GLAZBENI OBLICI – TEST

a) Glazbeni oblici su predmet koji proučava građu glazbenih dijela odnosno

formalne oblike koje kompozitori koriste pri komponiranju. Ako poznajemo
formu koju je kompozitor imao na umu pri pisanju nekog djela možemo bolje
razumjeti zašto je to djelo baš takvo kakvo je. U tome je, vjerujem, razlog za
postojanje predmeta glazbeni oblici u nastavnom planu i programu,
proučavanjem i razumijevanjem tih oblika odnosno formi, možemo bolje
razumjeti skladbe koje izvodimo, a samim time i dovesti svoju interpretaciju
na jednu višu razinu.
b) Gledajući na vanjsku „kompoziciju“ ove dvije forme: fuge i sonate pojavljuje
se prva sličnost. Ta sličnost je podjela obje forme na tri dijela, kod fuge su ti
dijelovi ekspozicija, razvojni dio i završni dio dok su u sonati ti dijelovi
ekspozicija, provedba i repriza. Nadalje, ako promotrimo ekspoziciju u fugi i
ekspoziciju u sonati, možemo primijetiti da je zadatak tog dijela u obje vrste
izložiti temu odnosno teme koje će se pojavljivati u ostatku djela. Uz to, druga
tema u sonati je u dominantnom ili paralelnom tonalitetu što se također
događa i u fugi kod izlaganja teme u drugome glasu (comes). Nakon što je
tema u fugi izložena u svim glasovima odnosno nakon što se u sonati pojave
obje teme, u sonati nastupa most to jest međustavak u fugi. Taj međustavak
služi za modulaciju u početni tonalitet razvojnog dijela. Most u sonati služi
istoj svrsi, modulaciji u početni tonalitet provedbe. Provedba u obje vrste ima
sličnu ulogu razrade prethodno izloženog muzičkog materijala no, sonatna
provedba ima manje modulacija dok provedba u fugi obično modulira u 6
tonaliteta koji su bliski početnome. Repriza u sonati služi kao rekapitulacija
ekspozicije dok završni dio fuge ne ponavlja ekspoziciju već djelo završava
(najčešće) uz pomoć stretta tema kroz glasove što služi kao svojevrsni vrhunac
kontrapunkta u fugi.
Na kraju se mora reći kako je temeljna razlika između ove dvije vrste u
njihovom slogu. Kao što je i izloženo u zadatku, fuga predstavlja vrhunac
baroknog kontrapunkta te je kao takva, očito, izrazito polifona vrsta dok je
sonata načelno homofona. To, naravno, stvara veliku razliku u karakteru i
zvuku kod ove dvije vrste. Također, ovdje sam se osvrnuo samo na prvi
stavak sonate u usporedbi sa fugom. To što je sonata višestavačna forma čini
je puno dužom od bilo koje fuge.
c) Fuga koju sam odabrao je II. Fuga iz prvog sveska WTK-a koja u izvedbi
Glenna Goulda traje ~ 1' 30'' dok Beethovenova sonata br. 15 u D-duru
(pastoralna) u izvedbi Stephena Kovacevicha traje ~18'. Prvi razlog toj razlici u
trajanju je to što je fuga „jednostavačna“ vrsta dok ova sonata ima tri stavka.
Nadalje, u fugi se tema ili teme strogo ponavljaju, ako izuzmemo
augmentacije ili diminucije, što bi kada bismo proširili fugu na dimenzije
klasične sonate zasigurno postalo dosadno. Za razliku od fuge, teme u sonati
su, rekao bih, redovno dulje, a kompozitor ih tokom djela, naročito u provedbi
varira što omogućuje da samo djelo bude dulje.
d) Objasnio bi tu razliku u trajanju simfonije između npr. Haydna i Mahlera prvo
povećanjem broja stavaka sa 3 koliko bi imala Haydnova simfonija na 4 koliko
imaju neke Beethovenove simfonije. Nadalje, ako što ste u zadatku i
natuknuli, „otkriće“ modulacija u udaljene tonalitete zasigurno je produžilo
simfoniju, pogotovo u dijelu provedbe gdje se veliki dio tih modulacija i
odvija. Također, povećanje broja instrumenata u orkestru i poboljšanje
tehnologije omogućilo je simfonijskome orkestru da izvodi više „boja“ ta da
može dulje svirati što su kasniji kompozitori u svakom slučaju dobro
iskoristili. Što se socioloških aspekata tiče, vjerujem da Eszterhazyju ne bi
odgovaralo „teško“ djelo trajanja 90 minuta kakvo je publika kasnijih doba
zahtijevala. Naravno, Eszterhazy i kada bi htio vjerojatno ne bi imao novaca za
stvaranje sastava veličine modernog simfonijskog orkestra.
e) Vjerujem da klavir, koliko god on bio veličanstveni instrument, ne može
proizvesti onoliko boja i efekata koliko može orkestar. To utječe na
kompozitora koji ne želi da njegova djela budu zamorna, odnosno koji sklada
za izvođača, u ovom slučaju za orkestar, koji mu pruža puno više mogućnosti,
kako tehnički tako i izvedbeno. Također, jednom izvođaču bi bilo puno teže
fizički izvesti djelo trajanja Mahlerove simfonije, dok je sonata sasvim
izvediva. Ne govorim, naravno, da jedan izvođač nije sposoban održati
koncert, ali mislim da je količina glazbe i zvuka koju može izvesti jedan
orkestar puno veća.
f) O v a j n o t n i

označio mjesta gdje se tema pojavljuje u novom glasu. Fuga je u C-duru,

prema tome dux počinje na dominanti, a comes na tonici. Zbog toga comes
dolazi kao tonalni odgovor duxu. Nadalje, sredinom trećeg takta vidimo da je
došlo do modulacije u dominantni G-dur što je karakteristično za fugu koja
započinje tonalnim odgovorom. U četvrtom taktu se vraćamo u početni
tonalitet kako bi treći glas mogao izložiti temu. Također, možemo vidjeti da se
kontrasubjekt ponavlja u prvom i drugom glasu.