Njegovo ime danas je simbol viteške borbe crnogorske nacije za nezavisnost.

Najveći mu je životni poduhvat kod Cetinja na Božić 1918. rukovođenje početkom

oružanoga ustanka crnogorskoga naroda protiv srpske okupacije.

Istraživači su posljednjih deceniju-dvije predočili javnosti važnije djelove njegove

biografije, temeljeći je na dokumentima i provjerljivim činjenicama. Vanredno je
sposoban, neustrašiv oficir u balkanskim i Prvome svjetskome ratu.

Manje je poznato da je, od potonjega vladara Petrovića-Njegoša, kralja Nikole

Prvoga, skupa sa 11 drugih istaknutih „zelenaških“ oficira — Andrijom
Raičevićem, Ibrom Bulatovićem, Milisavom Nikolićem, Živkom Nikčevićem,
Markom Vučerakovićem, Ivanom Bulatovićem, Vojinom Lazovićem, Spasojem
Milićem, Đonom Nikom, Savom Raspopovićem, Radojicom Nikčevićem — dobio
23. januara 1920. i najveće crnogorsko priznanje za junaštvo: Obilića medalju.

Kontroverzniji dio njegova života je od izbijanja Drugoga svjetskoga rata na

prostoru Kraljevine Jugoslavije, pa do kobnoga obračuna sa oficirima Uprave
državne bezbjednosti (UDB-a) na Bojanju brdu 14. marta 1947. god.

Krsto Popović rodio se 14. septembra 1881, od oca Todora-Zrna Nikolina, oficira
iz Lipe Cucke, i majke Ćetne, rođene Krivokapić. Oženio se 1905. godine. U braku
sa Marijom, šćerkom Jovana Radojevića iz Rudine, imao je sinove Nikolu i
Radovana, te šćeri Zlatanu, Milosavu, Stanu, Savicu, Bosiljku.

Nakon Podoficirske škole, završio je, prvi u rangu, i Oficirsku školu na Cetinju.
Proizveden u potporučnika 10. jula 1906, unaprijeđen 1. jula 1909. u poručnika.
Nastavnik je u Podoficirskoj školi, a avgusta 1910. šef obezbjeđenja ceremonija
proglašenja Kraljevine Crne Gore.
U Prvome balkanskome ratu je komandir čete u Katunskoj brigadi. Učestvuje u
borbama za Skadar. U Drugome balkanskome ratu, s činom poručnika, komandir
je čete u borbama na Bregalnici.

Unaprijeđen je u drugoj polovini 1913. u čin kapetana. Nakon toga, postavljen za

pomoćnika načelnika štaba 5. divizije Crnogorske narodne vojske u Pljevljima.
Ujedno je zapovjednik Podoficirske škole regrutske klase.

U Prvome svjetskome ratu komanduje manevarskim Boljanićkim odredom

(bataljoni: Jezersko-šaranski, Poljski, Pljevaljski, Kamenogorski, Boljanićki;
izviđačka četa, mitraljesko odjeljenje, artiljerijska baterija). Među prvima zadaje
udare austrougarskoj oružanoj sili – zauzima Metaljku i potiskuje je ka Čajniču.

Zatim preuzima novoustrojeni manevarski Izviđački odred (tri bataljona,

mitraljesko i minersko odjeljenje, kasnije i artiljerijsko odjeljenje), te prelazi
Drinu. Napada Višegrad, Goražde, Ustipraču a tokom oktobra 1914. djejstvuje na
Romaniji – Glasincu, kod Sokoca i Han-Pijeska.

Tokom 1915. bori se na Suvoj Gori, Vranovini, Jezernici, Prijepolju, Brodarevu.

Učesnik je Mojkovačke bitke. Sredinom 1916, kao ratni zarobljenik, interniran je u
austrougarski logor Boldogason (sada Frauenkirhen u Austriji).

U događajima kasnije nazvanim Božićna pobuna, on je, sa štabom u Bajicama kod

Cetinja, komandant jednoga od sektora ustanka. Nakon oružanih borbi sa srpskim
okupacionim jedinicama, te njihovim pomoćnim trupama — „bjelašima“, emigrira
u Italiju.

U Gaeti je načelnik Operativnoga odjeljenja Glavnoga štaba Crnogorske vojske.

Unaprijeđen 27. marta 1919. u čin komandira (majora), sa rangom i pravima od 21.
decembra 1918. – dakle, od dana početka Božićne pobune.

Na čelu ekspedicije od oko 120 oficira i podoficira, tajno se iskrcao jula 1919. kod
Bara i poveo oružane borbe protiv srpskih trupa. Do maja 1920. se vratio u Italiju i
referisao o vojno-političkim prilikama.
Unaprijeđen 27. jula 1921. u čin brigadira. Zastupnik komandanta Crnogoske
vojske do rasformiranja njenih garnizona i Italiji.

Početkom 1922. s većom grupom crnogorskih oficira emigrira u Argentinu.

Nastavlja političko djelovanje, povezujući se sa Crnogorcima u SAD. Član je
emigrantske Crnogorske slobodne stranke seljaka i radnika.
Uz pomoć svoga saborca, Marka Vučerakovića, 1929. prelazi u Belgiju. Do 1934.
je u Liježu, sa porodicom koja je tamo u međuvremenu doputovala.
Po dobijanju amnestije, vraća se u Crnu Goru. Priključuje se Crnogorskoj
federalističkoj stranci (CFS). Živi u Nikšiću i u Cucama.

Iako pozivan, nije 12. juna 1941. učesnik Petrovdanskoga sabora, kojem kao
delegati prisustvuju i neki kasniji protagonisti i četničkoga i partizanskoga pokreta:
poput mitropolita crnogorsko-primorskoga Joanikija Lipovca, člana četničkoga
Nacionalnoga komiteta, odnosno, Sava Čelebića, petoga po redosljedu
proizvedenih partizanskih generala.
Krsto Popović nije pripadao „petrovdanskoj“ Crnoj Gori. Ali ni „ustaničkoj“ Crnoj
Gori.

Dakle, nije učesnik Trinaestojulskoga ustanka, koji je Komunistička partija

Jugoslavije (KPJ) inicirala i dominantno predvodila. A u njemu, nota bene,
učestvuje i hiljade budućih četnika. Ne malu ulogu u Trinaestojulskome ustanku, te
u ustaničkim štabovima i jedinicama nekoliko mjeseci kasnije, imali su i potonji
četnički komandanti: Pavle Đurišić, Bajo Stanišić, Đorđije Lašić, Vaso Vukčević,
etc.

Uz KPJ će se od 13. jula 1941. svrstati i poznatiji „bjelaši“, međuratni veterani

tekovina tzv. Podgoričke skupštine: Jovan Ćetković (autor panegirične knjige
„Ujedinitelji Crne Gore i Srbije“, kasnije komunistički ministar u Titogradu),
Marko Savićević (poslanik tzv. Podgoričke skupštine), Stojan Cerović (vlasnik i
urednik centralističke „Slobodne misli“), Jevto Pavić (vođa „kontrakomita“ iz
Nikšića, pa ministar pravde u vladi Blaža Jovanovića), Miloš Rašović (poslanik
1930-ih sa srpske režimske liste, a 1946. predśednik Ustavotvorne skupštine NR
Crne Gore), etc.

Međutim, do kraja 1941. „ustanička“ Crna Gora se nepovratno diferencira na

partizane i četnike. U januaru 1942. počinje njihova otvorena međusobna oružana
borba.
I jedni i drugi potčinjeni su vrhovnim komandantima koji nijesu iz Crne Gore:
Josipu-Titu Brozu i Dragoljubu-Draži Mihailoviću.

Najveći broj ubijenih u Crnoj Gori do kraja rata neće biti žrtve sila Osovine; već,
neuporedivo više, upravo bratoubilačke crnogorske borbe.
Što je, dakle, 1941. napravila „ustanička“ Crne Gora“?

Još prije početka bilo kakvih oružanih neprijateljstava, Centralni komitet (CK) KPJ
cilja na crnogorske federaliste — koji su jedini u Crnoj Gori imali autohtonu
organizaciju, dok su sve druge predratne stranke, uključujući i KPJ, samo
provincijalni ogranci centrala u Beogradu (KPJ, jedno vrijeme, i iz emigracije).

Dakle, za jednu od „zadaća crnogorskih komunista“, CK KPJ maja 1941. navodi

treba da „vode borbu protiv pokušaja uspostavljanja nekakve dinastije
slobodoljubivom crnogorskom narodu, da vode borbu protiv federalista kao
agenata italijanskih imperijalista“ („Proleter“, br. 3-5, mart-maj 1941).

To je, nolens-volens, prvi zlokobni embrion projektovanja građanskoga rata među

Crnogorcima u uslovima okupacije. A kako su uistinu stvari stojale oko
„italijanskih imperijalista“ u Crnoj Gori?
Upravo s okupacijom „italijanskih imperijalista“, crnogorski komunisti su de facto
izašli iz ilegale, prvi put nakon Obznane s kraja 1920. godine. Od crnogorskih
komunista do 13. jula 1941. niko od strane Italijana nije ni saslušavan, kamoli
hapšen.

Ni komunistički ni četnički istoriografi ne spore da je okupacioni režim fašističke

Italije u Crnoj Gori bio jedan od najblažih. Okupator nikakve represivne mjere
protiv bilo koga do 13. jula 1941. nije u Crnoj Gori sprovodio. To je fenomen
nepoznat za okupirane djelove Evrope.

Italija, kao njemačka saveznica u ratu, pred kojom je jugoslovenska oružana sila
potpisala regularnu kapitulaciju, nije na prostoru Crne Gore posegla za
odvođenjem oficira i podoficira u internaciju; a to je, nota bene, po ratnome pravu,
nakon kapitulacije, mogla uraditi.

Okupator u Crnoj Gori, takođe, organizuje snabdijevanje stanovništva i pruža

pomoć crnogorskim izbjeglicama sa Kosova. Delegacija Srba iz istočne
Hercegovine dolazi u proljeće 1941. na Cetinje i traži da se radi svoje zaštite od
ustaškoga pokolja pripoje Crnoj Gori, etc.

Do ustanka vjerovatno ne bi ni došlo baš 13. jula 1941. — u periodu kad su, da zlo
bude gore, sile Osovine na vrhuncu moći — da nije tri neđelje ranije napadnut
SSSR.
Sve dotad, SSSR i Njemačka su saveznice: skupa su svečano, radno i mučki
podijelile Poljsku; SSSR je, koristeći svjetski ratni metež, progutao tri nezavisne
baltičke države, te izvršio agresiju na Finsku i Rumuniju i anektirao im djelove
teritorije. Rusi ni prstom nijesu mrdnuli da eventualno pomognu osovinski napad
na Jugoslaviju.

Na drugoj strani, ustanak u Crnoj Gori od vođstva KPJ nije ni planiran kao
masovan. Iz vrha KPJ, kao što je i bilo tokom ljeta 1941. u Srbiji, od crnogorskih
komunista su tražili da stvore manje gerilske jedinice i izvode ograničena djejstva,
a tek postepeno ih omasove i uvode u veće vojne operacije.

Prostori Crne Gore, izuzev nekoliko najvećih varoši, do 13. jula 1941. bili su
pośednuti od raštrikanih i za borbu sa Crnogorcima apsolutno nemotivisanih
italijanskih trupa, uglavnom paravojnih snaga (karabinjera i finansa).
Trinaestojulske pobjede nad njima su bile lake. Euforična ustanička crnogorska
stihija se otrgla kontroli. Vršene su egzekucije Italijana i nakon njihovih predaja
bez borbe; a tu i tamo se iživljavalo i nad njihovim leševima.

„Ustanak u Crnoj Gori je organizovan diletantski“, svjedoči kasnije Vlado

Dapčević, koji je na Čevu ispalio prvi trinaestojulski hitac. „A imali smo idealne
mogućnosti. Imali smo do zuba naoružane komuniste, skojevce, simpatizere.
Možda smo mogli zauzeti čitavu Crnu Goru bez ispaljenoga metka. A pošli smo u
ustanak grlom u jagode, bez organizacije, bez štabova, bez komandi, bez plana. Ne
znaš šta je bilo gore“.

Zavaravajuća perspektiva brzoga sloma Osovine temeljila se i na procjenama da će

Crvena armija u najgoroj varijanti za par mjeseci izbačiti Njemačku iz rata; a i
prije nego se to desi legije svojih padobranaca doskočiti na Durmitor ili Zetsku
ravnicu. U jednome ustaničkome proglasu 1941. doslovno je napisana i ova: da je
dotad „četiri i po miliona njemačkih vojnika izbačila iz stroja Crvena armija”!

Ispostavilo se: ustanak je u vojnome smislu predstavljao avanturu. I Tito i CK KPJ

su zbog toga oštro kritikovali crnogorsko rukovodstvo: Milovana Đilasa, Ivana
Milutinovića, Blaža Jovanovića i ostale.
Nakon dvije-tri neđelje je ustanak skršen, propraćen teškim represalijama
okupatora nad stanovništvom, uključujući masovna strijeljanja, interniranja,
pljačke, paljevine, bombardovanja i granatiranja udaljenijih sela...

Umjesto dotadašnje civilne okupacione uprave, na čijem je čelu Serafino Macolini,

benevolentni funkcioner Ministarstva vanjskih poslova, Italijani su zaveli
zločinački režim kaznene vojne uprave sa zloglasnim Pirciom Birolijem, još od
Solunskoga fronta prosrpski nastrojenim generalom...

Krsto Popović, kao član CFS, pripadao je, dakle, onome njenome dijelu koji ne
odobrava proglašenje marionetske crnogorske države pod okupacijom i
protektoratom Kraljevine Italije, makar iz razloga da su joj amputirane teritorije i
pripojene Italiji (Boka kotorska) i Albaniji.

Još od 1918, on ne gaji samo neprijateljstvo prema „bjelašima“, već i u najmanju

ruku podozrivost prema komunistima; tačnije, komunisti su 1918. i bili „bjelaši“.
Među delegatima tzv. Podgoričke skupštine njih 12 su komunisti, tada pod imenom
socijalisti. Ti prvi ovdašnji komunisti, većina njih, na čelu sa Jovanom
Tomaševićem, utemeljivačem KPJ u Crnoj Gori, bili su „kontrakomiti“; pozivali
su 1919. „protivnike ujedinjenja Crne Gore i Srbije” kao „Nikoline agente” i tvrdili
da je „separatizam Crne Gore zločin”, etc.

Da li je Krsto Popović prema „ustaničkoj“ Crnoj Gori mogao ostati neutralan?

To nije mogla biti niti jedna iole poznatija ličnost u Crnoj Gori. Uz to, nakon
Trinaestojulskoga ustanka, ni oni obični, anonimni ljudi, jedva da su u Crnoj Gori
mogli biti neutralni među onim manjim dijelom stanovništva u crnogorskim
varošima u kojima su neprestano osovinski garnizoni (Podgorica, Nikšić, Cetinje,
gradovi na Crnogorskome primorju).

To je možda svega oko polovina od približno 15 odsto populacije u Crnoj Gori,

koji je tada živio u varošima. Većina, oko 85 odsto drugih, međutim, živjelo je u
crnogorskim selima, kuda su naizmjenično prolazile različite, međusobno
zakrvljene vojske; a koje je trebalo preživjeti.

Jedno od područja u kojima je Trinaestojulski ustanak naišao na uzdržanost, uz

Lješansku, bila je i Katunska nahija (sa četiri tadašnje opštine: cuckom, bjeličkom,
čevljanskom, ćeklićkom).
Zbog čega Katunjani, stoljećima i prvi i posljednji ešalon svakoga crnogorskoga
ratovanja, tada dominantno ostaju po strani?

U jesen 1941. ustanici – koji su tada ustalili naziv partizani – kontrolišu Katunsku
nahiju, ali ośećaju da politički iza sebe nemaju mase. Proklamovana oslobodilačka
borba i antifašizam im i u tom i u drugim krajevima Crne Gore već služi kao
svojevrsno opravdanje za egzekucije neistomišljenika. To se kasnije nazivalo
„lijeve greške“.

O prilikama u Katunskoj nahiji, komunisti iz okružnoga komiteta cetinjskoga 31.

oktobra 1941. obavještavaju Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru:
„Mora se priznati da, uslijed zbilja počinjenih grešaka, postoji u ovom kraju
izvjesna bojaznost da se opet ne istupi neorganizovano i da se narod ne dovede
ponovo u sličnu situaciju kao što je bila ranije.
Čuju se, na primjer, savjeti od poštenog naroda: ’Ako možete bolje organizovati
nego prije — da, a ako ne možete, batalite posao’“.

Pod obrazloženjem „izdajnik“, „špijun“, „petokolonaš“, ili bez bilo kakvog

obrazloženja, nijesu likvidirani samo stvarni ili izmišljeni simpatizeri četničkoga
pokreta u Srbiji, već i oni, viđeli smo od CK KPJ i prije ustanka jasno targetirani
— federalisti.
U arhivskoj građi partizanskih jedinica i štabova, te KPJ, nalaze se podaci da je još
11. avgusta 1941. formiran „prijeki narodni sud“, da bi se „istrijebili italijanski
špijuni i palikuće“, federalisti: sin protojereja Bela Vujovića, crnogorski kapetan
Jovan Vujović, zatim Đoko Kraljević, Stevo Perović, braća Dubovičani.

Jedna partizanska jedinica izvještava 1. oktobra 1941. da, što se njih tiče, „akcije
protiv okupatora još nijesu izvođene“, ali da su „otpočele akcije protiv pete kolone
i špijuna“; naime da je „ubijen Đoko Kraljević“ i da je „u društvu s njim ubijen i
Đuro Kostić, krilaš koji ga je pratio“.

Partizanski Glavni štab za Crnu Goru oktobra 1941. u spisak „izdajničke klike“
Sekule Drljevića, evidentira, kako kažu „zloglasnoga“ Radojicu Nikčevića, „sada
predsjednika opštine u Pješivcima“, zatim učitelja Vuka Stanišića sa Peleva
Brijega, Đoka Račića iz Andrijevice... Napominje se: „Ovakvu ološ treba trijebiti
kao gubu iz torine“.
Štab partizanskoga Lovćenskoga odreda Glavnome štabu Crne Gore 31. oktobra
1941. javlja: „Po pitanju borbe protiv pete kolone potvrđujemo izvještaj da su
ubijeni Bećo Plamenac i Mitar Vukmanović; i javljamo da je ubijen u toku noći
27-28 okt. novi pomoćnik Jovana Belova za Riječku opštinu, Lazo Petričević“.

Da pogledamo, konkretno, što je bila krivica toga Petričevića?

„Partizani su ga izveli iz sela“, navodi se u istome izvještaju. „Pretresli su ga,
nađena je kod njega Musolinijeva slika i jedna talijanska cigareta koju je čuvao da
je ispuši na dan pada Moskve i ako nije bio pušač. Strijeljan je“.
U Nikšiću se neki „zelenaši“ oružano organizuju, ali nema partizanskih tvrdnji da
ih napadaju. Partizanski Durmitorski odred novembra 1941. navodi da je „poslije
izvršenih partizanskih akcija sabotaže 8 o. m. na pruzi Nikšić-Bileća, uputio se 9 o.
m. voz iz Nikšića sa 60 neprijateljskih vojnika u pravdu Kusida” i da je „kolskim
putem pošlo 13 zelenaša na čelu sa Tomom Počekom; i na stanici Kuside sastali su
se zelenaši sa Italijanima i vratili se zajedno vozom prema Nikšiću; u putu su
zelenaši uhvatili dva seljaka i odveli ih sa sobom”.
Lokalni partizani su napavili zasijedu i bilo je „šestorica zelenaša mrtvih”.
U jednome proglasu KPJ od 20. novembra se navodi da „neće okupator otići bez
borbe”, kakvo su uvjerenje, tvrde, širili federalisti:
„Da su naši preci mnogo razgađali kad su turske horde navaljivale na Crnu Goru,
danas bi po Crnoj Gori bile sve Muje i Alije.
Ko je najgrlatiji u pronošenju ovih demoralizatorskih i protivnarodnih parola?
U tome prednjače razni vođi i vođice iz redova Federalističke stranke, koji nijesu
ništa do ulizice i sluge i nemaju ništa zajedničko sa Jugoslovenima i crnogorskim
narodom”.
No, pogledajmo, đe je u svemu tome Krsto Popović?
Ne postoji ni približno ličnost u Crnoj Gori koja je u jesen 1941. više poimenično
pominjana i javno prozivana od strane partizana i KPJ.
U izvještaju od 31. oktobra 1941, dostavljenome Pokrajinskome komitetu KPJ —
tada u Piperima, na Radovču, iznad Podgorice — navodi se:
„U Katunskoj nahiji ima prilično uticaja Krsto Popović, koji se sada nalazi u
Cetinju.
Pronose se glasovi da će se primiti za šefa krilaša, ali to nije još sigurno.
Pošto bi bilo vrlo značajno neutralisati ga ili privući ga na našu stranu, to je
plenum odlučio da mu se uputi jedno pismo s ciljem da se upozori da ne ide putem
izdaje naroda, već da se s narodom bori protiv okupatora.
Ovim se želi postići: išćerati ga jednom na čistinu, ili da se primi ili da prihvati
borbu protiv okupatora.
Ako ode s Italijanima, onda je s njim politički svršeno, a ovako njegovo držanje
uslovljava kolebljivost jednoga dijela masa koje vjeruju da je on pošten čovjek“.
I drugi partizanski dokumenti iz toga perioda navode da će „gro ljudstva za
opštenarodni oružani ustanak pretstavljati Katunska nahija, đe veliki uticaj na mase
ima Krsto Popović, pristalica Crnogorske federalističke stranke, čiji je stav, u
odnosu na vođstvo te stranke, u zadnje vrijeme neodređen“.
Ista procjena, da je Krsto, prema CFS, ali i prema partizanima „neodređen“,
potvrđena je 15. novembra 1941. na savjetovanju komandanata i komesara svih
odreda sa partizanskim Glavnim štabom Crne Gore.
Uslijedio je 20. novembra 1941. javni proglas KPJ, o onima koji „neće da stanu uz
rame s njim protiv okupatora, već vode dvoličnu politiku — pomalo s okupatorom,
pomalo s narodom — držeći tako narod u zabludi”.
Navode primjere veterane crnogorskoga ustanka iz 1918, konkretno da su to: „u
Bjelicama Dušana Vuković s jednom malom grupicom; u Ćeklićima kapetan
[Andrija] Dragutinović; u Velestovu [protojerej] Jovo Turčinović”.
U tom proglasu još piše:
„Takav je slučaj s Krstom Popovićem iz Cuca.
Krajnje je vrijeme da se u interesu svom, u interesu Katunjana i svih Crnogoraca
išćera Krsto Popović na čistinu, da se u dvanaestom času opredijeli: ili sa
slovenskom Rusijom, crnogorskim narodom protiv okupatora — ili sa izdajicama,
špijunima, Rimom i Berlinom.
Trećega puta nema.
Bilo bi korisno kada bi se opredijelio protiv okupatora, ali prema onome što čini
danas malo ima izgleda na to.
U svakom plemenu ima poneki ‘kapetan’ koji se izdaje za ‘spasioca naroda’, i kad
njega ne bi bilo, misli da bi sve sagorjelo u živi oganj.
Ti ljudi često su na riječima za Rusiju, za narodnu borbu, a na djelu rade u korist
okupatora”.
Komunisti su međuvremenu najavljuju sazivanje zbora u Cucama, pred kojim
Krsto Popović, prema njihovome planu, „treba da se izjasni”.
Ilegalnim kanalima komunisti su mu na Cetinje dostavili poruku da „ide u selo sa
narodom, koji se sprema na ustanak”.
Iz partizanskoga Glavnoga štaba sa Radovča su mislili da će ga tako „politički
razobličiti, da se narodne mase u Katunskoj nahiji od njega odvoje”.
Śutradan, 21. novembra 1941, objavljen je proglas „Crnogorskom narodu!”
Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru tu tvrdi da je „poznato danas svakome
poštenom Crnogorcu da su poštene pristalice Crnogorske federalističke stranke
napuštile svoje vođstvo čim im je postalo jasno da je ono separatističko i
izdajničko; i danas te bivše njene pristalice nalaze se u redovima naroda, koji vodi
junačku borbu protiv fašističkog okupatora i svih njegovih slugu”; zatim, „ovi
izrodi i izdajice pitaju se: ‘Što će groblju sloboda’” i da federalisti „optužuju borce
za narodno oslobođenje – hrabre crnogorske partizane – što ubijaju tobože ‘svoju
rođenu braću’”.
Komunisti na istome mjestu navode:
„Mi vođstvu Crnogorske federalističke stranke poručujemo: uskoro će biti novo
Badnje veče.
I crnogorski narod će, kao i one slavne Badnje noći, očistiti svoju zemlju od
modernih poturica! ‘Ne složi se Bajram s Božićem,/ Jel’ ovako, baćo Crnogorci’”
U nastavku proglasa, Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Gore žigoše „izdajničku
kliku”, poimenično: Sekulu Drljevića, zatim, kako posprdno navode „mučenika” i
„apostola” Novicu Radovića (doktor nauka, kao „zelenaš” odležao devet godina u
kazamatima Kraljevine SHS/Jugoslavije), pa Dušana Vučinića (advokata iz
Podgorice), „megdandžiju” Petra Plamenca (ministra crnogorske kraljevine) i
„patrijarha” Sava Vuletića (advokta iz Zete, poslanika CFS).
Ali, u istome proglasu ne pominju i Krsta Popovića.
Komunisti još čekaju „da se izjasni”...
U drugoj polovini novembra 1941. crnogorski partizanski štabovi, te komiteti i
ćelije Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) vrše presiju na Krsta Popovića da im
se: ili prikloni — ili... !
On boravi na okupiranome Cetinju, đe preko ilegalne mreže dobija poruke od
komunista, koji ga nagovaraju da izađe iz grada i održi sastanak s njihovim
rukovodiocima.
Lovćenski partizanski odred 20. novemba 1941. svoj Glavni štab, pismom preko
kurira, izvještava:
„Pokušano je da se uspostavi kontakt i da razgovara jedan predstavnik našeg Štaba
sa Krstom Popovićem, [ali] ovaj je prosto slagao, nije došao na zakazano mjesto; i
više se, sa naše strane, to neće ni pokušavati.
On će biti išćeran na čistinu putem političkog rada, zborova, konferencija u
Cucama, kao i svi ostali njemu slični pojedinci”.
Iz partizanskoga Glavnoga štaba ne odustaju; procjene o navodnome topljenju
autoriteta Krsta Popovića kod Katunjana za njih su nerealne.
Naime, prema preciznoj obavještajnoj evidenciji, od oko 4.000 za oružje sposobnih
ljudi u Katunskoj nahiji, „zbog uticaja i aktivnosti separatista“, u partizanima se
tokom novembra 1941. nalazilo svega 100 boraca.
Glavni štab za Crnu Goru, zbog toga, obnavlja instrukciju Lovćenskome odredu da
se sa Krstom Popovićem, ipak, kontaktira, barem još jednom:
„Smatramo za potrebno da taj Štab (Lovćenskoga odreda – prim.a) i pored
navedenih razloga, treba da stupi u kontakt sa Krstom Popovićem; jer će to
omogućiti, ako se isti ne bi odazvao pozivu na narodnooslobodilačku borbu, lakše
odvajanje istoga od masa i njegovo političko razgolićavanje pred njima”.
Postupajući po ovoj naredbi, Lovćenski odred će 27. novembra 1941. referisati
Glavnome štabu:
„Što se tiče Krsta Popovića, koji je drug i saradnik S[ava] Čelebića, evo nekoliko
desetina godina pa sve do nedavno, jer je Krsto još uvijek u Cetinju, a Savo se
stavio na raspoloženje partizanima, ovaj Štab će uputiti jedno pismo K. Popoviću,
kojim će ga posljednji put pozvati da ide u selo s narodom, koji se sprema za
ustanak.
Narod u Cucama je već uradio slično sa svoje strane pozivajući Krsta na plemenski
skup, đe bi se izjasnio da li će s Italijanima, da li s Crnogorcima.
Smatramo da nećemo imati muke koliko je ranije izgledalo sa ovim čovjekom, koji
je nekada zaista bio masovan u Katunskoj nahiji, jer se tamo, nezavisno od njega, a
i protiv njega, stanje brzo mijenja”.
I Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru nalazi da je nadležan da se i on opet o
svemu izjasni. U pismu Okružnome komitetu KPJ za Cetinje, 1. decembra 1941
upozorava na „odugovlačenja” oko Krsta Popovića.
Upravo u tome pismu, koliko se u arhivskim izvorima može utvrditi, prvi put
komunisti pominju ono što će UDB-a 14. marta 1947. i realizovati –
LIKVIDACIJU KRSTA POPOVIĆA!
„Nemate dovoljno političke hrabrosti”, piše komunistima okruga cetinjskoga
Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru, „da oštro udarite protiv dvoličnjaštva Krsta
Popvića i društva i da ga vašim pravilnim političkim radom išćerate na čistinu.
Idete po liniji najmanjega otpora, pa tražite da Cuce Krsta istjeruju na čistinu?!
Ako je Krsto Popović razbijač borbenog narodnog jedinstva i petokolonaš, što bi se
dalo zaključiti iz vašeg proglasa Katunjanima, to je trebalo otvoreno reći narodu i
povesti protiv njega odlučnu borbu, pa ako je moguće I LIKVIDIRATI GA”.
Nakon svih ovih instrukcija, i po vojnoj i po parijskoj liniji, Štab Lovćenskoga
partizanskoga odreda, tj. politički komesar Veljko Mićunović — nakon rata
crnogorski ministar unutrašnjih poslova, zamjenik saveznoga ministra za vanjske
poslove, jugoslovenski ambasador u Moskvi i Vašingtonu, autor bestselera
„Moskovske godine”, narodni heroj — 3. decembra 1941. šalje „posljednje pismo”
Krstu Popoviću.
Ono u cjelini glasi:
„ŠTAB LOVĆENSKOG NARODNOOSLOBODILAČKOG PARTIZANSKOG
ODREDA
GOSPODINU KRSTU POPOVIĆU — CETINJE
U danima kada crnogorski narod vrši posljednje pripreme da opštenarodnim
oružanim ustankom zbači sa svoga vrata jaram mrskog italijanskog fašističkog
okupatora, kada se sva crnogorska sela i plemena organizuju i stvaraju svoju
narodnu crnogorsku vojsku, koja će silom svoga oružja, oslanjajući se na
pobjedonosnu Crvenu armiju Sovjetskog Saveza i na borbu svlh porobljenih
naroda, izvojevati slobodu Crnoj Gori, obraća Vam se Štab Lovćenskog
narodnooslobodilačkog partizanskog odreda pozivajući Vas na zajedničku
oslobodilačku borbu.
Nastupio je čas da svi oni koji su vjerni Crnoj Gori i njenoj slobodi daju sve od
sebe ne štedeći ni svoj život za njeno oslobođenje.
Crnogorski narod i njegovi vjerni sinovi, hrabri partizani, mjesecima vode borbu
protiv okupatora, uništavaju sve one izdajničke elemente koji su se prodali i služe
tuđinu, pokazujući i okupatoru i cijelom svijetu da Crnogorci mirovati neće dok ne
izvojuju svoju slobodu.
U TOJ BORBI VI DO SADA NIJESTE DALI ONAJ DIO KOJI SU OD VAS
MOGLI OČEKIVATI I CUCE, I KATUNJANI I SVI CRNOGORCI.
Vi ste se sve do sada kolebali, nalazili se između naroda i okupatora, što je imalo
štetnih posljedica po borbu Katunjana, jer ste svojim držanjem kod naroda stvarali
nekakve varljive nade prema okupatoru, čime ste ćerali Katunjane ne na
oslobodilačku borbu, već na pasivnost i mrtvilo, a to je pomagalo okupatoru, pošto
je iz borbe izbačivalo nekoliko hiljada ubojitih katunskih pušaka.
Za takvo svoje držanje do sada Vi nemate opravdanja, a pogotovu ga nećete imati
sjutra, kada su i Katunjani pošli putem svoje braće, ostalih crnogorskih plemena,
kada se i oni nalaze na pragu velikih bojeva za slobodu Crne Gore.
U ime Katunjana koji hoće da se bore protiv okupatora, u ime partizana
Lovćenskog odreda, ovaj Štab pred Vas danas otvoreno postavlja pitanje: ili s
Crnogorcima ili s Talijanima, drugoga izbora nema.
U interesu naroda, u interesu pobjede naše pravedne stvari, ako ste ostali vjerni
svojoj poštenoj prošlosti, Vi ćete poći putem svih poštenih Crnogoraca, putem
Vaših drugova poštenih federalista, koji su uviđeli da se danas rame uz rame bore
svi pošteni ljudi, bez obzira na partije i političko uvjerenje, bez obzira i na 1918.
godinu; i nalaze se danas u redovima partizana i na čelu pojedinih partizanskih
jedinica.
Posljednji je čas da prekinete svoje kolebljivo držanje, da okrenete leđa izdajicama
crnogorskog naroda, koji su zamijenili Sekulu [Drljevića] u izdajničkom poslu, da
priskočite i pomognete narodnu borbu, koja će se danas-sjutra razgorjeti do
opštenarodnog oružanog ustanka, koji će zbrisati sa crnogorskog tla i okupatore i
one koji njima služe.
KRSTO POPOVIĆU!
IMAJTE U VIDU DA VAM OVAJ ŠTAB PRUŽA POSLJEDNJU PRILIKU DA
OSTANETE KOD CRNOGORACA ONAKVI KAKVIM ONI ŽELE DA VAS
VIDE, DA VAM PRUŽA POSLJEDNJU PRILIKU DA PRIHVATITE BARJAK
OSLOBODILAČKE BORBE ZA SLOBODU CRNE GORE I DA IMATE
SUDBINU U SVOJIM RUKAMA.
Ovaj Štab je preko pojedinih svojih članova pokušao da razgovara s Vama, nijeste
na zakazani sastanak došli.
Cuce su Vas zvali, nijeste ni tamo došli!
Čuli smo da ste se izgovrali da nijeste od Italijana mogli maći ni koraka s Cetinja,
ali ako ste riješeni da zauzmete ono mjesto među Crnogorcima i danas i sjutra, da
se borite u krilu svoga junačkog plemena nema smetnje da izađete iz grada.
Obratite se na donosioca ovoga pisma, on će Vas izvesti iz Cetinja kad hoćete i
kuda hoćete, a da Vam je potpuno zajemčena lična sigurnost za to Vam garantuje
ovaj Štab, koji Vas zove na razgovor i preko svoga predstavnika očekivaće vas u
selu Štitarima 10. decembra 1941. godine.
Sa Štabom ćete stupiti u vezu preko Milovana S. Čelebića.
Pismenu potvrdu prijema ovoga pisma ostavite na koverti od istoga, koju ćete, po
donosiocu, vratiti natrag u ovaj Štab”.
Politički komesar VELJKO MIĆUNOVIĆ”.

Mjesto zakazanoga sastavka — Štitari, na području Lješanske nahije, zona je

djejstva Zetskoga partizanskoga odreda; komandant mu je u to vrijeme Blažo
Jovanović.
Ispred Glavnoga štaba, Ivan Milutinović 28. novembra 1941. za komandanta
partizanskoga Lješanskoga bataljona Zetskoga odreda imenuje Vasa Vukčevića,
bivšega jugoslovenskoga majora — po prilici od februara 1942. do kraja rata
jedanoga od najpoznatijih četničkih komandanata.
„Što se tiče Lješanskog bataljona”, pisao je Milutinović, „on treba da obuhvati
cijelu Lješansku nahiju, a mi smo u sporazumu sa predstavnicima iz Lješanske
nahije imenovali komandanta toga bataljona Vasa Vukčevića”.
Vukčevićem zamjenik je Milovan Čelebić — od Veljka Mićunovića u pismu Krstu
imenovana kontakt osoba u Štitarima za vezu sa Štabom Lovćenskoga odreda.
Čelebić će poginuti 1943. tokom Bitke na Neretvi (proglašen narodnim herojem).
„Donosioc pisma” Veljka Mićunovića na ruke Krstu na Cetinje je tada već partizan
Savo Čelebić, komandir, Krstov vjerni saborac iz oružane „zelenaške” borbe protiv
srpske okupacije, član Crnogorske federalističke stranke (CFS), učesnik
Petrovdanskoga sabora — podigao je na jarbol 12. jula zastavu Kraljevine Crne
Gore.
Savo je otac pomenutoga Milovana Čelebića.
Uslijediće događaj kakav može udesiti samo igra sudbine.
Tomo Kršikapa, advokat iz Šavnika, ugledni član CFS, bio je, između ostaloga, 12.
jula 1941. u Predśedništvu Petrovdanskoga sabora.
Automobil u kojem se Kršikapa, sa Osmanom Mandićem, vozio na drumu blizu
Podgorice, 5. decembra 1941. nalijeće na zaśedu partizana iz Lješanskoga
bataljona.
Zarobljavaju Kršikapu i privode ga, prije strijeljanja, na saslušanje kod majora
Vasu Vukčevića.
Na bazi izvještaja o saslušanju Kršikape, uz konsultacije sa Blažom Jovanovićem
— neposredno nadređenim majoru Vukčeviću — svega dan uoči zakazanoga
sastanka sa Krstom u Štitarima, Ivan Milutinović izvještava Štab Lovćenskoga
odreda:
„Krsto Popović, biv. komandir iz Cuca, prema izjavi Toma Kršikape, bivšeg
’ministra građevina i privrede’, u ’vladi’ Sekule Drljevića, jeste potkomandant i
organizator krilaša za Crnu Goru (komandant je šef karabinjera) i ima svoju stalnu
kancelariju u Komandi karabinjera na Cetinju.
Po svemu izgleda da su vaše veze sa drugovima na Cetinju, kao i njihova
obavještenja nedovoljna.
Čudna stvar da drugovi na Cetinju ne mogu da dođu do takvog materijala i
obavještenja o Krstu, koji tu svoju službu vrši već oko dva mjeseca dana.
Potrebito je da vrlo ozbiljno skrenete pažnju drugovima na Cetinju zbog ovog
nehatnog prikupljanja materijala o ljudima u službi okupatora.
Da slučajno nije uhvaćen ovaj izdajnik, desilo bi nam se ono o čemu ste prije dva
dana govorili, a što bi bilo vrlo opasno i štetno za nas.
NASTOJTE DA GA [KRSTA POPOVIĆA] NA ZGODAN NAČIN IZVUČETE
SA CETINJA, UHAPSITE I SPROVEDETE NAM RADI ISTRAGE.
Za vas nemamo ništa interesantno u vezi sa saslušanjem izdajnika Kršikape.
Dostavite imena dezertera pod oružjem i bez oružja. HITNO.
SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU!
ZA GLAVNI ŠTAB NARODNO-OSL. PARTIZ. ODREDA ZA CRNU GORU I
BOKU
Milutin”.
Ništa od toga nije bilo tačno. Do 9. decembra 1941. Krsto Popović nije
organizovao, niti komandovao bilo kakvim formacijama, pa ni fantomskim
„krilašima”. Ne samo da o tome ništa nije znala komunistička obavještajna služba
na Cetinju, već ni u arhivima o tome nema nikakva traga.
U svojem dnevniku — koji je u djelovima objavljen prije izvjesnoga vremena —
Krsto Popović navodi strijeljanje Toma Kršikape kao primjer komunističkoga
zločina...
Tih dana se Crnom Gorom doznalo i o strahovitome neuspjehu partizanskoga
napada 1. decembra 1941. na Pljevlja i velikome broju poginulih i ranjenih.
Širom Katunske, ali i Riječke i Crmnilčke nahije pripremaju se narodni zborovi
protiv partizana.
Formiraju se odbori koje predvode članovi CFS, pristalice Krsta Popovića: dr
Božidar Krivokapić (Cuce), kapetan Andrija Dragutinović (Ćeklići), kapetan
Dušan Vuković (Bjelice), protojerej Miloš Turčinović (Čevo).
Katunska nahija kao da je pod grotlom nadolazećega vulkana.
Partizani 4. januara 1942. na Resni opkoljavaju Katunjane, delegate na zboru
Krstovih pristalica.
U izvještaju Okružnoga komiteta KPJ za Cetinje od 16. januara 1942.
dostavljenome Pokrajinskome komitetu o tome se veli:
„Štab je puštio petoricu stavljajući ih u kućni pritvor, a Dušana Vukovića, kao
glavnoga pomagača Krsta Popovića, uputio u Glavni štab”.
Iz Malocucke partizanske čete 22. februara 1942. pretpostavljenoj komandi javljaju
da su partizani iz bratstva Bigovića na Kobiljem dolu „davali petokolonaške izjave;
na lice mjesta se nije moglo sa njima raspraviti”.
Nije se na tome završilo: 3. marta 1941. dvojica partizanskih starješina ubijanju
Mata Bigovića, kada je on sa ručnom bombom, tvrdi se, „počeo da prijeti
političkome komesaru”.
Na zboru Čevljana 2. marta odlučeno — bez naredbe brigadira Krsta Popovića —
„da partizanima po cijenu života oružje ne predaju”.
Lovćenski partizanski odred se 4. marta 1942. bavi propagandom, pa u proglasu
izražava uvjerenje da je „za sve poštene crnogorske federaliste (zelenaše) ovo
[partizanska borba – prim.a] pravi nastavak njihove borbe“ i da „treba da se nađu u
prvim redovima današnjih boraca, te u toj borbi ustanu protivu svih onih, koji se
bore protivu radnog naroda i slovenske majke Rusije“.
Međutim, već 9. marta 1942. Štab Lovćenskoga odreda hitno informišu da se u
partizanskome Čevsko-bjeličkome bataljonu „ukazala peta kolona, odnosno
odricanje poslušnosti za polazak u Vasojeviće od strane partizana: i to, odrekli su
Blažo Mrvaljević i Vidak Katnić, da im je u nemogućnosti ići u bratoubilački rat,
što je dokaz da peta kolona sprovodi svoj rad podzemnim putem u sva sela”.
Śutradan, zbog veza „sa petom kolonom”, komunistička organizacije Cucko-
ćeklićkoga bataljona predlaže „pozivanje u Štab” Andrije B. Kaluđerovića, Novaka
Kaluđerovića, Petra M. Vukadinovića, Stanka P. Pavlićevića... a da „peta kolona u
Malim Cucama istupa sa ovim parolama: NEĆEMO DA SE BIJEMO SA
CRNOGORCIMA — NEKA SE SVAKO PLEME SAMO UREĐUJE —
NEĆEMO NIKO DA DOLAZI MEĐU NAMA DA NAS MUTI I LAŽE”.
Političkoga komesara Čevsko-bjeličkoga bataljona sklanjaju s toga terena „jer ga
bratstvo Bigovića zadužuje za krv poginuloga Mata Bigovića”.
Partizanski štabovi su pod alarmom; s drugih područja pripremanju forsirani marš
„udarnih bataljona” u Katunsku nahiju.
A, onda, 10. marta 1942, pripasavši brigadirsku sablju, pod alaj-barjakom
crnogorske kraljevine, sa 50 do zuba naoružanih crnogorskih nacionalista, Krsto
Popović izlazi na Njeguše...