Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman,

potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada
Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-90/16, rješavajući
apelacije Vite Oroza i dr., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog
suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14),
donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Vito Oroz, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65

0 Rs 191959 12 Rsž od 10. septembra 2015. godine;

Elmir Dupovac, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu

broj 65 0 Rs 208692 13 Rsž od 20. januara 2016. godine;

Suvad Bečić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj

65 0 Rs 208705 13 Rsž od 20. januara 2016. godine;

Suad Isaković, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj

65 0 Rs 218953 13 Rsž od 22. januara 2016. godine;

Mladen Ćulibrk, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu

broj 65 0 Rs 129777 14 Rsž od 1. februara 2016. godine;

Slaviša Rakić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1

3 P 018340 15 Gž od 13. januara 2016. godine;

Ivan Baković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i

Hercegovine broj 68 0 Rs 016752 14 Rev od 3. decembra 2015.
godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

 2

OBRAZLOŽENJE
1. AP-90/16

Vito Oroz (u daljnjem tekstu: apelant) iz Fojnice, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva,
podnio je 8. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:
Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 191959 12 Rsž od 10.
septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je
apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona
Sarajevo da mu isplati razliku troškova prijevoza na posao i s posla na relaciji Fojnica-Sarajevo-
Fojnica između isplaćenih troškova i cijene mjesečne karte za navedenu relaciju za period i u
iznosu bliže označenom u presudi, sa zakonskom zateznom kamatom. Sud je tokom postupka
utvrdio da je apelantu isplaćivana određena naknada za troškove prijevoza na navedenoj relaciji, i
da apelant tužbom traži razliku troškova. Utvrđeno je i da apelant nije tokom postupka dokazao da
je imao izdatke vezano za mjesečnu ili dnevnu kartu prijevoznika, budući da se apelant prije
podnošenja tužbe nije obraćao rukovoditelju organa sa zahtjevom za naknadu razlike troškova, niti
je proveden postupak u kojemu bi se utvrdilo da je apelant ispunio uvjete da mu se prizna pravo na
naknadu za prijevoz na posao i s posla preko naknade koja mu je isplaćivana. Konačno, Sud je
istakao da, neovisno o tome što je apelant dokazao mjesto prebivališta, s obzirom da nije dokazao
da mu navedena naknada pripada, odnosno nije dostavio dokaz od poduzeća čiji je prijevoz koristio
(dnevnu ili mjesečnu kartu), apelantovom tužbenom zahtjevu nije moglo biti udovoljeno.

2. AP-1256/16

Elmir Dupovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pazarića, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz
Sarajeva, podnio je 22. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog
suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 208692 13 Rsž od 20. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju
osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi
kao nezakonito rješenje o prestanku ugovora o radu broj 968-15/10 od 14. septembra 2010. godine
koje je donio tuženi „Mercator BH“ d.o.o. Sarajevo i da se naloži tuženom da apelantu uspostavi
radnopravni status na poslovima konobara, kao i da mu naknadi plaće i uplati razliku doprinosa u
nadležnom fondu mirovinskog i invalidskog osiguranja u iznosima i za periode označene u presudi.
Sud je tokom postupka utvrdio da je tuženi, uslijed organizacijskih promjena, konkretno zatvaranja
poslovnih jedinica u kojima se obavljala djelatnost ugostiteljstva, zatvorio poslovnu jedinicu u kojoj
je apelant obavljao svoje radne zadatke, te poslovne prostore izdao pod zakup i donio Odluku o
zbrinjavanja uposlenika. Taj se program odnosio na mogućnost da 61 zaposlenik tuženog pređe na
 3

rad u društvo „Park prinčeva“ d.o.o. Sarajevo koje se obvezalo da će s tim zaposlenicima zaključiti
ugovore o radu. Odluku o zbrinjavanju zaposlenika prihvatio je i Sindikat tuženog. Sud je dalje
utvrdio da je apelant pozivajući se na odredbu člana 87. stav 2. Zakona o radu smatrao da ga je
tuženi, s obzirom na njegov kapacitet, veličinu i ekonomsko stanje, trebao rasporediti na drugo
radno mjesto za koje bi postojala potreba prekvalifikacije. Konačno, Sud je zaključio da je tuženi,
iako to nije bio obavezan, napravio program zbrinjavanja radnika za čijim je radom prestala
potreba, da je apelantu i drugim radnicima osigurao mogućnost da nastave raditi bez potrebe za
prekvalifikacijom, da se s rješenjem tuženog suglasio Sindikat, pa s obzirom na sve navedeno nije
bilo osnovano očekivati od tuženog da apelanta, kao ni druge zaposlene, rasporedi na druge poslove
ili da ih obrazuje za rad na drugim poslovima.

3. AP-1257/16

Suvad Bečić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz
Sarajeva, podnio je 22. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog
suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 208705 13 Rsž od 20. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju
osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi
kao nezakonito rješenje o prestanku ugovora o radu broj 968-29/10 od 14. septembra 2010. godine
koje je donio tuženi „Mercator BH“ d.o.o. Sarajevo i da se naloži tuženom da apelantu uspostavi
radnopravni status na poslovima konobara, kao i da mu naknadi plaće i uplati razliku doprinosa u
nadležnom fondu mirovinskog i invalidskog osiguranja u iznosima i za periode označene u presudi.
Sud je tokom postupka utvrdio da je tuženi, uslijed organizacijskih promjena, konkretno zatvaranja
poslovnih jedinica u kojima se obavljala djelatnost ugostiteljstva, zatvorio poslovnu jedinicu u kojoj
je apelant obavljao svoje radne zadatke, poslovne prostore izdao pod zakup i donio Odluku o
zbrinjavanja uposlenika. Taj se program odnosio na mogućnost da 61 zaposlenik tuženog pređe na
rad u društvo „Park prinčeva“ d.o.o. Sarajevo koje se obvezalo da će s tim zaposlenicima zaključiti
ugovore o radu. Odluku o zbrinjavanju zaposlenika prihvatio je i Sindikat tuženog. Sud je dalje
utvrdio da je apelant pozivajući se na odredbu člana 87. stav 2. smatrao da ga je tuženi, s obzirom
na njegov kapacitet, veličinu i ekonomsko stanje, trebao rasporediti na drugo radno mjesto za koje
bi postojala potreba prekvalifikacije. Konačno, Sud je zaključio da je tuženi, iako to nije bio
obavezan, napravio program zbrinjavanja radnika za čijim je radom prestala potreba, da je apelantu
i drugim radnicima osigurao mogućnost da nastave raditi bez potrebe za prekvalifikacijom, da se s
rješenjem tuženog suglasio Sindikat, pa s obzirom na sve navedeno nije bilo osnovano očekivati od
tuženog da apelanta, kao ni druge zaposlene, rasporedi na druge poslove ili da ih obrazuje za rad na
drugim poslovima.
 4

4. AP-1261/16

Suad Isaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz
Sarajeva, podnio je 22. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog
suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 218953 13 Rsž od 22. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju
osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi
kao nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu broj 229/011 od 29. juna 2011. godine koju je donio
tuženi „Kristal“ d.o.o. Sarajevo, kao i da se obaveže tuženi da apelantu uspostavi radnopravni status
na poslovima domara, kao i da mu na ime neisplaćenih plaća i doprinosa za mirovinsko i invalidsko
osiguranje isplati iznose označene u presudi. Vezano za apelantove navode da Odluka o otkazu
ugovora o radu ne sadrži otkazni rok, Sud je ukazao da je cijeneći apelantovo ponašanje u jednom
kontinuiranom periodu utvrdio da je odbijao izvršavati radne zadatke, samoinicijativno napuštao
radno mjesto, odlazio na godišnji odmor, pa Sud smatra da se od tuženog nije moglo očekivati da
nastavi radni odnos s apelantom u otkaznom roku, odnosno da je odluka tuženog da donese odluku
otkazu ugovora o radu bez otkaznog roka u skladu s odredbom člana 88. Zakona o radu. Dalje, Sud
je tokom postupka utvrdio da je tuženi u skladu s odredbom člana 89. Zakona o radu u roku od 15
dana od kada je povreda radne dužnosti počinjena omogućio apelantu da iznese svoje obranu i da je
saslušao određene svjedoke, kao i da je u skladu s odredbom člana 91. Zakona o radu tokom
postupka ponudio dovoljno dokaza da su postojali razlozi za otkaz ugovora.

5. AP-1262/16

Mladen Ćulibrk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz
Sarajeva, podnio je 22. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog
suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129777 14 Rsž od 1. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju
osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži
tuženom „UNIS-Mjerno-regulacioni gasni aparati i sistemi“ d.d. Sarajevo da mu na ime plaće sa
minulim radom, na ime toplog obroka i na ime regresa za periode označene u presudi isplati
određene novčane iznose, kao i da u njegovo ime nadležnom mirovinsko-invalidskom fondu uplati
doprinose. Sud je ukazao da je, nakon provedenog postupka, došao do zaključka da apelant nije
dokazao da je u radnom odnosu kod tuženog i da je obavljao poslove u punom radnom vremenu u
kojem bi mu slučaju pripadale plaća, topli obrok i regres. Sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je
tuženi apelantu zaključio radnu knjižicu 31. decembra 1999. godine i da podataka o apelantovom
eventualnom daljnjem zaposlenju u radnoj knjižici nema. Konačno, sud je zaključio da prema
odredbi člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku svaka stranka u postupku dužna dokazati
 5

činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. S obzirom da apelant nije pružio dovoljno dokaza koji bi
uvjerili sud u činjenicu da je zaposlen kod tuženog, Sud je apelantov tužbeni zahtjev odbio.

6. AP-1263/16

Slaviša Rakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz
Sarajeva, podnio je 22. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i
Hercegovine broj S1 3 P 018340 15 Gž od 13. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju
osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi
kao nezakonito rješenje tuženog Ministarstva obrane Bosne i Hercegovine broj UP-II-16-14-08-34-
7-27-2/14 od 20. oktobra 2014. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za isplatu naknade za
odvojeni život zbog postavljenja na novu dužnost. Sud je tokom postupka utvrdio da je odredbom
člana 148. stav 3. Zakona o službi u oružanim snagama BiH propisano da se premještajem smatra
promjena mjesta službe zbog postavljenja na novu dužnost, ako to zahtijeva promjenu boravišta.
Apelant je 1. marta 2014. godine postavljen na novu dužnost s mjestom rada u Sarajevu, ali to
postavljenje nije zahtijevalo promjenu mjesta službe niti boravišta, s obzirom da je apelant i prije
postavljenja na novu dužnost obavljao dužnost u Sarajevu. Činjenica da je apelant po ranijoj
naredbi obavljao službu izvan mjesta prebivališta nema utjecaja na ostvarivanje prava na naknadu
koju potražuje tužbom do stupanja na snagu nove naredbe, iz razloga što postavljenje na dužnost po
kasnijoj naredbi nema karakter premještaja budući da apelant nije promijenio mjesto službe niti
boravište, što su osnovni, zakonom propisani uvjeti da bi se promjena službe smatrala
premještajem. Na temelju navedenog, Sud je utvrdio da apelantovom tužbenom zahtjevu nije
moguće udovoljiti.

7. AP-1304/16

Ivan Baković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Perica Babić,
advokat iz Livna, podnio je 22. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude
Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Rs 016752 14 Rev od 3. decembra 2015.
godine. U konkretnom slučaju, u postupku po apelantovom zahtjevu za isplatu naknade plaće na
ime rada noći, u dane vjerskih blagdana i rada subotom i nedjeljom, osporenom konačnom odlukom
djelomično je usvojena revizija tuženog Kantona 10 i preinačena je presuda Kantonalnog suda u
Livnu broj 68 0 Rs 016752 12 Rsž od 5. novembra 2013. godine u dosuđujućem dijelu i u odluci o
troškovima postupka na način bliže označen u presudi. Sud je ukazao da naknada za rad u dane
vikenda policijskim službenicima može pripasti u slučaju kada se radi o radu neradnim danima, a
budući da u konkretnom slučaju rad policajaca subotom i nedjeljom prema preraspodjeli radnog
 6

vremena policije predstavlja redovno radno vrijeme koje se tako i obračunava, te da zbog toga
policajci imaju druge dane u tjednu slobodne, utvrđeno da je tužbeni zahtjev apelanata koji se
odnosi na isplatu po osnovu uvećanja plaće za rad u dane tjednog odmora neosnovan, zbog čega je
odlučeno kao u izreci presude.

Spajanje predmeta

S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi

ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku
o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod
brojem AP-90/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti
odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna
prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da
se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana
II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i
osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k)
Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Imajući u vidu da
postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u
suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je
pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih
drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode
nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno
utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava
Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom
Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i
Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

 7

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da
ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne
mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za
stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako
da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su
ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog
suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda
za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje
štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito
neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena
povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31.
maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja
2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje
prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija
broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i
Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno
povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim
pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i
primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je
ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju
zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi,
Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj
65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito
zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da
ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP
20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih

Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih
odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke,
 8

pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila
proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud
naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da
je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su
nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu
navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci,
Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama
pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju
„opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud
zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija
odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio
kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i
obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman