Dušan Jovanović, Oslobođenje Skoplja

OSOBE:

TASIN
LICA
GEORGIJ
ZORAN
ANA
KRSTO
OSKAR
TRAJKO
BIBA
RISTE
LENČE
RENATA
ŽENSKI GLAS
SVEĆENIK
NAČELNIK
GOSPODINOV
STOJČEV
BALE
ANICA
STARIJA ŽENA
LJUDI IZ SUSJEDSTVA
ŽENSKI ZBOR
DOKTOR
NJEMAČKI OFICIR
HEROD
GAŠPAR
BALTAZAR
MELKIOR
VAVO
BOLNIČARI
OSLOBODITELJI
DUŠAN

Ovaj kazališni komad u tri čina obuhvaća fragmente sjećanja na kraj drugoga svjetskog rata - tada šestogodišnjeg
djeteta muškog spola. Usprkos činjenici da zapisivač ovoga teksta osobno vrlo dobro poznaje »junaka« ove priče i
njegovu rodbinu, iz razumljivih razloga nikako ne može bez rezerve jamčiti za vjerodostojnost »junakova« svjedočenja.
Pa ipak: Iako ispovijed - u ono vrijeme šestogodišnjeg Zorana - ne možemo zapravo smatrati neprikosnovenim,
neprotivrječnim, samim u sebi zaključenim, subjektivnim odsjevom jednoga minulog vremena, a kamoli tek autentičnim
povijesnim dokumentom, njegova je - po mnogo čemu - netipična sudbina ipak u nama probudila živu znatiželju. Navela
nas je na razmišljanje. Za vrijeme dok smo bez ikakvih dodataka i uljepšavanja zapisivali djeliće njegovih uspomena,
pitali smo se što je u stvari mogao vidjeti, čuti, razumjeti i doživjeti šestogodišnji dječak u godinama 1944. i 1945?
Drugim riječima: Kakva spoznaja i kakvo iskustvo se krije, ako ih uopće ima, iza ovih na izgled prostodušnih i
jednostavnih djelića opažaja i zbivanja, iščupanih iz mora zaborava? Uvjereni da je to pitanje vrijedno i gledaočeve
pozornosti, zapisane fragmente sjećanja nanizali smo u vjerojatnom kronološkom redoslijedu koji sada u - uvjetno
rečeno - epskom dramskom obliku dajemo gledaocima na razmišljanje.

PRVI ČIN

1. Medvjed pleše

Ulica. Spusta se večer. Iz daljine se Čuju topovi. Straga na obzorju - odsjaj pozara. U susjedstvu zavija pas. Odnekud se
čuje početničko sviranje Chernyjevih vježbi na klaviru. Tasinova svirala (off) najedanput zareže u časak tišine. Pjevanje i
vriska djece (off). Ulazi Zoran. Stoji. Dopleše Tasinova medvjedica, koju Tasin drži privezanu na dugom uzetu oko pojasa.
Iza nje se pojavi Tasin, koji svira u sviralu. Iza Tasina, s pjesmom, dojuri razigrana skupina djece: Krste, Biba, ludi Vavo,
Oskar, Trajko, Riste. Zoran samo gleda. Tasin svira, pjeva, u međuvremenu recitira...

TASIN: Kupus bere aga Tasinaga

U Vardaru nasred Skopja grada.
Iz Sofje ga momče ugledalo,
Na Beograd pušku naslonilo,
Tasinagu dobro pogodilo,
Među oči pod lijevo koljeno.
Mrtav pade aga Tasinaga,
Mrtav pade, a živ doma dođe.
Žalilo ga do dvoje čeljadi:
Mlada majka i mrtva ljubovca.

LICA (off) Zorane! Zorane! Zorane!

TASIN: Čudne laži, da je bog ubije.
Pjesma i ples s medvjedicom. Zoran se trgne, potrči u suprotnom stnjeru, odakle je dolazio materin glas.

2. O okupatoru

Podrum. Večer. Čuje se Tasinova svirala i pjesma djece (off). Tu su leci. Tu je radio-predajnik, ciklostil papir, crnilo, stroj
za pisanje. U stroju za pisanje matrica. Za strojem za pisanje sjedi Bale, uz njega Georgij, koji diktira. I interpunkciju.
Ulazi Zoran.
GEORGIJ: Kao bijesni vukovi na mirno stado - tako su se neprijateljski fašistički okupatori bacili na makedonski narod i iz
naručja makedonskih matera istrgnuli najomiljeniju djecu. Dan i noć bijesni krvnici divljaju po kućama, ulicama, po
poljima i planinama. Pretražuju naše domove, iskaču iz zasjeda, prijete, upiru revolvere i puške u prsa matera i očeva,
psuju i viču: »Gdje ti je sin? Gdje ti je kći? Kažite, mater vam vašu makedonsku.« Uhvaćene žrtve vuku po tamnicama i
mučionicama. Od zveketa lanaca na njihovim nogama odjekuju ulice naših gradova. Tko su oni koji su okovani lancima,
izmučeni i iscrpljeni, ali ponosni kao sokoli? Fašisti govore da su to potkupljeni izdajnici i špijuni. Ali mi vidimo da su to
naši sinovi i kćeri, braća i sestre, drugovi i drugarice. To su najpošteniji i najsvjesniji Makedonci, koji su digli svoj glas
protiv tiranije, oni koji su se već odavno borili protiv ropstva i koji su i danas ostali odani svom narodu, boreći se za
njegova prava i slobodu Makedonije! Tim borcima su fašisti napunili zatvore. Kad bi zidovi mogli govoriti, pričali bi o
najnevjerojatnijim i nečuvenim mukama makedonskih rodoljuba. Oni su osuđeni na žeđ i glad, na tamu i muk. A za to
vrijeme, dok bucna glazba prekriva krikove mučenika, fašističke se hijene naslađuju gledajući kako iz raskomadanih
tijela teče krv. Fašističke pijavice su pretvorile Skopje u središnju mučionicu Balkana i zavile u crno mnoge makedonske
majke...
Georgij za trenutak zastane. Kad se okrene, ugleda Zorana.
GEORGIJ (Poslije nekog vremena) A što ti radiš ovdje? Tko te je zvao? (Zoran šuti) Gubi se. (Zoran se ne makne) Jesi li
čuo? Što čekaš? (Zoran se trgne) Zorane! Dođi ovamo. (Zoran priđe Georgiju) Mali, ti si previše znatiželjan. Previše guraš
svoj nosić u stvari koje nisu za tebe. (Poslije nekog vremena) Ovo što vidiš i čuješ u kući - ne smiješ pričati okolo... Zadrži
to za sebe. Kao muškarac.
ZORAN: Vrijedi, striče.
GEORGIJ: Nikome ni riječi. Razumiješ?
ZORAN: Ne misliš valjda da sam lud?
LICA (off) Zorane! Zorane! Zoran potrči... Renata (off) svira na klaviru.

3. Bajka

Ulica. Jutro. Baka Ana sa štapom. Hoda vrlo teško. Zoran s papirnatom vrećicom hoda naokolo s očima uprtim u tlo i
sakuplja »čikove«. Te čikove baka čisti, skine cigaretni papir i od preostalog duhana za sebe zavija duge, debele cigarete
u novinskom papiru. Renata (off) vježba klavir...
ANA: Bio jednom jedan dječak.
ZORAN: Da.
ANA: I imao je baku.
ZORAN: Da.
ANA: I ta baka je vrlo rado pušila.
ZORAN: Da.
ANA: I budući da je bio rat, i cigarete se nisu mogle nabaviti, dječak je hodao po ulicama s bakom i pomagao joj
sakupljati čikove.
ZORAN: Da.
ANA: A baka je sakupljala ostatak duhana iz čikova i od novinskog papira sebi savijala cigaretu.
ZORAN: Da.
ANA: I - to nitko nije znao, jer baki nisu dopuštali da puši.
ZORAN: Da.
ANA: To je bila tajna.
ZORAN: Da.
ANA: Ali tu baku je jakojako boljela noga. I sve je teže hodala. I kad baka više nije mogla hodati, rekla je unuku da će
otići u bolnicu.
ZORAN: Ne.
ANA: Da. Jer ako ne bi išla u bolnicu, bila bi još bolesnija i mogla bi umrijeti.
ZORAN: Ne.
ANA: Da. (Pripali cigaretu) I tako je baka otišla u bolnicu... i tamo je neko vrijeme bila i bila i bila, a onda su je doveli
natrag kući... (Dug dim) Ali - baka nakon toga više nije mogla ustati iz postelje i mogla je još samo ležati. Zato je zamolila
dječaka da joj sakuplja čikove i da ih potajno nosi u njezinu sobu...
ZORAN (Nakon nekog vremena) Da.
ANA: Tako da nitko ne vidi.
ZORAN: Da.
ANA: Napukao lonac, bajke je konac.
Ana i Zoran se dugo nepomično gledaju. Ana se omotava sve većim oblakom dima. U početku tiho, a zatim sve jače čuje
se pjesma cvrčaka.

4. Komad kruha

Ulica. Podne. Dojam sunčane pripeke. Pjesma cvrčaka. Pojavi se Oskar s velikim komadom kruha u rukama. Jede polako.
S raznoraznih strana se, jedan za drugim, kao životinje koje idu tragom mirisa, pojavljuju djeca iz ulice: Zoran, Anica,
Trajko, Riste, Krsto, Biba, Vavo. S razdaljine nepomično zure u Oskara. Dugo vremena nitko ne pisne. Oskar polako jede.
KRSTO: Što to jedeš?
OSKAR: Pa vidiš.
KRSTO (Nakon nekog vremena) Ništa ne vidim.
OSKAR: Komad kruha.
KRSTO: Čime je namazan taj komad kruha?
OSKAR: Guščjom masti.
TRAJKO (Iznenada) A ima li i crvene paprike odozgo?
OSKAR: Ima.
BIBA: Daj malo da kušam. (Oskar šuteći jede. Samo malo.)
RISTE: Daj meni malo. Samo malo.
OSKAR: Ne dam.
BIBA: Ne budi takav...
OSKAR: Ne dam.
BIBA: Samo malo.
TRAJKO: Samo malo.
RISTE: Samo malo.
KRSTO: Jebem ti mater židovsku. Židove!
ZORAN: Židove!
Ludi Vavo munjevito poleti na Oskara i istrgne mu ostatak kruha. Gomila djece pojuri za Vavom. Zoran udari Oskara u
trbuh. U blizini glasno lajanje psa.
LICA (off) Zorane! Zorane! Zorane!

5. Novac je na ikoni

Crkva. Poslije podne. U tišini raste šapat molitve. Vruće molitve u hladnom kamenu. Svijeće. Baka Ana i zene iz
susjedstva mole... Tu je oltar s ikonom... Svaka žena koja napušta hram, poljubi ikonu i na njoj ostavi novčić. Zoran stoji
sa strane: Nepomično zuri u ikonu. Zatim odluči: Polako pristupi. Polako pokupi novčiće s ikone i nečujno ih spusti u
džep. Polako napusti hram božji. Zabuči silovit vjetar. Eksplozija bombe. Dugo upaljena jaka svjetlost i silovito puhanje
jakog vjetra. Vava skače kao divlji ržući konj. Kao da ima leravicu u hlačama.

6. Kada će Skopje biti oslobođeno

Vardar. Poslije podne. Sunčana pripeka. Voda dere. Obitelj na kupanju. Georgij, Lica, Lenče i Zoran su u kupaćim
kostimima. Mala Anica je gola. Lenče je u visokoj trudnoći. Georgij svira gitaru i pjeva makedonsku narodnu pjesmu o
Vardaru: »More soko pije voda na Vardarot...«
ZORAN: Kada će se tata vratiti?
LICA: Kad bude sloboda.
ZORAN: Kada će biti sloboda?
LICA (Nakon nekog vremena) Kad bude Skopje oslobođeno.
ZORAN: Kada će Skopje biti oslobođeno?
Georgij, Lenče i Lica pjevaju »Junak da pregibe sos devet ljuti rani...« itd.
ZORAN: Kada će biti Skopje oslobođeno?
LENČE: Ubrzo.
Lenče razdijeli jabuke. Georgij svira zaneseno, voda u brzacima sumi razigrano, žene pjevaju veselo, grleno... Anica ima
posla s pisom... Zoran grize jabuku.
ZORAN: Tko će osloboditi Skopje?
Gitara. Jabuka. Pjesma. Voda...
ZORAN: Tko će osloboditi Skopje?
GEORGIJ: Tvoj otac.
Tercet. Pratnja. Anica pleše.
ZORAN (Hitne kamen preko vode) Tata!
GEORGIJ: I onda će biti sloboda!
ZORAN (Nakon nekog vremena) Što je to sloboda?
LICA: To je suprotno od ropstva...
ZORAN: Što je to ropstvo?
GEORGIJ: Kad ne možeš ići kamo želiš; kad ne smiješ govoriti ono što misliš; kad ne možeš raditi ono što bi htio raditi -
nego radiš ono što hoće drugi. To je ropstvo.
Žene prestaju pjevati. Voda u brzacima...
ZORAN: Zašto postoji ropstvo?
LICA (Nakon nekog vremena) Ti nećeš to shvatiti.
ZORAN: Zašto?
LENČE: Zato jer nisi još nikada bio slobodan.
ZORAN: A ti si već bila slobodna?
GEORGIJ (Nakon nekog vremena) Nitko od nas nije nikad bio slobodan.
Georgij zasvira i zapjeva makedonsku narodnu. Žene mu se pridruže. Brzaci Vardara šume...

7. Puž balavi

Dvorište. Kasno poslije podne. Renata je čudesno odjevena crnooka židovska mala ljepotica. Koketna. Bistra. Ima svilene
masnice u kosi. Gura kolica s bebom. Zoran stoji nekoliko koraka sa strane i zuri u Renatu.
ZORAN: Renata je lijepo ime.
RENATA: Misliš?
ZORAN: Prilično otmjeno.
RENATA: I Zoran je lijepo iime.
ZORAN (Nudi joj puža) Hoćeš li puža?
RENATA: Brrr!
ZORAN: Ali ti vrlo dobro sviraš klavir.
RENATA: To nije teško... Ako vježbaš.
ZORAN: Moja teta je vrlo stroga.
RENATA: Ponekad...
ZORAN: Uzmi puža. Na.
RENATA: Fuj.
ZORAN: Pa neće ti ništa.
RENATA: Ipak ga neću.
ZORAN: Puž, puž balavi, vadi roge van, da ti kuću ne prodam, staroj babi za duhan.
Zoran najedanput baci puža na zemlju i zgazi ga. Dugi pogledi između Renate i Zorana.
RENATA: Zašto si to učinio? (Zoran šuti. Nakon nekog vremena) A hoćeš li pomilovati moju bebu?
Zoran šuti. Renata uzme bebu iz kolica: Beba je obučena jednako kao i Renata. Ista boja kose. Sve isto. Renata donese
bebu Zoranu i stavi mu je u ruke. U daljini prigušeno gruvanje topova. Zoran nježno miluje bebu. Renata pjeva
uspavanku na jidišu. Zoran poljubi bebu. Renata ušuti. Zoran još jedanput poljubi bebu.
ŽENSKI GLAS (off) Renata! Renata! (U daljini prigušena grmljavina topova. Renata uzme bebu od Zorana. Pomiluje ju po
obrazima. Odnese je u kolica. Gleda Zorana. )
ŽENSKI GLAS (off) Renata! (Slijede upute na jidišu, da djevojčica mora kući, jer je već kasno. Renata pojuri s kolicima
kući)
LICA (off) Zorane! Zorane!
Zoran potrči u suprotnom smjeru. Topovi...

8. Križić

Ulica. Jutro. Zvona. Pravoslavni svećenik brzo hoda. Za njim trči Zoran. Dostigne ga. Stane ispred njega. Gledaju se bez
riječi. Zoran se sagne, nespretno zgrabi svećenikovu ruku, poljubi je. Dugo, grčevito ljubljenje ruke, kojem se ne vidi
kraj. Svećenik slobodnom rukom segne pod mantiju. Zoran se odmakne.
SVEĆENIK: Bog te blagoslovio, dijete.
Svećenik opiše kriz iznad Zoranove glave, uruči mu mali krizić i blago ga pomiluje po glavi. Zvona. Svećenik i Zoran
nepomično stoje. Vjetar.

9. Sag

Ograda. Zimsko prije podne. Snijeg. Bijela svjetlost. Na plotu sag. Zoran čisti sag isprašačem i metlicom. Odjek na udarac
isprasačem je grmljavina topova u daljini. Zoran nekoliko puta ponovi pokus s jekom. Odjek na metlicu su opet topovi.
Na drugoj strani plota se pojavljuje načelnik bugarske tajne policije, Gospodinov i Stojčev s policijskim psom. Zoran se
pritaji iza saga. Agenti zastanu. Gospodinov pokazuje načelniku neke fotografije. Snijeg pada.
NAČELNIK (Gleda u fotografiju) Njegovo ime?
GOSPODINOV: Vampir.
NAČELNIK (Nakon nekog vremena) Dosta mi je tih ilegalaca. Sa svih strana me gnjavite samo ilegalcima.
STOJČEV: Gospodine načelniče, Mirče Acev se osjeća vrlo slabo. Umire.
NAČELNIK (Gleda u fotografije. Nakon nekog vremena) Neka umire, bogati, neka umire. Bacite ga kroz prozor. I gotova
misa.
GOSPODINOV: Gospodine načelniče, završio sam onaj izvještaj za sud.
NAČELNIK: Nije važno. Predomislio sam se. Ako ih predamo onim idiotima, oni će ih osloboditi. (Gleda fotografije) A je li
to ljubavnica našeg Vampira?
STOJČEV: To mu je žena. Ali najvjerojatnije je i ljubavnica njegovih slavnih drugova.
NAČELNIK: Dobra... (Lista po fotografijama. Gospodinov se saginje k njemu)
GOSPODINOV: Gospodine načelniče, utvrdio sam da su oni mladići prisustvovali tajnim sastancima partije: davali novac,
vunu, grah d maslac.
NAČELNIK (Nakon nekog vremena) Skinite im cipele. (Zatim) Tko su oni?
GOSPODINOV: Galičnici. Redoviti gosti gostionice Opolcenec.
NAČELNIK: Idemo u gostionicu.
Agenti polako odu. Zoran trlja prozeble ruke. Opet igra s jekom. Dotrče Georgij i Tasin s medvjedom.
GEORGIJ: Što su govorili?
ZORAN: O Vampiru i njegovoj ženi.
TASIN: Što još?
ZORAN: O Galičnicima...
GEORGIJ: Ne znaš kamo su otišli?
ZORAN: U gostionicu.
GEORGIJ (Potapše ga) Sila si. (Tasinu) Idemo.
TASIN (Priveže medvjeda za plot) Čuvaj mi medvjedicu.
Tasin kaže nekoliko riječi na romskom jeziku medvjedici. Medvjedica sjedne na zemlju. Tasin i Georgij odjure.
Medvjedica i Zoran se gledaju. Sa suprotne strane dođe Ana. Vrlo teško hoda. Medvjedica i Zoran se okrenu.
ZORAN: Jesi li bila u bolnici?
ANA: Nisam još na redu.
Sniježi. Ana ugleda dva duga čika koje su bacili Gospodinov i načelnik. Pokušava ih dohvatiti štapom, ali oni su
predaleko. Budući da se boji medvjedice, ne usuđuje se prići bliže. Sniježi. Zoran se uzvere preko plota. U neposrednoj
blizini medvjedice meko čučne na zemlju. Oprezno pokupi čikove i preda ih baki. U meku tišinu snijega oštro se zareže
znak za uzbunu od bombardiranja: Sirene. Snijeg i sirene. Ljudi sa svih strana bježe tamoamo. S pripremljenim svežnjima
odjeće, pokrivača i hrane jure u sklonište.
ANA: Idi u sklonište.
ZORAN: Zar ti ne ideš?
ANA: Ja ne idem!
ZORAN: Zašto?
ANA: Ne idem!
ZORAN: I ne bojiš se bomba?
ANA: Ne! (Unuk i baka viču sve više)
ZORAN: Zašto?
ANA: Ako bog hoće da umrem, umrijet ću, pa makar išla u sklonište! Čovjek ne može izbjeći svojoj sudbini! Bit će onako
kako bog bude htio!
ZORAN: A što bog hoće?!
ANA: Božji putovi su tajanstveni! Samo on zna što je to što hoće!
ZORAN: A zašto mama ide u sklonište?
ANA: Tvoja mama ne vjeruje u boga!
ZORAN: A zašto ide teta?!
ANA: Teta se boji, jer će imati bebu! Idi!
ZORAN: A zašto mene tjeraš u sklonište?!
ANA: Zato što tako hoće tvoja mama! Dijete mora slušati svoje roditelje! (Ljudi su se razbježali. Nigdje žive duše. Sirene
zavijaju.) Idi!
Zoran otrči. Baka pripali cigaretu od novinskog papira. Dim, snijeg, sirene.

10. Sklonište

Podrum. Žarulje. Svjetlo tinja. Ljudi iz susjedstva s najnužnijom prtljagom. Madraci, federmadraci, pokrivači, električno
kuhalo... Na improviziranom ležaju: Lenče pokrivena dekom. Ječi. Neljudski viče. Teški bolovi. Oko nje su okupljene
žene. I Lica. Zoran ukočeno promatra kako žene trgaju čiste plahte i podmeću ih pod Lenče, a van izvlače potpuno
krvave komade tkanine. Mala Anica plače dok sluša krikove svoje majke. Muškarci na drugom kraju šutke pule. Kao
uhvaćene zvijeri hodaju po tijesnoj prostoriji tamo-amo. čuje se brujanje savezničkih aviona i eksplozije bomba.
LENČE (U grčevitoj provali) Majčice moja!
LICA: Gdje je taj liječnik?!
BALE: Georgij je išao po njega.
Lenče je kao u transu. Pokušava se istrgnuti od žena koje je drže. Najedanput starija žena pokraj Lenče počinje dahtati,
vikati i grčiti se na sličan način kao Lenče. Oponaša je sve dok se sasvim ne poklove i tako reći dvoglasno u istim
ritmičkim uzorcima, s istom intenzivnosti ne zaviču: »Proklet da si, proklet!« U tom trenutku jakim, probojnim glasom
stara žena zapjeva pjesmu protiv uroka, koju ženski zbor prihvaća.
PJESMA STARE ŽENE I ZBORA:
Iziđi dobar, dođi van miran - iz kosti u meso, iz mesa u kozu, iz kože u dlaku, s dlake na nož, s noža pod nož. Iziđi i pođi
preko mora bez zastanka - na grivastim konjima u košutin rog. Iziđi i pođi u kositrenu planinu, gdje se vatra ne pali, gdje
djevojke ne spliću kose u pletenice, gdje mladenke ne mijese kruh, gdje pijevac ne pjeva, gdje pas ne laje, gdje mačka ne
mijauče. Iziđi i tamo se nastani, ovdje nemaš mjesta.
Ulaze Georgij i doktor.
DOKTOR (Zaurla) Sklanjajte se, babe! (Sa svojom torbicom se u času nađe kod trudnice. Kratke, glasne, odlučne
zapovijedi) Toplu vodu! Sklonite krpe! Plamenik! Svjetlo! Rakiju! (Doktor brzo pocne raditi. U skloništu neobična tišina.
Čuje se samo duboko disanje trudnice i njezino bolno siktanje kroz zube.) Ugrizite se za prst, Lenče. Sada će malo
boljeti.
U tom trenutku u prostoriju ulaze bugarski agenti koje prati njemački oficir. Stančev s policijskim psom, Gospodinov i
načelnik s revolverima u rukama. Njemački oficir s baterijom jakom kao reflektor ostaje po strani.
GOSPODINOV: Georgij Potev?!
GEORGIJ (Nakon nekog vremena) Potevski.
GOSPODINOV: Rođen 1. 3.1916. u Bitolju?
GEORGIJ (Nakon nekog vremena) Da.
GOSPODINOV: Član KPJ - od?! (Georgij šuti) Radiš?
GEORGIJ: Papateodosi.
GOSPODINOV: Poznaješ li Daneva? (Georgij šuti) Metodi Danev. (Georgij šuti) Krsto Stojkov? (Georgij šuti) Hristo
Trajkov? (Georgij šuti. Stojčev se vrati iz onog kraja podruma gdje je skrivena tiskara.)
STOJČEV: Leci, jedan radio-predajnik, jedan stroj za pisanje, jedan ciklostil, bijeli papir, tinta.
Tišina. Lenče ječi.
NAČELNIK: Reci, momče, tko je presjekao telefonski stup. (Georgij šuti) Pakuj se, Poteve. Uhapšen si zbog sabotaže na
dalekovodu.
Lenče zaurla.
LENČE: Pustite ga!
NAČELNIK: Uzmi deku. Zubnu četkicu ne moraš. Zube ćemo ti mi oprati.
STOJČEV (Bocne Georgija) Hajde, hodaj ispred mene.
Njemački oficir sara baterijskim snopom svjetlosti po licima u pčdrumu. Agenti s Georgijem krenu.
DOKTOR: Georgiju! (Georgij se za trenutak okrene) Ona će živjeti.
Georgij se okrene. Lenče zaječi. Bugari pođu s Georgijem van. Snop svjetlosti iz oficirove baterije zaustavi se na Lici.
Pretražuje je od glave do pete. Vrlo potanko. Prsa. Lice. Noge. Stražnjicu. Ruke. Licine ruke postanu nervozne. Ljudi sute.
Čuje se samo duboko disanje Lenče.
NJ. OFICIR: Gospođa ili gospođica?
LICA (Nakon nekog vremena, tiho) Gospođa.
NJ. OFICIR: Udova?
LICA: Bijela.
NJ. OFICIR: Razumijem. (Nakon nekog vremena) Okrutna su vremena. Čudna. Obitelji su razbijene. Ljudi su zbunjeni.
Razapeti. Nesretni. Osamljeni.
LICA (Nakon nekog vremena) Da. A neki su uz to još i poniženi, uvrijeđeni i gladni.
NJ. OFICIR: To je rat, draga gospođo. Rat je i život. Život je i smrt. (Opet je ispituje snopom svjetlosti) Smijem li vas
pozvati na večeru? (Sirene naznače kraj bombardiranja iz zraka. Ljudi se trgnu...)

11. Vertep

Terasa. Uvečer. Svijetla, zvjezdana, prosinačka večer. Zoran na terasi ispod svjetiljke čisti cipele. Između mnoštva cipela
su i visoke lakirane vojničke čizme. Iz daljine se čuje pobožna pjesma: »Христе боже наш, возсија мирови свјет
разума« Pjesma se sve više priblizava: »Во њем во звјездам служашчи звјездоју учахусја, тебје клањатисја солнцу
правди и тебе вједјети с висоти востока, Господи, слава тебје.« Ispod terase na ulici gdje se već sakuplja narod iz
sokaka, pojave se vertepasi, četiri kralja: Herod, Gašpar, Baltazar i Melkior, s krunama na glavama i sa sabljama u
rukama nose »vertep« (jaslice). Vertep je minijatuma kapelica napravljena ćd sarenog i zlatnog papira, koja ima dva
zvonika. U svakom zvoniku je zvono. Oko kapele je pašnjak. Na pašnjaku su kaširane, nepokretne lutke - ovce i pastiri, a
pred njima anđeo. Malo dalje je štala, jasle, volovi, Josip, Marija i Mali Isus. Vertepaši pjevaju: »Дјева днес
пресушчественаго раждајет, и змља вертеп неприступному приносит, ангели со пастирми славословљат, волсви
же со звјезоју путешествујут: нас бо ради родисја отроча младо, превјечниј бог.« Sveta četiri kralja se klanjaju.
HEROD: Odakle, vi kraljevi, kako je ime vaše, kamo ste krenuli i komu darove nosite?
GAŠPAR: Ja sam kralj Gašpar, od perzijske strane, vidio sam zvijezdu na istoku, i spoznao sam da se novi kralj rodio.
Došao sam da mu se poklonim i da mu dar naklonim.
BALTAZAR: Ja sam kralj Baltazar, od babilonske strane, vidio sam zvijezdu na istoku i spoznao sam da se novi kralj rodio.
Došao sam da mu se poklonim i da mu dar naklonim.
MELKIOR: Ja sam Melkior, od arapske strane, vidio sam zvijezdu na istoku i spoznao sam da se novi kralj rodio. Došao
sam da mu se poklonim i da mu dar naklonim.
HEROD (Bijesno) Kakav novi kralj? Ja sam Herod, četverovlasnik i nema kralja iznad mene! Sva zemlja dršće od straha
preda mnom!
GAŠPAR: Nas je, veličanstvo, zvijezda ovamo dovela i spoznali smo da se rodio novi kralj nad kraljevima.
BALTAZAR: Taj kralj koji se rodio, vladat će i na nebu i na zemlji; zato mu se idemo svi pokloniti.
MELKIOR: Svi idemo da mu se poklonimo i darove mu odnesemo kao kralju i bogu našemu.
HEROD: Onda idite i raspitajte se za toga novorođenog kralja, a kad ga nađete i kad mu se poklonite, dođite i javite mi
da i sam pođem i poklonim mu se. (Svi u zboru pjevaju)

Шедше трије цари

Ко Христу со дари
Ирод их пригласи
Где идут? Вопроси
Отјвјешчаша јему:
Идем к рожденому,
К рожденому идите
И ме возвјестите
Аз, шед поклоњусја,
Пред царом смирјусја,
Тамо и аз предста,
Где нам дете Христа...

Dok se procesija pjevajući pomiče naprijed, Vavo se popne na terasu k Zoranu. Lica iziđe u kućnoj haljini na terasu.
Gleda cipele, bez riječi uzima vojničke lakirane čizme i odlazi. Ludi Vavo se smješka. Zoran i Vavo se gledaju... Tišina...
ZORAN: Jesi li ti bog?
VAVO: Mhm...
ZORAN: Ja te se bojim. (Ludi Vavo se smješka...) Ti sve vidiš i sve znaš. (Ludi Vavo se smješka...) Mene je teta naučila
samo pol očenaša...
VAVO: Mhm...
ZORAN: Nema vremena.
VAVO: Mhm.
ZORAN: Ona je učiteljica klavira i ima mnogo posla.
VAVO: Mhm.
ZORAN: Oče naš, koji si na nebu, neka je sveto tvoje ime. Budi volja tvoja - kako na nebu, tako i na zemlji.
VAVO: Mhm.
ZORAN (Nakon nekog vremena) Je li uistinu na nebu ovako kao na zemlji? (Ludi Vavo se smješka...)

DRUGI ČIN

1. Pismo

U materinoj spavaćoj sobi. Večer. Lica i Zoran u postelji. Sat. Kucanje.

LICA: Da. (Ulazi njemački oficir. Dugi pogledi.) Zašto mi tako dugo niste pisali?
NJ. OFICIR: Veselim se našem ponovnom susretu.
LICA: Zašto mi nisi pisao da dolaziš?
OFICIR: Dugo te nisam vidio.
LICA: Jeste li dobro putovali?
OFICIR: Vrijeme nije bilo lijepo. Padala je kiša. Kasnije je sijevalo i grmjelo.
LICA: Dugo te nisam vidjela. Jesi li spavao u vlaku?
OFICIR: U vlaku nikad ne spavam.
LICA: Upravo je vrijeme za večeru.
OFICIR: Donio sam pečenu gusku, šparge, crveno vino s Melosa, grožđe, čokoladu, šunku, kruh, cigarete. Američke,
dakako.
LICA: Zorane, iziđi.
ZORAN: Kamo?
LICA: Idi u kuhinju.
ZORAN: Neću.
LICA: Iziđi pa se igraj.
ZORAN: Neću.
LICA: Idi pisati pismo ocu. (Zoran ustane iz postelje, poljubi mamu, kod izlaza zastane.)
ZORAN: A što da mu pišem?
LICA: Što god hoćeš.
ZORAN (Pokaze prema Nijemcu) Hoće li on sada biti tata?
LICA: Tata je tata. Tata je samo jedan.
Glasno tiktakanje sata.

2. Georgij je pušten iz zatvora

Dvorište. Podne. Dva bolničara polazu Anu na nosila. Lenče, Anica, Lica i Zoran se opraštaju od bake.
LENČE: Mama, drži se. Doći ćemo te posjetiti.
ANA (Zoranu) Moli za mene. I marljivo skupljaj dok me ne bude. Da bismo imali zalihu. Nećeš zaboraviti?
ZORAN: Neću.
Bolničari odnesu Anu. Obitelj ostane. Mase. Dođe Bale.
BALE: Ja sam došao reći...
LENČE: Što?
BALE: Ne bojte se... Ništa loše...
LENČE: Što?
BALE: Georgij je tamo vani...
LENČE (Nakon nekog vremena) Mrtav?
BALE: Ne. Pustili su ga iz zatvora.
Tišina. Lenče se ukočila.
LICA: Zašto ne uđe?
BALE: Ne može...
LICA: Kako?
BALE: Trebat će ga nositi...
LICA (Nakon nekog vremena) Zašto?
BALE: Ne može hodati.
Svi iziđu. Georgij leži na zemlji.
LENČE: Georgi... Dušo moja... (Georgij se ne pomakne. S nerazumijevanjem gleda u ljude oko sebe. Lenče zgrabi Anicu i
gurne je prema Georgiju.) Poljubi tatu... Vidi, Anica!
ANICA: Tata.
ZORAN: Striče!
Georgij ne reagira.
LICA: Pomozi nam bože.
BALE: Čini se da nikoga ne prepoznaje.
LENČE: Čovječe božji, pa reci već nešto!
BALE: Govorio bi on da može.
Sirene označe početak zračne uzbune. Bale, Lenče i Lica nose Georgija u kuću.

3. Buržuj

Ulica. Poslije podne. Renata (off) vježba na klaviru. Šef bande, Krsto, maltretira Zorana. Trajko, Riste i Biba gledaju.
KRSTO: Ti si buržuj.
ZORAN: Nisam.
KRSTO: O, da, jesi. Jesi, jesi.
ZORAN: Nisam.
KRSTO: Tvoja teta ima klavir.
ZORAN: Pa što onda?
KRSTO: A ne bi htio biti buržuj?
ZORAN (Nakon nekog vremena) Što je to - buržuj?
KRSTO: Buržuj je - kapetan broda. Zapovjednik ratne krstarice.
ZORAN: Nisam znao.
KRSTO: Znači da si ipak buržuj.
ZORAN: Možda.
KRSTO: Dakako da jesi.
ZORAN: Ja ne znam što sam.
KRSTO: Dakle priznaješ da si buržuj.
ZORAN: Priznajem da sam kapetan broda.
KRSTO: Priznaj da si buržuj.
ZORAN: A što si ti?
KRSTO: Priznaješ li da si buržuj?
ZORAN: Priznajem da sam kapetan broda. A što si ti?
KRSTO: Priznaj kad ti kažem.
ZORAN: Ne priznajem.
KRSTO: Priznaj.
ZORAN: Ne priznajem!
KRSTO: Priznaj!
ZORAN: Ne priznajem! (Krsto mahne bandi.)
KRSTO: A mi ćemo te mučiti. (Renata ne moze da pređe preko određenog mjesta. Nikako ga ne moze prevladati.)

4. Bolest

Kod kuće. Uvečer. Anica se igra s bebama. Zoran se pravi kao da crta. Georgij stoji usred prostorije...
DOKTOR: Desnostrana hemipareza je motorična afazija.
LENČE: Molim da mi to objasnite!
DOKTOR: To je stanje nakon ozljede mozga.
LENČE: Od čega to dolazi? Kako se to liječi?
DOKTOR: Možemo pretpostaviti da je ozljeda posljedica fizičkog maltretiranja kojem je pacijent bio izložen u zatvoru. To
je vjerojatno jasno i vama. (Nakon nekog vremena) A što se tiče samoga liječenja, tu je teško bilo što reći i prognozirati.
LENČE: Ali, u ovih nekoliko dana mu se očito stanje poboljšalo!
DOKTOR: Da, ali moramo znati što se poboljšalo. Totalna amnezija i fizički kolaps bili su samo privremena prateća
pojava. To je bez sumnje već prošlo. Georgij prepoznaje okolinu, normalno reagira na poznate podatke, rekao bih da mu
sjećanje funkcionira normalno.
LENČE: A što to znači da ne može dignuti desnu ruku?
DOKTOR: Nije riječ samo o ruci...
U tom trenutku uđe njemački oficir. Salutira. U rukama ima oveći omot.
OFICIR: Dobra večer. Je li gospođa kod kuće?
LENČE: Čeka vas.
Oficir prelazi preko prostorije. Zoran hoće za njim. Lenče ga pogledom zaustavi.
DOKTOR: Riječ je o nekakvoj paralizi cijele desne strane tijela. Hodajte, Georgije, korakdva. Vidite, on vuče desnu nogu.
On ne osjeća desnu polovicu tijela, gibljivost mu je vrlo ograničena, ne može pomicati i grčiti udove, mišići udova su
ukrućeni. To je takozvani mišićni tonus ili hipertonija.
LENČE: Ali... (s mukom) pa nije samo to.
DOKTOR: Dakako da tu ima još mnogo nuspojava: položajni senzibilitet je poremećen, to je jasno. Zažmirite, Georgije.
Gdje sam vas dotaknuo? (Georgij ne reagira) Pacijent ne može odrediti mjesto dodira. (Georgiju) Sjednite. Skinut ću vam
papuču. (Lenče) Ako ga poškakljete po tabanu desne noge, palac mu se okrene prema gore. To je tipično za pozitivan
znak Babinskoga.
LENČE: Dragi doktore, ali on ne može govoriti. Cijelo ovo vrijeme otkako je kod kuće, on nije progovorio ni jedne jedine
riječi. To je osnovno. On je praktički nijem.
DOKTOR: Vidite, u dominantnoj hemisferi, a to je desna polovica mozga, smještena je kontrola motorike govora. Kod
Georgija je riječ o teškoj motoričnoj disfaziji. On nas čuje, razumije...
Georgij živahnim klimanjem i pljeskanjem potvrđuje doktorove riječi.... razumije potpuno sve, što znači da nije riječ ni o
kakvom poremećaju inteligencije, nego: ne može izgovarati riječi.
LENČE: Da. (Nakon nekog vremena) I koliko dugo će to trajati?
DOKTOR: Prilično dugo.
LENČE: A onda?
DOKTOR: Onda će polako početi izgovarati pojedine riječi...
LENČE: Recite sve.
DOKTOR: Poneki pridjev; poneku imenicu... poneki glagol; Međutim... Tako... Hoću da kažem da vjerojatno... vjerojatno
neće govoriti povezane rečenice... Neće biti sposoban, na primjer, formulirati jednostavnu rečenicu sa subjektom,
predikatom i objektom. Ali će, relativno brzo, raspolagati jezičnim fondom od nekih... 50, 100... 150 riječi...
LENČE: Je li to sve?
DOKTOR: Otprilike sve. Doktor se sprema.
LENČE: Hvala, doktore.
DOKTOR (Kod izlaza) Još nešto: nemojte se iznenaditi ako prva riječ koju izgovori bude - psovka.

5. Likvidacija

Ulica. Večer. Trajko, Riste i Zoran imaju mačku privezanu na tri trake. Mačka je privezana za rep, trup i glavu. Dječaci
divljački viču »muc, muc« i vuku mačku na sve strane. To neko vrijeme traje, a onda Tasin i Bale dotjeraju Gospodinova
na scenu. Surovo ga tuku. Dječaci odmah puste mačku i pritaje se.
GOSPODINOV: Molim te! Molim te! Molim te...
TASIN: To su bili moji drugovi, svinjo!
BALE: Gdje je Planinski?
GOSPODINOV: 14. vojnički zatvor - na granici!
TASIN: Što si zaplijenio Orlovu?
GOSPODINOV: Jedan prsten, ženski sat i 15.000 leva...
BALE: Ništa drugo?
GOSPODINOV: Kunem se! Tuku ga sve žešće.
TASIN: Tko je uhapsio Petrova?
GOSPODINOV: Stojčev! Stojčev ga je...
BALE: Šta ste učinili s Potevskim?
GOSPODINOV: Gumom! Gumom po nogama i rukama...
TASIN: Šta još?
GOSPODINOV: Ništa! Ništa!
BALE: Šta još?!
GOSPODINOV: Po glavi!
TASIN: Šta je priznao?
GOSPODINOV: Ništa. Ništa! Usta nije otvorio...
BALE: Šta je priznao Potevski?
GOSPODINOV: Ništa!
TASIN: Tko je intervenirao za njega?
BALE: Zašto ste ga pustili?
GOSPODINOV: Švaba! Švaba se založio...
TASIN: Šta je sa skupinom Riste Popovskoga?
GOSPODINOV: Jedne su izboli noževima, a druge su...
BALE: Šta su druge?
GOSPODINOV: ...Žive zakopali.
TASIN: A Riste?
GOSPODINOV: Njemu su kamenom satrli glavu.
BALE: Za koga radi Vera Zvezdova?
GOSPODINOV: Za Krsteva. Kostadin Krstev.
TASIN: Komu je dala spisak?
GOSPODINOV: Ubit ćete me?
TASIN: Komu je dala spisak?!
GOSPODINOV: Krstevu. Dvadeset imena. Za to je dobila nagradu 20.000 leva.
BALE: Imena!
GOSPODINOV: Ne znam! Ubij me, ne znam.
TASIN: Ubit ćemo te, ne brini.
GOSPODINOV: Ne!
TASIN: Imena!
GOSPODINOV: Nisam vidio spisak! Znam samo za četiri - Kiro Šimi, Risto Kovačot, Cena Bogoeva i Trajko Markov.
BALE: Tko ih je likvidirao?
GOSPODINOV: Komandant Molov.
TASIN: Gdje?
GOSPODINOV: U kancelariji načelnika Trandafilova.
BALE: Osobno?
Gospodinov je tako »udešen« da jedva govori...
GOSPODINOV: Osobno... Osobno je uzeo iz ladice jedno uže dužine oko dva metra, koje je na oba kraja imalo... ovakve
štapiće, dugačke dvadeset i pet centi metara i tri centimetra debele... i jedan čekić, težak oko sedam, osam kilograma...
TASIN: I? (Gospodinov šuti) Što ste radili vi, drugi?
BALE: A?
GOSPODINOV: Vasil, ključar, stražario je ispred vanjskih vrata, a Kinčo nam je pomagao pri zakopavanju.
Tasin puca u Gospodinova.

6. As znam sičko

Kod kuće. Prije podne. Georgij pijan navija gramofon lijevom rukom. Stare rumbe, sambe, fokstroti i kabaretski šlageri.
Pokraj gramofona na podu: boca rakije. U blizini: Aničina celuloidna lutka. To je lutka koja zaplače kad je udarite po
stražnjici. Lenče, Zoran i Anica sa strane glćdaju demonstraciju. Georgij drzi pojas u ruci.
GEORGIJ: As znam sičko... (Čini se da je to pisalo na pojasu) As znam sičko. (Georgij se udara po prsima) Bugari... Žandar.
(Georgij pokazuje na lutku) Georgij... I... Davaj! (Georgij udari lutku. Lutka zaplače. Opet je udari. I opet. I opet. I opet.)
As znam sičko. I?... Poslije? (Unosi se lutki u lice) I...? I?... I...? (Komentira) Of lele... As znam sičko. As znam sičko. (Unosi
se lutki u oči, govori joj u usta, stavlja prst u stražnjicu lutke, pokazuje joj pojas) As znam sičko! (Neumorno udara po
lutki. Gramofon se okreće u prazno. Lutka plače. Mala Anica zaplače. Georgij navija gramofon. Gramofon nadjača plač
djeteta i lutke.) I?! Lijevo... Desno...? Poslije? As znam sičko... As znam... (Vidi se da prolazi vrijeme. Da prolazi dan i noć.
Tuče lutku. Gramofon opet zamukne. Lutka plače.) Of llele... Mila moja majko... (Uzme lutku, stavlja njezine noge u
vedro vode. Unutra. Van. Unutra. Van. Opet navija gramofon. Opet se unosi u lice.) As znam sičko. (Opet tuče.)

7. Klavirski sat

Kod kuće. Jutro. Renata sjedi za klavirom i svira. Zoran je sa strane promatra. Lenče djelomično klečeći, djelomično
stojeći lašti pod... Kada god je potrebno, napusta svoj posao i skokne do klavira da demonstrira... Njezina početna
nervoza vrlo brzo preraste u histeriju koja se povećava do kraja prizora. U neprijateljstvo, u agoniju.
LENČE: Čekaj. Ne! Treća! Dvije. Falš! Ta dolazi na kraju. Dvije. To nisi vježbala. Ne! Des dur. Ges dur. Četrnaest. Dobro -
prvi... Prvadrugatreća. Samo ovdje si ispustila - b mol... To moraš ovako... Prva-druga-treća-četa... Ne. Ne! Lijeva
grijesi... To. To. Pogrešno! Skroz pogrešno! Vrati se... Jesi li gladna, boga ti, zašto si to progutala?! Ovo, tu. Prva-druga-
treća-četa... Rararara... Zašto te osminke brže nego tridesetdrugine? Ovo se svira ovako. (Svira) Je li ti jasno? Broji!
Broji! Nije dobro! Kad ti kažem da nije dobro! (Pjeva) Prva-druga-treća-četa... Ne žuri! Na tim osminkama previše žuriš...
Koja je to ljestvica? D dur. Onda imaš dvije polovinke s točkom... Cis. Što imamo dalje?... Kad ti kažem da zamahneš
rukom. Ne drži ruke kao kamen... I dovrši frazu... (Renata svira i pjeva) I dovrši frazu... Ne diži! To je sve legato... Prsti!
Nolijeva ruka! Pazi, bas ključ imaš... Dijete, zapamti: imaš cis i fis... Prva-druga-treća-četa... Ne, ne, dobro je bilo...
Lalalala. Drugi! Kako dolazi ovaj prst? Ponovi! Ponovi to! Jedan takt, drugi takt... To mora biti isti ritam. Sve isto.
Cehade... Jen' dva tri... Pet puta. Vidiš kako lijepa melodija. Osjećaš li? Pazi! Prvi i četvrti - mislim na prste. (Pjeva) Prva-
druga-treća-četa... Imaš gis, a onda odmah a... Ne! Običan ha! Mane! Kad ti kažem, molim te, stani! Drugi, zatim četvrti,
pa drugi i četvrti...! (Pjeva) Prrvaa .. Čitaj! Čeetaa...! Cis! Treećaa...! Još jedanput isto! Još jedanput isto! To je samo zato
što prste ne držiš dobro...! Bez povisilice! Nije dobro!
lz Licine sobe se vrati njemački oficir. Lenče brizne u plač i ode... Renata prestane svirati. Oficir se nakloni Renati.
OFICIR: Bi li mi mlada dama dopustila da zasviram svoju najmiliju melodiju?
Renata razumije njegovu želju, nakloni se i skloni. Oficir sjedne za klavir. Zasvira...

8. Golub

Kod kuće. Kasno poslije podne. Zoran briše prašinu. Lenče jede čokoladu.
GEORGIJ: G... g... g... g...
LENČE: Ne razumijem što hoćeš. Ne razumijem. Kakav »g«? Na što se odnosi?
GEORGIJ: G... G... (Nakon nekog vremena) Benti mater.
LENČE: G... G...
GEORGIJ: A, be: G... (Maše rukama kao da leti)
LENČE: Što želiš reci?
GEORGIJ: Polako... I? Alo: Pitaj! G... (Širi lijevu ruku, leprša prstima..)
LENČE: Bar još jedno slovo...
GEORGIJ: Znam, ama... U... u... uouu... (Oponaša, nespretno, gugutanje goluba, zgrčenim prstima crta krugove po zraku)
LENČE: Gristi? Grepsti? Goniti?
GEORGIJ: Alo! Pitaj!
LENČE: Što? Groza? Gorko? Gamad?
GEORGIJ: Benti mater.
LENČE: Ne znam! Ne razumijem!
GEORGIJ: G...
LENČE: Gomila?
GEORGIJ: Neee... Go... Go...
LENČE: Gospodin?
GEORGIJ: Pičkamater!
LENČE: Grob?
GEORGIJ (Pokazuje da ta stvar nije dolje, nego gore! Pokazuje kruženje) G...
LENČE: Je li riječ o nekom imenu? Goran, Giza, Grom? Goring?
GEORGIJ: Benti mater. Ne, be. Alo! Pitaj! G...
LENČE: Je li to neka životinja?
GEORGIJ: E - bravo! (Veseo je)
LENČE: Gorila. (Georgij zaniječe) Grgeč? (Georgij zaniječe. Georgij oponaša gukanje, krili ljevicom po zraku, a kažiprstom
i srednjim prstom pokazuje kandze ptice koja sjeda na granu...)
GEORGIJ: I? (Šutnja) I?...
LENCE (Provali iz nje) Ne znam! Ne znam! Ne znam! Ne znam!
GEORGIJ: Slobo .. dan ko...
LENČE: Ptica?
GEORGIJ (Sav izvan sebe) Bravo! I?
LENČE: Golub?
GEORGIJ: Eeeee!: Taka, be. I? (Mišljeno kao pohvala) Ebati mater.
LENČE: Kakav golub? Čiji golub?
GEORGIJ (Pokazuje rukom u desnom smjeru) Tamo...
LENČE: Aaaa, ti misliš na Ciganina Tasina, koji ama golubinjak pokraj Vardara?
GEORGIJ: Bravo!
LENČE: I što je s Tasinom? Je li mu se što dogodilo?
GEORGIJ: Ne, be! Ja! (Otvara usta i više puta prinese svih pet prstiju ruke ustima)
LENČE: Jeste li ti i Tasin zajedno nešto pojeli?
GEORGIJ (Prevrne komad namještaja, nesto razbije.) Ne, be! Ja. Benti mater. Ebati!
LENČE (Poludi) Ne znam! Jesi li jeo!? Hoćeš li jesti?! Bi li jeo?! Koje bi to govno jeo?!
GEORGIJ: G... G... Go... Alo!
LENČE: Goluba?
GEORGIJ: Da. Ebati!
LENČE: Želiš jesti goluba?
GEORGIJ: Aman!
LENČE: Pečenoga goluba?
GEORGIJ: Da.
LENČE: I da ja idem Tasinu i kažem mu da zakolje jednoga od svojih golubova, jer Georgij strašno želi pečenoga goluba.
GEORGIJ: Ebravo!
LENČE: Jesi li ti lud? Tasin ne bi to učinio ni za što na svijetu. On voli te životinje. On ne bi svojoj majci na
samrtnoj postelji to učinio, pa makar joj to bila posljednja želja. Pa će za tebe ići klati goluba!
GEORGIJ: Alo! Idi! Šetaj!
LENČE: Ne idem. Nema smisla.
GEORGIJ: Idi. Benti mater.
LENČE: Sram me je.
GEORGIJ: Ebati. Pitaj! Jorge - takataka... I - poslije... Oko.
LENČE (Sprema se) »Vidjet ćemo, vidjet ćemo...« Ja doduše idem, ali kad ti kažem da neće dati.
GEORGIJ: Oko!

9. Tko daje više

Ulica. Poslije podne. U daljini gruvanje topova. Djeca iz ulice se igraju novcem bacajući ga. Izbije svađa.
TRAJKO: Moj je!
KRSTO: Kako tvoj! Budalo! (Odgurne ga, uzme novac)
TRAJKO: Moj je bio! Moj...
KRSTO: Hoćeš li jednu po gubici?
TRAJKO: Tužit ću te ocu.
KRSTO: Tuži kome hoćeš... Ja se nikoga ne bojim.
TRAJKO: Moj je otac najjači na svijetu.
KRSTO: Naša je obitelj poznata po tome da je najhrabrija u Skopju. Svakoga možemo pretući.
TRAJKO: Naša je još poznatija od vaše. Krsto se nasmije.
RISTE: Moj brat Aca, onaj kojega su zapalili u kućici u vinogradu, nije se htio predati Bugarima. Svirao je harmoniku i
pucao i dovikivao Bugarima da će im se predati ako mu pošalju kočiju za Veles. Takvi smo mi, ako već hoćete da znate.
KRSTO: Nešto malo previše stvari činite istodobno.
BIBA: Mi se nikoga ne bojimo. Jedan moj stric je već dva vlaka bacio u zrak.
KRSTO: Jest, govno ih bacio.
BIBA: Jest!
KRSTO: Pa što onda! A moj brat ima bombe: ovakve. Ručne.
TRAJKO: A ja poznajem jednoga koji je prijatelj moga brata. Zovu ga Stiv. Kad su ga htjeli uhapsiti, zavukao je ruku u
unutrašnji džep sakoa i umjesto legitimacije izvukao pištolj i - bum - pucao u policajce.
KRSTO: Taj Stiv je bio samo prijatelj vase posrane obitelji.
TRAJKO: Najbolji prijatelj.
RISTE: A moj stric je bio u zatvoru.
BIBA: Kao da je to nešto. Moj otac je bio dva puta ranjen.
RISTE: Iz naše obitelji su dvoje u logoru, a jedan u zarobljeništvu.
TRAJKO: Kod nas ih je već troje mrtvih: sestrična, njezin muž i bakina sestra.
KRSTO: Jebeš to ako od starosti krepavaju!
BIBA: A mi uopće nemamo kuću. Mama kaže da idemo rođacima na selo.
Tišina
ZORAN: A ja uopće ne znam gdje je moj otac.
Tišina
ZORAN: Ja ću ići u šumu kad budem velik.
KRSTO: Kad budeš velik, završit će rat. Sve će poći u kurac.
Tišina
TRAJKO: Kako - neće više biti rata?
KRSTO: Jedan će sigurno pobijediti, a drugi će se usrati i sve će otići u kurac.
Duga tišina.
ZORAN: A što će biti s nama?
KRSTO: Što - što će biti s nama?
ZORAN: Što ćemo raditi?
Tišina
KRSTO: Ne znam. Nešto već. Svašta.
Tišina
BIBA: Moja mama kaže da će odmah nakon rata biti vrlo važno kako se tko snađe.

10. Tasin je dao goluba

Georgij »vježba«. S mukom razgibava desnu stranu tijela. Renata svira na klaviru. Zoran je gleda. Ulazi Lenče. U rukama
drzi paket.
LENČE: Tasin je dao goluba.
GEORGIJ: Oko! (Lenče mu pokaze zaklanoga goluba) G... Go... Golube moj!
LENČE: Bez riječi je otišao u golubinjak, izabrao najdeblju pticu (Renati) - Cis! - i na panju pred drvarnicom odsjekao joj
glavu. Bio je bijeli golub i imao je crvene oči i ružičaste šape i bijele prozirne kandže.
GEORGIJ: Alo! (Pokazuje da treba nešto učiniti.)
LENČE: Prije nego što je zamahnuo sjekirom, Tasin je nešto šapnuo golubu u kljun. Na ciganskom jeziku.
GEORGIJ (Nestrpljiv) Alo!
LENČE: Rekao je da 40 minuta treba peći pticu na tihoj vatri u pećnici.
GEORGIJ: Alo!
LENČE: Odmah!
GEORGIJ: Alo!
LENČE: Idem ga peći.
GEORGIJ (Zaustavi je) Alo! (Lenče se zaustavi, okrene se. Georgij s oba kaziprsta mahne iza ušiju.) Alo! Zec...
LENČE: Na lovački način?
GEORGIJ: E - bravo!
LENČE: Ali to neće moći. Morao bi prije biti u pacu. A ti žuriš.
GEORGIJ: E - taka. (Nakon nekog vremena) Alo!

11. Oduzimanje zarade

Licina spavaća soba. Večer. Lica, napola gola, u postelji. Umorna. Anica i Zoran vrebaju iza Lenčeta, negdje sa strane.
LENČE: Što je donio?
LICA: Tamo je sve.
LENČE: Meso ste proždrli?
LICA: Htio je da večeramo.
LENČE: Zašto nisi rekla da nisi gladna?
LICA: Nisam mogla.
LENČE: Morala si.
LICA: Nisam mogla.
LENČE: Nisi sama u kući. Šestoro usta treba nahraniti.
LICA: Da kažem da nisam gladna, mogao bi pomisliti da imamo dovoljno hrane i drugi put bi manje donio.
LENČE: Cijelu gusku ste proždrli. (Šutnja) Gdje je čokolada?
LICA: Tamo.
LENČE: Grožđice, cigarete, grožđe, šunka, sir. Vino ste popili?
LICA: Popili.
LENČE: Sve?
LICA: Dvije boce.
LENČE: Dvije boce? Do zadnje kapi?!
LICA: A drugi put pođi ti s njim spavati!
LENČE: Zašto? Njemu je s tobom lijepo. (Nakon nekog vremena) Do sada se ni ti nisi žalila. Da o njemu i ne govorimo.
LICA: Svinjo.
LENČE: Tko?
LICA: Ti si me nagovorila.
LENČE: Ja sam ti predlagala.
Duga tišina.
LICA: Krvarim.
LENČE: Poslije tog tipa uvijek krvariš. Zato si mu prirasla k srcu. (Nakon nekog vremena) Nadam se da si stavila ručnik
pod stražnjicu. (Šutnja.)
LICA: Odlazi.
LENČE: Gdje je kondenzirano mlijeko?
LICA: Nema ga.
LENČE: Lažeš!
LICA: Nema ga!
LENČE: Zorane! Ani!
LICA: Nije ga donio, kad ti kažem!
LENČE: Ani! Zorane!
LICA: Ne čini to, molim te!
LENČE: Tvoja mama, Zorane, kaže da je negdje u sobi ili postelji sakrila nešto slatko. Ako nađeš blago, tvoje je. (Zoran se
uvuče u postelju k majci. Ispod majčine spavaćice otkrije kondenzirano mlijeko)
ZORAN: Evo ga.
LENČE: Idemo večerati!

12. Kazna

Kod kuće. Jutro. Lenče tuče Zorana. Šibom. Zoran se dere. Dotrče Lica i Georgij. Georgij izvuče šibu od Lenčeta.
LICA: Pusti ga, svinjo. Pusti dijete! Kako se usuđuješ, kurvo jedna!
LENČE: Aleksandru je zatvorio u drvarnicu! Cijelu noć je provela među štakorima!
GEORGIJ: Ebati mater!
LICA: Možeš ga kazniti i na drugi način.
LENČE: Baraba jedna! To je nečuveno što to dijete radi!
LICA: Svejedno! Moje dijete nećeš tući!
LENČE: Nije ni za što!
GEORGIJ: Pričam ti priču...
LICA: Ne dopuštam! Tuci svoju kći, ako već ne možeš bez toga.
LENČE: Zlobno neodgojeno kopile, eto što je on!
LICA: Ti! Šuti!
GEORGIJ: Dijete, be, dijete! Ebati!
LENČE: Dijete koje krade novac s ikona u crkvi, završit će na vješalima.
LICA: Hahaha!
LENČE: Dok bude u mojoj kući jeo moj kruh, tući ću ga kao vola ako bude potrebno.
LICA: Čiji kruh? Čiji kruh jede moje dijete?!
GEORGIJ: Dosta! Dosta!
LICA: Ti ga ne podnosiš, eto što je. Mrziš moje dijete.
LENČE: Pošalješ ga po kruh i izgubi novac, pojede kruh i potrga hlače.
GEORGIJ: Dijete, be!
LENČE: Laže, neprestano laže!
GEORGIJ: Dijete be, dijete!
LENČE: Dijete koje još nema šest godina, da!, a ubija mačku da vidi što je smrt, to je čudovište!
LICA: Rat je!
GEORGIJ: Ebati!
LENČE: Hoću da jednoga dana bude čovjek, ništa drugo...
LICA: On jest čovjek!
LENČE: Jednoga dana će rat završiti.
LICA: U nedjelju.
LENČE: Jednoga dana će ovo Skopje biti slobodno!
GEORGIJ: Ebati mater! Znam - ama...
LENČE: A ovaj mali majmun koji sada oponaša sve što vidi: laže, krade, zatvara ljude u podrume i ubija mačke...
LICA: Pa što onda?!
LICA: ...naći će se u novom svijetu kao slobodno ljudsko biće! (Tišina.)
GEORGIJ: Pričam ti priču, milamojamajko.
LENČE: Mora znati što je ispravno!
LICA (Nakon nekog vremena) Idi oprati lice. Pogledaj se kakav si: sav prljav, kao kakvo prase. No!

13. Igra

Ograda. Približava se večer. Krsto je postrojio Trajka, Ristu, Bibu uz ogradu. On i Zoran drvenim puškama »gađaju« u
taoce i igraju se egzekucije.
KRSTO: Prokleti psi, zbog vas se već dvije godine ganjam po terenu!
ZORAN: Gdje je glavni? Zašto on ne dođe da ih postrijelja?
KRSTO: Ja ću! Ja sam to već i do sada radio. Navikao sam. Ej, vi! Stanite jedan uz drugoga da vas fotografiram.
ZORAN: A što ćemo s curama?
BIBA: Pucajte, psi, naši će nas drugovi osvetiti!
KRSTO: Ruke uvis! Ti, Biba, da se nisi zafrkavala!
Ulazi malo pripit agent Stojčev. Bržebolje »ocijeni« situaciju.
STOJČEV: Likvidirate bandite, a?
KRSTO: Da, gospodine.
STOJČEV: Tako i treba. U ovoj zemlji ne vrijede zakoni u vezi sa Ženevskom konvencijom za borbu protiv bandita.
Ženevska konvencija ostaje na snazi samo u borbama s padobrancima. (Šutnja) Svakoga koga uhvatite na bijegu ili pri
pružanju otpora, bez milosti: krc! Razumiješ?
KRSTO: Razumijem, gospodine.
STOJČEV: Svi oni koji budu uhvaćeni s oružjem u rukama, strijeljaju se odmah na licu mjesta. Pratite li što govorim?
KRSTO: Da, gospodine.
STOJČEV: Čuvati žive pripadnike spomenutih četa radi sakupljanja podataka o pokretu, nije preporučljivo, jer su to vrlo
čvrsti i uporni ljudi, kojima ne treba pružiti priliku da pred stanovništvom, našom stražom i sudskim organima
manifestiraju svoju pseudomoralnu snagu. Je li to jasno?
KRSTO: Jasno, gospodine.
STOJČEV: Ja sam vam, dakle, saopćio pravilo službe, a vi postupajte kako nađete za shodno. Slažete li se? Imam li pravo?
KRSTO: Jasno, gospodine,
STOJČEV: Vi ste mladi. Omladina. Ja se već brzo umaram. (Zijeva) Idem se malo odmoriti...

14. Nikada više

Kod kuće. Približava se večer. Lenče i Zoran sami. Zoran samo sto ne zaplače, bez obzira na to da je upravo prestao
plakati.
ZORAN: Obećavam da neću nikad više.
LENČE: To si već toliko puta obećao. (Zoran bi zaplakao, Lenče je vrlo meka.) Da ćeš biti dobar... Da nećeš sekirati tetu;
da ćeš slušati. Da ćeš se lijepo ponašati... Je li? Je li istina?
ZORAN: Jest.
LENČE: No, vidiš. Ako ti ja ili uopće: ako ti mi stariji nešto govorimo i savjetujemo te i nešto hoćemo od tebe - misliš li da
to činimo zato jer smo zli?
ZORAN: Ne.
LENČE: Misliš li da te mrzimo?
ZORAN: Ne...
LENČE: Da te ne volimo?
ZORAN: Ne.
LENČE: Sve to činimo za tvoje dobro. Jednostavno iskusniji smo i znamo što je ispravno a što nije i što se smije a što se
ne smije. (Šutnja) Ja sam nervozna i često nepravedna, a ponekad grozna, bez potrebe vičem na tebe i udarim te... ali
onda mi je žao kad se saberem i promislim... (Zoran je poljubi) Ali ti znaš da te volim... (Zoran je ljubi dok grca)
ZORAN: Znam...
LENČE: I kad ti kažem da su tvoje crvene lakirane sandalice pretijesne za tebe i da te žuljaju, mogao bi i sam znati da je
to istina... Zoran plače...
LENČE: Pogledaj svoju jadnu nažuljanu petu i svoj mali prst i ovaj mjehurić ovdje. To je sve zbog toga jer si tvrdoglav i
nećeš da slušaš... (Nakon nekog vremena) Ja znam da ti voliš te sandalice, jer ti ih je kupio otac. Znam i to da su lijepe,
crvene, lakirane... i da nemaš druge. Ali: sandalice su pretijesne i bit će bolje da ideš bos nego da mrcvariš nogu u
pretijesnoj obući. Razumiješ li to?
ZORAN: Da.
LENČE: Ona seljanka - dala bi mi već jučer osam, možda deset jaja za njih, da ti nisi pobjegao i sakrio se i nismo te mogli
naći...
ZORAN: Da.
LENČE: A sada razumiješ zašto sam bila ljuta na tebe?
ZORAN: Razumijem.
LENČE: I opraštaš mi?
ZORAN: Opraštam.
LENČE: I voliš svoju tetu?
ZORAN: Da.
LENČE: I daješ mi sandalice da ih zamijenim za jaja?
Zoran sazuva sandalice i predaje ih Lenčetu.
LENČE: Laku noć.
ZORAN: Laku noć.

15. Molba

U materinoj spavaćoj sobi. Noć. Zoran sam. Kleči na postelji, ruku sklopljenih na molitvu. Negdje sa strane, gotovo u
tami: Vavo.
ZORAN: Dragi bože. Mili bože. Lijepo te molim, učini da stric opet uzmogne govoriti sve riječi i da svi Bugari i Nijemci
budu mrtvi i da ja ne budem nikoga više sekirao i da me ne budu tukli i da baka sretno iziđe iz bolnice i da se tata vrati
još prije nego što bude sloboda... Amen.

TREĆI ČIN

1. Jedna noga

Kod kuće. Jutro. Bolničari donesu Anu na nosilima. Lenče, Georgij, Lica, Anica, okruže nosila. Svi Ijube baku. Zoran s
papirnatom vrećicom stoji sa strane.
ANA: Gdje je Zoran?
Zoran priđe. Predaje vrećicu. Sada sam još samo za »školicu«.
ZORAN: Zašto?
LICA (Gurne Zorana u stranu) Skloni se. Baki su odrezali nogu.
Bolničari podignu nosila. Lenče im pokaze put.
ZORAN: Bako!
ANA (Smije se) Da! Samo za »školicu«.
Anica skače na jednoj nozi... Baku odnesu... Vani buka kolone kamiona...

2. Sluh

Kod kuće. Poslije podne. Lenče i Zoran sami. Zoran uz klavir.

ZORAN: Zašto Renata više ne dolazi k nama? (Šutnja) Zar neće više učiti klavir? (Šutnja. Svira na klaviru desnom rukom)
Doremifasolasido... Dosilasofamiredo...
LENČE: Ostavi to!
ZORAN: A imamo li sada dovoljno novaca?
LENČE: Nemamo.
ZORAN: Zašto onda više ne želiš davati instrukcije?
LENČE: Ama želim...
ZORAN: Pa zašto ih nemaš?
LENĆE: Nemam.
ZORAN: Zašto?
LENČE: Zato.
ZORAN: Ili Renatin otac nema više novaca da ti plaća?
LENČE: Renatin otac nije više u gradu...
ZORAN: A gdje je Renata?
LENČE: Ni Renata nije više u gradu...
ZORAN: A što je s Renatinom mamom?
LENČE: Ni nje nema više u gradu.
ZORAN: A gdje je Oskar?
LENČE: Ni njega nema više.
ZORAN: Kamo su otišli?
LENČE: Odveli su ih.
ZORAN: Ali kamo?
LENČE: Ne zna se.
ZORAN: A zašto?
LENČE: Jer su Židovi.
(Šutnja)
ZORAN: Kada će se vratiti?
LENČE: Ne zna se.
ZORAN: Misliš da uopće više neće doći?
LENČE: Ne znam.
ZORAN: Tako sada imaš dovoljno vremena... (Šutnja) Ja bih vrlo rado... svirao na klaviru. (Šutnja) To je moja najveća
životna želja. (Nakon nekog vremena) A ti bi me mogla naučiti.
LENČE: Srce moje, ti nemaš sluha. (Nakon nekog vremena) A ako netko nema uistinu dobar sluh, nema smisla da se bavi
glazbom...
ZORAN: Ja, dakle, nemam sluha?
LENČE: Nemaš dovoljno... primjeren.
ZORAN: A kako ti to znaš?
LENČE: Kada god nešto zapjevaš, zapjevaš falš.
ZORAN: Zato jer me je sram. (Nakon nekog vremena) Osjećam i čujem... i sve... Ali me je sram. Ja bih mogao dobro
pjevati negdje na usamljenom mjestu...
LENČE: Glas i sluh su dvije različne stvari.
ZORAN: Ali ja volim glazbu!
LENČE: Svi ljudi na ovom svijetu vole glazbu... Ali rijetki se glazbom bave tako da je i sami izvode.
ZORAN: Hoćeš da kažeš da ću ja cijeli život slušati kako drugi sviraju.
LENČE: Orkestar svira, dvorana pleše. Ljudi uživaju. U tome nema ništa lošega.
ZORAN: Ali mene upravo ovdje unutra nešto stišće i tjera da sviram i pjevam. (Šutnja) Čini mi se da sam rođen za glazbu!
LENČE (S osmijehom) Onda bi to sigurno bila posebna vrsta glazbe...
ZORAN: Ti i ne sanjaš kakva će to glazba biti...

3. Ja također (i ja)

Kod kuće. Uvečer. Georgij, Lenče i Zoran. Georgij pije. Iz svoje sobe (off) javlja se Ana.
LENČE: Susrela sam Olgu.
GEORGIJ: I? Onda? (Pije)
LENČE: Kirila su odveli na saslušanje.
GEORGIJ: I ja!
ANA: Čokolaaaaaaaade!
LENČE: Grozno su ga mučili i tukli.
GEORGIJ: I ja!
ANA: Cokoladeeeeee!
LENČE: Tukao ga je agent Koče Georgijev iz Ruse.
GEORGIJ: Oko! Of lele!
LENČE: Izuo ga je i gumom udarao po tabanima. Onda mu je noge močio u hladnoj vodi.
GEORGIJ: I ja! Pitaj. (Pije)
LENČE: Ne znaju hoće li preživjeti.
GEORGIJ: I ja!
ANA: Čokolaaadeee.
LENČE: Olga je vrlo nesretna. Nema nikoga da joj pomogne.
GEORGIJ: I ja!
LENČE: Ja! Ja! Ja! Ja! Ja!
GEORGIJ: Bravo!
LENČE: A ako Kiril umre?
GEORGIJ: Ako! Ako, be: ja. Ti. On. Svi!
LENČE: Pa muž je tvoje sestre.
GEORGIJ: Znam. Benti mater. Pitaj! (Pije)
ANA: Čokolaaaade! Čokolaaaaade!
LENČE: Što si ti? Jesi li čovjek - jesi li zvijer - što si? O tvojoj sestri je riječ!
GEORGIJ: Znam. Benti mater.
ANA: Čokoladeeee!
GEORGIJ (Pokazuje prstom u smjeru odahle se Ana javlja) Isto! Benti pamet.
LENČE (Silovita provala) Idiote! Bogalju! Kretenu zajebani!
GEORGIJ: Bravo! Bravo!
LENČE: Životinjo!
GEORGIJ: A... A... Aaaa de! Aaaaaaaaaaaade!
LENČE: Ostavi moju majku na miru. Ona je svetica!
GEORGIJ: I ja!
ANA: Čokolade.
LENČE: Žena je bez noge, A gangrena ide dalje! I ti to znaš! Jadna moja majka - što ti je učinila? Zašto se brecaš o nju!?
Što se miješaš?
GEORGIJ (Pije, grglja tekućinu u grlu) Aaaaaaaaaaade! (Popije) Ebati!
LENČE: Kako možeš?! Leži na mrtvačkoj postelji, budalo blesava idiotska!
GEORGIJ: I ja!
LENČE: Može sutra umrijeti!
GEORGIJ: Ja. Ti. On. Oooona. Svi! Pitaj! Alo! Lenče! Aaaaaade... Lenče! Aaaaaade! Alo!
LENČE (Tek sada razumije) Ti misliš da - ja - imam sakrivenu čokoladu i da joj ne dam! Nije istina!
GEORGIJ: Pitaj! Alo! Postelja.
LENČE: Nije istina!
GEORGIJ: La-paj! (Pokazuje prsiom na nju) Lenče!
LENČE: Nije u kredenci, nije u ormaru, nije pod jastukom! Nema! Nigdje!
ANA: Čokoladeeeeee!
GEORGIJ: Lapaj! La-paaaaaj!
LENČE: Zadnji komadić sam joj dala!
GEORGIJ: Baba: aaaaaaade! Dete: aaaaade! Lenče: lapaaaaj! Benti mater.
LENČE: Ajd u pičku materinu. Gazot da si go izjedeš! Svi u ovoj kući pojedu više čokolade od mene!
GEORGIJ: Of lele.
LENČE: Svi!
GEORGIJ: I ja!
LENČE: Ti piješ. Onaj Tasinov uvarak od krumpira. To je za tebe!
GEORGIJ: Dunje ranke dunje ranke, kruške karamanke... (Pleše i pjeva) Kruške karamanke...
ANA: Čokolaaaaaaade...
Lenče pojuri prema klaviru, zasvira patetično, dramatično olujnu melodiju. Georgij pleše i pjeva. Ana očajnički viče
»ČOKOLADE«. Vani pucanje.

4. Tasinova smrt
Ograda. Uvečer. Krsto, Trajko, Riste i Zoran masturbiraju uz ogradu. Pjesma cvrčaka utihne, kad odjekne pucanj. Dolazi
krvav, smrtno ranjen Tasin.
TASIN: Drkate, a? (Užasnuta šutnja) Drkajte, momci, drkajte... To je zdravo... Bar ćete imati nešto od... života. Mene su...
Pička im materina... (Govori na ciganskom. Beskrajni niz ciganskih psovki. Prokune izdajnika Baleta. Saziva prokletstvo
na njegovu glavu. Dječaci okruže Tasina. Na ogradu dolete golubovi.) Drkajte, momci, drkajte...
Tasin umre... Dolaze Bale, načelnik i Stojčev s pištoljem.
STOJČEV (Dječacima) Skidajte se! Marš!
Svi dječaci osim Zorana pobjegnu. Zoran se povuče prema ogradi.
NAČELNIK: Zašto ste pucali u čovjeka?
STOJČEV: Bolovao je od padavice, pao je na cestu i ja sam automatski pucao u njega. (Bale opipava Tasina)
BALE: Gospodine načelniče, Tasin je umro.
NAČELNIK: Kako to, umro?
STOJČEV: Ne znam. Nisam mislio da može tako brzo umrijeti.
NAČELNIK: Još noćas ga negdje zakopajte. (Nakon nekog vremena) Želi li netko to obaviti dobrovoljno?
STOJČEV: Ja, bacit ću ga u Vardar.
NAČELNIK: Problem je riješen. Ljute momke imam. Tako je to. (Nakon nekog vremena Baletu) Jesi li ti
već do sada ubio čovjeka?
BALE: Nisam.
NAČELNIK: Onda ti dajem šansu. Likvidiraj Tasinova brata. (Šutnja)
BALE: Zar ne mislite da se kola mogu okrenuti? (Nakon nekog vremena) A što ćemo onda?
NAČELNIK: Više volim da ispraznim šaržer u glavu, nego da im se predam. To nisu komunisti, to su srbomani. Naša
Makedonija neće nikada biti njihova. (Stojčev prti Tasu na leđa) Idemo!

5. Orgija

Kod kuće. Duboka noć. Sat otkucava tri. Sva kuća je osvijetljena. Nitko od stanara ne spava. Sve akcije, riječi, zvukove
vidimo istodobno. Sve se odvija simultano. Spojni član među pozornicama je Zoran. Pozornica na kojoj se pojavi, dobiva
prednost u naglašavanju. Tri su pozornice: spavaća soba njegove majke, soba s klavirom, podrum. U spavaćoj sobi su
njemački oficir i Lica. U sobi s klavirom su Ana i Georgij. U podrumu su doktor i Lenče. Što se zbiva na pojedinim
pozornicama?
1. Njemački oficir i Lica su napola goli.
Njemački oficir navija plesne melodije na gramofonu. Gotovo gola Lica pleše. Njemački oficir ukočeno gleda kako Lica
čije meso kipi na sve strane, ruku uvlači između nogu, zahvaća krv iz rane svoga tijela i njome se za vrijeme plesa maze
po obrazima, prsima, rukama... S vremena na vrijeme u prostoriju uleti Zoran, ali odmah zatim izleti.
2. Ana i Georgij su u spavaćicama.
Georgij je pijan. Sjedi na podu i čekićem razbija gitaru. »Pjeva« pjesmu »More soko pije...« Melodiju artikulira na:
»Titirititi.« Uz njega je boca. Ana sjedi na stolcu. Uz nju su štake. I ona pije. Puši cigaretu za cigaretom. Zoran uslužuje
sad jednoga sad drugoga. Savija cigarete, donosi rakiju, dodaje stake, briše proliveno piće... S vremena na vrijeme Ana
ustane i počne skakutati na jednoj nozi. Igra se »školice«. Uz to
govori izmišljeni jezik dojenčadi: brbljanje bez ikakva smisla... Georgije izmedu »pjevanja« svojim »alo!« upozorava
Zorana da hoće još pića... U trenucima kad se vraća iz spavaće sobe i podruma, Zoran svom snagom, žestoko lupa po
klaviru: sakom, laktom, glavom...
3. Doktor i Lenče su omotani šalovima, dekama, bundama.
Doktor diktira. Lenče tipka. S vremena na vrijeme u prostoriju upada Zoran. Malo sluša, ode. Doktor diktira Lenčetu
dolje navedeni tekst. Kad tekst završi (realno vrijeme tipkanja za ne previše stručnu daktilografkinju), završava i prizor
ORGIJA.
DOKTOR (Diktira) Spisak isporučenog materijala i prehrambenih artikala od pozadinskih organa u Skopju za jedinice NOB
stacionirane u skopskoj Crnoj gori.

1. puloveri 420 komada

2. vuna 520 kg
3. opanci 510 pari
4. benzin 350 lit.
5. cigarete 563 kg
6. sapun 680 kg
7. makaroni 1.480 kg
8. petrolej 380 lit.
9. kačkavalj 50 kg
10. cipele i čizme 78 pari
11. puške 485 komada
12. automati 15 komada
13. mitraljezi 8 komada
14. čarape 550pari
15. ćebad (deke) 380 komada
16. košulje 615 komada
17. čaršavi (plahte) 55 komada
18. maslac 1.150 kg
19. šinjeli 315 komada
20. bombe 120 komada
21. pasulj (grah) 6.600 kg
22. pirinač (riža) 2.700 kg
23. gaće 285 komada
24. brašno 3.400 kg
25. šećer 1.700 kg
26. bluze 385 komada
27. meci 70.000 komada
28. konzerve 820 kg
29. hlače (pantalone) 280 komada
30. sol 3.100 kg
31. marmelada 2.250 kg
32. tkanina za odijelo 2.500 m
33. šibice 10.000 komada
34. mat. za košulje 1.000 m
35. papar (biber) 150 kg
36. torbice 728 komada
37. ručnici (peškiri) 120 komada
38. suhe jabuke
39. papir 150 svitaka

Za skopski part. odred, 12. brigadu, 16. brigadu, Makedonski korpus, I mak. motoriziranu brigadu i Glavni štab NOB i POJ
od 10. 10. do 13.11. 44. godine

6. Molitva

Kod kuće. Zora. Zoran kleči u postelji. Ruke su mu sklopljene na molitvu.

ZORAN: Moram ti nešto priznati. Nisam potpuno uvjeren da bog uopće postoji. Molim za svaki slučaj. To je vrlo
licemjerno i kukavički i grijeh je. Ali zbog toga se ne stidim, ne stidim se jako, jer čak i kad te ne bi bilo, ja bih ipak volio
da te bude: jer te mnogo volim. Ponekad plačem zbog toga. Kad god nekoga jako volim, uvijek plačem. I kad se
isplačem, onda mi je lijepo. Što se mene tiče, mislim da nema nikakve štete ako te nema i ja plačem zato jer ponekad
mislim da postojiš. Meni je ipak lijepo. Ali Skopje je velik grad i u njemu živi mnogo ljudi. I bilo bi uistinu šteta da te
nema. (Nakon nekog vremena) Amen.

7. Radio

Kod kuće. Uvečer. Georgij i Zoran slušaju radio-vijesti. Stanice se gube, ima mnogo smetnji na kratkim valovima. Georgij
sluša radio-Moskvu, radio-London, Glas slobodne Jugoslavije... Sav je napet. Grize nokte. Vijesti su na odgovarajućim
jezicima i govore o velikim pobjedama na svim frontovima i najavljuju skorašnju pobjedu Saveznika... Georgij je silno
uzbuđen. Sve skakuće od veselja.
GEORGIJ: I?
ZORAN: Pobjeda?
GEORGIJ (Ljubi ga) Ne - ama... Sutra - prekosutra...
ZORAN: Hoće li ubrzo!?
GEORGIJ: E - bravo!
GEORGIJ: I?
ZORAN: Tko će pobijediti?
GEORGIJ: Ne možam da kažam... Poslije?
ZORAN: Jugoslavija...?
GEORGIJ (Prijekorno) Iiiiiiii...
ZORAN: Engleska?
GEORGIJ: Ne, be... (Smiri se) Da, ama...
ZORAN: Bugarska?
GEORGIJ: E bati mater!
ZORAN: Njemačka?
GEORGIJ (Tuče se po čelu) Aman!
ZORAN: Amerika?
GEORGIJ (Djelomično zadovoljan) I - poslije?
ZORAN: Rusija?
GEORGIJ: Ebravo! Bravo! Bravo! Bravo! Bravo! Bravo! (Odmah zatim) Ssssssssssss... ssssssss... (Mimikom
pokazuje srp i čekić)
ZORAN: Sovjetski Savez.
GEORGIJ: Taka. Bravo. Of lele. Mila moja majko. Sakam da... Ne možam da kažam... (Ustane, traži naokolo, grozničavo
traži, dok ne nađe neki crveni stolnjak. Stišće ga na prsi. Plače. Pleše) Dunje ranke, dunje ranke... Ebati mater.

8. Napadnu majku

Ograda. Podne. Krsto i Zoran sa strane gledaju kako mnoštvo susjeda baca na Licu blato, kamenje, sve moguće...
Linčovanje se događa u potpunoj tišini.
KRSTO: Ubit će ti majku.
ZORAN: Neka.
KRSTO: Kurvala se s Nijemcem.
ZORAN: Znam.
KRSTO: Zašto je nisi upozorio? Šutnja. Zašto je nisi spriječio? (Šutnja) To je sramota za svih nas. (Nakon nekog vremena)
Ja bih joj pičku izrezao da sam na tvom mjestu. (Šutnja) Sam si kriv. Što ćeš ocu reći kad se vrati? (Šutnja. Lica ostane
ležati na zemlji. Susjedi se raziđu. Samo djeca ostanu. Riste, Trajko, Vavo i Biba diraju Licu bezobrazno... Prostačke
geste.) Mislim da je mrtva. (Šutnja. Trajko legne na Licu) Tako čovjek ostane bez majke, ako nema dovoljno muškaraca
na životu. (Trajko na Lici oponaša pokrete koje je vidio bogzna gdje... Mularija okolo bez daha promatra što Trajko radi.
Zoran zakopa lice u dlanove.) Pa i što će ti takva majka. Bolje nikakva nego takva... Zar nije tako?
Lica daje znakove života... Hvata Trajka. Zatim ga iznenada odgurne. Digne se. Pobjegne! Iznenada, kao prosvijetljen,
Vavo počne govoriti visokim, proročanskim tonom...
VAVO: Vi, derladi, nikad nećete biti sretni! Previše ste vidjeli, a premalo razumjeli. Previše ste doživjeli, a premalo živjeli!
Djeca se okupe oko njega...
BIBA: Ludi Vavo ima ćelavu glavu!
SVI: Ludi Vavo ima ćelavu glavu!
VAVO: Vrijeme ste shvatili kao mušičave vremenske prilike. Kad prestane olovna tuča, ići ćete na trgove i igrati tri puta
zabranjene igre.
BIBA: Ludi Vavo fuka kravu!
SVI: Ludi Vavo fuka kravu!
VAVO: Ostat ćete djeca cijeli život! Svojoj vlastitoj djeci nećete biti očevi!
BIBA: Ludi Vavo pase travu!
SVI: Ludi Vavo pase travu!
VAVO: Nikad nećete sazrijeti! Rasplodit ćete djecu da biste s njima igrali sedam puta zabranjene igre! (Vavo se okreće
od djece. Govori u zrak) Nikad neće biti odgovorni! Nikome! Vjerujte! Zaposlite im noge. Zaposlite oči i uši. Zaposlite im
memoriju...
BIBA: Ludi Vavo ide u pustinju!
SVI: Ludi Vavo ide u pustinju!
VAVO: Drugovi! Računajte na svoje unuke: to će biti vaši pravi sinovi. Njima dajte uzde u ruke. Njima posao! Njima čast!
Njima vlast!
BIBA: Ludi Vavo pjeva Granadu!
SVI: Da! Granadu!
Vavo zapjeva Granadu na španjolskom... Zoran otrči odatle...
9. Vardar

Na obali Vardara. Poslije podne. Brzice rijeke gladno šume. Zoran gleda majku kako se gola kupa u vodi. Zapravo, to nije
pranje. To je obredno spiranje krivice...
LICA: Šibom šibarila kamom kamarila trnom trnarila bičem bičarila kućom kućarila klupom kluparila zidom zidarila
knjigom knjigarila grijehom greharila milovanjem milovarila sinom sinarila bratom bratarila djetetom djetarila ocem
ocarila materom materarila ujakom ujkarila kumom kumarila listom listarila dsusom isusarila ludom ludarila svijetom
svjetarila smrću smrtarila mjestom mjestarila.
Lica se baci u rijeku. Struja je brzo nosi dalje. Lica isčezne. Brzice šume.

10. Osloboditelji Skopja

Grad. Jutro. Bubnjaju koračnice i narodne pjesme, odjekuje vriskanje i ekstaza veselja. Na pozornici: nepokretna freska.
Osloboditelji u nijemim, nepokretnim zagrljajima s obiteljima, prijateljima, znancima. Oružje i ljudi u okamenjenim
plastikama. Jedine dvije figure koje se u tom moru veličanstvenih kipova miču jesu: Zoran i njegov otac Dušan. Ne zna se
tko koga trazi i tko koga izbjegava i tko onoga pravoga ne nađe i tko kome nedostaje. I koga je strah. Tako se jutro
pretvori u večer.

11. Suočenje

Na Vardaru. Topla noć. Zvijezde. Dušan i Zoran sjede uz vodu. Dušan sluša Zoranovu priču.
ZORAN: Jedne noći sam se probudio u tri sata ujutro. Zapravo sam spavao mirno, ništa nisam sanjao. Probudila me
iznenađujuća spoznaja: osjetio sam da sam odjednom otkrio značenje svoga života. U početku je bilo nalik na nježno,
lagano rastvaranje krvi u sirast mulj. U početku u najtanjim krvnim žilicama po rubovima tijela. Pod noktima, u prstima
na nogama, u ušnim školjkama, na vrhu nosa. Odatle se zgrušavanje kobno širilo po cijelom krvotoku. U svakom
trenutku posebno sam osjetio da tu kušnju mogu ukinuti, izbrisati, precrtati. Ako nestanem. Ako odletim. Ako se
odlijepim i otpadnem od vrhova svoga tijela. Kapilare u mozgu su se napunile usirenom krvlju i opneni neuroni su
odumirali jedan za drugim. Zatim su se žile odvodnice ukrutile, srce se zaustavilo, umrlo, raspuklo u silovitom mliječnom
izbljuvku koji je štrcnuo i pokrio svemir. (Zoran zašuti)
DUŠAN (Nakon nekog vremena) Sine moj, ja te ne razumijem.

Kraj