Ogledi iz komunikologije_Layout 1 2/7/2011 1:25 PM Page 13

13

PrOlOg: O kOmuniciranju i kOmunikOlOgiji

Sva živa bića komuniciraju. Ljudi se, međutim, razlikuju od

životinja po tome što mogu da komuniciraju bez prisustva po-
java o kojima razgovaraju, da komuniciranju simbolički. zah-
valjujući jeziku, ljudi su stekli sposobnost da pretaču stvarnost
u simbole i simbole u stvarnost, prevazilazeći vremenske i pro-
storne granice. Jezik je omogućio duhovni razvoj čovjeka, a
usavršavanje medija društvenog komuniciranja, od Gutenberga
do Cukerberga, omogućilo je prvo razvoj, a potom i munje-
viti napredak tehnologije i sveukupne ljudske civilizacije. Sim-
boličko komuniciranje je omogućilo, ne samo društveni i
kulturni razvoj, nego i civilizacijsko nasljeđe (eko, 2001).
Ljudsko komuniciranje nam je podarilo svijest o prošlosti, jer,
od svih organizama koji komuniciraju, jedino čovjek ne pona-
vlja vlastitu istoriju, nego se dalje razvija na osnovu simboli-
čkog i drugog nasljeđa koje su mu podarile prethodne
generacije2. u tom smislu, jedino čovjek ima istoriju.
Prirodno je, stoga, da su pitanja ljudskog komuniciranja
bila u vrhu zanimanja i antičkih i savremenih filozofa i drugih
društvenih mislilaca i istraživača. u antici se tako posebno iz-
dvojila retorika, a u naše vrijeme komunikologija. Komuniko-
logija se može i posmatrati kao savremena retorika, odnosno
kao nasljeđe rasprave o javnom govoru i razgovoru, koja se vodi
od antike do danas.
Imajući na umu svu raznolikost i složenost pojavnih oblika
ljudske simboličke prirode u današnjem društvu, prirodno je
da komunikologija ima mnogo veći opseg i mnogo teži zada-
tak: ona se bavi izučavanjem najrazličitijih oblika i pojava ko-
municiranja kod savremenog čovjeka.
Ogledi iz komunikologije_Layout 1 2/7/2011 1:25 PM Page 14

14 Ogledi iz komunikologije

Opažanje stvarnosti, pretvaranje stvarnosti u znakove, tu-

mačenje tih znakova, odnosno pretvaranje znakova u mentalne
slike ili „pojave u našim glavama“, stvaranje složenih znakova,
te oblikovanje znakovnih poruka – sve to pripada temi ili obla-
sti koja se naziva unutrašnjim komuniciranjem3, komunicira-
njem sa samim sobom. Ovdje bismo mogli uključiti i različite
neverbalne signale koje naše tijelo šalje nama i mi njemu: glad,
sitost, umor, bol, ugodnost, pospanost, puls, dodir, toplota,
hladnoća, miris, zvuk, itd. međutim, ovo komuniciranje sa
samim sobom se često posmatra i kao priprema ili posljedica
komuniciranja, a ne kao komuniciranje u užem smislu te riječi.
Svi ostali oblici komuniciranja spoljni su i uključuju raz-
mjenu znakova sa drugom osobom ili osobama, kao komuni-
kativni susret s nekim drugim.
zavisno od toga kakvi se signali i znakovi koriste u komu-
niciranju, možemo razmatrati prostorno, tjelesno, mirisno i
zvučno komuniciranje koje nekad nazivamo bezgovornim ili
neverbalnim komuniciranjem. Kada se, s druge strane, koriste
jezik i drugi znakovni kodovi, onda je predmet naše analize go-
vorno (znakovno) komuniciranje. Isto tako bismo mogli reći
da se negdje između nalazi i podgrupa koja na specifičan način
kombinuje negovorne i znakovne elemente i takvo komunici-
ranje nazivamo slikovnim ili vizuelnim komuniciranjem, a
upravo ono i dominira savremenim komunikativnim spek-
trom.
Svo ljudsko komuniciranje koje podrazumijeva obostranu
razmjenu poruka podrazumijeva učešće dvije ili više osoba u
takvom procesu. Razmjena može biti jednosmjerna, ili dvo-
smjerna, pa tad možemo koristiti i različite prijedloge: sa ili iz-
među. Jednosmjerno komuniciranje se, stoga, može smatrati i
pukim saopštavanjem poruka, jer nije komuniciranje u smislu
obostrane razmjene poruka.
Komuniciranje možemo posmatrati i na osnovu broja osoba
koje razmjenjuju poruke. u dijadnom komuniciranju poruke
Ogledi iz komunikologije_Layout 1 2/7/2011 1:25 PM Page 15

Prolog: o komuniciranju i komunikologiji 15

razmjenjuju samo dvije osobe. Komuniciranje između više

osoba se obično analizira kao komuniciranje u malim grupama,
odnosno kao komuniciranje u velikoj grupi ili sa velikom gru-
pom (politički skup, pozorišna predstava, crkvena liturgija,
koncert ili utakmica na stadionu). Prije pojave masovnih i dru-
štvenih medija, ovakvo komuniciranje nazivalo se javnim ko-
municiranjem.
Veoma važan aspekt u komunikativnom procesu je i način
razmjene poruke. Ako se pošiljalac i primalac poruke u isto vri-
jeme nalaze u istom prostoru i ne koriste nikakvo sredstvo, po-
magalo ili treću osobu za razmjenu poruka, takvo
komuniciranje je neposredno. u ostalim slučajevima komuni-
ciranje je posredno ili posredovano. Svojevrstan podoblik po-
sredovanosti poruke je i stepen njene stilizacije4. Tako možemo
govoriti o spontanim i nepripremljenim porukama, odnosno o
pripremljenim ili stilizovanim porukama.
Naravno, brojni oblici posredovanog komuniciranja se raz-
likuju po tome da li je posredovana samo jedna ili više varija-
bli, kao i od samog broja učesnika, načina razmjene poruke i
prirode odnosa među učesnicima. Na primjer, specifičan oblik
posredovanog jednosmjernog komuniciranja sa velikom gru-
pom ljudi je masovno komuniciranje. Naime, masovno komu-
niciranje, pored toga što je jednosmjerno, najčešće je
stilizovano, te posredovano medijski, prostorno i vremenski, a
pošiljalac i primalac poruka se uglavnom i ne poznaju.
Ljudi u društvenom životu stupaju u međusobne odnose i
komuniciraju iz različitih razloga. Ljudi nekad komuniciraju s
namjerom da stupe u ličnu vezu, a nekad bez namjere da stupe
u takvu vezu, kao što je to najčešće slučaj u tržišnom, službe-
nom, političkom, zdravstvenom, obrazovnom, kao i u drugim
oblicima poslovnog ili organizacijskog komuniciranja. Pored
toga, ljudi najviše komuniciraju u postojećim ličnim vezama
(prijatelji i porodica) ili poznatim situacijama (na primjer, u
školi i na poslu).
Ogledi iz komunikologije_Layout 1 2/7/2011 1:25 PM Page 16

16 Ogledi iz komunikologije

Na temelju ovakvih društvenih okolnosti, komuniciranje

možemo razmatrati i kao lično ili službeno, te kao privatno ili
javno komuniciranje. da li je komuniciranje lično ili službeno
(interpersonalno ili neinterpersonalno, kako ga, na primjer, na-
zivaju miler i Stajnberg), zavisi od prirode informacija koje
ljudi razmjenjuju u komuniciranju i na temelju kojih grade
komunikativni odnos. Na primjer, ako je većina informacija
koje razmjenjujemo sa sagovornikom lične prirode, tada je u
pitanju lično komuniciranje (miller i Steinberg, 1975: 22). Na-
ravno, lično komuniciranje je često i dijadno i, gotovo uvijek,
i privatno. S druge strane, ako su podaci koje razmjenjujemo
većinom društveni, kulturološki i javni, tada je komuniciranje
službeno ili neinterpersonalno. dalje, da li je komuniciranje
privatno ili javno zavisi od načina na koji određujemo javnost5
u kojoj se odvija komuniciranje. Ako su komunikativni čin i
sadržaj dostupni samo sagovornicima, onda je u pitanju priva-
tno komuniciranje, a ako su potencijalno dostupni svim čla-
novima neke društvene zajednice, onda to možemo analizirati
kao javno komuniciranje.
Budući da se u savremenom svijetu pitanje privatnosti rela-
tivizuje i veza između privatnosti i slobode i ljudskih prava sve
više zamagljuje, pitanje javnosti i komuniciranja postaje vrlo
značajna tema. A kako je i prostor neka vrsta posrednika, vari-
jable privatnosti, odnosno javnosti utiču na sam sadržaj i način
komuniciranja. Naime, komuniciranje u javnosti uvijek je više
stilizovano. A što je više stilizovano, manje je spontano i lično.
Komuniciranje u određenim društvenim okolnostima ili
komuniciranje za specifične potrebe, nagnalo je istraživače i da
razlikuju posebne vidove komuniciranja: političko, organiza-
cijsko, obrazovno, međunarodno ili zdravstveno.
Na temelju društvenih okolnosti, u javnom komuniciranju
se koriste različiti metodi oblikovanja poruka i komuniciranja.
zbog toga istraživači ovakve javne izraze posmatraju kao dis-
kurse (Jensen, 2002). Kad primijenimo takav pristup, onda
Ogledi iz komunikologije_Layout 1 2/7/2011 1:25 PM Page 17

Prolog: o komuniciranju i komunikologiji 17

možemo uočiti zajedničke komunikativne osobine javnih dis-

kursa: novinarstva, odnosa s javnošću, reklame i dramskog dis-
kursa. A analiza osobina ovih diskursa, s druge strane, ponekad
ukazuje i na to da oni nisu monolitni, nego i da posuđuju jedni
od drugih, kao i od nekih drugih diskursa. Isto tako, sama „pri-
padnost“ određene poruke nekom od pomenutih javnih dis-
kursa ne znači da sama poruka ne može biti informativna,
indoktrinarna ili propagandna.
Brojna istraživačka pitanja i teme koje proizilaze iz pome-
nutih oblika i vrsta komuniciranja ukazuju, između ostalog, i
na izrazitu interdisciplinarnost savremene komunikologije. Isto
tako, važnost pojedinih komunikativnih pitanja u prvoj polo-
vini dvadeset prvog vijeka, poput javnosti i privatnosti, posre-
dovanosti, te prirode društvenih medija i mreža u ličnom i
društvenom životu, ukazuje i na ključnu ulogu koju ima ko-
munikologija u pronalaženju odgovora na takva i druga važna
pitanja komuniciranja u savremenom društvu.
Konačno, u razmatranju komunikologije jasno se može vi-
djeti da postoje pitanja kojima se bavi teorijska komunikolo-
gija, odnosno teorija komuniciranja, kao i pitanja praktične
primjene komunikoloških znanja i vještina, od govorništva do
masovnog komuniciranja, kojima se bavi praktična ili primi-
jenjena komunikologija. Ipak, treba imati na umu da nema
jasne granice između te dvije grupe pitanja, odnosno da, kako
je to svojevremeno izrekao Kurt Levin, ponekad i „nema ničeg
praktičnijeg od dobre teorije“.