Sveučilište Josipa Jurja

Ministarstvo Strossmayera u Osijeku

poljoprivrede Poljoprivredni fakultet
u Osijeku

STRUČNA PODLOGA ZA
UTVRĐIVANJE OSNOVNIH ODREDNICA
OBITAVANJA, STATUSA I SMJERNICA
GOSPODARENJA ČAGLJEM
(Canis aureus L.)
U REPUBLICI HRVATSKOJ

Osijek, 2015.
SADRŽAJ
1. UVOD ............................................................................................................. 1

2. ZOOLOGIJSKA, LOVNA KLASIFIKACIJA I EKSTERIJER ............. 3

2.1. Zoologijska, lovna klasifikacija i opis vanjskog izgleda čaglja ........... 3
2.2. Povijesni pregled i podrijetlo čaglja u Europi ...................................... 5
2.3. Rasprostranjenost čaglja u svijetu, Europi i status u pojedinim
državama ............................................................................................... 9
2.3.1. Rasprostranjenost čaglja u svijetu ............................................................. 9
2.3.2. Rasprostranjenost čaglja u Europi ........................................................... 10
2.4. Rasprostranjenost čaglja u Hrvatskoj.................................................. 23
2.5. Reprodukcja i socijalno ponašanje...................................................... 27
2.6. Stanište ................................................................................................ 31
2.7. Bolesti ................................................................................................. 33
2.8. Hranidba .............................................................................................. 39

3. PRIRODNO-GEOGRAFSKA OBILJEŽJA STANIŠTA ČAGLJA

U REPUBLICI HRVATSKOJ ................................................................... 64

4. ODNOS ČOVJEKA I ČAGLJA ................................................................ 69

4.1. Stavovi javnosti ................................................................................... 69
4.2. Štete na divljači i stoci ........................................................................ 70
4.3. Tolerancija i suživot s ostalim predatorima, ostalim divljim
životinjama i psima skitnicama ........................................................... 71

5. GOSPODARENJE ČAGLJOM ................................................................ 74

5.1. Sadašnje stanje .................................................................................... 74
5.1.1. Rasprostranjenost, kvaliteta staništa, dostupnost hrane
i brojnost čagljeva ................................................................................... 77
5.1.2. Trendovi širenja i prirast ......................................................................... 79
5.2. Smjernice budućeg gospodarenja ....................................................... 82
5.2.1. Cilj, kapacitet i poželjna brojnost............................................................ 83
5.2.2. Zoniranje rasprostranjenosti, područje stalnog
i povremenog obitavanja ......................................................................... 83
6. ZAKONODAVSTVO I PREPORUČENI ZAHVATI
U POPULACIJU ......................................................................................... 85
6.1. Matični fond, prirast i gospodarski kapacitet...................................... 85
6.2. Način lova čagljeva ............................................................................. 88
6.3. Praćenje, znanstvena istraživanja i međunarodna suradnja ................ 89

7. ZAKLJUČAK .............................................................................................. 90

8. POPIS KORIŠTENE LITERATURE....................................................... 91

1. UVOD

U lovačkim su glasilima 1990-ih godina objavljeni prvi članci o čaglju kao novoj divljoj životinjskoj
vrsti zabilježenoj na prostoru istočne Hrvatske. Prvi primjerak čaglja u Slavoniji u bližoj prošlosti
odstrijeljen je 5. veljače 1997. u lovištu «Durgutovica» pored Vinkovaca. Prvi podaci o odstrijelu bili
su nesigurni jer životinja nije fotografirana niti je stručno determinirana. Godine 1998. viđen je i
odstrijeljen prvi primjerak u Račinovcima i od tada je čagalj praktično stalna divljač na krajnjem istoku
Hrvatske. Već nakon godinu dana odstrijeljeni primjerci su dokumentirani fotografijama i nedvojbeno
identificirani kao čagljevi (Canis aureus L.). Potom su primijećeni i odstrijeljeni prvi primjerci u Novoj
Gradiški i Iloku. Do sada je čagalj uglavnom rasprostranjen u šikarama i močvarnim područjima od
Donjeg Miholjca uz Dravu, preko cijele Baranje uz Dunav i dalje uz Savu sve do Siska.

O brojnosti i širenju čaglja u lovištima najbolje govori podatak da je u državnom lovištu «Tomin hrast»
koje se nalazi između Osijeka, Đakova i Vinkovaca lovne 2002./03. godine odstrijeljen prvi primjerak
čaglja da bi u lovnoj 2006./07. godini u tom i lovištu koja se neposredno naslanjaju na njega bilo
odstrijeljeno oko 50 primjeraka. Pretpostavlja se da u ovom i okolnim lovištima obitava stotinjak
čagljeva na prostoru od oko 2000 ha što je oko 50 puta više od propisanog fonda. Problem je prepoznat
te je krajem listopada 2007. godine u Plitvicama u okviru simpozija “Divljač i ekologija” održan okrugli
stol o prisutnosti čaglja u Hrvatskoj i stalnom širenju areala prema zapadu, odnosno prema središnjoj
Europu.

Na području istočne i južne Hrvatske, Zadarskog zaleđa i Ravnih kotara čagalj je stalni stanovnik u
relativno velikom broju, dok je u ostalim područjima rjeđi, ali sa stalnom tendencijom širenja. Očito je
prešao preko Save jer je dobar plivač i redovito ga odstrijeljuju u bosanskoj Posavini. Lovni stručnjaci
se nisu mogli složiti otkuda je čagalj došao u kontinentalni dio Hrvatske kada ga ovdje do 1980-ih godina
nije bilo. Malo je vjerojatno da se proširio iz Dalmacije jer se u Bosni i Lici pojavio tek nedavno. U
Bugarskoj ga ima u vrlo velikom broju i moguće je pretpostaviti dva pravca širenja: prvi je pravac širenja
poplavnom dolinom Dunava, zatim dolinom Save u Posavinu, a drugi je pravac dolinom Dunava preko
Fruške gore do Vukovara i Iloka, odnosno sjeverno dolinom Tise u Mađarsku. Širenju čaglja pogodovala
je prisutnost vlažnih i močvarnih područja, šikara i minska poljia u zonama razdvajanja. Obilje hrane i
zaklona u Spačvanskom bazenu i srijemskim lovištima pružilo mu je mogućnost za naseljavanje i
opstanak.

Budući da je područje u poplavnoj dolini rijeke Save močvarnije, nego uz Dravu, s većom površinom
šikara i minskih polja, gdje obitava i veći broj divljih svinja, prema tome ima i više hrane, za vjerovati
je da je to razlog gušće naseljenosti u okolici Gradiške i Okučana, nego na drugim područjima.
Mladunčad je u minskom polju zaštićena dok ne odraste i postane samostalna. Budući da čagalj širi svoj

1
areal, za pretpostaviti je da će u najskorije vrijeme postati stalna divljač u većini lovišta Hrvatske i
srednje Europe. Većina lovoovlaštenika nema čaglja kao vrstu propisanu u lovno gospodarskim
osnovama ili se navodi kao sporedna vrsta i brojno stanje te odstijrel planiraju s vrlo niskim udjelom u
razdoblju važenja LGO, pa čagljevi uglavnom budu odstrijeljeni, ali se njihov odstrjel ne prijavljuje i
ne evidentira u propisanim obrascima, stoga dostavljeni podaci o odstrelu ove vrste u Središnju lovnu
evidenciju pri Ministarstvu poljoprivrede (iako jedini službeni) često nisu točni. Ovom studijom želimo
riješiti uočene nepoznanice i utvrditi stvarnu ulogu ove vrste u ekosistemu te utjecaj na populacije drugih
vrsta divljih i domaćih životinja.

2
2. ZOOLOGIJSKA, LOVNA KLASIFIKACIJA I
EKSTERIJER

2.1. Zoologijska, lovna klasifikacija i opis vanjskog izgleda čaglja

Sistematski rang čaglja u zoologijskoj sistematici je sljedeći: carstvo životinja (Animalia), koljeno
svitkovaca (Chordata), potkoljeno kralješnjaka (Vertebrata), razred sisavaca (Mammalia), nadred zvijeri
(Ferae), red mesoždera (Carnivora), porodica pasa (Canidae), rod pasa (Canis), vrsta zlatni čagalj (Canis
aureus Linnaeus, 1758.) i podvrsta europski čagalj (Canis aureus moreoticus). Živi u srednjoj Aziji,
Afganistanu, Iranu, Iraku, na Arapskom poluotoku, u sjeverozapadnoj Indiji i Europi. Sinonimi
znanstvenih imena za podvrste su: balcanicus (Brusina, 1892.), caucasica (Kolenati, 1858.), dalmatinus
(Wagner, 1841.), hadramauticus (Noack, 1907.), hungaricus (Ehik, 1938.), kola (Wroughton, 1916.),
lanka (Wroughton, 1916.), maroccanus (Cabrera, 1921.), typicus (Kolenati, 1858.) i vulgaris (Wagner,
1841.). Zlatni čagalj najveći je od svih čagljeva, jedina je vrsta koja obitava izvan Afrike i najraširenija
na svijetu. Raznolikost vrste je velika s čak 13 poznatih podvrsta. Čagalj koji obitava u Hrvatskoj,
odnosno u jugoistočnoj Europi, Maloj Aziji i Kavkazu pripada podvrsti Canis aureus moreoticus jednoj
od najvećih podvrsta čagljeva u svijetu. Samo sjevernoafrička podvrsta Canis aureus lupaster je
krupnija podvrsta od Canis aureus moreoticus (Ferguson, 1981.). Pojedini autori (Wagner, 1841.)
smatraju da u Hrvatskoj obitavaju dvije podvrste čaglja: Canis aureus dalmatinus u Dalmaciji i Canis
aureus aureus u Slavoniji.

Lovni status čaglja u Republici Hrvatskoj uređuje Zakon o lovstvu („Narodne novine“ 140/05, 75/09,
14/14) koji ga navodi i svrstava u sitnu dlakavu divljač. Prema odredbama Pravilnika o lovostaji
(„Narodne novine“ 67/10, 87/10, 97/13) lov na čaglja dopušten je tijekom cijele godine, osim za ženke
kad su visoko bređe ili dok vode sitnu mladunčad

Ukupna duljina trupa čaglja iznosi od 90 do 100 cm, dok je rep dug oko 25 cm (Demeter i Spassov,
1993.). Prema Fergusonu (1981.) duljina tijela s repom je oko 120 do 125 cm, odnosno bez repa od 65
do 105 cm, dok je rep duljine od 20 do 30 cm (Tóth i sur., 2010.). Prosječna masa tijela mu je od 10 do
13 kg (Ferguson, 1981.) ali nisu rijetki primjerci i od 17 kg (Tóth i sur., 2010.), odnosno do 21 kg
(Bošković i sur., 2009.). Visina do grebena je od 45 do 50 cm (Demeter i Spassov, 1993.; Bošković i
sur., 2009.; Tóth i sur., 2010.). Varijacije u boji tijela su vrlo promjenjive, ovisno o mjestu prebivanja i
vrsti tla na kojem borave, a kreću se od crvenkasto-smeđe, zlatno-smeđe do srebrno-sive (Giannatos,
2004.). Na leđima se provlači nepravilna crna crta do vrha repa. Krzno je zimi rumeno-smeđe ili žuto-
smeđe, leđa su sivkasta ili sivkasto-smeđa, sivkasto-crna ili crna. Ljetne dlake su dosta slične zimskima,
ali su kraće, tanje, u pravilu svjetlije i s manje crne nijanse (Tóth i sur., 2010.). Kod mlađih primjeraka
se iza grebena, a poprijeko trupa nalazi svijetla pruga u obliku luka koja je prekinuta tamnijim snopom

3
dlaka koji se pruža prema stražnjem dijelu trupa. Na prsima se kod mladih primjeraka ponekad nalazi
takva svjetla pruga. Bokovi, bedra i pleća su svjetlije rumene do prljavo-žute boje, dok su trbuh i
unutrašnje strane nogu svjetlije sivo-bijele boje (Tóth i sur., 2010.). Boja krzna čagljeva koji obitavaju
na području Hrvatske je najčešće smeđe-žuto-zlatna. U močvarnim i ravničarskim područjima je češće
žuto-smeđa (Slika 1) dok je u primorskim i brdskim krajevima zlatno-žuta do smeđe-siva.

Slika 1. Čagalj zabilježen na području Parka prirode “Kopački rit” (Foto: S. Ozimec)

Regionalne razlike u boji postoje kao i u pojedinim staništima, a ponekad se događa da se i jedinke u
istom čoporu razlikuju po boji. Donji dijelovi trupa su prljavo blijede ili sivkasto-žute boje koja na
leđima i bokovima prelazi u smeđu ili čak crnkastu. Ponekad su na leđima pojavljuju tamne nepravilne
pruge. Povremeno se pojavljuju oštro razdvojene i svijetlije obojani bokovi, lopatice, bedra i
potkoljenice, dok su obrazi, glava i donja strana vrata ponekad blijedo crveni. Blijedo žuta boja na grlištu
i trbuhu prelazi u bjelkastu, na prsima u crvenkasto-žutu, a na donjem dijelu vrata u sivu. Visinom nogu,
duljinom i oblikom repa te bojom dlačnog pokrova više sliči na vuka, odnosno psa. Izgled čaglja
karakterističan je i svojstven oblikom i veličinom. Glava čaglja je vrlo slična lisičjoj, njuška je uska,
izdužena, šiljata, ali ipak tuplja nego u lisice. Ima nešto duže dlake na obrazima koje tvore male zaliske.
Obrazi su smeđi, a podbradak i donji dio vrata prljavo bijeli. Prljavo bijela boja se ponekad povlači i na
donji dio vrata na kojem se pojavljuju duže dlake (Tóth i sur., 2010.). Uške su mu nešto manje nego u
lisice, uspravne i šiljate, ali ipak zaobljenije nego u lisice, s vanjske strane crvenožute, dok su u lisice
crne. Ima krupne okrugle oči, dok su očni kapci bademastog oblika koso postavljeni. Mužjaci imaju u
spolovilu kost - os penis - čija duljina ovisi o tjelesnoj masi i starosti jedinke. U tipičnom karnivornom
zubalu ima 42 zuba. Zubna formula glasi:

2 × I 3/3, C 1/1, P 4/4, M 2/3.

4
Krupne šape i duge potkoljenice omogućavaju mu trčanje i kasanje u dužem vremenskom razdoblju
(Corbet i Hill, 1991.). Trag je izgledom sličan lisičjem, ali je našto veći. U tragu ostavlja otiske šape i
tragove noktiju četiri prsta, a može se razlučiti trag od traga psa ako se u tlu raspoznaju otisci jastučića
prstiju (Slika 2.). Kod čaglja su na sve četiri noge jastučići drugog i trećeg prsta u stražnjem dijelu srasli
tako da formiraju jedinstven jastučić u obliku slova U (Tóth i sur., 2010.).

Slika 2. Trag divljači i omjer veličine traga: 1. Vuk (Canis lupus L); 2. Pas (njemački ovčar); 3. Zlatni
čagalj (Canis aureus aureus L.) i 4. Lisica (Vulpes vulpes L.). Preuzeto iz: Červeny i sur. 2004.

2.2. Povijesni pregled i podrijetlo čaglja u Europi

Prvi povijesni zapisi o čaglju na području jugoistočne Europe datiraju iz 1491. godine, kada se čagalj
spominje kao vrsta na Korčuli i navodi se da je unesen od strane pomoraca iz sjeverne Afrike (Jeričević,
1952.). Prema tome, čagalj je autohtona divljač jugoistočne i srednje Europe koja je na ovim prostorima
obitavala sve do početka XX. stoljeća (Lanszki i sur., 2006.). Nakon toga zbog manje prehrambene baze,
povećanog odstrijela i trovanja grabežljivaca, nestaje s ovih prostora, a vrlo male izdvojene populacije
ostaju na području Mediterana u Grčkoj, Albaniji i južnoj Dalmaciji sve do poluotoka Pelješca, koji se
spominje kao krajnja sjeverozapadna točka rasprostranjenja populacije (Heptner i Naumov, 1967.;
Corbet, 1978.). Značajna populacija nalazi se u Bugarskoj uz Crno more (Atanasov, 1953.).

U drugoj polovici XX. stoljeća mediteranska populacija širi svoj areal prema sjeveru i zauzima područja
u zadarskom zaleđu, a pojedinačni skitajući primjerci sreću se u Istri, Sloveniji i Italiji (Lapini i sur.,
2009.). Latinsko ime Canis aureus za dalmatinskog čaglja koristi se već početkom XIX. stoljeća
(Fitzinger, 1830.; Michahelles, 1830.), dok Wagner (1841.) smatra da se radi o posebnoj podvrsti čaglja
i naziva ga Canis dalmatinus. Prema navedenim autorima, radi se o dvije podvrste čaglja Canis aureus
aureus i Canis aureus dalmatinus. U svom djelu „Seyahatnamesi“ ili „Putopis“, prvi put objavljenom
1667. godine, Evlija Čelebi (pretisak 1996.) opisuje „šakale“ na području Otomanskog Carstva i
Dubrovačke Republike, te napominje da su na ove prostore došli s prostora sjeveroistočne Afrike i Male
Azije prateći turske vojnike za vrijeme ratnih pohoda hraneći se lešinama stradalih vojnika i konja.

5
Njihova pojava, distribucija i prisutnost na Balkanu i Dalmaciji može se objasniti invazijom na područje
Europe preko tjesnaca Bospor na kraju pleistocena (Kryštufek i Tvrtković, 1990.b). Širenju vrste
pogodovala su turska osvajanja u XVI. i XVII. stoljeću čija posljedica su bila iseljavanja naroda zbog
čega su velika područja bila neobrađena i zanemarena (Toth i sur., 2010.). Hómán i Szekfü (1936.)
navode da su čagljevi slično vukovima prateći osmanlijsku vojsku dospjeli u Dalmaciju gdje su se
nastanili. Na vrlo sličan način su dospjeli i u Panonsku nizinu jer su u srednjem vijeku pratili Turke za
vrijeme vježbi koji su dolazili svake godine, što je povuklo za sobom veće ili manje skupine čagljeva
(Hómán i Szekfü, 1936.). Poplavna područja između rijeka Save, Drave, Tise i Dunava na području
Austro-Ugarske bila su izvrstan prostor za grabežljivce (Toth i sur., 2010.). Becker (1908.) navodi da
grabežljivci, a prije svega čagalj, rado slijede put vojske gdje se mogu nahraniti leševima poginulih
vojnika i konja, te da su čagljevi vjerojatno došli na ove prostore slijedeći tursku vojsku u osvajanjima.

Isti autor navodi da je veliki broj vukova stigao u Njemačku i Francusku 1814. godine kad su se francuski
vojnici povlačili iz Rusije, a na isti način su došli iz Rusije u Švedsku i Norvešku.

S otoka Korčule čagalj se proširio na pojedine otoke i kopno, iako nije poznato je li prenesen ili je
doplivao na kopno i opstao je jedino na Pelješcu. Godine 1905. iz Beča je došla prirodoslovna
ekspedicija nadvojvode Filipa Koburškog s ciljem da istraži ima li na Pelješcu čagljeva. Lov na čagljeve
bio je veoma popularan, tako da su se u prošlosti organizirale velike hajke. Pred Prvi svjetski rat u
jednom takvom lovu na čagljeve na Sv. Iliji sudjelovao je i nadvojvoda Franjo Ferdinand. Josip Ettinger
(1857.) u svom djelu „Sriemsko-Slavonsko-Hrvatske divje životinje, zvieri i ptice” uopće ne spominje
čaglja, ali u „Hrvatskom lovdžiji“ 1897. godine na str. 39. u poglavlju grabežljive zvieri navodi: ”Naš
prosti, seljački puk veli da ima dvie vrsti kurjaka, naime brdskih (gorski) i ritski kurjaka, prve vrsti da
je nešto veći, a druge manji i sivastije dlake. Jedan i drugi nemalo su jednaki, a obadva su od velike štete
za seljake.” Da čagalj nije bio rijedak na području Slavonije i Hrvatske govore podaci o odstrjelu
čagljeva u Županji, Valpovu i Rumi od 1878. do 1902. godine. Često se u prošlom stoljeću pisalo o
«vukovima u tršćaku» koji su manji rastom od «brdskog vuka». Ovdje je očito da se radi o čaglju ili
„vuku iz tršćaka“ kako se naziva često u narodu.

Fran Ž. Kesterčanek 1896. godine u knjizi „Lovstvo” u trećem poglavlju - Zvierad velikoga lova - piše:
”Prebivalište: Čagalj živi u velikih čoporih od Indije i Kaspijskoga mora pa do Guineje; pojedince ih
imade i po svem južnom Balkanu kao i po naših dalmatinskih otocih i u Hercegovini, pak ga s toga
ovdje spominjemo. Ljeti godine 1878. ubiše i u Slavoniji kod Gradiške nekoliko šakala. Živi ponajviše
po golom kršu, špiljah i gorskih gudurah obraštenih šiprakom. Lov: Umnože li se postaju prava nevolja
za pučanstvo.” U Šumarskom listu, godina XXVI (1903.), br. 2, str. 126. u rubrici „Različite viesti”
piše: "Čagalj ili šakal iz okolice Vinkovaca. Prošli mjesec dobilo je naše družtvo od strane lovačkog
družtva činovnika imov. obć. brodske na dar liep primjerak šakala, ženke u četvrtoj godini. Riedku ovu
lovinu ubio je na 11. pr. mj. prilikom družtvenoga lova g. A. Patzak, gradj. mjernik imovne obćine

6
brodske, u srezu „Zapadne kusare". Ovo je liep eksemplar šakala, kakovi živu po jugoiztočnom kraju
balkanskoga poluotoka - dalmatinski su manji - te je mjerio od njuške do kraja repa upravo 1 met. Sam
rep dugačak je samo 22 cm. Priposlani eksemplar šakala predan je odmah na nadievanje preparatom
narodnog zemalj. muzeja u Zagrebu g. Baragi, koji ga je obećao što ljepše preparirati. Sretnu lovcu
srdačno čestitamo”. (www.šumari.hr./sumlist/190202.pdf). Car (1967.) navodi: „U Europi je raširen po
Balkanskom poluotoku, a povremeno se neki primjerak ustanovi i duboko u Panonskoj nizini.

U Jugoslaviji je stalna divljač u Makedoniji, Hercegovini, Crnoj Gori, Dalmaciji (na kopnu naročito na
Pelješcu, te na Korčuli), a ustanovljen je i na granici Slavonije i Srijema, te u Srbiji”. „Posljednji“
primjerci čaglja na području istočne Hrvatske odstrijeljeni su 1903. u mjestu Nard pored Valpova
(Krystufek i Tvrtković, 1990.) te 1908. u blizini Županje (Trifunović, 1958.). Njegova se brojnost u
Europi značajno smanjivala sve do 1970-tih godina te on zapravo izumire na većem području Europe, a
samo neznatne populacije preživljavaju na području današnje Bugarske uz Crno more (tzv. crnomorska
populacija), te mediteranska populacija na području Grčke, Albanije i južne Dalmacije. Povremeno se
pojavljuju skitajući primjerci; zabilježen je jedan primjerak odstrijeljen u Spačvi 1954. godine, a zatim
je u Mirkovcima pored Vinkovaca 1957. odstrijeljena gravidna ženka. Pretpostavlja se da je u lovnoj
1958./59. sezoni jedna obitelj od 7 do 8 jedinki stalno nastanjena u šumi Vidaševac pored Vinkovaca
jer su viđeni u više navrata (Šojat, 1986.). Nema podataka o odstrjelu ovog čopora, ali ih nakon te sezone
više nitko nije vidio. Ponekad se događa da čagalj u vrijeme spolnog sazrijevanja ili jedinka koja je
ostala bez partnera skita i po nekoliko stotina kilometara u potrazi za novim partnerom, te na taj način
osvaja nova staništa. U prilog tome ide činjenica o odstrjelu skitajućeg primjerka čaglja u selu Odžak
kod Glamoča 1978. godine. Lovac Marko
Smiljanić čekajući na mrciništu vukove,
odstrijelio je njemu nepoznatu divljač (Slika 3).
Identifikacijom lešine nedvojbeno je utvrđeno da
se radi o čaglju (Džaja, 1978.). Pripada li ovaj
primjerak mediteranskoj ili crnomorskoj
populaciji, odakle je doskitao te kako je prešao
planinske masive, nikad nije utvrđeno.

Čagljevi obitavaju na području Ravnih Kotara u

proteklih dvjestotinjak godina (Kryštufek i sur.,
1997.), a povremeno se pojavljuju u Istri,
Sloveniji i Italiji (Lapini i Perco, 1988.), te u
Austriji (Hoi-Leitner i Kraus, 1989.; Herzig i
Straschil, 2008.), Češkoj (Koubek i Červeny,
2007.) te u Slovačkoj (Hell i Rajsky, 2000.). Prvi Slika 3. Skitajući primjerak čaglja odstrijeljen u
Glamoču 1978. Godine (Foto: A. Džaja)

7
dokazani i odstrijeljeni primjerci u Istri pojavljuju se 1980-ih godina (Frković, 1994.). Očito širenje
populacije čagljeva iz Ravnih Kotara i prvi dokazani primjerak zabilježen je krajem ožujka 1980. godine
kad je pregažen automobilom na magistralnoj cesti Rijeka – Zagreb pokraj Lukovdola. Ovaj primjerak
je pripadao čoporu od tri odrasla primjerka koji su tih dana viđeni i redovito su posjećivali mečilište za
medvjede u lovištu “Litorić” šumarije Vrbovsko. Krzno pregaženog čaglja bilo je izloženo kao
zanimljivost na lovačkoj izložbi u Lukovdolu 1981. godine. Sedam godina kasnije, 1987. u Sungeru je
odstrijeljen odrasli primjerak čaglja težak 16 kg koji se “tu vrzmao cijelu zimu”. U lovištu “Kastav”,
sjeverozapadno od Rijeke 04. lipnja 1994., također je odstrijeljen odrasli čagalj muškog spola, mase 8
kg i 45 cm visine (Frković, 1994.). U proljeće 2010. godine primjerak čaglja odstrijeljen je pored
Vukove Gorice (Grubešić, 2010.). Godine 1985. utvrđeno je prvo leglo čagljeva u okolici Sečovlja, a
primjećeni su pojedinačni primjerci kod Žitne gore kraj Kočevja 1987.g., kod Slavnika 1988. te
Ljubljanskog vrha 1990. godine (Kryštufek, 1994.).

Prvi primjerak čaglja u Slavoniji u bližoj prošlosti odstrijeljen je 1987. u lovištu „Durgutovica“ pored
Ivankova i Vinkovaca (osobna informacija Ivana Plivelića iz Ivankova). Godine 1998. viđen je i
odstrijeljen prvi primjerak u Račinovcima, 1999. u Gunji i od tada je praktično stalna divljač na krajnjem
istoku Hrvatske (Slika 4).

Slika 4. Prvi dokumentirani odstrjel čaglja u Gunji, istočna Hrvatska, 1999. Godine
(Foto: I. Bošković)

8
2.3. Rasprostranjenost čaglja u svijetu, Europi i status u pojedinim
državama

2.3.1. Rasprostranjenost čaglja u svijetu

Čagalj je vrlo rasprostranjen pripadnik porodice kanida, a nalazimo ga uglavnom u tropskim i

suptropskim područjima, te u područjima umjerenog pojasa južne hemisfere, na tri kontinenta u istočnoj
i sjevernoj Africi, jugoistočnoj Europi, Maloj Aziji, Kavkazu, Bliskom istoku, dijelovima Arapskog
poluotoka, Iraku, Iranu, svim dijelovima Indijskog potkontinenta, na Šri Lanki, sve do Burme i Tajlanda.
U ovom području čagljevi nastanjuju sve raspoložive tipove staništa od ekstremno suhih pustinjskih
područja, šumskih, močvarnih, nizinskih, sve do brdskih područja (Gianatos, 2004.).

Od svih vrsta čagljeva (C. aureus, C. adustus i C. mesomelas) zlatni čagalj (Canis aureus L.) zauzima
najviše prostora, pojavljuje se u najvećem broju u svijetu, najsjevernija je vrsta i to je jedina vrsta koja
se pojavljuje izvan subsaharske Afrike.

Na prostoru istočne Afrike dolazi do djelomičnog preklapanja područja rasprostranjenosti i korištenja

zajedničkog staništa s afričkim crnoleđim čagljem (C. mesomelas) i bočno prugastim čagljem (C.
adustus) što je vidljivo na Slikama 5. i 6.

Slika 5. Rasprostranjenost čagljeva u svijetu. (Izvor: http://www.hr.wikipedia.com.)

9
 Slika 6. Rasprostranjenost zlatnog čaglja (Canis aureus L.) u svijetu.
(Izvor: http://www.hr.wikipedia.com)

2.3.2. Rasprostranjenost čaglja u Europi

U Europi, koja predstavlja sjeverozapadnu granicu rasprostranjenosti, Maloj Aziji i Kavkazu čagalj se
rasprostire u malim i raštrkanim populacijama, uglavnom duž mediteranske i crnomorske obale na
Balkanskom poluotoku (Demetra i Spassov, 1993.; Kryštufek i sur., 1997.). Većina čagljeva
koncentrirana je u istočnim dijelovima poluotoka uglavnom u Bugarskoj (Kryštufek i sur., 1997.), a
značajna populacija je obitavala sve do nedavno u velikom dijelu Grčke (Demetra i Spassov, 1993.;
Giannatos i sur., 2005.). Značajno širenje bugarske populacije prema sjeveru i zapadu odnosno srednjoj
Europi zabilježeno je dolinom rijeke Dunav i njenih pritoka (Turan, 1984.; Demeter i Spassov, 1993.;
Kryštufek i sur., 1997.; Toth i sur., 2010.). Populacija čagljeva u Srbiji gotovo je izumrla do 1970-ih
godina kada dolazi do oporavka i značajnog povećanja brojnog stanja (Milenković, 1983.).
Sjeveroistočna Srbija i Srijem predstavljaju središte širenja i distribucije čagljeva u Srbiji.
U sjeveroistočnoj Srbiji populacija čagljeva bila je osobito velika u blizini Negotina i Bele Palanke, gdje
je u razdoblju od 1980. do 1990. odstrijeljeno oko 500 jedinki (Savić i sur., 1997.; Milenković i
Paunović, 2003.). Najveći broj čagljeva na području Balkana zastupljen je na području Bugarske
(Spassov, 1989.). Bugarska populacija doživjela je značajno povećanje brojnog stanja (33 puta) u
rasponu od ranih šezdesetih do sredine osamdesetih (Kryštufek i sur., 1997.).

Značajan broj čagljeva proširio se u posljednjih 20 do 30 godina iz Bugarske i Rumunjske prema

sjeverozapadu do Mađarske (Heltai i sur., 2000.), Srbije (Kryštufek i sur., 1997) i Hrvatske (Bošković i
sur., 2010.).

10
U Europi je zlatni čagalj rasprostranjen (Slika 7.) u Mađarskoj, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji,
Rumunjskoj, Crnoj Gori, Albaniji, Makedoniji, Grčkoj i Bugarskoj, a pojedinačni primjerci se
sporadično pojavljuju u Italiji, Austriji, Češkoj, Slovačkoj, Sloveniji, Njemačkoj, Ukrajini, Moldaviji i
Litvi sve do Urala (Postanikov i sur., 1983.; Mitchell-Jones i sur., 1999.; Rozhenko i Volokh, 2000.;
Stratford, 2015.). U Mađarskoj se već potpuno udomaćio. Prošao je sjevernim dijelom Austrije sve do
njemačke pokrajine Brandenburg. Uzroci ovakvom brzom širenju populacije su rušenje velikih površina
prirodne šume i sadnja pojedinačnih crnogoričnih šuma te zašikarenje površina u Bugarskoj koje su
činile vrlo gustu i neprohodnu šumu.

Slika 7. Područje rasprostranjenosti zlatnog čaglja (Canis aureus L. 1758) u Europi.

(Preuzeto iz: Červeny i sur., 2004.)

Povećane količine lako dostupne hrane (sitne stoke na paši, divljači, lešina i mesnog otpada iz uzgajališta
i gatera za izlov divljači), smanjenje populacije vuka i zabrana trovanja grabežljivaca također su utjecale
na povećanje populacije (Spassov, 1989.; Genov i Vassilev, 1991.). Na slici 8. osjenčana su područja
rasprostranjenosti stalnih populacija čaglja na području Balkanskog poluotoka, a kružići pokazuju
zabilježena mjesta povremenog pojavljivanja ili pojedinačnih odstrijela. Brojevima 1-11 označeni su
otoci u Hrvatskoj i Grčkoj gdje su zabilježene stalne populacije ili povremeno pojavljivanje čagljeva: 1-
Pag, 2- Premuda, 3- Vir, 4- Korčula, 5- Šipan, 6- Leukas, 7- Kephallinia, 8- Ikaria, 9- Samos, 10- Evvia
i 11- Thasos.

11
 Slika 8. Karta rasprostranjenosti čaglja na području Balkana, 1990. godine.
Preuzeto iz: Kryštufek i sur., 1997.

Bugarska

Distribuciju čagljeva i područje rasprostranjenosti čagljeva u Bugarskoj najviše su istraživali Pomakov

(1981.), Genov i Wassilev (1989.) te Demetra i Spassov (1993.). Stabilna populacija i središte širenja
populacije bilo je u jugoistočnoj Bugarskoj u području Burgas Vicinities i Svilengrada (Atanassov,
1955.; Aliev, 1969.). Značajno širenje postojeće populacije na druga područja počinje oko 1970. godine.
Pomakov (1981.) širenje populacije objašnjava trima tezama: djelomična zaštita i smanjivanje odstrjela
od 1962. godine, povećanje broja ograđenih uzgajališta divljači te brojnog stanja sitne divljači,
smanjenje populacije ili potpuno istrijebljenje vuka na određenim područjima. Podaci o distribuciji,
brojnom stanju i odstrjelu vrlo su diskutabilni i različiti (Genov i Wassilev 1989.; Spassov, 1989.;
Demeter i Spassov 1993.). Pomakov (1981.) navodi da je 5.999 primjeraka odstrijeljeno između 1976.
i 1981., dok Genov i Wassilev (1989.) navode da je između 1977. i 1981. odstrijeljeno 10.790
primjeraka. Demetra i Spassov (1993.) navode brojno stanje oko 5.000 jedinki na području Bugarske u
ranim 1990. godinama. U Bugarskoj je trenutno nastanjena najbrojnija populacija čagljeva u Europi i
ona je najznačajnija za njenu ekspanziju prema srednjoj Europi u posljednjih nekoliko desetljeća.
Populacija čaglja u Bugarskoj pokrivala je oko 2.400 km² 1962. godine, 22.000 km² 1979. godine,
80.000 km² 1985. godine (Genov i Wassilev, 1989.; Demetra i Spassov, 1993.), što predstavlja

12
povećanje od 33 puta u roku od 23 godine. Tijekom ovog razdoblja prosječna stopa kolonizacije u
Bugarskoj povećana je s 1.150 km² godišnje između 1962. i 1979. godine na 9.650 km² godišnje u
razdoblju od 1979. do 1985. godine. Brojno stanje se do današnjeg dana povećalo i pretpostavlja se da
2010. g. u Bugarskoj obitava oko 22.000 jedinki te da se godišnji odstrjel kreće oko 12.000 jedinki. Čini
se da je populacija ove grabežljive divljači stabilna, čak prekobrojna i lovi se tijekom cijele godine (http:
www.slrb.org).

Turska

U europskom dijelu Turske čagljevi su rašireni duž crnomorske obale. U istočnoj Turskoj (Trakiji)
čagljevi su rašireni duž obale, osim u prostoru između Tekirdaga i Istanbula. U stepama i na središnjim
visoravnima ga također nema, kao i između gradova Edime i Ipsale, te uz rijeku Meriq. Oko jezera Gala
uz Crno more te uz gorje Ganos nalaze se najgušće populacije, ali je brojno stanje vrste u opadanju
(Turan, 1984.). Smatra se grabežljivom divljači i lovi se cijele godine.

Rumunjska

Pojavljivanje čaglja na lijevoj obali Dunava (Walachian planini) potvrdio je Calinescu (1931.). Međutim
brojno stanje, rasprostranjenost i status vrste u Rumunjskoj ostao je nedefiniran i nejasan dugi niz
godina. Vasiliu (1961.) te Vasiliu i Sova (1968.) smatraju da čagalj samo povremeno posjećuje lijevu
obalu Dunava kada je rijeka smrznuta tijekom oštrih zima, dok ga Pop i Homei (1973.) ne spominju kao
vrstu koja obitava u Rumunjskoj u djelu „Sisavci Rumunjske”. Prvi primjerci u bližoj povijesti
pojavljuju se u južnoj Dobrogei početkom 1970.-ih, a već desetljeće kasnije naseljeno je cijelo područje
regije Dobrogea. Do 1990. godine čagalj je bio vrlo rijedak u Walachian gorju. Čini se da su zastupljeni
u najvećem broju u Oltenia regiji (Almasan, 1995.; Teodorescu, 1995.). Zbog planinskog masiva
Karpata, koji predstavlja značajnu prepreku u širenju populacije, daljnje širenje populacije vjerojatno će
biti u smjeru sjever - sjeverozapad duž ravnice između rijeke Prutus i rijeke Siret, odnosno prema Srbiji
(Teodorescu, 1995.).

Albanija

Na karti rasprostranjenosti divljači u Albaniji (Harta e Kafshëve dhe e Shpendëve të Gjuetisë në RPSSH.
Ministra e Bujqesise; Stacioni i Pyjeve dhe Kulturave Etero – Vajore. Tirane 1982.) te na karti područje
rasprostranjenosti čagljeva na području Balkana (Kryštufek i sur., 1997.), u Albaniji je prisutnost čaglja
prikazana samo uz obalu u blizini gradova Konispol, Fier i Mamuras. Populacija se vrlo sporo širi u
obalnim nizinama (Puzanov i Mitrushi, 1955. Koçi, 1961.), ali s vrlo malim brojem točnih lokaliteta
(Koçi, 1961.). Puzanov i Mitrushi (1955.) navode planinu Prokletije kao stanište čagljeva. Međutim,
budući da se na istoj karti nalazi područje rasprostranjenosti čaglja i risa, za pretpostaviti je da se radi o
pojedinačnim primjercima, odnosno da se čagalj samo povremeno pojavljivao na planinskom masivu
Prokletije jer ris i čagalj u pravilu ne nastanjuju isti teren, iako su Prokletije dobro poznato stanište risa

13
(Mirić, 1981.). Koçi (1961.) navodi kako se ne slaže s podacima (Puzanov i Mitrushi, 1955.) i sumnja u
podatke o odstrijelu čaglja na Prokletijama. U Crvenoj knjizi ugroženih vrsta sisavaca Albanije (Bego,
1997.), čagalj je naveden kao vrsta na rubu izumiranja s mogućnošću pojavljivana na samo tri nizinske
močvarne lokacije duž Jadrana. Zakonom je zaštićen, ne pripada u divljač i lov na čaglja strogo je
zabranjen.

Srbija

Tijekom prve polovine XX. stoljeća čagalj je bio rijedak na području Srbije.

Zbog preintenzivnog lova, fragmentacije staništa i trovanja vukova u razdoblju prije i poslije
II. svjetskog rata brojnost populacije čaglja je značajno smanjena. Poznato je da je vuk vrlo oprezan u
pogledu mirisa čovjeka, da pazi i vrlo rijetko konzumira strvinu s njegovim mirisom, dok je čagalj
krajnje tolerantan na miris čovjeka, često obilazi odlagališta otpada i zbog toga je stradao od zatrovanih
strvina namijenjenih vukovima (Ćirović i sur., 2008.). Pojedine mikropopulacije vjerojatno su preživjele
na području južnog Srijema i Negotinske krajine koje predstavljaju centar biološke ekspanzije prema
Europi (Milenković, 1987.). Moguće je da populacija u Srijemu predstavlja dio populacije koja je
obitavala u šumi Vidaševac pored Vinkovaca (između sela Mirkovci, Srijemske Laze i Orolik) i koja je
posljednji puta viđena 1959., a nema podataka o odstrjelu ovih primjeraka (Šojat, 1986.). Udaljenost
između ove dvije lokacije je svega 70-80 km. Uvođenjem administrativne zabrane trovanja
grabežljivaca (Zakon o upotrebi otrova iz 1972. godine) čagalj doživljava pravu ekspanziju na području
Srbije i značajno povećava brojno stanje i širi areal. Tijekom 1980-ih godina dvije vrlo snažne
populacije čaglja nalaze se na području Srbije, u Srijemu i sjeveroistočnoj Srbiji (Slika 9.), koje služe
kao značajna središta za širenje populacije prema sjeveru i zapadu u 1980.-im godinama (Milenković,
1987; Ćirović i sur., 2008.).

S obzirom da je čagalj prije svega divljač šikare i močvarnih terena, pretpostavlja se da je pravac
širenja prema sjeveru bio dolina rijeka Dunava i Tise, a prema zapadu dolina rijeka Save i
Dunava. Prema jugu i zapadu negotinska populacija širila se dolinom rijeka Timoka, Dunava i
Nišave (Milenković, 1987.). Ove tvrdnje odgovaraju ponovnom širenju čagljeva u Mađarskoj
(Demetra i Spassov, 1993.) gdje je prvi primjerak odstrijeljen 1983. godine, odnosno 41 godinu
nakon što je vrsta istrijebljena (Demeter, 1984.). Istočno-srpska populacija bila je odvojena
između Dunava na sjeveru, Knjaževca na jugu i Velike Morave na zapadu (Milenković, 1983.;
Milenković, 1987.). Aktualno rasprostranjenje obuhvaća prostor središnje i istočne Srbije,
Srijem, Mačvu, cijelo Podunavlje i Potisje.

14
 Slika 9. Rasprostranjenost čaglja u Srbiji 1970. (lijevo) i 2008. godine (desno).
Preuzeto iz Ćirović i sur., 2008.

Na ovim lokacijama, Negotinskoj krajini i središnjem Pomoravlju gustoća naseljenosti među najvećim
je u Europi. Mjestimice se nalazi u središnjim dijelovima Banata i Bačke i na jugu Srbije, dok se u
zapadnoj Srbiji (na Zlatiboru) pojavljuju tek pojedinačni skitajući primjerci. Srbija predstavlja središte
rasprostranjenja i prostor od ključnog značaja za širenje populacije prema sjeveru i zapadu Europe.
Pripada u divljač, zaštićen je lovostajom i lovi se tijekom cijele godine osim u vrijeme razmnožavanja.

Makedonija

U Makedoniji čagljevi izumiru u prvoj polovici 1960-ih godina. Od tada do danas zabilježen je jedan
skitajući primjerak sjevernozapadno od Skopja (Kryštufek i Petkovski, 1990.). Ne nalazi se na popisu
divljači i zaštićen je tijekom cijele godine.

Slovačka

U Slovačkoj čagalj se kao vrsta ne spominje sve do druge polovice XX. stoljeća (Feriancová-Masárová
i Hanák, 1965.), a prvi primjerak je odstrijeljen 1989. godine. (Mošanský, 1994.; Hell i Bleho, 1995.;
Hell i Rajský, 2000.; Rajský i sur., 2005.). Nakon toga se najčešće uz mađarsku granicu pojavljuju
pojedinačni skitajući primjerci koji greškom bivaju odstrijeljeni ili stradavaju u prometu (Rajský i sur.,
2005.). Populacija se širi prema češkoj granici i pitanje je trenutka kada će se čagalj nastaniti i u Češkoj
(Červený i sur., 2006.). Zaštićena je vrsta, ne nalazi se na popisu divljači, a lov na čaglja zabranjen je
tijekom cijele godine.

15
Češka

Intenzivnim trovanjem grabežljivih vrsta polovicom XX. stoljeća uz vukove i lisice stradali su čagljevi
i kune na području cijele srednje Europe, a posebice u nekadašnjim socijalističkim zemljama gdje je
trovanje bilo intenzivnije.

Stabilizacija i proširivanje balkanske populacije rezultiralo je proširenjem vrste prema središnjoj i

zapadnoj Europi (Červený i sur., 2006.; Koubek i Červený, 2007.). Pojavom čaglja u Austriji i Slovačkoj
bilo je samo pitanje vremena kada će se čagalj pojaviti i zauzeti staništa u Češkoj (Červený i sur., 2006.).
Godine 1999. odstrijeljen je prvi primjerak prilikom lova lisice dočekom (Suchomelová, 1999.).
Međutim, uz cestu u blizini sela Podolí (Južna Moravska) 19. ožujka 2006. pronađen je mrtav primjerak
čaglja stradao u prometu, o čemu postoji opsežna fotodokumentacija. Određivanje vrste potvrđeno je na
temelju morfometrijskih i kraniometrijskih obilježja (Koubek i Červený, 2007.). Strogo je zaštićen
tijekom cijele godine i nije na popisu divljači.

Austrija

Prvi primjerak u Austriji odstrijeljen je 1987. godine (Zedka, 1990.; Bauer i Suchentrunk, 1995.). Autori
pretpostavljaju da potječe od talijanske, odnosno istarske populacije te da je prešao preko Alpa. Nakon
toga, opaženi su pojedinačni primjerci i čagalj je uveden kao vrsta u faunu sisavaca Austrije
(Spitzenberger, 2001.). U Austriji se čagalj od nedavno počeo razmnožavati u nacionalnom parku
Neusiedlersee, a pretpostavlja se da je obitelj vjerojatno došla iz Mađarske (Herzig-Straschil, 2008.a;
Herzig-Straschil, 2008.b). Nije na popisu divljači i strogo je zaštićen tijekom cijele godine.

Njemačka

Prvi i jedini primjerak čaglja u Njemačkoj bio je mužjak adolescent dobi oko 2 godine odstrijeljen 1996.
godine, a pretpostavlja se da je prešao preko Alpa iz Italije za vrijeme spolnog sazrijevanja, skitalačkog
načina života i zauzimanja novih životnih prostora (Möckel, 2000.). Nije na popisu divljači i strogo je
zaštićen tijekom cijele godine.

Slovenija

Prvi podaci o prisutnosti čaglja Canis aureus moreoticus u Sloveniji datiraju iz 1952. godine (Brelih,
1955.) u okolici mjesta Kobarid, u području pred-Julijskih Alpa. Početkom 1950-ih u sjevernoj Sloveniji
odstrijeljena su tri primjerka u blizini Vrhnike. U okolici Sečovlja pronađeno je leglo mladih 1985.
(Kryštufek i Tvrtković, 1997.), a u studenom 2005. godine foto kamerom je snimljena ženka čaglja na
980 m visine (Krofel i Potočnik, 2008.). Čini se da je čagalj u Sloveniji uvijek koncentriran na granici
između tršćanskog krša i sjeverne Istre (Krofel, 2008.a), te da ova lokacija prikazuje trend kolonizacije
čagljeva na sjeveru zemlje, odnosno osnivanje teritorijalnih skupina u Ljubljanskom Barju (Krofel,
2009.).

16
Prodiranje populacije čagljeva na područje Slovenije još uvijek ovisi o hrvatskoj populaciji (Krofel,
2007.; 2008.b). Na popisu je zaštićenih vrsta u Sloveniji, no razmišlja se o uvođenju odstrela i
gospodarenju populacijom.

Italija

Čagalj na područje Italije spontano dolazi iz istočne Europe i postaje dio talijanske faune (Lapini i sur.,
1993.). Na talijanskom teritoriju prvi puta se pojavljuje vjerojatno u ranim osamdesetim godinama
prošlog stoljeća. Godine 1984. došao je do pokrajine Belluno, a već 1985. je zamijećena obitelj čagljeva
kod Udina i utvrđena pouzdana reprodukcija (Lapini i Perco, 1988.). U istoj regiji su utvrđeni mladi i
odrasli primjerak ženke, te jedan primjerak stradao u prometu (Lapini i Perco, 1988.; Lapini i Perco,
1989.). Godine 1992. zamijećen je primjerak čaglja u Venetu (Treviso). U isto vrijeme prisutnost čaglja
dokazana je u kršu te u okolici Udina 1993.godine, gdje je pronađen mladi mužjak stradao u prometu.
Ovakva stradanja u prometu zabilježena su često kod pripadnika porodice kanida i ponekad prvi znakovi
pojavnosti određene vrste na nekom području su upravo jedinke stradale u prometu (Jaeger i sur., 2005.).
U većini slučajeva to su bili pojedinačni skitajući primjerci, uglavnom mužjaci adolescenti u vrijeme
spolnog sazrijevanja. Čini se da je značajnim rastom populacije na Balkanu, a prvenstveno širenjem
populacije iz Istre, čagalj došao do Italije i sigurno zauzima prostore i širi svoj areal (Rallo, 1989.). Vrsta
je svakako u ekspanziji (Lapini i sur., 1993.). Čagalj je zaštićena vrsta od 1997. godine i uključena u
IUCN kategoriju s najmanje rizika ugroženosti prema nacionalnom zakonu 157/1997.

Mađarska

Čagalj je prastari autohtoni grabežljivac u Mađarskoj koji je nastanjivao prostor cijele Mađarske i
Panonske nizine u XVIII. i XIX. stoljeću da bi se fragmentacijom i uništenjem staništa (npr. odvodnjom)
i konstantnim pretjeranim lovom njegova brojnost smanjila. Na prijelazu iz XIX. U XX. stoljeće
preživio je u malobrojnim i izoliranim populacijama (Toth i sur., 2010.). Kako je Austro - Ugarska bila
uređena država, postoje povijesni zapisi, iako malobrojni i nesigurni, a često se pisalo o „vuku iz
tršćaka“ odnosno o vrsti Lupus aureus. Tada je ovo bio latinski naziv za čaglja (Éhik, 1940.), što je
također potvrđivalo da se radi o čaglju, a ne vuku. Schuster (1895.) navodi bilješke odstrjela između
1820.-1831. koje govore o odstrjelu 7 primjeraka „vukova iz trske“ koji su najvjerojatnije došli iz
Lébényszentmiklósa u Hedervaryjev vrt divljači zimi kad se „Mali Dunav“ smrznuo.

Reguliranje toka rijeke Tise sredinom 1840. godine (Hóman i Szehfü, 1936.) i donjeg dijela Dunava
sredinom 1830. godine bitno je narušavalo vodni režim i plavna područja, što je utjecalo na količinu
dostupne hrane i lešina za hranjenje čagljeva. Daljnja regulacija vodotoka i močvarnih površina,
komasacija, uređenje i privođenje kulturi poljoprivrednih površina nakon II. svjetskog rata umanjila je
površine povoljne za život čaglja (Toth i sur., 2010.).

17
Godine 1882. grof Károly Gyula u Parádu ustrijelio je čaglja kojem je koža 1883. godine dospjela u
mađarski prirodoslovni muzej gdje je uveden kao „vuk iz trske“ odnosno Lupus aureus. To je najraniji
vjerodostojan primjerak koji je smješten u muzeju (Szabó i Heltai, 2006.). Pretpostavlja se da je ovo bio
zadnji živući primjerak u županiji Heves (Marián, 1974.). Méhely (1898.) izvještava da je Mojsisovics
1890. godine pregledao kožu odstrijeljenog „vuka iz tršćaka“ odstrijeljenu u Bilju pripremljenu za sag.
Mojsisovics detaljno opisuje raspored boja po dlačnom pokrivaču i navodi mjere kože, ali je iz mjera
vidljivo da je koža istegnuta prilikom obrade. Koža je bila smještena u dvorcu obitelji Savoyski u Bilju.
Raspadom Austro-Ugarske iz muzeja u Bilju svi preparati su preneseni u Kneževo, a zatim u Beograd,
gdje joj se gubi svaki trag (Éhik, 1931.). Na biljskom posjedu grofa Albrechta 1891. godine ustrijeljen
je jedan primjerak koji je dospio kod preparatora u Beč, a zatim u zagrebački muzej. Iste godine je
odstrijeljen primjerak u Srijemu u okolici Rume (Méhely, 1898). Godine 1937. u Ecsed dolini u općini
Tyukod na posjedu Farrai Jószef-a, Muszer Lajos ustrijelio je čaglja kojeg detaljno opisuju Muszer
(1937.) i Éhik (1937.a, 1937.c). Životinja s duljinom od njuške do kraja trupa duga je 105 cm, a rep je
dug 25 cm i dospjela je u Mađarski prirodoslovni muzej (Éhik, 1937.b), dok Nagy (1942.) navodi da je
ova životinja odstrijeljena 1936. godine. Obzirom da su dimenzije lubanje ove životinje veće od
maloazijskih, grčkih i dalmatinskih životinja, prema ovom primjerku mađarski su autori čaglja opisali i
razvrstali u novu podvrstu Canis aureus hungaricus (Éhik, 1937.c; Éhik, 1937.-38.). Analizom podataka
o odstrjelu do 1920. godine vidljivo je da je su čagljevi odstrijeljeni na prostoru uz rijeke Dunav i Tisu
i u močvarnim područjima uz njih, te uz podnožje Karpata.

Isušivanjem poplavnih prostora između rijeka u prvoj polovici XX. stoljeća nestaju i čagljevi u
središnjem prostoru Mađarske na prostoru između dvije rijeke (Tisa i Dunav), a pojedinačni primjerci
susreću se isključivo u potkarpatskom području. Nagy (1942.) izvještava da je u županiji Bihar na
njivama Derecske Szőke lovočuvar ustrijelio jednog čaglja čije su lubanja i koža dospjele do njega.

Ovo je posljednji dokumentirani primjerak, a podaci o pojavi, prisutnosti i odstrijelu čaglja na području
Mađarske ne spominju se narednih 40 godina, odnosno do početka 1980-ih godina, kada se pojavljuju
pojedinačni primjerci (Tóth i sur., 2010.). Godine 1989. u Mađarskoj crvenoj knjizi čaglja proglašavaju
izumrlim na prostoru Republike Mađarske (Toth i sur., 2010.). U Dunakőomlödu (Paks) lovočuvar
Sáfrány Layós ustrijelio je čaglja koji je dospio u Mađarski prirodoslovni muzej (Demeter, 1984.;
Demeter, 1985.; Rakonczay, 1990.).

Godine 1983. pored Gyermelya u Gyamatpuszti ustrijeljen je čagalj koji je također pohranjen u
Mađarskom prirodoslovnom muzeju (Homonnay, 1983.; Demeter, 1984.; Demeter, 1985.; Rakonczay,
1990.). Homonnay (1983.) napominje da su dimenzije lubanje veće za 10 % od dosadašnjih primjeraka
u muzeju i primjeraka u Dalmaciji i Grčkoj. Godine 1984. primijećen je čagalj između Nagyiván i
Kunmadarasa u Kunmadarskoj pustari (Demeter i Palotás, 1992.), 1988. godine u Csapodu je
odstrijeljen primjerak (Demeter i Palotás, 1992.), kao i 1991. godine u mjestu Regöly-u (Demeter i

18
Palotás, 1992.; Scücs i Heltai 2002.). Nakon toga bivaju viđeni i odstrijeljeni primjerci u Egyeleu i u
okolici Debrecena 1992. godine (Demeter i Palotás, 1992.; Scücs i Heltai, 2002.), u okolici Láboda
1993. godine (Scücs i Heltai, 2002.), te 1994. u Sellye na području Kőrcsőnyepuszta (Agyaki, 2000.).
Očigledno je da se čagalj širio dolinama rijeka Dunav, Drava i Tisa, i na taj način zauzimao prostore u
Mađarskoj. Prvi reproduktivni parovi u Mađarskoj uočeni su uz južnu granicu u Podunavlju i Podravlju
(Somogy i Baranya županija), a nešto kasnije između rijeka Dunav i Tisa (Bács-Kiskun županija) u
prvom dijelu 90-ih godina. Došli su iz smjera Balkanskog poluotoka i njihova prisutnost u južnim
županijama Mađarske od tada je stalna s trajnom tendencijom širenja u ostale dijelove zemlje (Szabo i
sur., 2009.).

Prema podacima o odstrijelu u Državnoj bazi podataka o gospodarenju divljači koja se vodi od 1995.
godine postoje podaci o odstrijelu, a od 2004. godine i o procjenjenom brojnom stanju utvrđenom
prebrojavanjem (Tablica 1). Reproduktivni parovi zamijećeni su sredinom posljednjeg desetljeća
dvadesetog stoljeća i u vrlo kratkom vremenu su zaposjeli mnoge terene većinom u južnim dijelovima
zemlje (Slika 10). Praćenje statusa populacije čagljeva, rasprostranjenja i prehrane počelo je odmah po
uočavanju reproduktivnih parova i raspravi o njima (Heltai i sur., 2000.).

Tablica 1. Broj odstrijeljenih i prebrojanih čagljeva u Mađarskoj (1995. - 2010.)

Godina Odstrijeljeno Prebrojano

1995. 6 -

1996. 10 -

1997. 11 -

1998. 22 -

1999. 38 -

2000. 59 -

2001. 70 -

2002. 80 -

2003. 85 -

2004. 95 658

2005. 140 926

2006. 163 1164

2007. 349 1510

2008. 452 2075

2009. 674 2763

2010. - 3728
(Izvor: Državna baza podataka o gospodarenju divljači Országos Vadgazdálkodási Adattár)

19
 Slika 10. Rasprostranjenost čaglja u Mađarskoj između 1997. i 2006. godine.
Preuzeto iz Szabo i sur., 2009.

Najveća gustoća populacije (Slika 11.) bila je upravo u centrima reprodukcije (južne županije Somogy,
Baranya i Bách Kiskun uz rijeke Dravu, Dunav i Tisu), gdje je zabilježena najveća gustoća do sad od
13,6 primjeraka/1000 ha površine dok je kod lisica najveća gustoća u povijesti Mađarske (2002. godine)
bila 13 jedinki/1000 ha (Szabo i sur., 2009.). Širenje čaglja je diskontinuirano, ali na prostoru
(mikrolokaciji) na kojem ima uvjete za opstanak može postići vrlo visoku gustoću (Heltai, 2002.).

Slika 11. Gustoća naseljenosti čaglja u Mađarskoj između 1997. i 2006. godine
(jedinki na 100 hektara). Preuzeto iz Szabo i sur., 2009.

20
Čini se da su jedini uvjet za širenje populacije kvaliteta staništa (mjesta za odmor, skrivanje i odgoj
mladunčadi) i količina dostupne hrane (Szabo i sur., 2008.; Szabo i sur., 2009.; Rotem i sur., 2011.). Ne
trpi drugog predatora u arealu pa će kao vrhunski predator potisnuti lisicu iz područja u kojem boravi i
lovi, ali se i povući od vuka (Lanski i sur., 2007.). Čagljevi pokazuju vrlo veliku prilagodbu staništu,
tipične karakteristike invazivnih vrsta i nemaju prirodnog neprijatelja u Mađarskoj. Lovna su vrsta i love
se tijekom cijele godine osim u razdoblju kad su ženke visoko bređe i kad vode mladunčad.

Grčka

Južni i jugoistočni dijelovi Balkanskog poluotoka predstavljaju područja s najvećim brojem čagljeva u
Europi (Giannatos, 2004.; Giannatos i sur., 2005.). Stanište čagljeva u Grčkoj predstavljaju područja
s mozaično raspoređenim relativno malim poljoprivrednim površinama, gustim šikarama i nizinskim
močvarnim staništima s odgovarajućom gustoćom vegetacije pogodnom za dnevni odmor čagljeva
(Giannatos, 2004.). Adamakopoulos i sur., (1991.) govore o dva glavna područja nastanjena čagljevima
u kontinentalnoj Grčkoj, a to su Halkidiki i Peloponez, te o manje značajnim mikro populacijama u regiji
Messinia i Lakonia. Pojedine manje izolirane skupine ili porodice pojavljuju se i drugdje i gotovo su
sve na močvarnim područjima uz obalu. Rezultati koji govore o stanju populacije na Peloponezu temelje
se na anketi iz 1989. i 1990. godine (Ioannidis i Giannatos, 1991.).

Podaci o brojnom stanju i rasprostranjenosti čagljeva u Grčkoj različiti su i diskutabilni kod različitih
autora, ali svi autori navode da čagalj obitava na području Kythira, Krf, Ikaria, Skiros, Samos, Thasos,
Kephallinia, Leukas i Evvia (Adamakopoulos i sur., 1991.; Demetra i Spassov, 1993.). Ioannidis i
Giannatos (1991.) potvrđuju pojavljivanje čagljeva na otoku Samos sedamdesetih godina, a gdje ga prije
50 godina nije bilo, ali smatraju da su izumrli na otoku Kitera, Krfu, Skirosu i vjerojatno otoku Ikaria.
Adamakopoulos i sur., (1991.) te Ioannidis i Giannatos (1991.) slažu se u tvrdnji da je brojno stanje
čaglja bitno smanjeno u posljednjih nekoliko desetljeća, prije svega zbog narušavanja staništa i
pretjeranog izlova. Pretpostavlja se da je značajan pad brojnog stanja divljih kanida u Grčkoj (vukovi,
čagljevi i lisice) uslijedio nakon trovanja predatora u 1970-im i 1980-im godinama prošlog stoljeća.
Nakon zabrane trovanja od strane Ministarstva poljoprivrede 1980. godine populacije vuka i lisice su se
brzo oporavile, ali ne i populacija čaglja čiji se broj i dalje alarmantno smanjuje (Giannatos, 2004.).
Podaci o odstrjelu govore da je preko 7.000 čagljeva odstrijeljeno u Grčkoj između 1974. i 1980. godine
(Ioannidis i Giannatos, 1991.). U Grčkoj se od 1974. do 1979. godine odstrjeljivalo od 903 do 1.332
jedinke godišnje, da bi se 1980. godine odstrjel bitno smanjio i iznosio je 369 jedinki. Procijenjeno
brojno stanje 2001. godine iznosilo je svega između 500 i 1.000 jedinki, kada su trajno zaštićeni.
Populacija čagljeva na Peloponezu je sada podijeljena u skupine, rascjepkana i uvelike smanjena
u odnosu na 70-te, kada se godišnje odstreljivalo oko 1.000 jedinki. Pad brojnog stanja je
naročito izražen na jugu, gdje je nekad obitavao veći dio populacije (Slika 12.). Prema
podacima Ministarstva poljoprivrede krajem 70-ih godina više od 60% svih čagljeva u Grčkoj
odstrijeljeno je na Peloponezu (3.800 životinja u šestogodišnjem razdoblju) u dva okruga
južnog Peloponeza (Giannatos, 2004.).

21
 Slika 12. Rasprostranjenost čaglja u Grčkoj 1970. (lijevo) i 2004. godine (desno).
Preuzeto iz Gianatos, 2004.

Cijela populacija čaglja u Grčkoj može se svesti na sedam područja, odnosno sedam izoliranih
grupa (Slika 12.), a najveće se nalaze u deltama rijeka i obalnim močvarnim kompleksima
sjeveroistočne Grčke (Giannatos, 2004.). Čagalj je postao najrjeđa vrsta kanida u Grčkoj
(Giannatos i Ioannidis, 1989.; Giannatos i Ioannidis, 1991.; Karandinos i Paraschi, 1992.), nije
na popisu divljači niti na popisu zaštićenih vrsta životinja, ali je naveden kao “vrlo osjetljiva
vrsta" u “Crvenoj knjizi grčkih kralješnjaka” (Karandinos i Paraschi, 1992.). Bio je nezaštićen
sve do 1990. godine, a do 1981. godine plaćana je naknada za odstrjel ili uništenje čaglja na
bilo koji način (Giannatos, 2004.). Čagalj je nestao iz srednje i zapadne Grčke i trenutno je
ograničen u raštrkanim, izoliranim populacijama na otocima Peloponez, Fokida, Samos,
Halkidiki i sjeveroistočnoj Grčkoj. Smanjenje brojnog stanja bilo je izraženije u južnoj Grčkoj,
koja je bila centar distribucije čagljeva sedamdesetih i osamdesetih godina. Od 264 lokacije na
kojima su boravile skupine čagljeva 1974. godine akustičnom metodom utvrđeno je da čagljevi
obitavaju na svega 131 lokaciji 2004. godine. Najveći broj teritorijalnih skupina utvrđen je u
delti rijeke Nestos i uz Vistonida jezero u sjeveroistočnoj Grčkoj, a pri tome se oglašavalo od
1 do 5 jedinki u skupini (Giannatos, 2004.). U južnoj Grčkoj čagljevi se nalaze u zoni
mediteranske makije na visinama ispod 600 metara nadmorske visine. Pojedinačni primjerci
viđeni su do 1050 m nadmorske visine (Peloponez), ali vrlo rijetko.

U sjevernoj Grčkoj najveća skupina čagljeva osmotrena je u područjima oko 250 m nadmorske
visine, a najviša gustoća populacije zabilježena je u šikarama i močvarnim područjima do 10
metara nadmorske visine (Giannatos, 2004.). Močvarno područje Vistonida – Nestos je

22
područje s najvećom gustoćom čagljeva u Grčkoj. Sastoji se od tri velike močvare
međunarodnog značaja (Ramsar) koje se prostire duž više od 100 km obale. Ovo područje je
mozaično ispresjecano poljoprivrednim kulturama gospodarskog značaja (kukuruz, pamuk,
lucerna i različite vrste povrća) i nekoliko velikih stada ovaca. Naselja srednje veličine su
uglavnom raspršena cijelom ravnicom uz rijeke i priobalje s većim brojem neuređenih
odlagališta otpada. U sjeveroistočnoj Grčkoj čagljevi su uglavnom nađeni u močvarnim
staništima, dok su u južnim dijelovima boravili u mediteranskoj makiji i na višim brdskim
staništima. Pretpostavlja se da na Peloponezu trenutno obitava najviše 10 % od broja čagljeva
koji su obitavali prije 20-25 godina na istom području (Gianatos, 2004.). Čagljevi su nestali iz
centralne i zapade Grčke, osim s područja Fokida, dok je u sjeveroistočnoj Grčkoj broj jako
smanjen i populacija jedva preživljava u izoliranim i fragmentiranim mikro populacijama
(Gianatos, 2004.). Postoji mala mikro populacija u blizini Turske granice u delti rijeke Evros,
ali njen status i brojno stanje je nejasno i ne postoje sigurni podaci (Gianatos, 2004.).

2.4. Rasprostranjenost čaglja u Hrvatskoj

Čagalj se kao vrsta na području Hrvatske spominje 1491. godine na Korčuli i od tada je poznat na
dalmatinskim prostorima i predstavlja dio mediteranske populacije (Jeričević, 1952.). Budući da je
smatran štetnom životinjom, bio je snažno progonjen. Prvi lov na čaglja na otoku Korčuli organiziran
je iste godine. Nakon toga slijede dva lova 1576. godine, kada se vjerovalo da su potpuno istrijebljeni
na otoku. Međutim, očito je ostalo nekoliko primjeraka jer se populacija ponovno reproducira i 1579.
godine kada je ponovno organiziran lov na čagljeve (Jeričević, 1952.). Kuhn (1935.) objavljuje podatke
iz arhiva grada Dubrovnika (Ragusa) prema kojima su čagljevi doneseni brodovima iz Afrike i na
Korčulu ispušteni od strane Mletačke Republike, kako bi se nanijela šteta Dubrovačkoj Republici.
Fitzinger (1830.) je bio upoznat s unošenjem čagljeva na dalmatinske otoke iz Afrike, te čaglja u
Dalmaciji opisuje i navodi pripadnost vrsti Canis aureus što potvrđuje i Michahelles (1830.). Wagner
(1841.) također opisuje čaglja u Dalmaciji i navodi kao novu podvrstu Canis dalmatinus. Pocock
(1938.), potvrđuje tezu Kuhnsa (1935.) da je dalmatinski čagalj uvezen iz sjeverne Afrike i smatra ime
Canis dalmatinus kao sinonim za istu vrstu.

Ellerman i Morrison-Scott (1966.) te Corbet (1978.) postavljaju pitanje točnosti tvrdnje Pococka, dok
Dulić i Mirić (1967.) smatraju da je sinonim Canis dalmatinus sinonim za vrstu Canis moreoticus.

Iako je malo vjerojatno da je u prošlosti (XV. stoljeće) čagalj uvezen iz Afrike i pušten po
dalmatinskim otocima, ipak postoji sumnja da dalmatinska populacija potječe iz sjeverne Afrike,
kako navodi Pocock (1938.), jer se do tada čagalj nigdje ne spominje kao vrsta u Europi (Morgan,

23
1906.). Ipak, dalmatinski čagljevi se morfološki razlikuju od afričkih pokazujući više sličnosti s
čagljevima podrijetlom iz male Azije. S druge strane, njihova prisutnost u Dalmaciji dobro
odgovara Anatolijsko-balkanskom tipu distribucije (Matvejev, 1961.) i mogla bi se objasniti
invazijom na Europu preko tjesnaca Bospor na kraju pleistocena (Hosey, 1982.). Takva prirodna
kolonizacija je najlakše obranjiva teza i u skladu je s morfološkim podacima. U Dalmaciji su
čagljevi bili rijetki kroz povijest, jednako kao i krajem XX. stoljeća. Mediteranska populacija obuhvaća
areal od Cipra na jugu, preko Grčke, Albanije, Crne Gore, Dalmacije, Primorja, Istre, slovenskog
primorja sve do sjeveroistočnog dijela Italije (Lapini, 1994.). Tradicionalno, kroz dugo vremensko
razdoblje, ta je vrsta prisutna kao autohtona duž zapadne obale Balkanskog poluotoka
(Albanija, Makedonija, Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Hrvatska), smještena duž
cijele dalmatinske obale (Kryštufek i Tvrtković, 1997.). Najveći dio mediteranske populacije
smješten je na poluotoku Pelješcu. Devedesetih godina prošlog stoljeća razvila se dovoljno
velika populacija u Istri (Umag, dolina rijeke Mirne, Buzet, Buje, itd.), čije jedinke povremeno
posjete i slovenski krški teritorij (Kryštufek i Tvrtković, 1997.).

Kroz povijesno razdoblje populacija čagljeva u Europi bila je ograničena na Balkan i susjedne regije.
Dvije stalne, ali raspršene populacije postojale su duž Mediteranske i Mrnomorske obale, dok je
Panonska populacija izumrla sredinom XX. stoljeća. Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća došlo je
do velike ekspanzije i širenja areala čaglja unutar Hrvatske, Srbije, Mađarske, Bugarske i Rumunjske, a
povremeno se pojavljuju skitajući primjerci daleko izvan Balkana, u sjeveroistočnoj Italiji, Sloveniji,
Austriji, Slovačkoj i Češkoj na sjeveru i zapadu, te u Moldaviji i Ukrajini na istoku (Ćirović i sur., 2008.;
Zachos i sur., 2009.). Na području jadranske obale postoje četiri izolirane mikro populacije koje
obitavanju na obalnim nizinama i to u sjeverozapadnoj Istri, Ravnim Kotarima, srednjoj Dalmaciji, te
na poluotoku Pelješcu i u dubrovačkom zaleđu (Kryštufek i Tvrtković, 1997.). Početkom devedesetih
godina mikro populacija u srednjoj Dalmaciji se širi (Biočić, 1992.; Strikić, 1992.) i nastanjuje otoke
Šipan, Vir, Pag, Premuda i Korčula (Kryštufek i Tvrtković, 1990.b).

Zbog vrlo ograničenog područja otoka Vira (22 km²) i Premude (8,6 km²) čini se malo vjerojatno da je
mikro populacija stabilna, te da postoje osnove za reprodukciju i opstanak na tim otocima, dok na
otocima Mljetu, Badiji i Krku više nema čagljeva, a ranije su obitavali (Kryštufek i Tvrtković, 1990.b).
Skitajući primjerci čaglja zamijećeni u Sloveniji (Kryštufek i Tvrtković, 1990.b), sjeveroistočnoj Italiji
(Lapini i Perco, 1988.; Lapini i sur., 1992.; Bon i sur., 1995.) i Austriji (Arnold i sur., 2012.)
najvjerojatnije potječu iz Istre. Za pretpostaviti je da su životinje snimljene u Austriji 1988. godine
također porijeklom iz Istre (Hoi-Leitner i Kraus, 1989.; Bauer i Suchentrunk, 1995.), iako je moguća
varijanta da potječu od crnomorske populacije jer se genotipom potpuno podudaraju sa srpskim
čagljevima (Zachos i sur., 2009.), dok genetsko porijeklo čagljeva podrijetlom iz Istre još nije istraženo.

24
Kryštufek i Tvrtković (1990.b), Giannatos (2004.) i Giannatos i sur., (2005.) navode da je na širenje
čagljeva značajan utjecaj imao status i brojno stanje vuka jer je poznat antagonizam i isključivost između
dvije vrste (Adamič i sur., 2004.), te je Gorski kotar predstavljao veliku barijeru za širenje
sjevernodalmatinske mikro populacije iz zadarskog zaleđa prema sjeveru, a prohodnost i povremeno
širenje u posljednjoj četvrtini 20-og stoljeća mogu biti povezani sa smanjenjem populacije vukova
(Kryštufek i Tvrtković, 1990.b).

Do ustroja Središnje lovne evidencije pri Ministarstvu poljoprivrede, 2006. godine, nema službenih
podataka o odstrjelu čaglja u Republici Hrvatskoj. Podaci o odstrjelu u prvih nekoliko godina vođenja
evidencije smatraju se nevjerodostojnim zbog nepripremljenosti, ali i nespremnosti lovoovlaštenika da
pravodobno dostavljaju točne podatke.

U Tablici 2 prikazani su matični fondovi i izlučenje u pojedinim županijama kontinentalnog dijela

Hrvatske i Dalmacije, gdje je čagalj najviše rasprostranjen i gdje je jasno vidljivo da su matični fondovi
najviši upravo na području Brodsko-posavske, Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije s
tendencijom širenja prema zapadu, odnosno Sisačko-moslavačkoj i Zagrebačkoj županiji. Nešto sporije
se populacija širi prema sjeveru kontinentalnog dijela Hrvatske i pojedinačni odstrijeli čaglja zabilježeni
su na području Virovitičko-podravske, Koprivničko-križevačke, Bjelovarsko-bilogorske i Karlovačke
županije. Pretpostavlja se da su brdska područja (Papuk, Dilj, Krndija i Bilogora) usporili širenje
čagljeva na područja ovih županija. Također je vidljivo da su populacije u Dalmaciji i Primorju
uglavnom stabilne jer nije bilo pretjeranih promjena u staništu i količini dostupne hrane. No ovdje se
zamjećuje da brojno stanje na terenu i u planskim aktima nije usklađeno. Ukupno povećanje matičnog
fonda i izlučenja čagljeva u Hrvatskoj vidljivo je iz posljednja dva stupca Tablice 2.

Tablica 2. Službeni podaci Središnje lovne evidencije o brojnom stanju i odstrjelu čaglja na
području Republike Hrvatske
Osječko Vukovarsko Brodsko Šibensko Dubrovačko Ukupno
Godina Zadarska
baranjska srijemska posavska Kninska neretvanska Hrvatska

MF OD MF OD MF OD MF OD MF OD MF OD MF OD
06/07 32 19 20 4 23 14 0 40 43 65 250 0 415 160
07/08 42 23 28 1 43 35 5 33 96 114 365 17 723 287
08/09 79 39 46 19 54 47 88 181 74 98 369 247 906 677
09/10 93 62 68 54 84 83 109 141 159 110 362 190 1227 884
10/11 126 39 207 102 95 73 95 113 152 127 282 168 1235 727
11/12 120 73 104 63 95 94 122 128 50 50 268 185 1031 682
12/13 157 108 190 163 101 108 104 133 151 117 268 180 1316 943
13/14 218 67 208 156 88 80 107 136 180 135 261 183 1467 975
Izvor: Središnja lovna evidencija Ministarstva poljoprivrede

Rasprostranjenost čagljeva u pojedinim dijelovima Hrvatske 2000. godine temeljem postojeće

evidencije lovoovlaštenika o prebrojavanju i odstrijelu čagljeva prikazana je na slici 13.

25
 Slika 13. Rasprostranjenost čaglja u Hrvatskoj 2000. godine. Preuzeto iz Bošković, 2009.

Ratnim događanjima na području Hrvatske određeni dio okupiranih površina i površina u zonama
razdvajanja (minirane površine) postao je nedostupan za lovno gospodarenje. Na okupiranim
površinama brojno stanje divljači se povećava zbog nemogućnosti odstrela i većeg udjela križanih
divljih svinja. Ovakvo stanje posebice je izraženo u hrvatskoj Posavini. Čagljevi su iskoristili
nemogućnost gospodarenja, mir u staništu i obilje hrane te značajno povećali brojnost na ovim
područjima. Dolinom rijeke Save, Une i Kupe proširili su se do Zagrebačke i Karlovačke županije.
Zrinska i Petrova gora predstavljale su određenu prepreku za širenje zbog konfiguracije i nadmorske
visine terena, a s druge strane pružale su obilje divljači (potencijalne hrane) koja se ljeti u potrazi za
vodom spuštala u Pokupski bazen. Zbog toga je gustoća naseljenosti u Pokupskom bazenu veća od
gustoće na Petrovoj i Zrinskoj gori (Bošković, 2009.). Jačanjem populacije i skitalačkim načinom života
u vrijeme spolnog sazrijevanja i odrastanja čagljevi će širiti areal prema mjestima manje gustoće, što je
sukladno dosadašnjim istraživanjima (Zachos i sur., 2009.; Suchentrunk i sur., 2011.).

26
2.5. Reprodukcja i socijalno ponašanje

Čagalj je divljač koja živi u parovima odnosno čoporima. Čopor čini roditeljski par i njihova mladunčad
do dobi od godine dana. Par čini spolno zreli mužjak i ženka dobi preko 2 godine. Čagalj je monogaman
i ženka ostaje s jednim mužjakom cijeli život. Smrću jednog od partnera počinje skitalački način života
drugog člana u potrazi za novim partnerom i osvajanje novih prostora. Ženka i mužjak su spolno zreli u
dobi oko 10 - 11 mjeseci, ali se obično većina ženki ne pari u prvoj godini života. U vrijeme parenja
koje se u prirodi događa najčešće u drugoj polovici siječnja ženka se s mužjakom povlači i odvaja od
čopora (reproduktivni par). Prvi znaci početka tjeranja ili estrusa kod ženke se manifestiraju oticanjem
vanjskog dijela spolnog organa, nakon dva do tri dana pojavljuje se svijetlo crveni iscjedak iz vulve i
ženka je obično nakon osam do petnaest dana spremna za oplodnju. Sam čin parenja događa se izvan
jazbine. Ženka se u razdoblju od tjedan dana, (koliko je spolno privlačna mužjaku) pari nekoliko puta s
istim mužjakom (Golani i Keller, 1974.). Ukoliko ženka ostane bez partnera – mužjaka, u sljedećoj
sezoni nalazi drugog partnera. Nakon čina parenja mužjak i ženka najčešće pronalaze već korištenu
jazavčevu ili lisičju jazbinu, napuštenu zemunicu, kakav rov, ili neki drugi prirodni ili umjetno stvoreni
zaklon prikladan za odgoj mladunčadi, a vrlo rijetko kopaju novu jazbinu.

Jazbinu proširuju i produbljuju prema svojim potrebama i mužjak i ženka, a u samoj jazbini uglavnom
boravi ženka u trećoj trećini graviditeta, te konstantno (danju i noću) prvih dvadesetak dana starosti
mladunčadi, odnosno u razdoblju dojenja mladunčadi. Jazbina čaglja se razlikuje od lisičje i jazavčeve.
Obično je okruglog ili blago elipsastog oblika promjera od 35 do 50 cm, s brdašcem izvučene zemlje,
bez karakterističnog jazavčevog lijevka. Ulaz u rupu nije tako uredan kao jazavčev, ali nije ni neugodnog
mirisa kao lisičji.

Graviditet kod čaglja traje od 58 do 65 dana, a sam čin poroda se događa najčešće 61. odnosno 62. dan
nakon parenja, u drugoj polovici travnja ili prvoj polovici svibnja. Ženka se koti u jazbini i na svijet
donese 3 - 12, a najčešće oko 6 mladih prosječne tjelesne mase od 200 do 250 grama, koji se rađaju
slijepi i gluhi (Vassilev i Genov, 2002.). Obično nakon sedam dana mladi čuju, a progledaju u dobi od
12 do 14 dana. Otac budno čuva jazbinu te u slučaju opasnosti bježi dalje od jazbine u pokušaju da
zavara trag, dok se majka povlači u jazbinu štiteći svoje mlade. Do dobi od dvadeset pet dana isključivo
sisaju, a nakon toga im oba roditelja donose ulovljeni plijen. Ukoliko se radi o sitnom plijenu (miševi,
voluharice, itd.), roditelji ih progutaju i donose u vlastitu želucu, djelomično probavljene povrate i na
taj način pripreme mladunčadi obrok. Ženka odbija mladunčad od sise kada su u dobi od 1,5 do 2
mjeseca. Veće komade plijena (cijelu divljač ili njihove dijelove) donose u komadu (Slika 14.), a
mladunčad sama jede.

27
Srednja vrijednost veličine legla u Bugarskoj je 5,9 (n = 300) pri čemu je na jugu zemlje bila 6 (raspon
od 3-12), a na sjeveru 4,9 (3 - 8). Međutim, legla s više od 10 štenadi bila su zastupljena sa samo 1%
(Vassilev i Genov, 2002.).

U istraživanju područja rasprostranjenosti u južnoj Grčkoj uočeno je između 2 i 4 mladunčeta (n = 4) s

roditeljima krajem lipnja i početkom srpnja, dok je u sjevernoj Grčkoj primijećeno 9 mladunaca u istom
razdoblju (Giannatos i sur., 2005.).

Slika 14. Odstrijeljena ženka čaglja s butom laneta ulovljenim predacijskim lovom.
(Foto: I. Grgurić)

Prethodno opisanim pasivnim načinom mladunčad se hrani do dobi od tri mjeseca, a nakon toga tijekom
noći napuštaju jazbinu (Slika 15) i kreću u lov s roditeljima, a u jazbinu se vraćaju samo kada je loše
vrijeme (kiša). Mladunčad ostaje s roditeljima do kraja zime odnosno do nove sezone razmnožavanja, a
ako ostanu bez roditelja samostalno mogu preživjeti već s 4 do 5 mjeseci (Moehlman, 1979.).

Sljedeće sezone razmnožavanja, prije odvajanja od čopora, ženka spolno zrele mužjake tjera od čopora
te oni skitaju tražeći partnericu i na taj način osvajaju nove prostore, dok ženke iz prethodnog legla još
jednu godinu ostaju s reprodukcijskim parom i pomažu u odgoju mladunčadi (Jaeger i sur., 1996.;
Giannatos i sur., 2005.). Unutar socijalne skupine pomagači su podređeni roditeljima, odnosno
reprodukcijskom paru. Pojedini parovi nemaju pomagače, no tada imaju znatno manje izglede da odgoje
mladunce (Moehlman, 1981., 1986.).

Odrasli čagljevi se ponekad okupljaju u manje čopore, npr. dok jedu strvinu, ali obično love sami ili u
paru. Sasvim je uobičajeno da čagalj živi samotnjačkim životom.

28
 Slika 15. Nastamba čaglja u vrijeme odgoja mladunčadi u okolici Posedarja. (Foto: M. Žuža)

Mladunčad čaglja boravi s roditeljima oko deset mjeseci, do prve sezone parenja, odnosno zime. U tom
razdoblju upoznaju teren, uče loviti, čuvati se od neprijatelja, itd. Tijekom zime pomladak formira čvrstu
obiteljsku vezu koja funkcionira za potrebe lova. Neoplođene ženke i mužjaci i dalje žive u čoporu do
početka sljedeće sezone razmnožavanja, odnosno do zime. Ključno razdoblje u odgoju i obuci čagljeva
za lov je prva godina života. U proljeće je obilje dostupne hrane, glodavaca, pomlatka sitne i krupne
divljači koji su relativno lak plijen čagljevima. Mužjak i ženka zajedno vode pomladak u noćni lov gdje
mladunci savladavaju sitniji plijen, a ukoliko se radi o krupnijem plijenu (lanad, prasad) tada love
isključivo odrasli primjerci, a pomladak sudjeluje u dijeljenju plijena. Dolaskom ljeta pomladak se hrani
raznim voćem, poljoprivrednim usjevima u raznim fazama zriobe, strvinama i drugim animalnim
otpadom te na strništima love glodavce. Tada se već pomalo osamostaljuju, iako su roditelji uvijek u
blizini. Nastupanjem jeseni mladi čagljevi su uzrastom gotovo kao odrasli, ali su još nespremni za
samostalan lov. Tijekom jeseni obitelj čagljeva na čelu s odraslom ženkom počinje loviti u čoporu i tada
su im plijen najčešće bolesni, ranjeni i mladi primjerci divljači i strvine uginulih primjeraka plemenitih
vrsta divljači nastrijeljene u lovu.

Ponašanje i život čagljeva je sinhroniziran, a zajednički lov i hranjenje vrlo je bitno za čagljeve. Čopor
(skupina) čagljeva učinkovitija je 4 -5 puta, a par do tri puta više u odnosu na samostalnu jedinku u lovu

29
(Lanszki i sur., 2006.). Članovi iste skupine surađuju u dijeljenju većeg plijena i transporta hrane u
želucima za kasnije hranjenje štenaca ili majke dojilje.

Čagljevi su teritorijalne životinje. Par obično okupira područje od oko 2-3 km2 i brane svoj teritorij od
drugih parova. Brane ga agresivno i označavaju mokraćom i izmetom.

Glasaju se i sporazumijevaju cviljenjem, urlanjem, zavijanjem i tipičnim lajanjem. Danju se zadržavaju u

skrovištima, a predvečer odlaze u potragu za hranom, strvinama, voćem, povrćem ili u lov, glasno
zavijajući da bi dozvali druge pripadnike svog čopora ili svoje vrste za zajednički lov (Khidas, 1990.).
Zahvaljujući izvrsnom sluhu i brzini, snazi i oštrini, a prije svega timskom radu čopora, čagljevi su odlični
lovci. Krupnu divljač između 70 i 80 % love u skupini, odnosno 20 do 30 % pojedinačno ili u paru.

Izbjegavaju svaki sukob s drugim životinjama (Ilani i Shalmon, 1985.). U divljini žive do 7- 8 godina,
a u zarobljeništvu do 14 godina. Čagalj se može pripitomiti i tad pokazuje sve običaje i navike pitomih
pasa te ponašanje prema gospodaru tipično za domaće pse.

Čagljevi su prvenstveno životinje sumraka i noći te u pravilu iz zaklona izlaze 15 do 30 minuta nakon
zalaska sunca (Admasu i sur., 2004.; Giannatos i sur., 2005.). Međutim, u močvarama sjeverne Grčke,
gdje se ljudska naselja bila međusobno daleko udaljena, viđani su tijekom cijelog dana, ali su se povlačili
u zaklon prilikom bilo kakve ljudske aktivnosti ili prisutnosti (Liarakou i Marinos, 2003.). Tijekom noći
čagljevi postaju vrlo hrabri i prilaze ljudskim naseljima u potrazi za hranom (Giannatos i sur., 2005.), a
najveća gustoća naseljenosti čagljeva je na mjestima gdje je velik broj odlagališta animalnog otpada i
stočnih farmi, posebice gdje se stoka napasa na otvorenim površinama (Heltai i sur., 2003.; Giannatos i
sur., 2005.). Ovakav slučaj zabilježen je na Pelješcu, gdje se u okolici lokalnog odlagališta otpada zadržava
nekoliko desetaka čagljeva i do sada ih je uočeno najviše 36 u jednom trenutku na jednom mjestu.

Slika 16: Čopor čagljeva na odlagalištu otpada na Pelješcu. (Foto: R. Ibrišević)

30
Na poljima šećerne trske u Bangladešu gustoća naseljenosti je relativno visoka (Jaeger i sur., 1996.) kao
i u odvojenim pojedinačnim šikarama i močvarama duž obale u Grčkoj (Giannatos i sur., 2005.). Visina
stabljika i gustoća nasada šećerne trske u Bangladešu, kao i gustoća šikara u močvarnom području Grčke
postaju gotovo neprohodne za čovjeka i stvaraju povoljno boravište za dnevni odmor čagljeva. Osim
toga, dostupnost glodavaca u poljima trske, močvarnih ptica i šećerne trske osiguravala je dovoljne
količine hrane tijekom dana (Jaeger i sur., 1996.).

Karakteristično zavijanje čagljeva u pravilu se čuje gotovo svakodnevno u sumrak i tijekom noći u
područjima s većom gustoćom čagljeva i predstavlja komunikaciju sa susjednim skupinama, rjeđe se
čuje u područjima s manjom gustoćom, a ukoliko se radi o pojedinačnim skitajućim primjercima vrlo
rijetko – gotovo nikad.

Kapacitet brojnosti za čaglja određuje se u Hrvatskoj prema biološkom minimumu propisanom u

Stručnoj podlozi za bonitiranje i utvrđivanje lovno produktivnih površina (NN 40/06) i on iznosi 1
jedinka na 1.000 ha. U lovno gospodarskim osnovama procjenjuje se prirast od 2 grla po paru.

2.6. Stanište

Čagalj je divljač koja preferira močvarna staništa s mnoštvom krupne divljači, a posebice divljih svinja.
Preferira zašikareno močvarno područje u dolinama rijeka na nižim nadmorskim visinama. U području
kontinentalnog dijela Hrvatske to su prvenstveno poplavna područja uz rijeke Savu, Dravu i Dunav
(Slika 17.) U ovakvim područjima boravi obilje krupne divljači, prvenstveno divljih svinja koje se često
hrane animalnom hranom zaostalom nakon povlačenja vode u poplavnim zonama, a prvenstveno
ribama, žabama i školjkama te lešinama drugih vrsta životinja stradalih u poplavama.

Slika 17. Pogodna staništa čaglja u istočnoj Hrvatksoj, močvarna staništa (lijevo) i zapuštene oranice
(desno). (Foto: S. Ozimec)

31
Osim toga čagalj preferira minirane dijelove lovišta u nekadašnjim zonama razdvajanja za vrijeme ratnih
sukoba. U ovakvim staništima nalazi mir potreban za dnevni odmor i odgoj mladunčadi. Ovdje često
završe i ranjene divlje svinje tražeći mir i siguran zaklon i završe kao lak plijen čagljevima bez obzira
jesu li ranjene žive ili uginule. Kako je ranjena divljač u minskim poljima lovcima nedostupna, čini
dobar izvor lako dostupne hrane i omogućuje vrlo visoku gustoću populacije čaglja. U lovištu „Tomin
hrast“ u Osječko-baranjskoj populaciji dio lovišta „Kreketnjak“ koji je bio na liniji razdvajanja miniran
na području od oko 400 ha obitavalo je između 50 i 80 čagljeva ili oko 15 jedinki na km². Populacija
vrlo sličnog brojnog stanje čagljeva nalazi se i na području Posavine između Radinja i Prašnika gdje je
u jednom lovu 2014./2015. odstrijeljeno 13 jedinki čaglja, a procijenjena populacija na osnovu slušanja
prilikom večernjeg glasanja iznosi 10-15 jedinki na km². Osim močvarnih područja obraslih različitim
vrstama vrba, iva i topola često se zadržavaju u tršćacima jer su izrazito gusti i predstavljaju savršen
zaklon od čovjeka. Tako je zabilježeno dnevno odmorište čagljeva u gustim tršćacima u predjelu
„Potpanj“ pokraj Donjeg Miholjca..

U Italiji je 2009. godine jedan primjerak viđen više puta u naselju i pronađen živ u gradu San Dona di
Piave (provincija Venecija), zapleten u ogradu, što svjedoči da se ova vrsta može vrlo lako prilagoditi
životu u urbanim sredinama (Slika 18.).

Slika 18. Subadultni primjerak čaglja zaglavljen u metalnu ogradu u San Dona di Piave. Preuzeto s:
http://altofriuli.com/ambiente/?id_evento=1266&layout=leggi_evento.

U Jadranskom obalnom području velika populacija čaglja obitava na području poluotoka Pelješca, gdje
je zaštićena u gustoj makiji tijekom dana, a tijekom noći se hrani na lokalnom odlagalištu otpada. Slično
je i u Zadarskom zaleđu, Dubrovačkom primorju i Konavlima (Slika 19), gdje je brojnost populacije
čaglja porasla zbog postojanja još uvijek zapuštenih i miniranih područja.

32
 Slika 19. Pogodna staništa čaglja u južnoj Dalmaciji u Konavlima (lijevo) i čagalj (desno) zabilježen kod
Vitaljine, 22. travnja 2015. (Foto: S. Ozimec)

Dolinama rijeka, zašikarenim područjima i minskim poljima u kojima je velika dostupnost prvenstveno
animalne hrane populacija se vrlo brzo širi od istoka prema zapadu Hrvatske Iako se uglavnom
zadržavaju u nizinskim područjima te u područjima s bjelogoričnom šumom zabilježeno je da je u
Bugarskoj pošumljavanje velikih površina crnogoricom stvorilo odlične uvjete za boravak i širenje
populacije. Iako planinski masivi predstavljaju prepreku u širenju populacije činjenica da su čagljevi
prešli Alpe (Lapini i sur., 1992.), da su viđeni na talijanskim i austrijskim Alpama (Bauer i Suchentrunk,
1995.) iznad 1.000 m n/v; te da su zapaženi na 1.050 m n/v u Grčkoj na Peloponezu (Gianatos, 2004.)
ukazuje da planinski lanci nisu nepremostive prepreke za širenje populacije. Spolnim sazrijevanjem
prvenstveno mužjaka u drugoj i ženki u trećoj godini života skitalačkim načinom života osvajali su nova
područja i širili se prema sjeveru. Širenje populacije čaglja omogućuje prvenstveno siguran prostor za
dnevni odmor i odgoj mladunčadi te količina dostupne animalne hrane.

2.7. Bolesti

Čagalj je životinjska vrsta koja relativno brzo širi svoj areal na prostoru Republike Hrvatske s istoka u
smjeru zapada. Osim fizičke prisutnosti i utjecaja na biološku raznolikost i ravnotežu, njegova pojavnost
zasigurno ima utjecaja i na pojavnost nekih bolesti od kojih čagalj obolijeva i/ili ih prenosi. Posebno je
važno istaknuti da čagalj može biti izvor zoonoza tj. onih bolesti ili infekcija koje se prirodno prenose
sa životinja kralješnjaka na čovjeka i obratno. Olakotna okolnost za čovjeka je činjenica da se meso
čaglja na našim prostorima ne koristi u prehrani ljudi. S druge strane, čagalj kao grabežljivac nema puno
prirodnih neprijatelja pa ni tu ne postoji velika mogućnost prijenosa putem proždiranja njegova trupa od
strane drugih životinja, ali u slučaju uginuća njegovim ostacima hranit će se druge životinje te na taj
način širiti bolesti. Spomenut ćemo samo one koje su najčešće i najopasnije za druge životinjske vrste i
čovjeka.

33
Bjesnoća

Bjesnoća (lat. Rabies, Lyssa, Hydrophobia) je po definiciji virusna zarazna bolest živčanog sustava, koja
se pretežno javlja kod divljih i domaćih životinja, a može prijeći i na čovjeka. Uzročnik je RNK-virus
iz skupine Rhabdo virusa. On se u velikim količinama nalazi u mozgu i leđnoj moždini bolesnih
životinja, a iznimno i u krvi.

Iako je iznimno patogen, nije osobito otporan na vanjske utjecaje i dezinficijense. Izvori zaraze su
bolesne životinje (velika količina virusa nalazi se u slini) i one uginule od bjesnoće. Nekada je u pas bio
glavni širitelj ove bolesti, no zbog obveznog cijepljenja pasa protiv bjesnoće, danas se glavnim
rezervoarom zaraze smatraju lisice, stoga su i najugroženije skupine životinja lovački i pastirski psi, te
psi i mačke skitnice. Prvi su pod nadzorom svojih vlasnika i trebali bi biti cijepljeni te na taj način
zaštićeni o bjesnoće, dok u pasa i mačka skitnica to najčešće nije slučaj i na ovaj način oni postaju
najopasniji izvor zaraze za čovjeka. Bjesnoću koju šire psi i mačke nazivamo urbana bjesnoća, a kad je
glavni širitelj lisica govorimo o silvatičnoj bjesnoći (lat. silva = šuma). Čovjek i životinje u pravilu se
zaraze preko ozlijeđene kože, najčešće ugrizom. Za pretpostaviti je da čagalj neće ulazi u otvorene
sukobe s lisicom i na taj se način vjerojatno neće zaraziti. No u slučaju bjesnoće kod lisice, zbog
poremećaja živčanoga sustava nije isključeno da do sukoba ipak dođe kada postoji mogućnost da lisica
izravno, putem ugriza, prenese virus čaglju. Najveća mogućnost prijenosa infekcije je da čagalj pojede
lisicu uginulu od posljedica bjesnoće i na zarazi se taj način. Virus iz ulaznih vrata prodire živcima u
središnji živčani sustav (mozak i kralješnjačku moždinu), a zatim se ponovo širi prema periferiji.
Udaljenost ulaznog mjesta virusa bjesnoće od mozga utječe na trajanje inkubacije, pa primjerice nije
isto uđe li virus u području glave ili nogu. Virus se množi u stanicama mozga, pri tomu ih znatno
oštećujući. Zbog početnog, slabijeg oštećenja živčanih stanica nastaje uzbuđenje, povremeni gubitak
svijesti te konačno paraliza. Upravo je paraliza mišića za disanje neposredan uzrok smrti. Inkubacija
može trajati od nekoliko dana do više od godine dana, ali obično je najkraća 14 dana, većinom 3-6
tjedana. Njeno trajanje ovisi o virulentnosti i dozi virusa, o ulaznim vratima virusa, te o veličini i
imunitetnom stanju životinje. Inkubacija bjesnoće kod čovjeka obično traje 20-70 dana.

Bjesnoća se ne može izliječiti, stoga je preventiva najvažnija mjera u njenom suzbijanju. Cilj profilakse
je osloboditi određeno zemljopisno područje od ove zaraze i u konačnosti zaštititi čovjeka. U tu svrhu
primarno služi vakcinacija životinja, karantena i prosvjećivanje pučanstva. Najvažnije je preventivno
cijepljenje i označavanje pasa, koje je i zakonski obvezno jednom godišnje za sve pse starije od tri
mjeseca, a preporučuje se i cijepljenje mačaka. Divljač (ciljano prvenstveno za lisice) se najučinkovitije
cijepi postavljanjem meka s apliciranom vakcinom, što se u posljednjih nekoliko godina provodi u
Hrvatskoj izbacivanjem meka iz aviona. Ovakve meke bit će privlačne i za čagljeve, budući da su
oportuni što se tiče hranidbe pa će se i oni zaštititi tj. cijepiti na ovaj način.

34
U svakom slučaju, i zbog ovoga razloga u lovištu je populacije lisica i čagljeva važno održavati u
biološkom optimumu, brojno stanje regulirati odstrjelom, a pse i mačke skitnice uklanjati iz lovišta. S
lešinama, bilo odstrijeljenih, bilo uginulih životinja treba postupati vrlo oprezno. Čini se da je uloga
lovaca u suzbijanju i sprječavanu bjesnoće (kao i ostalih bolesti) neupitna, čime postaju nezaobilazan
čimbenik u zaštiti zdravlja ljudi.

Trihineloza

Trihineloza (lat. Trichinelosis) je parazitoza, prije svega divljih, a potom i domaćih, mesoždera i
sveždera odnosno čovjeka. Među divljim životinjama održava se prirodnim zakonima grabežljivac -
žrtva, a značajnu ulogu u prenošenju bolesti imaju i lešine invadiranih životinja. S obzirom na razvoj i
način širenja opisana su dva ciklusa, silavatički (šumski) i ruralni (urbani). U silvatičkom ciklusu glavni
rezervoar parazita su divlje životinje (divlje svinje, lisice, jazavci, medvjedi, čagljevi i dr.), a u ruralnom
domaće svinje i glodavci, osobito štakori. Važnu ulogu za ljudsko zdravlje imaju domaće svinje i divljač
čije meso ljudi konzumiraju (divlje svinje, jazavci i medvjedi). Lisice i čagljevi imaju važnu
epizootiološku ulogu jer održavaju prisutnost ovoga nametnika u prirodi. Primjerice ukoliko su bile
invadirane trihinelama i uginu, a pojedu ih druge životinje, trihineloza se nastavlja širiti.

Uzročnik bolesti je oblić iz roda Trichinella, u kojemu je do danas definirano desetak genetskih entiteta.
Na našem području najznačajnije i najčešće vrste su Trichinella spiralis (npr. u domaćih i divljih svinja),
T. britovi (u lisica, divljih svinja), dok je T. pseudospiralis nađena i u ptica. Za uzročnika je specifično
da se svi razvojni stadiji javljaju u jednom organizmu, koji je i domaćin i posrednik. Nakon invazije
ličinke se uvlače u epitelne stanice crijeva, gdje spolno sazrijevaju, a prva novorođena ličinka izađe iz
ženke za oko 5 dana po invaziji. To je prva ili crijevna faza razvoja ovog parazita. Nakon crijevne faze,
ličinka migrira u poprečno-prugasto mišićje koje je najaktivnije tijekom života jedinke, a to su: ošit,
međurebreni, očni, jezični, žvačni i prsni mišići. Tu ulazi u mišićnu stanicu, nastavlja svoj rast i
kapsulira. Invazijski je sposobna oko dva tjedna poslije invazije, a može opstati godinama. Ovo je druga
ili mišićna faza invazije. Bolest se u životinja ne očituje nikakvim vidljivim vanjskim znacima.

Čovjek se invadira konzumirajući termički nedovoljno obrađeno meso invadiranih životinja. U ljudi se
za vrijeme crijevne faze manifestira ponajprije nespecifičnim simptomima, koji sliče gripi: bolovi u
trbuhu, proljev, povišena tjelesna temperatura i sl.

Nakon nekoliko dana tj. u mišićnoj fazi, javljaju se bolovi u mišićima, alergijska reakcija, otok oko očiju
i dr. Jačina ovih simptoma ovisi o vrsti parazita i jačini invazije, a u slučaju jake invazije moguć je i
smrtni ishod.

35
Alarioza

Alarioza (lat. Alariosis) je invazijska bolest čiji je uzročnik crijevni metilj Alaria alata. Nositelji
odraslog metilja su mesožderi (najčešće lisica, pas i čagalj), u kojih parazitira u tankom crijevu. Ličinka
je mezocerkarija (stari naziv Agamodistomum suis), a najčešće egzistira u mišićju divlje svinje.
Zanimljivo je istaknuti da incidencija mesocerkarija A. alata kod divljih svinja koincidira s većom
pojavnošću čaglja na ovim prostorima (posebice u Spačvanskom bazenu), što bi se preliminarno moglo
dovesti u međuovisnost, no istraživanja se još uvijek provode i ne može se još uvijek sa sigurnošću
potvrditi. No, već i sumnja pokazuje da pri pojavi novih vrsta životinja na nekom području treba imati
na umu da one donose s sobom i novu patologiju. Razvojni ciklus metilja A. alata odvija se preko dva
ili više posrednika i traje 3 – 4 mjeseca. Iz jajašaca koja izmetom dospiju na vlažno tlo, razvija se
pokretni stadij – miracidij. On prodire u prvog posrednika – vodenog pužića u kojem se za 1 – 2 mjeseca
razviju cerkarije, napuštaju ga i ulaze u drugog posrednika, najčešće žabu. U njoj se razviju invazijski
stadiji – mesocerkarije (mladi metilji). Ako takvu žabu pojede divlja svinja (ili eventualno čovjek)
mesocerkarija migrira u pojedina tkiva, najčešće u mišićje, gdje se neće preobraziti u odraslog metilja.
Nasuprot tomu, ako žabu pojede lisica, čagalj ili pas, nakon migracije kroz probavni i dišni sustav, u
crijevu će se konačno razviti odrasli metilj. Promjene u organizmu, a time i simptomi, ovise o jačini
invazije i lokaciji nametnika. U psa i lisice može se javiti upala crijeva, a u čovjeka promjene na plućima.
Invazija obično prolazi bez specifičnih simptoma. Dijagnosticirati se može koprološkom pretragom
izmeta domaćina, a u divljih svinja obavlja se tijekom rutinske i zakonski obvezatne trihineloskopije.
Invadirano meso nije pogodno za ljudsku upotrebu.

Trakavičavost

Trakavičavost ili cestodoza (lat. Cestodosis) je invazijska bolest koja uzrokuju plošnjaci iz razreda
trakavica – Cestoidea. Bolesti koje izazivaju njihovi razvojni stadiji, koji su u pravilu i patogeniji,
nazivamo metacestodoze. Iz sljedećega teksta vidjet će se da i čagalj ima važnu ulogu kao nositelj,
prirodni rezervoar i posrednik u širenju različitih vrsta trakavica.

Tijelo odrasle trakavice duljine je od 10 mm do nekoliko metara, a sastoji se iz tri osnovna dijela: glava
– scolex, na kojoj se nalaze prijanjaljke i kukice kojima se trakavica fiksira za crijevo; vrat – collum te
tijelo – strobila, građeno od članaka, kojih može biti od tri do nekoliko stotina.

Posljednji gravidni članci odvajaju se od tijela i izbacuju izmetom u vanjsku sredinu. Sadrže jajašca koja
dospjevši u vlažni medij dolaze do posrednika. To mogu biti beskralješnjaci (gujavice, pijavice, puževi,
rakovi, stonoge, grinje, pauši, dvokrilci, buhe) i kralješnjaci (domaće i divlje životinje odnosno čovjek).
Posrednici se invadiraju ako hranom ili vodom unesu gravidne članke ili jajašca iz kojih se oblikuje
razvojni stadij tzv. onkosfera. Iz crijeva krvlju odlaze do pojedinih tkiva tj. mjesta svoje tipične
lokalizacije. Na tom mjestu onkosfera raste i za 2-3 mjeseca pretvara se u cistu (mjehurić ili ikricu) s

36
određenim brojem glavica buduće trakavice. Konačni nositelji odraslih parazita invadiraju se ako pojedu
meso ili iznutrice invadirano takvim tkivnim cistama.

U domaćina koji je invadiran odraslim trakavicama poremetnje u organizmu ovise o jačini invazije. U
slučaju slabije invazije ne izazivaju veće poremetnje, eventualno mršavljenje, neurednu dlaku i sl. Pri
jakoj invaziji trakavice mogu mehanički ometati prolaz hrane kroz crijeva, ometati normalnu probavu
hrane, oštetiti stijenku crijeva te svojim toksinima narušiti integritet domaćina, što može dovesti i do
uginuća. Na životinji će se očitovati u vidu zaostajanja u rastu i razvoju unatoč dobrom teku,
slabokrvnosti, probavnim smetnjama i sl.

U slučaju da su životinja ili čovjek posrednici u razvojnom ciklusu, poremetnje i simptomi ovisiti će o
organu u kojem je onkosfera lokalizirana te njezinoj veličini. Ukratko ćemo opisati najčešće cestodoze.

Tenijaza (Teniasis) je cestodoza mesoždera, divljih zečeva i glodavaca uzrokovana trakavicama iz roda
Taenia. Najčešće su sljedeće:

T. hydatigena – parazitira u tankom crijevu pasa (osobito lovačkih) i divljih kanida (vuk, čagalj), a
razvojni oblik je ličinka Cysticercus tenuicolis, koja se razvija u posrednicima (domaći i divlji preživači,
svinje) u obliku mjehurića na jetri ili trbušnoj maramici;

T. pisiformis – parazitira u tankom crijevu pasa i divljih kanida (lisica, vuk, čagalj), dok se ličinka
Cysticercus pisiformis, veličine zrna graška, razvija na jetri posrednika zeca, štakora, miša i kunića;

T. ovis – parazitira u tankom crijevu pasa i divljih kanida, a njena ličinka Cysticercus ovis razvija se u
posrednika ovce, koze i muflona;

T. cervi - parazitira u tankom crijevu psa lisice, čaglja i drugih divljih kanida;

T. multiceps, T. multiceps serialis – parazitiraju u tankom crijevu pasa, lisice, čaglja i drugih divljih
kanida;

Ehinokokoza (Echinococosis) je cestodoza čiji su uzročnici male trakavice:

E. granulosus – parazitira u tankom crijevu psa, divljih kanida (vuka, čaglja, lisice), veličine je 0,5-1
mm, a strobila se sastoji iz svega 3-4 članka;

E. multilocularis – parazitira u tankom crijevu lisica, čagljeva, pasa i mačaka, duljine je do 4 mm, a
strobila se sastoji iz 4-6 članaka.

Postoje dva razvojna ciklusa. U pastoralnom ciklusu glavni domaćin je pas, a posrednici su svi sisavci,
uključujući i čovjeka. U silvatičkom ciklusu glavni nositelji su divlji kanidi, a posrednici jeleni, srne i
divlje svinje (vidi metacestodoze).

37
Metacestodoze

Metacestodoze (Metacestodosis) su bolesti uzrokovane ličinkama trakavica (uglavnom psećih i divlji

kanida). Imaju veliko ekonomsko značenje, jer se zbog njih često mora, kao neupotrebljiva, proglasiti
cijela lešina odstrijeljene divljači. S druge strane, bolest može biti vrlo opasna za ljudsko zdravlje i život.
Cisticerkoza jetre (Cysticercosis hepatis) je bolest koju uzrokuju: Cysticercus tenuicolis (ličinka
trakavice Taenia hydatigena koja parazitira u pasa, kuna i tvorova), a najčešće obolijevaju divlji i
domaći preživači te svinje. Posrednici se invadiraju obično hranom kontaminiranom psećim izmetom u
kojem ima jajašaca ovih trakavica. Onkosfere oslobođene u crijevima dospijevaju na predilekcijska
mjesta, a promjene su vidljive u obliku mjehura (cisti) na jetri, trbušnoj maramici i bubrezima. Blaga
invazija može proći bez vidljivih znakova bolesti, a u slučaju jače invazije, zbog akutnog hepatitisa i
peritonitisa, moguća su uginuća. Liječenje obično ne dolazi u obzir, a naglasak treba staviti na
preventivu. Pse kao domaćine odraslog stadija trakavice treba redovito tretirati antiparaziticima (obično
jednom godišnje pri obvezatnom cijepljenju protiv bjesnoće), a u slušaju potrebe i češće. Nakon
“čišćenja”, pse određeno vrijeme ne bi trebalo voditi u lovište da se spriječi zagađivanje izmetom u
kojem ima oplođenih jajašaca, njihov izmet neškodljivo ukloniti. S druge strane, u slučaju da se u
odstrijeljene divljači pronađu mjehuri na jetri, trbušnoj maramici ili bubrezima, mora ih se neškodljivo
ukloniti da do njega ne mogu doći psi. Na ovaj ćemo način najefikasnije prekinuti razvojni ciklus ovog
nametnika.

Mišićna cisticerkoza, bobičavost ili ikričavost (Cysticercosis musculi) je bolest koju uzrokuju:
Cysticercus cervi, ličinka trakavice Taenia cervi, čiji su domaćini pas, lisica i divlji kanidi, a prenositelji
jelen obični i lopatar te srna.

Posrednik se invadira hranom koja je kontaminirana ljudskim fecesom u kojem ima jajašaca ove
trakavice. U crijevima oslobođena onkosfera dospijeva krvlju do predilekcijskih mjesta, gdje se razvija
ličinka. To je vezivno tkivo poprečno-prugastih mišića (srce, jezik, ošit, žvačni i međurebreni mišići i
dr.). Ciste su vidljive u mesu i prostim okom, veličine 4-6 mm (ikrice ili bobice), a čovjek se invadira
konzumiranjem takvog mesa. Cisticerkoza se najsigurnije dijagnosticira pregledom mesa na klaonicama
i nalazom ikrica u mesu, koje se tada proglašava neupotrebljivim za prehranu ljudi.

Ehinokokoza ili hidatidoza (Echinococsis, Hydatidosis) je bolest divljih i domaćih životinja odnosno
čovjeka. U nas je češća u Dalmaciji, a uzročnici su: Echinococus unilocularis (ličinka trakavice E.
granulosus) i E. alveolaris (ličinka trakavice E. multilocularis).

Invazija nastupa konzumiranjem hrane koja je zagađena izmetom pasa ili divljih kanida s jajašcima ovih
trakavica. Čovjek se može invadirati i kontaktom s psom na čijoj dlaci može biti jajašaca. U invadiranom
organizmu onkosfera dolazi na predilekcijska mjesta. Njačešće su to jetra i pluća, na kojima se razvija
ličinka u obliku tzv. hidatidnog mjehura (ehinokoka). Bolest u životinja uglavnom prolazi bez vidljivih

38
znakova, a dijagnosticirati ćemo je nalazom mjehura na navedenim organima po odstrjelu. Ukoliko
takvu jetru ili pluća pojede pas, lisica ili koji drugi domaćin u njihovim crijevima razvit će se odrasla
trakavica. Stoga ako se nađu na ovim organima opisane promjene, neophodno ih je neškodljivo ukloniti.
U ljudi se hidatidni mjehur može ukloniti isključivo operacijskim zahvatom, a bolest se nerijetko zna
zakomplicirati.

2.8. Hranidba

Iako čagalj pripada u porodicu kanida, po načinu hranidbe tipičan je oportunist, a samo po potrebi lovac.
Konzumira široki spektar najlakše dostupne hrane prvenstveno animalnog podrijetla (Bošković i sur.,
2009.), ovisno o lokalnoj dostupnosti (Macdonald, 1979.; Yom-Tov i sur., 1995.). Stanišni uvjeti i
količina dostupne hrane obično diktiraju sastav obroka i hranidbene navike predatora (Giannatos,
2004.). Vrlo su oskudni podaci o hranidbenim navikama i hranidbi čagljeva, njihovih pomagača i
mladunčadi u europskim staništima (Macdonald, 1983.). U južnoj Mađarskoj u obroku koriste 54%
hrane animalnog i 46% biljnog podrijetla (Lanszki i sur., 2002.). Pojedini autori smatraju ga skupljačem
otpada i lešina (Setzer, 1952.; Setzer, 1961.; Hoogstraal, 1964.; Dorst, 1970.). Čagljevi su prigodni
strvinari i ako imaju dovoljan broj lešina, živi plijen gotovo i ne love (Rowe-Rowe, 1976.).

U nekim područjima gotovo se u potpunosti hrane ljudskim otpadom u blizini naselja (Macdonald,
1979.). Ako u staništu pronađe dovoljno lešina divljih i domaćih životinja, gotovo nikada neće napadati
žive životinje (Amroun i sur., 2006.). Redovito posjećuje stočna groblja i hrani se uginulim životinjama
(Kowalski i Kowalska, 1991.). U vrijeme svinjokolja glavna hrana mu je otpad odložen na priručnim,
neadekvatnim odlagalištima otpada. Na meniju mu se nalaze strvine koje može pronaći u lovištu, ostaci
divljih svinja, lanadi, sitne dlakave i pernate divljači, miševi, voluharice, štakori, puževi, školjke, ribe,
gujavice i kukci (Bošković i sur., 2009.) i domaće životinje (Flower, 1931.; Setzer, 1961.; Hoogstraal,
1964.). U Izraelu i Bangladešu čagljevi se smatraju strvinarima i hrane se uglavnom lešinama i otpadom,
ali se navode i kao važni grabežljivci glodavaca (Poche i sur., 1987.; Sultana i Jaeger, 1989.; Yom-Tov
i sur., 1995.; Jaeger i sur., 2001.). Glodavci u lovištu i odlagalištima otpada se nalaze često na jelovniku
čaglja (Osborn i Helmy, 1980.; Mukheerje i sur., 2004.; Jaeger i sur., 2006.; Lanski i sur., 2006.;
Bošković i sur., 2009.).

Često se hrani sezonskim samoniklim i kultiviranim voćem, sjemenjem uljarica i žitarica. Čagljevi koji
žive u dolini i delti Nila viđeni su prilikom hranjenja na različitim kultiviranim usjevima i voćnjacima,
a pri tome su često uništili nasade kukuruza, lubenica, bundeva, dinja i grožđa (Flower, 1932.; Setzer,
1961.; Hoogstraal, 1964.). Čagljevi jedu datulje, kupine, dudove, marelice, i drugo sezonsko voće
(Anderson, 1902.). Poche i sur., (1987.) navode da su šećerna trska, dinje i povrće vrlo važni u hranidbi
čagljeva u Egiptu. Lay (1967.) analizira sadržaj želuca čaglja u Iranu i navodi sadržaj: skakavci, grožđe,

39
kupine, sjeme žitarica, datulje, slatkovodni rakovi, lešine i kućni miš. Preliminarni izvještaj o hranidbi
čagljeva u Grčkoj pokazuje da glodavci, kukci, lešine, plodovi voća i povrća čine glavnu hranu
čagljevima (Gianatos, 2004.), kao i u centralnom Nigeru (McShane i Grettenberger, 1984.). Glodavci i
lešine parnoprstaša imaju veliku važnosti u hranidbi čagljeva u Mađarskoj (Lanszki i Heltai, 2002.).
Nedavna istraživanja hranidbenih navika čagljeva tijekom zime i proljeća u Mađarskoj (Lanski i Heltai,
2002.; Lanski i Heltai, 2006.; Lanski i Heltai, 2010.) pokazuju da se čagljevi hrane uglavnom malim
sisavcima, prvenstveno glodavcima, i da oni održavaju dominantnu ulogu u hranidbi čaglja, dok su
lešine papkara i to uglavnom divlje svinje (Sus scrofa L. ) druge po važnosti u hranidbi čaglja.

U Egiptu se čagljevi često hrane ribom (Anderson, 1902.; Osborn, 1968.), pustinjskim puževima
(Kasim, 1912.) kao i vodenim puževima u Sudanu (Sandford, 1936.). Privlače ih ostaci uginulih
životinja (Dorst, 1970.), naročito nakon evisceracije i guljenja životinja.

Ne preza ni od lova domaćih životinja i peradi, a redovito posjećuje odlagališta otpada u blizini naselja
(Howells, 1956.). U sadržaju želuca čaglja u Egiptu nađeni su fragmenti ljusaka pustinjskih puževa,
ostaci gazela, ostaci krila i skeleta moljaca (Acherontia atropos), raznih kukaca i njihovih ličinki
(Osborn i Helmy, 1980.). Brown i Macdonald (1995.) navode velik utjecaj čagljeva i njihovog načina
hranidbe na populaciju kornjača u Turskoj.

Volozheninov (1972.) izvještava da su mali sisavci glavni plijen za čagljeve u južnom Uzbekistanu, dok
Reimov i Nuratdinov (1970.) navode da su mali sisavci i ptice najvažnija hrana za čagljeve u
Afganistanu. Khidas (1989.) je utvrdio da čagljevi u Alžiru uglavnom love makaki majmune i domaće
životinje. Stanford (1989.) također navodi vrlo veliki udio majmuna Presbytis Pileata u prehrani
čagljeva, dok Senzota (1990.) tvrdi da su skočimiševi najzastupljeniji plijen čagljeva u Serengeti parku
u Tanzaniji. Veći dio hranidbe čagljeva tijekom faze odgoja mladunčadi u zaštićenom obalnom
močvarnom području sjeveroistočne Grčke sastojao se uglavnom od lešina domaćih životinja i
močvarnih ptica (Lanszki i sur., 2009.). Prema Kryštufeku (1984.) čagljevi iz Ravnih kotara (sjeverna
Dalmacija) uglavnom se hrane zečevima i prepelicama, a ponekad napadaju ovce. Tamo gdje na istom
staništu žive čagljevi s drugim vrstama velikih grabežljivaca, čagljevi se hrane ostacima njihovog plijena
(Lamprecht, 1978.; Fuller i sur., 1989.; Sillero-Zubiri i Gottelli, 1995.) i ne love velike sisavce
(Volozheninov, 1972.). Čagljevi ponekad otimaju veći plijen lavovima. Oni urlanjem i zavijanjem
dozivaju druge čagljeve kad lav ubija plijen. Ako se okupi dovoljan broj čagljeva, lav ostavlja
nepojedeno truplo, a čagljevi nastave s jelom. Nakon jela čagljevi, kao svi drugi kanidi, višak plijena
zakapaju. Šapama kopaju rupu, u nju meću ostatke hrane i rupu zatrpaju njuškom (Lamprecht, 1978.).

Čagljevi se smatraju ozbiljnim problemom u Bugarskoj, gdje je zabilježeno 1053 napada na domaće
životinje (uglavnom ovce i janjad) od 1982. do 1987. godine u južnom dijelu zemlje, kao i veći broj
šteta na pomlatku prilikom teljenja košuta u uzgajalištima divljači (Genov i Vassilev, 1991.). Yom Tov

40
i sur., (1995.) izvještavaju da su čagljevi na Golanskoj visoravni u Izraelu predacijskim lovom ulovili
od 1,5 do 1,9% novorođene teladi. U oba slučaja štete su bile pripisane neprirodno velikom broju
čagljeva čiji se broj značajno povećavao zbog lake dostupnosti ljudskom rukom proizvedene hrane
držane u prirodnom staništu čagljeva, ali je važno napomenuti da niti u jednom slučaju nisu poduzete
nikakve mjere za sprečavanje šteta (Spassov, 1989.). Genov i Vassilev (1991.) izvještavaju da se većina
napada na stoku u Bugarskoj dogodila u stadima ovaca koje pasu noću na pašnjacima bez nadzora.

U Izraelu stoka pase bez nadzora tijekom cijele godine, teli se u polju, pa oportunistički način prehrane
čaglja dolazi do izražaja i oni se hrane posteljicama i tek oteljenom teladi (Yom Tov i sur., 1995.). Iako
je čagalj sposoban lovac, on obično ne napada veće životinje (Stuart, 1976.). Prilikom teljenja gazela u
Serengeti parku, svaki dan strada nekoliko novorođene mladunčadi od strane čagljeva. Lapini i sur.,
(2010.) utvrdili su da u želucu čaglja ima oko dvjesto grama svježeg vlaknastog mesa bez kosti, perja
ili dlaka, sa suhim lišćem i komadićima drva porijeklom iz supstrata na mjestu hranjenja. Jednostavna
kvalitativna analiza sadržaja želuca ženke čaglja odstrijeljenog u Sloveniji otkriva samo dijelove tkiva,
dlake i kože domaćih svinja vjerojatno pojedene konzumirajući otpad i iznutrice životinja zaklanih na
jednoj od farmi u lokalnom području (Krofel i Potočnik, 2008.). Preklapanje načina hranidbe i korištenje
istog ili sličnog plijena kod različitih vrsta mesojeda u Mađarskoj istraživali su Lanski i sur., (1999.) i
zaključili da lisica i čagalj u 70% slučajeva koriste istu hranu kad se radi o predatorskom lovu, pri čemu
je udio sitne divljači viši u lisice, a udio glodavaca podjednak. Čagljevi vrlo dobro iskorištavaju ostatke
zaklanih domaćih životinja odloženih u blizini naselja i ostatke nakon guljenja divljači. Ratnim
događanjima na području Hrvatske i mobilizacijom stanovništva na području Srijema i središnje Srbije
značajno se povećava dostupnost oružja, a time i krivolov, krupna divljač se uglavnom primarno
obrađuje u samom lovištu, a ostaci (koža, glava, iznutrice i utroba) se odlažu u samom lovištu. Prije
svega zbog obilne lako dostupne hrane prirast mladih čagljeva se značajno povećava, a povećanjem
brojnog stanja i gustoće populacije, populacija se širi i osvaja nova staništa. Za pretpostaviti je da je
prije svega veliki broj neadekvatnih odlagališta otpada i ostaci primarno obrađene divljači predstavljao
glavni uzrok povećanja brojnog stanja čagljeva u Srbiji (Milenković i Paunović, 2003.).

Za potrebe znanstvenih istraživanja obavljena je analiza sadržaja želuca odstrijeljenih primjeraka

čagljeva s područja kontinentalnog dijela Hrvatske. Prilikom analize hranidbe pretražen je konzumirani,
neprobavljeni sadržaj želuca, jer se na taj način dobiju točniji i relevantniji podaci nego analizom
neprobavljenog materijala u fecesu (Lanszki i sur., 2008.; Gianatos i sur., 2009.). Budući da se radi o
neprobavljenom sadržaju želuca, njegov sadržaj je pregledan i determiniran makroskopski (Garms i
Barm, 1981.; Stoyanov, 2012.b), pri čemu su rađene kvalitativne pretrage. Prilikom determinacije
korištena je lupa s povećanjem 5 puta, a uzorci dlaka uspoređeni su s predloškom u referentnom
priručniku (Teerink, 1991.), dok je perje identificirano prema Dayu (1966.).

41
Za procjenu hranidbenih navika čaglja upotrijebljen je koeficijent praznosti želuca (V %), opisan u Piria
i sur. ( 2001.).

Broj praznih želudaca

V= x 100
Ukupan broj svih istraženih želudaca

Prilikom analiza pojedinih kategorija hrane izračunat je postotak učestalosti pojavljivanja (F%) opisan
u Holden i Raitt, (1974):

fi
F% = x 100
∑f
fi = Frekvencija jedne hranidbene kategorije
∑f = Ukupna frekvencija svih hranidbenih kategorija

Pojedine hranidbene kategorije i njihova učestalost pojavljivanja razvrstane su prema godišnjem dobu i
vrsti hrane.

Frekvencija pojavljivanja (n) predstavlja ukupan broj pojedinih hranidbenih komponenti zabilježenih u
ukupnom broju analiziranih uzoraka (205 sadržaja) ili pojedinom razdoblju (proljeće, ljeto, jesen, zima).

Analiza hranidbe čagljeva obavljena je iz konzumiranog neprobavljenog sadržaja želudaca odstrijeljenih

čagljeva na području triju županija (Osječko-baranjske, Vukovarsko-srijemske i Brodsko-posavske). Pri
tome je pregledan i analiziran sadržaj 238 želudaca.

Od ukupno pretraženih želudaca u 33 želuca nije pronađeno ništa i prosječan koeficijent praznosti
želudaca iznosio je V= 10,12%. Prazni želuci su pronađeni uglavnom prilikom odstrjela u večernjim
satima (25 primjeraka) i vjerojatno se radi o odstrjelu jedinke koja još nije jela, a sadržaj konzumiran
prethodne noći je već probavljen ili se nalazi u crijevima. Prazan želudac je nađen i kod 5 jedinki
odstrijeljenih u prigonskom lovu tijekom dana kao i kod 3 jedinke stradale u prometu. Prazni želuci nisu
uzimani u daljnje razmatranje niti obradu rezultata istraživanja.

U 205 pregledanih želudaca je nađen sadržaj različitog podrijetla, a različite komponente sadržaja
želudaca prikazane su u Grafikonu 1. Pri tome su u 113 želudaca pronađeni ostaci isključivo animalne
hrane, u 87 želudaca je bio mješani sadržaj, a u 5 sadržaja želudaca su bili ostaci isključivo biljne hrane.
U 4 želuca su uz ostale komponente hrane nađeni otpaci anorganskog podrijetla (aluminijska folija, PVC
vrećica) i svrstani su kao „ostalo“.

42
 Grafikon 1. Udio pojedinih vrsta hrane u želucu čagljeva

Ako se radilo o biljnoj hrani sadržaj želuca je uglavnom bio miješan, ovisno o pronalasku hrane, dok je
sadržaj animalnog podrijetla često bio jednovrstan. Jednovrstan sadržaj želuca uglavnom govori o obilju
hrane na mjestu hranjenja i tada je najčešće zastupljen sadržaj podrijetlom od lešine divljači, ostataka
nakon primarne obrade divljači (Slika 20.), strvine na odlagalištu otpada ili stočnom groblju, a posebice
u razdoblju glavne lovne sezone na krupnu divljač i u vrijeme svinjokolja (jesen – zima).

Slika 20. Sadržaj želuca čaglja odstrijeljenog u Spačvi. (Foto: I. Bošković)

U vrijeme odgoja mladunčadi (proljeće – ljeto), kada je u lovištu manje mesnog otpada te manje ranjene
i uginule divljači zbog smanjenog lovnog pritiska od strane lovaca čagljevi često konzumiraju glodavce
ulovljene predacijskim lovom, divlje i kultivirano voće u vrijeme sazrijevanja (proljeće - ljeto) i tada je
sadržaj želuca često bio miješan (Slika 21).

43
 Slika 21. Miješani sadržaj želuca. (Foto: I. Bošković)

Biljnu hranu su čagljevi konzumirali prvenstveno u vrijeme sezonskog sazrijevanja divljeg voća ili u
vrijeme sazrijevanja grožđa. Vrlo rijetko je u želucu pronađen jednovrstan sadržaj biljne hrane, ali se i
to događalo (5 slučajeva) i uglavnom se događalo u vrijeme sazrijevanja pojedinih vrlo hranjivih vrsta
voća kada je bila oskudica drugih vrsta hrane u prirodi. Ponekad su čagljevi u vrijeme suše redovito
konzumirali voćne vrste čiji su plodovi bogati vodom vjerojatno zbog žeđi i tada su njihovi plodovi
redovito nalaženi u želucu, i to posebice dudovi (Morus nigra), grožđe (Vitis vinifera) i ringlovi (Prunus
domestica).

Tijekom jesenskih i zimskih mjeseci u pravilu je konzumiran otpad animalnog podrijetla nastao nakon
primarne obrade divljači (vađenje iznutrica, utrobe i guljenja), odnosno mesni otpad podrijetlom od
domaćih svinja (koža, okrajci ekstremiteta, utrobni organi) u sezoni svinjokolja.

Ratarske kulture u prehrani čaglja zastupljene su sezonski u vrijeme dozrijevanja ili skidanja usjeva s
polja, a konzumirane su hranjenjem na samoj stabljici ili pokupljene na tlu. Ponekad je zrnje žitarica
konzumirano prilikom hranjenja probavnim organima neke druge životinje.

44
 Grafikon 2. Pojavljivanje pojedinih komponenti u analiziranom sadržaju želuca čagljeva

Sitna divljač je konzumirana vrlo rijetko, a u sadržaju želudaca nađena je u vrijeme glavne lovne sezone
(fazan mužjak) i u fazi razmnožavanja (ženka fazana). Ostaci sitne dlakave divljači nisu nađeni niti u
jednom uzorku.

Glodavci su konzumirani sezonski i u sadržaju želudaca nalaženi su najčešće u proljeće i ljeto kada je
njihova koncentracija najveća, a koncentracija mesnog otpada i lešina najmanja. Zabilježen je
jednovrstan sadržaj želuca ispunjen glodavcima prilikom hranjenja čaglja na njivi neposredno nakon
oranja strništa u Donjem Miholjcu ( Slika 22).

Kukci su u prehrani čagljeva zastupljeni u malom udjelu (Grafikon 5 i Grafikon 6), a obično su
konzumirani ako su svojim pokretom ili veličinom ukazali pažnju na sebe (skakavci, ličinke hrušta) ili
konzumiranjem uz animalnu hranu (ličinke muha). Gujavice i oblići u sadržaju želudaca vrlo su rijetki,
a u našem istraživanju zabilježeni su samo kao pojava u jednom uzorku.

45
 Grafikon 3. Udio pojedinih komponenti animalne hrane u sadržaju želuca čaglja

Kukci i njihove ličinke (Grafikon 3) nađeni su u 14 uzoraka sadržaja želudaca (6,82%). Skakavci
(Ortophtera) i njihovi ostaci nađeni su u 5 uzoraka, ličinke muha (vjerojatno konzumirane zajedno sa
strvinom divljači) u 4 uzorka, a grčice hrušta (Melolontha melolontha) u 3 uzorka. U sadržaju želuca
jednog čaglja nađen je rovac (Gryllotalpa vulgaris), dok su u jednom želucu nađene dvije muhe (čagalj
upao u napušteni bunar). Učestalost pojavljivanja kukaca u prehrani čaglja u istočnoj Hrvatskoj je niska
(svega 14 puta) i iznosi 6,82 % sukladno rezultatima većine autora. Na Pelješcu iznosi 29,5 % (Radović
i Kovačić, 2010.), u Grčkoj 18.0 % (Lanszki, i sur., 2009.), u nacionalnom parku Sariska u Indiji 17,0%
(Mukherjee i sur., 2004.) kao i u Bangladešu (Poche i sur., 1987.), a pri tome su najviše zastupljeni
skakavci i kornjaši, odnosno kukci koji mogu privući pozornost čagljeva pokretom ili veličinom.

Prilikom analize prehrane mladih čagljeva (Lanszki i sur., 2009.) u Grčkoj utvrđeno je da su čagljevi
konzumirali biljnu hranu (33,8%) i beskralješnjake (32,2%), uglavnom hrušteve (Anomala dubia), iako
je maseni udio biomase ovih komponenti bio nizak (slično nalazima u Bangladešu, Poche i sur., 1987.).
Prema kvantitativnom udjelu konzumirali su dvije jednako važne komponente i to domaće životinje
(35,8% masenog udjela) i ptice (35,6% masenog udjela). Dominacija ove vrste hrane nije karakteristična
za ovu svojtu u drugim istraživanjima, osobito u razdoblju podizanja mladunčadi, a posebice na području
istočne Hrvatske vjerojatno zbog obilja animalne hrane u tom razdoblju.

Beskralješnjaci, uglavnom kukci, pronađeni su u 9% odnosno 10% uzoraka u Bangladešu (Jaeger i sur.,
2007.) Kosti domaćih životinja zabilježeni su u oko 10% uzoraka, dok su ostaci ribe (ljuske) nađeni u
2% uzoraka.

Ostaci animalne hrane podrijetlom od domaćih životinja i glodavaca (Grafikon 2, 3 i 4) nađeni su u 57

uzoraka sadržaja želudaca (F = 27,80%).

46
U Grafikonu 4 rasčljanjene su različite animalne komponente podrijetlom od domaćih životinja. U ovaj
grafikon svrstani su i glodavci jer je njihova pojavnost vezana uz ljudsku aktivnost.

Mesni otpad podrijetlom od domaćih svinja nastao nakon svinjokolja u sezoni jesen - zima dominirao
je u sadržaju i nađen je u 30 želudaca, a sastojao se od ostataka kože s dlakom ili bez, uški, ostataka
masnog tkiva, svinjskih nogu, probavnih organa i drugih iznutrica. Niti u jednom želucu nisu nađeni
ostaci mišićnog tkiva domaće svinje. Ostaci podrijetlom od goveda nađeni su u 5 želudaca, jedan u
proljeće, jedan u jesen i tri u zimi i svi su sadržavali ostatke mišićnog tkiva i kože s dlakom. Četiri od
pet uzoraka s ostacima podrijetlom od goveda potječu od čagljeva stečenih u lovištu „Krnad“ pored
Nove Gradiške u neposrednoj blizini nezbrinutog stočnog groblja pored stočarskog karantenskog
objekta. Ostaci peradi nađeni su u 16 uzoraka sadržaja želudaca (F = 7,80%) pravilno raspoređenih
tijekom godišnjih doba.

U 6 od 16 uzoraka nađeni su samo ostaci peradi u vidu nogu i probavnih organa, dok je u 10 uzoraka
sadržaja želudaca nađeno i mišićno tkivo. Od 10 uzoraka u kojima je nađeno mišićno tkivo za 6 postoje
dokazi da se radi o lešini (autoliza) dok za 4 nije jasno radi li se o lešini konzumiranoj neposredno nakon
uginuća na nezaštićenom odlagalištu otpada ili o predacijskom ulovu.

Ostaci domaće mačke nađeni su u 4 sadržaja želuca (F = 1,95%), a od toga su dvije sigurno konzumirane
kao lešine (djelomice u fazi raspadanja), a za dvije se ne može sa sigurnošću reći na koji su način stečene
(pretpostavlja se da se radi o mački stradaloj u prometu na rubu naselja, jer je i čagalj pregažen
automobilom na 60 metara od naselja ili ulovljenoj predacijskim lovom). Ostaci domaćeg kunića
pronađeni su u 2 sadržaja želuca ( F = 0,97%) i nađeno je mišićno tkivo, koža s dlakom i utrobni organi.

Grafikon 4. Ostaci domaćih životinja i glodavaca u sadržaju želuca čagljeva

47
Ostaci krupne divljači nađeni su u 90 želudaca (F = 43,90%), što je vidljivo u Grafikonu 5. Pri tome su
ostaci krupne divljači nađeni u sezoni jesen – zima (u vrijeme glavne lovne sezone) u 65 želudaca, dok
je u sezoni proljeće – ljeto, ostataka podrijetlom od krupne divljači pronađeno u svega 25 želudaca (Slika
22). Ostaci krupne divljači nastali nakon evisceracije (srce, pluća, jetra, probavni i rasplodni organi) i
guljenja (koža, dlaka, glava, okrajci ekstremiteta) krupne divljači nađeni su u 64 od 90 uzorka sadržaja
želudaca, dok su ostaci krupne divljači uključujući mišićno tkivo bili zastupljeni u svega 16 uzoraka.

Apsolutni broj frekvencije pojavljivanja pojedinih komponenti ostataka divljači u sadržaju želuca
odstrijeljenih čagljeva, kao i učestalost pojavljivanja u ukupnom broju punih želudaca čagljeva prikazan
je u Grafikonu 5.

Mišićno tkivo divlje svinje nađeno je u 8 uzoraka (F = 3,90%), od toga 7 u vrijeme glavne lovne sezone
(jesen-zima), a jedan u proljeće (početak ožujka).

Slika 22. Ostaci srneće divljači nakon hranjenja čagljeva. (Foto: I. Bošković)

Mišićno tkivo srneće divljači nađeno je u 8 uzoraka sadržaja želuca (F = 3,90%) i to 5 uzoraka u vrijeme
jesensko-zimske sezone i 3 u vrijeme proljetno-ljetne sezone. U dva su želuca nađeni ostaci laneta
vjerojatno ulovljena predacijskim lovom (jedan u lipnju, jedan u kolovozu). Za ostale uzorke nema
dokaza da su ulovljeni predacijskim lovom.

Koža, dlaka i utroba bez mišićnog tkiva divlje svinje pronađeni su u 48 uzoraka (F = 23,41%), dok su
koža, dlaka i utroba srneće divljači bez mišićnog tkiva nađeni u 21 uzorku (F = 10,24%). Ostaci kože i
utrobe jelenske divljači nađeni su u 5 uzoraka sadržaja želuca (F = 2,43%) isključivo u periodu jesen-
zima, dok ostataka mišićnog tkiva nije bilo.

48
 Grafikon 5. Zastupljenost ostataka krupne divljači u prehrani čaglja

Radović i Kovačić (2010.) proučavali su prehranu čaglja na Pelješcu od zime 1995. godine do proljeća
1997. godine na temelju 130 uzoraka fecesa sezonski prikupljenih i pri tome je zabilježena najveća
frekvencija pojavljivanja sisavaca (u 50,3% pregledanih uzoraka). U 44% uzoraka s ostacima sisavaca,
identifikacija vrsne pripadnosti bila je nemoguća zbog nedostatka dlake, međutim, pronađene su kosti
malih sisavaca. Dlake muflona pronađene su u 12.4%, dok su dlake divlje svinje i zečeva pronađeni u
istom udjelu (7%).

Ostaci sitne divljači u našem istraživanju nađeni su u 5 sadržaja želuca (F = 2,43%), a pri tome je u
vrijeme razmnožavanja (svibanj) nađeno mišićno tkivo i perje fazanke u dva želuca vjerojatno ulovljene
predacijskim lovom na gnijezdu tijekom noći. U kolovozu su nađeni ostaci jajeta i embrija divlje patke
uz veći broj glodavaca u želucu ženke ulovljene na poljoprivrednim površinama pored Donjeg Miholjca.
U dva sadržaja želuca nađeni su ostaci mišićnog tkiva i perja fazana u studenom, a pretpostavlja se da
su konzumirani kao lešine ili ulovljeni predacijskim lovom kao ranjene životinje (čagljevi su
odstrijeljeni ponedjeljkom, odnosno utorkom) nakon zajedničkog lova na sitnu divljač. Ostaci sitne
dlakave divljači nisu nađeni niti u jednom sadržaju, suprotno od rezultata Radovića i Kovačića (2010.)
gdje zečevi čine važan izvor hrane za čaglja na Pelješcu, ali ne u mjeri u kojoj je izvijestio Kryštufek
(1984.) za populaciju u sjevernoj Dalmaciji.

Radović i Kovačić (2010.) nalaze ostatke jednoga puha kao i dlake domaćeg psa koji je vjerojatno
konzumiran kao lešina, a navode da čagljevi često konzumiraju gmazove, prvenstveno zmije, guštere i
kornjače, te vodozemce, odnosno žabe ili lešine domaćih pasa na Pelješcu. Ribe i puževi u hranidbi
čaglja na Pelješcu zastupljeni su u neznatnim frekvencijama (1,5%, odnosno 0,7% ), dok se kukci nalaze
u 29,5% pretraženih uzoraka i to iz redova Orthoptera (16%), Coleoptera (12%) i Dyctioptera (3%) koji
su bili najzastupljeniji.

49
Ostaci predatorskih vrsta - lasice (Mustela nivalis) nađeni su u samo jednom uzorku konzumiranom
vjerojatno kao lešina od strane čagljeva u Bugarskoj (Demeter i Spassov, 1993.), kao i lešine domaćeg
psa na Pelješcu (Radović i Kovačić, 2010.) ili lešine domaće mačke u našem istraživanju.

U priobalnom području Grčke čagljevi su konzumirali ribu i beskralježnjake, tj. rakove, školjke, ježince,
pokupljene za vrijeme oseke i ta su područja obilazili često, ali je maseni udio ovih komponenti bio u
malim količinama (Lanszki i sur., 2009.).

Prema masenom udjelu prehrana u priobalju se uglavnom sastojala se od animalne hrane i to od hrane
koja je 60,4% podrijetlom s kopnenenog staništa pri čemu je udio ptica močvarica također visok
(34.5%), dok je udio biljne hrane nizak (5,1%). Ovakav odnos korištene hrane vezan je uz stanište u
neposrednoj blizini mora, a to je bitno drugačije od ostalih staništa (Demeter i Spassov, 1993.; Lanszki
i sur., 2006.), prije svega vezano uz lokalnu dostupnost pojedinih komponenti.

Živi plijen u hranidbi čaglja u Grčkoj ulovljen predacijskim lovom bio je u najvećem udjelu (51,5%, masenog
udjela), no 38.2% plijena ulovljeno sačinjavao je plijen vezan uz ljudsku djelatnost i naselja, a 10,2% vezan
uz prirodno stanište. Hranidba čaglja u priobalnom području Grčke vrlo je raznolika, i nađeno je najmanje
37 različitih životinjskih i 20 biljnih svojti u uzorku fecesa (Lanszki i sur., 2006.). U istočnoj Hrvatskoj
hranidba nije toliko raznolika zbog obilja prvenstveno animalne hrane tijekom cijele godine (Bošković i sur.,
2009.; Bošković i sur., 2010.).

Mali glodavci (miševi, voluharice i štakori) u hranidbi čaglja (Grafikon 4) u istočnoj Hrvatskoj
uglavnom su zastupljeni u sezoni razmnožavanja čagljeva i odgoja mladih (proljeće i ljeto). Za vrijeme
ljetne obrade tla (oranje strništa) u sadržaju želudaca nađeni su u 30 uzoraka (F = 14,63%). Pri tome su
miševi i voluharice (prugasti poljski miš - Apodemus agrarius, šumski miš – Apodemus sylvaticus, kućni
miš – Mus musculus i poljska voluharica - Microtus arvalis) bili zastupljeni u 25 sadržaja želudaca, dok
su štakori (Rattus rattus) bili zastupljeni u 5 uzoraka sadržaja želudaca. Miševi i voluharice u sadržaju
želuca u pravilu su nađeni kod čagljeva odstrijeljenih na poljoprivrednim površinama ili na
poljoprivrednim površinama mozaično ispresijecanim s manjim šumskim kompleksima (21/25), dok su
čagljevi kod kojih su u sadržaju želuca nađeni štakori stečeni odstrjelom uz naselja (3/5), pregaženi u
prometu (1/5) ili u blizini stočnog groblja (1/5). Broj konzumiranih glodavaca bio je različit, a najviše
je ovisio o raspoloživom plijenu (Slika 23).

Udio konzumirane mase glodavaca u Grčkoj (Apodemus sp., Rattus rattus i Neomys anomalus) je vrlo
nizak (Giannatos, 2004.). Štakori su glavni izvor hrane, gdje su na raspolaganju (Lanszki i sur., 2006.),
što je karakteristično za oportunistički način hranidbe čaglja koji se ponašaju slično urbanim kojotima
u Americi koji preferiraju male sisavce u prehrani (Morey i sur., 2007.). Ostaci štakora u sadržaju želuca
u istočnoj Hrvatskoj uočeni su 5 puta, a u pravilu su primjerci čaglja stečeni u blizini naselja što daje za
naslutiti da su se hranili na lokalnom odlagalištu otpada.

50
 Slika 23. Voluharice u sadržaju želuca čaglja. (Foto: I. Bošković)

Lanszki i Heltai (2002.), odnosno Lanszki i sur. (2006.; 2009.) navode da su mali sisavci prvenstveno
glodavci vrlo često zastupljeni u hranidbi čagljeva. U Mađarskoj se hrane prije svega vodenim
voluharicama (Arvicola terrestris), štakorima (Rattus rattus), puhovima (Myoxidae) i rijetko
kukcojedima, slično kao i u Indiji (Mukherjee i sur., 2004.), odnosno Bangladešu (Khan i Beg, 1986.).
Vrlo sličan sadržaj u prehrani prugastog čaglja našao je Atkinson i sur. (2002.), dok je na području Grčke
zastupljenost glodavaca u prehrani vrlo niska. Vjerojatno je dostupnost drugih vrsta hrane i plijena, a
nedostatak glodavaca uvjetovala malu potrošnju glodavaca u tom području.

Prilikom analize hranidbe čaglja u Bangladešu (Jaeger i sur., 2007.), analizirano je 502 uzorka fecesa
na dva različita područja. Pri tome su kosti i zubi glodavaca nađeni u 62% odnosno 56% uzoraka. U
uzorcima su najčešće zastupljeni ostaci glodavca (Rattus rattus, Bandicota bengalensis, i Mus. spp.), a
frekvencija učestalosti pojavljivanja razlikovala se između lokacija ovisno o godišnjem dobu. Sjekutići
dvaju ili više glodavaca nađeni su u 30 % svih uzoraka što ukazuje na konzumaciju minimalno 1,1
glodavaca po uzorku. Udio štakora karakterističnih za močvarna područja (Bandicota spp.) u hranidbi
bio je različit tijekom godine, najveći tijekom proljeća, a najmanji tijekom jeseni, dok je udio glodavaca
koji su koncentrirani uz naselja (R. rattus spp. i Mus. spp.) ostao sličan u uzorcima tijekom sva četiri
godišnja doba. Koincidencija da se udio R. rattus spp. i Mus. spp. povećao u hranidbi sezonski kada se
smanjio udio Bandicota spp. (srpanj-prosinac), sugerira da je poplava uzrokovala gubitak tih štakora
(Jaeger i sur., 2007.).

Druge vrste hrane postaju značajnije zastupljene u hranidbi čaglja kada je glodavaca manje u
Bangladešu, navodi Poche i sur. (1987.), kao i u Izraelu (Macdonald, 1979.; Yom-Tov i sur., 1995.), što
je dokazano i u ovom istraživanju.

51
Mukherjee i sur. (2004.) navode da je količina konzumirane hrane ovisna o njegovom
bazalnom metabolizmu i da čagalj konzumira glodavce srednje biomase (M. platythrix, T. indica i G.
ellioti) i to prosječno tri, a ponekad i pet do šest glodavaca po danu prosječne mase 255 g. Budući da su
energetske potrebe ovisne o tjelesnoj masi, čagalj prosječno jede 1825-2190 glodavaca godišnje, čime
postaje značajan čimbenik u smanjivanju brojnog stanja glodavaca.

Biljni materijal u hranidbi čagljeva nalazio se ovisno o vremenu dozrijevanja pojedinih kultura, u
sadržaju želuca ukupno je zabilježen 92 puta pri čemu je u 87 slučajeva bio miješan s animalnom
hranom, a u 5 sadržaja je bio jednovrstan. Prema učastalosti pojavljivanja udio biljne hrane iznosio je
44,87%.

Različite ratarske kulture u sadržaju želuca (Grafikon 6) zabilježene su u frekvenciji od 25 pojavljivanja,

dok učestalost pojavljivanja iznosi 12,19%. Vrste konzumirane biljne hrane, zastupljenost pojedinih
komponenti plodova ratarskih kultura i voćkarica prikazani su u Grafikonu 6. Zrna kukuruza u različitim
fazama zriobe (prvenstveno u mliječno voštanoj zriobi) uočena su ukupno 13 puta (F = 6,34%). Zrnevlje
kukuruza nađeno je u 2 uzorka i tijekom zime. U jednom uzorku konzumirano je kao sadržaj probavnih
organa divlje svinje, dok za drugi slučaj nije poznato je li konzumirano na hranilištu za druge vrste
divljači ili na neki drugi način. Sjemenke suncokreta nađene su 7 puta (F = 3,41%) i konzumirane su u
kolovozu vjerojatno kao zrna pokupljena s tla nakon ubiranja kulture. U ostalim razdobljima godine
sjemenke suncokreta nisu nađene. Sjemenke pšenice su nađene u dva uzorka (F = 0,97%) i pretpostavlja
se da su oba puta konzumirane kao sastavni dio probavnih organa neke druge životinje. Sjemenke
kukuruza u prehrani mladih čagljeva u Grčkoj spominju Lanszki i sur. (2009.) u udjelu od 0,8% u
uzorcima fecesa prikupljenim u razdoblju studeni – prosinac, dok Demeter i Spassov (1993.) sjeme
kukukuza spominju, ali u zanemarivim količinama. Ostali autori u istraživanjima o hranidbenim
navikama čaglja u svijetu ne spominju sjeme ratarskih kultura, što daje za naslutiti da je ova vrsta hrane
rijetko konzumirana, da su njihovi uzorci pokupljeni u vrijeme kada ovakve hrane u lovištu nema ili na
površinama gdje ratarstvo nije razvijeno. Lanszki i Heltai (2002.), odnosno Lanszki i sur. (2006.) su
istraživanja hranidbenih navika čaglja obavljali na prostoru Mađarske, dakle Panonske nizine i ne
spominju ratarske kulture u hranidbi čaglja.

52
 Grafikon 6. Zastupljenost ratarskih kultura i voća u sadržaju želuca odstrijeljenih čagljeva

Ovisno o vremenu sazrijevanja voće je u hranidbi čagljeva zastupljeno relativno često (Grafikon 6) i u
uzorcima sadržaja želuca nađeno je 58 puta (F = 28,29%). Vrsna pripadnost i zastupljenost pojedinog
voća u hranidbi čaglja vidljiva je u Grafikonu 6. Divlje kruške (Pyrus piraster) i divlje jabuke (Malus
communis) su relativno često zastupljene u biljnim zajednicama spačvanskog bazena i u hranidbi
čagljeva tijekom jeseni i zime od biljnih komponenti najviše su zastupljene. Crni dudovi (Morus nigra)
i ringlovi (Prunus domestica) sezonski su u hranidbi zastupljeni na području cijele istočne Hrvatske,
dok je grožđe (Vitis vinifera) zastupljeno samo na ograničenim područjima i lokacijama. U sadržaju
želuca se često pojavljuju kao jednovrsna hrana i zabilježeno je 1380 grama dudova u sadržaju želuca.
Dudovi su redovito nalaženi u sadržaju želuca u drugoj polovici lipnja (11 uzoraka). Ringlovi su
zabilježeni u sadržaju želuca ukupno 10 puta u kolovozu i prvoj polovici rujna, dok je grožđe zabilježeno
u 5 sadržaja želuca i to na području Iloka u 4 slučaja i jednom sadržaju želuca čaglja odstrijeljenog u
okolici Vukovara u prvoj polovici rujna. Divlje kruške su u sadržaju želuca zabilježene 13 puta, dok su
divlje jabuke evidentirane svega 3 puta. Od divljih vrsta voća u sadržaju želuca odstrijeljenih čagljeva
zabilježene su i kupine (Rubus fructicosus) u tri želuca, trnjine (Prunus spinoza) u tri želuca i crveni
glog (Crataegus oxyacantha) u jednom želucu. Plodovi višanja nađeni su u vrijeme sazrijevanja u tri
sadržaja želuca, a šljiva (Prunus spp.) u 5 želudaca. Zanimljivo je istaknuti da su u jednom sadržaju
želuca nađene svježe šljive bez koštica i ostaci najlonske vrećice u travnju kada nije sezona ovog voća,
što daje naslutiti da je ovo voće konzumirano na odlagalištu otpada kao odbačena hrana.

U jednom želucu čaglja odstrijeljenog u okolici Vrbanje nađeni su ostaci suhih smokava vjerojatno
konzumiranih na lokalnom odlagalištu otpada.

53
Radović i Kovačić (2010.) na Pelješcu nalaze voće i povrće u 34,1% uzoraka fecesa, a pri tome su
najviše zastupljeni grožđe (Vitis vinifera L.), smokve (Ficus carica L.) u udjelu od 14% i plodovi smreke
(Juniperus oxicedrus L.) u 4,6% pretraženih uzoraka.

U Mađarskoj i Bugarskoj prema masenom udjelu manje od trećine konzumirane hrane potjecalo je od
biljaka, papkara, glodavaca, zečeva i zvijeri, te u manjoj mjeri od drugih kralješnjaka i beskralješnjaka.
Biljni dio prehrane sastojao se od trave, gomolja i voća (kupine, maline, dinje i jabuke) što navode
Lanszki i sur. (2006.) i sjemenki kukuruza (Demetra i Spassov, 1993.).

Prugasti čagljevi u Zimbabveu nisu specijalizirani za prehranu malim sisavcima, iako žive u staništima u
kojima su mali sisavci zastupljeni u izobilju, već često konzumiraju lakše dostupnu, iako manje ukusnu hranu
kao što je voće (Atkinson i sur., 2002.), što je slučaj i u istočnoj Hrvatskoj u vrijeme sazrijevanja voća.

Različite trave pronađene su u uzorku sadržaja želuca kod četiri odstrijeljena čaglja, a vjerojatno su
konzumirane prilikom konzumacije druge hrane ili zbog regulacije probave. Lišće drvenastih kultura
(list graba Carpinus betulus u dva slučaja i list divlje kruške Pyrus piraster u jednom slučaju) nađeno
je u tri slučaja, a vjerojatno je konzumirano slučajno prilikom hranjenja hranom animalnog podrijetla.
Ptice, uključujući i njihova jaja, čine važan dio prehrane čaglja na Pelješcu jer su njihovi ostaci
pronađeni u 24,8% pregledanih uzoraka. Pri tome 40% perja nije bilo moguće identificirati. Lišće trava
i anorganski materijali pronađeni su u 24% pregledanih uzoraka (Radović i Kovačić, 2010.). Vidljivo je
da je udio ptica i kukaca u hranidbi čaglja daleko veći u mediteranskim (priobalnim) populacijama
(Giannatos, 2004.; Radović i Kovačić, 2010.) nego u kontinentalnim, a to je vjerojatno zato što je druga
animalna hrana i otpad teško dostupna ili je ima u zanemarivim količinama.

U jednom sadržaju želuca nađene su uz ostali sadržaj i gujavice (Lumbricide), dok je u 4 želuca nađen
neprobavljivi materijal (PVC vrećica i aluminijska folija) vjerojatno konzumirana slučajno uz neku
drugu hranu na lokalnom odlagalištu otpada, a to potvrđuju Macdonald (1979.) te Yom-Tov i sur.
(1995.), koji su nalazili anorganski materijal podrijetlom iz otpada u uzorcima fecesa čagljeva koji žive
u blizini naselja, dok su vrlo rijetki kod čagljeva koji žive na poljoprivrednim površinama (Lanszki i
sur., 2006.).

Čagljevi u mediteranskom dijelu Grčke pokazuju hranidbene navike tipičnog oportunista, ali različite
od većine populacija euroazijske (Giannatos, 2004.; Lanszki i sur., 2006.) i afričke (Demetra i Spassov,
1993.) populacije gdje je konzumacija lešina domaćih papkara i ptica izrazito visoka, dok je
konzumacija biljnog materijala izrazito niska i manje značajna u fazi odgoja mladunčadi. Do sličnih
rezultata došao je Giannatos (2004.) tijekom istraživanja u Grčkoj pri čemu je analizirano 127 fecesa
čaglja i identificirao različite vrste hrane, a uglavnom voće (masline, grožđe i dudove), kralješnjake
(glodavce, domaće životinje, zvijeri, ptice) i kukce (Orthoptera, Coleoptera, Hymenoptera, Odonata,
Ephemeroptera, Neuroptera i Siphonaptera). U sedam uzoraka fecesa utvrđeno je da sadrže trave

54
(Poaceae), a samo 3 uzorka sadržavala su plastiku i papir vjerojatno konzumiran slučajno, prilikom
konzumacije neke druge hrane. Oko 8,8% od plijena nije se moglo identificirati, a neki uzorci nisu mogli
biti determinirani na razini vrste. U ukupno analiziranim uzorcima zabilježeno je 254 pojave tkiva
domaćih sisavaca, uključujući prvenstveno svinje (32,8%), uz voće (27.3%), kukce (18.0%), ptice
(12.0%), dok su mali sisavci - uglavnom glodavci (5,1%) i divlje zvijeri (3,2%) imali najniži udio.

Učestalost pojavljivanja tkiva domaćih sisavaca u istočnoj Hrvatskoj bila je relativno niska (F = 27,9%)
i različita od udjela u Grčkoj (Giannatos, 2004.) gdje je iznosila 55,9% i najviše je pridonijela biomasi
konzumirane hrane animalnog podrijetla koja je zajedno s udjelom ptica činila 83,6% prehrane čaglja.

Prilikom analize hranidbenih navika čaglja u istočnoj Hrvatskoj u proljetnom dijelu sezone odstrijeljeno je
ukupno 43 čaglja, u ljeto 51 primjerak, u jesen 77, dok je u zimskom dijelu sezone odstrijeljeno 67 čagljeva.

Tablica 3. Zastupljenost određenih vrsta hrane u sadržaju želuca čagljeva tijekom godine
Proljeće n = 43 Ljeto n = 51 Jesen n = 77 Zima n = 67
Sadržaj Frekvencija Učestalost Frekvencija Učestalost Frekvencija Učestalost Frekvencija Učestalost
želuca pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja
(n) (F%) (n) (F%) (n) (F%) (n) (F%)
Prazan
želudac
10 23,25 10 19,60 7 9,09 6 8,95
Animalna
hrana
30 69,77 0 0 50 64,93 33 49,25
Animalna i
biljna hrana
3 6,97 38 74,51 18 23,37 28 41,79
Biljna hrana 0 0 3 5,88 2 2,59 0 0

U Tablici 3. prikazan je apsolutni udio frekvencije pojavljivanja (n), te učestalost pojavljivanja (F%) određenih
vrsta hrane u sadržaju želuca odstrijeljenih ili na drugi način stečenih čagljeva po godišnjim dobima.

Prema koeficijentu praznosti probavila koji je iznosio:

V = 23,25 u proljeće,
V = 19,60 u ljeto,
V = 9,09 u jesen i
V = 8,95 zimi

uočeno je da su čagljevi češće bili „praznog želuca“ u proljeće i ljeto kada nije sezona lova, a strvina i
otpada u lovištima je manje, odnosno kada nije sezona svinjokolja. U vrijeme sezone lova na krupne
vrste divljači, a posebice zajedničkih lovova na divlje svinje i sezone svinjokolja koeficijent praznosti
probavila je značajno niži.

Hrana biljnog podrijetla konzumirana je najviše u vrijeme sazrijevanja sezonskog divljeg i kultiviranog
voća kad je bila najviše dostupna ( ljeto i jesen, te divlje kruške zimi).

55
Tablica 4. Zastupljenost hrane animalnog podrijetla u sadržaju želuca čagljeva tijekom godine
Proljeće n = 43 Ljeto n = 51 Jesen n = 77 Zima n = 67
Animalna
Frekvencija Učestalost Frekvencija Učestalost Frekvencija Učestalost Frekvencija Učestalost
hrana pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja
(n) F (%) (n) F (%) (n) F (%) (n) F (%)
Domaće
životinje
7 16,27 7 13,72 19 24,67 24 35,82
Krupna divljač 9 20,93 16 31,37 35 45,45 30 44,77
Sitna divljač 2 4,65 1 1,96 2 2,59 0 0
Glodavci 8 18,60 15 29,41 7 9,09 0 0
Kukci 4 9,30 7 13,72 3 3,89 0 0

Tijekom godine čagljevi su konzumirali različite vrste animalne hrane ovisno o sezonskoj raspoloživosti
i dostupnosti u lovištu (Tablica 4.). Mesni otpad podrijetlom od domaćih životinja konzumiran je
uglavnom sezonski u vrijeme svinjokolja, a u nešto nižem udjelu u proljeće i ljeto. Mesni otpad krupne
divljači nastao nakon primarne obrade divljači u sadržaju želuca odstrijeljenih čagljeva nalazio se u
najvećem postotku u vrijeme lovne sezone prigonom kad je broj odstrela i ranjavanja najveći, a neznatno
u vrijeme proljeća i ljeta kada je odstrel puno niži. Ostaci sitne divljači nađeni su u vrijeme
razmnožavanja (proljeće) i u vrijeme lovne sezone (jesen). Glodavci su u sadržaju želudaca nađeni u
razdoblju proljeće – jesen, kada ih je najviše u prirodi i najlakše su dostupni.

Tablica 5. Zastupljenost otpada podrijetlom od domaćih životinja u sadržaju želuca čagljeva

tijekom godine
Proljeće n = 43 Ljeto n = 51 Jesen n = 77 Zima n = 67
Domaće
životinje Frekvencija Učestalost Frekvencija Učestalost Frekvencija Učestalost Frekvencija Učestalost
pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja
(n) F (%) (n) F (%) (n) F (%) (n) F (%)
Otpad svinja 0 0 0 0 12 15,58 18 26,86
Otpad govedo 1 2,32 0 0 1 1,29 3 4,47
Perad 4 9,30 4 7,84 5 6,49 3 4,47
Domaća
mačka
1 2,32 2 3,92 1 1,29 0 0

Kunić 1 2,32 1 1,96 0 0 0 0

Zastupljenost animalnog otpada podrijetlom od domaćih životinja u sadržaju želudaca odstrijeljenih

čagljeva po godišnjim dobima prikazana je u Tablici 5.

Ostaci domaćih svinja u sadržaju želudaca čagljeva zabilježeni su isključivo u razdoblju jesen – zima (u
vrijeme svinjokolja) i pri tome niti jednom nisu nađeni ostaci mišićnog tkiva već isključivo koža, dlaka,
masno tkivo, uške i okrajci ekstremiteta što govori o načinu odlaganja animalnog otpada i o lakoj
dostupnosti čagljevima (Slika 24).

56
 Slika 24. Ostaci otpada domaće svinje u sadržaju želuca odstrijeljenog čaglja.
(Foto: I. Bošković)

Mesni otpad (mišićno tkivo, koža i utrobni organi) podrijetlom od goveda nađen je u sadržaju želudaca
čagljeva stečenih u državnom lovištu „Krnad“ u blizini Nove Gradiške, a vezan je vjerojatno uz farmu
koja služi kao karantenski objekt prilikom uvoza teladi i posjeduje neadekvatno stočno groblje. Veća
učestalost ove hrane u zimskom razdoblju govori o neadekvatnom zbrinjavanju i nezatrpavanju lešina
kad je zemlja smrznuta. Učešće tkiva peradi i kunića u sadržaju želuca čaglja vezano je vjerojatno uz
lokalna neadekvatna odlagališta otpada na kojima se lešine domaćih životinja često puta odlažu na
nepropisan način. Ostaci tkiva domaće mačke zabilježeni su u sadržaju želuca čaglja svega 4 puta (2
puta u fazi autolize - lešina) i pretpostavlja se da su konzumirane nakon stradavanja u prometu.

U Izraelu (Macdonald, 1979.; Yom-Tov i sur., 1995.) i Bugarskoj (Stenin i sur., 1983.) udio hrane
porijeklom od domaćih životinja u hranidbi čaglja je vrlo visok i značajan. Giannatos i sur., (2009.)
navodi da su ostaci jareta nedvojbeno dokazani u jednom uzorku (neprobavljeni papak u fecesu), ali
nema dokaza da je ulovljen predacijskim lovom jer su pronađeni ostaci ličinki kukaca u fecesu. Udio
hrane podrijetlom od domaćih životinja u ukupno konzumiranoj hrani (uglavnom koze) viši od 50% i
ptica močvarica (Anseriformes) preko 30%, bio je najvjerojatnije zbog lake dostupnosti ove vrste hrane
na istraživanom području.

Domaće životinje su vjerojatno konzumirane kao lešine u polju, jer su ostaci ličinki i kornjaša pronađeni
u 18,0% pregledanih uzoraka, a nije bilo nikakvih prijava za štetu na domaćim životinjama. U državnom
lovištu s intenzivnom proizvodnjom i odstrjelom divljači u Mađarskoj (Lanszki i sur., 2006.) te u
zaštićenom području u Indiji (Mukherjee i sur., 2004.) udio hrane podrijetlom od domaćih životinja u
hranidbi čaglja je nizak, dok su u drugim gusto naseljenim područjima u Indiji i Bangladešu glavni

57
izvori hrane za čagljeve upravo domaće životinje i ljudski otpad (Poche i sur., 1987.; Jhala i Moehlman,
2004.). U istočnoj Hrvatskoj, Grčkoj i Mađarskoj gotovo da nema ostataka od ljudske prehrane u fecesu
čaglja (Lanszki i sur., 2006.; Lanszki i sur., 2009.) kao u nekim drugim dijelovima svijeta gdje su
čagljevi opstali gotovo isključivo korištenjem ovakve hrane u neposrednoj blizini naselja. To govori o
oportunističkom načinu hranidbe i korištenju najlakše dostupne hrane u određenom kalendarskom
razdoblju u određenom staništu (Macdonald, 1979.; Poche i sur., 1987.).

Patuljasta bengalska koza je od domaćih sisavaca najzastupljenija u hranidbi čaglja u Bangladešu zbog
velike brojnosti i male veličine (Sarker i Ameen, 1990.), iako Jaeger i sur. (2007.) u svome radu
komentiraju ovaj rezultat i navode da se vjerojatno radi o lešini jer su osobno zamijetili da čagljevi ne
napadaju koze zbog veličine stada, a koze borave noću u blizini naselja. Prilikom analize hranidbe čaglja
u Bangladešu (Jaeger i sur., 2007.) po učestalosti pojavljivanja ostataka u fecesu divlje i domaće ptice
(kokoši i patke) su na drugom mjestu po zastupljenosti i javljaju se u 31% uzoraka. Štetu na domaćim
životinjama tijekom monsunskog razdoblja čagljevi su činili najvjerojatnije zbog povećane energetske
potrebe i smanjene dostupnosti bengalskih štakora (Bandicota bengalensis).

Obzirom da su hranidbene potrebe jedinke čaglja od 10 kg između 0,7-1,0 kg, te da su domaći papkari
zastupljeni s 24,8% u ukupnoj biomasi konzumirane hrane odrasla jedinka čaglja u Indiji pojede od 63-
90 kg domaćih papkara godišnje (Mukherjee i sur., 2004.).

Ovakav trend u Hrvatskoj nije zamijećen i nema sigurnih dokaza da čagljevi love domaće životinje kako
u naseljima tako i oko njih. U područjima s relativno velikom gustoćom populacije čagljeva nije
zabilježena niti jedna prijava o napadu na stoku.

Tablica 6. Zastupljenost ostataka divljači u sadržaju želuca čagljeva tijekom godine

Proljeće n = 43 Ljeto n = 51 Jesen n = 77 Zima n = 67
Ostaci divljači Frekvencija Učestalost Frekvencija Učestalost Frekvencija Učestalost Frekvencija Učestalost
pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja
(n) F (%) (n) F (%) (n) F (%) (n) F (%)

Krupna divljač 9 20,93 16 31,37 35 45,45 30 44,77

Sitna divljač 2 4,65 1 1,96 2 2,59 0 0

Otpad divljači 7 16,27 13 25,49 29 37,66 25 37,31

Mišićno tkivo +
otpad
2 4,65 3 5,88 6 7,79 5 7,46

Zastupljenost pojedinih vrsta ostataka krupne i sitne divljači po godišnjim dobima u sadržaju želuca
čaglja prikazana je u Tablici 6

58
Ostaci divljači u sadržaju želuca čaglja predstavljali su vrlo čest uzorak, a pri tome su se u pravilu
nalazili ostaci otpada nastali nakon evisceracije i guljenja krupne divljači (Slika 25).

Slika 25. Ostaci kože i predželudaca jelenske divljači. (Foto: I. Bošković)

Za vrijeme lovne sezone u Spačvanskom bazenu gotovo u svakom želucu čaglja odstrijeljenom na tome
području uz ostalu hranu nalazili su se ostaci kože i dlake divlje svinje. Ostaci sitne divljači nađeni su u
svega 5 sadržaja želuca (F = 2,43%) i ne može se utvrditi jesu li konzumirani kao plijen, kao ranjeni ili
uginuli primjerci. Mišićno tkivo krupne divljači nađeno je svega 16 puta u sadržaju želuca (F = 7,80%)
i to uglavnom u vrijeme lovne sezone i za pretpostaviti je da je divljač konzumirana kao lešina ili
ulovljena kao ranjeni plijen. Mišićno tkivo krupne divljači u sadržaju želuca čagljeva često je nalaženo
kod primjeraka stečenih u blizini minskih polja gdje gospodarenje nije moguće (za vrijeme ratnih
zbivanja ovdje su bila područja razdvajanja) što daje za naslutiti da je ranjena divljač u njima nalazila
mir i predstavljala lak plijen čagljevima ili je konzumirana nakon uginuća (Slika 26).

Slika 26. Ostaci lešine divlje svinje u želucu čaglja. (Foto: I. Bošković)

59
Prema rezultatima istraživanja u Bugarskoj (Demetra i Spassov, 1993.) i Mađarskoj (Lanszki i sur.,
2006.) potrošnja hrane podrijetlom od jelenske i srneće divljači bila je niska, dok je hrana podrijetlom
od divljih svinja konzumirana u visokom udjelu. U razdoblju odgoja mladunčadi, tkivo divljih svinja
uglavnom je konzumirano kao otpad, te u manjoj mjeri predacijski ulovljeno. U našem istraživanju od
90 želudaca u kojima su nađeni ostaci divljači u 56 su bili ostaci divlje svinje.

Udio ptica u hranidbi čaglja ovisi prvenstveno o dostupnosti lešina ptica i mogućnosti hvatanja živih
ptica koje je za čaglja vrlo teško s visokim postotkom neuspjeha (Kaunda i Skinner, 2003.). Ranjene ili
uginule ptice mogu biti slučajan izvor hrane u hranidbi čaglja. Udio ptica u hranidbi čaglja varira od
vrlo visokog u zaštićenom području Indije (Mukherjee i sur., 2004.), ili močvarnom području
sjeveroistočne Grčke (Lanszki i sur., 2009.) do vrlo niskog u lovištu u Mađarskoj (Lanszki i sur., 2006.).
Znatan udio ptica u hranidbi čaglja zabilježen je u Azerbejdžanu (Litvínov, 1979.; citirano u Demetra i
Spassov, 1993.) i Bangladešu gdje su čagljevi tijekom monsunskog razdoblja u prvom redu konzumirali
divlje zrnojedne ptice koje su migrirale u razdoblju nedostatka žitrica. Najbolji izvor hrane u tom
trenutku bile su divlje ptice ulovljene tijekom noći u plantažama šećerne trske i uginuli primjerci.

Smanjenje udjela ptica u hranidbi tijekom monsunskog razdoblja uočili su Sarker i Ameen (1990.) i
smatraju da većina ptica u hranidbi čaglja za vrijeme monsunskog razdoblja u Bangladešu predstavljaju
domaće kokoši i patke. Nizak udio ptica u hranidbi čagljeva zabilježen je u Mađarskoj (Lanszki i sur.,
2006.) i u našem istraživanju.

Tablica 7. Zastupljenost biljne hrane u sadržaju želuca čagljeva tijekom godine

Proljeće n = 43 Ljeto n = 51 Jesen n = 77 Zima n = 67
Biljna hrana Frekvencija Učestalost Frekvencija Učestalost Frekvencija Učestalost Frekvencija Učestalost
pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja
(n) F (%) (n) F (%) (n) F (%) (n) F (%)

Ratarske kulture 0 0 17 33,33 2 2,59 3 4,47

Voće 1 2,32 32 62,74 18 23,37 7 10,44
Trave i lišće 1 2,32 2 3,92 2 2,59 2 2,98

Biljna hrana (Tablica 7.) je u hranidbi čagljeva zastupljena rjeđe od animalne i čagljevi je obično
konzumiraju u nedostatku animalne hrane. Izuzetak predstavlja sezonsko voće koje je u hranidbi čaglja
često zastupljeno jer predstavlja lako dostupnu i ukusnu hranu (Slika 27. i 28.). Trave i lišće nisu nikad
zastupljene kao jednovrsna hrana već isključivo konzumirane uz drugu vrstu hrane ili kao regulator
kiselosti u želucu.

60
 Slika 27. Divlje kruške i trava u sadržaju želuca čaglja. (Foto: I. Bošković)

Prilikom istraživanja hranidbe divljih zvijeri u Indiji ostaci biljne hrane nađeni su najviše kod čaglja u
udjelu od 43% (Mukherjee i sur., 2004.), dok Jaeger i sur. (2007.) navode da su u Bangladešu ostaci
biljnog podrijetla nađeni u 17% uzoraka fecesa.

Tablica 8. Pojavljivanje ratarskih kultura u sadržaju želuca čagljeva tijekom godine

Proljeće n = 43 Ljeto n = 51 Jesen n = 77 Zima n = 67
Ratarske kulture Učestalost Učestalost Učestalost Učestalost
Frekvencija Frekvencija Frekvencija Frekvencija
pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja
pojavljivanja (n) pojavljivanja (n) pojavljivanja (n) pojavljivanja (n)
F (%) F (%) F (%) F (%)

Kukuruz 0 0 10 19,60 1 1,29 2 2,98

Suncokret 0 0 7 13,72 0 0 0 0
Pšenica 0 0 0 0 1 1,29 1 1,49

Sjeme ratarskih kultura (Tablica 8.) u prehrani čaglja sezonski je zastupljeno i čagalj će vrlo rado
konzumirati sjemenke kukuruza i zobi u mlječno voštanoj zriobi kao i skupljati otpalo sjeme suncokreta
nakon skidanja uroda s njive (Slika 28).

Vrlo rijetko je sjeme ratarskih kultura zastupljeno kao jednovrsna hrana i u pravilu se u sadržaju želuca
pojavljuje u kombinaciji s voćem ili glodavcima. Ostale ratarske kulture su vrlo rijetke u prehrani i
obično budu konzumirane kao sadržaj želuca probavnih organa drugih vrsta životinja.

61
 Slika 28. Kukuruz i suncokret u želucu čaglja. (Foto: I. Bošković)

U vrijeme sazrijevanja sezonskog voća čagljevi su česti posjetitelji vinograda posebice ako je suša jer
svoje potrebe za vodom namiruju hraneći se grožđem. U lipnju redovito posjećuju šumske predjele u
kojima ima dudova jer je očito da predstavljaju poslasticu (Slika 29). Vrlo rado konzumiraju ringlove,
šljive i divlje kruške. Za vrijeme kad je obilje animalne hrane u lovištu (sezona lova i sezona svinjokolja)
divlje kruške se često nađu u sadržaju želuca što daje za naslutiti da bez obzira na laku dostupnost
animalne hrane predstavljaju poslasticu u tom razdoblju.

Slika 29. Dudovi u sadržaju želuca odstrijeljenog čaglja. (Foto: I. Bošković)

62
Ostale vrste voća rjeđe su bile zastupljene na području istočne Hrvatske, a ovisile su isključivo o vremenu
sazrijevanja i lokalnoj dostupnosti pojedine vrste hrane, a prikazane su u Grafikonu 6 i Tablici 9.

Tablica 9. Zastupljenost divljeg i kultiviranog voća u sadržaju želuca čagljeva tijekom godine
Proljeće n = 43 Ljeto n = 51 Jesen n = 77 Zima n = 67
Voće Frekvencija
Učestalost
Frekvencija
Učestalost
Frekvencija
Učestalost
Frekvencija
Učestalost
pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja pojavljivanja
pojavljivanja (n) pojavljivanja (n) pojavljivanja (n) pojavljivanja (n)
F (%) F (%) F (%) F (%)

Dudovi 0 0 11 21,56 0 0 0 0
Ringlovi 0 0 10 19,60 0 0 0 0
Grožđe 0 0 4 7,84 1 1,29 0 0
Divlje kruške 0 0 0 0 8 10,38 5 7,46
Divlje jabuke 0 0 0 0 2 2,59 1 1,49
Šljive 1 2,32 2 3,92 2 2,59 0 0
Ostalo voće 0 0 5 9,80 5 6,49 1 1,49

Voće i povrće je druga komponenta po važnosti u hranidbi čaglja na Pelješcu što govori o važnosti
ljudske prisutnosti na hranidbene navike čaglja. Tijekom ljeta i jeseni čagljevi često posjećuju vrtove,
polja, vinograde i voćnjake, čak se približavaju ljudima tijekom dana. Važnost voća i povrća je više
izražena tijekom proljetne i jesenske sezone. Rezultati našeg istraživanja hranidbenih navika te
istraživanja Radovića i Kovačića (2010.) na Pelješcu, sukladni su s rezultatima Kowalskog i Kowalske
(1991.) u Alžiru, koji navode da se u sezoni sazrijevanja ostaci plodova voća i povrća mogu naći u 40%
uzoraka sadržaja fecesa. Voće u hranidbi čaglja je prilično često zastupljeno i većina voća zastupljena u
hranidbi čaglja dolazi iz kultiviranih nasada (masline, grožđe, dudovi) i lako je dostupno tijekom većeg
dijela godine, osim zimi. Ostaci voća u fecesu čaglja odražavaju laku dostupnost voća tijekom
vegetacijske sezone (Jhala i Moehlman, 2004.). U Zimbabveu je voće glavna komponenta u hranidbi
prugastog čaglja, a pojedine voćne vrste zastupljene su više ili manje ovisno o vremenu sazrijevanja, te
je određena voćna vrsta ponekad zastupljena u vrlo visokom udjelu dok je u drugom nema (Atkinson i
sur., 2002.).

63
3. PRIRODNO-GEOGRAFSKA OBILJEŽJA
STANIŠTA ČAGLJA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Najveća gustoća populacije čagljeva zastupljena je na području triju istočnohrvatskih županija (Osječko-
baranjska, Vukovarsko-srijemska i Brodsko-posavska) te u južnoj i središnjoj Dalmaciji (Dubrovačko-
neretvanska, Šibensko-kninska i Zadarska županija). U istočnoj Hrvatskoj čagalj prvenstveno zauzima
nizinska područja u dolinama velikih rijeka.

Osječko-baranjska županija smještena je u Panonskoj nizini na sjeveroistoku Hrvatske na površini od

4.152 km². Obuhvaća krajeve oko donjeg toka rijeke Drave prije njenog utoka u Dunav. Na jugozapadu je
omeđena obroncima Krndije. Pretežito je ravničarska s velikim agrarnim površinama, a 82.868 ha
pokrivaju šume. Na ukupnoj lovnoj površini 347. 685 ha ustanovljena su 83 zajednička lovišta kojima
gospodare lovačke udruge, te 14 državnih lovišta, koja su pretežito u privatnom zakupu ili je pravo lova
povjereno javnom poduzeću "Hrvatske šume". Dio područja sjeverno od rijeke Drave nastao je
djelovanjem dviju velikih rijeka, Dunava i Drave, i predstavlja značajne poplavne površine koje se protežu
od Batine na sjeveru, Bijelog Brda na jugu i Donjeg Miholjca na zapadu. Nadmorske visine cjelokupnog
prostora Baranje ne prelaze 250 m, a područje Kopačkog rita nalazi se na njegovu najnižem dijelu, gdje
se nadmorske visine terena kreću od 78 m (dno Kopačkog jezera) do 86 m. Najveća gustoća populacije
čagljeva upravo je na ovakvim močvarnim područjima s velikom koncentracijom divljih svinja.

Vukovarsko-srijemska županija je najistočnija hrvatska županija i nalazi se na prostoru jugoistočne

Slavonije i zapadnog Srijema. Površina Vukovarsko-srijemske županije iznosi 2.448 km². Nalazi se na
krajnjem sjeveroistoku Republike Hrvatske između rijeka Dunava i Save. Najviša nadmorska visina je
294 m, a najmanja 78 m. Na istoku sa nalaze obronci Fruške gore i polako se spuštaju u vukovarski
ravnjak, a na zapadu se nalazi planina Dilj kod koje započinje vinkovačko-đakovački ravnjak. Kroz
Vukovarsko-srijemsku županiju teku sljedeće rijeke: Dunav, Sava, Vuka, Bosut, Berava, Biđ, Studva i
Spačva. Lovišta u županiji su nizinskog tipa, a na području Vukovara i Iloka slavonska se ravnica pretače
u valoviti srijemski krajolik. Uslijed nepostojanja velikih onečišćivača te uz trećinu površina pod
šumom, veliku raznolikost staništa i obilje hrane pružaju se vrlo povoljni uvjeti za uzgoj divljači. Klima
je umjereno kontinentalna sa srednjom godišnjom temperaturom od 11°C. Prema strukturi površina u
županiji prevladavaju oranice, vinogradi, voćnjaci i šume. Oranica ima oko 150.000 ha, a najplodnija se
nalaze na vukovarskom ravnjaku. Ratarske površine su meliorirane i komasirane i omogućuju strojnu
obradu i visoke prinose.

Šume pokrivaju površinu od 70.000 ha. Naročito su poznate šume hrasta lužnjaka u spačvanskom
šumskom bazenu. Čitav prostor Spačve bogat je podzemnom vodom, ali i značajnim dotokom
površinskih voda. Središnji i najduži vodotok (duljine 40 km) je rijeka Spačva po kojoj je bazen i dobio

64
ime. Spačva je prirodna šumska neprekinuta cjelina od oko 40.000 ha s vrlo velikom populacijom divljih
svinja te sukladno tome velikim brojem ranjenih svinja i animalnog otpada nastalog nakon evisceracije
divljači, što pogoduje visokom prirastu i brojnom stanju čagljeva.

Brodsko-posavska županija nalazi se u južnom dijelu Panonske nizine u istočnom području Hrvatske,
a prostire se na 2.027 km². Omeđena je na sjeveru planinom Psunj, Požeškim i Diljskim gorjem, a na
jugu rijekom Savom, koja je ujedno i 165 km duga granica s Republikom Bosnom i Hercegovinom.
Prosječna nadmorska visina županije je 90 m, s najnižom kotom od 83 m u području Gundinaca, dok je
najviši vrh Brezovo polje na Psunju s 985 m nadmorske visine. Glavna cestovna prometnica (autocesta)
na pravcu zapad - istok, dijeli lovišta županije na dvije prirodne cjeline. Sjeverno, na šumom obraslim
obroncima gorja ispresijecanim brzim brdskim potocima, smjestila su se lovišta: „Psunj“, „Gradiška
brda“, „Bratiljevci-Sjeverni Dilj“ i „Južna Babja gora“, bogata krupnom divljači. Na istočnom dijelu
županije nalazi se državno lovište „Merolino“ koje se prostire kroz Vukovarsko-srijemsku, Osječko-
baranjsku i Brodsko-posavsku županiju. Južno, na području između autoceste i rijeke Save, prostire se
pojas ratarskih površina, mozaično ispresijecanih pašnjacima i šumama jasena i hrasta lužnjaka. U
središnjem dijelu Jelas polja smjestilo se lovište „Migalovci“, a prema zapadu, 30-ak kilometara od
Nove Gradiške, lovište Hrvatskih šuma – „Radinje“. Na lovište „Radinje“ nastavlja se državno lovište
„Podložje-Ključevi“, a na njega se nastavlja zaštićeno područje „Prašnik“. U području županije južno
od autoceste broj divljih svinja, a posljedično tome i čagljeva je izrazito visok, a prirasti su znatni.

Dubrovačko-neretvanska županija je najjužnija Županija u Republici Hrvatskoj. Prostor

Županije čine dvijefunkcionalne i fizionomske cjeline: relativno usko uzdužno obalno područje s nizom
pučinskih i bližih otoka (od kojih su najznačajniji Korčula, Mljet, Lastovo i grupa Elafitskih otoka) te
prostor Donje Neretve s gravitirajućim priobalnim dijelom.

Prostor je prekinut državnom granicom sa Bosnom i Hercegovinom i samo na području donjo-

Neretvanske doline ima prirodnu vezu sa unutrašnjošću i spoj prema sjeveru i panonskom dijelu
Hrvatske. Obalna duljina je vrlo razvedena i varira od zaštićenih uvala s pjeskovitim plažama egzotične
ljepote do otvorenom moru izložene strme obale s klifovima što ovu Županiju čini jednom od najljepših
područja na Sredozemlju.

Područje Županije ima sve karakteristike sredozemne klime sa klimatskim razlikama koje su posljedica
postojanja visoke planinske barijere neposredno uz obalu, niza otoka i povremenih kontinentalnih
utjecaja. Površina kontinentalnog dijela županije iznosi 1.782,49 km². Čagljevi na ovom području
borave neposredno uz naselja. Pri tome skloništa za dnevni odmor pronalaze u gustim makijama u
okolici naselja, a tijekom noći traže hranu na okolnim odlagalištima otpada ili praveći štetu na domaćoj
peradi i divljači. Sav mesni otpad koji završi u lovištu (bilo nakon evisceracije i guljenja divljači ili
porijeklom iz nelegalnih mini klaonica) završi kao hrana čagljevima.

65
Šibensko-kninska županija nalazi se u središnjem dijelu sjeverne Dalmacije, a obuhvaća najljepše
hrvatske otoke, povijesno i zemljopisno najvrjedniji dio obale Jadrana, te prostranu, krševitu Zagoru.
Zahvaljujući rijeci Krki koja protječe njenim središnjim dijelom, na jedinstven su način raznoliki
krajolici povezani u osebujan spomenik prirode ali i ukupne ljudske i hrvatske nacionalne povijesti. Na
sjeveru županije je planina Dinara s istoimenim najvišim planinskim vrhom Republike Hrvatske
(1.831m), a na jugu, daleko na pučini mora svjetionik Blitvenica. Na istoku se prostiru primoštenski
vinogradi u kamenu, Rogoznica, a na zapadu Murter i Kornati. Šibensko-kninska županija obuhvaća
ukupnu površinu od 5.670 km², od čega kopnena površina iznosi 2.994 km². Prostor županije je duboko
usječenim kanjonom rijeke Krke i Čikole, te Prukljanskim jezerom i Šibenskim kanalom fizički
razdvojen na dva dijela. Prema zemljopisnom položaju područje Šibensko-kninske županije predstavlja
specifičnu i složenu prirodnu cjelinu, a prema reljefu, klimatskim, vegetacijskim obilježjima izdvajaju
se otočko područje, zagorsko i obalno područje. Čagljevi borave u obalnom području, dok Dinara
uglavnom predstavlja prepreku za širenje populacije čaglja.

Zadarska županija ukupne je površine 7.276,23 km² od čega 3.643,33 km² otpada na kopneni dio.
Osnovne prostorne cjeline (područja) županije su: zagorsko, priobalno te otočno područje, a svako od
spomenutih se bitno razlikuje u odnosu na osnovne prirodne karakteristike. U županiji se nalazi 200
otoka, otočića, hridi i grebena. Velika krajobrazna raznolikost kopnenog dijela županije; spoj planine,
dolina, mora i brojnih otoka čini Zadarsku županiju izuzetno povoljnom za obitavalište čaglja. U
zadarskom zaleđu nalazi se veći broj stada ovaca i lokalnih odlagališta otpada koja su omogućila
opstanak populacije dugi niz godina. Količina dostupne hrane ograničavala je prirast kod čaglja te se
brojno stanje nije značajno povećavalo dugi niz godina i populacija se samo sporadično i povremeno
širila prema sjeveru odnosno Istri i Italiji.

Hidrografske prilike

Lovišta na području istočne Hrvatske pripadaju slivu rijeka Save, Drave i Dunava. Na tom području
nalaze se velike plavne površine i prirodne retencije kao što su Kopački rit, Spačvanski bazen i hrvatska
Posavina, od Lonjskog polja sve do Migalovaca. U ovom području barem jednom godišnje pojavljuje
se prirodno plavljenje određenih površina u lovištu koje za sobom ostavlja vrlo veliku količinu prirodne
animalne hrane (gmazovi, ribe, školjkaši, uginula krupna divljač i njihov pomladak). Ovakvo obilje lako
dostupne hrane u vrijeme odgoja mladunčadi omogućava visoke priraste kod čaglja. Lovišta u području
južne i srednje Dalmacije karakterizira nedostatak oborina tijekom ljeta, ali sasvim dovoljno tijekom
zime, proljeća i jeseni.

Klimatske prilike

Godišnji i mjesečni kišni faktori pokazuju da je klima u području istočnog dijela Hrvatske prema
godišnjem prosjeku umjereno humidna i topla. Zimski mjeseci su humidni i hladni, dok su ljetni mjeseci
umjereno aridni (tj. suhi) i vrući. Zbog svoje inklinacije, pojedini dijelovi lovišta ostaju bez snijega
ranije, no on se duže zadržava u usjecima i dolinama. Ovo posebice odgovara uzgoju divljih svinja zbog
toga što je u vrijeme prašenja krmača uglavnom suho vrijeme, a ako i bude padalina one su najčešće u

66
obliku snijega koji se zadržava kratko i postotak preživljavanja prasadi je visok. Mladunci čaglja dolaze
na svijet u ožujku i početkom travnja kada su temperature najpovoljnije za odgoj mladunčadi svih vrsta
koji često postaju lak plijen čagljevima. Obilje hrane osigurava visok postotak preživljavanja
predatorskih vrsta, a prvenstveno čagljeva. Oborine u proljetnom i ljetnom dijelu godine u vidu kiše su
kratkotrajne i ne djeluju nepovoljno na mladunčad i pomladak svih vrsta divljači u lovištu, no s druge
strane činjenica da oborina ima najviše tijekom ljetnih mjeseci djeluje povoljno na sve vrste divljači jer
ublažava nestašicu pitke vode i time djeluje povoljno na sve vrste divljači, a time i čagljeva. Makroklima
u ovom području je kontinentalna sa srednjom godišnjom temperaturom od 9 °C i količinom oborina od
1000 mm na zapadu do 650 mm na istoku pri dolasku nizinskog vegetacijskog pojasa.

Na području Dalmacije tipična mediteranska klima s dugim, suhim i toplim ljetom te blagom umjereno
kišovitom zimom. Proljeće je umjereno toplo s dovoljnom količinom oborina i povoljna je za odgoj
mladunčadi čaglja.

Vegetacija

Šumske fitocenoze cijele Baranje pripadaju fitografski eurosibirsko-sjevernoameričkoj šumskoj regiji

(europska subregija) u nizinskom vegetacijskom pojasu, odnosno panonskoj vegetacijskoj zoni.
Nizinski (planarni) vegetacijski pojas rasprostire se na visini od 80 do 150 metara u nizini, poglavito u
savsko – dravskom međuriječju. Ovaj vegetacijski pojas obilježen je ponajprije šumama hrasta lužnjaka,
poljskog jasena, crne johe, vrbe i topole, čiji je nastanak i opstanak manje ili više u vezi s površinskom
i podzemnom vodom. U orografskom smislu najpogodnije su za uspijevanje ovih vrsta i šumskih
zajednica međuriječne nizine, pri čemu se izmjenjuju bare, nizine, depresije, široke vlažne terase, još
neizdiferencirane grede i na kraju ocjedite i svježe mikro uzvisnine ili grede. Tla su hidromorfna, a
ovisno o vremenu nastanka i stupnju vlaženja nalaze se još u razvoju. No, najčešće su mineralno –
močvarno, glejna, a na uzvisinama je nizinski pseudeoglej. Voda je odlučujući ekološki čimbenik u
nastajanju i razvoju šumske vegetacije nizinskoga pojasa, bilo da je riječ o poplavnoj, kao što je slučaj
kod topolovih i vrbovih šuma, podzemnoj (šume hrasta lužnjaka) ili je vrlo bitna i jedna i druga voda,
kao kod šuma u kojima su pretežite vrste crna joha i poljski jasen. Šumske zajednice u Baranji su :
- šuma hrasta lužnjaka i običnog graba (Carpino betuli – Quercetum roboris),
- šuma hrasta lužnjaka i velike žutilovke (Genisto elatae - Quercetum roboris),
- šuma poljskog jasena s kasnim drijemovcem (Leucoio – Fraxinetum angustifoliae),
- šuma crne johe s dugoklasim šašem (Carici elongatae – Alnetum glotinosae),
- ostale zajednice.

Spačvanski bazen čijim većim dijelom gospodari javno poduzeće “Hrvatske šume” najveća je cjelovita
šuma hrasta lužnjaka na nacionalnom teritoriju, gdje su ustanovljene sljedeće šumske zajednice:
- Šuma hrasta lužnjaka i običnog graba (Carpino betuli - Quercetum roboris). Ova biljna
zajednica unutar lovišta zauzima prostor od 6 006 ha ili 26,5%.

67
 - Šuma hrasta lužnjaka s velikom žutilovkom i žestiljem (Genisto elatae - Quercetum roboris
aceretosum tatarici). Ova zajednica zauzima nešto niže terene u kojima se nekadašnja poplavna
voda samo kraće vrijeme zadržavala. Uz hrast lužnjak, pridolaze jasen, brijest, klen i divlje
voće) osobito kruška i jabuka, žestilj i poneki grab. Ova šumska zajednica pruža divljači
najbolju zaštitu zbog često neprohodnih dijelova obraslih gustim grmljem. Ova biljna zajednica
unutar lovišta zauzima prostor od 10 427 ha ili 46%.
- Šuma hrasta lužnjaka s velikom žutilovkom i rastavljenim šašem (Genisto elatae - Quercetum
roboris caricetosum remotae). Dolazi na niskim terenima na kojima se poplavna voda duže
vremena zadržava. Uz hrast lužnjak nalazi se dosta primješanog poljskog jasena, relativno dosta
brijesta, bijele topole, vrbe, ponešto žestilja i divljeg voća. Sloj grmlja slabije je razvijen pa
ponekad i izostaje, a čine ga glogovi, crvena hudika, mladik brijesta i jasena i ponešto amorfe.
Ova biljna zajednica unutar lovišta zauzima prostor od 5 667 ha ili 25%.
- Šuma poljskog jasena s kasnim drijemovcem (Leucolio Fraxinetum augustifoliae). Zauzima
najniže, najvlažnije i nekada najduže poplavljivane terene. Ova biljna zajednica unutar lovišta
zauzima prostor od 566 ha ili 2,5%.

"Prašnik" je jedinstvena sekundarna prašuma starih slavonskih hrastova lužnjaka u blizini Okučana.
Smatra se prašumom zato što se u njoj nikada nije gospodarilo. Izlučen je iz redovnoga gospodarenja
još 1928. godine. Između starih stabala koja su dosta rijetka javlja se mlada mješovita šuma. S
vegetacijskog gledišta tu su zastupljene zajednice: Carpino betuli - Quercetum roboris typicum i Genisto
elatae - Quercetum roboris caricetosum remotae. Zbog svoje pozicije na području nedavnih ratnih
djelovanja (Domovinski rat) bit će još dugo nedostupan zbog miniranosti terena.

Karakterističan biotop u Dalmaciji je s umjerenom klimom, kojeg karakteriziraju suha ljeta i

kišovite zime. Ljeto je obično vruće, zime su obično umjerene do prohladne, a mogu biti hladne u
mjestima udaljenijim od mora ili na većim visinama. Tipovi vegetacije variraju od šuma,
do makija i travnjaka, česti su "mozaični" krajolici, kod kojih se razni tipovi vegetacije izmjenjuju
ovisno o zemljištu, topografiji, izloženosti vjetru i suncu, kao i požarima. Veliki dio drvenastih biljaka
iz regija sa mediteranskom klimom su sklerofilne biljke. Sklerofilne biljke uglavnom imaju maleno,
tamno lišće pokriveno voskastim vanjskim slojem kako bi održalo vlažnost tijekom sušnih ljetnih
mjeseci. Glavne biljne zajednice u ovom biotopu su mediteranske šume koje se uglavnom sastoje od
širokolisnog drveća poput graba i hrasta i mješovitih sklerofilnih šuma. Zimzelene šume se također
mogu naći. Šume bora, graba, planike i hrasta crnike su uobičajene. Makije su gušćari zimzelenih
sklerofilnih grmova i manjeg drveća. Na nekim mjestima, makije su glavni oblik vegetacije, a drugdje
nastaju degradacijom bivših šuma sječom, ispašom ili požarom.

68
4. ODNOS ČOVJEKA I ČAGLJA

4.1. Stavovi javnosti

Osobnom komunikacijom s mnogim ljudima u ruralnim i urbanim područjima istočne Hrvatske stječe
se dojam da se mišljenje ljudi i njihov odnos prema čagljevima kreće između totalnog neznanja preko
tolerancije do krajnjeg neodobravanja i želje za totalnim istrebljivanjem. Na temelju preliminarnih
razgovora na terenu napravljen je anketni list kojim je anketirano 100 osoba.

Preferiranim izborom osobe su podijeljene u četiri ciljane skupine i to:

- Osobe koje žive u ruralnim sredinama i nemaju doticaja s uzgojem stoke i divljači;
- Osobe koje žive u ruralnim sredinama i u bliskom doticaju su s uzgojem sitne stoke ili
gospodarenjem divljači;
- Osobe u urbanim sredinama koje nemaju bliskog kontakta s prirodom, uzgojem stoke i divljači;
- Osobe koje žive u urbanim sredinama i svojim zanimanjem ili hobijem su blisko vezani uz
gospodarenje lovištem i divljači.

Odnos anketiranih osoba do 35 godina i iznad 35 godina, kao i udio osoba niže i više naobrazbe bio je
podjednak.

Obzirom da je čagalj relativno nova i prilično nepoznata vrsta divljači izjave anketiranih osoba često su
ovisile o stupnju obrazovanja i zanimanja kojim se osoba bavi. U pravilu su osobe nižeg obrazovanja s
boravištem u ruralnoj sredini željele populaciju čaglja držati pod kontrolom. Ukoliko se radilo o
osobama koji su direktno vezane za lovstvo (lovci i šumari) ili se bave ekstenzivnim uzgojem stoke,
tada su odgovori u pravilu bili da se populacija čaglja treba držati u granicama biološkog minimuma. U
područjima gdje je smanjen fond srneće divljači (Spačvanski bazen i okolica Nove Gradiške), mišljenje
i stav prema čaglju su bili izrazito negativni. Sva krivica za smanjenu brojnost poulacije srna pripisivana
je čaglju.

Kada se radilo o anketiranju osoba koje su živjele u urbanim područjima (gradovima) stav prema čaglju,
kao novoj vrsti na ovim područjima, bio je izrazito pozitivan. Osobe mlađe dobi, studenti i srednjoškolci
su imali izrazito pozitivan stav, dok su osobe iznad 35 godina starosti izrazile mišljenje da je vrlo bitno
pratiti stanje populacije i utjecaj na populacije drugih vrsta divljači i domaće životinje.

Članovi zaštitarskih udruga, društava za zaštitu životinja, „ekologa“ te osobe više naobrazbe društvenih
smjerova u pravilu su imale stav da čaglja kao novu vrstu treba zaštititi i iskoristiti ga kao turističku
atrakciju u ruralnom i ekološkom turizmu (promatranje životinja u prirodi).

69
No, znanje o povijesti, biološkim obilježjima, načinu života i hranidbe kod većine ispitanika bilo je vrlo
slabo, posebice kod osoba u urbanim sredinama mlađim od 35 godina. Osobe starije od 35 godina su
obilježja čaglja uglavnom poistovjećivali sa obilježjima ostalih predatorskih vrsta i pripadnika porodice
kanida. Osobe u ruralnim sredinama su čaglja po načinu života uglavnom opisivali kao „malog vuka“ i
„malo slabiju štetočinu od vuka“. Obzirom na biološka obilježja i način života smatrali su ga predatorom
„između lisice i vuka“. No većina osoba u ruralnom prostoru smatrala je da čagalj nije vrijedan zaštite i
da populaciju treba držati na granici biološkog minimuma.

Većina lovaca i šumara smatra čaglja izrazitim predatorom i opisuje ga kao veliku štetočinu i smatra ga
isključivim krivcem za smanjenje broja srneće divljači. Vrlo visok udio lovaca (preko 80%) i šumara
(100%) smatra da je čagalj štetan za populaciju srneće divljači. Također smatraju da je štetan za sitnu
divljač ( lovci 50%, šumari 80%) divlju svinju (lovci 60%, šumari 55%). Mišljenje ljudi u urbanim
sredinama koji nemaju doticaja s prirodom bilo je da je čagalj štetan za uzgoj divljači (30%), ali da ga
svejedno treba štititi (69%). Opći stav lovaca i šumara prema čaglju je manje pozitivan nego što je stav
šire javnosti. Ovakav rezultat dobili su i Liarakou i Marinos 2003. No istovremeno lovci i šumari ne
vjeruju da je čagalj spreman praviti štetu na domaćim životinjama.

Na pitanje da li se boje čaglja po pitanju vlastite sigurnosti i napada na ljude niti jedna osoba nije izjavila
da se boji prisustva čaglja u lovištima i da im je zbog prisustva čaglja u lovištima izražen strah i bojazan
prilikom kretanja kroz prirodu, no da je u lovištima prisutan vuk to im ne bi bilo ugodno.

Opći stav među lokalnim stanovništvom je da čaglja treba držati pod kontrolom, stav šumara i
ovlaštenika prava lova je da ga treba držati na granicama biološkog minimuma dok je stav zaštitara
prirode da čaglja treba zaštititi poput vuka i risa.

4.2. Štete na divljači i stoci

Na područjima gdje se čagalj kao „nova vrsta“ pojavio u zadnjih dvadesetak godina često puta je
nedostatak srneće divljači uzrokovan krivolovom, bolešću li nečim trećim pripisivan čaglju.

No, analizom sadržaja želuca tijekom 2 godine na 238 uzoraka mišićno tkivo srneće divljači nađeno je
u svega 8 uzoraka sadržaja želuca (F = 3,90%) i to 5 uzoraka u vrijeme jesensko-zimske sezone i 3 u
vrijeme proljetno-ljetne sezone. U dva su želuca nađeni ostaci laneta vjerojatno ulovljena predacijskim
lovom (jedan u lipnju, jedan u kolovozu). Za ostale uzorke nema dokaza da su ulovljeni predacijskim
lovom. Smatra se da je obilje animalnog otpada i glodavaca u lovištu rezultat ovako niskog udjela
mišićnog tkiva u sadržaju želuca. No kada bi se raspoloživost i dostupnost animalnog otpada i glodavaca
u lovištu smanjio udio predacijski ulovljene divljači bi se značajno povećao što se upravo dogodilo u
Bugarskoj (Genov i Vassilev 1991.). Na terenu gdje je po prvi puta uočena pojava čaglja često su štete

70
od pasa lutalica pripisivane čaglju što je narušavalo mišljenje o prisutnosti i suživotu s čagljem. U
područjima gdje čagalj prisutan već dvadesetak i više godina s relativno velikom gustoćom čagljeva nije
prijavljen niti jedan napad na domaće životinje iako su čagljevi često dnevna boravišta imali vrlo blizu
naselja. Međutim, čagljevi se smatraju ozbiljnim problemom u uzgoju sitne stoke u Bugarskoj, gdje je
zabilježeno 1053 napada na sitnu stoku (uglavnom ovce i janjad) od 1982. do 1987. godine na jugu
Bugarske, kao i u ograđenim lovištima na tek oteljenoj jelenskoj teladi (Genov i Vassilev 1991.).
Zabilježeno je da je čagalj na Golanskoj visoravni u Izraelu činio štetu od 1,5 do 1,9% na tek oteljenoj
teladi (Yom Tov i sur. 1995.). U oba slučaja štete su bile pripisane velikom broju čagljeva i lakoj
dostupnosti ljudskom rukom proizvedene hrane i utjecaju na kvalitetu inače uobičajenog staništa za
čaglja te da nisu poduzimane nikakve mjere za spriječavanje štete (Spassov 1989; Genov i Vassilev
1991; Yom Tov i sur. 1995.). Genov i Vassilev 1991. izvještavaju da se većina napada na stoku u
Bugarskoj dogodila u stadima ovaca koje pasu na otvorenim pašnjacima bez nadzora noću dok u Izraelu
stoka bez nadzora pase tijekom cijele godine te se i teli na otvorenom, stoga su vrlo prilagodljivi i
izrazito oportunistički čagljevi naučeni kako lovom u čoporu prevariti majku i savladati novooteljeno
tele (Yom Tov i sur. 1995.). Na Peloponezu, koje je jedino područje u Grčkoj gdje je predatorstvo čaglja
došlo do izražaja na sitnoj stoci, šteta se dogodila u brdskim područjima u kojima također ovce i koze
pasu bez nadzora noću. Nasuprot tome, u područjima s visokom gustoćom čagljeva (Mornos, Samos)
preventivne metode koje se koriste noću (držanje ovaca i koza u zatvorenom prostoru, prisustvo pasa
čuvara), bilo je sasvim dovoljno da se spriječe bilo kakvi gubitci. No bez obzira da li su poduzimane
bilo kakve mjere zaštite ili ne iako su možda i postojale štete na domaćim životinjama u Hrvatskoj nisu
zabilježene za razliku od šteta od vuka koje su znatne. Zbog svega navedenog populaciju čaglja treba
držati pod stalnom kontrolom i monitoringom kako se udio šteta na divljači i domaćim životinjama ne
bi značajno povećao.

4.3. Tolerancija i suživot s ostalim predatorima, ostalim divljim

životinjama i psima skitnicama

Čagalj je predator koji je po načinu života sličniji vuku, nego lisici. U pravilu glodavce lovi pojedinačno,
dok krupni plijen savladava u čoporu. No čagalj u suživotu živi jedino s pripadnicima iste vrste.
Predatore slabije od sebe (lisica) tjera sa svoga područja za lov, dok uzmiče od vukova. U pravilu tamo
gdje se pojavi čagalj populacija lisica se značajno smanji ili u potpunosti napusti branjeni teritorij
(Scheinin i sur 2006.). No čagalj u pravilu uzmiče pred jačim predatorom i na području gdje borave
vukovi može se sresti samo lutajući primjerak čaglja u osvajanju novog teritorija, ali reprodukcijski par
ili čopor čagljeva je nemoguće naći. Na području na kojem je stanište risa čagalj ne obitava (Mirić,
1981., Koçi 1961.). No suživot čagljeva i domaćih pasa je zabilježen u više slučajeva. Posebice se psi
skitnice koji žive na odlagalištima otpada dobro slažu s čagljevima i zabilježeni su slučajevi
međusobnog parenja i postojanja križanaca između pasa i čaglja (Galov i sur. 2015.). Ovakvi slučajevi

71
su prvi puta uočeni (Slike 30, 31 i 32) zabilježeni upravo u Hrvatskoj (Pelješac, Slavonski Šamac,
Merolino). Genetskom analizom odstrijeljenih primjeraka znanstveno je dokazano da su križanci.
Obzirom da nisu poznate buduće i pretpostavljene promjene u ponašanju, hranidbenim navikama,
načinu razmnožavanja i plodnosti te suživotu s ostalim čagljevima, domaćim psima i čovjekom
unošenjem genoma domaćih pasa u genom čagljeva populaciju treba držati pod stalnom kontrolom.
Ženke domaćih pasa gone se dva puta godišnje, a broj okoćene mladunčadi kreće se od 4-15 po leglu.
Obzirom da je količina dostupne animalne hrane vrlo velika moguće je da ovakva ženka odgoji i desetak
mladunaca godišnje što je izrazito visok broj. Kako će se ovakvi križanci ponašati u suživotu s čovjekom
u blizini naseljenih mjesta nije poznato. Osim toga kod domaćih pasa se često pojavljuju različite
zarazne bolesti poput parvoviroze, štenećaka, koronavirusne infekcije itd. i vrlo je lako da se ovaj virus
prenese na divlje kanide. Za pretpostaviti je da će se križanci lakše prilagoditi suživotu s čovjekom
moguće je da ovakvi križanci postanu značajna karika u prenošenju silvatične bjesnoće iz lovišta u
urbane sredine.

Slika 30: Jedinke odstrijeljene na Pelješcu, lijevo tipičan čagalj, u sredini ženka križanac između domaćeg
psa i ženke čaglja, desno sin ženke u sredini i kratkodlakog istarskog goniča. (Foto: I. Bošković)

72
 Slika 31: Križanac između Hrvatskog ovčara i ženke čaglja odstrijeljen u Merolinu.
(Foto: I. Bošković)

Slika 32. Križanac između domaćeg psa i ženke čaglja odstrijeljen u Slavonskom Šamcu.
(Foto: I. Bošković)

73
5. GOSPODARENJE ČAGLJOM

5.1. Sadašnje stanje

Lovni status čaglja u Republici Hrvatskoj uređuje Zakon o lovstvu („Narodne novine“ 140/05, 75/09,
14/14) koji ga navodi i svrstava u sitnu dlakavu divljač. Prema odredbama Pravilnika o lovostaji
(„Narodne novine“ 67/10, 87/10, 97/13) lov na čaglja dopušten je tijekom cijele godine, osim za ženke
kad su visoko bređe ili dok vode sitnu mladunčad

Kako je čagalj relativno „nova vrsta“ na području istočne Hrvatske, te da pripada u sitnu dlakavu divljač,
čije meso se ne konzumira u ljudskoj prehrani i čiji trofej lovoovlaštenici nisu u obavezi ocijenjivati,
odstrjjel čaglja se vrlo često ne evidentira. U lovnogospodarskim osnovama se nalazi u rubrici 7b uz
ostale vrste divljači. Ukoliko je čaglja u lovištu manje od propisanog fonda lovozakupnik nema obvezu
obaviti odstrjel, no ukoliko je čaglja u lovištu značajno više lovozakupnik treba od nadležnih institucija
zatražiti dodatni odstrjel, što se u pravilu odobrava i povećava, ali ne evidentira. Pojedini lovozakupnici
koji poštuju zakonsku regulativu nisu tražili dodatni odstrjel, ali nisu ni povećavali odstrjel i matični
fond se značajno i vrlo brzo povećao. Uz obilje dostupne hrane populacija je vrlo brzo izmakla kontroli.
Za vrijeme ratnih zbivanja u Domovinskom ratu na ovim prostorima bila je crta razdvajanja i značajne
površine su ostale pod minskim poljima i kao takve su nedostupne za gospodarenje, te uz obilje animalne
hrane zaostale povlačenjem vode nakon čestih poplava predstavljaju idealno stanište za hranjenje
čagljeva i odgoj mladunčadi.

Kakvi su uvjeti za život i razmnožavanje čaglja govori nam i trofejna vrijednosti odstrijeljenih jedinki.
Kraniometrijska mjerenja obavljena su na 70 lubanja čagljeva s dvije lokacije: istočnohrvatski i
dalmatinski čagljevi i pri tome su uspoređene razlike.

Na temelju prosječnih vrijednosti zrelih primjeraka u našem istraživanju vidljivo je da je prosječna

trofejna vrijednost oba spola u Slavoniji (25,61) i Dalmaciji (25,77) ranga srebrne medalje, što nam
govori da čagljevi u Hrvatskoj imaju izuzetne uvjete za život (Slika 33.).

74
Slika 33. Trofej lubanje odstrijeljenog čaglja sa stečenom srebrnom medaljom nakon ocjenjivanja
(Foto: I. Bošković)

5
Broj jedinki

1
Bronca Srebro Zlato Zlato Zlato Zlato Zlato
0
24,5 25,0 25,5 26,0 26,5 27,0 27,5 28,0 28,5
CIC točke - muški

Grafikon 7. Distribucija trofejne vrijednosti kapitalnih lubanja mužjaka čaglja

prema važećoj CIC formuli.

75
Distribucija trofejnih vrijednosti kapitalnih čagljeva mužjaka u našem istraživanju prikazana je u
Grafikonu 7, a trofejnih vrijednosti kapitalnih ženki u Grafikonu 8, gdje je vidljivo odstupanje od
teoretski predviđenih vrijednosti distribucije i pomaka prema višoj vrijednosti.

5
Broj jedinki

1
Bronca Srebro Zlato Zlato Zlato Zlato
0
24,5 25,0 25,5 26,0 26,5 27,0 27,5 28,0
CIC točke - ženski

Grafikon 8. Distribucija trofejne vrijednosti kapitalnih lubanja ženki čaglja prema važećoj CIC formuli

Prema važećim kriterijima, a na osnovu rezultata našeg istraživanja 79,66% zrelih mužjaka i 67,85%
zrelih ženki ocijenjeno je jednom od medalja. Zlatnom je medaljom ocijenjeno 48,77% mužjaka i
28,57% ženki (Grafikon 9).

Grafikon 9. Postotni udio zastupljenosti kapitalnih lubanja zrelih čagljeva prema CIC-u.

76
Pomicanjem granice za 1 CIC točku udio kapitalnih mužjaka smanjio bi se na 50%, a udio kapitalnih
ženki na 29,62%. Pri tome bi 35,71% mužjaka, odnosno 25% ženki i dalje bilo u vrijednosti zlatne
medalje, što je i dalje značajno više od predviđenih 10% najjačih zrelih grla za pojedinu vrstu. Ovaj
postotak govori o izuzetnim uvjetima za život na području istočne Hrvatske te da bi trebalo svakako
zatražiti reviziju kriterija za dodjelu medalja pred nadležnim institucijama.

5.1.1. Rasprostranjenost, kvaliteta staništa, dostupnost hrane i brojnost čagljeva

Urađenom analizom podataka o odstjrelu prikazanih u Tablici 2., evidencije lovoovlaštenika o odstrjelu
i prikupljenih podataka na terenu napravljena je karta (Slika 34) koja prikazuje područje
rasprostranjenosti čagljeva u Hrvatskoj 2014. godine. Usporedba s kartom rasprostranjenosti (Slika 13.)
jasno su vidljivi smjerovi širenja populacije čagljeva s područja istočne Hrvatske prema zapadu.

Slika 34. Rasprostranjenost čaglja u Hrvatskoj 2014. godine

U Osječko-baranjskoj županiji još uvijek velik je broj miniranih površina, uglavnom nastanjenih
čagljevima. Na jugoistoku županije uz naselja Ernestinovo i Šodolovci nalazi se šuma Tomin hrast
površine oko 1.800 ha gdje je 964 ha zašikarenih nedavno razminiranih površina. U južnom dijelu
županije nalazi se državno lovište “Breznica” u čijem su sastavu tri ograđena uzgajališta divljači,
“Kujnjak”, “Mačkovac” i “Nabrđe”, kojima gospodari javno poduzeće “Hrvatske šume” ukupne
površine oko 18.000 ha. Državno lovište “Popovac-Krstovi” se nastavlja na prethodno lovište, ukupne

77
je površine oko 10.500 ha i također je djelomice ograđeno. Oba lovišta karakterizira veliki broj krupne
divljači i komercijalnih prigonskih lovova na divlju svinju u kojima biva ranjen veliki broj divljih svinja
koje su nakon lova lako dostupne čagljevima kroz predacijski lov ili kao strvine. Na jugu županije u
selu Čenkovo nalazi se stado od oko 300 grla goveda pasmine Aberdinangus u slobodnoj prirodi držanih
u sustavu “krava-tele” gdje telad također predstavlja lako dostupnu hranu čagljevima bilo kao strvina ili
plijen. Na prostoru županije postoji veliki broj stada ovaca držanih na paši na otvorenom i neadekvatnih
odlagališta otpada gdje se često odlaže animalni otpad, a posebice u vrijeme svinjokolja.

Na području Vukovarsko-srijemske županije formirana su 53 zajednička lovišta površine 164.496 ha i

20 državnih lovišta ukupne površine 83.531 ha. Na području županije do nedavno je bilo ukupno 4.690
ha miniranih i minski sumnjivih poljoprivrednih i šumskih površina. Kao posljedica toga javlja se
povećanje populacije divljači koja se zadržava i razmnožava na tim područjima, a na navedenim
područjima lov i gospodarenje nije moguće. Najveće površine minski sumnjivih ili nedavno
razminiranih površina nalaze se na području općina Nijemci, Stari Jankovci, Vinkovci i Markušica, gdje
se nalazi najveći broj čagljeva. Na području Brodsko-posavske županije najviše čagljeva obitava na
području od Radinja do Prašnika. U lovištu „Krnad” neposredno pored “Prašnika” nalazi se karantenski
objekt-farma za prihvat junadi i nezaštićeno stočno groblje. Na području županije nalazi se ukupno oko
2.000 ha miniranih i minski sumnjivih površina nedostupnih za bilo kakav oblik gospodarenja, a pri
tome se gotovo 100% minskih polja nalazi na području općina: Cernik, Dragalić, Gornji Bogićevci,
Okučani i Stara Gradiška, gdje je i najveća koncentracija čagljeva po jedinici površine. Zajedničko za
većinu zajedničkih lovišta na području sve tri županije je da se nakon odstrjela i primarne obrade trupova
divljači animalni otpad ostavlja u lovištu za prehranu grabežljivcima, što također pogoduje širenju
čagljeva.

Često se broj odstrijeljenih jedinki prepisuje iz rubrike planirano u rubriku ostvareno. Ukoliko je brojno
stanje i odstrjel veće u pravilu se prepisuje planirani odstrjel. Zbog svega navedenog podaci o brojnom
stanju i odstrjelu čagljeva u SLE, jedini su službeni, no uglavnom nisu realni. Podaci o odstrelu čagljeva
u SLE za područje Vukovarsko-srijemske županije u lovnoj 2009./2010. govore o odstrjelu 54 jedinke,
a mi smo prilikom istraživanja došli u posjed 72 jedinke na istom području u istom razdoblju, a sigurno
je to samo manji broj odstrijeljenih jedinki. Pojedina lovačka društva u LGO čaglja uopće nemaju
evidentiranog kao vrstu, iako je prisutan i odstrjeljuje se, a odstrjel i podaci o njima se ne prijavljuju.
Pretpostavlja se da je brojno stanje 3-4 puta veće od onog u SLE. Prema dostupnim informacijama s
terena i uspoređivanjem s podacima iz SLE pretpostavlja se da na području istočne Hrvatske obitava
1.500 do 2.000 jedinki dok u ostalim dijelovima Hrvatske (Podravina, Pokupski bazen, Dalmacija i
Istra) obitava još oko 1000 jedinki u matičnom fondu.

78
5.1.2. Trendovi širenja i prirast

Čagalj se iz jugoistočne Europe i Male Azije u proteklih stotinjak godina proširio prije svega na područje
Grčke i Balkanskog poluotoka, a povećanjem brojnog stanja u Bugarskoj, Srbiji, Mađarskoj i Hrvatskoj
širio se prema istočnoj i srednjoj Europi. Mediteranska populacija (označena crvenom bojom) je
genetski odvojena populacija koja se na području dubrovačkog zaleđa, Šibensko-kninske županije i
zadarskog zaleđa zadržala vrlo dugo, brojnost joj je niska, kao i koeficijent prirasta, a širi se vrlo sporo
u određenom vremenskom intervalu. Velika gustoća ove populacije izražena je samo na Pelješcu.

U našoj studiji napravljena je „genetska identifikacija“ da bi se utvrdilo odakle je došao čagalj na

područje Hrvatske i zbog čega je koeficijent prirasta toliko visok u istočnoj Hrvatskoj i značajno se
razlikuje od prirasta u Dalmaciji. Za potrebe istraživanja izolirana je DNK i napravljena analiza
mitohondrijske sekvence istočno Hrvatske, istočno Srpske i Dalmatinske populacije.

Slike 35. i 36. grafički prikazuju rezultate obrađene programom "Structure" za K=2, te za K=3. Na
slikama je svaka jedinka predstavljena okomitom linijom koja se sastoji od K segmenata, a svaki je
segment predstavljen drugačijom bojom. Duljina segmenata je proporcionalna udjelu u statistički
određenoj genetičkoj skupini. Vidljivo je genetičko grupiranje uzoraka iz istočne Hrvatske (Slavonije)
s uzorcima iz istočne Srbije, te odvajanje uzoraka čagljeva iz sjeverne Dalmacije od prije navedenih
populacija.

Slika 35. Grafički prikaz analize populacijske strukture uzoraka čagljeva dobiven u programu
"Structure" za K=2.

Na Slici 35. crvenom je bojom prikazana skupina kojoj pripadaju jedinke čagljeva iz istočne Hrvatske i
istočne Srbije, a zelenom bojom jedinke iz sjeverne Dalmacije. Vidljivo je da se u istočnoj Hrvatskoj i
istočnoj Srbiji nalazi jedinstvena populacija, dok sjevernodalmatinske jedinke pripadaju drugoj
populaciji.

79
 Slika 36. Grafički prikaz analize populacijske strukture uzoraka čagljeva dobiven u programu
"Structure" za K=3.

Na Slici 36. zelenom je bojom prikazana skupina kojoj pripadaju jedinke iz sjeverne Dalmacije, dok
jedinke iz Slavonije i istočne Srbije pokazuju podjednaku pripadnost skupinama crvene i plave boje.

Rezultati našeg istraživanja dokazuju da se sjevernodalmatinska populacija genetski razlikuje od

populacija u istočnom dijelu Hrvatske i istočne Srbije što govori da se radi o različitoj populaciji.
Moguće je da je do genetske različitosti sjeverno dalmatinske populacije došlo zbog genske depresije
odnosno zbog opstanka samo nekoliko jedinki ili čak samo jedne gravidne ženke. Zbog ograničenog
broja jedinki osnivačke populacije i konstantnog parenja u srodstvu (tzv. „usko grlo populacije“) na
geografski izoliranom području moguće je da se dalmatinska populacija genetski razlikuje od istočne
populacije. Samim time objašnjava se i izrazito visoka prilagodljivost, otpornost i vijabilnost populacije
koja u povoljnim uvjetima (količina dostupne hrane i mir u staništu) omogućava tako visoke priraste.

Izumiranjem i nestankom čaglja s prostora Panonske nizine došlo je do oslobađanja velikog prostora
slobodnog za predatore. Jačanjem populacije i povećanjem brojnosti na prostoru Bugarske i Turske
došlo je do širenja prema Grčkoj, Srbiji i Rumunjskoj. Grčka populacija je vjerojatno povezana s
populacijom na turskoj strani delte rijeke Evros. Bugarska populacija je vjerojatno povezana s turskom
u Strandža regiji duž obale Crnog mora.

Širenje bugarske populacije nastavljeno je duž rijeke Dunav prema Rumunjskoj i dalje uz rijeku na
zapad prema Srbiji te prema području Negotina. Širenje srpske populacije vjerojatno je nastavljeno
dolinom rijeka Save i Dunava prema Hrvatskoj i Mađarskoj, te dolinom rijeka Tise i Dunava prema
Mađarskoj. Jačanjem Mađarske populacije čagljevi se šire prema Austriji, Slovačkoj, Češkoj i
Njemačkoj.Vremenski slijed pojavljivanja čagljeva i jačanja populacije na pojedinim područjima
opisanim u istraživanju te genetska sličnost srpske i istočnohrvatske populacije daje nam potvrdu ove
teorije (Zachos i sur., 2009.).

80
Jačanjem populacije i povećanjem brojnosti na prostoru Bugarske i Turske došlo je do širenja prema
Grčkoj, Srbiji i Rumunjskoj. Grčka populacija je vjerojatno povezana s populacijom na turskoj strani
delte rijeke Evros. Bugarska populacija je vjerojatno povezana s turskom u Strandža regiji duž obale
Crnog mora. Širenje bugarske populacije nastavljeno je duž rijeke Dunav prema Rumunjskoj i dalje uz
rijeku na zapad prema Srbiji te prema području Negotina. Širenje srpske populacije vjerojatno je
nastavljeno dolinom rijeka Save i Dunava prema Hrvatskoj i Mađarskoj, te dolinom rijeka Tise i Dunava
prema Mađarskoj. Jačanjem Mađarske populacije čagljevi se šire prema Austriji, Slovačkoj, Češkoj i
Njemačkoj.Vremenski slijed pojavljivanja čagljeva i jačanja populacije na pojedinim područjima
opisanim u istraživanju te genetska sličnost srpske i istočnohrvatske populacije daje nam potvrdu ove
teorije (Zachos i sur., 2009.).

Smjerovi širenja populacije čaglja u Europi prikazani su na Slici 37. Zelenom bojom označena je
jugoistočna (istočna populacija), a crvenom mediteranska populacija.

Slika 36. Pravci i trendovi širenja populacije čaglja u Europi.

Smatra se da su dalmatinska, crnogorska i talijanska populacija odvojene i da se razlikuju od balkanske,

odnosno crnomorske populacije. Eventualne migracije, njihov obim, genetska povezanost i stupanj
srodstva između ovih subpopulacija je nepoznat, kao i podrijetlo čagljeva u Sloveniji. Ostaci albanske
populacije u području Skoder su vjerojatno povezani s crnogorskom subpopulacijom (Kryštufek i
Tvrtković, 1990.a).

81
Populacija čagljeva u kontinentalnoj Hrvatskoj (istočna populacija) zbog svega navedenog ima
tendenciju snažnog povećanja brojnog stanja i značajnog širenja areala rasprostranjenosti prema zapadu,
dok je dalmatinska populacija uglavnom u blagom porastu i sa slabom do umjerenom tendencijom
širenja prema sjeveru. Na širenje dalmatinske populacije značajno utječu planinski masivi u
Dubrovačkom zaleđu, te planine Biokovo, Mosor i Velebit. Prirast kod populacije čagljeva na području
Baranje kreće se oko 300% po reproduktivnom paru.

Obzirom na podatke o odstrjelu s terena i veliku brzinu i značajno povećanje areala rasprostranjenosti u
vrlo kratkom vremenu potrebno je revidirati priraste. Prirast čagljeva u Spačvi kreće se od 200-250%
po reproduktivnom paru.

Prema podacima s terena prirast čagljeva na području Posavine od Radinja i Prašnika kreće se oko 200-
300% odgojenih mladunaca po reproduktivnom paru što je izrazito visoko. Prirast čaglja na području
Dubrovačko-neretvanske i Šibensko-kninske županije limitiran je količinom animalne hrane i kreće se
oko 100% po reproduktivnom paru. Prirast čagljeva na području Zadarske županije kreće se od 80-150%
po reproduktivnom paru. U Lovnogospodarskim osnovama koeficijent prirasta iznosi 0,5 odnosno
obračunava se sa 50% prema broju jedinki ili 100% po reproduktivnom paru. Ovakav prirast realan je
na području Dalmacije, no na području istočne Hrvatske viši je i do tri puta. Zbog toga koeficijente
prirasta za kontinentalni dio Hrvatske treba svakako revidirati. Kao koeficijent prirasta obračunavati
koeficijent prirasta od 1 prema broju jedinki u matičnom fondu na području južne i srednje Dalmacije i
Istre, dok na području istočne Hrvatske treba obračunavati koeficijent prirasta od 1,5 u lovištima gdje
divlja svinja nije glavna vrsta divljači i gdje nema miniranih površina u lovištu. U lovištima gdje divlja
svinja obitava u većem broju i u osnovama se nalazi kao glavna vrsta divljači ili je dio površina miniran
koeficijent prirasta treba iznositi 2 u odnosu na broj jedinki u matičnom fondu.

5.2. Smjernice budućeg gospodarenja

S obzirom na prepoznate probleme i veliki broj nepoznanica populaciju čaglja treba držati pod strogom
kontrolom kako ne bi izmakla nadzoru. Poželjno bi bilo omogućiti lovozakupnicima povećani odstrjel
bez obzira na propisane fondove u lovno-gospodarskim osnovama ukoliko se populacija značajno
poveća. Čagalj je vrlo prilagodljiv staništu, tipičan je oportunist u prehrani, vrlo je lukav i u skupnim
prigonskim lovovima vrlo rijetko biva odstrijeljen. Populaciju je vrlo teško držati pod kontrolom. Kako
se planski akti u lovstvu izrađuju za razdoblje od 10 godina predug je period za korekciju prirasta i
odstrjela u planskim aktima. Zbog toga predlažemo korekciju prirasta i povećanje odstrjela.

82
5.2.1. Cilj, kapacitet i poželjna brojnost

Čagalj je naša autohtona divljač koja na području Hrvatske obitava duže od 500 godina. Cilj je sačuvati
populaciju od izumiranja uz kontrolu brojnog stanja u okviru poželjnog kapaciteta. Budući da se
populacija prebrzo širi i da se brojnost značajno povećala (u nekim lovištima je bitno veće brojno stanje
od poželjnog - i do 300%) populaciju treba držati strogo pod kontrolom. Osnovni cilj je razminiranje
površina u lovištu kako bi se omogućila kontrola populacije plemenite divljači i predatorskih vrsta.

Samim time osiguralo bi se pronalaženje ranjene divljači koja često u njima završi. Na ovaj način
omogućilo bi se smanjenje broja lešina u lovištu.

U lovištima je velika količina animalnog otpada nastala nakon evisceracije divljači (pojedini
lovozakupnici imaju zakonsku obvezu izlaganja utroba divljači nakon evisceracije zbog hranjenja ptica
grabljivica – prvenstveno orla štekavca (Haliaeetus albicilla). U smislu kontrole brojnosti čagljeva
preporučujemo u zabraniti odlaganje i izlaganje animalnog otpada (koža i utrobni organi) nakon odstrela
u lovištima.

Nadalje, sugerirmo zabraniti i strogo nadzirati svako odlaganje uginulih životinja i klaoničkog otpada u
lovištima bez obzira radi li se o registriranim ili priručnim objektima u kućnoj radinosti. Prije svega
količina dostupne animalne hrane diktira prirast i brojno stanje čaglja u lovištu.

Potrebno je odrediti kapacitet i poželjnu brojnost u staništima na području istočne Hrvatske. Predlažemo
1 grlo na 1000 ha LPP u lovištima gdje je srneća divljač navedena kao jedina glavna vrsta krupne divljači
u LGO obrascima uz koeficijent prirasta od 1-1,5 na broj jedinki u matičnom fondu. U lovištima gdje je
glavna vrsta divljači divlja svinja ili postoje minirane površine na 1000 ha LPP može se uzgajati 1
reproduktivni par uz koeficijent prirasta 2-3. Sav godišnji prirast treba predvidjeti za odstrel.

5.2.2. Zoniranje rasprostranjenosti, područje stalnog i povremenog obitavanja

Prema količini dostupne hrane, rasporedu minskih polja zastupljenosti poplavnih površina i brojnosti
divljih svinja u lovištima čagalj je poželjna divljač na području poplavnih zona u dolinama Save, Drave
i Dunava (Slika 37). To je je područje Baranje, Spačvanski bazen i hrvatska Posavina od Migalovaca do
Siska. Ovo stanište količinom dostupne hrane osigurava prostor za život i razmnožavanje jednom
reproduktivnom paru na 1.000 ha LPP.

Područje sjeverno od autoceste Zagreb – Lipovac i zapadno od autoceste Sredanci – Beli Manastir
preporučuje se kao uvjetno pogodno za obitavanje čaglja odnosno područje povremenog obitavanja. Na
ovim prostorima količina dostupne animalne hrane dovoljna je za uzgoj i prehranu jednog para na 2.000
ha LPP.

83
Područja iznad 300 m/nv nisu pogodna za uzgoj čaglja zbog toga što je na tim površinama vrlo malo
prirodne hrane za čaglja (glodavaca i animalnog otpada), poplava i uginule divljači nema. U ovakvim
staništima divljač i sitna stoka (ovce i koze) predstavljaju gotovo isključivu hranu čagljevima i kao takav
je izrazito nepoželjan i treba omogućiti izlov u potpunosti.

Slika 37. Zonacija područja prema pogodnosti za lovno gospodaranje čagljem

u Republici Hrvatskoj.

84
6. ZAKONODAVSTVO I PREPORUČENI ZAHVATI U
POPULACIJU

6.1. Matični fond, prirast i gospodarski kapacitet

PODRUČJE POGODNO ZA UZGOJ ČAGLJA

Poželjna brojnost čaglja na području istočne Hrvatske (Osječko-baranjska, Brodsko-posavska

i Vukovarsko- srijemska županija) treba biti tolika da bitno ne ugrožava populacije plemenitih
vrsta divljači, da se ne približava previše naseljima i da ostane izvan kontakta s domaćim psima.
Prema količini otpada u lovištima i našim izračunima to je broj od 150 reproduktivnih parova
(KP= 2,5).

Osječko-baranjska županija
MF= 50 parova=100 grla
KP=2 po grlu ili 4 po paru
P= 200 grla
GP= 300 grla
Odstrel= 200 grla

Vukovarsko-srijemska županija
MF= 50 parova=100 grla
KP=2 po grlu ili 4 po paru
P= 200 grla
GP= 300 grla
Odstrel= 200 grla

Brodsko-posavska županija
MF= 50 parova=100 grla
KP=2 po grlu ili 4 po paru
P= 200 grla
GP= 300 grla
Odstrel= 200 grla

85
PODRUČJE UVJETNO POGODNO ZA UZGOJ ČAGLJA

U ostalim dijelovima kontinentalnog djela (Sisačko-moslavačka, Karlovačka, Virovitičko-podravska,

Koprivničko-križevačka) Hrvatske na području uvjetno pogodnom za uzgoj čaglja to je iznos od ukupno
150 parova, ali uz niži koeficijent prirasta (KP=2).

Sisačko-moslavačka županija
MF= 45 parova=90 grla
KP=1,5 po grlu ili 3 po paru
P= 135 grla
GP= 225 grla
Odstrel= 135 grla

Karlovačka županija
MF= 35 parova=70 grla
KP=1,5 po grlu ili 3 po paru
P= 135 grla
GP= 225 grla
Odstrel= 135 grla

Virovitičko-podravska županija
MF= 35 parova= 70 grla
KP=1,5 po grlu ili 3 po paru
P= 135 grla
GP= 225 grla
Odstrel= 135 grla

Koprivničko-križevačka županija
MF= 35 parova= 70 grla
KP=1,5 po grlu ili 3 po paru
P= 135 grla
GP= 225 grla
Odstrel= 135 grla

U Dalmaciji i Istri predviđeno je 100 reproduktivnih parova uz koeficijent prirasta od 1 po grlu

ili 2 po paru (KP=1).

86
Dubrovačko-neretvanska županija
MF= 25 parova= 50 grla
KP=1,0 po grlu ili 2 po paru
P= 50 grla
GP= 100 grla
Odstrel= 100 grla

Šibensko-kninska županija
MF= 25 parova= 50 grla
KP=1,0 po grlu ili 2 po paru
P= 50 grla
GP= 100 grla
Odstrel= 100 grla

Zadarska županija
MF= 25 parova= 50 grla
KP=1,0 po grlu ili 2 po paru
P= 50 grla
GP= 100 grla
Odstrel= 100 grla

Istarska županija
MF= 25 parova= 50 grla
KP=1,0 po grlu ili 2 po paru
P= 50 grla
GP= 100 grla
Odstrel= 100 grla

PODRUČJE NEPOGODNO ZA UZGOJ ČAGLJA

Ostala područja Republike Hrvatske nisu pogodna za uzgoj čaglja. To su sva područja koja nisu
plavljena, gdje divlja svinja nije glavna vrsta divljači u LGO, nema miniranih površina i sva područja
iznad 300 mnv. Ukoliko stanište ne ispunjava jedan od ova četiri uvjeta čaglja treba ga proglasiti uzgojno
nepoželjnom divljači.

Ovakvim zoniranjem područja pogodnim, uvjetno pogodnim i nepogodnim za uzgoj matični fond od
800 jedinki prema predviđenim koeficijentima prirasta omogućava prirast od 1.350 jedinki što
predstavlja gospodarski kapacitet od 2.150 jedinki na razini Hrvatske. Predviđeni odstrel za cijelu
Hrvatsku iznosio bi 1.350 jedinki.

87
6.2. Način lova čagljeva

Čagalj je izrazito lukava i oprezna divljač. U odnosu na lisicu i divlju svinju koje slove za izrazito
opreznu divljač čagalj pokazuje zadivljujuće načine izvlačenja kroz pogon i prigon prilikom skupnih
lovova. Prilikom izbora gradnje i izbora već izgrađenih nastambi za koćenje i odgoj mladunčadi je vrlo
oprezan i vrlo su rijetke osobe koje su u prirodi našli nastambu čaglja.

Čagljevi se love na više načina pojedinačnim i skupnim lovom. Uobičajeni načini lova su prigonom i
pogonom prilikom lova divljih svinja. Tada pokazuje izuzetne sposobnosti u osluškivanju i traženju rupa
na liniji strijeljanja. Ukoliko su linije strijeljanja postavljene gusto i kvalitetno u pravilu prolazi kroz
liniju pogoniča i spas traži u ostanku u najgušćem dijelu iza prigona. Većina lovačkih pasa ne goni
čaglja. Psi ptičari, dizači divljači, brak jazavčari, kopovi i većina terijera u pravilu registriraju miris
čaglja i ne gone ga te vrlo jednostavno prolazi kroz pogon i ostaje na gonjenom području. Pasmine
dugonogih goniča i neki lovni terijeri obično glasno gone čaglja i tada ga je moguće loviti pogonom.
Osim toga čagalj se lovi dočekom na visokoj čeki, pri skupnim lovovima sitne divljači i prikradanjem.

Posebno učinkovitom se pokazala tehnika lova dočekom. Na prostoru pogodnom za čekanje (tridesetak
metara od čeke) najbolje je ukopati dvije cijevi jednu iznad druge unutrašnjeg promjera 20-25 cm.
Gornja cijev bi trebala viriti oko 20 iznad tla. U cijev se tijekom godine ubacuju utrobe divljači (domaće
peradi) i ostaci hrane. Tlo oko hranilišta treba grabljicama održavati rahlim i pogodnim za čitanje
tragova i konstantno treba oko hranilišta po malo odlagati hrane kako bi čagljeve konstantno
primamljivali. Budući da iznutrice metar – dva pod zemljom nikada ne smrzavaju i mirisi se šire izvan
jame, a kako je cijev iznad razine zemlje mirisi se šire i primamljuju grabežljivce. U nedostatku živoga
plijena ovakvo hranilište čagljevi redovito posjećuju tijekom cijele godine. Vrlo učinkovitim se
pokazalo i primamljivanje kožom odstrijeljene divljači. Nakon odstrjela i guljenja divljači na
primjerenoj udaljenosti od čeke pogodnoj za pucanje postavi se koža odstrijeljene divljači (najbolje
divlje svinje) mesnom stranom prema gore.

Kroz kožu se zabije drveni kolac i koža se pričvrsti za tlo kako je čagljevi ne bi mogli odvući u gustiš.
Ostaci utrobe i krvi odstrijeljene divljači će svojim mirisom dugo privlačiti čagljeve na hranjenje, a zbog
toga što se hrane isključivo na prostoru pogodnom za pucanje postaju laka lovina.

Čagalj se lovi lovačkim puškama s glatkim cijevima sačmom od 4-4,5 mm te puškama s užlijebljenim
cijevima svih kalibara, tijekom cijele godine, osim u razdoblju kad je ženka visoko bređa i vodi sitnu
mladunčad.

88
6.3. Praćenje, znanstvena istraživanja i međunarodna suradnja

Obzirom da je čagalj relativno nova i široj javnosti prilično nepoznata divljač na području Hrvatske te
da pokazuje izuzetne sposobnosti u prilagođavanju staništu, izboru dostupne hrane, izboru zaklona za
razmnožavanje i dnevni boravak treba organizirati trajno praćenje populacije i monitoring stanja na
području obitavanja. Obzirom na vrlo veliku reprodukcijsku sposobnost i različite koeficijente prirasta
zakonodavac i osobe koji izrađuju planske akte za gospodarenje trebaju biti vrlo fleksibilni u
propisivanju fondova i odstrela.

Obzirom da su se pojavili dokazano plodni križanci između čaglja i psa i da su u pravilu majke križanaca
ženke čaglja vrlo je lako moguće da se genom domaćeg psa unese u populaciju čagljeva, a tada se
koeficijent prirasta može još više i značajnije povećati.

Čagljevi su prirodni rezervoar različitih zoonoza (bjesnoća, trihineloza, alarioza, itd.) i kao takvi su
mogući širitelji zaraze jer često noću prilikom hranjenja obilaze prostore na kojima čovjek i domaći psi
borave danju.

Budući da se teritorijalne životinje i da se često hrane lešinama divljači i animalnim otpadom u lovištu
kao i divljim i kultiviranim voćem, te da se nalaze vrlo visoko u hranidbenom lancu, te da se svi teški
metali i pesticidi vrlo čvrsto vežu u njihovim parenhimskim organima, kostima, masnom tkivu i dlaci
odlični su bioindikatori zagađenosti staništa.

Znanstveno istraživački tim Poljoprivrednoga fakulteta Sveučilišta u Osijeku dio je međunarodne

skjupine znanstvenika koja se bavi proučavanjem divljih kanida na području Europe, Azije, Afrike i
sjeverne Amerike, a čiji je rad rezultirao publikacijom niza publiciranih znanstvenih i stručnih radova
upravo iz ovog područja.

89
7. ZAKLJUČAK

Ovom studijom uočeni su određeni problemi koji se pojavljuju pojavom i širenjem čaglja na području
Republike Hrvatske. Čagalj je relativno nova i nepoznata vrsta na području Hrvatske čije brojno stanje
i utjecaj na druge vrste divljih i domaćih životinja treba konstantno pratiti i držati pod kontrolom. Još je
uvijek niz nepoznanica u biologiji čaglja, načinu razmnožavanja i odgoju mladunčadi, hranjenju i
preferanciji određenih hranidbenih komponenti, morfologiji, trofejnoj vrijednosti, genetskoj
pripadnosti, putevima širenja i trendovima u razvoju i širenju populacije, te određivanju područja
pogodnih za uzgoj čaglja, što se ovom studijom pokušalo riješiti.

Za kvalitetnije upravljanje populacijom čaglja u Hrvatskoj predlažemo slijedeće:

1. Područja pogodna, uvjetno pogodna i nepogodna za uzgoj čaglja.

2. Korekciju koeficijentata prirasta u smjernicama za izradu planskih akata obzirom na područja

pogodna za uzgoj čaglja.

3. Utjecati na nadležne inspekcije da se smanji izlaganje animalnog otpada nastalog nakon guljenja
i evisceracije divljači te klaoničkog otpada iz registriranih i neregistriranih objekata koji
značajno diktiraju područje rasprostranjenosti i brojnost čaglja.

4. Zatražiti ubrzano razminiranje miniranih i minski sumnjivih površina kako bi se omogućilo

normalno gospodarenje divljači i staništem.

5. Osigurati sredstva i mogućnost monitoringa za praćenje populacije čaglja. Prilikom monitoringa

posebice obratiti pozornost na križance, područje rasprostranjenosti i smjerove širenja,
hranidbene navike i zoonoze prenosive s divljih na domaće životinje (bjesnoća, trihineloza,
alarioza i dr.).

6. Zatražiti od međunarodnih institucija (CIC) promjenu kriterija za dodjelu medalja prilikom

ocjenjivanja trofejne vrijednosti.

90
8. POPIS KORIŠTENE LITERATURE

1. Adamič, M., Jerina, K., Jonozovič, M. (2004): Problems connected with the large-carnivore
conservation in Slovenia: did we find the right way? Game & Wildlife Science 4 (21): 571-
580.

2. Admasu, E., Thirgood, S.J., Bekele, A., Laurenson, M.K. (2004): Spatial ecology of golden
jackal in farmland in the Ethiopian Highlands; African Journal of Ecology 42: 144–152.

3. Adamakopoulos, P., Adamakopoulos, Τ., Bousbouras, D., Giannatos, G., Hatzirvassanis, V.,
Ioannidis, Y., Papaioannou, H., Sfougaris, A. (1991): Les grands mammiferes de Grece
(Carnivores et Artiodactyles): Situation actuelle, repartition, habitat – Les especes menaces,
Perspectives de protection; Biologia Gallo-hellenica 18: 107-127.

4. Agyaki, G. (2000): A sakál napja; Magyar Vadaszlap 9 (2): 10.

5. Almasan, H. (1995): Sacalul ín fauna Romaniei. Vânâtorul si pescarul Roman, 1996 (1): 18-
19.

6. Aliev, F.F. (1969): Der kaukasische Schakal (Canis aureus moreoticus Geoffrey, 1835);
Zoollogie Institute Bulgarische Academie Nauka 26: 75 – 82.

7. Amroun, M., Giraudoux, P., Delattre, P. (2006): A comparative study of the diets of two
sympatric carnivores - the golden jackal (Canis aureus) and the common genet (Genetta
genetta) in Kabylia; Algeria Mammalia 70 (3-4): 247-254.

8. Anderson, J. (1902): Zoology of Egypt: Mammalia. (Revised and completed by W. E. De

Winton). Hugh Rees Ltd., London, XVII, 374.

9. Arnold, J., Anna Humer, Heltai, M., Murariu, D., Spassov, N. Hackländer, K. (2012): Current
status and distribution of golden jackals Canis aureus in Europe; Mammal Review 42 (1): 1–
11.

10. Atanassov, N. (1953): Izsledvanija vrhu schakala (Canis aureus L.) v Bulgariji; Bullgarian
Institute Zoollogy Academy Sciences 2: 189—273.

11. Atanassov, N. (1955): The jackal (Canis aureus L.) in Bulgaria; Comptes Rendus de l’
Academie Bulgare des Sciences 61 – 64.

12. Atkinson, R.P.D., Macdonald, D.W., Kamizola, R. (2002): Dietary opportunism in side-
striped jackals Canis adustus Sundevall; Journal of Zoology 257: 129–139.

13. Bauer, K., Suchentrunk, F. (1995): Weitere Ausbreitung des Goldschakals Canis aureus L.,
1758 in Österreich; Zeitschrift fur Saugetierkunde-International Journal of Mammalian
Biology 60: 307–309.

14. Becker, M. (1908): Einiges über den Schakal Dalmatiens; Waidmannsheil, 28 (20): 391-395.

15. Bego, F. (1997): Shoqata per Ruajtjen dhe Mbrojtjen e Mjedisit Natyror ne Shqiperi; Libri i
Kuq. 1 – 312.

16. Brown, L., Macdonald, D.W. (1995): Predation on Green Turtle, Chelonia mydas nests by
wild canids at Akyatan – Beach; Turkey Biological Conservation 71 : 55-60.

17. Biočić, I. (1992): Najezda čagljeva (Trogir); Lovački vjesnik Zagreb, 101, 413.

91
18. Bon, M., Paolucci, P., Mezavilla, F., De Battisti, R., Vernier, V. (1995): Atlante dei
Mammifrei del Vento, Lavori Societa Veneziana di Scienze Natirali 21 (Suppl.), 1-132.

19. Bošković, I. (2009): Čagalj- Hrvatska autohtona divljač, Lovački vjesnik 6: 44-49.

20. Bošković, I., Florijančić, T., Beck Ana, Beck, R., Pintur, K., Opačak, A., Ozimec, S. (2009):
Preliminarna istraživanja prehrane čaglja (Canis aureus aureus) na području istočne Hrvatske;
Krmiva 51(6) 305-311.

21. Bošković, I., Florijančić, T., Pintur, K., Beck, R., Jelkić, D. (2010): Hranidba čaglja (Canis
aureus L.) u istočnoj Hrvatskoj; Proceedings of 45 Croatian and 5 International Symposium
on Agriculture, Opatija, Croatia, 15.-19. February, 968-972.

22. Bošković, I., Florijančić, T., Šperanda Marcela, Šprem, N., Ozimec, S., Đidara, M.,
Degmečić, D. (2011): Craniometric characteristics of golden jackal (Canis aureus L.)
in Croatia; VI European Congress of Mammology; Université P. et M. Curie – Muséum
national d’Histoire naturelle, Paris, France, 19.-23. July, Abstract, 36.

23. Bošković, I., Florijančić, T., Šperanda, M., Ozimec, S., Šprem, N. (2012): The ecological role of
the golden jackal (Canis aureus L.) in the hunting grounds of Eastern Croatia. International
conference on hunting for sustainability: ecology, economics and society. Ciudad Real
(Španjolska), 27.-29. ožujka 2012.

24. Bošković, I., Florijančić, T., Šperanda, M., Šprem, N., Ozimec, S., Degmečić, D. (2013): Status
populacije čaglja (Canis aureus L.) u istočnoj Hrvatskoj. Zbornik sažetaka 48. hrvatskog i 8.
međunarodnog simpozija agronoma. Dubrovnik, 17.-22. 2.

25. Bošković, I., Florijančić, T., Šperanda, M., Šprem, N., Ozimec, S., Degmečić, D. (2013): Sezonski
aspekti hranidbe čaglja (Canis aureus L.) u istočnoj Hrvatskoj. Zbornik sažetaka XX.
Međunarodnog savjetovanja Krmiva 2013. Opatija, 5.-7. lipnja, 155-156.

26. Bošković, I., Šperanda, Marcela, Florijančić, T., Šprem, N., Ozimec, S., Degmečić, D., Jelkić D.
(2013): Dietary Habits of the Golden Jackal (Canis aureus L.) in the Eastern Croatia. Agric.
conspec. sci. 78(3):245—248. XXI (International Symposium Animal Science Days September 18
– 20, 2013 Padova, Italy).

27. Bošković, I., Florijančić, T., Šperanda, M., Šprem, N., Ozimec, S., Degmečić, D., Čurović, M.
(2014): Comparison of morphometric characteristics of the golden jackal from eastern Croatia and
eastern Serbia. Fifth International Agricultural Symposium „Agrosym 2014“, Jahorina (Bosna i
Hercegovina), 23.-26. 10. 2014.

28. Brelih, S. (1955): Šakali (Canis aureus L.) na ozemlju Slovenije; Bioloski Vestnik 4: 56-58.

29. Brusina, S. (1892): Čagalj balkanski (Canis aureus balcanicus BRUS. n. form.) iz Slavonije;
Glasnik Hrvatskog Naravoslovnog društva 7: 316-317.

30. Câlinescu, R. (1931): Schakale in Rumänien; Zaitschrift für Säugetierkunde 5: 373-275.

31. Corbet, G.B., Hill, J.E. (1991): A World List of Mammalian Species. Third Edition. Oxford
University Press, NY.

32. Corbet, G. B. (1978): The Mammals of the Palaearctic Region: A taxonomic review. - British
Museum (National History); London (Cornell University Press).

33. Čelebi, E. (1996): Putopis, odlomci o jugoslavenskim zemljama - pretisak, Sarajevo-

Publishing, Sarajevo, BIH, 86.

92
34. Červeny, J., Hell, P., Slamečka, J., a kolektiv (2004): Encyklopedija polovnictva, Ottovo
nakladatelstvy, s.r.o. Česka Republika.

35. Červený, J., Andéra, M., Koubek, P., Bufka, L. (2006): Změny rozšíření našich savcůna
začátku 21. století; Ochrana přírody, 61: 12–19.

36. Ćirović, D., Milenković, M., Paunović, M., Penezić, A. (2008): Aktuelno rasprostiranje i
faktori širenja šakala (Canis aureus L. 1758) u Srbiji; Međunarodno savetovanje o krupnim
zverima i tragačima po krvi, Lovački savez Srbije, Žagubica; 93-102.

37. Day, M. (1966): Hair and featherre mains in stoatsandweasels; Journal of Zool.ogy 148: 201–
217.

38. Demeter, A. (1984): Recent records of rare or non-resident large carnivores in Hungary;
Vertebrata Hungarica 22: 65-71.

39. Demeter, A. (1985): Az aranysakál; Nimród 105 (10): 449.

40. Demeter , A., Spassov, N. (1993): Canis aureus Linnaeus, 1758. In: J. Niethammer and F.
Krapp, Editors, Handbuch der Säugetiere Europas, Aula-Verlag, Wiesbaden, pp. 107–138.

41. Demeter, A., Palotás, G. (1992): Az aranysakál (Canis aureus) terjeszkedése Magyarországon
Kézirat, 9.

42. Dorst, J. (1970): A field guide to the larger mammals of Africa; Hougton Mifflin, Boston. 287.

43. Dulić, B., Mirić, D. (1967): Catalogus Faunae Jugoslaviae. IV/4 Mammalia Akademija
znanosti, SFRJ, Ljubljana.

44. Džaja, A. (1978): Čagalj u Glamoču, Lovačke novine br. 7; Novi Sad.

45. Éhik, Gy. (1931): A sakál, Nimród Vadászújság, 19 (35): 572-573.

46. Éhik, Gy. (1937a): Nádifarkas. Nimród Vadászújsag, 25 (35): 558-559.

47. Éhik, Gy. (1937b): Mi lehetett a nádi farkas? A tyukodi sakál jelentősége. Nimród
Vadászújsag, 25 (8): 119 -121.

48. Éhik, Gy. (1937c): Magyar sakál, Magyar nádifarkas. Természettudományi Közlöny 8: 1-7.

49. Éhik, Gy. (1937-1938): Sakál vagy nádifarkas hazánkból. Ann. Musseum National
Hungaricum 31: 11-15.

50. Ehik, Gy. (1938): Sakal vagy nadifarkas Hazankoi (Jackal or Reed-wolf from Hungary) Ann.
Musseum National Hungaricum, Pars Zoologica, Budapest; 30: 11-15.

51. Éhik, Gy. (1940): Újabb adat a nádifarkashoz. Nimród Vadászlap, 28 (9): 145.

52. Ellermann, J. R., Morrison Scott, T. C. S. (1966): Checklist of Palaearctic and Indian
Mammals,1758 - 1946. London (British Museum of National History).

53. Etinger, J. (1897): Hrvatski lovdžija, Knjižara Lav. Hartmana, Zagreb.

54. Fabbri, Elena, Caniglia, R., Galov, Ana, Arbanasić, Haidi, Lapini, L., Bošković, I., Florijančić, T.,
Vlasseva, Albena, Atidze, A., Mirchev, R.L., Randi, E. (2014): Genetic structure and expansion of
golden jackals (Canis aureus) in the north-western distribution range (Croatia and eastern Italian
Alps). Conservation Genetics 15(1): 187-199.

93
55. Ferguson, W.W. (1981): The systematic of Canis aureus lupaster (Carnivora:Canidae) and the
occurrence of Canis lupus in North Africa, Egypt and Sinai; Mammalia 4: 459-465.

56. Feriancová-Masárová, Z., Hanák, V. (1965): Stavovce Slovenska IV. Cicavce [Vertebrates of
Slovakia. Mammals]. Vydavatelstvo SAV, Bratislava, 322.

57. Fitzinger, L. J. (1830): Ueber den Schakal Dalmatiens; Isis 1830: 372-375.

58. Floyd, T. J., Mech, L. D., Jordan, P. A. (l978): Relating volf scat content to prey consuned;
Journal of Wildlife Management 421; 528-532.

59. Flower, S. S. (1931): Contributions to our knowledge of the duration of life in vertebrate
animals; Proceedings of Zoological Society 1931: 145-234.

60. Frković, A. (1994): Da li čagalj zamjenjuje vuka, Lovački vjesnik 7/8, Zagreb.

61. Fuller, T.K., Biknevicius, A.R., Kat, P.W., Van Valkenburgh, B., Wayne, R.K. (1989): The
ecology of three sympatric jackal species in the Rift Valley of Kenya; African Journal of
Ecology 27: 313–323.

62. Galov, Ana, Elena Fabbri, Caniglia, R., Haidi Arbanasić, Silvana Lapalombella,

63. Florijančić, T., Bošković, I., Galaverni, M., Randi, E. (2015.): First evidence of hybridization
between golden jackal (Canis aureus) and domestic dog (Canis

64. familiaris) as revealed by genetic markers; Royal Society open, science, 2,1-15.

65. Galov, A., Arbanasić, H., Bošković, I., Florijančić, T., Fabbri, E., Caniglia, R., Randi, E. (2012):
Genetička raznolikost i struktura čaglja (Canis aureus) analizirana pomoću mitohondrijske DNA i
nuklearnih mikrosatelitskih lokusa. 11. hrvatski biološki kongres s međunarodnim sudjelovanjem.
Šibenik, 16.-21. rujna 2012.

66. Galov Ana, Magda Sindičić, Tomislav Gomerčić, Haidi Arbanasić, Matea Baburić, Ivica Bošković,
Tihomir Florijančić (2014): PCR-based Y chromosome marker for discriminating between golden
jackal (Canis aureus) and domestic dog (Canis lupus familiaris) paternal ancestry. Conservation
Genet Resour 6:275-277.

67. Garms, H., Barm, L. (1981): Fauna Europe; Mladinska knjiga, Ljubljana, 550.

68. Giannatos, G. ( 2004): Population status and Conservation Action Plan for the golden jackal
(Canis aureus) in Greece; WWF Athens: 1-47.

69. Giannatos, G., Ioannidis, I. (1989): Project of fauna inventory of Greece. The jackal (Canis
aureus) in southern Greece; University of Athens, Department of Biology 27.

70. Giannatos, G., Ionnidis, I. (1991): Preliminary survey on the distribution and status of jackal
(Canis aureus L. 1758) in southern Greece; Biol. Gallo-Hellenica 18 (1): 67-74.

71. Giannatos, G., Karypidou, A., Legakis, A., Polymeni, R. (2009): Golden jackal (Canis aureus
L.) diet in Southern Greece; Mammalian Biology 8: 1-6.

72. Giannatos G., Marinos, Y., Maragou, P. Catsadorakis, G. (2005): The status of the Golden
Jackal (Canis aureus L.) in Greece; Belgian Journal of Zoology 135 (2): 145-149.

73. Genov, P., Vassilev, S. (1989). Der Schakal Canis aureus Linnaeus, 1758 in Bulgarien. Ein
Beitrag zu seiner Verbreitung und Biologie; Zeit, Jagdwissenschaft 35: 145-150.

74. Genov, P., Vassilev, S. (1991): Density and damages caused by jackal (Canis aureus L.) to
livestock in Southeast Bulgaria; Bulgarian Academy of Sciences and Ecology 24: 58-65.

94
75. Golani, I., Keller, A. (1974): A longitudinal field study of the behaviour of a pair of golden
jackals; The Wild Canids: Their Systematics, Behavioral Ecology and Evolution (Ed. by M.
W. Fox), 303–325.

76. Gomerčić, T., Sindičić, Magda, Florijančić, T., Bošković, I., Huber, Đ., Galov, Ana (2013):
Differetiating between Y chromosome sequences in Croatian canids – short communication.
Veterinarski arhiv 83(5): 571-579. WOS 000325910400010

77. Grubešić, M. (2010): Čagalj kod Vukove Gorice; Dobra kob 102, 28-29.

78. Hell, P., Bleho, Š. (1995): Novodobý Výskyt Šakala Obycajného (Canis aureus) Na
Slovensku; Folia Venat 25: 183-187.

79. Hell, P., Rajsky, D. (2000): Immigrationen des Goldschakals in die Slowakei im 20.
Jahrhundert; Beiträge zur Jagd- und Wildforschung BD 25: 143-147.

80. Heltai, M., Szemethy, L., Lés Biró, Zs. (2000): Új fajok a hazai faunában: az aranysakál, a
nyestkutya és a mosómedve Magyarországon; Vadbiológia 7: 63-71.

81. Heltai, M., Szemethy, L., Lanszky, J. Csanyi, S. (2000): Returning and new mammal
predators in Hungary: the status and distribution of the golden jackal (Canis aureus), raccoon
dog (Nyctereutes procyonoides) and raccoon (Procyon lotor) in 1997-2000; Beiträge zur Jagd-
und Wildforschung BD 26: 95-102.

82. Heltai, M., Szucs Eleonora, Lanszky. J. (2003): Spreading of golden jackal (Canis aureus) in
Hungary: Indigenous or invasive species; Proceedings of 4th European Congress of
Mammalogy, Brno, Czech Republic, 27 July – 1 August.

83. Herzig-Straschil, Barbara (2008a): First breeding record of the golden jackal (Canis aureus
Linnaeus, 1758, Canidae) in Austria; Annalen des Naturhistorischen Museums in Wien 109 B:
73-76.

84. Herzig-Straschil, Barbara (2008b): Goldschakale in Österreich. Universum 9 (Herbst 2008),

Das Naturhistorische 7.

85. Hoogstraal, H. (1964): A brief review of the contemporary land mammals of Egypt (including
Sinai), 3: Carnivora. Hyracoidea, Perissodactyla and Artiodactyla; Journal of Egyptian Public
Health Association 39 (4). 205-239.

86. Hoi-Leitner, M., Kraus, E. (1989): Der Goldschakal (Canis aureus Linnaeus, 1758) in
Österreich (Mammalia Austriaca 17); Bonn Zoolgische Beiträge 40(3/4):197-204.

87. Homonnay, Zs. (1983): Kell-e nekünk a sakál?; Nimród, 103 (8): 362.

88. Hóman, B., Szekfü, Gy. (1936): Magyar történet. V. kötet. Királyi Egyetemi Nymoda;
(Budapest), 690.

89. Hosey, G.R. (1982): The Bosporous Land-Bridge and Mammal Distributions in Asia Minor
and the Balkans. - Säugetierk. Mitt.; 30: 53-62.

90. Howells, V. (1956): A natura Ust in Palestine. Andrew Melrose, London. 192.

91. Ilani, G., Shalmon, S. (1985): On jackals and foxes; Teva va-Aretz 27: 37–38.

92. Ioannidis, Y., Giannatos, G. (1991): Preliminary survey on the distribution and status of jackal
(Canis aureus L., 1758) in southern Greece; Biologia Gallo-hellenica 18 (1): 67–74.

95
93. Jaeger, M., Pandit-Randat, K., Haque, E. (1996): Seasonal differences in territorial behaviour
by Golden Jackal in Bangladesh: Howling versus confrontation; Journal of Mammalogy
77(3): 768-775.

94. Jaeger, M.M., Sultana, P., Haque, E. (2001): Golden jackals in Intensively cultivated areas of
Bangladesh: Daring dacoits and rat control; Proceedings of International Conference: Canid
Biology and Conservation, Oxford.

95. Jaeger, M.M., Haque, E., Sultana, P., Bruggers, R. L. (2007): Daytime cover, diet and space-
use of golden jackals (Canis aureus) in agro-ecosystems of Bangladesh; Mammalia, 1–10.

96. Jaeger, J. A.G., Bowman, J., Brennan Julie, Fahrig, L., Bert, D., Bouchard Julie, Charbonneau,
N., Frank Karin, Gruber, B., Tluk von Toschanowitz Katharina (2005): Predicting when
animal populations are at risk from roads: an interactive model of road avoidance behavior;
Ecological Modelling 185: 329–348.

97. Jeričević, I. (1952): Čagalj (The Jackal). Savez lovačkih društava N. R. Hrvatske, Zagreb; 5-31.

98. Jhala, Y.V., Moehlman, P.D. (2004): Golden jackal (Canis aureus). In: (C. Sillero-Zubiri, M.
Hoffmann and D.W. Macdonald eds.) Canids: foxes, wolves, jackals and dogs. Status survey
and conservation action plan,156–161.

99. Karandinos, M., Paraschi, L. (1992): The Red Data Book of Threatened Vertebrates of Greece;
Hellenic Zoological Society, Hellenic Ornithological Society. WWF Greece, Athens, 356.

100. Kaunda, S., Skinner, J. (2003): Black-backed jackal dietat Mokolodi Nature Reverse,
Botswana; African Journal of Ecology 41: 39–46.

101. Kesterčanek, F. Ž. (1896): Lovstvo, Nakladom Kr. Hrv.-Slav.-Dalm. Zemaljske vlade;

Zagreb.

102. Khan, A.A., Beg, M.A. (1986): Food of some mammalian predators in the cultivated areas of
Punjab. Pakistan Journal of Zoology 18: 71–79.

103. Khidas, K. (1989): Le Chacal, Canis aureus Linnaeus 1758 Document Laboratoire
d'Écologie des Vertébrès Supérieurs. U.R.B.A.F, Tizi-Ouzou, 15.

104. Khidas, K. (1990): Contribution to the study of the Golden Jackal – Social and territorial
organization of the Algerian sub-species Canis aureus Algeriensis Wagner, 1841; Mammalia
54: 361-375.

105. Koubek, P., Červený, J. (2007): The Golden Jackal (Canis aureus) – a new mammal species
in the Czech Republic; Lynx (Praha), 38: 103–106.

106. Koçi, V. (1961): Manual i gjuetisë. Sotim i ministrisë bujq ësisë, Tiranë.

107. Kühn, W. (1935): Die dalmatinischen Schakale. – Zeitschrift füf Säugetierkunde 10 (3): 144-146.

108. Kowalski, K., Kowalska Brigita (1991): Mammals of Algeria; Zaklad Narodowy im
Ossolinkich, Wroclaw, Warszawa and Kraków, 1–370.

109. Kryštufek, B. (1984): Šakali v severni Dalmaciji; Lovec 7(8): 207-208.

110. Kryštufek, B. (1994): Prvo leglo čagljeva u Sloveniji; Lovec 2, Ljubljana, Slovenija, 46.

111. Kryštufek, B, Murariou, D., i Kurtonur, C. (1997): Present distribution of the Golden Jackal
Canis aureus in Balkans and adjacent regions. Mammal Review 27: 109 – 114.

96
112. Kryštufek, B., Petkovski, S. (1990): New record of the jackal Canis aureus Linaeus 1758 in
Macedonia (Mammalia, Carnivora); Fragmenta Balcanica Musei macedonici scientarum
naturalium 14: 131-138.

113. Kryštufek, B., Tvrtković, N. (1990a): Variability and identity of jackals (Canis aureus)
of Dalmatia; Annalen des Naturhistorischen Museums in Wien 91:7-25.

114. Kryštufek, B. i Tvrtković, N. (1990b): Range expansion by Dalmatian jackal population in

the 20th century (Canis aureus Linnaeus, 1758); Folia Zoologica 39: 291-296.

115. Krofel, M. (2007): Golden jackals (Canis aureus L.) on the Pelješac Peninsula (southern
Dalmatia), Croatia; Natura Croatica 16(3): 201-204.

116. Krofel, M. (2008a): Sakali v Sloveniji. Lovec, XCI. Letnik, št. 1/2008.

117. Krofel, M. (2008b): Survey of golden jackals (Canis aureus L.) in northern Dalmatia,
Croatia: preliminary results; Natura Croatica 17(4): 259-264.

118. Krofel, M. (2009): Confirmed presence of territorial groups of Golden Jackals (Canis
aureus) in Slovenia; Natura Sloveniae 11(1): 65-68.

119. Krofel, M., Potočnik , H. (2008): First record of a golden jackal (Canis aureus) in the
Savinja Valley (Northern Slovenia); Natura Sloveniae 10(1): 57-62.

120. Lay, D. M. (1967): A study of the mammals of Iran; Fieldiana Zoology 54: 1-282.

121. Lamprecht, J. (1978): On diet, foraging behaviour and interspecific food competition of
jackals in the Serengeti National Park, East Africa; Zeitschrift fur Säugetierkunde 43:210-
223.

122. Lanszki, J., Heltai, M. (2002): Feeding habits of golden jackal and red fox in south-western
Hungary during winter and spring; Mammalian Biology 67: 129 – 136.

123. Lanszki, J., Heltai, M. (2010): Food preferences of golden jackals and sympatric red foxes in
European temperate climate agricultural area (Hungary); Mammalia 74: 267–273.

124. Lanszki, J., Heltai, M., Szabo, L. (2006): Feeding habits and trophic niche overlap between
sympatric golden jackal (Canis aureus) and red fox (Vulpes vulpes) in the Pannonian
Ecoregion (Hungary); Canadian Journal of Zoology 84: 1647–1656.

125. Lanski, J., Heltai, M., Szabó, L., Frankhauser, N. (2007): Examination of the golden jackal
density in the south Transdanubian region; Natura Somogiensis 10: 373-378.

126. Lanszki, J., Giannatos, G., Heltai, M., Legakis, A. (2009): Diet composition of golden
jackals during cub-rearing season in Mediterranean marshland in Greece; Mammalian
Biology 74: 72–75.

127. Lapini, L. Molinari, P., Dorigo, L., Are, G., Beraldo Paola (2009): Reproduction of the
golden jackal (Canis aureus Mareoticus Geoffroy saint Hilaire, 1835) in Julian-Alps, with
new data on its range - expansion in the high- adriatic hinterland (mamalia, carnivora,
canide); Bollettino del Museo civico di Storia Naturale di Venezia 60: 169-186.

128. Lapini, L. (1994): Lo sciacallo dorato balcanico (Canis aureus moreoticus Geoffroy, 1835)
nel bellunese.Unpublished report to the Environment-Fish and Wildlife Service of Belluno
Province, Belluno,1-3.

97
129. Lapini, L. (2003): Canis aureus (Linnaeus, 1758). Citirano u : Boitani, L., Lovari, S.,Vigna -
Tagliantia, A. (eds). (2003): Fauna d’Italia. Mammalia III. Carnivora-Artiodactyla, Calderini
publication, Bologna, 47-58.

130. Lapini, L., Perco, F.A. (1989): Lo sciacallo dorato (Canis aureus L.,1758), specie nuova per
la fauna italiana (Mammalia, Carnivora, Canidae); Gortania-Atti Museo Friuli Storia
Nationale, Udine, 10 (88): 213-228.

131. Lapini, L., Perco, F. i Benussi, E. (1993): Lo sciacallo dorato (Canis aureus L., 1758), specie
nuova per la fauna italiana (Mammalia, Carnivora, Canidae); Gortania-Atti Museo Friuli
Storia Nationale, Udine, 14: 233-240.

132. Lapini, L., i Perco, F. (1988): Primi dati sullo sciacalo dorato Canis aureus Linnaeus, 1758
in Italia (Mammalia, Carnivora, Canidae). Atti del I Conv. Nazionale dei Biologi della
Selvaggina, Supplement Ric di Biologi della Selvaggina, Bologna,14: 627–628.

133. Liarakou, G., Marinos, Y. (2003): Human Attitudes in Samos and Fokida towards jackal
conservation. WWF Greece. 64.

134. Yom - Tov, Y., Ashkenazi Shoshana, Viver Omer (1995): Cattle predation by Golden Jackal
Canis aureus in the Golan Heights; Israel. Biological Conservation,73 (1): 19-22.

135. Macdonald, D.W. (1979): The Flexible Social System of the Golden Jackal, Canis aureus;
Behavioural Ecology and Socio-biology 5: 17- 38.

136. Major, M., Johnson, M. K., Davis, S. W., Kellog, T. F. (1980): Identifying scats by recovery
of bile acids; Journal of Wildlife Management 44: 290–293.

137. Marián, M. (1974): Békés-megye állatföldrajzi viszonyai. u Krajkó Gyula: Békés-megye

gazdasági földrajza; Békéscsaba 99-111.

138. Matvejev, S. (1961): Biogeografija Jugoslavije. Biol. institut N. R. Srbije, Beograd.

139. Mcshane, T.O., i Grettenberger, J.F. (1984): Food of the Golden Jackal (Canis aureus) in
Central Niger; African Journal of Ecology 22: 49-53.

140. Méhely, L. (1898): Sakál és nádi farkas; A Természet 20: 7-9.

141. Mitchell-Jones, A.J., Amori, G., Bogdanowicz, W., Krystufek, B., Reijnders, P.J.H.,
Spitzenberger, F., Stubbe, M., Thissen, J.B.M., Vohralı´k, V., Zima, J. (1999): The atlas of
European mammals. T. & A. D. Poyser, London, England.

142. Milenković, M. (1983): Jackal Canis aureus Linnaeus, 1758 (Mammalia, Canidae) in Eastern
Serbia; Proceedings of the Fauna of SR Serbia, Serbian Academy of Sciences and Arts 2:
257-262.

143. Milenković, M., Paunović, M. (2003): Phenomenon of golden jackal (Canis aureus
Linnaeus, 1758), expantion in Serbia; In Carpathian workshop on large carnivores
conservation, Council of Europe, Brasov, Romania, 12-14 June, 78-86.

144. Milenković, M. (1987): Rasprostranjenje šakala Canis aureus Linnaeus, 1758 (Mammalia,
Canidae) u Jugoslaviji. – Proceedings of Fauna of SR Serbia, Serbian Academy of Sciences
and Arts 4: 233-248.

145. Mirić, D. (1981): Die Luchspopulationen der Balkanhalbinsel (Lynx lynx martinoi Mirić,
1978); Serbian Academy of Science and Arts 89(55), 1-154.

98
146. Mitchahelles, M . (1830): Ueber einige Dalmatinische Vertebraten, die zugleich im
westlichen Asien vorkommen; Isis 1830: 808-820.

147. Moehlman, P.D. (1979): Jackal helpers and pup survival; Nature 277:382-383.

148. Moehlman, P.D. (1981): Why do jackals help their parents?; Nature 289: 824-825.

149. Moehlman, P. D. (1986). Ecology of co-operation in canids. In Ecological aspects of social

evolution in birds and mammals: 64–86.

150. Mojsisovics, A. (1897): Das Thierleben der Österreichisch-Ungarischen Tiefebenen. Wien.

151. Mošanský, A. (1994): Jackal (Canis aureus) in Slovakia. Vyskum a ochrana cicavcov na
Slovensku, 107-108.

152. Morgan, C. (1906): Der Schakal Dalmatiens. Eine Monographie. Wien.

153. Möckel, R. (2000): Ein Goldschackal (Canis aureus) in Südbrandenburg. Erstnachweis für
Deutschland; Säugetierkundl. Information 23–24(4): 477–481.

154. Mukherjee, S. (1989). Ecological separation of three sympartric carnivores in Keoladeo

Ghana National Park, Rajasthan, India; MSc dissertation, Saurashtra University, Rajkot.

155. Mukherjee, S., Goyal, S.P., Johnsingh, A.J.T., Leite Pitman M.R.P. (2004): The importance
of rodents in the diet of jungle cat (Felis chaus), caracal (Caracal caracal) and golden jackal
(Canis aureus) in Sariska Tiger Reserve, Rajasthan, India; Journal of Zoology 262: 405–411.

156. Muszer, J. (1937): Két érdekes hír. Nimród Vadászújság 25 (6): 93.

157. Nagy, J. (1942): A titokzatos sakál vagy nádifarkas legújabb előfordulása hazánkban.
Nimród Vadászlap 30 (24): 373 -374.

158. Noack, T. (1907): Wölfe, Schakale, vorgeschichtliche und neuzeitliche Haushunde. -

Zoolgische Anzeiger 31: 660-695.

159. Osborn, D. J., Helmy, I. (1980): The contemporary land mammals of Egypt (including
Sinai); Field Zoology 5: 1-579.

160. Piria Marina, Treer, T., Safner, R., Aničić, I., Odak Tea (2001): Metodika istraživanja
prirodne prehrane slatkovodnih riba; Ribarstvo 59(1): 9-23.

161. Poché, R. M., Evans, S. J., Sultana, P., Haque, M. E, Sterner, R., Siddique, M. A. (1987):
Notes on the golden jackal (Canis aureus) in Bangladesh: Mammalia 51: 259–270.

162. Pocock, R. I. (1941): The fauna of British India, including Ceylon and Burma. Mammalia,
2nd ed. vol. 2. Taylor and Francis, London.

163. Pomakov, V. (1981): Some data on the state of the jackal (Canis aureus L.) population in
Bulgaria; Regionalen simpozium; Sofia, Bulgary, Sbornik materiuli 585-592.

164. Pop, I., Homei, V. (1973): Mamifae din Romania, Bucuresti, 2 vols.

165. Postanikov, G.B, Dubyagin, P.S., Chikrizov, F. D. (1983): The Jackal (Canis aureus) in the
Volga-Ural interfluve; Zoologichesky Zhurnal 62:462-464.

166. Puzanov, V., Mitrushi, I. (1955): Gjuetija ne Shqipëri; Bulletin University of Shtetënor te
Tiranës; Ser Shkencave Natyrora 3: 94-109.

99
167. Radović Andreja, Kovačić, D. (2010): Diet composition of the golden jackal (Canis aureus
L.) on the Pelješac Peninsula, Dalmatia, Croatia; Periodicum Bilogorum, 112 (2): 219–224.

168. Rajský D., Hell P., Sokol, J. (2005): Šakal zlatý na Slovensku; Naše Poľovníctvo 8: 16–17.

169. Rakonczay, Z. (1990): Vörös Könyv. A Magyarorszagon kipszult és veszélyezetett növényés

állatfajok. Akadémiai Kiadó (Budapest), 359.

170. Rallo, G. P. (1989): Espansione recente dello sciacallo (Canis aureus L.,1758) in Jugoslavia
ed in particolare nella Penisola Istriana e sua possibile presenza in territorio italiano; Ateneo
Veneto 26: 293-296.

171. Reimov, R., Nuratdinov, T. (1970): Morfologicheskie i ekologicheskie osobenosti shakala

Canis aureus) i kamyshovoga kota (Felis catus) v nizovijah Amus dar't [Morfological and
ecological caracteristics of Canis aureus and Felis catus]; Zoologische Zeitschrift 49: 268-
274.

172. Rozhenko, N.V., Volokh, A.M. (2000): Appearance of the golden jackal (Canis aureus) in
the south of Ukraine; Vestnik Zoologi 34 (1-2): 125-129.

173. Rotem, G., Berger, H., King, R., Bar, P. K., Saltz, D. (2011): The Effect of Anthropogenic
Resources on the Space-Use Patterns of Golden Jackals; Journal of Wildlife Management
75(1):132–136.

174. Rowe-Rowe, D.T. (1976): Food of the black-backed jackal in nature conservation and
farming areas in Natal.; East African Wildlife Journal 14:345-348.

175. Sarker, N.J. Ameen, M.N. (1990): Food habits of jackals (Canis aureus); Bangladesh Journal
of Zoology 18: 189–202.

176. Savić, I., Milenković, M., Paunović, M., Ćirović, D. i Stamenković, S. (1997): Diversity of
Carnivora in Serbia. Conference on Biodiversity and Ecological Problems of Balkan Fauna;
Abstracts, 43.

177. 233. Scheinin, S., Yom-Tov, Motro U., Geffen, E (2006): Behavioural responses of red foxes to
an increase in the presence of golden jackals: a field experiment, animal behaviour, 71, 577-584.

178. Schuster, F. (1895): Egy érdekes lőjegyzék századunk elejéről; Vadász-Lap, 16 (14): 185-186.

179. Scücs, Eleonora, Heltai, M. (2002): Az aranysakál bematatása irodalami adatok alapján;
Logiaológia, 9: 83-90.

180. Setzer, Z.V.(1961). The canids (Mammalia) of Egypt; Journal of Egyptian Publich Health
Assotiation 36 (3): 113-118.

181. Sillero-Zubiri, C., Gottelli, D. (1995): Diet and feeding behaviour of Ethiopian wolves
(Canis simensis); Journal of Mammalogy 76: 531–541.

182. Senzota, R.B.M. (1990): Plains gerbils Tatera robusta as prey of golden jackals and owls in
the Serengeti National Park; Acta Theriologica 35 :157-161.

183. Spassov, N. (1989): The position of jackals in the Canis genus and life-history of the Golden
jackal (Canis aureus L.) in Bulgaria and on Balkans; Historia Naturalis Bulgarica 1:44-56.

184. Spitzenberger, F. (2001): Goldschakal Canis aureus Linnaeus, 1758. Pp.: 564–568. In:
Spitzenberger, F. (ed.): Die Säugetierfauna Österreichs. Austria Medien Service GmbH,
Gratz, 895.

100
185. Stanford, C.B. (1989): Predation on capped langurs (Presbytis Pileata) by cooperatively
hunting jackals (Canis aureus); American Journal of Primatology 19: 53-56.

186. Stenin, G., Kolen, N., Mitov, I. (1983): Some aspects of jackals's dispersion. Lovno i ribno
stopanstvo No. 7.

187. Stoyanov, S. (2012. a): Craniometric differentiation of golden jackals (Canis aureus L.,
1758) in Bulgaria; Zbornik radova međunarodnog simpozija o lovstvu “Savremeni aspekti
održivog gazdovanja populacijama divljači”; Zemun-Beograd, 22-24 lipanj, 37-45.

188. Stoyanov, S. (2012. b): Golden jackal (Canis aureus) in Bulgaria. Current status,
distribution, demography and diet; Zbornik radova međunarodnog simpozija o lovstvu
“Savremeni aspekti održivog gazdovanja populacijama divljači”; Zemun-Beograd, 22-24
lipanj, 46-54.

189. Strikić, M. (1992): Prisilna selidba čagljeva; Lovački vjesnik, Zagreb, 101: 203.

190. Stratford, J. (2015.): Golden jackal in Lithuania, a consideration of its arrival, impact and status;
Zoology and Ecology, 1-11.

191. Stuart, C.T. (1976): Diet of the black-backed jackal Canis mesomelas in the central Namib
Desert; South West African Journal of Zoology 11: 193-205.

192. Suchomelová Eva (1999): Šakal obecný – nový druh fauny ČR?; Ochrana Přírody, 54: 144–145.

193. Suchentrunk, F., Smith, S., Markov, G., George, J. P., Heltai, M., Zachos, F. (2011): Genetic
variability and structure of golden jackals (Canis aureus) from Bulgaria, Serbia, and
Hungary;. Proceedings of XXXth IUGB Congress & Perdix III; Barcelona, Spain, 5-9,
September, 2011; 334.

194. Sultana, P., Jaeger, M. (1989): The impact of jackal predation on preharvest rat damage in
Bangladesh. Technical report no. 35., Joydebpur, Gazipur ;Vertebrate Pest Section, Division
of Entomology, Bangladesh Agricultural Research Institute.

195. Szabó, L., Heltai, M., Lanszki, J. (2006): A Tisza, mint zöld folyosó szerepe az aranysakál
magyarországi terjedésében.(The role of the River Tiscia as a green corridor in to the
spreading of golden jackal in Hungary); Vadbiológia 12: 47–54.

196. Szabó, L., Heltai, M., Lanszki, J. (2008): Factors that influence the Golden jackal’s (Canis
aureus L. 1758) spreading in Hungary. 92nd Annual Meeting of the German Society of
Mammalogy. Vienna. Abstracts of Oral Communications and Poster Presentations.
Mammalian Biology Special Issue 73: 41.

197. Szabó, L., Heltai, M., Szücs Eleonóra, Lanszki, J., Lehocki, R. (2009): Expanzion range of
the golden jackal in Hungary between 1997 and 2006; Mammalia 73: 307–311.

198. Šojat, A. (1986): Lovstvo Vinkovačkog kraja, Savez lovačkih društava općine Vinkovci, 21.

199. Teerink, B. J. (1991): Hair of the West European Mammals: Atlas and Identification Key,
Cambridge University Press, 1-224.

200. Teodorescu, S. (1995): Sacalii. Vânâtorul sji pescarul roman; (8). 22-23.

201. Trifunović, Z. (1958): Šakali u okolici Vinkovaca, Lovački vjesnik br 1, str. 30.

202. Tóth, T., Szücz Eleonóra, Heltai, M. (2010): Az aranysakál elöfordulásainak és észleléseinek
vizsgálata 1800 – 2007 között, irodalmi adatok alapján; Vadbiológia 14: 93 – 118.

101
203. Turan, N. (1984): Turkiye’nin Avve Yaban Hyavanlari, Memeliler. Eds. Ongun Kardesler
Matbaacilik Sanayli, Ankara. 177.

204. Vasiliu, G.D. (1961): Verzeichniss der Säugetiere Rumäniens; Saugetierk Mitt 9(2): 56-68.

205. Vasiliu, G.D., Sowa, C. (1968): Fauna Vertebratica Romaniae (Index)-Muz. Jud. Bacau,
sect. Stii. Nat.stud.si comunicari (part. II-a), 1-296.

206. Vassilev, S., Genov, P. (2002): On the reproduction of jackal (Canis aureus L.) in Bulgaria;
Acta Zoologica Bulgarica 54: 87-92.

207. Volozheninov, N. (1972): Feeding of the Canis aureus aureus, Vulpes vulpes flavescens and
Felis catus oxianus in South Uzbekistan; Zoologische Zeitschrift 51: 1048 – 1053.

208. Wagner, J. A. (1841): Die Raubthiere. - Supplementum to: Schreber, J. Ch. D.: Die
Säugetiere in Abbildung nach der Natur mit Beschreibungen. Erlangen.

209. Zachos, F. E., Ćirović, D., Kirschning Julia, Marthe, O., Hartl, B. G., Petersen, B., Ann-
Christin Honnen (2009): Genetic Variability, Differentiation, and Founder Effect in Golden
Jackals (Canis aureus) from Serbia as Revealed by Mitochondrial DNA and Nuclear
Microsatellite Loci; Biochemical Genetics 47(3-4): 241-250.

102