ŽENA U BOŠNJAČKOM ROMANU AUTROUGARSKOG

PERIODA
Sadržaj

Uvod.......................................................................................................................................................3
Status žene u BiH u Austrougarskom periodu........................................................................................3
Roman „Zeleno busenje“ kao primjer statusa žene u periodu Austro-ugarske vladavine......................5
Zaključak...............................................................................................................................................10
Literatura..............................................................................................................................................11
Uvod

Kroz cijelu historiju čovječanstva, muškarci su bili dominantniji u odnosu na žene. Pošto su

muškarci kroz historiju bili upravljači društva, oni su uspostavljali norme društvenog i

osobnog ponašanja, žene su sve vrijeme bile inferiorne u odnosu na muškarce. U tim

okolnostima žena zapravo postaje „žena“, tj. dobija takozvane ženske atribute s kojim nije

rođena, već ih protiv svoje volje stiče u muškom svijetu. Neki od tih atributa su pasivnost,

zavisnost od muškaraca, inferiornost i tako dalje. Pojam „žene“, dakle, određuju društvene

norme, a njih zapravo propisuje muškarac.

Ovaj seminarski rad prikazuje status žena u bošnjačkom romanu u austrougarskom periodu. U

ovom radu status žena je prikazan kroz roman „Zeleno busenje“, djelo našeg poznatog pisca,

Edhema Mulabdića.

Status žene u BiH u Austrougarskom periodu

Patrijarhat je na jedan način politička institucija. Patrijarhat predstavlja primarni oblik

društvenog porobljavanja, bez čijeg uklanjanja će i drugi oblici porobljavanja (rasni, politički

i ekonomski) nastaviti da djeluju. Kao politički sistem, on se održava prvenstveno ideološkim

sredstvima, i to tako što u institucijama društva socijalizira svoje članove oba pola na takav

način da oni prihvataju polnu nejednakost kao prirodnu i normalnu. Pri tome se kao glavni

faktor takve socijalizacije javlja, najprije, sam jezik, u kojem 'muški rod' funkcionira kao

'norma', a 'ženski rod' kao 'varijanta'.

Osnovni oblik u kojem se takva socijalizacija vrši predstavlja, zatim, porodica, u kojoj

oduvijek dominira muškarac, što proizlazi iz ekonomski determinirane strukture porodice:

muž je taj koji zarađuje, dok ženin rad nema tržišnu vrijednost. (Na taj način, ekonomska moć

koja je u rukama muškarca postaje osnovni instrument reproduciranja patrijarhalnog poretka).

Takvo stanje stvari, najzad, podržava sistem obrazovanja, koji je tako ustanovljen da

produbljuje razlike među polovima, ostavljajući ženama isključivo tzv. ženska zanimanja i

onemogućavajući im pristup onim profesijama koje čine strukturu vlasti: 'obučene' da prihvate

'ženstvenost' kao svoju glavnu vrlinu, žene ne mogu ni prevladati svoj inferiorni društveni

položaj.

Na temelju ovih navedenih osnovnih elemenata pokušat ću da približim položaj žene u

patrijarhalnoj kulturi u Bosni i Hercegovini za vrijeme vladavine Austro-Ugarske monarhije,

a sve to gledano kroz likove i radnju u romanu Zeleno busenje.

Roman „Zeleno busenje“ kao primjer statusa žene u periodu Austro-

ugarske vladavine

Roman Zeleno busenje Edhema Mulabdića

prikazuje razdoblje u povijesti Bosne na

prelazu iz patrijarhalnih ka modernim

oblicima života. To je vrijeme promjene

vlasti - umjesto Otomanskog carstva dolazi

Austrougarsko carstvo.

Prva stvar u kojoj su upečatljivi elementi

patrijarhalnog kulturnog koda je

„porobljavanje“ ženskog identiteta, porobljavanje ili prisvajanje identiteta u smislu da je žena

nezavisna individua u odnosu na muškarca. Pripovjedač, svjesno ili nesvjesno, kroz cijelu

radnju romana ne upotrebljava prava imena za udate žene. Tako je Muharemagina supruga

Muharemaginica, a Omer-efendijina Omerefendinica. Ni na jednom mjestu čitalac/čitateljica

se neće susresti sa pravim imenima ovih žena. Tu se očituje odsustvo identiteta, odnosno

pomuškarčavanje žene i pridavanje prisvojnosti žene muškarcu sufiksom –inica. Zanimljivo je

to da je to „svojatanje“ žena prisutno samo u bošnjačkim (muslimanskim) socijalnim

krugovima, a ne u, kako to autor kaže, kaurskim (nemuslimanskim) krugovima, tačnije u

„vlaškom“ selu Varoš. U tom selu žene imaju svoja imena, pa se tako krčmarica Anđuša zove

Anđuša, dakle njeno ime nije pomuškarčeno.

S druge strane, jedna od glavnih junakinja ovog romana zove se Ajiša. S obzirom da je ona

još neudata žena, njeno matično ime je u upotrebi kroz cijeli roman. Da se ona kojim slučajem

udala za Ahmeta, sigurno bi se „pretvorila“ u Ahmetovicu. Ajiša je od svih žena u romanu

najviše okovana u patrijarhalne okove. Iskrena i velika ljubav između nje i Ahmeta ne može

biti ostvarena tek tako olako. Sve vrijeme njihovog ašikovanja oni su obavijeni tamnom

sjenkom Muharemagine tvrdoglavosti i nepokolebljive istrajnosti da se njegova kćer ne uda

za Ahmeta, jer on nije „dobra prilika“ za njihovu porodicu. Ipak, ta sjenka ih sve više zbližuje

i njihova ljubav je sve više sjajnija. Tako se Ahmet okuražuje i traži od Ajiše da pobjegne s

njim:

"– Ako sam ja jedini na tvom srcu, - govorio on – onda...

- Jedini ti, svega mi na svijetu, - izusti ona drhtavim glasom.

- Onda hajde, bit ćemo sretni!

- Ah kud sam pristala, da me stigne kletva očina.

On ušuti. Žarka je ljubav zaokupila dušu njegovu, on se borio: živjet bez nje ne može, a silit

djevojku da ide bez očine volje, navući na nju kletvu roditeljsku, to mu srce nije dalo."

U ovome citatu prvo se vidi da je Muharemaga vlasnik Ajišine sreće i života općenito. Kako

on kaže, tako mora biti. S druge strane, iako saglasna s njihovim vjenčanjem, majka

Muharemaginica se ne pita nizašta. Da se ona, kao žena, pita za nešto, Ajiša i Ahmet bi

zasigurno bili supružnici, jer ona neizmjerno i bezuslovno voli svoju kćer i želi da ona bude

sretna. Pitanje „očine kletve“ je vrlo zanimljivo. Pitanje – kakve kletve? Da li nas neko može

prokleti ako naši postupci nisu po njegovoj volji? Naravno da ne. Kletva očina je vjerovatno

zadnji adut u upravljanju sudbinom mlade djevojke, koji se koristi za manipulaciju i

zastrašivanje, jer je Ajiša na jedan način sujevjerna, a samim tim i plašljiva. Zbog straha od

kletve, ona se ne prepušta svojoj, nego je i dalje robinja očeve volje.

"Ta, zašto čovjek živi? Ako živi, da se sprema za onaj svijet pa da onda umre, kako i treba da

radi pravi turčin, ima li onda boljeg mejdana od boja za domovinu, a da stečeš onaj svijet, da i

svom rodu pomogneš, da – najposlije pokažeš da si potomak Hrnjica i Halila? Tako je Ahmet

umovao."

Ovakvo Ahmetovo umovanje povezano je sa patriotskim svjetonazorima koji proizlaze iz

tradicionalne bošnjačke epike, u kojoj su Halil i ostali Hrnjice veliki junaci koji su svoju slavu

postigli ratovanjem.

Dokazivanje muškosti na bojnom polju reprezentira tradicionalističko shvatanje, a samim tim

i patrijarhalno, jer su muškarci svevremeno kroz historiju krojili norme muškog i ne-muškog.

Slabići su manji „muškarci“ od jačih muškaraca. Iako mnogo voli svoju Ajišu, on ne može da

se odupre tome shvatanju, jer ne želi da okalja svoju čast i obraz. Takvo Ahmetovo

razmišljanje pripovjedač nam nameće i rečenicom:

"Muško bajagi, a krije se sa ženskinjem!"

To se dešava kada se Ahmet premišlja da li da ide u boj ili da se vjenča sa Ajišom. On, ipak,

odlazi u boj.

"Nakon što su „Švabe“ došli pred Maglaj, age i posjednici se skloniše iz Maglaja u obližnja

sela kod svojih kmetova.

Sve se to raziđe po selima, žene u plaču i stravi a ljudi tužni i zabrinuti."

Citirana rečenica je do srži patrijarhalna. Postavlja se pitanje - šta su žene? Očito da nisu ljudi,

čim ih se odvaja od „ljudi“. Da je pripovjedač umjesto riječi „ljudi“ iskoristio riječ

„muškarci“, onda bi sve bilo u redu.

Ovakvi autorovi ekscesi govore da je i on (ne)svjesno bio obavijen velom patrijarhalne

ideologije, to jest da je on reprezent jedne ideologije tog vremena.

Zatim, u liku Ajiše se i dalje ogleda čežnja za njenim dragim, iako se u njenom životu

pojavljuje još jedan muškarac – Salihaga. Zbog zaklinjanja na vjernost Ahmetu, ona ne želi da

ima išta s njim, ona ga sve vrijeme odbija i ne želi da razgovara sa svojim roditeljima o tome.

Na upit Muharemagine supruge šta on misli o Salihagi, on odgovara:

"- Ja momku ne nalazim mahane, a ni kući mu!... Muharemaga bi želio ovo prijateljstvo sa

Salihaginom kućom..."

Nakon toga, Muharemaga želi da se njegova kćer uda za Salihagu i on se trudi da se to i desi.

Opet je žena u podređenom položaju u odnosu na muškarca, ona ne bira svoj životni put.
Poslije nekog određenog kolebanja, Ajiša se povinovala roditeljskim željama i na kraju teškog

srca pristaje:

"– Ja... sam... tvoja majko! – promuca ona jedva, satrvena, - čini što hoćeš! – i – poljubi mater

u ruku... Majka zagrli svoju kćer, poljubi je u čelo, i njene se vruće suze sliše sa kćerinim."

Od silne tuge se razboljela, ležala je danima na postelji, a zatim je i umrla na istoj postelji

okovana okovima patrijarhalne ideologije, kao žrtva svoje vlastite tragične sudbine na koju

nije mogla da utječe zbog svoga inferiornog položaja.

Zaključak:

Analizirajući prvi bošnjački roman Zeleno busenje, u kojem se prelamaju dva kulturno-

civilizacijska kruga, s jedne strane stoje istočnjački a sa druge zapadnjački svjetonazori, došla

sam do zaključka da je sudbina Bosanaca i Hercegovaca tog vremena bila mnogo zamršena i

nesretna.

Naglim dolaskom Austrougara na ove prostore, i odlaskom Osmanlija, desila se velika

konfuzija među ljudima i među njihovim društvenim odnosima, što se očitovalo i u položaju

žene u patrijarhalnoj sredini.

Naime, kako je Bosna pod osmanlijskom čizmom bila nekoliko stotina godina, tako je njeno

življe poprimilo istočnjački kulturni duh, a prije svega islam i njegove zakonitosti, u čijoj je

tradiciji da žena ostaje vezana za kuću i porodicu, dok je muškarac taj koji radeći obezbjeđuje

egzistenciju. U tom smislu je žena egzistencijalno vezana za muškarca. Taj problem položaja

žene u društvu je star koliko i sama civilizacija, a uskraćeno pravo na rad, i samim tim i

mogućnost egzistencijalne emancipacije žene, samo su jedan od faktora koji utječu na

neravnopravnost žene, u smislu da žena nema pravo glasa i da, u ovom slučaju junakinja
Ajiša, nema pravo na lični izbor biranja sudbinskoga puta. Iako dolazi nova vlast, koja je

malo manje patrijarhalna a mnogo više slobodnija i otvorenija za neke prosvjetiteljske

novitete, to nužno ne mijenja položaj žene u društvu, jer se tradicionalistički elementi i

nostalgija za prošlom vlašću i dalje očituju kod nekih muških likova. Uzgred budi rečeno,

Ajišin „sudbinski kadija“ Muharemaga je imao otpor prema novom obrazovnom sistemu, tako

da je njegovom najmlađem sinu bilo uskraćeno pravo da uči „novo pismo“ latinicu, već je

dječak to radio kradomice kako ne bi izazvao gnjev svoga oca, dok je majka na sve to šutjela

jer nije imala pravo glasa.

Jedna od odlika patrijarhalnosti je tradicionalizam koji podrazumijeva čvrsto negiranje novih

društvenih vrijednosti, a istovremeno i njegovanje već postojećih. Tako naša junakinja Ajiša,

baš kao i Hasanaginica, zbog patrijarhalne kulturološke kodiranosti društva, proživljava svoju

sudbinu koja je predestinirana odlukama muškaraca.

Naposljetku, može se zaključiti da je kod Mulabdićevih ženskih likova, a posebno kod Ajiše,

biologija sudbina i da se ona nije mogla promijeniti, te da je u životnoj predstavi Ajiša bila

samo marioneta čijim su postupcima upravljale ruke patrijarhata. Svi likovi u romanu su na

jedan način reprezenti patrijarhalne kulturološke kodiranosti tog vremena, gdje se ne može

reći da je neki muškarac direktno kriv za subdinu žene (ili obrnuto), jer je ta kodiranost

rezultat kolektivnog nesvjesnog djelovanja koje se u svakom liku manifestuje ovisno o datim

okolnostima.
Literatura

Zdenko Lešić , Poststrukturalistička čitanka, Buybook, Sarajevo, 2002.

Terry Eagleton, Književna teorija, Zagreb, 1987.

Edhem Mulabdić, Zeleno busenje, „Svjetlost“ Sarajevo, 1998.