a na crtežu je
prikazan trenutak kad se to zaista i dogodilo i kad
on loptu koju je podigao sa zemlje pruža svom
padišahu. Ljubav, divljenje i pokornost, sve što
jedan podanik osjeća prema veličanstvenom
vladaru, prema jednom presvijetlom padišahu, ili
mlad i lijep šegrt prema velikom majstoru, što mi
je iz hiljada priča već bilo poznato, na crtežu su
bili dočarani s takvom suptilnošću i takvim
razumijevanjem stvari, od načina na koji su prsti
što drže loptu bili ispruženi do podanikovog
ustezanja da podigne glavu i pogleda padišaha u
lice, da čovjek, gledajući tu stranicu, shvata kako
je najveća sreća na svijetu biti učitelj lijepim i
razumnim šegrtima i, isto tako, šegrtovati kod
velikog učitelja s pokornošću koja prelazi u
ropstvo. Bio sam žalostan zbog onih kojima to nije
bilo suđeno.
I dok sam listao stranice i pomno posmatrao na
hiljade ptica, konja, vojnika, ljubavnika, divova,
stabala i oblaka, dotle je sretni kepec Carske
riznice iz škrinje neprestano vadio nove uveze i
stavljao ih preda me, hvaleći se bez ustručavanja,
poput kakvog vladara iz starih vremena kojem se
pružila prilika da nam pokaže svoje silno
bogatstvo. Stranice dvaju raskošnih svezaka, oba
su isplivala iz različitih kutova nekog željeznog
sanduka, od kojih je jedan bio boje trule višnje,
ukoričen u širaskom stilu, dok je drugi, izrađen u
Heratu, pod kineskim uticajem, imao lakirane
korice, toliko su međusobno ličile da sam najprije
pomislio kako su prekopirane. Pokušavajući da
otkrijem koja je knjiga original, potražio sam
imena umjetnika u kolofonu, tragao za tajnim
potpisima i na kraju, užasnut, shvatio da su ta dva
primjerka Nizamijevog djela one legendarne
knjige koje je majstor šejh Ali Tabrizi izradio za
šaha Džahana, vladara dinastije Karakojun-lu, a
drugu za Uzun Hasana, vladara dinastije Akojunlu.
Kad ga je karakojunski šah oslijepio kako nekom
drugom ne bi izradio knjigu nalik prvoj, veliki
majstor iluminacije potražio je utočište kod
akojunskog vladara i izradio još bolju knjigu. Kad
sam uvidio da su slike u onoj drugoj, koju je
izradio kad je bio slijep, svedenije i čistije, a da
su boje u prvoj jače i punije života, naslutio sam
da uspomene slijepih na vidjelo iznose
nemilosrdnu ogolje-nost života, ali da ubijaju
njegovu dinamiku. Znam da ću jednog dana i sam
oslijepjeti, jer sam zaista veliki majstor i jer je i
to, naravno, predodredio Svevišnji, koji sve vidi i
sve zna, ali želim li to baš sad? Poput osuđenika na
smrt koji prije pogubljenja želi još jednom da
pogleda krajolik, rekao sam Svevišnjem: „Dopusti
mi da vidim sve te slike, da nahranim oči!" Jer, u
zastrašujućoj, stvarima ispunjenoj tami rizničke
odaje snažno se osjećalo božje prisustvo. Na
stranicama koje sam listao često sam nailazio na
legende i primjere sljepila, te božje mudrosti.
Čuvenu scenu koju prikazuje kako se, prilikom
jednog izleta, Širin zaljubila u Husreva vidjevši
njegovu sliku okačenu na grani platana šejh Ali
Reza iz Širaza oslikao je tako da pojedinačno
iscrtani listovi stabla prekrivaju cijelo nebo. I da
bi jednoj budali koja je, vidjevši crtež, rekla kako
njegova tema ipak nije platan samouvjereno
dokazao da je stvarna tema naše iluminacije
umjetnikova strast, a ne strast mlade i lijepe
djevojke, odlučio je da taj isti platan, sa svim
njegovim listovima, ponovo nacrta na zrnu riže.
Nisam vidio to stablo na zrnu riže, koje je majstor
dopola dovršio jer je sedam godina i tri mjeseca
nakon što se dao na posao oslijepio, nego
majstorovo prekrasno drvo na papiru, ako me ne
vara potpis oholo bačen pod noge lijepih Širininih
drugarica. A na jednoj drugoj stranici bilo je
oslikano Aleksandrovo osljepljenje Rustemovom
račvastom strijelom, i to onako kako bi to izveli
iluminatori upućeni u indijske postupke, s tako
raspjevanim i živopisnim bojama da se ta
sljepoća, ta iskonska briga i skrivena želja svakog
istinskog iluminatora onome koji gleda crtež čini
kao uvod u neko neobuzdano slavlje. Sve te
stranice i uveze razgledao sam s uzbuđenjem
nekoga ko svojim očima želi vidjeti legende što ih
je godinama slušao, ali i s uznemirenošću starca
koji naslućuje da će nakon izvjesnog vremena
sasvim izgubiti vid. Kad bi mi se oteo uzdah
divljenja u hladnoj sobi Carske riznice, koja je od
boje tkanina, prašine i čudne svjetlosti svijeća u
svijećnjacima utonula u neku tamnocrvenu boju,
kakvu sam prvi put vidio, Crni i kepec povremeno
bi mi prilazili i preko mog ramena gledali te
čudesne stranice, a ja sam im, nemoćan da se
obuzdam, objašnjavao:
„Ta crvena boja ostala je tajna koju je veliki
tabriski majstor Mirza Baba Imami odnio sa
sobom u grob. Njome je obojio rub čilima,
alevitski znak na turbanu safavidskog šaha;
pogledajte, evo, na ovoj stranici, stomak lava, a tu
kaftan ovog lijepog dječaka. Tu prekrasnu crvenu
boju, koju Alah svojim robovima nikad izravno
nije pokazao, osim kad bi potekla krv, i koju skriva
u rijetkim bu-bama i među kamenjem, kako bismo
se potrudili i pronašli je, takvu crvenu golim okom
na ovom svijetu možemo vidjeti samo na ljudskom
materijalu i na slikama velikih majstora", govorio
sam i dodavao: „Hvala onome koji nam je sve ovo
pokazao!"
Mnogo kasnije, ne mogavši da se suzdržim, rekao
sam: „Pogledajte ovo!" i pokazao im veličanstven
crtež, dostojan zbirke gazela o ljubavi,
prijateljstvu, proljeću i sreći. Dok smo gledali
raznobojna stabla, čemprese u vrtu nalik rajskom i
sreću ljubavnika koji sjede u njemu, piju vino i
recituju poeziju, kao da smo u hladnoj sobi Carske
riznice što je vonjala na buđ i prašinu na trenutak
osjetili nježan miris cvijeća i kože sretnih
ljubavnika. „Pogledajte grubost s kojom je
čemprese u pozadini nacrtao ilu-minator koji je
tako iskreno uhvatio ruke i lijepe obnažene noge
ljubavnika, eleganciju u njihovom držanju i
uživanje ptica koje kruže oko njih", rekao sam. „To
je crtež Luftija iz Buhare, koji zbog svoje
naprasitosti nijednu sliku nije dovršio, koji se
posvađao sa svim šahovima i kanovima,
smatrajući da nemaju pojma o umjetnosti, i koji se
nigdje nije mogao skrasiti. I tako se taj veliki
majstor, kojem nijedan vladar nije bio dovoljno
dobar da bi radio za njega, svađajući se i lutajući
od grada do grada, od jednog do drugog vladara,
naposljetku vezao za umjetničku radionicu jednog
beznačajnog princa koji je vladao golim
planinama, te je kod njega proveo preostalih
dvadeset pet godina života govoreći da je kanova
zemlja možda mala, ali da se zato kan razumije u
umjetnost. I danas zbijaju šale na račun toga,
pitajući se je li iluminator uopšte znao da je taj
neugledni kan bio slijep."
Nakon što je prošla ponoć, upitao sam: „Vidite li
ovu stranicu?" Ovaj put obojica su dotrčala sa
svijećnjacima u rukama. „Ova knjiga stigla je
ovamo iz Herata i u proteklih sto pedeset godina,
od vremena Timurovog unuka do danas,
promijenila je deset vlasnika." Pomoću moje lupe,
zajedno smo pročitali potpise koji su ispunjavali
svaki kutak stranice s bilješkom, posvete, hro-
nograme i međusobno isprepletena imena padišaha
koji su se u stvarnom životu borili na život i smrt.
Pisalo je: „Ova knjiga je osamsto četrdeset devete
godine, u Heratu, s božjom pomoći, završena
rukom kaligrafa sultana Velija, sina Muzafera
Heratskog, za Ismet el Dunja, ženu Muhameda
Džukija, pobjedonosnog brata sultana Bajsungura,
vladara svijeta." Knjiga je kasnije pala u ruke
sultana Halila, iz dinastije Akonjulu, a potom u
ruke njegovog sina Jakub-bega, da bi nakon njega
dospjela do uzbečkih sultana na sjeveru. Svaki od
tih sultana neko vrijeme radosno se zabavljao
knjigom, trgao po dvije-tri stranice i umjesto njih
ubacivao dva-tri nova crteža neke svoje ljepotice,
povodeći se za prvom vlasnicom knjige, te u
bilješke ponosno upisivao i njeno ime. Iz ruku
uzbečkih sultana prešla je u ruke Sam Mirze, mla-
đeg brata šaha Ismaila, osvajača Herata. Potom ju
je on s posvetom poklonio svom starijem bratu. A
kad je šah Ismail, koji je knjigu odnio u Tabriz,
gdje je dao da se ona pripremi kao poklon i da se
na njoj ispiše nova posveta, poražen u bici na
Caldironu od sultana Selim-kana Okrutnog -
počivao u dženetu! - i kad je opljačkana njegova
palata Hešt Bihišt u Tabrizu, knjiga je, kako smo
pročitali, zajedno sa sultanovom pobjedonosnom
vojskom, prešla pustinje, planine i rijeke i stigla u
Istanbul u ovu riznicu.
U kojoj li su mjeri Crni i kepec dijelili sa mnom,
jednim ostarjelim iluminatorom, napetost i
uzbuđenje koje sam osjećao? Kad god bih
prelistavao nove sveske i stranice, duboko u sebi
osjetio bih onu tugu hiljada i hiljada iluminatora
koji su u stotinama velikih i malih gradova svoje
umijeće stavili u službu šahova, kanova i prinčeva,
od kojih je svaki bio različite naravi i svirep na
svoj način, i tu oslijepjeli. A dok sam, postiđen,
prelistavao stranice jedne primitivne knjige koja je
prikazivala metode i sprave za mučenje, osjetio
sam bol od batina koje smo dobijali u godinama
šegrtovanja, bol šamaranja lenjirima, sve dok nam
se obrazi ne bi zacrvenjeli, bol od tupog udarca
mramornog pečata po našim obrijanim glavama.
Ne znam šta je ta bijedna knjiga tražila u riznici
Osmanlija, no bila je jedna od onih kakve od
minijaturista bez trunke časti, sposobnih da se u
zamjenu za tri-če-tiri dukata prihvate škrabanja
takvih slika, naručuju kaurski pu-topisci da bi ih,
umjesto da mučenje vide kao neminovan postupak
što se pod kadijinim nadzorom primjenjuje,
koristili da svojim istovjercima dokažu koliko smo
mi okrutni.
Ipak, osjetio sam stid zbog naslućenog besramnog
užitka, koji je obuzimao iluminatora dok je radio
sve te slike što prikazuju batinanje po tabanima,
šibanje, razapinjanje na krst, vješanje, vješanje
naglavačke, kačenje na kuku, nabijanje na kolac,
ispaljivanje iz topa, rezanje grkljana, bacanje
gladnim psima, trpanje u vreću, gnječenje stegom,
uranjanje u ledenu vodu, zabadanje čavala,
čupanje kose, lomljenje prstiju, deranje kože,
odsijecanje nosa i vađenje očiju. Samo smo mi,
istinski iluminatori, koji smo svih godina svoga
šegrtovanja nemilosrdno batinjani po tabanima i
nasumično udarani da bi se nervozni majstor
smirio nakon pogrešno povučene crte, mi koji smo
satima mlaćeni mot-kama i linijarima da bi šejtan u
nama umro preobrazivši se u slikarskog demona,
samo smo mi mogli tako temeljito uživati u izradi
crteža batinanja i tortura i te sprave bojiti veselim
bojama kao da bojimo zmaja od papira. Oni koji
naš svijet posmatraju s distance i bez velikog
razumijevanja, sa željom da mu se približe i shvate
ga, ali bez strpljenja da tu želju i ostvare, možda
će uspjeti da naslute stid i sreću, dobok bol i
zadovoljstvo koje sam osjetio razgledajući crteže u
hladnoj prostoriji Carske riznice, no sve to ipak
neće u potpunosti shvatiti. Dok su moji starački, od
hladnoće obamrli prsti listali stranice, moja stara
dobra lupa sa sedefnom drškom i moje lijevo oko
prelazili su preko slika poput rode, koja je, seleći
se, prošla sito i rešeto pa se dok prelijeće cijeli
svijet ne čudi krajoliku ispod sebe, ali mu se divi.
Sa stranica što su godinama ležale daleko od naših
očiju i o kojima sam slušao samo bajke saznao sam
od koga je koji iluminator šta naučio, u kojoj se
umjetničkoj radionici i u vrijeme kojeg šaha
najprije uobličilo ono što danas nazivaju stilom ili,
na primjer, to da su i u Gazvinu crtali one
uskovitlane oblake u kineskom stilu, za koje sam
znao da su se pod kineskim uticajem iz Herata
raširili po cijeloj Persiji. Kad god bih otkrio nešto
novo i nehotice bih uzviknuo, ali bol koji sam
osjetio još dublje u sebi, tuga i stid koje bih teško
podijelio s vama, muke i poniženja koja su,
umjetnosti radi, trpjeli stasiti i lijepi iluminatori s
očima gazele (mnoge od njih zlostavljali su u
vrijeme šegrtovanja njihovi majstori) te uzbuđenje
i nada koje su nosili u sebi - sve je to bilo
povezano s nježnom bliskošću šegrta i njihovih
majstora, sa zajedničkom ljubavi prema slikarstvu,
sa zaboravom i sljepoćom koja ih je čekala nakon
mnogih godina rada. S takvom tugom i stidom
stupio sam u taj svijet finih i nježnih osjećanja;
okružena tišinom, moja je duša već zaboravljala da
ih je moguće oslikati budući da sam za našeg
padišaha godinama izrađivao samo crteže s
prikazima rata i proslava. U jednom albumu vidio
sam nekog vitkog, mladog Persijanca rumenih
usana kako u krilu drži knjigu, baš kao ja u tom
času, i sjetio se onoga što svi vladari, zaluđeni
zlatom i moći, zaboravljaju: da sve što je lijepo
dolazi od Alaha. Na stranici drugog albuma vidio
sam dva mlada zaljubljena čovjeka nevjerovatne
ljepote, nacrtao ih je neki mlad majstor iz Isfahana,
i suznih očiju prisjetio se ljubavi koju su prema
slikarstvu gajili moji lijepi šegrti. Jedna vitka
lijepa djevojka, bademastih očiju, s usnama boje
trešnje, zadovoljno je, kao da posmatra tri lijepa
cvijeta, gledala tri mala ali duboka ljubavna
ožiljka koje joj je upućivao mladić malih stopala,
prozračnog tena, krhke građe, kakva je bila i ona
sama. Mladić je brižno razgolitio svoju slabašnu
ruku, čija je koža u čovjeku budila želju da ljubi i
da umre, te ju je spaljivao na vatri da bi dokazao
snagu svoje ljubavi i privrženost djevojci.
Odjednom mi srce poče snažno kucati. Dok sam
razgledao polupristojne crteže iz Tabriza, na
kojima su crnim tušem bili nacrtani lijepi mladići
mramorne puti i nježne djevojke malih grudi, na
čelu mi izbiše graške znoja, kao i prije šezdeset
godina, kad sam kao šegrt gledao te iste crteže.
Sjetio sam se misaone dubine i slikarske strasti
koju sam nekoliko godina kasnije, nakon što sam
postao majstor, osjetio gledajući lijepog mladića
anđeoskog lica, bademastih očiju i ružičastog tena,
koji je u radionicu bio doveden kao kandidat za
šegrta. Na trenutak sam osjetio da je crtanje
povezano s tom željom koju sam osjetio, a ne sa
stidom i tugom i da talenat majstora iluminacije tu
želju najprije pretvara u ljubav prema Svevišnjem,
a ljubav prema Svevišnjem u ljubav prema svijetu
oko sebe; i to osjećanje bilo je toliko snažno da
sam sve godine koje sam proveo zgrbljen nad
daskom za crtanje, sve batine koje sam dobio da
bih naučio svoj zanat, svu svoju odlučnost da
slikajući oslijepim, sav slikarski bol koji su mi
nanosili i koji sam ja drugima nanosio - sve sam to
doživio kao pobjedu jednog sretnog zadovoljstva.
Gledao sam nijemo, dugo i s istim zadovoljstvom
taj čudesni crtež, kao da gledam nešto zabranjeno.
Prošlo je mnogo vremena, a ja sam ga i dalje
gledao. Iz oka mi se otela suza, skliznula niz obraz
i izgubila se negdje u bradi.
Kad sam vidio da mi se u odaji Carske riznice
približava jedan od svijećnjaka što su tromo
kružili uokolo, podigao sam album i ovlaš otvorio
jedan od svezaka koje je kepec prije izvjesnog
vremena ostavio pokraj mene. Bio je to poseban
album, pripremljen za šahove: vidio sam jelena i
srnu kako zaljubljeno stoje na rubu nekog zelenila
dok im šakali zlobno zavide. Okrenuo sam stranicu
i ugledao dorate i alate kakve bi samo drevni
majstori iz Herata mogli nacrtati - kako su samo
lijepi! Okrenuo sam drugi list i ugledao crtež
nekog službenika kako samouvjereno sjedi. Bio je
to neki crtež star sedamdeset godina; po licu tog
čovjeka nisam mogao razaznati o kome je riječ -
izgledao je kao i svako drugi. Htio sam reći ovo:
atmosfera crteža i način na koji je čovjekova brada
bila obojena različitim bojama naveli su me na
pomisao od koje mi je srce brže zakucalo -
prepoznao sam čudesnu ruku na tom crtežu. Srce ju
je naslutilo prije mene. Jedino je on mogao izraditi
tako čudesno djelo. Pripadalo je velikom majstoru
Behzadu. Činilo mi se da je bljesak nekakve
svjetlosti s crteža umio moje lice.
I ranije sam nekoliko puta vidio crteže velikog
majstora Beh-zada, ali, možda zato što ih prije
mnogo godina nisam gledao sam, a možda i zbog
toga što nismo mogli biti sigurni pripadaju li
Behzadu, moje oči nikad dosad nisu bile tako
zasljepljene ljepotom.
Teška, mirisom budi ispunjena tama rizničke odaje
kao da se bila razdanila. U glavi mi se ta lijepo
iscrtana ruka sjedinila s onom nježnom,
veličanstvenom, ljubavnim ožiljcima žigosanom
rukom koju sam maloprije vidio. Zahvalio sam
Alahu što mi je otkrio sve te krasote prije nego što
sam oslijepio. Kako sam znao da ću uskoro
oslijepjeti? Ne znam! Na trenutak sam osjetio da
bih tu slutnju mogao podijeliti s Crnim, koji je,
privivši se uza me sa svijećnjakom u ruci, gledao
istu stranicu kao ja, ali mi je iz usta izletjelo nešto
sasvim drugo: „Pogledaj ljepotu te ruke", rekao
sam. „Behzadova je." Ruka mi je spontano
dohvatila njegovu, kao da hvata ruku nekog od
lijepih, mladih šegrta baršunaste kože koje sam,
sve do jednoga, u mladosti toliko volio. Ruka mu
je bila glatka i čvrsta, toplija od moje; njeno
zapešće na mjestu gdje se osjećao puls bilo je
nježno i široko, onakvo kakvo mi se i sviđa.
Uzimajući u mladosti ruku kakvog šegrta dječačkog
uzrasta, s ljubavlju bih uperio pogled u njegove
uplašene, male oči prije nego što bih mu rekao
kako da drži kist. Tako sam pogledao i Crnog. U
njegovim zjenicama vidio sam plamen svijeće u
svijećnjaku koji je držao u ruci. „Svi smo mi
iluminatori braća", rekao sam. „Ali sad je svemu
došao kraj."
Te riječi, „sad je svemu došao kraj", izgovorio
sam onako kako bi ih izgovorio svaki veliki
majstor koji je godine i godine života poklonio
kakvom vladaru ili princu i koji je, oponašajući
stare majstore u gospodarevoj umjetničkoj
radionici, stvorio čudesna djela, pa čak se
pobrinuo i za to da radionica stekne prepoznatljiv
stil, ali je nakon svega poželio oslijepjeti, jer je
njegov kan, njegov pokrovitelj, izgubio sve bitke i
jer će za neprijateljskom pljačkaškom vojskom što
prodire u grad stići i novi gospodari, koji će
rasturiti njegovu radionicu, razvezati njegove
knjige, pobrkati njihove stranice i s
omalovažavanjem pokvariti one sitnice u
iluminaciji u koje je vjerovao, koje je izumio i
volio kao svoju djecu. Ali to sam Crnom morao
objasniti na drugačiji način:
„Ovo je slika velikog pjesnika Abdulaha Hatifija",
rekao sam. „On je bio tako velik pjesnik da nije ni
mrdnuo prstom kad je u Herat ušao šah Ismail,
kojem su se svi dodvoravali. A šah Ismail otišao
mu je na noge, čak u njegovu kuću izvan grada. A
da je u pitanju Hatifijeva slika mi ne shvatamo po
Hatifijevom licu koje je majstor Behzad nacrtao,
nego po zapisu ispod slike, zar ne?"
Crni me je pogledao, rekavši „da" svojim lijepim
očima. „Kad pogledamo pjesnikovo lice na slici,
vidimo da je ono nalik svim drugim licima, da je
poput bilo kojeg drugog lica. Kad bi se sad
pokojni Abdulah Hatifi našao ovdje, nikad ga ne
bismo prepoznali po licu s ove slike. No mogli
bismo po cijeloj slici: u samoj atmosferi, u
Hatifijevom držanju, u bojama i pozlati, u toj
predivnoj ruci koju je majstor Behzad nacrtao - u
svemu tome postoji nešto što nas odmah navodi na
pomisao da je to neki pjesnik. Jer, na našem crtežu
značenje je važnije od forme. A sad, kad počnu
oponašati franačke i italijanske majstore, kao u
knjizi koju je naš padišah naručio od tvog
pokojnog tetka, nestaće sav taj svijet značenja i
započeće svijet forme, tako da će franačkim
stilom..."
Crni mi je odbrusio: „Moj pokojni tetak je ubijen."
Pomilovao sam njegovu ruku koja mi je počivala
na dlanu kao da s poštovanjem milujem malu ruku
mladog šegrta koji će u budućnosti crtati čuda.
Neko vrijeme nijemo smo i s poštovanjem gledali
Behzado-vo čudo. Potom je Crni izvukao svoju
ruku iz moje.
„Preletjeli smo preko prethodnih stranica ne
pogledavši njuške dorata na njima", rekao je Crni.
„Nema tu ničega", rekao sam i okrenuo prethodnu
stranicu da bih ga uvjerio u to: na nozdrvama konja
nije bilo ničega neobičnog.
„Kad ćemo naći konje neobičnih nozdrva?" upitao
je Crni poput djeteta.
Ali kad smo, u gluho doba noći, kepec i ja pronašli
legendarnu Šahnamu šaha Tahmaspa u jednom
željeznom sanduku, ispod svilenih materijala i
zelenih satenskih tkanina, i izvadili je, Crni je,
spustivši svoju lijepo oblikovanu glavu na jastuk
ukrašen biserima, spavao sklupčan na jednom
crvenom ušačkom tepihu. Meni je pak, čim sam,
poslije mnogo godina, ponovo ugledao legendarnu
knjigu, sve bilo jasno: za mene je dan tek počinjao.
Knjiga je bila toliko velika i teška da smo je
Džezmi-aga i ja jedva podigli i prenijeli. Kad sam
dotakao njene kožne korice, koje sam prije
dvadeset pet godina pogledao izdaleka, shvatio
sam da su iznutra obložene drvetom. Kad je, prije
četvrt vijeka, umro sultan Sulejman Veličanstveni,
šah Tahmasp toliko se obradovao što se napokon
riješio padišaha koji mu je triput otimao Isfahan da
je svom nasljedniku, sultanu Selimu poslao
mnoštvo darova, te jedan veličanstven primjerak
Kurana i najljepšu knjigu iz svoje riznice. Knjiga
je, u pratnji jednog persijskog izaslanstva od tri
stotine ljudi, najprije otpremljena u Jedrene, gdje
je u to vrijeme mladi padišah provodio zime u
lovu, a kad je zajedno s ostalim poklonima na
leđima deva i mazgi stigla u Istanbul, glavni
iluminator Kara Memi i nas trojica mladih
majstora otišli smo da je pogledamo prije nego što
je pohrane u Carsku riznicu. Tog dana, kad smo u
palatu otišli trčeći, baš kao Istanbulci koji hitaju
da vide slona dopremljenog iz Indije ili žirafu
pristiglu iz Afrike, čuo sam od majstora Kara
Memija da je veliki majstor Behzad u starosti
prešao iz Herata u Tabriz, ali, pošto je bio slijep,
tu knjigu nije ni dotakao.
Za nas osmanlijske iluminatore, koji smo se u to
vrijeme divili svakoj osrednjoj knjizi sa sedam-
osam ilustracija, pogledati tu knjigu s dvjesta
pedeset ogromnih slika bilo je isto kao i šetati se
po nekom veličanstvenom šaraju u vrijeme kad svi
njegovi stanovnici spavaju. Nevjerovatno bogate
stranice knjige razgledali smo bez riječi, s nekom
nijemom pokornošću, kao da posmatra-mo rajske
vrtove što su nam se nekim čudom nakratko
ukazali. Posljednjih dvadeset pet godina
razgovarali smo o knjizi zaključanoj u riznici.
Dvadeset pet godina kasnije, tiho sam otvorio
debele korice legendarne Šahname, kao da
otvaram gorostasna vrata neke palate, ali dok sam
listao stranice, osjećajući pod prstima prijatno
šuštanje, osjećanje tuge nadvladalo je moje
oduševljenje:
Na crteže se nisam mogao usredsrediti zbog onih
priča da su svi istanbulski majstori iluminacije
ponešto ukrali s tih stranica i to dalje
primjenjivali.
Nisam se u potpunosti mogao predati čudima koja
su se na pet-šest slika samo jednom pojavila, jer
sam se nadao da ću u nekom kutku prepoznati ruku
koju je Behzad nacrtao. (S kakvom je samo
odlučnošću i elegancijom Tahmuras svojim
topuzom mlatio po glavama đavole i demone koji
će ga kasnije, u vrijeme mira, podučiti alfabetu,
grčkom i raznim drugim jezicima!)
3. Konjske nozdrve i prisustvo Crnog i kepeca nisu
mi dopustili da se do kraja predam onome što
vidim.
Koliko god da je za mene bila velika sreća što
sam, zahvaljujući prilici koju mi je Svevišnji
velikodušno pružio, do mile volje mogao gledati tu
legendarnu knjigu prije nego što mi se pred oči
spusti baršunasta zavjesa tame što se, kao dar
božji, primiče svim velikim iluminatorima - toliko
mi se velikom činila tuga zbog činjenice da sam je,
više nego srcem, gledao razumom. I prije nego što
se jutarnja svjetlost probila do rizničke prostorije
koja je sve više ličila na hladan grob, ja sam
pregledao svih dvjesta pedeset devet (a ne dvjesta
pedeset) crteža te jedinstvene knjige. Osvrćem se
na to s razumom te, ponovo razvrstavajući poput
arapskih naučnika sklonih racionalizmu, želim reći
sljedeće:
Nisam naišao na konja koji bi po nozdrvama ličio
na konja podlog ubice, mada sam pregledao konje
različitih boja koje je Rustem sretao u Turanu
tragajući za konjokradicama; čudesne konje šaha
Feriduna kako, uprkos zabrani arapskog sultana,
preplivavaju rijeku Tigris; tužne sivce koji
izdaleka posmatraju kako Tur izdajnički odsijeca
glavu svom bratu Ireču jer je njihov otac,
poklonivši jednom sinu daleku zemlju Rum a
drugom još dalju Kinu, najmlađem Ireču prepustio
Iran, najljepšu od svih zemalja; konje
Aleksandrove junačke vojske odjevene u oklope s
metalnim štitovima, nesalomljivim sabljama i
sjajnim šljemovima, kojoj su podrška bili Hazari,
Egipćani, Berberi i Tazijci; legendarnog konja koji
neočekivano i po pravdi božjoj na obali ljekovitog
zelenog jezera ubija šaha Jazgrida, kojem je
neprestano curila krv iz nosa jer se pobunio protiv
sudbine koju mu je zacrtao Alah; uz to, još i stotine
legendarnih i stvarnih konja koje su nacrtala
šestorica ili sedmorica iluminatora. Ali ja sam
pred sobom imao više od dana vremena da
pregledam i druge knjige u Carskoj riznici. Postoji
jedna tvrdnja o kojoj se proteklih dvadeset pet
godina neprestano šuška medu iluminatorima: kako
jedan iluminator, s posebnim padišahovim
dopuštenjem, ulazi u ovu nedostižnu rizničku
odaju, uzima ovu čudesnu knjigu, otvara je i pod
svjetlošću svijeća kopira u svoje bilježnice konje,
drveće, oblake, cvijeće, ptice, vrtove te ratove i
ljubavne prizore, pa ih potom koristi u svojim
crtežima... Kad god bi neki iluminator nacrtao
nešto čudesno i izvanredno, drugi bi iz ljubomore
potezali tu priču ne bi li pomalo i omalovažili
njegov rad, kao nešto persijsko, nešto iz Tabriza. A
u to vrijeme Tabriz nije bio teritorija našeg pa-
dišaha. U tu klevetu, zbog koje sam, kad bi o meni
bila izrečena, osjećao opravdan gnjev i skriven
ponos, i ja sam znao povjerovati kad bi bila
izricana o drugima. Sad sam s tugom uvidio da
smo se nas četvorica minijaturista, koji smo
jednpm, prije četvrt vijeka, zavirili u tu knjigu i tog
je dana urezali u sjećanje, tokom svih dvadeset pet
godina prisjećali se nje i preslikavali je u
sultanske knjige, stalno je mijenjajući u glavama.
Nije me ožalostila okrutnost nepovjerljivih sultana
koji tu, ili neke druge knjige, nisu iznosili iz
riznice i davali nama na uvid, nego spoznaja
koliko je zakinut naš slikarski svijet. Persijski
iluminatori, veliki majstori iz Herata i novi iz
Tabriza stvarali su savršenije slike i virtuoznija
djela od nas, osmanlijskih iluminatora.
Na trenutak sam pomislio kako bi bilo dobro da za
dva dana svi moji iluminatori i ja budemo stavljeni
na muke, i na slici koja je preda mnom stajala
otvorena vrhom svog peroreza svirepo sam
iskopao oči prvom licu koje mi je došlo pod ruku.
Bila je to priča o persijskom mudracu koji je,
gledajući figure i tablu s kvadratima što ih je donio
indijski izaslanik, naučio da igra šah i odmah
pobijedio indijskog majstora! Persijska laž!
Jednom po jednom, iskopao sam oči šahistima, i
vladaru koji ih je posma-trao, i svim njegovim
ljudima. Prelistavši stranice unazad, iskopao sam
oči sukobljenim šahovima, vojnicima njihovih
pompe-znih vojski i oči odsječenim glavama na
zemlji. Kad sam to učinio na tri stranice, stavio
sam perorez za pojas. Ruke su mi drhtale, ali se
nisam osjećao naročito loše. Jesam li sad shvatao
šta osjećaju ti silni luđaci kad naprave tu istu, tu
čudnu stvar, na koju sam često nailazio u svom
pedesetogodišnjem slikarskom pozivu?
Priželjkivao sam da iz iskopanih očiju poteče krv
po stranicama knjige.
3. A to me dovodi do bola i utjehe na kraju života.
Tu prelijepu knjigu, na kojoj su, po zapovijesti
šaha Tahmaspa, punih deset godina radili najveći
majstori persijske iluminacije, nije ni dotakao kist
velikog majstora Behzada, nigdje više nisam sreo
one prelijepe ruke koje je on crtao. To je bila
potvrda da je Beh-zad bio slijep kad je, u
posljednjim godinama svog života, stigao u Tabriz
iz Herata, gdje je bio pao u nemilost. Tako sam još
jednom s radošću shvatio da je veliki majstor, kad
je, nakon mnogih godina neprestanog rada,
dostigao savršenstvo starog majstora, samog sebe
oslijepio da ne bi zbog prohtjeva neke umjetničke
radionice ili nekog drugog morao kvariti svoje
djelo.
Crni i kepec otvorili su jedan debeo svezak i
stavili ga preda me.
„Ne, nije taj", rekao sam ne inateći se. „To je neka
mongolska knjiga o carevima: željezni konji
Aleksandrove željezne konjice, napunjeni naftom i
potom zapaljeni, gore kao zapaljeni i jurišaju na
neprijatelja bljujući vatru iz nozdrva."
Razgledali smo tu željeznu vojsku u plamenu, koja
je vodila porijeklo s kineskih slika. „Džezmi-aga",
rekao sam, „poklone persijskih izaslanika koji su
prije dvedeset pet godina donijeli ovu knjigu šaha
Tahmaspa oslikali smo kasnije u Selimnami,
hronici o sultanu Selimu..."
Odmah je pronašao taj svezak Selimname i stavio
ga preda me. Naspram blistavo obojene stranice
koja je prikazivala izaslanike kako pokojnom
sultanu s ostalim poklonima predaju i Šah-namu,
među pojedinačno pobrojanim poklonima, moje
oči spontano su pronašle nešto što sam davno
pročitao i zaboravio, jer u to nisam mogao
povjerovati:
Zlatna igla perjanice, s drškom od sedefa i tirkiza,
koju je majstor Behzad, najveći medu starim
majstorima Herata, koristio za samoosljepljivanje.
Upitao sam kepeca gdje je pronašao taj svezak
Selimname. U prašnjavoj tami odaje hodali smo
krivudajući ispod stepenica i oko sanduka, škrinja
i gomile tkanina i tepiha. U jednoj drugoj
prostoriji, utonuloj u onu čudnu boju crvenog štofa
i baršuna, pored željezne škrinje u kojoj smo
pronašli svezak Šahname, među drugim knjigama,
prekrivačima izvezenim srebrnim i zlatnim nitima,
među neobrađenim cejlonskim kamenjem i
bodežima s rubinima, ugledao sam i neke druge
poklone šaha Tahmaspa, svilene tepihe iz Isfahana
i šah od slonovače, kao i jednu pernicu. Kineski
zmejevi, grane i sedefne rozete kojima je bila
ukrašena otkrivali su da potiče iz Timurovog doba.
Odmah sam je otvorio i, u nagorjelom papiru i
ružinom mirisu, ugledao zlatnu iglu per-janice s
drškom od sedefa i tirkiza. Uzeo sam iglu i
neprimjetno se vratio na svoje mjesto. Kad sam
ostao sam, na otvorenu stranicu Šahname spustio
sam iglu kojom se majstor Behzad oslijepio i dugo
je posmatrao. Podilazila me je jeza, ali ne zato što
sam vidio iglu kojom je sebe oslijepio, nego zato
što uopšte vidim bilo šta što je držao u svojoj
čudotvornoj ruci.
Zašto li je šah Tahmasp sultanu Selimu s
poklonjenom knjigom poslao i ovu strašnu iglu? Je
li zato što se, iako je u djetinjstvu kod Behzada
imao časove crtanja, a u mladosti iluminatore
pazio kao malo vode na dlanu, u starosti udaljio
pjesnike i slikare iz svog okruženja i predao se
molitvi? Je li zbog toga drugome ustupio tu knjigu
na kojoj su najveći majstori radili deset godina? Je
li tu iglu poslao s knjigom kako bi se svako uvjerio
u to da je dobrovoljno sljepilo označilo kraj
velikog majstora iluminacije? Ili pak, kako se
nekad pričalo, s ciljem da se njome uputi ova
poruka: ko jednom pogleda stranice ove čudesne
knjige, taj na ovom svijetu više ništa neće poželjeti
da vidi. Ali ta knjiga više nije bila čudo za šaha
koji se, poput mnogih drugih šahova, u strahu od
grijeha pokajao zbog svoje mladalačke ljubavi
prema slikarstvu. Sjetio sam se priča koje
pripovijedaju nesretni iluminatori koji se
razočaraju kad ostare. Neposredno prije nego što
će vojske šaha Džahana, karakojunskog vladara,
ući u Širaz, tamošnji glavni minijaturista Ibn
Husam naredio je svom učeniku da mu sprži oči
usijanim željezom „jer on ne može crtati
drugačije". Govorilo se da je među iluminatorima
koje je vojska sultana Selima Okrutnog, porazivši
šaha Ismaila, ušavši u Tabriz i opljačkavši njegovu
palatu Hešt Bihišt, dovela u Istanbul bio i jedan
stari persijski majstor koji je, vjerujući da „ne
može crtati u osmanlijskom stilu" samog sebe
lijekovima oslijepio, te nije, kao što se kasnije
isticalo, izgubio vid zbog bolesti na putu. U
trenucima ljutnje opisivao sam svojim
iluminatorima kako je Behzad samog sebe
oslijepio, da bi im to služilo kao primjer. Zar ne
postoji drugi put? Zar ne bi majstor iluminacije
mogao spasiti cijelu radionicu i stil starih
majstora, makar donekle, ako bi prihvatio ponešto
od novih metoda?
Na vrlo oštrom vrhu igle koja se pri kraju
elegantno sužavala vidjela se neka mrlja, ali moje
umorne oči nisu mogle razabrati je li to bio trag
krvi ili nečeg drugog. Približio sam lupu i dugo
posmatrao iglu, kao da iznova i s istom tugom
posmatram neku tužnu ljubavnu scenu. Pokušavao
sam zamisliti kako je Behzad izveo takvo nešto.
Govorili su mi da čovjek ne oslijepi odmah nakon
toga, nego da se baršunasta tama spušta polako,
katkad danima i mjesecima, kao kod staraca
kojima spontano gasne vid.
Već sam ga ranije vidio u bočnoj odaji; ustao sam i
pogledao - i zaista je bilo tamo: ogledalce od
slonovače sa spiralno uvijenom drškom i debelim
okvirima od ebanovine. Sjeo sam na svoje mjesto i
u ogledalu posmatrao oči: kako je lijepo titrao
plamen zlatnog svijećnjaka u zjenicama koje su
šezdeset godina crtale i posmatrale crtanje!
Kako li je to uradio majstor Behzad, zapitao sam
se još jednom.
Moja ruka spontano je pronašla iglu uvježbanim
pokretom žene koja se šminka ne skidajući pogled
s ogledala. Bez oklijevanja, odvažno, smireno i
snažno zabio sam iglu u svoju desnu zjenicu, kao
da s vrha probijam nojevo jaje koje treba oslikati.
Želudac mi se prevrtao, ali ne zato što sam nešto
osjećao, nego zbog prizora koji sam vidio. Zabio
sam iglu u oko za četvrt prsta, a zatim je izvukao.
U distihu ugraviranom na okviru ogledala pjesnik
je onome koji se ogledao želio beskrajnu ljepotu i
beskrajnu svjetlost, a ogledalu beskrajno dug život.
Smiješeći se, isto sam uradio i svom drugom oku.
Dugo sam ostao potpuno nepomičan. Posmatrao
sam svijet. Sve.
Boje svijeta nisu, kao što sam vjerovao,
potamnjele, ali kao da su se lagano prelijevale
jedna u drugu. No ja sam i dalje ponešto vidio.
Nešto kasnije, blijeda sunčeva svjetlost spustila se
na zagasi-tocrvena sukna Carske riznice. Glavni
rizničar i njegovi ljudi ponovo su, uz isti ritual,
polomili pečat, otključali bravu i otvorili vrata.
Džezmi-aga promijenio je noćne posude, svjetiljke
i man-gal, uzeo svjež hljeb i suhe dudinje te rekao
da ćemo medu padi-šahovim knjigama nastaviti
potragu za konjima neobičnih no-zdrva. Dok
razgleda najljepše crteže na svijetu, šta čovjeku
može biti ljepše od njegovog nastojanja da se sjeti
svijeta onakvog kakvog ga je vidio Svevišnji. 52.
ZOVEM SE CRNI
Ujutro, kad su glavni rizničar i age
ceremonijalno otvorili vrata, oči su mi se već
privikle na baršunasto crvenilo rizničke odaje, pa
mi se svjetlost zimskog jutra, koja je iz unutrašnjeg
dvorišta prodirala kroz vrata, učinila kao nešto
strašno, napravljeno da prevari posmatrača. Nisam
se ni pomakao, baš kao ni majstor Osman kao da
bi, ako bih se pokrenuo, ona pljesniva, prašnjava i
gotovo opipljiva atmosfera rizničke odaje izletjela
kroz vrata zajedno s dokazima za kojima smo
tragali.
S neobičnim oduševljenjem, kao da gleda neku
dotad neviđenu ljepotu, majstor Osman gledao je
svjetlost koja je između glava rizničkih aga,
poredanih u dva reda s obje strane otvorenih vrata,
prodirala unutra.
Dok je sinoć listao stranice Šahname šaha
Tahmaspa, pažljivo sam ga posmatrao iz daljine i
vidio da mu se na licu povremeno javlja isti izraz
oduševljenja. Njegova sjenka na zidu katkad bi
blago zadrhtala, glava bi mu se pažljivo primakla
lupi, a usne bi mu se blago zaokružile, kao da se
pripremaju da otkriju kakvu lijepu tajnu, a zatim
bi, dok on zadivljeno posmatra kakav crtež, same
od sebe zaigrale.
Kad su se vrata zatvorila, ja sam, gonjen nemirom
koji je neprestano rastao, šetao gore-dolje kroz
sobe, usplahirano razmišljajući o tome kako iz
knjiga u riznici nećemo moći da prikupimo
dovoljno informacija jer će nam nedostajati
vremena. Osjećao sam da majstor Osman tom
poslu ne posvećuje dovoljno pažnje, te sam mu
izrazio svoju bojazan. Uhvatio sam ga za ruku s
puno ljubavi, poput pravog majstora, koji je
navikao na to da svoje šegrte mazi.
„Ljudi poput nas moraju se truditi da posmatraju
svijet onako kako ga vidi Alah, moraju se uzdati u
božju pravdu", rekao je. ,,U dubini duše osjećam
da se ta dva ovdje, među ovim slikama i
predmetima, jedan drugom primiču. I što smo bliži
Alahovom pogledu na svijet, to nam je bliža i
njegova pravda. Gle, igla kojom je majstor Behzad
samog sebe oslijepio..." Dok je pričao okrutnu
priču o igli, pažljivo sam pogledao oštar vrh te
jezive stvari pod lupom koju mi je približio da
bolje vidim i na njemu ugledao rozikastu, vlažnu
mrljicu. „Stari majstori su", rekao je majstor
Osman, „od primjene vještina, boja i stilova
kojima su cijeli život posvećivali - pravili veliko
pitanje savjesti. Smatrali su nečasnim da se, kako
to mladi danas čine, svijet vidi onako kako ti to
jednog dana zapovijedi šah na Istoku, a drugog
dana vladar na Zapadu."
Njegove oči nisu gledale u moje, niti u stranicu
koja je bila pred njim. Činilo se da gledaju u neku
nedostižnu, daleku bjelinu negdje u pozadini. Dok
su se na otvorenoj stranici Šahname, koja je ležala
ispred njega, svom žestinom sudarale iranska i tu-
ranska vojska, a konji borili prsa u prsa, koplja
konjanika probijala su oklope i komadala tijela, na
zemlji su ležala raspolućena krvava trupla
odsječenih glava i ruku, a hrabri, razjareni ratnici
isukanim sabljama ubijali su jedni druge s radošću
i u bojama koje priliče kakvom veselju. „Kad bi
stari veliki majstori bili primoravani da prihvate
metode pobjednika i oponašaju njihove
iluminatore, radi spasa svoje časti, odvažno bi
iglom obavili čin zbog kojeg su naposljetku
osljepljivali, a potom bi, prije nego što im se na
oči, kao kakva nagrada, spusti čista božja tama,
satima, ponekad i danima, netremice posmatrali
neku čudesnu stranicu koju bi stavili pred sebe. A
kako su je satima posmatrali, ni na trenutak ne
dižući glavu, svijet i smisao tih slika, katkad
umrljanih kapima krvi što bi im ponekad kapnule iz
očiju, potisnuli bi s prijatnom mekoćom sve
nevolje koje su ikad preživjeli jer se vid hrabrih
majstora polako mutio, a oči su im gasnule! Kakva
sreća! Znaš li koju bih ja sliku želio da gledam
prije nego što uronim u tamu sljepila?"
Svoje oči, činilo se da im se zjenice smanjuju,
a bjeonjače postepeno šire, uperio je u daljinu,
daleko izvan rizničkih odaja, kao što to čine ljudi
kada pokušavaju da se prisjete neke uspomena iz
djetinjstva.
„Prizor oslikan na način starih majstora iz Herata:
Husrev na konju čeka Širin podno zidina njenog
društva, izgarajući od ljubavi za njom!"
Vjerovatno je tu sliku htio opisati u nekom tužnom
pjesničkom zanosu da bude pohvala osljepljenju
starih majstora. Ali ja sam ga presjekao jednim
neobičnim unutarnjim porivom: „Moj veliki
majstore i gospodine", rekao sam, „ono što ja
zauvijek želim da gledam jeste nježno lice moje
voljene. Prošla su tri dana otkako sam se njome
oženio. Dvanaest godina čeznuo sam za njom.
Scena u kojoj se Širin zaljubljuje u Husreva
vidjevši njegovu sliku uvijek me na nju podsjeti."
Na licu majstora Osmana pojavilo se mnoštvo
izraza koje nije mogao sakriti, možda neka briga,
no oni nisu bili upućeni mojoj priči, a ni krvavom
ratnom prizoru pred njim. Izgledalo je kao da
očekuje neku radosnu vijest koju će lagano
prigrliti. Kad sam bio siguran da me ne vidi, brzo
sam zgrabio iglu ispred njega i udaljio se odatle.
Na jednom mračnom mjestu u trećoj odaji Carske
riznice, onoj uz hamam, postojao je kutak sa
stotinama neobičnih i velikih satova koje su brojni
franački kraljevi i vladari slali na poklon i koji su
stavljani na stranu jer bi se za kratko vrijeme
pokvarili. Otišao sam tamo i pažljivo pogledao
iglu kojom je, kako je rekao majstor Osman,
Behzad sebe oslijepio. Pri crvenkastoj dnevnoj
svjetlosti, koja se odbijala o zlatne okvire
prašnjavih i pokvarenih satova, kristalne
prozorčiće i drago kamenje na njima, povremeno
bi bljesnuo zlatan vrh igle, obložen nekom
crvenkastom tekućinom. Je li legendarni majstor
Behzad zaista ovim predmetom sebe oslijepio? Je
li i majstor Osman sebi napravio istu grozotu?
Jedan šareno obojen, odvratni Marokanac veličine
prsta, prikačen za mehanizam jednog od ogromnih
satova, kao da mi je pogledom rekao „da"! Taj
čovjek s osmanskim turbanom na glavi očito je bio
šaljiv poklon habsburškog cara i njegovog
talentovanog sajdžije i trebalo je, naravno, onda
kad je sat radio, da zabavlja našeg padišaha i
njegove žene u haremu tako što bi na svaki pun sat
određen broj puta klimnuo glavom.
Kroz moje ruke prošle su mnoge osrednje knjige.
Kako je i kepec pojasnio, one su isplivavale iz
nekadašnjih dobara paša kojima su glave
odsijecane, a sva imovina oduzimana. Toliko je
paša bilo podavljeno da tim knjigama nije bilo
kraja. Kepec je zlurado rekao da paša koji bi,
opijen bogatstvom i moći, zaboravio da je samo
sluga te, poput nekog sultana ili šaha, naredio da se
u njegovo vrijeme neka knjiga napiše i pozlatom
iluminira i te kako zaslužuje da mu glava bude
odrubljena, a imovina zaplijenjena. Kad bih čak i u
tim knjigama, od kojih su neke bile albumi, a neke
pak oslikani divani, naišao na scenu u kojoj se
Širin zaljubljuje u Husreva gledajući njegovu
sliku, zastajao bih i dugo je posmatrao.
Slika u slici, dakle, Husrevova slika koju je Širin
ugledala na izletu nikad nije bila razgovijetna, ne
zbog toga što iluminatori nisu mogli dovoljno
dobro nacrtati nešto tako sićušno kao što je slika u
slici. Jer, velika većina iluminatora koji su radili
slike bila je sposobna da napravi filigranske
radove na noktu, zrnu riže, čak i na vlasi kose. Pa
zašto onda nisu crtali lice i oči zgodnog Husreva, u
kojeg se Širin zaljubila na prvi pogled, tako jasno
da odmah bude prepoznatljiv? Dok sam tokom
poslijepodneva na-sumice listao stranice jednog
haotičnog albuma koji mi je došao pod ruku,
razmišljajući o tome kako ću to pitanje postaviti
majstoru Osmanu, pažnju mi privuče konj na
jednoj, na tkanini iz-rađenoj slici koja je
prikazivala neku svadbenu povorku. Istog trena
srce mi je snažno zakucalo.
Preda mnom je bio jedan konj s neobičnom
nozdrvom. Na sebi je nosio koketnu nevjestu i
gledao u mene. Učinilo mi se da će mi čaroban
konj otkriti neku tajnu. Kao u snu, htio sam povi-
kati, ali glas nije izašao.
Zgrabio sam knjigu, okolo stvari i sanduka otrčao
do majstora Osmana i pred njim otvorio stranicu.
Pogledao je sliku.
Vidjevši da mu se lice nije ozarilo, izgubio sam
strpljenje. „Nozdrve ovog konja iste su kao
nozdrve konja nacrtanog za knjigu mog tetka",
rekao sam. Nadnio je lupu nad konja. Oči je toliko
primakao slici i lupi da nosom umalo nije dotakao
stranicu. Nisam mogao podnijeti tako dugu tišinu.
„1 sami vidite da taj konj nije nacrtan na isti način
i u istom stilu kao onaj namijenjen tetkovoj knjizi",
rekao sam. „Ali nozdrve su mu iste. Iluminator se
očito trudio da svijet vidi onako kako ga vide
Kinezi." Nakratko sam zašutio. „Neka svadba.
Reklo bi se da je crtež kineski, ali ljudi na njemu
nisu Kinezi, liče na nas."
Sad se činilo da je majstorova lupa prilijepljena
za crtež, a njegov nos za lupu. Da bi bolje vidio,
svom snagom uposlio je ne samo oči nego i glavu,
vratne mišiće, svoja stara leda i ramena. Nastupila
je duga tišina.
„Nozdrve su rasječene", zadihano je rekao mnogo
kasnije.
Naslonio sam svoju glavu na njegovu. Dugo smo,
obraz uz obraz, gledali nozdrve konja. U jednom
trenutku s tugom sam primijetio da su konjske
nozdrve rasječene i da se majstor Osman napreže
da vidi.
„Vidite ih, zar ne?"
„Jedva", reče. „Ti mi opisi sliku."
„Mislim da je u pitanju neka žalosna svadba",
turobno sam rekao. „Jašući na jednom sivcu s
rasječenom nozdrvom, mlada putuje sa svojim
pratiljama i njoj nepoznatim čuvarima. Lica
muškaraca, njihov strog izraz, zastrašujuće crne
brade, skupljene obrve, dugi gusti brkovi, krupne
kosti, ogrtači od prostog, tankog materijala, laka
obuća, šubara od medvjeđeg krzna, njihove sjekire
i sablje ukazuju na to da oni pripadaju turk-
menskim plemenima Bijelog ovna iz
Transoksanije. Sudeći po tome što sa svojim
dvorskim damama putuje noću, obasjana
svjetiljkama i bakljama, moglo bi se pretpostaviti
da je lijepa nevjesta pred kojom je veoma dug put
neka tužna kineska prin-ceza."
,,A možda je iluminator, da bi istakao njenu
besprijekornu ljepotu, nevjestino lice, kako to
Kinezi rade, obojio u bijelo, a oči joj nacrtao
ukoso, kao u kineskih žena, pa mi sad mislimo da
je ona Kineskinja", rekao je majstor Osman.
„Ko god da je, žao mi je te tužne ljepotice, koja u
po noći usred stepe u pratnji smrknutih stranih
čuvara putuje u nepoznatu zemlju kao nevjesta
muža kojeg nikad nije vidjela", rekao sam.
„Kako ćemo po rasječenoj nozdrvi konja na kojem
jaše znati ko je taj naš iluminator?" upitao sam
odmah potom.
„Listaj stranice albuma i govori mi šta vidiš",
rekao je majstor Osman.
Sad je s nama bio i kepec, kojeg sam maloprije,
dok sam trkom nosio knjigu majstoru Osmanu,
vidio kako sjedi na noćnoj posudi, tako da smo sva
trojica gledali stranice koje sam listao.
Vidjeli smo lijepe Kineskinje nacrtane na isti način
kao i naša tužna nevjesta; okupljene u nekom vrtu,
svirale su neku neobičnu lautu. Vidjeli smo kineske
kuće, tužne karavane koji su krenuli na daleka
putovanja, stepsko rastinje i stepske prizore, lijepe
kao stare uspomene. Vidjeli smo stabla koja su se
savijala i prepli-tala u kineskom maniru, njihov
svom silinom rascvjetali behar i raspjevane, sretne
slavuje. Vidjeli smo prinčeve kako sjede u ho-
rosanskim šatorima i pričaju o poeziji, vinu i
ljubavi; fantastične vrtove i naočite begove s
veličanstvenim sokolovima kako love jašući na
svojim prekrasnim konjima. A onda, kao da je
preko stranice prešao đavo; osjetili smo da je zlo
na slikama najčešće označavalo nešto pametno. Je
li to iluminator dodao nešto podrugljivo u zahvat
hrabrog princa koji svojim divovskim kopljem
ubija zmaja? Je li zlurado uživao u siromaštvu
ubogih seljaka koji u šejtanovom prisustvu
iščekuju iscjeljenje? Je li se više naslađivao
crtajući tužne oči kukavnih pasa, nerazdvojivo
spojenih u trenutku parenja, ili dok je đavolski
crvenim bojio otvorena usta žena koje su ih,
smijući se, gledale? Kasnije smo vidjeli i
slikareve demone lično: ta čudna stvorenja ličila
su na džine i divove koje su bezbroj puta crtali
stari heratski majstori, kao i ilustratori Šahname,
ali ih je slikareva šaljiva vještina učinila
zlonamjernijim, nasilnijim i čo-vječnijim.
Nasmijali smo se vidjevši te strašne šejtane u
ljudskoj veličini, ali s izobličenim tijelima, s
kvrgavim rogovima i mačjim repovima. Kad god
bih okrenuo stranicu, počeli bi se rvati i
međusobno tući goli đavoli gustih obrva, okruglih
lica, buljavih očiju, oštrih zuba i noktiju te zagasite
kože, zbrčkane kao u staraca;
počeli bi krasti nekakvog ogromnog konja da ga
odvedu i žrtvuju svojim bogovima, počeli bi
skakati i plesati, sjeći drveće, otimati lijepe
sultanije zajedno s njihovim nosiljkama te hvatati
zmajeve i pljačkati riznice. Kad sam rekao da je u
tom albumu, na kojem su radili raznorazni
iluminatori, zastupljen i onaj po imenu Sijah
Kalem, koji je crtao demone, te da je on nacrtao i
kalenderijske derviše obrijanih glava, odjevene u
rite, s okačenim željeznim lancima i štapovima u
rukama, majstor Osman je zatražio da mu, jednu po
jednu, ponovim sličnosti. Nakon što me je pažljivo
saslušao, rekao je: „Rasijecanje no-zdrva konjima
da bi lakše disali i duže trčali stari je mongolski
običaj. Kad su trupe Hulagu-kana, koji je na
svojim konjima osvojio sve arapske zemlje,
Persiju i Kinu, ušle u Bagdad, posje-kle i
opljačkale cio grad, a sve knjige bacile u Tigris,
Ibn Šakir, čuveni kaligraf, kasnije i iluminator, nije
otišao na jug, kako su to činili drugi ne bi li
pobjegli iz grada i tako izbjegli pokolj, nego je
krenuo prema sjeveru, odakle su, kako je poznato,
pristigli mongolski konjanici. U to vrijeme nije
bilo crteža u knjigama jer ih Kuran zabranjuje, pa
slikari nisu bili ozbiljno shvatani. Majstor Ibn
Šakir, utemeljitelj naše umjetnosti, kojem
dugujemo najveće tajne svog zanata, pogled na
svijet s minareta, zauvijek prisutnu liniju horizonta,
bila ona skrivena ili jasna, te crtanje svih stvari,
od uskovitlanih oblaka do buba, u živopisnim
bojama, kako to Kinezi vide, krenuo je s namjerom
da stigne čak do srca mongolske vojske. Tokom tog
svog legendarnog pohoda na sjever orijen-tisao se
prema rasječenim konjskim nozdrvama.
Oslikavajući knjige u Samarkandu, u koji je stigao
nakon što je godinu dana hodao po snijegu i žegi,
nijednom od konja, koliko sam čuo, nije nacrtao
rasječene nozdrve. Jer, savršeni konji iz snova za
njega nisu bili moćni i pobjedonosni mongolski
konji, s kojima se susreo u zrelim godinama, nego
rasni arapski konji njegove sretne mladosti, koje je
s tugom morao ostaviti i otići. Zato me konj
neobičnih nozdrva nacrtan za Tetkovu knjigu nije
podsjetio na mongolske konje, a ni na taj običaj,
koji su Mongoli donijeli u Horasan i Samarkand."
Majstor Osman objašnjavao je gledajući čas u
knjigu, čas u mene, ali činilo se da ne vidi nas,
nego stvari o kojima mašta.
„Osim kineskog slikarstva i običaja rasijecanja
konjskih nozdrva, ono što je s prodorom
monglolskih hordi pristiglo u zemlju Persiju, pa
čak i do nas, jesu demoni iz ove knjige. Vjerovat-
no ste slušali o tome da su oni izaslanici zla koje
mračne sile podzemlja šalju ovamo da otimaju
stvari kojima mi ljudi posvećujemo život i koje
cijenimo, te da će nas oni odvesti u svijet tame i
smrti. U tom podzemnom svijetu sve ima dušu i
govori - oblaci, drveće, predmeti, psi, knjige..."
„Da", reče stari kepec. „Bog mi je svjedok: u
noćima kad sam ovdje zaključan uznemire se ne
samo duše tih satova, kineskih ta-njira i kristalnih
zdjelica, koje ionako odzvanjaju, nego i duše svih
onih pušaka i sablji, štitova i krvavih šljemova. A
onda počnu tako glasno razgovarati da se odaja
Carske riznice u mrklom mraku pretvara u jedno
ogromno bojno polje."
„Ta su vjerovanje iz Horasana u Persiju, a odande
i u naš Istanbul, donijeli kalenderijski derviši koje
ste vidjeli na slici", nastavio je majstor Osman.
„Dok je sultan Selim Okrutni, porazivši šaha
Ismaila, pljačkao Tabriz i palatu Hešt Bihišt,
Bediuzaman Mirza, od Timurova roda, izdao je
šaha Ismaila i s kalenderijskim dervišima
pridružio se Osmanlijama. Nakon pobjede nad
šahom Ismailom kod Čaldirana, sultan Selim
Okrutni vraćao se po snijegu i hladnoći iz Tabriza
u Istanbul, a s njim su bile i dvije žene poraženog
šaha, bjelopute ljepotice iskošenih bademastih
očiju. Tom prilikom donio je i sve ove knjige,
preostale od bivših gospodara Tabriza: Mongola,
Ilhanida, Džalairida i Karakojunida. Njih je
poraženi šah preoteo od Uzbeka, Persijanaca,
Turkmena i Timurovih potomaka, a onda ih sve
sakrio u biblioteci palate Hešt Bihišt u Tabrizu.
Razgledaću te knjige sve dok me odavde ne udalje
naš padišah i glavni rizničar."
U njegovom pogledu, međutim, već je uveliko bilo
one bes-ciljnosti koja se susreće kod slijepih.
Lupu sa sedefnom drškom držao je u ruci iz navike,
a ne da bi bolje vidio. Nastupila je kratka tišina.
Majstor Osman zatražio je od kepeca, koji je cijelu
pripovijest slušao kao da je neka tužna bajka, da
opet pronađe i donese onu knjigu čiji je uvez
detaljno opisao. Čim je kepec otišao, prostodušno
sam upitao majstora:
„Pa ko je onda nacrtao konja u knjizi mog tetka?"
„Oba konja imaju rasječene nozdrve", rekao je.
„Ali taj konj nacrtan je u kineskom stilu, pa bilo to
u Samarkandu ili, kako rekoh, u Transoksaniji. A
što se lijepog konja u Tetkovoj knjizi tiče, on je
nacrtan na persijski način, poput svih drugih
čudesnih konja heratskih majstora. To je graciozan
konj, kakav se rijetko može sresti na ovom svijetu!
To je konj iluminacije, a ne mongolski konj."
„Ali nozdrva mu je rasječena kao u pravog
mongolskog konja", prošaputao sam. „Zato što je
neki od starih majstora koji su stvarali u Heratu još
prije dva vijeka, u vrijeme kad su se Mongoli
povukli, a Timur i njegovi potomci uspostavili
novu vlast, bio pod uticajem mongolskih konja
kojih se prisjećao, ili pak crteža nekog drugog ilu-
minatora koji je crtao konje rasječenih nozdrva.
Niko ne zna za kojeg vladara, u kojoj knjizi i na
kojoj stranici je to bilo. Ali siguran sam da su na
nekom dvoru ta knjiga i taj crtež bili veoma
hvaljeni, ko zna, možda su se dopadali i šahovoj
miljenici u haremu, a neko vrijeme čak i
legendarni! A siguran sam i u to da su svi osrednji
iluminatori, puni zavisti i mrzovolje, precrtavali
tog konja rasječenih nozdrva i umnožavali ga. Tako
je, zahvaljujući tom čudesnom konju, i rasječena
nozdrva postala model, naučen napamet i ugraviran
u sjećanja iluminatora u toj radionici. Mnogo
godina kasnije, kad su ti iluminatori, nakon što su
im gospodari doživjeli poraz na bojnom polju,
našli sebi nove šahove i prinčeve, poput tužnih
konkubina što prelaze u druge hareme, i kad su
promijenili grad i zemlju, ponijeli su sa sobom i
elegantno rasječene nozdrve konja sačuvanih u
sjećanju. Zbog drugih stilova i majstora, većina
njih vjerovatno uopšte nije ni crtala, pa je
naposljetku i zaboravila tu rasječenu nozdrvu,
pohranjenu u nekom kutku sjećanja. Ali ipak, neki
majstori nisu se u novim umjetničkim radionicama
zadovoljili samo time da crtaju konje sa skladno
rasječenim nozdrvama, nego su podučavali i svoje
lijepe šegrte, govoreći da su ih tako crtali i stari
majstori. I tako, mnogo stoljeća nakon što su se
Mongoli povukli i otišli iz Persi-je i arapskih
zemalja, a u razorenim i opljačkanim gradovima
počeo nov život, neki iluminatori, vjerujući da je
to model, nastavili su da crtaju konje s rasječenim
nozdrvama. A neki su, siguran sam, budući da ništa
nisu znali ni o mongolskim osvajačima ni o
rasječenim konjskim nozdrvama, počeli crtati
konje na isti način kao naši iluminatori vjerujući
'da je to uzor'.
„Majstore moj i gospodine", rekao sam s
divljenjem, „vaš metod dvorske dame zaista je dao
rezultat kojem ste se nadali. Svaki iluminator ima
svoj tajni potpis."
„Ne svaki iluminator, nego svaka umjetnička
radionica", rekao je ponosno. „Zapravo, ne svaka.
U nekim nesretnim radionicama, baš kao i u nekim
nesretnim porodicama, niko ne shvata da sreća
proizlazi iz harmonije i da je harmonija sreća.
Neki žele crtati kao Kinezi, neki kao Turkmeni,
neki oponašaju majstore iz Širaza, neki Mongole i
nikako ne mogu pronaći zajednički jezik, poput
nesretnih supružnika koji se godinama prepiru."
Sad se na njegovom licu jasno mogao uočiti ponos,
a umjesto izraza žalosnog i napaćenog starca, koji
sam mu već dugo viđao na licu, zauzeo je razjaren
pogled drčnog čovjeka koji bi da drži sve konce u
svojim rukama.
„Majstore moj", rekao sam, „vi ste razne
iluminatore, svakakvih ćudi i navika, pristigle sa
svih strana svijeta, ovdje u Istanbulu, ujedinili u
takvoj harmoniji da ste stvorili osmanski stil."
Zašto se divljenje koje sam maloprije osjećao
prema njemu odjednom preobratilo u dvoličnost
kad sam mu to rekao u lice? Mora li neko čijem se
talentu i umijeću divimo gotovo sasvim izgubiti
moć i postati pomalo jadan da bismo mogli biti
iskreni dok ga u lice hvalimo? „Gdje li se zadržao
onaj kepec?" upitao je. To je izgovorio kao moćnik
koji uživa u laskanju i dodvoravanju, ali koji se
nejasno sjeća da ne bi trebalo da mu prijaju. Jer,
želi ostaviti utisak da bi rado promijenio temu.
„Iako ste veliki majstor persijskih legendi i
metoda, stvorili ste jedan poseban slikarski svijet,
dostojan osmanlijske slave i moći", prošaputao
sam. ,,U iluminaciju ste uveli moć osmanlijske
sablje, vedre boje njene pobjede, njeno zanimanje
za stvari i oruđa i slobodu lagodnog života.
Majstore moj, za mene je najveća čast u životu to
što s vama ovdje gledam čuda legendarnih
majstora..."
Dugo sam šaputao u tom stilu. Blizina naših tijela u
hladnom mraku rizničke odaje i haos koji je ličio
na napušteno bojno polje učinili su da moj šapat
zazvuči kao neka vrsta povjerljive ispovijesti.
Kasnije se, kao i u nekih slijepaca koji ne mogu
kontrolisati izraz lica, u očima majstora Osmana
nazreo pogled starca koji se predao uživanju. Dugo
sam hvalio starog majstora, katkad od srca, a
katkad s jezom zbog duboke odbojnosti koju
osjećam prema slijepcima. Hladnim prstima držao
me je za ruku, milovao mi ramena, doticao lice.
Činilo mi se da je preko njegovih prstiju na mene
prešla njegova moć i starost. Pomislio sam na
Šekuru, koja me je čekala kod kuće.
Neko vrijeme stajali smo pred otvorenim
stranicama. Kao da su nas moje pohvale i njegovo
samodivljenje i samosažaljenje zamorili, a mi se
odmarali. Osjećali smo i nekakav stid. „Gdje li se
kepec zadržao?" ponovo je upitao. Bio sam siguran
da nas podmukli kepec posmatra iz nekog budžaka.
Ramena sam pomakao desno i lijevo, kao da ga
tražim pogledom, ali sam svoj pogled pažljivo
usredsredio na majstorove oči. Je li zaista bio
slijep ili je pak sve druge, pa i samog sebe želio
da uvjeri u to? Kažu da su se neki nevjesti i
netalentovani majstori iz Širaza pod starost
pretvarali da su slijepi kako bi im drugi ukazivali
poštovanje i kako im ne bi prebacivali zbog
njihovog neuspjeha.
„Ovdje želim da umrem", rekao je.
„Veliki moj majstore, gospodaru", ulizivao sam se,
,,u ovim zlim vremenima, kad se cijene novac i
oponašanje franačkih umjetnika, a ne iluminacija i
naši stari majstori, ja tako dobro shvatam to što
govorite da mi suze naviru na oči. Ali vaša je
dužnost da zaštitite svoje majstore iluminacije od
njihovih neprijatelja. Recite mi, molim vas, šta ste
zaključili metodom dvorske dame. Ko je nacrtao
onog konja?"
„Maslina."
Rekao je to usput, pa nisam stigao ni da se
začudim. Nakratko je zašutio.
„Ali siguran sam da Maslina nije ubio ni tvog tetka
ni siro-tog efendi Prefinjenog", rekao je mirno.
„Da je Maslina nacrtao konja zaključujem po tome
što je najprivrženiji starim majstorima, što cijelim
svojim bićem poznaje heratske legende i metode i
što rodoslov njegovih učitelje vuče korijene čak iz
Samarkanda. Znam da nećeš pitati zašto rasječenu
nozdrvu nikad nismo susreli kod drugih konja koje
je Maslina godinama crtao. Već sam govorio o
tome da, iako se iz generacije u generaciju prenosi
crtanje nekog detalja, recimo, ptičjeg krila ili
način na koji se list drži za drvo, ipak se desi da se
zbog strogosti i mrzovolje slikarevog majstora ili
zbog padišahovog ukusa i prilika u radionici - taj
de-talj uopšte ne ispolji. To je, dakle, konj kakvog
je Maslina u djetinjstvu naučio da crta direktno od
persijskih majstora i kojeg nikad nije zaboravio. A
to što se taj konj neočekivano pojavio u knjizi
glupavog Tetka dokaz je da se Alah okrutno
poigrao sa mnom. Zar nismo svi mi uzimali za uzor
stare heratske majstore? Zar nismo, kad bi se reklo
'lijepa slika', pomišljali na čudesna djela starih
heratskih majstora, baš kao što je turkmenski
ilumi-nator ženu lijepog lica mogao zamisliti
jedino kao Kineskinju? Svi se mi divimo starim
heratskim majstorima. Oslonac svih velikih
iluminatora jeste Behzadov Herat, dok iza Herata
stoji mongolska konjica i Kinezi. Zašto bi onda
Maslina, koji je toliko privržen heratskim
legendama, ubio efendi Prefinjenog, koji je još
više, čak slijepo, bio odan starim metodama?"
„Pa ko je onda?" upitao sam. „Leptir."
„Roda!" odgovorio je. „To mi govori srce. Jer,
poznajem njegovu strast i luđačku marljivost.
Slušaj ovo: siroti efendi Prefinje-ni, koji je radio
iluminacije, vjerovatno je shvatio da se u knjizi
tvog tetka, koja oponaša franačke metode, kriju
bezbožništvo, je-res i nevjerništvo, pa se uplašio
toga. S jedne strane, bio je dovoljno ograničen da
sluša blebetanja onog budalastog vaiza iz Erzu-
ruma - iako bliži Alahu od slikara, pozlatari su,
nažalost, dosadni i priglupi; s druge strane pak,
znao je da je knjiga tvog blesavog tetka padišahov
tajni i veliki poduhvat, te su se stoga njegovi
strahovi i sumnje međusobno sudarili. Kome da
povjeruje: padi-šahu ili vaizu iz Erzuruma? U neko
drugo vrijeme, taj moj siroti posinak, kojeg sam u
dušu poznavao, došao bi k meni, svom majstoru, i
povjerio mi muku koja ga je iznutra razjedala. Ali
kako je čak i on, sa svojim ptičjim mozgom,
shvatao da izrada pozlate za knjigu tvog tetka,
franačkog imitatora, istovremeno znači izdaju
mene i naše radionice, potražio je nekog drugog te
se povjerio lukavom i pohlepnom Rodi, u čiji je
razum i moral, već oduševljen njegovim umijećem,
greškom povjerovao. Već sam mnogo puta vidio
kako Roda, zloupotrebljavajući to njegovo
divljenje, koristi efendi Prefinjenog. Kakva god da
je svađa među njima izbila, Roda ga je ubio. A
budući da je efendi Prefinjeni svoje stavove
prethodno povjerio Erzurumčevim sljedbenicima,
oni su, da bi pokazali svoju moć i osvetili se, ubili
tvog tetka, zaljubljenog u Franke, jer su ga smatrali
odgovornim za smrt svog prijatelja. Ne mogu reći
da me je to posebno ražalostilo. Tvoj tetak je prije
mnogo godina nagovorio padišaha da od jednog
mletačkog majstora po imenu Sebastijano naruči
svoju sliku u fra-načkom maniru, kao da je kralj
tog svijeta nevjernika; potom je tu sramotnu sliku
stavio preda me kao model i primorao me na jedan
gnusan čin, uperen protiv mog dostojanstva - da
prema njoj izradim istovjetnu kopiju. I ja sam je,
radeći u bezbožnič-kom maniru i strepeći od našeg
padišaha, beščasno prekopirao. Da nisam, možda
bih i danas tugovao zbog smrti tvog tetka i upinjao
se da pronađem podlaca koji ga je ubio. Ali moj
problem nije tvoj tetak nego moja radionica. Zbog
tvog tetka su moji majstori ilumiunacije, medu
kojima sam svakog volio više nego rođeno dijete i
nad kojima sam drhtao dvadeset pet godina, izdali
mene i cijelu našu tradiciju, te poletno počeli da
oponašaju franačke majstore izgovarajući se kako
to, na kraju krajeva, želi i naš padišah. Svi ti
beščasnici zaslužuju da budu stavljeni na muke!
Kad bismo mi, zajednica slikara, u prvom redu bili
podanici svog talenta i umjetnosti, a ne padišaha
koji nam daje posao, zaslužili bismo raj. Sad želim
sam da pregledam ovu knjigu."
Te riječi izgovorio je poput nekog umornog paše
koji s tugom izriče posljednju želju prije nego što
mu odsijeku glavu zbog poraza za koji ga smatraju
odgovornim. Otvorio je knjigu koju je ispred njega
stavio kepec i počeo mu prijekornim glasom
izdavati naredbe kako da pronađe stranicu koju
želi. Tako optuživački nastrojen, u trenu se
preobratio u prvog iluminatora, kakvog je
poznavala cijela umjetnička radionica i na kojeg se
navikla. Udaljio sam se i povukao u jedan kutak
između jastuka ukrašenih biserima, ormara i
pušaka čije su drške bile prekrivene draguljima, a
cijevi zarđale, te izdaleka posmatrao majstora
Osmana.
Sumnja koja me je nagrizala dok sam ga slušao sad
me je cijelog obuzela: pomisao da je majstor
Osman, kako bi spriječio izradu padišahove knjige
u franačkom stilu, bio taj koji je naručio ubi-stvo
sirotog efendi Prefinjenog, pa onda i mog tetka,
sad mi je djelovala toliko logično da sam na
trenutak sebi prebacio zbog divljenja koje sam
maloprije prema njemu osjetio. S druge strane, htio
ne htio, ipak sam osjećao duboko poštovanje
prema tom velikom majstoru, koji se sad već toliko
predao crtežu ispred sebe da je, neovisno od toga
je li bio slijep ili poluslijep, izgledalo kao da ga
razgleda smežuranom kožom svog ostarjelog lica.
Kad mi je konačno doprlo do mozga da bi on
zapovjednikovim mučiteljima lako mogao izručiti
ne samo bilo kojeg od svojih majstora iluminacije
nego i mene, s namjerom da sačuva stari stil i
poredak u umjetničkoj radionici, da se riješi
Tetkove knjige i ponovo postane padišahov jedini
miljenik, dugo sam razmišljao kako bih se mogao
riješiti duboke naklonosti koja me je za njega
vezivala.
Prošlo je mnogo vremena, a ja sam i dalje bio
zbunjen. Dugo sam nasumce razgledao ilustrovane
stranice svezaka koje sam izvadio iz sanduka samo
da bih primirio đavole u sebi i skrenuo pažnju
demonima neodlučnosti.
Koliko je mnogo ljudi, muškaraca i žena, stavljalo
prst u usta! U posljednja dva vijeka taj je pokret
kao izraz čuđenja korišten u svim radionicama od
Samarkanda do Bagdada: dok junak Kejhusrev,
kojeg su neprijatelji sustigli, s božjom pomoći i
zahvaljujući svom vrancu, bezbjedno presijeca
maticu rijeke Džejhun, podli splavar koji ga nije
htio primiti na splav i njegov veslač gledaju ga
zaprepašteno s prstom u ustima. Dok se Širin kupa
u jezeru čiju su srebrnu vodu patinirale godine,
Husrev, koji prvi put vidi ljepotu njene kože boje
mjesečine, zadivljen, drži prst u ustima. Još duže i
pažljivije posmatrao sam prste u ustima lijepih
haremskih žena koje su se ukazivale na
poluotvorenim dvorskim vratima, na nedostižnim
prozorima na kulama tvrđava i iza zavjesa. Dok
Težav bježi s bojnog polja nakon poraza od iranske
vojske i gubitka krune, njegova miljenica Espinuj,
ljepotica nad ljepoticama, zaprepašteno i s prstom
u ustima posmatra ga s haremskog prozora njegove
palate i očima preklinje: „Ne ostavljaj me
neprijatelju!" Dok Jusufa odvode u zatvorsku
ćeliju nakon Zulejhine optužbe da ju je silovao,
klevetnica Zulejha, stojeći na prozoru, u svoja
lijepa usta gura prst više vragolasto i pohotno nego
začuđeno. Dok se ljubavnici, sretni, ali
melanholični kao da su izašli iz lirske pjesme, u
jednom vrtu nalik rajskom prepuštaju jedno
drugom, njihova zlonamjerna dvorska dama
posmatra ih s prstom u ustima, više ljubomorna
nego začuđena.
Iako je taj pokret, koji su svi iluminatori imali i u
svojim mapama i u svojim glavama, postao kalup,
dugi je prst u usta lijepe žene svaki put ulazio s
drugačijom elegancijom. Koliko je utjehe pružilo
razgledanje tih crteža? Predveče sam prišao
majstoru Osmanu i rekao mu: „Uvaženi moj
majstore, dragi gospodine, kad se otvore vrata,
napustiću riznicu s vašim dopuštenjem."
„Kako to!" uzviknuo je. „Ta pred sobom imamo još
jednu noć i jutro. Kako si se ti brzo zasitio
najljepših slika koje su ikad postojale na ovom
svijetu!"
Dok je to govorio, nije dizao pogled sa stranice
pred sobom, ali je bljedilo njegovih zjenica
potvrđivalo da polako gubi vid.
„Otkrili smo tajnu rasječene konjske nozdrve",
hrabro sam rekao.
„Ah!" uzviknuo je. „Da! Za ono što slijedi nakon
toga pobri-nuće se naš padišah i glavni rizničar.
Možda će nam svima oprostiti."
Hoće li im pokazati Rodu kao ubicu? Zbog straha
nisam to čak ni pitao. Jer, plašio sam se da me
neće pustiti van. I, što je još gore, na trenutak sam
povjerovao da će i mene optužiti. „Nestala je igla
kojom se Behzad oslijepio", rekao je.
„Vjerovatno ju je kepec uzeo i vratio na mjesto",
rekoh. „Kako je lijepa stranica koju gledate!"
Lice mu se ozarilo kao u djeteta; nasmijao se.
„Husrev noću dolazi na konju podno Širininog
dvorca i, izgarajući od ljubavi, čeka da se ona
pojavi", reče. ,,U stilu starih heratskih majstora."
Gledao je u crtež kao da ga vidi, a lupu čak nije ni
uzeo.
„Primjećuješ li ljepotu listova na tim stablima,
listova koji se u noćnoj tami vide jedan po jedan,
kao da su, poput proljetnog cvijeća i zvijezda,
osvijetljeni iznutra; primjećuješ li skromno
strpljenje utkano u zidnu dekoraciju, tu otmjenu
odmjerenost u korištenju pozlate, finu ravnotežu u
kompoziciji crteža? Konj lijepog Husreva plemenit
je i otmjen poput kakve žene. Vrat Hu-srevove
voljene Širin, koja ga gleda s gornjeg prozora,
malo je po-vijen, ali joj je lice ponosito. Kao da
će ti ljubavnici zauvijek ostati tu, obasjani
svjetlošću što prosijava iz slikareve strasti i
nježno nanesenih boja, tkiva i kože crteža. Vidiš,
licem su donekle okrenuti jedno prema drugom, ali
im je polovina tijela okrenuta prema nama. Jer,
svjesni su da se nalaze na slici i da ih možemo
vidjeti. Zato se uopšte ne trude da budu istovjetni s
onim što vidimo. Štaviše, nagovještavaju da su
izašli iz božjeg sjećanja. Zbog toga je tamo, na toj
slici, vrijeme stalo. I koliko god da je užurbana
priča koju slikari pripovijedaju, oni će, kao dobro
odgojene, stidljive i otmjene djevojke, vječno
ostati tu, ne mičući ni rukama, ni krhkim tijelima,
pa čak ni očima. S njima će se sve zaustaviti u
zagasitoplavoj noći: meteor na nebu i leti u tami,
među zvijezdama, uzbuđeno poput ustreptalog srca
ljubavnika, ali i vječno stoji tamo, u tom
jedinstvenom trenutku, kao da je prikovan za nebo.
Stari heratski majstori, koji bi znali da im se pred
oči, kao kakav zastor, spušta baršunasta božja
tama, dobro su znali i da će im se, budu li
oslijepjeli tako što će danima i nedjeljama
nepomično gledati u neku ovakvu sliku, duša
naposljetku pretočiti u to beskrajno vrijeme sa
slike."
Kad su se, u vrijeme večernjeg ezana, uz isti ritual
i u prisustvu istih ljudi, vrata riznice otvorila,
majstor Osman je i dalje predano zurio u stranicu
pred sobom, u pticu koja je letjela nebom uopšte
se ne mičući. Ali svi koji su primijetili bljedilo u
njegovim zjenicama, upravo onako kako
primjećujemo neke slijepce kad se iz pogrešnog
ugla primiču tanjiru pred sobom, uočili su i to da
on na neki čudan način posmatra čudesnu stranicu
ispred sebe. Budući da me čauši odjela Carske
riznice, koji su znali da će majstor Osman još
ostati unutra i da će Džezmi-aga biti na vratima,
nisu detaljno pretresli, nisu ni pronašli iglu
skrivenu u mojim gaćama. Kad sam iz dvorišta
palate izašao na istanbulske ulice, skrenuo sam u
jedan uski prolaz, izvukao iz gaća tu užasnu stvar
što je oslijepila Behzada i stavio je u njedra.
Krenuo sam niz ulice gotovo trčeći.
Hladnoća rizničkih prostorija toliko mi se uvukla u
kosti da mi je izgledalo kao da se na gradske ulice
prerano spustio blag proljetni zrak. Prolazeći
čaršijom Eskihan, ispred dućana koji su se jedan
po jedan već zatvarali, bakalnica, brijačnica,
piljarnica, drvara i travarskih radnji, usporio sam i
pažljivo razgledao bačve, prekrivače, mrkve i
tegle u toplim dućanima koje su obasjavale uljane
svjetiljke.
Ulica mog tetka, još nisam mogao reći „Šekurina
ulica", a kamoli „moja ulica", nakon dvodnevnog
izbivanja bila mi je još dalja i nepoznatija. Ali
radost zbog toga što se živ i zdrav vraćam svojoj
Šekuri i, s obzirom na to da je ubica pronađen,
logična pomisao da ću noćas leći u postelju svoje
voljene tako me je zbližavala s cijelim svijetom da
sam se, ugledavši drvo nara i popravljen prozorski
kapak, koji je bio zatvoren, jedva suzdržavao da se
ne proderem kao seljek koji se dovikuje s nekim
preko potoka. Jer, htio sam svojoj dragoj započeti
priču ovim riječima: „Saznalo se ko je prokleti
ubica."
Otvorio sam dvorišnu kapiju. Da li po škripi vrata,
da li po bezbrižnosti vrapca koji je pio vodu iz
bunarskog vedra ili možda po kući utonuloj u mrak,
ne znam, ali s vučjim predosjećanjem čovjeka koji
dvanaest godina živi sam kao pustinjak - osjetio
sam da u kući nema nikoga. Čovjek s bolom shvata
da je ostao sasvim sam, a opet otvara sva vrata,
ormare, čak i poklopce na šerpama podiže. Tako
sam postupio i ja. Čak sam i sanduke otvorio i
pogledao unutra.
Jedino što sam u toj dugoj tišini čuo bilo je
ubrzano kucanje svog srca. Kad sam, kao kakav
starac koji je obavio sve što mu u životu valja
činiti, izvukao sablju koju sam krio na dnu
najudaljenijeg sanduka i opasao je, u trenutku sam
osjetio spokoj. Tokom svih godina u kojima sam
radio perom, moja sablja s drškom od slonovače
pružala mi je unutarnji mir i ravnotežu (u hodu
takođe). Ljudskoj nesreći knjige pružaju samo
dubinu, za koju vjerujemo da je utjeha.
Sišao sam u avliju. Vrabac je odletio. Poput
mornara kad napušta brod koji tone, izašao sam,
prepuštajući kuću tami što je padala.
Trči, govorilo mi je srce s mnogo više
samopouzdanja, idi, pronađi ih! Potrčao sam, ali
sam usporavao na mjestima gdje je bila gužva i
onda kad su za mnom pojurili čopori pasa,
zadovoljni što su pronašli zanimaciju u džamijskim
dvorištima koja sam koristio kao prečice.
53.
ZOVEM SE ESTER
Baš sam za večeru kuhala čorbu od sočiva kad
Nesim reče: „Neko je na vratima." „Pazi da čorba
ne zagori", rekla sam tutnuvši mu u ruku kašiku, a
zatim sam dvaput promiješala čorbu u loncu držeći
dlanom njegovu staračku šaku.
Kad sam na vratima ugledala Crnog, osjetila sam
prema njemu samo sažaljenje. Na licu je imao
takav izraz da se čovjek plašio da pita šta se
dogodilo.
„Nemoj ulaziti", rekla sam. „Sad ću se presvući i
doći."
Obukla sam svoje ružičasto i žuto ruho koje nosim
kad me pozovu na ramazanska slavlja, bogataške
gozbe i druga svadbena veselja i uzela svoj
praznični zavežljaj.
„Ješću čorbu kad se vratim", rekla sam sirotom
Nesimu.
Tek što smo prošli jedan sokak moje male
jevrejske mahale, čiji su se dimnjaci, kao
sirotinjske šerpe, jedva pušili, rekoh Crnom:
„Šekurin bivši muž vratio se iz rata."
Crni je šutio sve dok nismo izašli iz mahale. Lice
mu je bilo sivkasto, kao boja večeri koja se
spuštala. „Gdje su?" upitao je mnogo kasnije.
Tako sam saznala da Šekura i djeca nisu kod kuće.
„Kod svoje kuće", rekla sam. Shvativši odmah da
je ta rečenica ujela Crnog za srce jer je ciljala na
Šekurinu prijašnju kuću, dodala sam još jednu kako
bih mu dala malo nade: „Vjerovatno."
„Jesi li ti vidjela muža koji se vratio iz rata?"
upitao je gledajući me u oči.
„Niti sam vidjela njega, niti sam vidjela da je
Šekura napustila kuću."
„Kako znaš da ju je napustila?" „Po izrazu tvog
lica."
„Ispričaj mi sve što znaš", rekao je odlučno.
Toliko je bio očajan da mu nikako nije bilo jasno
da ta Ester nikad ne smije sve ispričati ako bi da
bude Ester koja je, okom na prozoru a uhom na
ulici, uspjela da pronađe muževe mnogim sa-
njalicama i da pokuca na vrata tolikih nesretnih
kuća.
„Hasan, brat Šekurinog prvog muža", rekla sam,
„uvukao se u vašu kuću (vidjela sam da se
obradovao što sam rekla vašu kuću) i rekao
Ševketu da će se njegov otac svakog časa vratiti iz
rata, da će stići kući u vrijeme popodnevne
molitve i da će se veoma rastužiti ne bude li kod
kuće zatekao djecu i njihovu majku. Iako je Ševket
majci prenio vijest, Šekura je bila oprezna i nije
mogla donijeti odluku. U rano poslijepodne Ševket
je pobjegao od kuće i sklonio se kod svog djeda i
strica Hasana."
,,A otkud tebi sve to?"
„Zar ti Šekura nije rekla da je Hasan u posljednje
dvije godine na sve načine pokušava vratiti u
nekadašnji dom? Neko vrijeme Hasan joj je preko
mene slao pisma."
„Je li mu ona ikad odgovorila?"
„Poznajem sve vrste žena u Istanbulu", rekla sam
ponosno. „Nema te koja bi kao Šekura toliko
polagala na kuću, muža i poštenje."
„Ali sad sam ja njen muž."
U glasu mu se osjećala ona muška nesigurnost koja
me je uvijek rastuživala. Ako se Šekura prikloni
jednoj strani, na onoj drugoj nastupiće propast.
„Hasan mi je dao da joj odnesem papir na kojem
je napisao da je Ševket došao kući kako bi
dočekao oca, da je veoma nesretan zbog tog lažnog
muža, svog novog oca, s kojim je njegova majka u
nezakonitom braku te da se neće vratiti."
„Šta je Šekura uradila?"
„Cijelu noć te je čekala sama sa sirotim Orhanom."
,,A Hajrija?"
„Hajrija godinama vreba priliku da tvojoj lijepoj
ženi napakosti. Zato je i odlazila u postelju
pokojnog Tetka. Kad je Hasan vidio da je Šekura
provela noć sama, u strahu od ubice i aveti, po
meni joj je poslao još jedno pismo."
„Šta je napisao?"
„Bogu hvala što ova sirota Ester ne zna ni čitati ni
pisati, pa tako, kad to pitaju ljutita gospoda i
napeti očevi, ona kaže: 'Ja ne čitam pismo, već lice
lijepe djevojke koja ga čita.'" „1 šta si pročitala?"
„Očaj."
Dugo nije progovorio. Vidjela sam sovu šćućurenu
na krovu jedne grčke crkvice. Vidjela sam slinavu
dječurliju iz mahale kako se smiju mojoj odjeći i
zavežljaju. Vidjela sam šugave pse kako, češući se,
silaze s groblja pokrivenog čempresima na ulicu,
radosni jer se spušta noć. „Uspori", doviknula sam
Crnom kasnije. „Ne mogu se pentrati uz ove
uzbrdice kao ti. Kud me vodiš s ovim zavežljajem
u ruci?"
„Prije nego što me odvedeš do Hasanove kuće,
odvešću ja tebe kod velikodušnih momaka koji će
od tebe kupiti poklone za tajne ljubavnike - cvjetne
maramice, svilene pojeseve i ukrasne, srebrnaste
novčanike."
Dobro je bilo što se Crni u tom jadnom stanju još
mogao šaliti, ali ja sam u toj šali odmah uočila ono
pola zbilje.
„Ako budeš okupljao neku vojsku, uopšte te neću
voditi Ha-sanovoj kući", rekla sam. „Smrtno se
plašim svađe i tuče."
„Ako budeš bila ona pametna Ester, kakva uvijek i
jesi, neće biti ni svađe ni tuče", rekao je. Prošli
smo Aksaraj i izašli na put koji vodi iza, prema
vrtovima Longe. U gornjem dijelu blatnjavog puta,
u mahali koja je pamtila i bolje dane, ušao je u
brijačnicu koja je još bila otvorena. Vidjela sam
kako razgovara s majstorom kojeg je pri svjetlosti
svjetiljke brijao jedan momak čistog lica i lijepih
ruku. Nedugo zatim pridružiše im se brico, njegov
lijepi šegrt i još neka dvojica. U rukama su imali
sablje i sjekire. Na Šehzadebaši, u mraku jedne
sporedne ulice, priključio nam se i jedan momak iz
medrese za kojeg nikad ne bih pomislila da je
siledžija.
„Pa zar ćete napasti kuću usred bijela dana?"
upitala sam. „Nije dan nego noć", rekao je Crni
više zadovoljno nego šaljivo.
„Nemoj biti tako siguran u sebe zato što si okupio
rulju", rekla sam. „Pazi da vas ne vide janičari
kako tumarate naokolo poput kakve naoružane
vojske!"
„Niko nas neće vidjeti."
„Juče su ljudi erzurumskog hodže najprije udarili
na jednu mehanu, a potom na tekiju Džerahija na
Sagirkapiju i sve prisutne istukli. Izdahnuo je,
kažu, neki starac koji je dobio cjepanicom po
glavi. U mrklom mraku mogu pomisliti da i vi
pripadate njima."
„Čujem da si išla u kuću pokojnog efendi
Prefinjenog - bog te blagoslovio! - i tamo vidjela
one konje nacrtane razmrljanim tušem, pa si o tome
obavijestila Šekuru. Izgleda da je efendi Pre-
finjeni bio blizak s ljudima tog vaiza iz Erzuruma."
„Ako sam u toj kući i iščeprkala nešto, učinila sam
to jer sam mislila da će koristiti sirotoj Šekuri",
rekla sam. „Zapravo, otišla sam tamo da bih
pokazala tkanine što su tek stigle flamanskom
lađom, a ne da bih se petljala u te vaše šerijatske i
političke stvari, kojima moja sirota pamet ionako
nije dorasla."
„Ester, ti si veoma pametna žena."
„Budući da jesam, da ti i ovo kažem: ljudi tog
vaiza iz Erzuruma još će se više naljutiti i mnogim
će ljudima nanijeti bol, pazite se!"
Kad smo ušli u ulicu iza Čaršikapije, srce mi je od
straha počelo ubrzano kucati. Gole i mokre grane
na stablima kestena i duda svjetlucale su na
blijedoj svjetlosti polumjeseca. Vjetar koji su
razduvali džini i aveti lepetao je zavezanim
krajevima mog zavežljaja i, zviždeći u ogoljelim
stablima, odnosio miris naše družine mahalskim
psima koji su vrebali u zasjedi. Kad su jedan za
drugima počeli lajati, pokazala sam Crnom kuću.
Na trenutak smo u tišini bacili pogled na njen
mračni krov i kapke. Crni je smjestio svoje ljude
oko kuće, u opustjeloj bašti, s obje strane dvorišne
kapije i iza smokava koje su bile pozadi.
,,U tom prolazu ima jedan grozni prosjak Tatarin",
rekla sam. „Slijep je, ali zna bolje od muhtara ko
prolazi ulicom. Neprestano masturbira, kao oni
sultanovi nepristojni majmuni. Udijelite mu deset
akči - pazite da vas ne dotakne po ruci - i sve će
vam reći." Izdaleka sam posmatrala kako je Crni
Tatarinu najprije dao novac, a potom mu vrh sablje
prislonio na grkljan i prisilio ga da govori. A onda
je, ne znam kako se to dogodilo, berberski šegrt, za
kojeg sam mislila da motri na kuću, počeo mlatiti
Tatarina drškom od sjekire. Posmatrala sam taj
prizor, misleći da će se brzo okončati, ali je
Tatarin i dalje plakao. Pritrčala sam i iz ruku mu
istrgla sjekiru prije nego što ga ubije.
„Psovao mi je majku", govorio je šegrt.
„Kaže da Hasan nije kod kuće", rekao je Crni. „Je
li istina to što govori ovaj slijepac?" Pružio mi je
pismo koje je napisao na licu mjesta i rekao:
„Uzmi ovo i odnesi do kuće. Daj Hasanu, a ako
njega ne nađeš, onda njegovom ocu."
„Zar za Šekuru ništa nisi napisao?" upitala sam
uzimajući pismo.
„Ako bih joj poslao posebno pismo, to bi još više
izazvalo muškarce u kući", odgovorio je Crni.
„Reci joj da sam pronašao podlog ubicu njenog
oca."
„Je li to istina?"
„Ti joj to reci!"
Prijekorno sam ušutkala Tatarina, koji je i dalje
plakao i kukao. „Nemoj zaboraviti šta sam učinila
za tebe!" rekla sam i shvatila da sve to
odugovlačim kako bih ostala tu s njima. Zašto sam
se miješala u cijelu tu stvar? Prije dvije godine na
Edirnekapiju odsjekli su uši jednoj pokućarki
poput mene, i ubili je kad se djevojka koju je ona
obećala udala za drugog čovjeka. Baka mi je
govorila da Turci najčešće ubijaju bez ikakvog
razloga. Čežnjivo sam mislila na čorbu od sočiva
koju je moj dragi Ne-sim u tom trenutku jeo kod
kuće. Iako su mi se noge odupirale i uzmicale,
krenula sam prema kući misleći kako je Šekura
tamo. A mučila me je i radoznalost.
„Pokućarkaaa!" vikala sam. „Imam svilu iz Kine za
praznično ruho!"
Primijetila sam kako se pokrenula narandžasta
svjetlost koja se probijala kroz kapke. Vrata su se
otvorila. U kuću me je uveo Hasanov pristojni
otac. Unutra je bilo toplo, kao i u svim bogataškim
kućama. Šekura, koja je pri svjetlosti svjetiljke s
djecom sjedila za sofrom, ustala je kad me je
ugledala.
„Šekura", rekla sam, „došao ti je muž."
„Koji?"
„Crni", rekla sam. „On i njegovi naoružani ljudi
opkolili su kuću. Spremni su da se bore s
Hasanom."
„Hasan nije kod kuće", rekao je uljudni svekar.
„Odlično!" rekla sam i pružila mu pismo kao
ponosni izaslanik koji prenosi padišahovu
nepokolebljivu volju. „Uzmi to i pročitaj!"
Dok je njen uljudni svekar čitao pismo, oglasila se
Šekura: „Ester", rekla je, „dođi da ti naspem čorbu
od sočiva, ugrijaće te."
„Ne volim ga", rekla sam najprije. Jer, uopšte mi
se nije dopalo što o toj kući govori kao o svojoj.
Ali kad sam shvatila da želi ostati sa mnom
nasamo, zgrabila sam kašiku i krenula za njom.
„Reci Crnom da se sve ovo dogodilo zbog
Ševketa", proša-putala je. „Prošle noći čekala sam
ga sama s Orhanom, strahujući od ubice. Orhan je
cijelu noć drhtao. Djeca su mi se razdvojila! Koja
bi se majka od djece odvojila!? Kad se Crni nije
vratio kući, donijeli su mi i vijest da su ga
padišahovi mučitelji natjerali da progovori i da je
i on imao udjela u smrti mog oca."
„Zar nije Crni bio s tobom kad ti je otac ubijen?"
„Ester", rekla je razrogačivši svoje lijepe crne oči,
„molim te, pomozi mi!"
„Reci mi zašto si se vratila ovamo, kako bih
shvatila i pomogla ti!"
„Misliš li da znam zašto sam se vratila?" rekla je.
Na trenutak se činilo da će zaplakati. „Crni je bio
grub prema Ševketu", rekla je. ,,A kad je Hasan
rekao da se vratio pravi otac dječaka, povjerovala
sam mu."
Ali u očima sam joj vidjela da laže, a ona je znala
da ja to vidim.
„Hasan me je obmanuo!" prošaputala je, a ja sam
osjetila kako želi da shvatim da voli Hasana. Ali
je li njoj bilo jasno da češće misli na Hasana zato
što se udala za Crnog? Vrata su se otvorila i ušla je
Hajrija, noseći u ruci hljeb tek izvađen iz pećnice,
koji je mirisao kao duša. Po njenom smrknutom
licu vidjela sam da je nakon Tetkove smrti to jadno
stvorenje ostalo u nasljeđe Šekuri kao belaj kojeg
se nikako ne možeš otarasiti. A kad se Šekura
osvrnula prema djeci s tek pečenim hljebom
pristiglim u sobu, shvatila sam pravu istinu: ono
što ona traži, a ne može naći, nije bio muž kojeg bi
ona voljela, bilo da je u pitanju rođeni otac djece,
Hasan ili Crni, nego čovjek koji bi volio tu djecu,
izbezumljenu od straha. Šekura je bila spremna da
dobronamjerno voli svakog dobrog muža. „To što
tražiš, tražiš srcem", rekla sam bez ikakvog
razmišljanja. „Moraš, međutim, odlučiti razumom."
„Odmah ću se Crnom vratiti s djecom", rekla je.
„Ali pod određenim uslovima!" Malo je odšutjela.
„Mora se lijepo ponašati prema Ševketu i Orhanu.
Ne smije tražiti da mu objašnjavam što sam se
sklonila ovamo. I povinovaće se našim bračnim
uslovima - zna on. Sinoć me je ostavio samu u kući
i prepustio i ubi-ci, i lopovu, i zlotvoru, i Hasanu."
„Izgleda da još nije pronašao ubicu tvog oca, ali je
tražio da ti kažem da jeste." „Šta misliš o tome da
mu se vratim?"
Prije nego što sam odgovorila, bivši svekar, koji je
odavno pročitao pismo, reče: „Recite gospodinu
Crnom da mi sin nije tu, tako da ne mogu ponijeti
odgovornost toga da mu vratim svoju snahu."
„Koji tvoj sin?" upitala sam zlobno, ali blagim
glasom.
„Hasan", odgovorio je. Postidio se, jer je bio
gospodin u duši: „Moj stariji sin se, kažu, vraća iz
Persije."
„Gdje je Hasan?" upitala sam. Srknula sam dvije
kašike čorbe koju mi je Šekura nasula. „Otišao je
da skupi carinske službenike, nosače i ostale
ljude", odgovorio je s naivnošću dobrih a glupih
ljudi koji nisu u stanju da prevale laž preko usana.
„Nakon onog što su sinoć uradili ljudi hodže iz
Erzuruma, noćas su i janičari na ulicama." „Mi ih
uopšte nismo vidjeli", rekla sam idući prema
vratima. „Je li to tvoja posljednja?" Pitala sam to
svekra kako bih ga zaplašila, ali je Šekura vrlo
dobro znala da je pitanje upućeno njoj. Je li zaista
bila toliko zbunjena ili je možda nešto krila; je li,
recimo, čekala da se vrati Ha-san s ljudima?
Obradovala sam se shvativši da mi se dopada ta
njena neodlučnost. „Mi nećemo Crnog", odvažno
je rekao Ševket. ,,A ti, debela, nemoj više ovamo
dolaziti!" „Ali ko će onda tvojoj lijepoj majci
donositi one čipkane prekrivače i maramice s
cvjetićima i pticama, koje toliko voli, i crveno
platno za košulje, koje ti tako voliš?" rekla sam i
spustila zavežljaj nasred sobe. „Do mog ponovnog
dolaska odvežite ga i pogledajte, obucite šta želite,
krojte i šijte kako vam je volja."
Izlazeći, osjetila sam tugu: nikad dosad nisam
vidjela toliko suza u Šekurinim očima. Tek što sam
se privikla na vanjsku hladnoću, Crni me je
zaustavio sa sabljom u rukama. „Hasan nije kod
kuće", rekla sam. „Možda je otišao na pijacu da
kupi vino kako bi proslavio Šekurin povratak,
možda će se, kako kažu, s ljudima odmah vratiti. U
tom slučaju potući ćete se jer je lud. Pogotovo kad
prihvati onu svoju crvenu sablju."
„Šta je rekla Šekura?"
„Svekar je kazao da neće dati snahu, ali ne treba
da se plašiš njega nego nje. Žena ti je potpuno
sluđena; ako mene pitaš, vratila se jer je shvatila
da, dva dana nakon što joj je otac ubijen, u istoj
kući ne bi mogla provesti drugu noć u strahovima,
što zbog ubice, što zbog Hasanovih prijetnji, što
zbog toga što tebe nije bilo, a nisi se uopšte javio.
A rekli su joj i da si i ti imao udjela u ubistvu
njenog oca... Ali da se Šekurin bivši muž vratio, da
ovo, da ono - o tome nema ni govora. Izgleda da je
Ševket povjerovao u Hasanove laži, a, čini se, i
otac. Šekura namjerava da ti se vrati, ali postavlje
uslove."
Gledajući Crnog pravo u oči, nabrojala sam ih
jedan po jedan. Prihvatio ih je odmah i nekako
zvanično, kao da razgovara s pravim izaslanikom.
„1 ja imam jedan uslov", rekla sam. „Sad opet
idem u kuću." Pokazala sam na kapke svekrovih
prozora iza njegovih leda: „Malo kasnije udarićete
na njih i na vrata. Kad budem viknula, prestaćete.
Ako Hasan dođe, borite se bez kolebanja!"
Jednog izaslanika sve te riječi sigurno bi koštale
života, ali se Ester, eto, zanijela. Vrata su se
otvorila čim sam povikala: „Poku-ćarkaaa!" Otišla
sam pravo pred svekra.
„Cijela mahala i kadija u ovoj oblasti, svi znaju da
je Šekura odavno razvedena i da se ponovo udala
po zakonima Kurana", rekla sam. „Čak i da tvoj
odavno mrtav sin oživi, da napusti raj, pa i božjeg
poslanika Mojsija, i vrati se ovamo, to ništa ne bi
značilo, jer on nije njen muž. Oteli ste udatu ženu i
držite je ovdje. Crni je tražio da vam prenesem da
će vas on i njegovi ljudi kazniti zbog toga prije
kadije."
„Pogriješiće", rekao je svekar uljudno. „Ta mi
nismo oteli Šekuru! Ja sam, hvala bogu, djed ovoj
djeci. Hasan im je stric. Kad je ostala sama,
Šekura se sklonila kod nas. Šta je drugo mogla?
Ako želi, može se odmah s djecom vratiti. Ali ne
zaboravi: ovo je njena kuća u kojoj ih je rodila i u
sreći ih podizala."
„Šekura", rekla sam nepromišljeno, „želiš li se
vratiti u kuću svog oca?"
Zbog priče o sreći, Šekura je briznula u plač.
„Ja nemam oca", odgovorila je. Ili mi se samo
učinilo. Djeca su joj se privila uz skute, a potom je
posjela i obgrlila je oko grudi; isprepleteni u
zagrljaju, svi su zajedno plakali. Nije ova Ester
blesava: shvatila sam veoma dobro da Šekura
upravlja objema stranama, ne čineći pri tom
nikakav izbor, ali sam znala i da plače od srca. Jer,
i sama sam se rasplakala. Malo kasnije, vidjela
sam da i zmija Hajrija plače.
Što se pak tiče zelenookog, uljudnog svekra, jedine
osobe u kući koja nije plakala, zbog njega je u tom
trenutku otpočeo napad Crnog i njegovih ljudi:
počeli su udarati o daske na prozorima i
provaljivati vrata, a svaki udarac odzvanjao je u
kući kao topovska granata. „Ti si iskusan čovjek,
gospodin", rekla sam svekru, ohrabrena i vlastitim
suzama. „Otvori vrata i reci da Šekura dolazi ne bi
li oni bijesni psi vani prestali."
„Da si ti na mom mjestu, bi li izbacila na ulicu i
prepustila tim psima ženu bez igdje ikoga koja je
kod tebe potražila utočište, a uz to ti je i snaha?"
„Ona sama želi da ode", rekla sam. Ljubičastom
maramicom obrisala sam nos začepljen od plača.
„Ako je tako, može otvoriti vrata i izaći", rekao je.
Sjela sam pokraj Šekure i djece. Svaki nov udarac
na vrata stvarao je užasnu buku i izazivao još više
suza. Djeca su počela još jače plakati, a to je samo
pospješilo Šekurine i moje suze. Ali obje smo
znale i da plačemo kako bismo dobile na vremenu,
brojeći krike izvana i udarce koji su padali kao da
će srušiti kuću.
„Lijepa moja Šekura", rekla sam, „svekar ti
dopušta, tvoj muž Crni prihvata sve tvoje uslove,
očekuje te s ljubavlju, nemaš više šta da tražiš u
ovoj kući. Spremi se, stavi veo, uzmi svoj
zavežljaj i djecu, otvori vrata pa da konačno
krenemo tvojoj kući."
Čuvši šta sam rekla, djeca su se još više
rasplakala, a Šekura je razrogačila oči: „Plašim se
Hasana", rekla je. „Njegova će osveta biti strašna.
On je divljak. Osim toga, sama sam došla."
„Ali to ne poništava tvoj novi brak", rekla sam.
„Ostala si bespomoćna, normalno je što si
potražila neko utočište. Muž ti je sve oprostio,
prihvata te. A što se Hasana tiče: kako smo s njim
dosad, tako ćemo i odsad." Osmijehnula sam joj
se.
„Ali ja ne mogu otvoriti vrata", rekla je. „Onda bi
ispalo da sam svojevoljno otišla." „Draga Šekura,
ni ja ih ne mogu otvoriti", kazala sam. „1 sama
znaš da bi onda rekli kako sam gurala nos u vaše
stvari. Ja bih još gore prošla."
U očima sam joj vidjela da se slaže sa mnom.
„Onda niko neće otvoriti vrata", rekla je.
„Pustićemo da ih razbiju, udu i odvedu nas na
silu." Shvativši odmah da je za Šekuru i njenu
djecu to najbolje rješenje, uplašila sam se. „Ali
mogla bi pasti krv", kazala sam. „Ako se kadija ne
umiješa, biće krvi, a krvna osveta trajaće
godinama. Niko ko želi biti častan čovjek ne može
mirno posmatra-ti kako mu razvaljuju vrata,
upadaju u kuću i odvode žensko čeljade."
Kad je, umjesto da razumno odgovori, privila
djecu na grudi i počela glasno plakati, još jednom
sam s kajanjem shvatila koliko je ona lukava i
proračunata. Neki glas iznutra govorio mi je da sve
to ostavim i odem, ali ni ja više nisam mogla prići
vratima, jer su udarali na njih kao da će ih
polomiti. Jer, padalo mi je na pamet da bi Crni,
koji se uzdao u mene a pribojavao se da ide do
kraja, svakog časa mogao povući svoje ljude i tako
osokoliti svekra. Kad sam se privila uz Šekuru,
shvatila sam da se pretvara da plače, ali je od tog
plača bilo gore njeno drhtanje, koje se nije moglo
imitirati.
Prišla sam vratima i iz sve snage povikala:
„Stanite, dosta je bilo!"
U trenutku je sve utihnulo.
„Neka Orhan majci otvori vrata!" rekla sam u
iznenadnom nadahnuću, umilno kao da se obraćam
djetetu. „Želi da se vrati kući, na njega se niko
neće naljutiti."
Čim sam to izgovorila, Orhan je iskliznuo iz
majčinih ma-laksalih ruku. S iskustvom nekog ko je
godinama živio u toj kući, najprije je povukao
rezu, zatim skinuo drveni zasun, a onda otvorio
mandal i odmakao se dva koraka od vrata. Kroz
odškrinuta vrata, koja su se sama od sebe otvorila,
prodrla je vanjska hladnoća. Nastala je takva
tišina da smo svi čuli kako negdje daleko tek tako
laje neki lijeni pas. Kad je Šekura poljubila
Orhana, koji joj se vratio u naručje, Ševket je
rekao: „Reći ću stricu Hasa-nu", rekao je.
Kad sam vidjela da je Šekura ustala, uzela veo i da
sprema svoj zavežljej, laknulo mi je, i to toliko da
sam se uplašila da se ne nasmijem. Sjela sam i
uzela dvije kašike čorbe od sočiva. Srećom, Crni
je bio dovoljno razborit da se ne približi vratima
kuće. Iako smo ga zvale u pomoć kad se Ševket,
navukavši rezu iznutra, na neko vrijeme zaključao
u sobi svog pokojnog oca, Crni nije ni kročio u
kuću niti je svoje ljude pustio unutra. A nakon što
mu je majka dopustila da uzme stričev bodež s
drškom optočenom rubinima, i Ševket je pristao da
izađe iz kuće.
„Čuvajte se Hasana i njegove crvene sablje",
rekao je, više izistinski zabrinut nego tonom
gubitnika i osvetnika. Poljubio je unuke
pomirisavši im kosu. A onda je Šekuri nešto
šapnuo na uho.
Kad sam primijetila kako Šekura žurno baca
posljednji pogled na kućna vrata, zid i dimnjak,
prisjetila sam se da je tu s prvim mužem provela
najsretnije godine života. Je li primjećivala da je
sad ta kuća sklonište dvojici nesretnih, usamljenih
muškaraca i da zaudara na smrt? Kako mi je
slomila srce, na povratku sam se prema njoj
ponašala suzdržano. Ono što je nas tri žene, jednu
robinju, jednu Jevrejku i udovicu s dvoje djece,
zbližavalo na povratku, nije bila hladnoća i noćna
pomrčina, nego skučenost nepoznatih sokaka te
strah od Hasana. Poput karavana što nosi blago,
naša je brojna povorka, koju su štitili Crni i
njegovi ljudi, vijugala zaobilaznim putevima te
udaljenim i zabačenim mahalama kako ne bismo
nabasali na noćne čuvare, radoznale kabadahije iz
kraja, razbojnike i Hasana. Po mrklom mraku, u
kojem se ni prst pred okom nije vidio, put smo
pronalazili sudarajući se sa zidovima i jedni s
drugima. Pomišljajući da bi nas u tami mogli
ščepati i oteti vampiri, džini i demoni iz
podzemlja, privile smo se jedna uz drugu. Iza
zidova koje smo doticali pipajući pred sobom u
pomrčini i iza zatvorenih kapaka, činilo se kako u
hladnoj noći hropcu i kašlju spavači, a životinje
stenju u stajama.
Iako sam ja, Ester, koja sam protabanala svim
istanbulskim sokacima, s vremena na vrijeme
pomišljala da smo se u tami bez dna izgubili u
beskonačno krivudavim ulicama, ipak sam
uspijevala da prepoznam neke uglove kraj kojih
sam danju strpljivo prolazila sa zavežljajem u
ruci: zidove u Terzibašinoj ulici, oštar vonj balege,
gotovo nalik mirisu cimeta, koji se širio iz staje
pored vrata Nurulah-hodže... Prepoznala sam i
Sokolarski prolaz i Česmu slijepog hodže, na trgu
na koji taj prolaz vodi, te shvatila kako ne idemo
prema kući Šekurinog pokojnog oca, nego u nekom
drugom, meni nepoznatom smjeru.
Odmah mi je bilo jasno da Crni svoju porodicu
želi da sakrije od Hasana, koji je u napadu bijesa
mogao svašta učiniti, kao i od onog bezdušnog
ubice, i da je na nekom drugom mjestu pronašao
sklonište. Da znam gdje, rekla bih vam odmah, a
Hasanu sljedećeg jutra. Ne zato što sam zla, nego
zato što sam bila sigurna da će Šekura opet
poželjeti da pridobije Hasanovu pažnju. Ali
promućurni Crni s pravom mi više nije vjerovao.
Bili smo u jednoj mračnoj ulici iza Pijace robova
kad se s njenog kraja začuše krici, jauci i vapaji.
Čule smo neko koškanje i ja sam sa strahom
prepoznala onaj jedinstven zveket koji se oglasi
kad se ukrste sjekire, sablje i močuge, i jauke kad
udarac zaboli do kosti.
Crni je svoju veliku sablju ustupio svom čovjeku
od povjerenja, na silu istrgao jatagan iz Ševketove
ruke i tako ga rasplakao, a Šekuru, Hajriju i djecu
uputio dalje u pratnji berberskog šegrta i druge
dvojice.
Mene nije pustio s njima; student medrese rekao je
da će me prečicom odvesti kući. Je li to bila
slučajnost ili namjera da od mene lukavo zataji
mjesto gdje će me sakriti? Na kraju uskog sokaka
kojim smo morali proći bio je jedan dućan za koji
shvatih da je kafana. Borba sabljama bila je
završena prije nego što je i počela. Rulja koja je
urlajući izlazila i ulazila isprva sam pomislila da
je pljačka - uništavala je kafanu. Da bismo mi
radoznalci pod svjetlošću buktinja mogli
posmatrati i iz toga izvući pouku, oni su najprije
pažljivo iznosili fildžane, džezve, čaše i klupice, a
potom ih na naše oči razbijali. Malo su istukli
jednog koji je to pokušao da prekine, ali je on
naposljetku dobro prošao. U počet-ku sam mislila
da je kafa sva njihova briga, što su i govorili.
Objašnjavali su da je štetna, da uništava oči i
želudac, pomućuje um i ljude izvodi iz vjere;
govorili su da je to franački otrov, opisivali kako
je hazreti Muhamed odbio kafu koju mu je ponudio
šej-tan u liku lijepe žene. Sve je to ličilo na
poučnu noćnu zabavu i mislila sam kako ću, kad
stignem kući, izgrditi Nesima: „Ne na-livaj se
toliko tim otrovom."
Kako je u okolini bilo mnogo samačkih soba i
jeftinih hanova, za kratko vrijeme okupila se
gomila radoznalaca željnih gledanja, sastavljena
od besposličara i ološa koji se ilegalno uvukao u
grad, što je ohrabrilo neprijatelje kafe. Tad sam
shvatila da su to ljudi Nusret-hodže, čuvenog
propovjednika iz Erzuruma, da po Istanbulu
razbijaju kafane i legla razvrata i vina, kažnjavaju
one koji su skrenuli s hazreti Muhamedovog puta i
one što uz muziku izvode trbušni ples, tvrdeći da je
to derviški ritual. Psovali su neprijetelje vjere, sve
koji šuruju sa šejtanom, idolopo-klonce,
nevjernike i slikare. Tad sam se sjetila da je ta
kafana ona na čije zidove vješaju crteže i u kojoj
se rugaju vjeri i hodži iz Erzuruma. Iznutra je
izašao kafedžijin pomoćnik okrvavljenog lica.
Pomislila sam da će se srušiti, ali je on rukavom
košulje obrisao krv s čela i obraza, umiješao se
među nas i zajedno s nama nastavio da gleda
napad. Uplašena svjetina lagano je uzmicala.
Primijetila sam da je Crni u gužvi ugledao nekog i
da se na trenutak pokolebao. Po okupljanju
Erzurumčevih pristalica, zaključila sam da pristižu
janjičari ili neka druga rulja. Baklje su se ugasile,
a ljudi se raštrkali.
Crni me je uhvatio za ruku i predao studentu
medrese.
„Ići ćete sporednim ulicama", rekao je. „Otpratiće
te do kuće." Momak je htio da pobjegne što prije,
te se udaljismo žurnim koracima. U mislima sam
bila s Crnim, ali vam Ester, ostane li izvan toka
događaja, ne može ispričati šta je dalje bilo.
54. JA, ŽENA
Kažu, medah-efendijo, da ti svakog umiješ
oponašati, ali da žena ne možeš biti! A ja tvrdim
potpuno suprotno. Tačno je da mi ženidba nije bila
suđena, jer sam putovao od grada do grada,
zabavljao se na svadbama, zabavama i u kafanama
do sitnih sati i sve dok me ne bi izdao glas pričao
priče oponašajući sve i svakog. Ali to uopšte ne
znači da ne poznajem ženski rod.
Dobro ja poznajem žene; s četiri sam se čak lično
susreo, lica im vidio, razgovarao s njima. To su:
1. Moja pokojna majka; 2. Moja draga tetka; 3.
Žena mog starijeg brata (u nju sam se najprije
zaljubio) koji me je tukao, a ona, čim bi me
vidjela, vikala: „Izlazi iz sobe"; 4. Žena koju sam u
jednom trenutku svojih putovanja primijetio na
jednom otvorenom prozoru u Konju. Iako ni riječ
nismo izmijenili, prema njoj sam uvijek osjećao
požudu, a osjećam je i sad. A možda je sad već
mrtva.
Pogled na ženu otkrivenog lica, razgovor s njom,
svjedočenje o njenim ljudskim stanjima - u nama
muškarcima pobuđuju čulna i duboka duhovna
osjećanja, a budući da je tako, najbolje je, kako
nam to i vjera zapovijeda, žene, naročito one
lijepe, prije ženidbe uopšte i ne gledati. Tražiti
prijateljstvo lijepih momaka, što ne goni da se
žena traži kako bi se prinudno zadovoljili puteni
porivi, jedini je izlaz, a na kraju i to postane slatka
navika. To što se žene po franačkim gradovima
šetaju ne samo otkrivenog lica nego ne kriju ni
svoje najprivlačnije strane, sjajne kose, vratove,
ruke, lijepa grla, pa čak, ako je istina ono što se
priča, dijelom ni noge, sve je to razlog zbog kojeg
njihovi muškarci stidljivo, teško i bolno hodaju, s
nadignutim prednjim dijelom pan-talona, i zbog
kojeg je njihovo društvo paralizovano. I zbog
kojeg franački nevjernici pred Osmanlijama
svakog dana gube po jedno utvrđenje. Kad sam,
još u ranoj mladosti, shvatio da je najispravniji put
k sreći i spokoju moje duše da živim daleko od
lijepih žena, za žene sam se još više zainteresovao.
A kako u to vrijeme, osim majke i tetke, nijednu
ženu nisam vidio, moja radoznalost poprimala je
tajanstvene obrise i ja sam, kao da mi je mozak
utrnuo, shva-tao da ću moći da dokučim kako se
one osjećaju samo čineći ono što one čine, jedući
ono što one jedu, ponavljejući njihove riječi,
oponašajući njihova stanja i oblačeći njihovu
odjeću. Tako sam jednog petka, kad su svi, otac,
majka, brat i tetka otišli u ružič-njak mog djeda na
obali Fahrenga, rekao da sam bolestan i ostao kod
kuće.
„Ta pođi s nama!" rekla je pokojna majka. „Na
selu ćeš vidjeti pse, drveće, konje, pa ćeš ih
oponašati i nas nasmijavati. Šta ćeš raditi sam u
kući?"
Nisam joj mogao reći da ću obući njene stvari i
glumiti ženu, pa sam rekao: „Boli me stomak."
„Ne budi mlakonja", kazao je otac. „Dođi,
rvaćemo se."
Sad ću vam, svojoj braći iluminatorima i
kaligrafima, ispričati šta sam sve osjetio dok sam,
kad su oni otišli, komad po komad, oblačio rublje i
odjeću pokojne majke i tetke; otkriću vam šta znači
biti žena, tajnu koju sam tog dana dokučio. Odmah
vam mogu reći: šta god da smo čitali u knjigama i
slušali od propovjednika, čovjek se, kad postane
žena, uopšte ne osjeća kao đavo.
Baš suprotno: kad sam obukao vunene i ružama
oslikane gaće pokojne majke, proželo me
osjećanje slatke dobrote, osjetio sam da sam
senzibilan poput nje. Kad mi je kožu dotakla svije-
tlozelena svilena košulja moje tetke, i njoj je
samoj bilo žao da je nosi, osjetio sam veću ljubav
prema svoj djeci, čak i prema sebi samom. Želio
sam da spremim jelo cijelom svijetu, svakog da
po-dojim. I tako, nakon što mi je sinulo kakav je to
osjećaj imati grudi, u njedra sam nagurao razne
stvari, čarape, peškire, jer sam htio da zadovoljim
radoznalost i osjetim kako je to biti žena s velikim
sisama. Kad sam ugledao te ogromne izbočine na
sebi... U redu: bio sam ponosan ko sam đavo.
Budući da sam odmah shvatio da će muškarci trčati
za njima i kad im samo vide sjenu, kako će se
koprcati, žudeti da ih uzmu u usta, osjetio sam se
veoma moćno, ali - je li mi to bila namjera?
Zbunio sam se: želja mi je bila i da imam moć i da
me sažaljevaju; i da me ludo voli bogat, jak i
pametan muškarac, kakvog uopšte nisam poznavao,
ali sam se i plašio toga. Na ruke sam natakao
majčine zlatne narukvice koje je, pokraj čaršava s
izvezenim lišćem, krila u vunenim, mirisom
mošusa prožetim čarapama na dnu kovčega s dje-
vojačkom opremom; na lice sam nanio rumenilo
što ga je koristila da bi joj obrazi po povratku iz
hamama bili još rumeniji, obukao tetkinu
tamnozelenu feredžu pa, skupivši kosu, stavio veo
iste boje. Kad sam se vidio u ogledalu sa sedefnim
ramom, zadrhtao sam. Iako ih nisam bio ni
dotakao, oči i trepavice već su mi postale ženske.
Vidjele su mi se samo oči i obrazi, ali bio sam
veoma lijepa žena, što me je činilo sretnim. Moja
muškost primijetila je to i prije mene i ukrutila se,
što me je oneraspoložilo.
U ogledalu koje sam držao u ruci posmatrao sam
suzu kako se kotrlja iz mog lijepog oka i u meni se
iznenada bolno rodila pjesma koju nikad nisam
zaboravio. Jer, istog trenutka, s nadahnućem koje
mi je poslao sam Svevišnji, a u nastojanju da
zaboravim taj svoj bol, te stihove počeo sam
izgovarati melodično, njišući se kao u taktu neke
pjesme.
Dok sam na istoku, na zapadu želim da budem,
kaže moje neodlučno srce.
Ako sam muškarac, žena bih da budem,
šapće mi jedan drugi organ.
Teško li je biti čovjek, a još teže živjeti tako!
I sprijeda i straga, i s istokom i sa zapadom,
ja želim da uživam.
Pazite, naša erzurumska braća ne smiju me čuti
kako pjevam tu pjesmu srca svog! Jer, veoma bi se
naljutili. A što li se ja plašim? Možda se i ne bi
ljutili, jer, pazite, ovo nije ogovaranje, ima onaj
čuveni vaiz, prečasni efendi Čaknihusret, eh...
Oženjen je, naravno, ali kažu da i on, baš kao i vi,
osjećajni iluminatori, više voli dječake nego nas
žene. Samo prenosim ono što su meni ispričali. Ali
taj me ne zanima, jer je veoma odbojan. Zubi su
mu poispa-dali, a, kako kažu ljepotani koji su mu
prilazili, iz usta mu se širi nesnosan smrad, ne
zamjerite mi, kao iz medvjeđeg dupeta.
No dobro. Zatvaram gubicu i vraćam se svojoj
muci. Kad sam shvatila da sam veoma lijepa,
nisam više htjela da perem rublje i sudove niti da
izlazim na ulicu ko robinja. Siromaštvo, suze i
nesreća, stalno razočaranje pred ogledalom i plač i
tuga, sve je to za ružne žene. Ja moram naći muža
koji bi me držao ko malo vode na dlanu, ali ko je
od vas takav? Tako sam kroz rupu na zidu počela
posmatrati sinove paša i plemića koje je moj
pokojni otac pod svakojakim izgovorima pozivao u
kuću. Htjela sam da moj položaj liči na položaj
one poznate lijepe žene, one koja ima mala usta i
dvoje djece, u koju su zaljubljeni svi iluminatori.
Ne bi bilo loše da vam ispričam priču o sirotoj
Šekuri. Ali čekajte! Obećao sam da ću u srijedu
uveče ovo ispričati:
LJUBAVNA PRIČA KOJU ŽENA PRIČA PO
ŠEJTANOVOM NAGOVORU
Zapravo, priča je vrlo jednostavna. Dogodila
se u jednoj od siromašnijih istanbulskih mahala.
Jedan od uglednih prvaka u mahali - čelebi Ahmet,
pisar kod Vasif-paše, bio je povučen čovjek. Imao
je ženu i dvoje djece. Jednog dana, kroz otvoren
prozor ugledao je crnokosu, crnooku, srebrnoputu i
vitku bosansku ljepoticu i u nju se zaljubio. Žena
je, međutim, bila udata, te je čelebija uopšte nije
zanimao. I tako, siroti čelebija nikom ne povjerava
svoju patnju, vene od ljubavi, kupuje vino od
jednog Grka i pije, ali na kraju ne uspijeva da
sakrije svoju ljubav od ljudi u mahali. A kako su
svima u njoj drage ljubavne priče i budući da su
čelebiju veoma voljeli i poštovali, najprije su se
prema njegovoj ljubavi odnosili s poštovanjem,
pretvarajući se, uz poneku šalu, da je ne
primjećuju. Ali kad se čelebi, nemoćan da se nosi
s ljubavnim jadima, počeo svake večeri opijati
pred vratima kuće u kojoj su srebrnoputa ljepotica
i njen muž sretno živjeli, svi ga Se počeše plašiti.
Ljubavnika koji je svake večeri plakao skrhan
bolom nisu mogli ni istući i protjerati, a ni utješiti.
A on je plakao bez glasa, ne prigovarajući ništa i
ne dosađujući nikom, kao pravi čelebija, to jest
gospodin. Malo-pomalo, njegova beznadežna tuga
zahvati cijelu mahalu i postade svačija tuga i
nesreća; uništi svako zadovoljstvo pa se, poput
česme koja neprestano žalosno teče, i sama
pretvori u izvor tuge. Tako mahalom najprije poče
da kruži priča o tugi pa o nesreći, a potom i misao
o prestanku blagostanja - i ta misao uvriježi se
među svima. Neki se iseliše odatle, nekima je
krenulo loše, a nekima zanat više nije išao od ruke
jer izgubiše polet. Jednog dana, mahala se već bila
ispraznila, zaljubljeni čelebija pokupi ženu i djecu
i odseli se u neko drugo mjesto, te srebrnoputa
ljepotica i njen muž ostadoše sami samciti.
Nesreća koju su prouzrokovali ugasila je njihovu
ljubav i udaljila ih jedno od drugog. Ostali su
zajedno do kraja života, ali više nikad nisu bili
sretni.
Volim ovu priču, jer nam kazuje koliko su ljubav i
žene opasne, ali hej, gdje mi je pamet, zaboravih
da sam morao reći nešto drugo jer sam sad žena! U
redu, nešto poput ovog: Ah, kako je ljubav lijepa!
Ali ko su ti stranci što upravo ulaze?
55.
ZOVU ME LEPTIR
Kad sam vidio rulju, shvatio sam da
Erzurumčevi ljudi ubijaju nas šaljive iluminatore. I
Crni je bio u masi koja je posmatrala prepad. U
ruci je držao bodež, a pored njega je stajalo
nekoliko čudnih ljudi, čuvena pokućarka Ester i još
neke žene sa zavežljajima u rukama. Došlo mi je
bilo da pobjegnem kad sam vidio kako su
posjetioci kafane nemilosrdno premlaćeni, a
kafana divljački uništena. Zatim je pristigla neka
druga gomila, vjerovatno janjičari. Erzurumčevci
ugasiše baklje i pobjegoše.
Na mračnim vratima kafane nije bilo nikog, niko
nije ni gledao u tom smjeru. Ušao sam. Sve je bilo
u krhotinama; hodao sam po zdrobljenim
šoljicama, tanjirima, čašama i komadima stakla.
Jedna svjetiljka, okačena o visoki čavao na zidu
nije se bila ugasila u svoj toj gunguli, ali nije
osvjetljavala krhotinama prekriven pod kafane,
slomljene tronošce i ostatke drvenih klupica, nego
čađave mrlje na tavanici.
Stavio sam jastuke jedan na drugi, pružio se i
dohvatio svjetiljku. Pri njenoj svjetlosti spazio
sam tijela na podu. Kad sam ugledao okrvavljeno
lice najbližeg od njih, skrenuo sam pogled u stranu
i primakao se drugom tijelu. Čulo se jecanje;
ugledavši moju svjetiljku, ispustio je nekakav
dječji glas i ja uzmakoh.
U kafani je bio još neko. Najprije sam se
pokolebao, no osjećao sam da bi taj došljak mogao
biti Crni. Zajedno smo se približili trećem tijelu.
Kad smo mu prinijeli svjetiljku, vidjeli smo ono
što smo obojica slutili: ubili su medaha.
Na njegovom licu, našminkanom kao da je žensko,
nije bilo tragova krvi, ali su mu vilica, oko i
narumenjene usne bili smrskani, a vrat sav u
modricama od davljenja. Ruke su mu bile
zabačene unazad. Nije bilo teško zaključiti da je
neko s leđa držao starca odjevenog u žensku
odjeću, a da su ga drugi tukli šakama po licu i
potom udavili. Jesu li, prije nego što su to učinili,
rekli: „Onome ko se ruga preuzvišenom
propovjedniku Hodža-efendi-ji - odsijecite jezik!"
„Prinesi svjetiljku ovamo!" oglasio se Crni.
Svjetlost je pala na slomljene mlinove za kafu,
sita, vagu i komadiće šoljica za kafu, sve je to
ležalo oko štednjaka u lokvi prolivene kafe. U
kutku gdje je medah svake večeri kačio slike Crni
je pri svjetlosti svjetiljke premetao njegov radni
pribor, njegov pojas, peškir, motku kojom je
lupkao. Držeći u ruci svjetiljku čija mi je svjetlost
udarala u lice, rekao je da su mu na umu samo
crteži. Da, naravno, i ja sam, onako drugarski,
nacrtao dva. Jedino što smo pronašli bila je
persijska kapica koju je pokojnik nosio na
obrijanoj glavi.
Uronili smo u noć kroz zadnja vrata, do kojih se
stizalo kroz jedan veoma uzak prolaz, a da nikog
nismo sreli. Mora da su prilikom napada
iluminatori i posjetioci bježali kroz ta vrata, ali
prevrnute saksije i razbacane vreće kafe
svjedočile su o tome da je tu bilo priče. Napad na
kafanu, okrutno ubistvo majstora medaha i
zastrašujuća tama noći zbližili su Crnog i mene.
Mislio sam da smo zbog toga obojica šutjeli. Dvije
ulice dalje, Crni mi je dao da nosim svjetiljku koja
mu je bila u ruci, zatim je isukao nož i prislonio mi
ga na grlo. „Idemo tvojoj kući!" rekao je. „Hoću da
je pretražim kako bih se smirio."
„Već su je pretražili", kazao sam i zašutio.
Osjetio sam prezir, ne ljutnju. Zar nije to što je
Crni povjerovao u sramne glasine koje kruže o
meni pokazivalo da je i on jedan običan
zavidljivac? A ni bodež nije držao baš
samouvjereno. Moja kuća nalazila se u suprotnom
smjeru od ulice na koju smo izašli kroz zadnja
vrata kafane i kojom smo upravo prolazili. Zato
smo, da ne bismo naletjeli na gomilu, napravili
širok luk krećući se sporednim ulicama i prolazeći
kroz prazne vrtove koji su sjetno mirisali na vlažno
i usamljeno drveće. Buka što je dopirala iz kafane
oko koje smo kružili uopšte nije prestajala. Čuli
smo kako erzurumčevci trče ulicama, a za njima
janičari, noćni čuvari i momci iz kraja. Kad smo
bili negdje na kraju puta, Crni reče:
„Dva dana majstor Osman i ja gledali smo u
Carskoj riznici čuda starih majstora." Dugo sam
šutio. A onda sam gotovo povikao: „Kad bi u
nekim godinama života neki iluminator i sjeo na
istu klupu s Beh-zadom, ono što bi vidio priuštilo
bi samo radost njegovom oku te spokoj njegovoj
duši, ali mu talenat ne bi obogatilo! Jer, ne slika se
okom nego rukom, a ruka teško uči i u mojim, a
kamoli u godinama majstora Osmana!" Vikao sam
da bi moja lijepa žena, za koju sam bio siguran da
me čeka, shvatila da nisam sam te da se ne bi
susrela s Crnim, a ne zato što sam tu jadnu,
samodopadljivu budalu s bodežom u ruci uzimao
za ozbiljno.
Dok smo prolazili kroz dvorišna vrata, učinilo mi
se da u kuci vidim žmirkavu svjetlost svjetiljke,
ali, bogu hvala, sad je sve bilo u mraku. Prinudan
ulazak u kuću u pratnji životinje naoružane nožem,
ulazak u moj raj u kojem sam sve vrijeme
provodio u crtanju i u traganju za božjim
uspomenama i, kad bi mi se oči umorile, u vođenju
ljubavi sa svojom voljenom, najljepšom na svijetu,
djelovali su mi kao grubo narušavanje moje intime.
Zato sam se zakleo da ću se osvetiti Crnom.
Pri svjetlosti svjetiljke pregledao je moje papire,
stranicu koju sam upravo završavao, sultanovo
pomilovanje osuđenika koji ga preklinju ne bi li se
oslobodili duga, provjerio moje boje, postolja,
noževe, isječke, četkice, sve što je bilo oko mog
radnog stola, pa iznova papire, sprave za
satiniranje papira, peroreze, zavirio u kutije za
olovke i papir i u škrinju na podu, u sanduke, pod
jastuk i potom pod tepih. Pretraživao je moju radnu
sobu, a ne moju kuću, kako je rekao kad je isukao
bodež. Kao da ono što je tražio nisam mogao
sakriti u sobi iz koje nas sad moja žena kri-šom
posmatra!
„Knjiga koju je priređivao moj tetak imala je još
jedan crtež", rekao je. „Onaj koji ga je ubio ukrao
ga je."
„Bio je drugačiji od ostalih", odmah sam dodao.
„Tvoj pokojni tetak i meni je dao da u jednom
kutku nacrtam drvo. Negdje u pozadini... U sredini
i naprijed trebalo je da bude neko, vjerovatno naš
padišah. Bio je predviđen velik prostor za njega,
ali je ostao nepopunjen. Budući da su se predmeti
u pozadini slike morali smanjivati, onako kako ih
crtaju franački majstori, tražio je da nacrtam stablo
malih dimenzija. Što je crtež više napredovao, to
nam se više činilo da kroz otvoren prozor
posmatramo svijet, a ne sliku. Tad sam shvatio da
okvir i pozlata tog crteža, urađenog u franačkoj
tehnici perspektive, imaju funkciju prozorskog
okvira."
„Okvir i pozlatu radio je efendi Prefmjeni."
„Ako to pitaš, već sam ti rekao da ga nisam ubio."
„Čovjek nikad ne priznaje da je ubio", odgovorio
je i upitao me kako sam se zatekao tamo tokom
napada na kafanu. Svjetiljku je namjestio malo
podalje od mindera na kojem sam sjedio, između
mojih papira i crteža na kojima sam radio, i to tako
da mi ona obasjava lice. On je pak, poput sjenke u
tami, unezvjere-no tumarao po sobi.
Osim onoga što sam i vama kazao, da veoma
rijetko idem u kafanu i da sam onuda slučajno
prolazio, rekoh mu da sam ja nacrtao dva od svih
crteža što su okačeni na zid, ali da mi se uopšte
nije sviđalo to što se odigrava u kafani.
„Jer", rekao sam, „ako iluminacija crpi snagu iz
želje da omalovaži i prezre loše strane života, a ne
iz slikarevog talenta, njegove ljubavi prema
umjetnosti i želje da se susretne i spoji s Bogom,
na kraju će samog sebe omalovažiti i kazniti, bilo
da je onaj kojeg omalovažava vaiz iz Erzuruma,
bilo da je sam đavo. Pri tom, da se ta kafana nije
okomila na Erzurumca i njegove pristalice, možda
večeras i ne bi bila napadnuta."
„Ali ipak si zalazio tamo", reče podlac.
„Zalazio sam jer sam se tamo i zabavljao." Je li
shvatao s koliko sam iskrenosti govorio? „Ljudi,
premda umom i savješću znaju da je nešto ružno i
pogrešno, u tome i te kako mogu uživati", dodao
sam „Ali me je ipak bilo sramota što uživam u tim
jeftinim crtežima, imitacijama i pričama o đavolu,
novcu i psu, ispričanim na priprost način, bez rime
i metrike." „Pa zašto si onda odlazio u tu kafanu
nevjernika?"
„Dobro", rekoh pokorivši se svom unutarnjem
glasu. „Katkad i u meni proradi crv sumnje: otkako
su me majstor Osman i padišah otvoreno priznali
za najtalentovanijeg i najsposobnijeg među
iluminatorima, toliko sam se počeo plašiti
ljubomore drugih iluminatora da sam, kako me ne
bi udavili u čaši vode, povremeno odlazio na
mjesta gdje se oni okupljaju, družio se s njima i
ponašao se poput njih. Shvataš li? Otkako su
počeli govorkati da sam Erzurumčev pristalica,
odlazim u tu bijednu kafanu nevjernika da niko u te
priče ne bi povjerovao." „Majstor Osman smatra
da ti mnogo toga činiš kako bi se iz-vinio zbog
svog talenta i sposobnosti."
„Šta je još rekao o meni?"
„Da radiš sitne, besmislene crteže na noktu i zrnu
riže kako bi ljudi pomislili da si radi umjetnosti
digao ruke od života. Rekao je da ti kao iluminator
neprestano pokušavaš da se dopadneš drugima jer
se stidiš talenta koji ti je Alah podario."
„Majstor Osman je ravan Behzadu", rekao sam
iskreno. „Šta još?"
„Bez ustezanja je govorio i o tvojim manama",
kazao je podlac.
„Nabroj ih!"
„Rekao je da, uprkos svom talentu, ne crtaš iz
ljubavi prma crtanju, nego da bi se dopao drugima.
Kad crtaš, najviše te raduje maštanje o uživanju s
kojim će drugi gledati taj crtež. Te da bi ipak
trebalo da crtaš radi užitka u samom crtanju."
Ujelo me je za srce to što je majstor Osman svoje
mišljenje
meni bez ikakvog ustručavanja istresao pred
čovjeka koji svoj život nije posvetio slikarstvu
nego stvarima primjerenim svojoj prirodi:
protokoliranju, prepisci i dodvoravanju. Crni je
kazao
ovo:
„Rekao je da stari veliki majstori nikad ne bi
odustali od stila i postupaka koje su usvajali cijeli
život samo da bi se pokorili sili nekog novog šaha,
naravi nekog princa, ili pak ukusu nekog novog
vremena, te da su, kako ne bi bili prisiljeni na to,
sami sebe osljepljivali. Vi ste, međutim, pod
izgovorom da je to želja našeg padišaha, za
stranice knjige mog tetka, revnosno i beščasno
oponašali franačke majstore."
„Veliki učitelj i prvi iluminator Osman sigurno nije
mislio ništa loše", rekao sam ,,A sad ću svom gostu
skuhati čaj od lipe."
Prešao sam u susjednu sobu. Moja ljepotica,
odjevena u spavaćicii od kineske svile koju je
kupila od pokućarke Ester, skočila je na mene i,
podrugljivo ponavljajući moje riječi ,,A sad ću
svom gostu skuhati čaj od lipe", zgrabila me za
klip među nogama.
S dna škrinje na podu, blizu naše postelje, uzeo
sam i iz korica izvukao sablju s drškom ukrašenom
kamenčićima ahata. Oštrica joj je bila tako britka
da bi i svilenu maramicu, spustiš li je na nju,
presjekla nadvoje. A prospeš li nad njom zlatne
listiće, isjekla bi ih tako ravnomjerno da bi ti
komadići izgledali kao li-nijarom izmjereni.
Sakrivši sablju, vratio sam se u sobu za crtanje.
Efendi Crni bio je toliko zadovoljan propitivanjem
da je i dalje kružio oko mindera s bodežom u ruci.
Na minder sam spustio jednu napola dovršenu
stranicu. „Pogledaj ovo", rekao sam. Radoznalo je
čučnuo, pokušavajući da shvati.
Prišao sam mu s leda, isukao sablju, bacio se na
njega i oborio ga. Bodež mu je ispao iz ruke.
Zgrabio sam ga za kosu i, gurajući glavu prema
podu, sablju mu odozdo prislonio na grkljan.
Svojim teškim tijelom gnječio sam krhkog Crnog,
koji je ležao potrbuške, a bradom i rukom pritiskao
sam mu glavu sve dok pod grkljanom nije osjetio
britku oštricu. Jedna mi je šaka bila puna njegove
prljave kose, a druga je prislanjala sablju na
nježnu kožu njegovog grla. Bio je dovoljno
razuman da se ne mrdne, jer bih mu istog časa
mogao pustiti krv. To što sam bio tako blizu
njegove kovrčave kose, njegovog potiljka, koji je,
da je kakva druga prilika, naprosto mamio čovjeka
da ga drsko pljusne, i njegovih ružnih ušiju - još
me je više uzrujalo. „Suzdržavam se da te smjesta
ne ubijem", šapnuo sam mu na uho kao da mu
odajem neku tajnu. Svidjelo mi se što me sluša ne
puštajući glasa od sebe, kao neko poslušno dijete.
„Znaš legendu iz Šahname", prošaputao sam. „Šah
Feridun pravi grešku jer, dijeleći zemlju na tri
dijela, lošije pokrajine ostavlja dvojici starijih
sinova, a najbolji dio - Iran - najmlađem Ireču.
Spreman na osvetu, Tur prevari Ireča, kojem je
zavidio, i prije nego što će mu prerezati grkljan,
hvata ga za kosu, baš kao ja sad tebe, i svom
svojom težinom, upravo kako ja to sad činim,
naliježe na tijelo mlađeg brata. Osjećaš li težinu
mog tijela?"
Nije odgovorio, ali sam po njegovim očima, po
pogledu žrtvene ovce, shvatio da sluša, te me još
jednom ispuni nadahnuće:
„Privržen sam persijskom stilu i postupcima ne
samo u slikarstvu nego i u stavljanju noža pod grlo
i pedantnom odsijecanju glave. A jednu drugu
verziju te omiljene scene viđao sam i na slikama
koje prikazuju smrt šaha Sijavuša."
Crnom, koji me je nijemo slušao, detaljno sam
opisivao kako je Sijavuš pripremao osvetu svojoj
braći, kako je zapalio za-mak i sav svoj imetak,
oprostio se od žene, uzjahao konja i s vojskom
otišao u boj; kako je izgubio bitku i kako su ga
ščepali za kosu i vukli po prašnjavom bojištu
prekrivenom leševima; kako je, kao i on sada,
oboren potrbuške i kako mu je naposljetku bodež
stavljen pod grlo; kako je, ležeći u takvom
položaju, čuo raspravu između svojih prijatelja i
neprijatelja o tome treba li ga ubiti ili pomilovati;
kako je poraženi šah, lica zabijenog u prašinu, sve
vrijeme morao slušati taj razgovor. A onda sam
upitao svoju žrtvu: „Voliš li tu sliku?"
„Kad se Geruj, približivši se straga, kao i ja tebi,
baca na Sijavuša, prislanja mu sablju na vrat i,
hvatajući ga ovako za kosu, reže mu grkljan. Krv
koja će ubrzo potom poteći najprije će se na
neplodnoj zemlji pretvoriti u crn dim, a potom će
na tom mjestu izniknuti cvijet." Nakratko sam
ušutio, pa smo začuli erzurumčevce koji su negdje
u daljini vrišteći trčali kroz ulice. Užas i propast
tamo vani još su više zbližili nas dvojicu, koji smo
ležali na podu, jedan preko drugog.
„Ali na svim tim slikama", nastavio sam čupajući
još jače njegovu kosu koja mi je bila u šaci,
„naslućuje se da je teško s očekivanom
istančanošću nacrtati dvojicu čija su tijela
isprepletena poput naših, a koja se istovremeno
mrze. Kao da su se izdaja, ljubomora i metež
ratova što su prethodili tom tajanstvenom i
veličanstvenom trenutku odsijecanja glave zavukli
u te slike više nego što je potrebno. Čak su se i
najveći gazvinski majstori mučili dok su dvojicu
muškaraca crtali jednog na drugom; jer, sve se
ispretura. Ali, pogledaj, ti i ja smo sređeniji i ele-
gantniji."
„Siječe sablja", prostenjao je.
„Hvala ti što si progovorio, dragi moj, ali ne
siječe. Pazim, neću učiniti ništa što bi pokvarilo
ljepotu naše poze. Stari veliki majstori mogli su
nas dovesti do suza samo kad su crtali ljudska
tijela isprepletena u svim ljubavnim i ratnim
prizorima kao da su jedno. Pogledaj, moja glava
priljubljena je uz tvoj potiljak kao da je dio tvog
tijela. Osjećam miris tvoje kose i tvog vrata. Moje
se noge s obje strane pružaju duž tvojih, i to tako
skladno da bi neko sa strane mogao pomisliti da
smo neka graciozna četvorono-žna zvijer. Osjećaš
li na svojim leđima i zadnjici moj ravnomjeran
pritisak?" Nastupila je tišina, ali sablju nisam
pritisnuo jer je mogao prokrvariti.
„Ako ne progovoriš, uješću te za ovo uho!"
prošaputao sam mu.
Kad sam mu po očima vidio da je spreman da
govori, ponovo sam upitao: „Osjećaš li na sebi
ravnomjeran pritisak mog tijela?"
„Osjećam."
„Je li ti lijepo?" upitao sam. „Jesmo li nas dvojica
lijepi? Jesmo li lijepi koliko i legendarni junaci
što na čudesnim slikama starih majstora jedni
druge elegantno ubijaju?" „Ne znam", odgovorio je
Crni. „Ne vidim nas u ogledalu."
Kad sam u mašti predočio prizor u kojem bi nas
moja žena, koja nas je iz susjedne sobe tajno
posmatrala, mogla vidjeti pri svjetlosti svjetiljke
donesene iz kafane i spuštene malo dalje od nas,
uplašio sam se da ću u talasu uzbuđenja zaista
ugristi Crnog za uho.
„Efendi Crni, ti koji si mi u intimni prostor ušao s
bodežom i koji si me podvrgao saslušanju, osjećaš
li sad svoju snagu na sebi?"
„Osjećam i da si u pravu."
„Sad me pitaj šta želiš!"
„Opisi mi kako te je milovao majstor Osman."
,,U vrijeme mog šegrtovanja, kad sam bio mnogo
mršaviji, nježniji i ljepši nego sad, peo se na mene
kao sad ja na tebe. Milovao me je po rukama,
ponekad bi mi nanosio bol, ali budući da sam bio
opčinjen njegovim znanjem, talentom i snagom, to
mi se sviđalo i ni na šta loše nisam pomišljao, jer
sam ga volio. Ljubav prema majstoru Osmanu za
mene je bila put ljubavi prema iluminaciji,
bojama, papiru, peru, ljepoti crteža, prema svemu
osli-kanom, pa tako i prema svijetu i Bogu.
Majstor Osman bio je za mene više od oca."
„Je li te mnogo tukao?" upitao je.
„Tukao me je u pravom trenutku i s osjećanjem za
pravdu, onako kako treba da tuče jedan otac, ali i
jako i po kazni, onako kako mora tući majstor da bi
podučio. Danas shvatam da sam zbog straha i bola
od udarca linijarom po noktima mnogo toga naučio
i bolje i brže. Plašeći se u danima šegrtovanja da
će me uhvatiti za kosu i tresnuti mi glavu o zid,
nisam u posudu sipao previše boje i rasipao
pozlatu, upamtio sam dobro zavijutak na konjskom
kopitu, skrivao greške crtača okvira crteža, na
vrijeme čistio svoje kistove i naučio da svu svoju
pažnju i dušu predam stranici. Budući da svoje
umijeće i majstorstvo dugujem batinama, sad mirne
duše bijem svoje šegrte. Znam da će čak i
najnepravedniji udarac, ako šegrtu ne povrijedi
ponos, naposljetku biti koristan za dijete."
„Ali ipak, kad tučeš nekog lijepog šegrta nježnog
pogleda i anđeoske naravi, svjestan si da mu, kad
povremeno izgubiš kontrolu, radi sopstvenog
zadovoljstva radiš one iste stvari koje je tebi radio
veliki majstor Osman, zar ne?"
„Ponekad je znao da me udari mramornim pečatom
iza uha, i to tako jako da mi je u uhu danima zujalo,
a u glavi mi se mutilo. Katkad bi me tako ošamario
da bi me obraz danima bolio tjerajući mi suze na
oči. Sjećam se ja svega, ali svog majstora ipak
volim." „Ne", rekao je Crni. „Ljutio si se na njega.
Zbog bijesa koji se skupljao u vama svetili ste mu
se tako što ste crteže za knjigu mog tetka izrađivali
u franačkom stilu."
„Ti uopšte ne poznaješ iluminatore. Potpuno
suprotno je istina. Batine koje jedan iluminator
pretrpi u ranoj mladosti dubokom i doživotnom
ljubavlju vežu ga za njegovog majstora." „To što su
Ireč i Sijavuš s leđa, okrutno i izdajnički, zaklani
sabljom, kako ti meni sad činiš plod je bratske
ljubavi. A bratsku ljubomoru u Šahnami uvijek
izaziva nepravedni otac..." „lacno.
„Sad se vaš nepravedni otac, koji vas je zavadio,
priprema da vas izda", rekao je drsko. „Ah, ne čini
to, siječe me!" prostenjao je. Još jednom je jauk-
nuo. „Da, u trenutku mi možeš prerezati grkljan i
pustiti krv kao žrtvenoj ovci", kazao je. „Ali ako to
napraviš prije nego što me saslušaš - zapravo,
vjerujem da bi to mogao učiniti, ah, dosta s tim! -
onda ćeš godinama odgonetati šta ti imam reći.
Olabavi malo sablju!" Olabavio sam. „Majstor
Osman, koji je od vašeg djetinjstva slijedio svaki
vaš korak, svaki vaš dah i, obuzet srećom, pratio
kako se, zahvaljujući njegovoj pažnji, vaša
bogomdana nadarenost rascvjetava poput behara i
preobražava u talenat - sad vam okreće leđa da bi
zaštitio svoj stil i radionicu kojoj je zajedno s
vama posvetio cijeli život."
„Onog dana kad smo sahranili efendi Prefmjenog
ispričao sam ti tri poučne priče da bih ti objasnio
koliko je ružna ta stvar koju nazivamo stilom."
„One su govorile o umjetnikovom stilu", uzvratio
je Crni oprezno. ,,A što se tiče majstora Osmana,
njegova velika briga jeste kako da zaštiti stil
umjetničke radionice." Dugo mi je pričao kako je
padišahu bilo važno da bude pronađen bijednik
koji je ubio Tetka i efendi Prefmjenog, kako mu je
radi toga otvorio čak i vrata Carske riznice, te da
će majstor Osman iskoristiti tu priliku da osujeti
Tetkovu knjigu i kazni one koji su se priklonili
oponašanju franačkih majstora. Rekao je da je
majstor Osman, što se konja rasječene nozdrve
tiče, zbog njegovog stila sumnjao na Maslinu, ali
da će dželatima predati Rodu jer je, kao prvi
iluminator, uvjeren u njegovu krivicu. Osjećao sam
da pod pritiskom sablje govori istinu i poželio sam
da ga poljubim, jer se poput djeteta bio predao
priči. Nimalo se nisam uplašio onog što sam čuo;
jer, to je značilo da je Roda ispao iz igre te da ću
poslije - daleko bilo smrti majstora Osmana ja
postati glavni iluminator.
Nije me uznemiravala pomisao da bi se sve što je
ispričao moglo ostvariti, nego mogućnost da se to
ne ostvari. Praznine koje sam osjećao između
redova značile su da bi majstor Osman mogao
žrtvovati ne samo Rodu već i mene. Pomisao na tu
nevje-rovatnu mogućnost nije u meni izazivala
samo jezu nego me je, poput nekog ko je iznenada
ostao bez oca, vukla ka užasu bes-kućništva.
Suzdržao sam se jer me je razmišljanje o tome
uvijek iznova tjeralo da zarijem Crnom sablju u
grlo, te se ni s njim ni sa samim sobom nisam više
upuštao u raspravu o tome. Zašto bi nas to što smo,
nadahnuti franačkim stilom, za Tetkovu knjigu
izradili nekoliko bezvrijednih knjiga - učinilo
izdajnicima? Još jednom sam pomislio kako se iza
smrti efendi Prefmjenog krije Rodina i Maslinina
zavjera protiv mene te izvukoh sablju ispod
njegovog grkljana:
„Hajdemo zajedno do Masline da mu ispreturamo
kuću!" rekoh. „Ako je posljednja slika kod njega,
znaćemo barem da se više nikog ne moramo
plašiti. A ako pak nije, povešćemo ga kao
pojačanje i udarićemo na Rodinu kuću."
Rekao sam mu da mi vjeruje i da će nam obojici
biti dovoljan njegov bodež. Izvinio sam mu se što
mu nisam ponudio čak ni šoljicu čaja od lipe. Dok
sam s poda uzimao kafansku svjetiljku, obojica
smo na trenutak značajno pogledali minder na koji
sam ga bio oborio. Približio sam mu se sa
svjetiljkom u ruci i rekao da će jedva vidljiva
posjekotina na njegovom grlu biti biljeg našeg
prijateljstva. Malo je krvario.
Na ulicama se još čula galama Erzurumčevih
pristalica i njihovih progonitelja, ali na nas niko
nije obratio pažnju. Brzo smo stigli do Maslinine
kuće. Kucali smo na dvorišna vrata pa na kućna, a
onda nastrpljivo i na prizorske kapke. Nije bilo
nikoga. Nakon tolike buke bili smo sigurni da u
kući niko ne spava. Crni je rekao ono što smo
obojica pomislili: „Da uđemo!" Tupim dijelom
oštrice njegovog bodeža olabavio sam metal
brave, zatim smo bodež ugurali u prorez između
vrata i dovrat-ka i, navaljujući i čupajući, polomili
bravu. Iznutra nas je zapahnuo godinama taložen
vonj vlage, prljavštine i samoće. Pod svjetlošću
lampe ugledali smo jedan neuredan krevet, preko
minde-ra nehajno nabacane pojaseve, jeleke, dva
turbana, košulje; potom persijsko-turski rječnik
nakšibendije efendi Nimetulaha, čo-hu, konac za
šivenje, bakarni tanjir pun kora od jabuke, mnogo
mindera, prekrivač za krevet, njegove boje,
kistove i sav slikarski pribor.
Baš sam htio da pročeprkam po papirima za
pisanje, pažljivo isječenim slojevima indijske
hartije i iscrtanim stranicama na maloj polici, ali
se u posljednjem trenutku suzdržah. Sinulo mi je,
naime, da je Crni zainteresovaniji od mene, a i da
preturanje po stvarima nekog manje talentovanog
majstora iluminacije onom nadarenijem donosi
nesreću. Maslina nije bio nadaren koliko se
mislilo, imao je samo volju. Nedostatak talenta
pokušavao je da nadoknadi opčinjenošću starim
majstorima. Stare legende, međutim, samo
rasplamsavaju maštu iluminatora, a ruka je ta koja
crta.
Dok je Crni pretraživao unutrašnjost svih sanduka i
kutija, ja sam, ne dotičući ništa, bacao pogled na
Maslinine ubruse iz Bruse, češalj od ebanovine,
prljav peškir za hamam, bočice s ru-žinom
vodicom, smiješnu pregaču od indijske basme,
zatim na džempere, na njegov težak i prljav ogrtač
s izrezom, na jednu iskrivljenu bakarnu tepsiju, na
prljave tepihe i zapušten namještaj, jeftin i
neugledan s obzirom na novac koji je zarađivao. Ili
je Maslina bio veoma škrt, pa je štedio novac, ili
ga je negdje rasipao...
„Prava kuća jednog ubice", nadahnuto sam rekao
kasnije. „Nema čak ni molitveni čilim." Ali nije
me to zaokupljalo. Razmislio sam. „To su intimne
stvari osobe koja nije u stanju da bude sretna..."
rekao sam. Ali sam, ožalošćen, krajičkom uma
shvatio da i nesreća i bliskost šejtanu pogoduju
slikanju.
„Iako zna šta bi ga učinilo sretnim, čovjek može i
ne biti sretan", rekao je Crni. Stavio je preda me
niz crteža koji su bili izrađeni na grubom
samarkandskom papiru i ojačani straga tvrdim
listovima. Vidjeli smo jednog ljupkog šejtana
pristiglog čak iz Horosana, iz samog podzemlja;
vidjeli smo jedno drvo, jednu ljepoticu, psa i crtež
smrti koji sam ja bio izradio. Bili su to crteži koje
je ubijeni medah svake večeri kačio na zid i po
kojima je pripovijedao svoje sramotne priče.
Crnom sam pokazao svoj crtež smrti.
„Isti crteži postoje i u knjizi mog tetka", kazao je.
I medah i vlasnik kafane složili su se da će
pametnije biti da crtež koji će stajati na zidu svake
večeri nacrtamo mi, iluminato-ri. Medah bi od nas
tražio da na grubom papiru na brzinu nešto
nacrtamo, potom bi nas malo propitao o priči i
slikarskim šalama, ponešto bi i sam dodao, pa od
svega sastavio priču.
„Zašto si i za njega izradio crtež smrti?"
„Jer je to bio crtež sam za sebe, kako je medah
tražio. Ali nisam ga radio pomno, kao za Tetkovu
knjigu, nego ovlaš i na brzinu. I ostali su tako,
možda šale radi, u grubljem i jednostavnijem
obliku za pripovjedača improvizovali crteže na
kojima su pomno radili za onu tajnu knjigu."
,,A ko je nacrtao konja?" upitao je. „Njuška mu je
rasječena."
Približili smo svjetiljku i zadivljeno posmatrali
konja. Ličio je na onog izrađenog za Tetkovu
knjigu, ali je bio nacrtan brže, nemarnije i radi
nekog jeftinijeg zadovoljstva. Kao da je neko ilu-
minatoru dao ne samo manje novca i natjerao ga da
žuri nego ga i prisilio da nacrta grubljeg i, možda
baš zbog toga, mnogo život-nijeg konja.
„Roda najbolje zna ko je nacrtao konja", rekao
sam. „Budući da ta samoljubiva budala ne može
živjeti bez slikarskih ogovaranja, svake večeri
odlazi u kafanu. Siguran sam da je to njegov crtež."
56.
MENE ZOVU RODA
Leptir i Crni došli su usred noći, poredali slike
po podu i tražili da im kažem ko je izradio koju. U
djetinjstvu smo igrali igru „čiji je turban";
nalikovalo je tome. Na komadima papira nacrtaju
se turbani i kape što ih nose hodža, spahija, žena,
dželat, def-tedar i pisar, a zadatak je da se povezu
s imenima ispisanim na papirićima i potom
naopako okrenutim. Rekao sam da sam psa nacrtao
ja. Njihovu priču svi smo ispričali mučki ubijenom
medahu. Smrt nad kojom je lelujala svjetlost
svjetiljke nacrtao je dragi Leptir, koji mi sad drži
bodež pod grlom. Sjećao sam se i kako je Maslina
sa zanosom crtao đavola; priču o njemu možda je u
trenutku smislio pokojni medah. Drvo sam započeo
ja, a listove su docrtali svi iluminatori koji. su
došli u kafanu. Mi smo i priču ispričali. A tako je
bilo i s crvenim: na jedan list kapnula je crvena
tinta, a škrti medah upitao je može li od toga
ispasti crtež. Nakapali smo još crvenog na papir, a
zatim su svi iluminatori u uglovima docrtali
ponešto crveno i ispričali priču o onome što su
nacrtali, kako bi je onda naš padišah samo za nas
ispripovijedao. Tog prelijepog konja nacrtao je
Maslina, svaka mu čast, a tužnu ženu, prisjetio sam
se, Leptir. U tom trenutku Leptir je sklonio bodež i
rekao Crnom da je, sad se i on sjeća, nacrtao
ljepoticu. Novac na pijaci nacrtali smo svi, a
dvojicu lutajućih derviša nacrtao je, naravno,
Maslina, koji i sam potiče od kalenderija. Njihov
derviški red oslanja se na prosjačenje i
spopadanje lijepih mladića, a njihov šejh
Evhadudini Kermani napisao je prije dvjesta
pedeset godina knjigu o tome te u stiho-vima
opjevao kako je božansku ljepotu vidio u onima
što imaju lijepa lica. Oprostite mi, braćo
iluminatori, što nam je kuća ovako neuredna.
Zatekli ste nas nespremne, ne mogu vas poslužiti ni
katom s mirisom ambre, ni slatkom narandžom, jer
mi žena spava u susjednoj sobi. Govorio sam im to
da ne bih morao okrvaviti ruke ako bahato ulete u
susjednu sobu, budući da ono što su tražili nisu
našli medu vunenim suknima, pamučnim platnima
za učkure, ljetnjim pojesevima od indijske svile i
muslina, persij-skim basmama i dolamama
poslaganim u korpe i sanduke koje su predano
otvarali i pretraživali do dna, pod tepisima i
minde-rima i medu stranicama uvezanih knjiga, kao
ni medu ilustracijama koje sam pripremao za
raznorazne knjige.
Ali ipak priznajem da sam osjećao izvjesno
zadovoljstvo ponašajući se kao da ih se silno
bojim. Umijeće jednog iluminatora počiva na
njegovoj sposobnosti da spozna ljepotu trenutka i
svaku stvar sa svim njenim pojedinostima ozbiljno
shvati, ali i na tome da, kao da čini korak unazad i
gleda u ogledalo, odstojanje i vještinu šale postavi
kao posrednike između sebe i ovog svijeta, koji
sebe shvata i suviše ozbiljno. Tako sam na njihovo
pitanje odgovorio potvrdno: da, u vrijeme prepada
Erzurumčevih pristalica u kafani je te večeri, kao i
obično, bila okupljena poveća grupa od oko
četrdeset ljudi, u kojoj su sa mnom bili i Maslina,
crtač okvira Nasir, kaligraf Džemal, dvojica
mladih kalfi ilumina-tora i neki mladi kaligrafi s
kojima su stalno zajedno, potom čudesno lijep
šegrt Rahmi i neki drugi lijepi učenici, pjesnici,
pijanci, narkomani i šestorica-sedmorica derviša -
ukupno četrdeset osoba zajedno s onima koji su se
na prevaru priključili tom sretnom i šaljivom
mnoštvu. Ispričao sam kako je nastalo komešanje
kad je počeo napad i kako nikome nije palo na
pamet da odva-žno zaštiti kafanu i jadnog starog
medaha preobučenog u ženu kad je ta gomila
ljubitelja opscenih priča, koje je okupljao vlasnik
kafane, počela bježati na prednja i zadnja vrata,
uspaničena osjećanjem krivice. Jesam li zbog toga
bio tužan? Da! Jer, ja, slikar Mustafa, s nadimkom
Roda, koji sam cijeli život posvetio iluminaciji,
smatram da svake večeri treba da sjednem sa
svojom braćom iluminatorima, da zbijam šale i da
se podsmijavam, da reci-tujem poeziju, izgovaram
lijepe riječi i pravim aluzije - izjavio sam
gledajući pravo u oči ograničenog Leptira, koji je
odavao utisak bucmastog momka s očima upalim
od ljubavi. Naš Leptir, čije su oči i dalje bile
lijepe poput dječjih, kao šegrt bio je jedan veoma
senzibilan ljepotan prekrasnog tena.
I tako sam, kad su me ponovo upitali, ispričao da
je pokojni stari medah, koji je obilazio gradove
pripovijedajući razne priče, drugog dana svog
angažmana u kafani, stalnom sastajalištu
iluminatora, vidio kako je jedan od njih, možda
omamljen kafom, šale radi, okačio na zid jedan
crtež. Na to je brbljivi medah odgovorio šalom i
počeo da priča kao da je on taj pas prikazan na
slici, a kako se to svima dopalo, posao je
nastavljen pomoću crteža koje su mu svake večeri
radili majstori iluminacije i šala koje su mu
šaputali na uho. Peckanja na račun propovjednika
iz Erzuruma podsticao je i vlasnik kafane iz
Jedrena da bi razgalio iluminatore koji su se
plašili hodžinog gnjeva i privukao više mušterija.
Rekli su da su crteže koji su bili pred nama, a koje
je medah svake večeri kačio na zid iza svojih leda,
pronašli kad su upali u praznu kuću našeg brata
Masline, te su od mene tražili objašnjenje. Rekao
sam da objašnjenje nije potrebno, da je vlasnik
kafane, kao i Maslina, kalenderijski derviš,
prosjak, lopov i podli tu-đinac. Otkrio sam im da
je naivni efendi Prefinjeni, prestravljen riječima
Hodža-efendije iz Erzuruma, naročito
propovijedima koje je ovaj, namrgođen, držao
petkom, sve to prijavio Erzurum-čevim
pristalicama. Ili su, što je još vjerovatnije, vlasnik
kafane i Maslina, koji pripada istom derviškom
redu, okrutno ubili sirotog pozlatara kad ih je ovaj
opomenuo da to ne rade. A erzurum-čevci, bijesni
zbog toga, ubili su efendi Tetka, jer su ga vjerovat-
no smatrali odgovornim za sve što se događalo, a
danas su, opet iz osvete, izvršili prepad na kafanu.
Koliko su pažnje tim mojim odgovorima poklanjali
debelju-škasti Leptir, koji je pretresao moje stvari
uživajući u tome da podigne svaki poklopac i
prevrne svaki kamen, i ozbiljni Crni, koji je
izgledao kao avet? Na Leptirovom dječjem licu
primijetio sam zavist kad je u izrezbarenom
sanduku od orahovog drveta naišao na moje čizme,
oklop i ratnu opremu te sam ponosno ponovio ono
što su svi dobro znali: da sam ja prvi muslimanski
ilumina-tor koji je s vojskom otišao u rat i na
bojnim poljima pažljivo posmatrao topovsku
paljbu, kule neprijateljskih tvrđava, boje uniformi
kaurskih vojnika, leševe razbacane duž rijeke i
rušenje tvrđava, razvrstavanje konjanika u
oklopima i kretanje u napad, i koji je potom u
hronikama podviga oslikao sve što je vidio.
Kad je Leptir tražio da pokažem kako se navlači
oklop, bez ikakvog ustezanja svukao sam mintan
postavljen crnim zečjim krznom, košulju, čakšire i
gaće. Uživajući u tome što me posma-traju pri
svjetlosti štednjaka, navukao sam duge i čiste gaće
koje nosim ispod oklopa, debelu košulju od crvene
čohe koja se po hladnom vremenu nosi ispod,
vunene čarape, čizme od žute kože i preko njih
kamašne. Izvadio sam oklop iz navlake i s užitkom
ga stavio na grudi, okrenuo leda Leptiru i takoreći
mu naredio da mi čvrsto veže vrpce oklopa i
pričvrsti štitnike za ramena. Dok sam stavljao
štitnike za ruke, navlačio rukavice, opasavao pojas
za sablju od kamilje dlake i na kraju stavljao šljem
protkan zlat-nim i srebrnim nitima, koji sam nosio
samo u svečanim prilikama, s ponosom sam
govorio kako se poslije mene prizori iz rata više
neće crtati na isti način.
„Nemoguće je", rekao sam, „crtati konjanike dviju
sukobljenih vojski tako da se isti kalup dvaput
okrene, jednom s lica, drugi put s naličja. Odsad
će se u umjetničkim radionicama osman-lijske
dinastije ratne scene crtati onako kako sam ih ja
vidio i crtao: kao isprepletenost vojski, konja,
oklopa i krvavih leševa!"
„Iluminator ne crta ono što on vidi, nego ono što
vidi Alah", rekao je Leptir ljubomorno. „Da",
rekoh, „ali Alah ionako vidi ono što mi vidimo."
„Naravno da vidi i ono što mi vidimo, ali to što
vidi ne vidi onako kako mi vidimo", rekao je
Leptir kao da me prekorijeva. „Bitku koju mi
zbunjeno vidimo kao potpun nered, onaj koji nam
je uvijek blizu vidi kao dvije međusobno
suprotstavljene vojske u savršenom poretku."
Naravno da sam imao odgovor na to. Htio sam
reći: vjerujmo u Alaha i slikajmo samo ono što
nam on pokazuje, ali sam prešutio. No nisam
zašutio zato što bi me Leptir mogao optužiti za
oponašanje Franaka, niti zbog tog što me je, pod
izgovorom da iskušava moj oklop, tupom stranom
bodeža nemilosrdno udarao po šljemu i leđima.
Smatrao sam da ćemo se iz Maslinine smicalice
izvući samo ako se suzdržim i pridobijem tu
ljepoo-ku budalu i Crnog. Kad su shvatili da ovdje
neće naći ono što traže, rekli su mi
čemu je riječ. Postojao je jedan crtež koji je podli
ubica ukrao. Kazao sam im da mi je kuća već
ispreturana zbog toga te da će ga pametni ubica baš
zato sakriti na neko nedostupno mjesto (imao sam
na umu Maslinu), ali koliko li su oni na to obratili
pažnju? Crni mi je detaljno ispričao sve o konju s
rasječenim nozdrvama
rekao da su tri dana koja je naš padišah dao
majstoru Osmanu gotovo istekla. Kad sam
navaljivao da mi kaže na šta ukazuju konji
rasječenih nozdrva, Crni je, gledajući me pravo u
oči, rekao da te konje majstor Osman kao dokaz
povezuje s Maslinom,'ali da, znajući kakve su mi
težnje, najviše sumnja na mene.
Na prvi pogled činilo se da su ovamo došli kako
bi se uvjerili u to da sam ja ubica, ali to, ako se ja
pitam, nije pravi razlog njihovog dolaska. Na moja
vrata pokucali su i zbog usamljenosti i bezizlazne
situacije u kojoj su se našli. Kad sam ih otvorio,
bodež usmjeren prema meni podrhtavao je u
Leptirovoj ruci. Em što su se uplašili da bi ih
ubica, čiji identitet nikako nisu mogli utvrditi, s
osmijehom starog prijatelja mogao satjerati u neki
ćošak i zaklati ih, em što im je san rastjerivala
pomisao da bi ih majstor Osman, po dogovoru s
našim padišahom i glavnim rizničarom, mogao
izručiti mučiteljima; pri tom, obeshrabrila ih je i
gomila Erzurumčevih pristalica na ulicama. U toj
panici tražili su moje prijateljstvo. Ali majstor
Osman rekao im je potpuno suprotno. Sad im
suptilno moram dokazati da je istina upravo
suprotno od onog što im je on rekao, što oni i
priželjkuju.
Reći da se stari majstor vara, da je posenilio,
značilo bi okrenuti Leptira protiv sebe. jer, kao da
sam u zamagljenim očima lijepog iluminatora
leptirastih trepavica, koji je nožem udarao moj
oklop, i dalje vidio blijedi plamen ljubavi prema
velikom majstoru čiji je miljenik bio. U vrijeme
moje mladosti, bliskost te dvojice, majstora i
šegrta, bila je povod za ljubomorna podbadanja
ostalih iluminatora, ali se oni nisu obazirali na to,
nego bi se pred svima dugo gledali u oči,
naočigled svih se mazili, a zatim bi majstor Osman
nemilosrdno objavljivao da je Leptir taj čije je
pero najživahnije, a kist najjači. Ta konstatacija,
obično tačna, davala bi povoda ljubomornim
iluminatorima za beskrajne igre riječi u kojima su
pera, kistovi, mastionice i pernice korištene kao
nepristojne, đavolje aluzije i vulgarne metafore.
Zbog toga ja danas nisam jedini koji sluti kako bi
majstor Osman želio da ga Leptir zamjeni na čelu
umjetničke radionice. Već mi je dugo bilo jasno da
veliki majstor zapravo to ima na umu dok drugima
priča o mojoj svadljivosti, odbojnosti i
tvrdoglavosti. S pravom je mislio da sam ja mnogo
više nego Maslina i Leptir sklon franačkom stilu i
da novim padišahovim željama neću okrenuti leda
pravdajući se kako „stari majstori uopšte nisu tako
crtali". Znam da bih u tome mogao uspostaviti
čvrstu saradnju s Crnim: jer biće da naš
novopečeni i revnosni mladoženja silno želi da
završi knjigu svog pokojnog tetka, ne samo da bi
osvojio srce lijepe Šekure i pokazao da joj može
zamijeniti oca nego i da bi odlučno i brzo stekao
padišahovu naklonost.
I tako sam prešao na stvar s neočekivanog mjesta:
načeo sam temu rekavši da je Tetkova knjiga jedno
neviđeno i sretno čudo. Kad to čudo bude završeno
onako kako naš padišah zapovijeda i kako je
pokojni efendi Tetak želio, cijeli svijet će se
zapanjiti pred moći i bogatstvom osmanskog
sultana i talentom, gracioznošću i sposobnostima
iluminatora. Svi bi se uplašili nas, naše snage i
nepokolebljive žestine, a vidjeli bi i kako se
smijemo i plačemo, kako smo ponešto preuzeli od
postupaka franačkih majstora, kako su žive naše
boje i kako smo u stanju da vidimo i najsitniji
detalj, te bi sa strahom osjetili ono što su
najpametniji sultani rijetko mogli shvatiti - da mi
postojimo negdje u svijetu crteža koje smo izradili,
ali istovremeno i negdje veoma daleko, među
starim majstorima.
Leptir je najprije lupkao po mom oklopu kao
dječak koji želi da ispita je li zaista pravi, zatim je
počeo udarati kao drugar koji bi da mu ispita
čvrstinu, a na kraju je, s tim izgovorima, mlatio po
njemu poput kakvog nepopravljivog zavidljivca
koji bi rado probio taj oklop i povrijedio me.
Zapravo, sigurno je s bolom shvatao da sam
talentovaniji od njega, da je, štaviše, slutio da je to
i majstor Osman znao. A kako je Leptir,
zahvaljujući svom bogomdanom talentu, jedinstven
majstor, njegova me je ljubomora činila još
ponosnijim. Budući da sam ja postao majstor
zahvaljujući snazi svog pera, a ne držeći se
majstorovog, kao on, osjetio sam da bih ga mogao
natjerati da me prihvati kao svog učitelja.
Povisio sam glas i rekao kako, nažalost, ima ljudi
koji žele da onemoguće izradu te čudesne knjige
našeg padišaha i pokojnog tetka. Majstor Osman
bio nam je svima otac i učitelj; sve smo od njega
naučili! Tragajući u riznici našeg padišaha, shvatio
je da je Maslina podli ubica, ali to je iz nekog
nepoznatog razloga pokušao da sakrije. Rekao sam
im kako sam siguran da se Maslina, kojeg nema
kod kuće, krije u napuštenoj kalenderijskoj tekiji u
blizini Fenerkapija. Podsjetio sam ih na to da je u
vrijeme padi-šahovog djeda ta tekija zatvorena, ali
ne zato što je bila leglo sramote i nemorala, nego
zbog beskrajnih ratova s Persijancima te da se
Maslina svojevremeno hvalio time da „čuva"
zatvorenu tekiju. Ako nemaju povjerenja u mene i
misle da se iza svega što kažem krije neka
podvala, imaju bodež i mogu mi presuditi na licu
mjesta.
Leptir mi je bodežom zadao još dva udarca, i to
takva da bi ih malo koji oklop mogao izdržati.
Okrenuo se Crnom, koji je rekao da sam u pravu, i
djetinjasto zaurlao na njega. Prišao sam mu s leđa,
rukom koja mi je bila u oklopu obgrlio ga oko
vrata i privukao k sebi. Zapravo, nismo se istinski
ni borili ni igrali. Opisao sam mu jednu takvu
scenu iz Šahname: „Trećeg dana nakon što su se
sukobile vojske Irana i Turana, u podnožju planine
Hamaran, u oklopima i pod punom ratnom
opremom, Turanci su, ne bi li doznali ko je
tajanstveni iranski vitez koji je svakog dana ubijao
po jednog velikog turanskog junaka, na bojno polje
poslali žustrog Šengila", počeo sam priču. „Čim je
Šengil tajanstvenog ratnika izazvao na megdan,
ovaj je to prihvatio. Dok su vojnici dviju vojski
bljeskali na popodnevnom suncu, a posmatrači od
uzbuđenja gubili dah, oklopljeni konji dvojice
ratnika tako su se žestoko sudarili da su im iskre
koje su poletjele iz oklopa oprljile dlaku. Borba je
dugo trajala. Turanac je odapinjao strijele, a
Iranac sjajno koristio mač i konja. Naposljetku je
tajanstveni Iranac srušio Turanca Šengila tako što
mu je konja zgrabio za rep. Turanac je pokušao da
pobjegne, ali ga je Iranac stigao, u oklopu se bacio
na njega i ščepao ga za vrat. Prihvatajući poraz,
Turanac Šengil, koji je htio da sazna ko je
tajanstveni vitez, bespomoćno je upitao ono što je
danima kopkalo i druge: 'Ko si ti?' Tajanstveni
vitez reče: 'Za tebe je moje ime smrt.' Ko je to
bio?"
„Bio je to legendarni Rustem!" odgovorio je
Leptir, veseo poput djeteta.
Poljubio sam ga u vrat. „Svi smo mi izdali
majstora Osma-na", rekao sam. „Sada, prije nego
što nas kazni, moramo pronaći Maslinu, izbaciti
otrov iz sebe i dogovoriti se kako bismo se snažno
oduprli iskonskim neprijateljima iluminacije i
onima što bi nas za tili čas izručili mučiteljima. A
možda ćemo, kad odemo tamo, u Maslininu
napuštenu tekiju, mi shvatiti da niko od nas nije
bezdušni ubica."
Siroti Leptir nije ni pisnuo. Poput svih iluminatora
koji, koliko god bili daroviti, samouvjereni i s
jakom zaleđinom, koliko god bili zavidni i
međusobno ljubomorni, traže jedni druge, on se
zapravo užasno plašio da ne ode u pakao ili pak ne
ostane sasvim sam na ovom svijetu. Dok smo išli
prema Fenerkapiju, nad nama je bila neka čudna
žućkastozelena svjetlost, ali to nije bila mjesečina.
Pri takvoj svjetlosti, i poznati prizor noćnog
Istanbula s čempresima, kupolama, kamenim
zidovima, drvenim kućama i zgarištima bio je
pokrenut osjećanjem koje u čovjeku izaziva pogled
na kakvu neprijateljsku tvrđavu. Penjući se uz
brdo, negdje daleko, iza Baja-zitove džamije,
vidjeli smo požar.
Kad smo u mrklom mraku naišli na volovska kola
dopola napunjena vrećama brašna, koja su se, kao
i mi, kretala gradskim bedemima, platili smo dvije
akče i popeli se. Crni je uza se imao slike, pa je
pažljivo sjeo. Dok sam ja zavaljen posmatrao
niske oblake koje je požar obasjavao, na oklop mi
je pala prva kap kiše.
Tragajući za napuštenom tekijom, razjarili smo sve
pse u mahali koja je u po noći izgledala kao da je
potpuno napuštena. Iako smo vidjeli plamen
svjetiljki koje su se zbog nas upalile u nekoliko
kamenih kuća, otvorila su se tek četvrta vrata na
koja smo pokucali. Jedan stariji čovjek s kapom na
glavi, koji nas je pri svjetlosti svjetiljke posmatrao
kao da vidi sablasti, ne promolivši nos na kišu
koja je u međuvremenu počela pljuštati, objasnio
nam je kako da stignemo do napuštene tekije, ali je
s užitkom dodao da će nam zli džini, demoni i aveti
zagorčati život.
U tekijskom vrtu dočekao nas je miris trulog lišća i
spokoj ponositih čempresa koji uopšte nisu marili
za kišu. Kad sam provirio, najprije kroz rupu
drvenog tekijskog zida, a zatim kroz kapak na
malom svjetlarniku, vidio sam zastrašujuću sjenku
nekoga ko je klanjao pri svjetlosti uljanice, ili se
zbog nas pretvarao da klanja.
57.
ZOVU ME MASLINA
Je li bilo ispravnije prekinuti namaz, odmah
ustati i otvoriti im vrata ili ih pustiti da čekaju dok
ne završim molitvu? Kad sam primijetio da zure u
mene, molitvu sam obavio do kraja, ali se na nju
više nisam mogao usredsrediti. Čim sam otvorio
vrata i pred sobom ugledao svoje Leptira, Rodu i
Crnog, uzviknuo sam od radosti. Uzbuđeno sam
zagrlio Leptira. „Šta nas to snađe?!" zajecao sam
glave prislonjene na njegovo rame. „Šta hoće od
nas? Zašto nas ubijaju?"
Zbog odvajanja od stada bili su obuzeti onom
usplahireno-šću kakvu sam tokom svog slikarskog
života povremeno viđao kod svih majstora
iluminacije. Čak se ni u tekiji nisu odvajali jedan
od drugog.
„Ne bojte se!" rekao sam. „Ovdje se danima
možemo skrivati."
„Bojimo se zato što je možda među nama onaj
koga treba da se bojimo", rekao je Crni. „1 ja se
uplašim kad god pomislim na to", rekoh. „Jer, i do
mene su doprle takve glasine. Tračevi su od
zapovjednikovih ljudi stigli do esnafa iluminatora,
govorkalo se da je osoba koja je ubila Tetka i
efendi Prefmjenog među nama koji smo gubili vid
radeći na knjizi od čije tajanstvenosti više nije
ostalo ništa." Crni je pitao koliko sam crteža
izradio za Tetkovu knjigu.
„Prvi je bio šejtan. Nacrtao sam mu jednog šejtana
iz podzemnog svijeta, kakvog su često crtali stari
majstori u umjetničkim radionicama vladara
Bijelog ovna. Medah je bio iz istog reda kao ja,
zato sam mu nacrtao i dva derviša. Predložio sam
tvom tetku da ih stavi u knjigu. Ubijedio sam ga da
taj prijedlog prihvati dokazavši mu kako i za te
derviše ima mjesta na osmanskim teritorijama."
„Je li to sve?" upitao je Crni.
Kad sam rekao da jeste, Crni je, šepureći se kao
da je u kradi uhvatio kakvog šegrta, otišao do
vrata, otvorio ih, izvana donio hrpu papira i stavio
je pred nas trojicu iluminatora kao mačka koja
svojim mačićima donosi ranjenu pticu. Prepoznao
sam ih još dok su mu bili pod rukom: bili su to
crteži koje sam zgrabio noćas, tokom iznenadnog
napada, i odnio ih iz kafane. Nisam ih ni pitao
kako su ušli u kuću i uzeli ih. Uprkos svemu,
Leptir, Roda i ja smireno smo pokazali crteže koje
smo izradili za pokojnog medaha. Tako je na kraju
preostao jedan lijep konj povi-jenog vrata.
Vjerujte mi, nisam imao pojma da je nacrtan
nekakav konj. „Jesi li ti nacrtao onog konja?"
upitao je Crni poput nekog učitelja sa štapom u
ruci. „Nisam", odgovorio sam. „A onog u knjizi
mog tetka?" „Ni tog konja nisam nacrtao ja." „Po
stilu bi se reklo da jesi", rekao je. „Štaviše, to je
zaključio majstor Osman." „Ja uopšte nemam stil",
rekoh. „Ne kažem to da bih se pohvalio kako
odolijevam vjetrovima koji u današnje vrijeme
duva-ju, niti da bih dokazao svoju nevinost. Jer,
smatram da je gore imati nekakav stil nego biti
ubica."
„Po nečemu se ipak razlikuješ od starih majstora i
od svih drugih", kazao je Crni. Nasmiješio sam im
se. Počeo je govoriti o stvarima koje vi, siguran
sam, znate. Pažljivo sam slušao o tome kako naš
padišah i glavni rizničar traže način da zaustave
zločine, kako je majstoru Osmanu dao rok od tri
dana, o metodi dvorske dame, konjskim nozdrvama
i o najvećem čudu - ulasku u Carsku riznicu, gdje
su vidjeli one nedodirljive knjige. Svi mi u životu
imamo trenutke kad smo svjesni da upravo
proživljavamo nešto što dugo nećemo zaboraviti.
Vani je padala neka tužna kiša; Leptir je, kao da ga
ona rastužuje, potišteno držao bodež u ruci; Roda,
čiji je oklop na leđima bio sav bijel od brašna, sa
svjetiljkom u ruci odvažno je zalazio u unutrašnjost
tekije. Ti majstori iluminacije, čije su sjenke po
zidovima tekije tumarale poput utvara, bili su moja
braća. Toliko sam ih volio! Osjećao sam sreću zato
što sam iluminator.
„Znaš li ti kakva je sreća sjediti rame uz rame s
majstorom Osmanom i danima razgledati čuda
starih majstora?" upitao sam Crnog. „Je li te
poljubio? Je li milovao tvoje lijepo lice? Jesi li se
divio njegovom talentu i znanju?"
„Majstor Osman mi je, dok smo se divili čudima
starih majstora, kazao da ti imaš svoj stil",
uzvratio je Crni. „Naučio me je da stil nije nešto
što bira sam iluminator, nego da umjetnikova
prošlost i potisnute uspomene određuju taj skriveni
nedostatak. Ukazao mi je i na to da će te skrivene
greške, slabosti i nedostaci, kojih smo se nekad
silno stidjeli i skrivali ih kako nas ne bi udaljili od
starih majstora, konačno s velikim pohvalama izaći
na vidjelo kao lična karakteristika, kao stil, jer su
se postupci franačkih majstora proširili po cijelom
svijetu. Nakon toga će, zbog budala koje se hvale
svojim manama, svijet postati šareniji, ali gluplji i
nekako nesavršeniji."
To što je Crni nadmeno vjerovao u sve što govori
pokazivalo je da je i on jedna od tih novih budala.
„Je li ti majstor Osman uspio objasniti zašto sam
godinama za knjige našeg padišaha crtao konjske
nozdrve na uobičajen način?" upitao sam.
„Budući da vam je još od vašeg djetinjstva
poklanjao ljubav i da vas je kažnjavao batinama,
bio vam je i ljubavnik i otac, te zato ni on sam ne
shvata da je učinio da svi ličite na njega i jedni na
druge. On nije želio da vi imate svoj stil, nego da
se umjetnička radionica prepoznaje po stilu. A vi
ste, zbog divljenja koje ste prema njemu osjećali,
zaboravljali svoje potisnute nedostatke, sve razlike
i stvari koje odstupaju od uzora. Kad god si crtao
za knjige koje oči majstora Osmana neće vidjeti,
crtao si konja koji je u tebi dugo ležao."
„Moja pokojna majka bila je umnija od mog
pokojnog oca", rekao sam. „Jedne večeri, kad sam
u kući plačući izjavio kako se više neću vraćati u
umjetničku radionicu zbog batina koje sam dobijao
ne samo od majstora Osmana nego i od drugih
okrutnih i nervoznih majstora, kao i zbog udaraca
linijarom koje su nam dijelile starješine da bi nas
zastrašile, rekla mi je da na svijetu postoje dvije
vrste ljudi. Prvi su oni koji posustanu pod teretom
batina iz djetinjstva. Takvi ostanu uvijek pokorni,
govorila mi je pokojna majka. Jer, batine bi, što se
i htjelo, ubile đavola u njima. Drugi su sretnici u
kojima đavo nije ubijen nego samo zastrašen i
ukroćen. Ne zaboravljaju te ružne uspomene iz
djetinj-stva, ali, nikom to ne govori, opominjala
me je majka, budući da su naučili da žive sa
šejtanom, takvi bolje nego drugi znaju biti lukavi,
znaju ono što se ne zna, sposobni su da steknu
prijatelja, prepoznaju neprijatelja, na vrijeme
osjete zavjere koje im se kuju i da, ovo ja
dodajem, crtaju bolje nego drugi. Kad bi majstor
Osman smatrao da grane nekog stabla nisu skladno
nacrtane, znao bi me tako ošamariti da bi mi se
pred očima zatalasala cijela šuma, a niz obraze
potekle gorke suze. Najprije bi me izudarao
šakama po glavi vičući kako ne uočavam grešku na
kraju stranice, a nakon toga bi s ljubavlju uzeo
ogledalo, položio ga na stranicu kako bih se
oslobodio navike površnog gledanja i, prislonivši
svoj obraz uz moj, jednu po jednu, pokazao bi mi
sve greške koje bi se u izvrnutom odrazu ogledala
pojavile. Činio je to s takvom ljubavlju da nikad
nisam zaboravio ni tu ljubav ni greške koje sam
napravio.
A nakon proplakane noći u krevetu zbog
povrijeđenog ponosa, budući da me je pred svima
grdio i tukao linijarom po ruci, izjutra bi mi s
takvim zanosom ljubio ruke da sam strasno
vjerovao kako ću jednog dana postati slavan
iluminator. Tog konja nisam nacrtao ja." „Mi ćemo
(imao je u vidu Rodu) potražiti u tekiji posljednji
crtež koji je ukrao prokleti ubica mog tetka. Jesi li
ti vidio taj crtež?"
„To ne bi prihvatio naš padišah, a ni mi iluminatori
odani starim majstorima. Niti bi to mogao
prihvatiti musliman privržen svojoj vjeri", rekao
sam i zašutio.
Te su im riječi još više otvorile apetit. Roda i on
počeli su pretraživati tekiju, okrećući je
naglavačke. Dva-tri puta prilazio sam im samo da
bih im olakšao posao. Pokazao sam im rupu na
podu u jednoj od derviških ćelija čiji je strop
prokišnjavao, da ne bi upali u nju i da bi je, ako
žele, pretražili. Predao sam im ogroman ključ male
sobe u kojoj je boravio šejh tog reda prije nego što
su se, prije trideset godina, sljedbenici priključili
bektašijama i rasturili ih. Kad su vidjeli da u sobi
u koju su poletno ušli nema jednog zida i da kiša
pada pravo unutra, nisu je čak ni pretražili.
Bilo mi je drago što se Leptir držao dalje od njih,
ali sam osjećao da bi im se pridružio čim bi se
pronašao neki dokaz protiv mene. Roda se već
prilično zbližio s Crnim, koji je, plašeći se da bi
nas majstor Osman mogao predati mučiteljima,
govorio da jedan drugoga moramo podržavati
protiv njega i zajedno se suprotstaviti mučiteljima.
Shvatio sam da ono što je usmjeravalo Crnog nije
bila samo namjera da pronađe Tetkovog ubicu i na
taj način za lijepu Šekuru obezbjedi istinski
svadbeni dar, nego i želja da osmanske iluminatore
usmjeri na put franačkih umjetnika i tako novim
novcem našeg padišaha, oponašajući franačke
majstore (što je bilo više smiješno nego
bogohulno) Tetkovu knjigu privede kraju. Shvatio
sam, naravno, da i Roda, koji je maštao o tome da
postane prvi iluminator (jer su svi pretpostavljali
da će majstor Osman predložiti Leptira), i koji je
bio spreman da učini sve za svoju budućnost, želi
da se rastosilja nas, pa čak i majstora Osmana.
Na trenutak sam se zbunio. Osluškujući kišu, dugo
sam razmišljao. Zatim sam, duboko inspirisan,
odlučio da se približim Rodi i Crnom poput nekog
ko pokušava da se probije kroz gužvu kako bi
predao svoju molbu vladaru i velikom veziru koji
prolaze na konjima. Proveo sam ih kroz jedan
mračan hodnik i široka vrata i odveo ih na strašno
mjesto koje je svojevremeno bilo kuhinja. Upitao
sam ih jesu li u ruševinama nešto pronašli.
Naravno da nisu. Tu nije bilo ni traga od kazana,
posuđa i mje-hova koji su nekad bili korišteni kad
se tu kuhalo za odbačene i siromašne. Nikad nisam
ni pokušao očistiti to jezivo mjesto prekriveno
paučinom, prašinom, blatom, mačjim i psećim
izmetom i krhotinama. Unutra je, kao i obično,
duvao snažan vjetar nepoznatog porijekla i
prigušivao svjetlost uljanice čineći naše sjenke čas
blijedim, čas tamnim.
„Tražili ste moje skriveno blago, ali ga niste
našli", rekao sam.
Vješto koristeći ivicu šake kao metlu, razgrnuo
sam pepeo u ruševini koja je prije trideset godina
bila ognjište i, uhvativši ručku, uz škripu otvorio
željezni poklopac pećnice koji se ukazao ispod
pepela. Primakao sam svjetiljku malom otvoru
pećnice. Nikad neću zaboraviti kako je Roda
skočio prije Crnog i zgrabio kožne torbe koje su
bile unutra. Htio je da ih pretraži odmah tu, kraj
otvora pećnice, ali budući da sam se vratio u
veliku prostoriju i da mi se Crni, plašeći se da ne
ostane sam, pridružio, Roda je krenuo za nama na
svojim dugim i tankim nogama.
Vidjevši da su iz torbe isplivale moje čiste vunene
čarape, čakšire, crvene gaće, moj najelegantniji
mintan, svilena košulja, brijač, češalj i druge
stvari, na trenutak su zastali. Iz ostalih teških torbi
koje je Crni otvarao, jedna po jedna, na vidjelo su
izašle sljedeće stvari: pedeset tri venecijanska
dukata; zlatni listići koje sam posljednjih godina
krao iz radionice; moja sveska s modelima koju
sam krio od svih i ukradeni zlatni listići ubačeni
medu njene listove; nepristojni crteži koje sam
dijelom sam izradio, a dijelom skupio s raznih
strana; uspomena na moju dragu majku - ahatni
prsten i pramen njene sijede kose; moji najbolji
kistovi i pera.
„Da sam ubica, kao što mislite", rekao sam s nekim
glupim ponosom, ,,u mojoj tajnoj riznici našao bi
se taj posljednji crtež, a ne sve ove stvari."
„Otkud sve ovo?" upitao je Roda.
„Kad su mi zapovjednikovi ljudi pretresali kuću -
baš kao što su i tvoju - lopovski su strpali u džep
dva od dukata koje sam cijelog života skupljao.
Pomislio sam da će nas zbog tog podlog ubice više
puta pretresati i, eto, bio sam u pravu. „Da je taj
crtež kod mene, bio bi tu." Pogriješio sam što sam
izgovorio tu zadnju rečenicu, ali naslućivao sam da
su se konačno opustili i da se više ne plaše da ću
ih zadaviti u nekom mračnom ćošku tekije. A jeste
li mi vi povjerovali?
Ovog puta me je, međutim, cijelog obuzeo neki
nemir. To što su moji prijatelji iluminatori, koje
poznajem još iz djetinjstva, saznali da već dugo
škrtarim skupljajući novac, da kradem i krijem
zlato i što su, uz to, vidjeli moje sveske i
nepristojne slike - nije bilo ono zbog čega sam se
toliko uznemirio. Zapravo, bilo mi je krivo što sam
im sve to pokazao u trenutku panike. Tako lako
otkrivaju se samo tajne nekog ko, poput mene, živi
od danas do sutra. „Ipak", rekao je Crni mnogo
kasnije, „treba da se dogovorimo šta ćemo reći na
mukama ako nas majstor Osman, ne izdvajajući
nikog, bez riječi preda u zapovjednikove ruke."
Osjećao sam da nas je obuzela neka apatija. Pri
blijedoj svjetlosti svjetiljke, Roda i Leptir
razgledali su nepristojne slike u mojoj bilježnici.
Izgledali su kao da ih ništa ne zanima; na neki
zastrašujući način bili su čak i sretni.
Pretpostavljao sam da gledaju neki određen crtež,
te sam osjetio snažnu želju da bacim pogled na tu
stranicu. Ustao sam, stao iza njih i bez riječi
pogledao vulgarnu sliku koju sam sam nacrtao,
uzbuđen kao da iznova po-smatram neku davnu
sretnu uspomenu. Pridružio nam se i Crni. Osjetio
sam olakšanje što nas četvorica zajedno gledamo
sliku.
„Mogu li uopšte biti jednaki onaj koji je slijep i
onaj koji vidi?" upitao je Roda nakon izvjesnog
vremena. Je li aludirao na uzvišenost bogomdanog
zadovoljstva gledanja, pa čak i kad je ono što
vidimo najobičnija prostota? Ali Roda se u te
stvari uopšte nije razumio; on čak ni Kuran Časni
nije čitao. Znao sam da su stari heratski majstori
često ponavljali taj kuranski ajet. Koristili su ga
kao odgovor neprijateljima iluminacije kad bi oni
ustvrdili da naša vjera zabranjuje crtanje i da će na
sudnji dan svi iluminatori biti poslati u pakao. Ali,
sve do tog magičnog trenutka, iz Leptirovih usta
nikad nisam čuo te riječi, koje kao da su mu same
navrle na usta.
„Rado bih izradio crtež koji pokazuje kako nisu
jednaki onaj koji vidi i onaj koji ne vidi!" „Ko su
taj slijepi i taj koji vidi?" naivno je upitao Crni.
„Nisu jednaki slijepac i onaj koji vidi - značenje
je ajeta wa ma yastawi al-'a' ma wa albasiru1,
kazao je Leptir i nastavio.
Nisu jednaki slijepac i onaj koji vidi,
ni tama ni svjetlost,
ni hladovina i vjetar vrući,
i nisu isti živi i mrtvi.
U trenutku sam se naježio zbog zle sudbine efendi
Prefinje-nog, Tetka i našeg brata medaha koji je
noćas ubijen. Jesu li se i drugi uplašili koliko i ja?
Neko vrijeme niko se nije pomjerio s mjesta. Roda
je u ruci i dalje držao moju bilježnicu; bila je
otvorena, ali mi kao da nismo vidjeli
nepristojnosti koje sam nacrtao iako smo i dalje
zurili u njih.
,,A ja bih želio da nacrtam sudnji dan", rekao je
Roda. „Uskrsnuće mrtvih, odvajanje grešnih od
nevinih. Ali zašto ne možemo oslikati Kuran
Časni7."
Radeći u mladosti u istoj prostoriji umjetničke
radionice, povremeno smo dizali glave s radnih
tabli i stalaka za knjige, kao što su to radili i stari
majstori da bi odmorili oči, i započinjali razgovor
o onome što bi nam palo na pamet. Ni tad se nismo
gledali dok smo razgovarali, baš kao što ni sad
nismo gledali jedan drugog dok smo razgovarali
nad otvorenom bilježnicom. Jer, da bismo otvorili
oči, nekad smo upirali poglede kroz otvoren
prozor. Ali kad je došao red na mene, potpuno sam
se zbunio, srce mi je zalupalo kao da sam se
suočio s nekom opasnošću. Nisam znao je li tome
razlog uzbuđenje koje je izazvalo sjećanje na
ljepotu sretnih šegrtskih dana ili iskreno kajanje
koje sam u tom trenutku osjetio jer već dugo nisam
otvorio i čitao Kuran Časni. A možda je za moju
zbunjenost bio kriv užas zločina koji sam noćas
vidio u kafani. Ni sam nisam bio siguran. I kako mi
ništa drugo nije palo na pamet, rekoh: „Na kraju
sure Krava nalaze se ajeti koje bih najviše volio
da oslikam. Sjećate li se, u njima se kaže:
Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili
što nehotice učinimo! Gospodaru naš, ne stavljaj
nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, obrisi
grijehe naše i oprosti nam, i smiluj se na nas." U
trenutku sam izgubio glas, osjetio sam stid zbog
suza koje su mi neočekivano potekle. Možda zato
što sam se uplašio podsmijeha koji smo stalno
držali u pripravnosti da bismo prikrili svoju
osjetljivost. Mislio sam da će mi suze stati, ali se
nisam mogao suzdržati te počeh jecati.
Što sam više plakao, to sam bio sigurniji da
svakog od njih obuzimaju osjećanja bratske
privrženosti, poraza i tuge. U padi-šahovoj
umjetničkoj radionici ubuduće će se slikati na
franački način; postupci i knjige kojima smo
posvetili život pašče u zaborav, svemu će doći
kraj. A ako nas erzurumčevci ne dokrajče,
osakatiće nas padišahovi mučitelji... I dok sam
tako plakao osluškujući u pauzama između svojih
uzdaha i jecaja tužno dobova-nje kiše, djelimično
sam osjećao da sve te stvari nisu ono što me tjera
na plač. Koliko li su to drugi primjećivali?
Iskreno sam plakao, ali sam istovremeno osjećao
neku nejasnu krivicu zbog toga što ne plačem
iskreno.
Leptir mi je prišao, stavio ruku na moje rame,
pomilovao me po kosi, poljubio u obraz i
izgovorio riječi utjehe. Zbog iskrenih emocija, ali i
osjećanja krivice, taj izraz prijateljstva rasplakao
me je još više. Nisam mu mogao pogledati u lice,
ali sam iz nekog razloga vjerovao da i on plače.
Obojica smo sjeli.
Eto, u takvom smo se raspoloženju prisjetili kako
smo iste godine dovedeni u radionicu na
šegrtovanje; sjetili smo se osjećanja tuge i
otuđenosti jer su nas otrgli od majki i iznenada
gurnuli u sasvim drugačiji život; prisjetili se bola
od udaraca koje smo počeli dobijati već prvog
dana; radovanja zbog prvih poklona od glavnog
rizničara; dana kad smo trčeći odlazili kućama.
Isprva je samo on govorio, a ja potišteno slušao,
ali kasnije, kad su se ćaskanju pridružili Roda i
Crni, koji je tokom prvih godina našeg šegrtovanja
neko vrijeme proveo u radionici pa otišao,
zaboravio sam da sam maloprije plakao te sam,
smijući se s njima, počeo pričati o tome.
Sjetili smo se zimskih jutara, kad su šegrti ustajali
rano, ložili peć u najvećoj prostoriji umjetničke
radionice i vrelom vodom ribali pod. Prisjetili
smo se kako nas je jedan obazriv, sad pokojni stari
majstor, inače toliko nenadahnut i oprezan da je u
jednom danu uspijevao da nacrta tek list na stablu,
po stoti put prekorio riječima „ne tamo, gledajte
ovamo!" kad bi nas vidio da kroz otvoren prozor
umjesto u taj list gledamo u jarkozelene listove na
procvalom drveću, ali nas nikad nije tukao.
Prisjetili smo se kako je plač jednog žgoljavog
šegrta, kojeg su vratili kući jer je od pretjeranog
rada ozrikavio, odjekivao radionicom dok je sa
zavežljajem u ruci išao prema vratima. Kasnije
nam je pred očima oživjelo kako smo s uživanjem,
jer nije bila naša krivica, posmatrali kako
smrtonosna crvena boja curi na stranicu na kojoj su
trojica iluminatora radila šest mjeseci (na putu za
Širvan osmanlijska vojska suočena s glađu na
obalama rijeke Kinik - zauzima Ereš i objeduje). S
puno poštovanja pominjali smo jednu čerkesku
damu s kojom smo sva trojica spavali i nakon toga
se u nju zaljubili; bila je to najljepša žena jednog
sedamdesetogodi-šnjeg paše koji je, zanesen
osvajanjem, moći i bogatstvom, tražio da mu
oslikamo strop upravo onako kako je bio oslikan u
padi-šahovoj lovačkoj rezidenciji. S čežnjom smo
se prisjećali uživanja u čorbi od sočiva koju smo u
zimska jutra jeli na pragu odškrinutih vrata kako
para ne bi smekšala papir. Pominjali smo i tugu
koja nas je obuzimala zbog razdvojenosti od
prijatelja i majstora iz radionice kad smo, po
naređenju svog učitelja, odlazili da še-grtujemo u
nekom dalekom mjestu. U jednom trenutku pred
očima mi je iskrsao onaj najdraži prizor s mojim
dragim Leptirom u vrijeme kad je bio
šesnaestogodišnjak. Jednog ljetnjeg dana, dok je
sunce, koje je ulazilo kroz otvoren prozor, padalo
na njegove gole ruke boje meda, Leptir je satinirao
papir držeći morsku školjku u ruci. Povremeno je
prekidao posao koji je obavljao sasvim odsutan,
prinosio očima papir i pažljivo proučavao ima li
propusta na njemu, te pošto je uz dva-tri drugačija
pokreta prešao preko sumnjivog mjesta, ponovo bi
zauzimao prijašnji položaj; i dok mu je ruka brzo
išla gore-dolje, on je maštao gledajući kroz prozor
nekud u daljinu. Nikad neću zaboraviti da je tad
uradio ono što sam i ja kasnije radio drugima,
prije nego što će ponovo skrenuti pogled kroz
prozor, pogledao me je pravo u oči. Taj pogled
imao je samo jedno značenje, koje su poznavali svi
šegrti: ako ne maštaš, vrijeme uopšte ne prolazi.
58.
MENE ĆE PROGLASITI UBICOM
Zaboravili ste na mene, zar ne? Bar od vas
više ne moram kriti da sam ovdje. Jer, osjećam
neodoljivu potrebu da progovorim glasom koji u
meni sve više narasta. Katkad se teško suzdržavam
i pomišljam da bi me zbog toga glas mogao izdati.
Katkad se, opet, prepustim igri i tad mi se omaknu
riječi koje ukazuju na moju drugu ličnost, koje
možda i sami primjećujete. Ruke mi zadrhte, čelo
mi se orosi znojem i odmah znam da su to novi
pokazatelji. Ovdje sam, međutim, veoma sretan!
Dok moja braća ilumi-natori i ja sjedimo i, tješeći
jedni druge, prizivamo uspomene, u sjećanje nam
ne dolaze neprijateljstva, već ljepota i radost
slikanja. Sjedimo tako s osjećanjem da je kraj
svijeta, milujemo se sa suzama u očima i, poput
haremskih žena, pominjemo stara dobra vremena.
To poredenje preuzeo sam od Ebu Saida iz
Kirmana; pišući istoriju Timurovih potomaka,
prenio je i priče o starim majstorima iz Herata i
Širaza. Prije sto pedeset godina, šah Džihan,
vladar plemena Crnog ovna porazio je male vojske
međusobno zaraćenih timuridskih šahova i kanova
od Timurovog roda, sa svojom pobjedničkom
turkmenskom vojskom prešao cijelu Persiju i
stigao na istok. Naposljetku je kod Astarabada
pobijedio Ibra-hima, unuka šaha Ruha, Timurovog
sina, zauzeo Gurgan i poveo vojsku prema tvrdom
Heratu. Prema kermanskom istoričaru, snažan
udarac zadat nepobjedivoj sili Timurida, koji su
pola stoljeća vladali ne samo Persijom nego i
polovinom svijeta, od Indije do Vizantije, izazvao
je tako snažno osjećanje katastrofe da je u
opsjednutoj tvrđavi Herat nastao pravi krkljanac.
Istoričar Ebu Said s čudnim zadovoljstvom
podsjeća svoje čitaoce na to da je šah Džihan,
vladar Crnog ovna u osvojenim tvrđavama bez
trunke milosti pobio sve koji su bili iz Timurove
loze, kako je probrao žene iz vladarskih i
prinčevskih harema i poslao ih u svoj harem, a
iluminatore razdvojio jedne od drugih i većinu
nemilosrdno dodijelio svojim majstorima kao
šegrte. Na tom mjestu on skreće svoju priču s
heratskog šaha, koji se s vojskom trudio da probije
neprijateljsku odbranu na kulama tvrđave, i
usmjerava je prema iluminatorima, koji su u
svojim radionicama, među kistovima i bojama,
iščekivali već uveliko izvjestan, zastrašujući kraj
opsade. Ebu Said opisuje kako svi ti iluminatori,
čija imena pojedinačno nabraja i koje, kako kaže,
cijeli svijet poznaje i nikad ih zaboraviti neće,
iako su danas sasvim zaboravljeni, tokom opsade
nisu radili ništa drugo osim što su, sjećajući se
lijepih, starih vremena, zagrljeni plakali poput
žena u šahovom haremu.
Poput sjetnih haremskih žena, i mi smo se sjetili
krznenih kaftana i kesa punih novca koje bi nam
padišah, budući da nam je nekad iskazivao mnogo
više naklonosti, darovao nakon što bismo mu o
praznicima uručivali poklone: izrezbarene šarene
kutije, ogledala i tanjire, oslikana nojeva jaja,
ukrase od izrezanog papira, pojedinačne crteže,
zabavne albume, karte za igranje i knjige. Gdje su
sad ti stari, vrijedni i strpljivi iluminatori iz mi-
nulih vremena, kojima je malo bilo dovoljno? Oni
se nikad nisu zatvarali u kuće iz ljubomore da
drugi ne bi vidjeli kako rade, ili iz straha da se ne
sazna da rade i za vanjske narudžbe, nego su svaki
dan dolazili u umjetničku radionicu. Gdje su stari
majstori koji su cijeli život smjerno posvećivali
oslikavanju fine zidne dekoracije dvoraca na
slikama, iscrtavanju listova na čempresima, za
koje bi jedino ako ih dugo gledaš mogao shvatiti
da se razlikuju jedan od drugog, i stepske trave sa
sedam listova, koja je trebalo da popravi prazna
mjesta na crtežu? Gdje su osrednji majstori koji su
prihvatili da ima neke nedokučive mudrosti i
pravde u tome što je Alah nekima dao umijeće i
talenat, a nekima samo strpljenje i pokornost, i koji
zbog toga nikad nisu bili ljubomorni na druge? Kad
god smo se prisjećali tih brižnih majstora, od kojih
su neki bili pogrbljeni i stalno nasmijani, neki
sanjalice i pijanice, a neki pak opterećeni time da
nam utrape kćer koju ni-ko drugi nije htio uzeti za
ženu, trudili smo se da oživimo zaboravljene
pojedinosti vezane za umjetničku radionicu iz
vremena šegrtovanja i prvih majstorskih godina.
Bio je tu - sjećate li se? - zrikavi izrađivač okvira,
onaj koji je jezik prislanjao na desni obraz ako je
linija išla udesno, a na lijevi ako je išla ulijevo.
Bio je i jedan sitan, nježan iluminator koji se, kad
bi mu se boja prosula, sam za sebe tiho kikotao
ponavljajući: „Strpljenja, strpljenja, samo
strpljenja." Pa je bio onaj se-damdesetogodišnji
pozlatar koji je satima brbljao sa šegrtima
knjigovescima s donjeg sprata i koji je tvrdio da
crvena tinta, nanese li se na čelo, zaustavlja
starenje. Bio je tu i nervozni majstor koji je, kad bi
sve nokte na rukama obojio da bi provjerio gusti-
nu boje, zaustavljao nekog od šegrta, ili bilo koga
drugog, i na prst mu nanosio boju. Postojao je i
onaj debeli iluminator koji nas je nasmijavao kad
god bi gladio bradu krznenim zečjim nogama koje
su korištene za skupljanje prašine preostale od
pozlate. Gdje li su oni sada?
Gdje su sad one daske za glačanje papira koje su
od silne upotrebe srastale s tijelima šegrta, da bi
potom bile odbacivane; duge makaze za rezanje
papira koje su šegrti kvarili mačujući se njima;
radne table na kojima su bila ispisana imena
velikih majstora, kako se ne bi pobrkale jedna s
drugom; miris tinte za oslikavanje keramike;
krckanje ibrika za kafu koje bi se čulo u tišini;
tigraste mačke i njihovi mačići, čije smo nježne
dlačice svakog ljeta skidali iz ušiju i s potiljka i
od njih izrađivali razne kistove; tabaci indijskog
papira koje su nam davali u izobilju da ne sjedimo
dokoni, već da vježbamo kaligrafsko umijeće;
zastrašujući nož s čeličnom drškom, koji je
korišten samo s dopuštenjem prvog iluminatora
kako bi cijela radionica izvlačila pouku dok se
velike greške na crtežu stružu, i rituali koji su sve
to pratili? Razgovarali smo i o tome kako je bilo
pogrešno to što naš padišah nije dopuštao
majstorima iluminacije da rade kod kuće. I o
nezaboravnoj toploj halvi koju su nam iz dvorske
kuhinje donosili u ranim zimskim večerima, kad
smo s bolom u očima radili pri svjetlosti svjetiljki
i lojanica. Smijući se do suza, sjetili smo se slatkih
gurabija koje je ostarjeli i senilni majstor pozlatar,
bolestan od drhtavice i nemoćan da u ruci drži
olovku i papir, donosio kad bi, jednom mjesečno,
posjetio radionicu, a koje je za nas šegrte pekla
njegova kći. Razgovarali smo i o čudesnim
stranicama velikog majstora Kara Memija, glavnog
iluminatora prije majstora Osmana; pri čišćenju
majstorove danima prazne sobe nakon njegove
sahrane, te su stranice pronađene u jednoj mapi
ispod dušeka koji je stari majstor prostirao da bi
oko podne malo odrijemao.
Razgovarajući, došli smo i do naših crteža kojima
bismo se, baš kao i majstor Kara Memi, ponosili i
koje bismo, kad bi nam pod ruku došle njihove
kopije, izvlačili na svjetlo dana i gledali.
Opisivali smo nebo iznad dvorca nacrtanog za
Hunernamu; kad je ono bilo premazano zlatnom
vodicom, među kupolama, kulama i čempresima
ukazao bi se krajolik koji je podsjećao na kraj
svijeta, ali ne zbog zlata samog, nego, kako to i
priliči jednom raskošnom crtežu, zbog njegove
boje. Govorili smo i o prikazu raspeća božjeg
poslanika s vrha minareta na nebo.
Način na koji su ga dva anđela, uhvativši ga svaki
sa po jedne strane, držala ispod pazuha i način na
koji je on, uplašen od nepoznatog, osjećao i
golicanje - bili su oslikani tako ozbiljnim bojama
da bi se čak i djeca pred tim blagoslovljenim
prizorom najprije pobožno uplašila, a potom se s
poštovanjem smijala, kao da i sama osjećaju isto
škakljanje. Pričao sam im o jednom crtežu na
kojem sam s uživanjem prikazao glave koje je naš
paša, prethodni veliki vezir, posjekao dok je gušio
ustanak pobunjenika odbjeglih u planine. Suptilno i
s poštovanjem nanizao sam ih duž ruba stranice
koju sam ilustrovao: njihove presječene vratove,
na koje je bila nanesena crvena boja, i obrve
spojene u samrt-nom času; njihove tužne usne kako
preispituju smisao života; noseve koji bez nade
posljednji put udišu zrak; zauvijek sklopljene oči.
Nisam ih nacrtao kao neke bezlične mrtvačke
glave, nego zasebno, jednu po jednu, s licima koja
se razlikuju jedno od dru-gog, onako kako bi ih
nacrtali franački portretisti. Tako sam prenio na
crtež jedan zastrašujući ugođaj misterije.
Tako smo u sjećanje prizivali najdraže ljubavne i
ratne scene, najčudesnije ljepote i detalje koji su
nam tjerali suze na oči. S čežnjom smo ih
pominjali, kao da su naše nezaboravne i
neponovljive uspomene. Pred našim očima nizali
su se pusti i tajanstveni vrtovi gdje su se sastajali
ljubavnici u zvjezdanim noćima, proljetna stabla,
legendarne ptice, zaustavljeno vrijeme...
Zamišljali smo krvave bitke, zastrašujuće i bliske
koliko i naši košma-ri; raspolućene ratnike; konje s
okrvavljenim oklopima; drevne ljude što jedni
druge probadaju bodežom; kosooke žene s malim
ustima i sitnim šakama što kroz odškrinute prozore
gledaju šta se zbiva... Sjetili smo se ponosnih i
samozadovoljnih lijepih momaka, zgodnih šahova i
kanova te njihovih odavno uništenih država i
saraja. Znali smo da smo već uveliko iz života
prešli u uspomenu, baš kao žene koje su nekad
plakale u haremima tih šahova, ali jesmo li, poput
njih, i mi prelazili iz istorije u legendu? Kako nas
sjena straha da ćemo biti zaboravljeni, gora i od
same smrti, ne bi odvukla u užas, upitali smo jedni
druge koji nam je prizor smrti najdraži.
Odmah smo se sjetili kako je šejtan nagovorio
Dehaka da ubije svog oca. Budući da je u vrijeme
te legende, ispričane na početku Šahname, svijet
bio tek stvoren, sve je bilo toliko jednostavno da
ništa nije trebalo pojašnjavati. Poželiš mlijeko,
pomu-zeš kozu i popiješ ga; pomeneš konja,
uzjašeš ga i odeš; kažeš li nešto loše, pojavi se
šejtan i ubijedi te u ljepotu oceubistva. To što je
Dehak ubio svog oca Merdasa, porijeklom
Arapina, bilo je lijepo i zbog toga što je bilo
sasvim bezrazložno i zbog toga što se zločin
odigrao u ponoć, u vrtu jednog veličanstvenog
saraja, dok su zlatne zvijezde treperavo
osvjetljavale čemprese i šareno proljetno cvijeće.
Potom smo se sjetili kako je legendarni Rustem
nekon trodnevnog dvoboja ubio Suhraba,
zapovjednika neprijateljske vojske, ne znajući da
mu je to sin. To što je Rustem plakao i čupao sebi
kosu kad je po narukvici koju je Suhrabu mnogo
godina ranije poklonila majka shvatio da je ubio
rođenog sina, raz-nijevši mu grudni koš udarcem
mača, sve nas je pogodilo duboko u srce.
Kako se zapravo sve to odigralo?
Dok je kiša melanholično udarala po krovu tekije,
šetao sam gore-dolje i odjednom izgovorio: „Ili će
majstor Osman, naš otac, izdajom poslati u smrt
nas, ili ćemo mi njega iznevjeriti i ubiti."
Užasnuli smo se i zašutjeli, ali ne samo zato što su
te moje riječi bile pogrešne, već zato što su bile
istinite. Hodajući gore-dolje, u panici sam
nastojao da vratim stvari u prijašnje stanje te sam
u sebi govorio: da bih promijenio, temu moram
ispričati kako je Efrasijab ubio Sijavuša. Ali ne
plašim se takve izdaje. Opisi Husrevovu smrt! U
redu, ali kako? Onako kako je opisuje Firdu-si u
Šahnami ili pak Nizami u poemi Husrev i Širin?
Ono što u Šahnami izaziva tugu jeste trenutak kad
Husrev kroz suze prepoznaje ubicu koji je ušao u
sobu.
Hvata se za slamku i pažu koji je bio kraj njega
govori: „Hoću da se pomolim, donesi mi vodu,
sapun, čistu odjeću i prostirku za klanjanje!" Ali
prostodušni dječak ne shvata da ga gospodar šalje
po pomoć i zaista odlazi da donese naručene
stvari. Kad se našao sam u sobi s Husrevom, ubica
je najprije zaključao sobu iznutra. Na kraju
Šahname Firdusi s gnušanjem opisuje ubicu -
smrdljiv, dlakav, izbačenog stomaka.
Dok sam hodao gore-dolje, glava mi je bila puna
riječi, ali glasa nisam ispuštao od sebe, baš kao u
snu.
Tako sam, opet kao u nekom snu, osjetio da se
ostali u trenutku došaptavaju i da o meni govore
neprijateljski.
Odjednom su se sva trojica bacila na mene. Tako
su me brzo sapleli da smo se svi stropoštali na
pod. Počelo je guranje, ko-škanje i rvanje, ali sve
to nije dugo trajalo. Ležao sam oboren na leđima, a
oni su bili na meni.
Jedan mi je sjeo na koljena, a drugi na desnu ruku.
Crni se koljenima naslonio na mjesto gdje mi se
ruke spajaju s ramenima, a zadnjicu je smjestio
između mog stomaka i grudi. Nisam se mogao ni
maknuti. Tako smeteni, svi smo teško disali. Sjetio
sam se nečeg.
Moj pokojni stric imao je odvratnog sina, dvije
godine starijeg od mene. (Nadam se da su ga
uhvatili kako presreće karavan i odsjekli mu
glavu.) Kad god bi taj ogavni zavidljivac osjetio
da znam više od njega, da sam pametniji i
prefinjeniji, započeo bi svađu s nekim izgovorom;
a ako mu to ne bi pošlo za rukom, predložio bi da
se rvemo i, kad bi me za kratko vrijeme srušio, na
isti bi način naslanjao koljena na moja ramena,
upirao svoje oči pravo u moje, onako kako to sad i
Crni čini, te na usnama skupljao pljuvačku. I dok
bi se ona gomilala i lagano spuštala k mojim
očima, on se zabavljao gledajući kako s gađenjem
okrećem glavu lijevo-desno da bih je izbjegao.
Crni je rekao da ništa ne krijem. „Gdje je
posljednji crtež? Priznaj!"
Dvije su stvari u meni izazivale tugu i gnjev: to što
sam se ulagivao ne shvatajući da su se već
dogovorili šta treba da čine i to što ranije nisam
pobjegao. Jednostavno, nisam vjerovao da
ljubomora dotle može dovesti.
Crni je rekao da će me zaklati ne budem li im dao
posljednji crtež.
Smiješno. Čvrsto sam stisnuo usne, kao da će,
otvorim li usta, iz njih izletjeti istina. S druge
strane, razmišljao sam: nema ničeg što bih mogao
učiniti. Ako se dogovore i prijave me glavnom
rizničaru kao ubicu, izvući ću se. Jedina nada bio
mi je majstor Osman, koji bi mogao usmjeriti trag
prema nekom drugom, prema nekoj drugoj tački,
ali pitam se je li istina to što je Crni rekao o
njemu? Plašio sam se da bi me ovdje mogli ubiti i
potom na mene svaliti svu krivicu.
Prislonili su mi nož na grlo. Odmah sam primijetio
daje Crni u tome osjetio nakakvo zadovoljstvo
koje uopšte nije skrivao. Opalili su mi šamar. Je li
me bodež sjekao? Opet me udariše.
Ali mogao sam ići i ovom logikom: ako ništa ne
kažem, ništa se neće ni dogoditi! To mi je dalo
snagu. Više nisu krili da su još od šegrtskih dana
bili ljubomorni na mene. Osmijehnuo sam se
svojoj dragoj braći. Jedan od njih, ne želim da
znate ko je uradio tu gadost, poljubio me je
strasno, kao da ljubi voljenu za kojom već dugo
žudi. Ostali su to posmatrali pri svjetlosti
svjetiljke koju su bili prinijeli. A ja sam uzvratio
poljubac svom voljenom bratu. Ako se bližimo
kraju svega, neka se zna da sam ja izrađivao
najbolje crteže. Pronađite moje stranice i
pogledajte!
Kao da ga je razjarilo to što sam na poljubac
odgovorio poljupcem, počeo me je ljutito tući, ali
su ga ostala dvojica zaustavila. Na trenutak su se
svi pokolebali. To što su se među sobom pokoškali
naljutilo je Crnog. Izgledalo je kao da ne osjećaju
gnjev prema meni, već prema pravcu u kojem im
život odlazi, pa zbog toga hoće da se osvete
cijelom svijetu. Crni je iz pojasa izvukao dugačku
iglu veoma oštrog vrha. Primakao ju je mojim
očima i napravio pokret kao da će mi je zabosti u
oko.
„Veliki Behzad, majstor nad majstorima, shvatio je
prije osamdeset godina, dok je Herat padao, da je
svemu došao kraj i časno se oslijepio kako ga niko
ne bi mogao prisiliti da crta na neki nov način",
rekao je. „Ovu iglu za perjanice lagano je zabio u
oko i izvukao je. Nakon izvjesnog vremena
veličanstvena božja tama spustila se lagano na tog
iluminatora čudesnih ruku. Ovu iglu, koja je sa
slijepim i opijenim Behzadom stigla iz Herata u
Tabriz, šah Tahmasp je, zajedno s legendarnom
Šahnamom, poslao na poklon ocu našeg padišaha.
Majstor Osman isprva nije mogao shvatiti zašto je
uz knjigu poslata igla. Ali danas je uvidio da se iza
tog okrutnog poklona krije zlonamjernost i
ispravna lo-gika. Vidjevši da naš padišah želi da
mu slika bude izrađena u franačkom maniru i da ste
ga izdali vi, koje je volio više nego svoju djecu,
majstor Osman je sinoć u Carskoj riznici, baš kao i
Beh-zad, ovu iglu zabio sebi u oko. I šta će biti ako
ja sad oslijepim tebe, prokletnika koji gura u
propast radionicu u kojoj je majstor Osman proveo
cijeli život?"
„Bilo da me oslijepiš ili ne, za nas ovdje više neće
biti mjesta", rekao sam. „Ako majstor Osman
zaista oslijepi, ili umre, a mi pod uticajem
franačkih majstora, nastavimo da crtamo u
prepoznatljivom stilu, sa svim svojim manama i
osobenostima, onako kako želimo, opet ćemo ličiti
na sebe, ali to više nećemo biti mi. A ako kažemo:
ne, hajde da crtamo u stilu starih majstora, jer
ćemo samo tako sačuvati svoju osobenost - naš
padišah, koji je čak i majstoru Osmanu okrenuo
leđa, naći će druge majstore umjesto nas. Više nas
neće ni pogledati; samo će nas sažaljevati. A
napad na kafanu doći će im kao naručen. Jer,
naravno da će polovinu krivice za te događaje
natovariti nama iluminatorima, koji smo se rugali
vaiz-efendiji." Nastojao sam da ih pridobijem i
navedem da shvate kako nam uopšte ne ide u prilog
da se među sobom zavadimo, ali nije vrijedilo.
Nisu namjeravali da me slušaju, bili su u panici:
vjerovali su da će se izvući iz nevolje, da će
izbjeći mučitelje i da će u radionici još mnogo
godina sve biti po starom pod uslovom da do jutra
nepromišljeno zaključe da je jedan od njih ubica,
ne mareći pri tom je li to istina.
Ipak, druga dvojica nisu blagonaklono gledala na
prijetnje Crnog. A šta ako se ispostavi da je kriv
neko drugi, a do padiša-ha dođe da su me
bezrazložno oslijepili. Plašila ih je njegova
bliskost s majstorom Osmanom, ali i drskost s
kojom je govorio o njemu. Zato su nastojali da
odmaknu iglu koju je Crni u neobuzdanom bijesu
neprestano držao ispred mojih očiju. Crni se us-
paničio jer je mislio da mu iz ruku otimaju iglu i
da smo se nas trojica dogovorili. Jedino što sam
mogao učiniti kako bih izbjegao natezanje s iglom
koja mi se nalazila ispred očiju bilo je da
podignem vilicu i zabacim glavu.
Zatim se sve odigralo tako brzo da u prvi mah
nisam ni bio svjestan šta se dogodilo. U desnom
oku osjetio sam oštar, ali ograničen bol. Na
trenutak mi je čelo utrnulo. Onda se sve vratilo u
prijašnje stanje, ali mene je već bio prožeo užas.
Udaljili su svjetiljku, ali sam ipak vidio kako mi
jedan od njih odlučno zabija iglu, ovaj put u lijevo
oko. Trenutak ranije oteo je iglu od Crnog, ovog
puta bio je pažljiviji i precizniji. Kad sam shvatio
da mi igla prodire u oko, nisam se ni pomakao, ali
sam osjetio isto peckanje. Kao da se osjećaj
obamrlosti čela proširio na cijelu glavu, ali je
prestao kad je izvukao iglu. Gledali su čas u vrh
igle, čas u moje oči. Kao da im je bilo jasno šta se
dogodilo. No kad su shvatili kakva me je strahota
snašla, koškanje je prestalo, a teret na mojim
rukama oslabio.
Počeo sam vrištati. Ne zbog bola, već zbog užasa
spoznaje šta me je zadesilo. Ne znam koliko sam
dugo vikao. Najprije sam osjetio da moj vrisak ne
uznemirava samo mene nego i njih. Zbližavala nas
je moja vriska. I što sam jače vrištao, to ih je više
obuzimala panika. I dalje me ništa nije boljelo. Ali
ni na trenutak nisam zaboravljao da je ta igla
zabodena i u moje oči.
Ali još nisam oslijepio. Bogu hvala, i dalje sam
mogao razabrati da me posmatraju s tugom i
užasom i da se njihove sjenke neodlučno miču. To
me je i obradovalo i uznemirilo. „Pustite me!"
vikao sam. „Molim vas, pustite me da još jednom
vidim svijet!" „Odmah nam ispričaj kako ste se ti i
efendi Prefmjeni sreli one večeri", rekao je Crni.
„Tada ćemo te pustiti."
„Vraćao sam se kući iz kafane kad me je presreo
efendi Prefmjeni. Bio je potpuno izgubljen. Isprva
mi ga je bilo žao. Ali pustite me sad, kasnije ću
pričati! Smrkava mi se pred očima." „Ne događa
se to odmah", rekao je Crni ravnodušno. „Vjeruj
mi, majstor Osman je i probušenim očima
prepoznao konja rasječene nozdrve."
„Siroti efendi Prefinjeni rekao je kako želi sa
mnom da razgovara jer jedino meni vjeruje." Ali
sad nisam žalio njega nego sebe.
„Ako nam sve ispričaš prije nego što ti se krv
zgruša u očima, ujutro ćeš posljednji put do mile
volje posmatrati svijet", rekao je Crni.
„Predložio sam mu da se vratimo u kafanu, ali sam
odmah shvatio da mu se to mjesto ne sviđa, da ga
se čak i plaši. I tako sam prvi put od naših
šegrtskih dana, nakon dvadeset pet godina
zajedničkog crtanja, primijetio da se efendi
Prefinjeni prilično udaljio od nas. Tokom
posljednjih osam-devet godina, otkako se oženio,
viđao sam ga u radionici, ali nisam čak znao ni šta
radi... Rekao mi je da je vidio posljednji crtež. Da
nosi u sebi veliki grijeh. Nešto iz čega niko od nas
neće moći da se izvuče. Govorio je da ćemo zbog
toga svi gorjeti u paklu. Bio je uznemiren, uplašen;
bio je opsjednut užasnim osjećanjem da je
nesvjesno počinio veliki grijeh."
„Je li rekao o kakvom je grijehu riječ?"
„Kad sam ga to upitao, zbunjeno je razrogačio oči
kao da pita: zar ti ne znaš? Tad sam pomislio kako
je naš drug iz šegrtskih dana ostario kao i mi.
Rekao mi je da je siroti Tetak na posljednjem
crtežu bez ustručavanja primjenjivao perspektivu.
Na toj slici stvari su oslikavane redosljedom koji
se pričinjava našim očima, onako kako to čine
franački majstori, a ne u skladu sa značenjem koje
imaju u božjem umu. To je, rekao je, veliki gri-jeh.
A drugi grijeh je to što je naš padišah, islamski
kalif, na crtežu prikazan u veličini psa. Treći grijeh
je to što je u istoj veličini nacrtan i šejtan, i to tako
da se čini dopadljivim. Ali je od svega toga
najbogohulnije, naravno, ako se prihvati franačko
poimanje slikarstva, izraditi ogroman crtež našeg
padišaha, a njegovo lice sa svim detaljima. Onako
kako to rade i idolopoklonici... Poput portreta koje
na zidovima crkava rade i pred kojima se klanjaju
hrišćani, koji se nikako ne mogu osloboditi
mnogobožačkih navika. Efendi Prefinjeni dobro je
poznavao tu riječ, naučio ju je od tvog tetka i s
pravom je vjerovao da je portret najveći grijeh i
da će se njime okončati islamsko slikarstvo.
Budući da nismo otišli u kafanu, u kojoj se, po
njegovom mišljenju, rugaju preuzviše-nom vaiz-
efendiji i našoj vjeri, sve mi je to ispričao u hodu.
Povremeno je zastajkivao i, kao da od mene traži
pomoć, zapitkivao me je li sve to tačno, ima li
izlaza, hožemo li gorjeti u paklu. Kidao se u
napadima kajanja, ali sam odjednom osjetio da mu
uopšte ne vjerujem. Bio je podlac koji je glumio
silno kajanje."
„Na osnovu čega si to zaključio?"
„Efendi Prefinjeni i ja poznajemo se još iz
djetinjstva. Veoma je uredan, ali tih, blijed i
bezbojan. Kao i njegove pozlate. Čovjek preko
puta mene kao da je bio neko gluplji, naivniji i
pobo-žniji od efendi Prefinjenog."
„1 on je bio blizak s Erzurumčevim pristalicama",
rekao je Crni.
„Nijedan musliman ne bi se toliko kajao zbog
nesvjesno počinjenog grijeha", rekao sam. „Dobar
musliman zna da je Alah pravedan i razuman i da
vodi računa o namjerama svog sluge. Samo
neznalice kokošjeg mozga vjeruju da će otići u
pakao zato što su nesvjesno jeli svinjetinu. Pravi
musliman zna da strah od pakla služi da bi se
zaplašio drugi, a ne on sam. A, eto, efendi
Prefinjeni je to činio i htio je da me zaplaši. Tvoj
tetak mi je pokazao da to može uraditi; odmah sam
to shvatio. Sad mi, draga braćo iluminatori,
pošteno recite: jesu li mi oči krvave, gube li
boju?" Donijeli su svjetiljke, primakli ih mom licu
i pažljivo poput lje-kara zagledali mi se u oči.
„Kao da se ništa nije dogodilo."
Zar će ta trojica što bulje u moje oči biti
posljednje što ću vidjeti na ovom svijetu? Shvatio
sam da te trenutke nikad neću zaboraviti i nastavio
da pričam, jer sam, uprkos kajanju, osjećao nadu.
„Tvoj tetak je ubijedio efendi Prefinjenog da radi
nešto opasno. Prekrivajući posljednji crtež,
svakom od nas otkrivao je tek po jedan njegov
kutak, tražio da na njemu nešto nacrtamo, a cjelinu
skrivao... Slici je dao auru nekog misterioznog
posla, prožeo je strahom od grijeha. Mučile su nas
sumnje da bismo mogli počiniti grijeh; bili smo u
panici. Za takva osjećanja krivac je bio on, a ne
erzurumčevci, koji u životu nisu vidjeli iluminiranu
knjigu. Čega bi, međutim, trebalo da se plaši
iluminator čiste savjesti?"
„Ima mnogo stvari kojih bi trebalo da se plaši
iluminator čiste savjesti", pametovao je Crni.
„Tačno", niko nema ništa protiv dekoracije, ali
naša vjera zabranjuje slikarstvo. Budući da se na
slike persijskih majstora, pa čak i na čuda najvećih
heratskih majstora, na kraju krajeva, gledalo kao
na dio ukrasa margine stranice, one nikome nisu
smetale. Smatralo se, naime, da u prvi plan ističu
ljepotu pisanja ili vještinu kaligrafa. Osim toga,
koliko njih uopšte vidi naše iluminacije? Ali ako
koristimo metode franačkih majstora, naše
iluminacije ili pak minuciozni ukrasi postaju
slikarstvo. Eto, to je ono što zabranjuje Kuran
Časni i što se nikako nije sviđalo našem poslaniku.
I naš padišah i moj tetak znali su to veoma dobro.
Zato je moj tetak ubijen." „Tvoj tetak je ubijen zato
što se plašio", rekao sam. „1 on je, poput tebe,
počeo da tvrdi kako ilustracija nije u suprotnosti s
vjerom i knjigom. A to je bilo upravo ono što su
tražili erzurumčevci, koji se iz petnih žila trude da
pronađu nešto protivno vjeri. Efendi Prefinjeni i
tvoj tetak sasvim su odgovarali jedan drugom."
„Obojicu si ti ubio, zar ne?", upitao je Crni. Na
trenutak sam pomislio da će me udariti i odmah
sam shvatio da novi muž lijepe Šekure nijednom
nije pokazao žaljenje zbog smrti svog tetka. Nije
namjeravao da me udari, a i da jeste, više me nije
bilo briga.
„Zapravo, koliko je naš padišah želio da naruči
knjigu opremljenu pod franačkim uticajem",
prkosno sam rekao, „toliko je tvoj tetak želio
knjigu koja će svakog izazvati i proširiti strah od
grijeha, i to da bi se mogao praviti važan. Ropski
se divio slikama franačkih majstora koje je vidio
na svojim putovanjima i predano je vjerovao u
stvari koje je svima nama danima prepričavao,
sigurno je i tebi pričao one budalaštine o
perspektivi i portretu. Mislim da u knjizi koju smo
ilustrovali nema ničeg što bi bilo štetno ili
nespojivo s vjerom. A kako je i on to znao, stvarao
je oko sebe famu kao da tobože radi na nekoj
opasnoj knjizi, što mu je veoma prijalo. To što radi
nešto opasno s padišahovim dopuštenjem za njega
je bilo važno koliko i divljenje slikama franačkih
majstora. Nacrtati sliku koja će biti okačena na zid
sigurno bi bilo bogohulno. Ali ja ni na jednoj od
slika koje smo radili za tu knjigu nisam osjetio
ništa što bi bilo u suprotnosti s vjerom, nikakvo
bezbožništvo, pa čak ni strah od zabranjenog... A
vi?" Oči su mi bile izgubile ponešto od svoje
snage, ali, bogu hvala, mogao sam shvatiti da ih je
moje pitanje pokolebalo.
„Niste sigurni, zar ne?" rekoh s uživanjem. „Čak
da ste kri-šom i pomislili da zbog crteža koje smo
radili u vama postoji nekakva predstava o grijehu i
da vas natkriljuje sjenka bezbožništva, nikad to
niste prihvatili i izgovorili. Jer, to bi značilo da
dajete za pravo svojim neprijateljima,
Erzurumčevim pristalicama i fanaticima koji vas
okružuju. S druge strane, ne možete tvrditi da ste
čisti kao suza, jer bi to značilo da odustajete od
go-spodskog razmetanja i primamljive fantazije da
radite na nečemu tajnovitom i zabranjenom. Znate
li kako sam shvatio da se i ja pravim važan? Tako
što sam sirotog efendi Prefmjenog u ponoć doveo u
ovu tekiju! Doveo sam ga ovamo jer smo se bili
smrzli hodajući ulicama. Zapravo sam želio da
vidi da sam ostatak jednog nevjernog kalenderije i
da, što je još gore, tome težim. Kao da je siroti
efendi Prefinjeni trebalo više da me se plaši kad
vidi da sam posljednji sljedbenik jednog
rasturenog reda što počiva na pederastiji, pušenju
hašiša, skitnji i svakojakim nepodopštinama.
Naravno, dogodilo se baš suprotno. Ne samo da se
našem ograničenom prijatelju iz djetinjstva ovo
mjesto nije dopalo nego je i smjesta zaključio da
su optužbe za bezbožništvo koje je čuo od tvog
tetka sasvim na mjestu. I tako je naš dragi prijatelj
iz šegrtskih dana, koji me je najprije preklinjao
riječima 'pomozi mi, uvjeri me da nećemo otići u
pakao pa da mogu mirno zaspati', počeo govoriti
kako će se sve to loše završiti. Govorio je kako se
na posljednjem crtežu uveliko odstupilo od
šahovih naredbi, kako nam padišah to neće
oprostiti i da će glasine stići do hodže iz
Erzuruma. Bilo je gotovo nemoguće uvjeriti ga da
je sve u redu. Shvatio sam da će on, pretjerujući u
svojim izmišljanjima da se rugamo vjeri i da
šejtana prikazujemo na dopadljiv način, izbrbljati
svojim ograničenim prijateljima koji su se poveli
za vaizom iz Erzuruma sve Tetkove besmislice te
da će oni u te klevete povjerovati. I sami znate
koliko su nam zavidjeli ne samo majstori nego i
umjetnici zato što smo imali padišahovu naklonost.
Tad bi svi uglas zlurado povikali: „ Iluminatori su
izdali svoju vjeru!" Pri tom, kleveta se mogla
ispostaviti kao tačna zbog Tetkove saradnje s
efendi Prefinjenim. Kažem kleveta jer uopšte ne
vjerujem u ono što je naš brat Pre-finjeni rekao o
knjizi i posljednjem crtežu. Tad još nikom nisam
dopuštao da kaže nešto protiv tvog pokojnog tetka.
Smatrao sam čak umjesnim to što padišah više
pažnje poklanja njemu nego majstoru Osmanu i -
premda ne onoliko koliko on - vjerovao sam u
stvari koje mi je naširoko pričao o franačkim
majstorima i njihovim slikama. Iskreno sam
vjerovao da mi osmanski iluminatori, ne trgujući
sa šejtanom, možemo preuzeti ponešto od franačkih
metoda prema sopstvenom nahođenju ili u mjeri u
kojoj nas te metode očaravaju na putovanjima, te
da nam to neće natovariti bijedu na vrat. Život je
bio lak, a tvoj pokojni tetak bio je za mene, nakon
majstora Osmana, nov otac u tom novom životu."
„Kasnije ćemo o tome", rekao je Crni. „Najprije
opisi kako si ubio Prefmjenog." „Taj čin", rekao
sam, svjestan da preko usana ne mogu prevaliti
riječ ubistvo, „taj čin izveo sam ne samo da bih
nas spasio nego i radi dobrobiti cijele radionice.
Efendi Prefinjeni shvatio je da raspolaže moćnim
oružjem. Molio sam Svevišnjeg da mi pokaže
koliko je bijedan taj podlac. Alah mi je uslišio
molitve i pokazao mi beščešće tog bijednika:
ponudio sam mu novac. Pali su mi na pamet i
zlatnici, ali sam, s božjom pomoći, smislio laž.
Rekao sam da zlatnici nisu u tekiji već na jednom
skrovitom mjestu. Izašli smo. Bez ikakvog cilja
hodali smo ulicama i zabačenim mahalama. Uopšte
nisam znao kuda idemo i užasno sam se plašio. Na
kraju tog našeg besciljnog i besmislenog lutanja,
kad smo prolazili sokakom kojim smo već bili
prošli, efendi Prefinjeni, naš brat pozlatar koji je
cijeli život posvetio ponavljanju i formi, postao je
sumnjičav. Ali Alah nas je odmah doveo pred
jedno zgarište i jedan presahli bunar."
Tu sam shvatio da dalje neću moći da pričam, pa
sam rekao: „Da ste vi bili na mom mjestu, i vi
biste mislili na spas ostale naše braće i učinili
biste isto", rekao sam odvažno. Kad sam čuo da mi
daju za pravo, došlo mi je da se raspla-čem.
Umalo nisam rekao da je to bilo zato što mi je
saosjećanje koje ne zaslužujem smekšalo dušu, ali
ni to nije bio pravi razlog. Htio sam reći da je to
zato što sam se sjetio koliko sam bio sretan prije
nego što sam postao ubica, kad se ni po čemu
nisam razlikovao od drugih, ali ni to nije tačno.
Pred očima mi se ukazala slika jednog slijepca
koji je u mom djetinjstvu prolazio kroz na-šu
siromašnu mahalu. Iz prljave odjeće vadio bi još
prljaviji bakarni vrč i oglašavao se djeci koja su
ga posmatrala izdaleka, stojeći kraj mahalske
česme: „Draga djeco, ko će od vas natočiti vode u
vrč jednog slijepog čike?" A kad mu niko ne bi
prišao, govorio bi: „To je sevap, djeco moja,
sevap!" Boja njegovih zjenica bila je izblijedjela i
sasvim se izjednačila s bojom njegovih bjeonja-ča.
Uspaničen zbog sličnosti sa slijepim starcem, na
brzinu i bez ikakvog užitka, ispričao sam im i to
kako sam ubio efendi Tetka. Nisam pretjerivao ni u
istini ni u laži. Pronašavši mjeru koja mi nije
previše pritiskala dušu, primijetio sam da su bili
uvjereni kako tamo nisam otišao da bih ubio efendi
Tetka. I kao što su shvatili da sam htio reći: nisam
ga ubio s predumišljajem, tako su shvatili još
nešto: da za sebe tražim opravdanje tvrdeći kako
čovjek neće završiti u paklu ako nema zle namjere.
„Nakon što sam efendi Prefmjenog predao božjim
anđelima", rekao sam zamišljeno, „riječi koje mi
je pokojnik kazivao u posljednjim trenucima
počele su me izjedati kao crv. To što sam okrvavio
ruke zbog posljednjeg crteža u mojim očima
uvećalo je njegovo značenje. Potražio sam tvog
tetka, koji za potrebe knjige više nijednog od nas
nije pozivao u kuću, da mi pokaže taj posljednji
crtež. Ne samo da mi ga nije pokazao nego se
prema meni ponašao kao da je sve u najboljem
redu. Nije bilo nikakvog misterioznog crteža radi
kojeg bi trebalo počiniti ubistvo, niti bilo čega
sličnog! Da me ne bi toliko nipodaštavao i da bi
me uzeo za ozbiljno, priznao sam mu da sam ubio
efendi Prefmje-nog i bacio ga u jamu. Shvatio me
je ozbiljno, ali je nastavio da me ponižava. Onaj
koji ponižava svog sina ne može biti otac. Veliki
majstor Osman nekad bi se ljutio na nas, tukao bi
nas, ali nas nikad nije nipodaštavao. Pogriješili
smo, braćo moja, što smo ga iznevjerili."
Osmijehnuo sam se svojoj braći, koja su me
gledala pravo u oči, kao da uz samrtnu postelju
slušaju moje posljednje riječi. I kao što osjeća brat
na samrti, tako sam i ja vidio da se udaljavaju od
mene rasplinj avaj ući se u izmaglici.
„Tvog tetka sam ubio zbog dvije stvari. Zato što je
majstora Osmana tjerao da kao majmun oponaša
franačkog slikara Seba-stijana. I zato što sam u
trenutku slabosti upitao imam li ja stil."
„Šta je odgovorio?"
„Da imam. Ali za njega to nije bila uvreda, već,
naravno, pohvala. Sjećam se da sam se odjednom i
s osjećanjem stida zapitao doživljavam li i ja to
kao pohvalu. Stil mi se čini kao neka vrsta
izopačenosti i beščešća, ali ipak mi nešto ne da
mira. Želio bih da nemam stil, ali mi đavo ne da
mira i budi u meni radoznalost."
Ali niko me nije slušao. Crni je pripovijedao priču
o nesretnom turkmenskom begu koji je prognan u
Kinu zato što je šaho-voj kćerki prerano izjavio
ljubav. A kako uza se nije imao portret svoje
voljene, o kojoj je maštao punih dvanaest godina,
medu kineskim ljepoticama zaboravio je njeno
lice, a ljubavni bol pretvorio se u duboku patnju
kojom ga je Alah iskušavao. Ali svi smo znali da
on zapravo priča o samom sebi.
„Zahvaljujući tvom tetku, svi smo konačno naučili
tu riječ -portret. Bog će dati da jednog dana
naučimo kako da o sopstve-nom životu pričamo
bez ikakvog straha."
„Bajke pripadaju svima podjednako", rekao je
Crni. ,,A ne pojedincu."
,,A sve iluminacije Alahu", upotpunio sam stihove
heratskog pjesnika Hatifija. „Ali kad se rašire
metode franačkih majstora, svako će misliti da je
vještina pričati tuđu priču kao svoju." „Upravo to
šejtan i želi."
„Pustite me već jednom!" povikao sam iz sve
snage. „Da posljednji put posmatram svijet!" Kad
sam vidio da su se prestravili, u meni se počelo
buditi samopouzdanje. Najprije se pribrao Crni:
„Hoćeš li nam pokazati posljednji crtež?"
Tako sam ga pogledao da mu je odmah bilo jasno
da hoću, pa me je pustio. Srce mi je počelo lupati.
Sigurno ste već odavno otkrili moj identitet, koji
tobože pokušavam prikriti. Ipak, nemojte se čuditi
što se ponašam poput starih heratskih majstora.
Oni su krili svoje potpise iz poštovanja prema
svojim učiteljima i normama, a ne da se ne bi
saznalo ko su. Sa svjetiljkom u ruci, uzaludno sam
hodao mračnim sobama tekije, praveći prolaz
svojoj blijedoj sjeni. Je li se to zavjesa tame već
počela spuštati na moje oči ili su te sobe i
predvorja zaista bili toliko mračni? Koliko će još
vremena proći prije nego što oslijepim. Moja
sjenka i ja zastali smo među utvarama u kuhinji, iz
čistog kutka prašnjavog ormara uzeli papire i brzo
se vratili. Crni me je iz predostrožno-sti pratio, ali
bodež nije bio ponio sa sobom. Jesam li ja želio
da uzmem bodež i iskopam mu oči prije nego što
oslijepim?
„Drago mi je što ću to još jednom vidjeti prije
nego što oslijepim", rekao sam ponosno. „Želim da
i vi to vidite. Pogledajte ovamo!"
I tako sam im pri svjetlosti svijeće pokazao taj
posljednji crtež, koji sam uzeo iz Tetkove kuće
onog dana kad sam ga ubio. Najprije sam uočio
kako radoznalo i uplašeno gledaju sliku veličine
dviju stranica. Kad sam skrenuo pogled i zajedno s
njima pogledao sliku, osjetio sam laganu
drhtavicu. Da li zbog igle kojom su mi probili
zjenice ili zbog toga što sam pao u ekstazu, tek
skočila mi je temperatura.
U različitim dijelovima tih stranica nalazili su se
crteži na kojima smo svi mi radili posljednjih
godinu dana: stablo, konj, šejtan, smrt, pas i žena;
svi su, doduše, pomalo nevjesto, bili poredani
prema Tetkovoj novoj kompozicijskoj metodi, i to
tako da su pozlata i okviri pokojnog efendi
Prefinjenog stvarali utisak kao da kroz prozorsko
okno posmatramo cijeli svijet, a ne stranicu neke
knjige. Usred tog svijeta, tamo gdje je trebalo da
bude padišahov portret, nalazilo se nešto što sam
na trenutak s ponosom osmotrio - moj portret.
Tištalo me je to što je veoma malo ličio na mene,
iako sam ga, gledajući se u ogledalu, danima i s
mnogo truda crtao. Ipak, osjećao sam i
nesavladivo uzbuđenje, ne samo zato što me je
portret stavljao u centar svijeta nego i zato što me
je iz nekog neobjašnjivog šejtanskog razloga
učinio produhovljenijim, kompletnijim i
tajanstvenijim nego što sam zapravo bio. Želio sam
da moja braća iluminatori vide to moje uzbuđenje,
da ga shvate i podijele sa mnom. Kao neki sultan
ili kralj, bio sam u središtu svega, a, opet, bio sam
to ja. Ta situacija budila je u meni i ponos i stid. A
kako su me ta dva, međusobno uravnotežena
osjećanja smirivala, mogao sam beskrajno uživati
u tom svom novom položaju na slici. Ali da bi to
uživanje bilo potpuno, sve je, počev od bora na
mom licu i nabora na odjeći, od sjenki, bubuljica i
čireva, od brade pa do tkanine, sve je moralo biti
izrađeno bez najmanje greške i s umjetničkom
vještinom franačkih majstora.
Osim straha i zaprepaštenja, na licima svojih starih
prijatelja koji su gledali sliku vidio sam i ono
neizbježno osjećanje koje nas sve izjeda i uništava
- ljubomoru. Prema meni su osjećali gnušanje koje
bi osjetili prema svakom ko je do kraja ogrezao u
grijeh, ali istovremeno i zavist punu straha.
,,U noćima kad sam ovdje pri svjetlosti svijeće
gledao tu sliku prvi put u životu osjetio sam da me
je Alah napustio i da mi u mojoj usamljenosti
jedino šejtan može biti prijatelj", rekao sam. „1
kad bih zaista bio u središtu tog svijeta, a poželim
to kad god pogledam sliku, osjećao bih se još
usamljenijim uprkos svim stvarima koje me
okružuju, a koje toliko volim; uprkos mojim
prijateljima dervišima i ženi koja liči na lijepu
Šekuru; uprkos ljepoti crvene boje koja
prevladava na slici. Ne plašim se toga da imam
stil i osobenost, kao ni toga da mi se drugi
klanjaju; naprotiv-ja to želim."
„Ti se, dakle, ne kaješ?" upitao je Roda glasom
osobe koja se tek vratila s propovijedi petkom.
„Osjećam se kao šejtan, ali ne zato što sam ubio
dva čovjeka, nego zato što sam izradio takvu sliku.
Mislim da sam onu dvojicu ubio samo da bih je
mogao završiti. Ali užasava me samoća koju je
stvorila novonastala situacija. Oponašati franačke
majstore, a pri tom ne ovladati njihovom
vještinom, još više porobljava iluminatora. Rado
bih pobjegao od svega toga. Shvatili ste, a siguran
sam da je to shvatio i Alah, da sam obojicu ubio
samo da bi u umjetničkoj radionici ostalo sve po
starom."
„Ali to će nam stvoriti još veće probleme", rekao
je moj dragi Leptir.
Budalu Crnog, koji je još bio zadubljen u sliku, u
trenutku sam ščepao za ručni zglob, čvrsto ga
stisnuo zarivši mu nokte u meso i uvrnuo ga. Iz
ruke mu je ispao bodež, koji je ionako ovlaš držao.
Zgrabio sam ga s poda.
„Nećete se riješiti briga tako što ćete me predati
mučiteljima", rekao sam i vrh bodeža približio
Crnom kao da ću mu ga zabosti u oko. „Daj mi iglu
perjanice!"
Izvadio ju je neozlijeđenom rukom i dao mi je.
Zadjenuo sam je za pojas. Uperio sam pogled u
njegove oči; gledao me je poput janjeta.
„Zao mi je lijepe Šekure, jer nije imala drugog
izlaza osim da se uda za tebe", kazao sam. „Da
nisam morao ubiti efendi Prefinjenog kako bih vas
izvukao iz nevolje, ona bi se udala za mene i bila
bi sretna. Priče o franačkim majstorima i njihovim
vještinama koje nam je pripovijedao njen otac -
najbolje sam shvatio ja. Zato dobro slušajte šta ću
vam reći: ovdje više nema mjesta za iluminatore
koji žele da žive od svog umijeća i časti; to mi je
odnedavno jasno. Pa i kad bismo počeli oponašati
franačke majstore, kako su to željeli pokojni tetak i
padišah, ne bismo mogli ići do kraja, jer bi nas
savladali erzurumčevci ili neko poput efendi
Prefinjenog, a ako ne oni, onda onaj kukavičluk u
nama. A ako bismo se priklonili šejtanu i išli do
kraja, iznevjerili prošlost i stekli osobenost kakva
je franačka, ne bismo uspjeli, kao što ni ja, zbog
nedostatka talenta i znanja, nisam uspio da izradim
svoj portret. Po svedenosti moje slike, po tome što
je nikako nisam mogao dotjerati tako da liči na
mene, još jednom sam spoznao ono što smo svi već
odavno znali, da je umjetnost franačkih majstora
nešto što se stoljećima mora učiti. A da je Tetkova
knjiga bila završena i poslata, ismijali bi nas
franački majstori, a njihov podrugljiv smijeh
zarazio bi i mletačkog dužda, i to bi bilo to. Rekli
bi kako Osmanlije više ne žele da budu Osmanlije
i više nas se ne bi plašili. Kamo sreće da smo išli
putem starih majstora! Ali to niko ne želi, ni naš
preu-zvišeni padišah, ni efendi Crni, koji tuguje jer
uza se nema portret svoje mile Šekure! E, onda
sjedite ovdje i stoljećima oponašajte postupke
franačkih majstora! Ponosno potpisujte svoje
imitacije! Pokušavajući da oslikaju svijet onako
kako ga Alah vidi, stari heratski majstori nisu se
potpisivali kako bi prikrili svoj identitet. A vi ćete
se potpisivati samo kako biste prikrili činjenicu da
ne posjedujete identitet. Ipak, postoji još jedan
izlaz; možda su i vama kucali na vrata, ali to
krijete od mene: Ekber, mogulski padišah iz Indije,
skuplja oko sebe najtalentovanije iluminatore
svijeta, rasipajući zlato i milost. Sad je konačno
jasno: povodom hiljadugodišnjice islama,
izdaćemo knjigu u umjetničkoj radionici u Agri, a
ne u Istanbulu, a radovi na njoj već se privode
kraju." „Mora li iluminator postati ubica da bi se
mogao razmetati kao ti?" upitao je Roda.
„Dovoljno je da bude najtalentovaniji i
najvještiji", odgovorio sam ne pridajući mu značaj.
U daljini je jedan ponosni pijetao dvaput
zakukurikao. Skupio sam svoj zavežljaj i zlatnike,
a svoje sveske s modelima i slike stavio sam u
korice. Kroz glavu mi je prolazilo i to da bih ih
jednog po jednog mogao probosti bodežom čiji
sam vrh držao uperen Crnom u grlo, ali sam i dalje
volio svoje prijatelje iz djetinjstva, s kojima sam
još od šegrtskih dana bio nerazdvojan, pa čak i
Rodu, koji mi je zabo iglu u oči. Proderao sam se
na dragog Leptira, koji je ustao, preplašio ga i
natjerao da ponovo sjedne. Kako mi je to ulilo
nadu da ću se živ izvući iz tekije, požurio sam; i
baš kad sam bio na vratima, brzopleto sam
izgovorio one neodmjerene riječi koje sam naumio
da kažem:
„Ovaj moj odlazak iz Istanbula liči na Ibn Šakirov
bijeg iz Bagdada u vrijeme mongolske opsade",
kazao sam.
„Onda bi trebalo da kreneš na zapad, a ne na
istok", rekao je ljubomorni Roda. „Alahovi su i
istok i zapad", odgovorio sam na arapskom, kao
pokojni Tetak. „Ali Istok je na istoku, a Zapad na
zapadu", rekao je Crni.
„Iluminator ne bi smio umišljati", rekao je Leptir.
„Trebalo bi da crta onako kako osjeća, a ne da se
opterećuje Istokom i Zapadom."
„Sad si rekao istinu!", odgovorio sam dragom
Leptiru. „Najradije bih te poljubio." Ali tek što
sam napravio korak-dva prema njemu, Crni se
snalažljivo bacio na mene. U jednoj ruci držao sam
zavežljaj s rubljem i zlatnicima, a pod pazuhom
mapu punu crteža. Nastojeći da ih zaštitim, nisam
pazio na sebe - dopustio sam mu da mi zgrabi ruku
u kojoj je bio bodež. Ali ni on nije imao sreće:
nogom se sapleo o stalak, izgubio ravnotežu i
umjesto da me zgrabi za ruku - samo se prihvatio
za nju. Snažno sam ga šutnuo grizući ga za prste.
Zaurlao je iz petnih žila. Nanoseći mu snažan bol,
zgazio sam mu istu šaku i, držeći bodež u ruci,
povikao: „Ostanite gdje ste!"
Poslušali su. Vrh bodeža zabio sam Crnom u
nozdrvu, onako kako je to u legendi uradio
Kejkavus. Kad je počeo da krvari, iz očiju su mu
potekle gorke suze pune preklinjanja. „Govori
sada", rekao sam, „hoću li oslijepjeti?"
„Prema legendi, nekome se krv zgruša u očima, a
nekome, opet, ne. Ako je Alah zadovoljan tvojom
iluminacijom, darovaće ti svoju veličanstvenu
tamu kako bi mu bio bliži. Tad ćeš, umjesto ovog
bijednog svijeta, vidjeti veličanstvene krajolike
koje i on vidi. A ako nije zadovoljan, nastavićeš
da vidiš kao sada."
„Pravo umjetničko djelo naslikaću u Indiji", rekoh.
„Još nisam izradio sliku na osnovu koje će Alah
suditi o meni."
„Ne pomišljaj da ćeš tako lako pobjeći od
franačkih metoda", rekao je Crni. „Znaš li da
Ekber-kan podstiče svoje umjetnike da potpisuju
slike? Portugalski jezuiti odavno su tamo prenijeli
franačko slikarstvo i postupke. Svuda ih ima."
„Onaj ko želi da ostane čist uvijek može nešto
raditi i nekud pobjeći", kazao sam. „Da", rekao je
Roda, „može oslijepjeti i pobjeći u nepostojeće
zemlje."
„Zašto želiš da ostaneš čist?", upitao je Crni.
„Ostani ovdje i izmiješaj se kao mi." „Oni će
cijelog života oponašati franačke majstore
vjerujući da imaju stil", rekao sam. ,,A budući da
ih oponašaju, nikad ga neće imati."
„Nema nam drugog izlaza", nečasno je rekao Crni.
Naravno, njegova jedina sreća nije bila umjetnost,
već lijepa Šekura. Iz nosa sam mu izvukao bodež
okrvavljenog vrha i digao ga iznad njegove glave
kao da je sablja dželata koji se sprema da odrubi
glavu.
„Kad bih htio, mogao bih ti odrubiti glavu",
objavio sam ono što je bilo očito. „Ali oprostiću ti
radi sreće lijepe Šekure i njene djece. Lijepo se
ponašaj prema njoj. Nemoj biti grubijan i
neznalica. Obećaj mi to!"
„Obećavam", rekao je Crni.
„Onda te darujem njoj", rekao sam.
Ali moja ruka je postupila potpuno suprotno od
onog što mi je izletjelo iz usta. Svom snagom
zamahnuo sam bodežom prema Crnom.
On se u posljednjem trenutku pomakao s mjesta, pa
mu se sječivo žarilo u rame, a ne u vrat, a i ja sam
promijenio putanju zamaha. Sa strahom sam
pogledao u ono što je moja ruka spontano učinila.
Mjesto iz kojeg sam izvukao u meso zariven bodež
potpuno se zacrvenjelo. Bio sam se i uplašio i
postidio tog čina. Ali takode sam znao da ako
uskoro oslijepim, možda na lađi negdje u arapskim
morima, uza se neću imati nijednog od svojih
prijatelja minijaturista kojem bih se mogao
osvetiti.
Roda, koji se s pravom uplašio da bi on mogao biti
sljedeći, pobjegao je u mračne odaje tekije.
Krenuli smo za njim moja sjena i ja sa svjetiljkom
u ruci, ali sam se uplašio i vratio. Posljednje što
sam učinio bilo je da se poljubim i oprostim s
Leptirom. Nisam ga mogao poljubiti od srca,
onako kako sam želio, jer se između nas ispriječio
miris krvi. Vidio je da mi iz očiju teku suze. Dok
sam tiho kao lopov prolazio Aksarajem, na
horizontu sam ugledao prvu svjetlost dana.
Preko puta prve mahalske česme, koja se preda
mnom ukazala kroz sporedne sokake, uske prolaze
i zidove, nalazila se kamena kuća u kojoj sam
proveo noć po dolasku u Istanbul, prije dvadeset
pet godina. Tu sam kroz odškrinuta dvorišna vrata
ponovo ugledao bunar u koji sam usred noći htio
da skočim zbog osjećanja krivice što sam se sa
svojih jedanaest godina pomokrio u krevet koji mi
je namjestio moj dalji rođak što me je prije
dvadeset pet godina velikodušno i dobronamjerno
ugostio. Sve dok nisam stigao do Bajazita, mene i
moje suze s poštovanjem su pozdravili: dućan
sajdžije kod kojeg sam često dolazio da bih
popravio zupčanike svog polomljenog sata; dućan
staklara od kojeg sam kupovao prazne kristalne
svjetiljke i čaše za sokove, dekori-sao ih i ispod
ruke prodavao otmjenim ljudima, kao i boce po
kojima sam iscrtavao cvijeće; hamam u koji su me
neko vrijeme noge same nosile jer je bio jeftin i
slabo posjećen.
U blizini rasturene kafane nije bilo nikog, kao ni u
kući za koju sam iskreno poželio da lijepa Šekura
u njoj bude sretna sa svojim novim mužem, koji u
ovom trenutku možda umire. Otkako sam priznao
svoje zločine i odlučio da napustim grad svog
života, prijateljski su me gledali svi istanbulski
psi, mračna stabla, zamandaljeni prozori, crni
dimnjaci, utvare te vrijedni nesretni ranoranioci
koji su hitali na jutarnju molitvu - sve ono što me
je gledalo neprijateljski onih dana kad sam
okrvavljenih ruku tumarao ulicama.
Prošavši Bajazitovu džamiju, s jednog brijega
posmatrao sam Zlatni rog: svitalo je, ali je voda i
dalje bila tamna. Ljuljuška-jući se lagano na jedva
vidljivim talasima, dva ribarska čamca, teretne
lađe s umotanim jedrima i jedna zaboravljena
galija dovik-nuli su mi: „Ne idi, ne idi!" Jesu li mi
suze tekle zbog igle kojom su mi proboli oči?
Zamisli taj fantastičan život koji te očekuje u Indiji
zahvaljujući čudima tvog raskošnog talenta, rekao
sam samom sebi. Skrenuo sam s puta, protrčao
kroz dva blatnjava vrta i zaustavio se kraj jedne
stare kamene kuće okružene zelenilom. Bila je to
kuća od čijih sam vrata kao šegrt svakog utorka
pratio majstora Osmana, hodajući dva koraka iza
njega i noseći njegovu torbu, mapu, pernicu i dasku
za crtanje. Tu se ništa nije promijenilo, samo su
platani u vrtu i na ulici davali ugođaj raskoši, moći
i bogatstva iz vremena sultana Sulejmana
Veličanstvenog.
Kako je bila blizu puta koji se spuštao u luku,
poslušao sam đavola i povinovao se želji da
posljednji put vidim lukove na zgradi umjetničke
radionice u kojoj sam proveo dvadeset pet godina.
I tako sam opet prošao putem kojim sam kao šegrt
prolazio utorkom hodajući za majstorom Osmanom
- Ulicom strijelaca, koja je u proljeće opojno
mirisala na lipu; pored pekare u kojoj je moj
majstor kupovao pecivo s mljevenim mesom;
uzbrdicom s nanizanim stablima dunje i kestena i
prosjacima pod njima; pored zatvorenih dućana
nove čaršije; kraj berberina s kojim se majstor
svakog jutra pozdravljao; ivicom pustog
povrtnjaka na kojem su akrobati ljeti podizali šator
i izvodili predstave; ispod samačkih soba što
smrde na prljavštinu i ispod vizantijskih stu-bova
iz kojih se širio pljesniv zadah; pokraj Ibrahim-
pašinog sa-raja, zmijskog stuba koji smo crtali
stotinu puta i platana koji smo svaki put crtali
drugačije, te na kraju, izašavši na Artmeg-dan,
ispod stabala duda i kestena u čijim su krošnjama
izjutra cvrkutali vrapci i graktale svrake.
Teška vrata radionice bila su zatvorena. Nikog nije
bilo ni na vratima ni gore, u nadsvođenom hodniku.
Uzbuđen, tek na trenutak uspio sam da bacim
pogled na malene prozore kroz koje smo
posmatrali stabla dok smo se u šegrtskim danima
smrtno dosađivali, kad me neko zaustavi.
Imao je prodoran i kreštav glas koji para uši.
Rekao je da krvavi bodež s drškom ukrašenom
rubinima pripada njemu, da ga je njegov bratanac
Ševket, udruživši se s majkom, ukrao iz njegove
kuće. A to je pak bio dokaz da sam ja jedan od
ljudi s kojima je Crni sinoć napao kuću i oteo
Šekuru. Znao je taj sveznajući ljutiti čovjek
kreštavog glasa da Crni ima prijatelje iluminatore i
da će oni doći u radionicu. Imao je dugačku sablju
koja je svjetlucala u nekakvoj čudnoj crvenoj boji,
a i mnogo nesređenih računa, koje je iz nekog
razloga htio da izravna sa mnom i pri tom još
štošta da mi ispriča. Možda je trebalo da mu
kažem kako je u pitanju neki nesporazum, ali sam
mu na licu spazio nevjerovatan gnjev. Činilo mi se
da će me napasti kako bi me, pun mržnje, ubio.
Poželio sam da ga zamolim da stane.
Ali on je već krenuo u napad.
Što se mene tiče, nisam uspio ni da uperim bodež u
njega, samo sam podigao ruku u kojoj mi je bio
zavežljaj.
Zavežljaj je poletio u zrak. Ne usporavajući,
crvena sablja najprije mi je odsjekla ruku, zatim
mi je isjekla vrat i odrubila glavu.
Da mi je glava odrubljena znao sam po tupavom
mahanju bodežom, po tome što se moje jadno tijelo
odvojilo od mene, napravilo dva teturava, čudna
koraka i stropoštalo se na zemlju dok mi je iz vrata
krv šikljala kao iz vodoskoka. Moje jadne noge,
koje su koračale same od sebe, uzalud su se ritale,
kao u nekog jadnog konja na samrti.
Iz blata u kojem mi je glava završila nisam mogao
vidjeti ni svog ubicu ni zavežljaj pun zlatnika i
crteža, koji sam i dalje želio čvrsto da držim.
Ostali su iza mog potiljka, u pravcu nizbrdice koja
se spuštala prema luci i moru, do kojih nikada neću
stići. Moja glava se više nikad neće okrenuti i
pogledati njih i ostali dio svijeta. Zaboravio sam
ih i prepustio glavu njenim mislima.
Prije nego što mi je sablja odsjekla glavu,
pomislio sam kako će lađa isploviti s Kadirge, a to
je u mom sjećanju bilo povezano s naredbom da
požurim i upotpunjeno načinom na koji mi je majka
kad sam bio dijete govorila „Požuri". Majko, boli
me vrat i ne mogu se ni pomaći! To je, dakle, ono
što zovu umiranjem.
Znao sam, međutim, da još nisam mrtav. Moje
probušene zjenice nisu se pomjerale, ali sam
otvorenim očima sasvim dobro vidio.
Ono što sam vidio odozdo ispunilo mi je sve misli.
Put se lagano penje. Zid i luk umjetničke radionice,
njen krov, nebo. Tim redosljedom.
Činilo mi se da taj trenutak gledanja predugo traje
dok nisam shvatio da je gledanje sada postalo neka
vrsta sjećanja. Tad sam se sjetio upravo onoga što
sam doživljavao kad bih satima posmatrao neku
lijepu sliku: ako dovoljno dugo gledaš, umom ćeš
prodrijeti u vrijeme slike.
Sada su sva vremena postala ono vrijeme.
Činilo mi se da me niko neće vidjeti i da će mi
glava, dok u njoj blijede misli, godinama gledati tu
tužnu uzbrdicu, kameni zid i, malo dalje,
nedostižna stabla kestena i duda. To beskrajno
čekanje odjednom je postalo tako bolno i zamorno
da sam poželio da izađem iz tog vremena.
59.
JA, ŠEKURA
U kući njegovog dalekog rođaka, u koju nas je
Crni poslao da se sklonimo, provela sam besanu
noć. Uprkos povremenom hrkanju i kašlju
uspijevala sam da zaspim u krevetu koji sam
dijelila s Hajrijom i djecom, ali su me u mojim
nemirnim snovima neprestano pratila čudna
stvorenja i žene odsječenih te potom nasumično
spojenih udova, pa sam se budila. Pred jutro me je
probudila hladnoća; utoplila sam Ševketa i
Orhana, privila se uz njih, poljubila ih u kosu i,
kao u onim sretnim vremenima kad sam mirno
spavala u kući svog pokojnog oca, počela
preklinjati Alaha da mi podari sretan san.
Ipak, nisam mogla zaspati. A ono što sam u sretnim
snovima neprestano viđala ugledala sam nakon
jutarnje molitve kroz prozorske kapke male i
mračne sobe. Jedan muškarac nalik na avet,
iscrpljen od ratovanja i rana, poznatim koracima
približavao mi se s čežnjom, držeći u ruci štap kao
kakvu sablju. Uvijek sam se budila uplakana u
trenutku kad bih tog čovjeka u svojim snovima
poželjela da zagrlim. Kad sam shvatila da je taj
krvlju obliven čovjek na ulici zapravo Crni, oteo
mi se krik koji u snovima nikad nisam ispustila.
Potrčala sam i otvorila kapiju.
Lice mu je bilo oteklo i modro od udaraca, a nos
razbijen i krvav. Imao je veliku ranu od ramena do
vrata. Košulja mu je bila crvena od krvi. Poput
muža u mojim snovima, smješkao mi se
neodređeno jer je napokon uspio da se vrati kući.
„Uđi", kazala sam mu.
„Pozovi djecu", rekao je. „Idemo kući."
„Nisi sposoban za povratak."
„Ne treba više da ga se plašiš", rekao je. „Bio je
to efendi Ve-lidžan, Persijanac." „Maslina...",
rekla sam. „Jesi li ubio tog bijednika?"
„Lađom koja je isplovila s Kadrige pobjegao je u
Indiju", odgovorio je i nakratko skrenuo pogled,
svjestan da nije obavio posao do kraja.
„Hoćeš li moći da hodaš do kuće?" upitala sam.
„Neka ti dovedu jednog konja." Bilo mi ga je žao
jer sam osjetila da će umrijeti kad stignemo kući.
Ne samo zato što će umrijeti nego i zato što nikad
nije doživio sreću. Po njegovim očima, u kojima je
bilo neke tuge i odlučnosti, zaključila sam kako ne
želi da umre u ovoj stranoj kući i kako zapravo želi
da se izgubi, a da ga niko živ ne vidi u tom
strašnom stanju. S mukom su ga podigli na konja.
Dok smo se vraćali kući sa zavežljajima u rukama,
idući sporednim ulicama, djeca od straha nisu
mogla ni pogledati Crnog, koji je jahao konja.
Uprkos tome, on je s konja koji se lagano kretao
ipak uspio da im ispriča kako je raskrinkao podlog
ubicu njihovog djeda i kako su se njih dvojica
borila sabljama. Vidjela sam kako se malo
otkravljuju prema njemu i molila Alaha da ne
umre.
Kad smo stigli kući, Orhan je ushićeno povikao:
„Kod kuće smo!" Istog trenutka osjetila sam da će
se Azrael, anđeo smrti, sažaliti na nas i da bi nam
Alah mogao dati još vremena. Ipak, nisam polagala
previše nade u to, jer sam iz iskustva znala da se
nikad ne zna koga će, zašto i kada preuzvišeni Alah
pozvati k sebi.
Crnog smo s mukom spustili s konja, odvukli ga na
sprat, unijeli u očevu sobu s plavim vratima i
smjestili u krevet. Hajri-ja je prokuhala vodu i
donijela je. Cijepajući tkaninu, ona i ja zajedno
smo mu skinule krvavu, za kožu slijepljenu košulju,
pojas, cipele i donje rublje. Kad smo otvorile
prozor, sobu je ispunilo blago zimsko sunce koje
se poigravalo na granama, odbijalo se o ibrike,
lonce, kutije za ljepilo, mastionice, komadiće
stakla i pe-roreze i obasjavalo rane boje višnje na
njegovom samrtnički žutom tijelu.
Komade tkanine od izrezanog čaršava nakvasila
sam toplom vodom, natrljala ih sapunom i oprala
mu tijelo pažljivo kao da čistim neki skupocjen
stari tepih, a nježno i žudno kao da njegujem
jednog od svojih sinova. Ne dotičući mu modrice
na licu i pazeći da mu ne povrijedim posjekotinu
na nozdrvi, poput ljeka-ra očistila sam mu strašnu
ranu na ramenu. Pri tom sam mu pjevušila neke
besmislice, kao što sam to nekad činila dok sam
kupala djecu. I na njegovim grudima i rukama bilo
je posjekotina. Prsti na lijevoj ruci bili su mu
modri od ugriza. Kad god bih komadima platna
prešla preko njegovog tijela, oni bi se natopili
krvlju. Dotakla sam mu grudi, pod rukom osjetila
mekoću njego-vog stomaka, dugo mu gledala
muškost. Odozdo, iz dvorišta, dopirali su glasovi
dječaka. Zašto su neki pjesnici ovo nazvali tršča-
nim perom?
Kad sam čula da je u kuhinju ušla tajanstvena
Ester, oglašavajući se zvonkim glasom kakav ima
kad donosi vesele vijesti, si-šla sam u prizemlje.
Toliko je bila uzbuđena da mi je sve ispričala a da
me prethodno nije ni zagrlila ni poljubila.
Maslinina glava pronađena je pred vratima
umjetničke radionice, zajedno s njegovim
zavežljajem i slikama koje dokazuju njegove
zločine. Namjeravao je da pobjegne u Indiju, ali
je, izgleda, riješio da posljednji put obiđe
radionicu.
Bilo je svjedoka: Hasan, koji je tamo sreo
Maslinu, potegao je svoju crvenu sablju i jednim
udarcem odrubio mu glavu.
Dok je pričala o tome, u sebi sam se pitala gdje je
sad moj siroti otac. Spoznaja da je ubicu stigla
zaslužena kazna najprije me je oslobodila straha.
Osveta je u meni probudila prijatno osjećanje
rasterećenja i pravde. Istog trenutka poželjela sam
da znam kako se to osjećanje doživljava tamo gdje
se sad nalazi moj otac i odjednom mi se cijeli
svijet učinio poput nekog dvorca s bezbroj soba
koje se nižu jedna za drugom. Iz jedne sobe mogli
smo preći u drugu samo ako bismo se sjećali i
maštali, ali je većina nas zbog lijenosti to rijetko
činila te smo čamili u istoj sobi.
„Ne plači, dušo!" tješila me je Ester. „Zar ne vidiš
da se na kraju sve dobro završilo?" Dala sam joj
četiri zlatnika. Jedan po jedan, stavila ih je
pohlepno u usta i zagrizla strasno ali nevjesto.
„Sve su preplavili lažni dukati venecijanskih
nevjernika", rekla je osmijehujući se. Čim je
otišla, kazala sam Hajriji da ne pušta dječake gore.
Popela sam se, zaključala vrata, željno se privila
uz njegovo nago tijelo i više iz radoznalosti nego
iz želje, više brižno nego uplašeno uradila ono što
je od mene tražio u kući obješenog Jevrejina u noći
kad je ubijen moj siroti otac.
Ne mogu da kažem da mi je u potpunosti bilo jasno
zbog čega su persijski pjesnici stoljećima
upoređivali tu mušku stvar s tr-ščanim perom, a
usta nas žena s mastionicom, niti šta stoji u
pozadini tih napamet naučenih poredenja, čiji je
smisao u papagajskom ponavljanju odavno
zaboravljen - sićušnost usta, tajanstvena tišina
mastionice ili to da je Alah iluminator? Ali mora
biti da je ljubav nešto što se ne da razumjeti
logikom osobe poput mene, koja stalno koristi svoj
mozak kako bi se zaštitila.
Otkriću vam onda jednu tajnu: tamo, u sobi koja je
mirisala na smrt, stvar koja mi je bila u ustima
uopšte me nije uzbuđivala. Ono što me je
uzbuđivalo dok sam ležala osjećajući kako mi
cijeli svemir pulsira u ustima bilo je veselo
cvrkutanje mojih sinova, koji su se vani gurkali i
svađali.
Iako su mi usta bila zaposlena, mogla sam
primijetiti da me Crni gleda na jedan sasvim
drugačiji način. Rekao je da nikad neće zaboraviti
moje lice i usta. Koža mu je, poput nekih starih
knjiga mog oca, mirisala na pljesniv papir, a u
kosu mu se uvukao miris prašine i tkanine iz
rizničkih odaja. Kad god bih se zaboravila i
dotakla mu rane, otoke i posjekotine, zaječao bi
kao dijete, uda-ljujući se od smrti, a ja sam tad
shvatala da ću se za njega još više vezati. Naša
ljubavna igra polako je dobijala na zamahu, kao
brod čija se jedra lagano nadimaju od vjetra, i
smjelo se uputila prema nepoznatim morima, poput
tog dostojanstvenog jedrenjaka.
Da je Crni, koji se veoma dobro snalazio u tim
vodama, ranije stekao iskustvo s ko zna kakvim
ženama - mogla sam vidjeti po tome što je i na
samrtnoj postelji vladao situacijom. I dok ja nisam
znala ljubim li svoju ili njegovu ruku i je li to što
sam gurnula u usta moj prst ili cijeli moj život, on
je, iako poluošamućen od rana i uživanja, jednim
poluotvorenim okom pratio kuda ide ovaj svijet te
povremeno nježno uzimao među šake moje lice i
posmatrao ga s divljenjem, kao da gleda sliku, a
odmah potom i s izrazom kao da pred sobom vidi
lice neke mingerske kurve.
U trenutku najvećeg užitka kriknuo je poput
sabljom raspolućenih junaka s legendarnih crteža
koji prikazuju kako su se sudarale iranska i
turanska vojska, a mene je uplašilo to što se njegov
krik razlijegao cijelom mahalom. Ipak, poput
pravog majstora iluminacije, onog koji je i u
trenucima najvećeg nadahnuća, kad mu ruku u kojoj
drži pero pokreće sam Alah, u stanju da kontroliše
oblik i postavku cijele stranice, Crni je, čak i kad
je bio najuzbuđeniji, krajičkom uma neprestano
vodio računa o našem \ mjestu na ovom svijetu.
„Reći ćeš im da si stavljala melem na rane
njihovog oca", rekao je zadihano. Te riječi nisu
samo odredile boju naše ljubavi, prikliještene
između života i smrti, zabrane i raja, beznađa i
stida; one su postale i izgovor za nju. U narednih
dvadeset i šest godina, sve dok se moj dragi muž
Crni nije srušio pokraj bunara i umro od srčane
kapi, mi smo svakog podneva, dok se kroz
zatvorene prozorske kapke u sobu provlačilo
sunce, a iz dvorišta, prvih godina, dopirali veseli
glasovi mojih dječaka, vodili ljubav i to uvijek na-
zivali „stavljanjem melema na rane". Tako su moji
ljubomorni sinovi, koje sam htjela poštedjeti toga
da ih jedan grub i melan-holičan otac zlostavlja
svojim prohtjevima i ljubomorom, mogli godinama
nakon toga spavati u istom krevetu sa mnom. Svaka
razborita žena zna da je spavanje s djecom
privijenom uza se mnogo ljepše od spavanja s
mužem kojeg život nije štedio. Moja djeca i ja bili
smo sretni, ali Crni nije. Prvi vidljiv razlog bila je
rana na njegovom ramenu i vratu, koja nikad nije
potpuno zarasla, i što je moj dragi muž, čula sam
druge kako to govore, ostao „sakat". Ipak, osim što
se vidjelo, to nije bilo tjelesno oštećenje koje mu
je otežavalo život. Ponekad bih čak čula da neke
žene koje su Crnog viđale izdaleka kažu da mi je
muž zgodan. Ali njegovo desno rame zauvijek je
ostalo spušteno, a vrat čudno nakrivljen. Katkad su
mi do ušiju stizale glasine da se žena poput mene
mogla udati samo za čovjeka kojeg bi gledala s
visine i da je njegova obogaljenost bila razlog
njegove nesreće onoliko koliko i tajni razlog naše
sreće.
Kao u svakom ogovaranju, i u ovom je možda bilo
malo istine. Ali koliko god da sam se osjećala
zakinutom i siromašnom jer nisam mogla gordo
projahati ulicama Istanbula na prekrasnom konju,
okružena slugama, Ester je uvijek govorila da mi
to dolikuje, s vremena na vrijeme čeznula sam i za
mužem lavljeg srca koji bi pobjedonosno gledao
na svijet. Šta god da je bilo u pitanju, Crni je
zauvijek ostao tužan. Budući da sam primijetila da
njegova potištenost najčešće nema nikakve veze s
njegovim ramenom, vjerovala sam da u skrivenom
kutku njegove duše, čak i u najsretnijim trenucima
vođenja ljubavi, obitava nekakav demon tuge koji
ga čini turobnim i zamišljenim. Da bi primirio tog
demona, ponekad bi pio vino, ponekad razgledao
crteže u knjigama i zanimao se za iluminaciju, a
ponekad je dane i noći provodio s iluminatorima i
zajedno s njima trčao za zgodnim momcima. I kao
što je bilo perioda kad se u društvu iluminatora,
kaligrafa i pjesnika zabavljao dosjetkama,
dvosmislicama, aluzijama, laskanjem, igrarijama s
lijepim mladi-ćima, tako je bilo i perioda u kojima
je sve to zaboravljao zaokupljen sekretarskim i
državničkim poslovima koje je obavljao za
Sulejman-pašu Krivog. Četiri godine kasnije, kad
je umro naš pa-dišah, a na prijesto stupio sultan
Mehmed, koji je iluminaciji i slikarstvu okrenuo
leda, entuzijazam koji je Crni gajio prema tim
aktivnostima preobratio se iz jednog fantastičnog
užitka u tajnu proživljavanu u samoći, iza
zatvorenih vrata. Ponekad bi otvarao neku od
knjiga mog pokojnog oca i s osjećanjem krivice i
sjete posmatrao crtež još iz vremena kad je
Timurov sin vladao Hera-tom (da, prizor kad se
Širin zaljubljuje u Husreva vidjevši ga na slici), i
to ne kao plod sretne umjetničke igre, koja je i u to
vrijeme živjela u dvorskim krugovima, već kao
neku slatku tajnu koja mu se duboko urezala u
sjećanje.
Engleska kraljica je našem padišahu povodom
treće godišnjice njegovog stupanja na prijesto
poslala čudnovat sat u kojem se nalazio muzički
uređaj s mijehom. S lađe koja je zbog tog
ogromnog sata i njegove pratnje doplovila iz
Engleske iskrcani su dijelovi, zupčanici, slike i
statue te danima sklapani na jednoj padini što
gleda na Zlatni rog. Ljudi su se iz radoznalosti
skupljali na padinama Zlatnog roga ili su pak
pristizali čamcima. S čuđenjem i divljenjem
posmatrali su kako divovski sat radi bučno i u
pratnji neke zastrašujuće muzike, kako se skulpture
i slike u ljudskoj veličini smislenim pokretima vrte
jedne oko drugih i u taktu melodije graciozno i
smisleno kreću, kao da ih je stvorio sam Alah, a ne
ljudska ruka, i kako sat cijelom Istanbulu
objavljuje vrijeme udarcima koji podsjećaju na
zvuk zvona. Nezavisno jedno od drugog, Crni i
Ester prenijeli su mi kako je taj sat, koji je izazvao
bezuslovno divljenje priprostog puka i gomile
glupaka, za fanatike odane našem padišahu i vjeri s
pravom postao izvor nespokojstva jer prikazuje
snagu nevjernika. U periodu kad su se takva
ogovaranja već proširila, čula sam da se sljedeći
padišah, sultan Ahmed probudio jedne noći s
božjim nadahnućem, zgrabio buzdovan, sišao iz
harema u Carski vrt te u paramparčad razbio sat i
njegove figure. Oni koji su pronosili tu vijest i
glasine objašnjavali su kako je naš padišah u snu
ugledao blagoslovljeno i božanskom svjetlošću
obasjano lice našeg hazre-ti pejgambera i kako ga
je božji poslanik upozorio na to da će padišah
odstupiti od Alahovih zapovijedi dopusti li da se
njegov narod divi slikama, pogotovo onim
čovjekolikim, koje se, kao takve, nadmeću s
Alahovim stvorenjima, te da je naš padišah na te
riječi još u snu bio dograbio svoj buzdovan. A naš
padišah je taj događaj svom vjernom hroničaru
više-manje ovako prepričao i, ne žaleći zlata,
naložio je kaligrafima da mu prirede tu knjigu
Suština istorija, ali nije dopustio da je iluminatori
ilustruju.
Na taj način je uvenula crvena ruža oduševljenja
iluminacijom i crtanjem koja je, nadahnjujući se
Persijom, stotinu godina cvjetala u Istanbulu.
Rasprave o metodama starih heratskih majstora i
postupcima franačkih majstora, koje su medu
ilumina-torima raspirivale svađe i otvarale
bezbroj pitanja, nikad nisu okončane. Jer,
slikarstvo je bilo napušteno: nije se crtalo ni u
istočnjačkom ni u zapadnjačkom maniru.
Iluminatori se nisu pobunili; poput staraca koji bez
pogovora prihvataju neku bolest, prihvatili su
situaciju s nenametljivom pokornošću i tugom.
Nisu se pitali šta rade veliki majstori iz Tabriza i
Herata, koje su svojevremeno s divljenjem
slijedili, niti su se zanimali za djela franačkih
majstora, čijim su novim postupcima težili ne
znajući da li da ih mrze ili da im zavide. I kao što
noću, kad se pozatvaraju vrata na kućama, grad
ostane prepušten tami, tako je i slikarstvo
ostavljeno potpunoj samoći. Okrutno je
zaboravljeno da je svijet nekad izgledao sasvim
drugačije. Knjiga mog oca, nažalost, nije mogla
biti dovršena. Izrađene stranice prenesene su u
Carsku riznicu s mjesta na koje su pale Hasanovom
zaslugom; tamo su na insistiranje nekog
snalažljivog i pedantnog bibliotekara uvezane
zajedno s nekim drugim, bezveznim listovima iz
umjetničke radionice, tako da su se raštrkale po
raznim albumima. Hasan je pobjegao iz Istanbula,
nakon čega mu se izgubio svaki trag. Ali Ševket i
Orhan nikad nisu zaboravili da je ubicu mog oca
posjekao taj njihov stric, a ne Crni.
Na mjesto majstora Osmana, koji je umro dvije
godine nakon što je oslijepio, došao je Roda kao
glavni iluminator. Leptir, čijem se talentu divio i
moj pokojni otac, posvetio je ostatak života crtanju
i ukrašavanju tepiha, tkanina i šatora. I mlade kalfe
iz umjetničke radionice krenule su istim putem.
Niko se nije ponašao kao da je napuštanje
umjetničke radionice neki veliki gubitak. Možda
zato što niko nije vidio pravu sliku svog lica.
Ja sam cijelog života tajno priželjkivala da budu
izrađene dvije slike, ali to nikom nisam smjela
otkriti.
1. Željela sam svoju sliku. Ali znala sam da im to,
ma koliko se trudili, ne bi pošlo za rukom; jer čak i
kad bi moju ljepotu uspjeli da vide onakvu kakva
jeste, nijedan od padišahovih iluminatora,
nažalost, ne bi mogao vjerovati da je lice neke
žene lijepo ako joj oči i usne ne bi nacrtao kao u
Kineskinje. Da su me i nacrtali kao neku kinesku
ljepoticu, kako bi to učinili stari majstori iz
Herata, možda bi oni koji bi me vidjeli i
prepoznali shvatili da se iza lica te kineske
ljepotice krije moje. Ali kad bi oni koji dolaze
poslije nas i shvatili da moje oči zapravo nisu
kose, ne bi uspjeli da dokuče kako je izgledalo
moje lice. Kako bih samo bila sretna da danas, u
starosti koju mi utjeha mojih sinova čini
podnošljivom, imam sliku svog lica iz mladosti!
2. Željela bih sliku sreće, ono o čemu i pjesnik
Sari Nazim iz Rana promišlja u svojoj mesneviji.
Veoma dobro znam kako bih to napravila. Bila bi
to slika majke s dva dječaka; da mlađeg, onog koji
s osmijehom sisa bradavicu na njenoj velikoj sisi,
drži u naručju i doji, a da joj se oči susreću s
očima starijeg, pomalo ljubomornog brata. Želim
da majka sa slike budem ja i da slika bude urađena
u stilu starih heratskih majstora, koji - prikazujući
pticu kao da leti i istovremeno kao da, ispunjena
srećom, leprša na nebu - zaustavljaju vrijeme.
Znam da to nije lako.
Moj sin Orhan, koji je toliko nerazuman da u
svemu želi biti razuman, godinama govori kako
heratski majstori, koji su zaustavljali vrijeme,
mene ne bi mogli nacrtati onakvom kakva jesam i
kako franački majstori, koji neprestano crtaju
lijepu majku s djetetom, uopšte ne bi mogli
zaustaviti vrijeme, te da moja slika sreće zapravo
nikada neće moći da bude izrađena. Možda je u
pravu. Čovjek u suštini ne traži osmijeh na slici
koja prikazuje sreću, nego sreću u životu. Slikari to
znaju, ali je upravo to ono što nisu u stanju da
naslikaju. Zato na mjesto sreće života postavljaju
sreću posmatranja.
Zato sam ovu priču, koja se ne bi mogla oslikati,
ispričala svom sinu Orhanu, da je možda on
zapiše. Bez ustezanja sam mu dala pisma koja su
mi slali Hasan i Crni i crtež konja na kojem se tinta
razmazala, pronađen kod sirotog efendi
Prefinjenog. Orhan je razdražljiv, mrzovoljan i
nesretan i uopšte se ne plaši da bude nepravedan
prema onima koje ne voli. Zato mu nemojte
vjerovati ako je Crni ispao smeteniji nego što je
bio, naši životi teži, Ševket gori, a ja ljepša i
nepristojnija nego što sam bila. Jer, nema šta ne bi
izmislio da bi mu priča bila lijepa i da bismo
povjerovali u nju.
1990-1992; 1994-1998.
RJEČNIK
abdest - obredno pranje muslimana prije
molitve aga - dvorski činovnik, zapovjednik turske
vojske ajet - odlomak iz Kurana
akča - stari turski srebrnjak
akšam - veče, jedna od pet dnevnih muslimanskih
molitvi aščinica - restoran kuhanih jela i roštilja
beglerbeg - vojni i civilni starješina turskog
carstva bostandžije - članovi sultanovog
obezbjeđenja čador - šator
čakšire - istočnjačke duboke, široke hlače
ibrik - posuda za vodu
imam - muslimanski sveštenik
inšalah - fraza Alahova je volja
janjičar - pripadnik pješadije turske vojske kadija
- sudija
kaftan - dugi ogrtač
kalem - pero
kalenderije - derviški red
kalif - vrhovni poglavar sunita, Muhamedov
nasljednik kavuk - orijentalna kapa
kolofon - bilješka na prednjoj ili zadnjoj stranici
knjige mahala - dio grada
mangal- limena zdjela sa postoljem koja služi za
grijanje mašala - uzrečica kojom se iskazuje
divljenje
medah - narodni pripovjedač
medresa - muslimanska vjerska škola
mekteb- niža muslimanska vjerska škola
mesnevija - pjesma sa rimovanim distihom
mevlevije - pripadnici derviškog reda, poznati po
ritualima okretanja u mjestu
mevlud - praznik povodom Muhamedovog
rođendana mihrab - imamovo mjesto odakle
predvodi molitvu
minaret - visoka kula uz džamiju
minder - dušek
mintan - muška košulja bez kragne
muhtar - starješina mahale
mujezin - hodža koji s minareta poziva vjernike
na molitvu
namaz - molitva, klanjanje koje su muslimani dužni
da
obavljaju pet puta dnevno
oka - ranija jedinica za mjerenje težine
padišah - car, vladar
paša - upravnik pokrajine u Turskoj
pejgamber - poslanik Muhamed
perdedar - pripovjedač
ramazan - deveti mjesec muhamedanske mjesečeve
godine
kada je propisan strogi post
rahat lokum - turski slatkiš
saraj - palata, dvor
sinija - niska okrugla trpeza
spahija - konjanik u nekadašnjoj turskoj vojsci
sultanija - sultanova kći
sura - glava, poglavlje iz Kurana
šafiiti - sljedbenici šerijatske pravne škole
šah - kralj, titula persijskog vladara
šahnama - velika epska pjesma od 170 hiljada
stihova persijsko
pjesnika Firdusija
šalvare - duge, vrlo štiroke istočnjačke hlače
šartovi - članovi, simboli islamske vjere
šejh - starješina derviškog reda
šejhul islam - vrhovni muftija, poglavar
šejtan - đavo
šerijat - učenje islamske vjere
tarikat - derviški red
tekija - derviški duhovni centar
telal - glasnik
timar - njegovanje stoke, naročito konja
topuz - buzdovan
turbe - muslimanska natkrivena grobnica
ud - arapski muzički instrument
vaiz - propovjednik
vakuf - zadužbina
valija - turski vojno-administrativni starješina
jedne oblasti vezir - visoki državni činovnik