VISOKA ŠKOLA ZA KOMUNIKACIJE

SEMINARSKI RAD

Tema: Uticaj političke partije na medijski sistem

Predmet: Medijski sistem u Srbiji

Profesor: Doc. dr Mirko Jakovljević Student: Danka Drašković

br. indeksa 10/18

Beograd, januar 2020. godine

IZJAVA O AKADEMSKOJ ČESTITOSTI

Student: Drašković Danka

Br. Indeksa: 10/18

Izjavljujem da je seminarski rad, pod naslovom Uticaj političke partije na medijski

sistem rezultat sopstvenog istraživačkog rada; da ovaj seminarski rad ni u celini, niti u
delovima, nisam prijavljivala na drugim fakultetima, niti univerzitetima; da nisam povredila
autorska prava, niti zloupotrebila intelektualnu svojinu drugih lica; da sam radi mišljenja
drugih autora koje sam koristila u ovom radu naznačila ili citirala u skladu sa Uputstvom; da
su svi radovi i mišljenja drugih autora navedeni u spisku literature/reference koji su sastavni
deo ovog rada pisani u skladu sa Uputstvom; da sam svesna da je plagijat korišćenje tuđih
radova u bilo kom obliku (kao citata, fraza, slika, tabela, dijagrama, dizajna, planova,
fotografija, filma, muzike, formula, vebsajtova, kompjuterskih programa i sl.) bez navođenja
autora ili predstavljanje tuđih autorskih dela kao mojih, kažnjivo po zakonu (Zakon o
autorskim i srodnim pravima, Službeni glasnik Republike Srbije, br. 104/2009,
99/2011,119/2012) kao i drugih zakona i odgovarajućih akata; da je elektronska verzija
seminarskog rada indentična štampanom primerku; da sam svesna posledica ukoliko se
dokaže da je rad plagijat.

2
Sadržaj

Uvod.......................................................................................................................................................4
1.Uloga medija u crnogorskom demokratskom društvu.........................................................................5
2.Komercijalizacija politike...................................................................................................................6
3.Praćenje političkih izbora....................................................................................................................8
4.Uloga države na medijski sistem.........................................................................................................9
5.Stanje u Crnoj Gori...........................................................................................................................11
Zaključak...............................................................................................................................................13
Literatura..............................................................................................................................................14

3
Uvod

Razvojem tehnologije mediji su povezali cijeli svijet i omogućili brzo prenošenje informacija.
Mediji su se integrisali u društvo, koje se naziva informacionim. Često se kaže kako su mediji
naš „prozor u svijet“, jer upravo mediji znatno doprinose oblikovanju naših stavova,
vrijednosti i vjerovanja. Sa razvojem medija, poslednjih nekoliko godina, sve je više
istraživanja o njihovom uticaju na različite aspekte društva.

Tema ovog seminarskog rada je odnos politike na medije. U savremenom društvu, mediji i
politika su potrebni jedni drugima. Mediji politiku čine dostupnom javnosti, a politika,
odnosno država stvara okvir za medijsko djelovanje. U idealnim uslovima, saradnja ove dvije
strane doprinosi koristi za javnost. Medjutim, zluopotreba moći i monopol nad informacijama
rezultira ugrožavanjem prava javnosti i kršenjem moralnih načela profesija. Savremeno
društvo je demokratsko društvo utemeljeno na liberalnim načelima i slobodnom tržištu. Stoga
su mediji povezani sa politikom i državom, iako sve više trpe jak uticaj politike, i političkih
načela koje doprinose ograničavanju slobode medija, naročito u Crnoj Gori, koja je mala
zemlja sa jakim uticajem vladajućih stranki na medije, na njihov način prenošenja informacija
i slobodu izražavanja.

Ovaj rad se odnosi na medjuodnos politika i medije, odnosno ulogu medija u demokratskom
društvu, komercijalizaciju politike kroz medije, ulogu države i praćenje političkih izbora.

4
1.Uloga medija u crnogorskom demokratskom društvu

Pod medijima odrazumijevamo sastave javnog informisanja koji služe za širenje vijesti i
audio-vizuelnih sadržaja u svrhu informisanja javnosti (http://hr.wikipedia.org/mediji), dok
politika u demokratiji označava djelatnost koja teži pridobijanju javnosti. Obilježje
demokratije je pluralistički oblik vlasti, a odluke bi trebali donositi gradjani, direktno ili
indirektno.

Izvorno značenje riječi demokratija znači vladavina naroda, dakle važnu ulogu ima angažman
gradjana, koji nije moguć bez prethodno dobrog informisanja gradjana, a to je moguće
najvećim dijelom jedino preko medija. Sastavni djelovi demokratije su sloboda govora i
protok informacija. Upravo mediji predstavljaju najuticajnije posrednike izmedju politike,
države i gradjana. Današnje savremeno društvo karakteriše brzi razvoj tehnoloških i
komunikacionih mogućnosti, što je dovelo do jačanja uloge javnosti pri donošenju političkih
odluka, ali i medija kao posrednika. Medijima se često pripisuju uticaji, čak i negativni, na
različite društvene fenomene.

Mediji imaju moć nad ljudima i dogadjajima, jer posjeduju informacije. Sljedeći citat
Bagdikiana iz knjige The Media Monopoly (1997) to potkrepljuje: „želimo li kontrolisati
društvo, moramo kontrolisati informaciju“(Malović,2003b:24). Budući da demokratska
komunikacija podrazumijeva slobodu govora i pravo na informacije, mediji mogu značajno
doprinijeti tome. (Meyer, 2002:7) ističe četiri načela kojih bi se mediji pri tome trebali
pridržavati:

1. izvještavati opsežno i odmjereno,

2. usresrediti se na činjenice,
3. istinitost u sadržaju, stilu i oblicima izražavanja,
4. prezentovanje gradjanima kako bi i oni mogli učestvovati u javnoj komunikaciji.

5
Meyer dalje upozorava kako se u praksi mediji ne pridržavaju ovih načela. Poslovni uspjeh
medija uveliko zavisi od povjerenja gradjana, stoga komunikacija izmedju medija i gradjana
mora sadržati „dozu racionalnosti, pouzdane informacije i argumentacije, povjerljivost i
sposobnost sporazumijevanja“.(Meyer, 2002:67, prema Čerkez, 2009:30) Mediji čine politiku
vidjljivom. Odabirom informacija koje će biti ponudjene javnosti imaju odgovornost prema
društvu. Medijsko praćenje politike postoji koliko i politika. Razvili su se posebni žanrovi,
specijalizovani upravo za politička izvještavanja, a politika se smatra ozbiljnom i važnom
temom. Novi trendovi političkog izvještavanja teže politiku učiniti popularnijom, zabavnijom,
čak i trivijalnom.

2.Komercijalizacija politike

Mediji i politika su medjusobno isprepletani, ali je primjetno da se politika sve više mijenja
pod uticajem medija i njegovih pravila. Većina političkih institucija sve više obraća pažnju na
sopstveno predstavljanje u medijima. Rezultat je nastanak posebnih timova, tzv. sektora za
odnose sa javnošću. Njihov zadatak je oblikovanje imidža političara, vodja političkih stranaka
i drugih političkih institucija. Politika koristi medije kao jedno od glavnih sredstava za
uspostavljanje moći, ali i mediji djeluju na politiku svojom informacionom moći. Postoji pet
posebnih funkcija koje masovni mediji obavljaju za politiku u državi: (Janda, 1992:108)

1. prenose vijesti,
2. tumače vijesti,
3. utiču na mišljenje gradjana,
4. utvrdjuju program vladinih akcija,
5. socijalizuju gradjane u odnosu na politiku.

6
Medjutim pod pritiskom tržišta, novih uslova poslovanja medija, ali i novih trendova, mediji
zanemaruju svoju prvobitnu funkciju – objektivno, kritičko i nepristrasno izvještavanja i
iznošenje relevantnih činjenica.

Mediji se sve manje posvećuju vijestima i komentarima o političkim, društvenim i ličnim

pitanjima, odnosno „ozbiljnim“ temama, a ustupaju mjesto tračevima, senzacionalističkom
novinarstvu. Naglasak je na intimnom životu političara i drugih javnih osoba, posebno
pikanterijama, dok se manje govori o njihovim javnim i političkim djelima. Sa druge strane,
političari i javne osobe se prilagodjavaju ovim trendovima, te sve više pažnje posvećuju
stvaranju slike o sebi u javnosti, koja ne mora nužno biti utemeljena na djelima. Javlja se nova
profesija, tzv. spin doktori koji prodaju imidž gradjanima. Brojni stručnjaci u ovom području
upozoravaju na nestajanje istraživačkog novinarstva. Novinari ne tragaju za dobrim pričama,
već se oslanjaju na dobijene informacije koje onda prenose javnosti.

Što se tiče odnosa crnogorskih političara prema medijima može se reći da se oni
prilagodjavaju medijima, organizuju konferencije za novinare, intervjue, koji se uglavnom
vode po pravilima političara. Političari se poistovjećuju sa slavnim osobama, govore o
sopstvenim interesima, misleći da će se na taj način približiti javnosti. Mudro korišćenje
medija može doprinijeti popularnosti političara, ali i uništenju njihove karijere ukoliko dodju
do neželjenih podataka.

Kada se govori o kontrolisanju medijskog izvještavanja o politici, više se spominju „spin

doktori“ od vlasnika i oglašivača. Pod pojmom „spin doktoringa“ ubrajaju se različite
aktivnosti kao što su odobravanje ili odbijanje intervjua, obraćanje za novinare,
komentarisanje priča ili govora o novinarima. Jedan od primjera je politički intervju. Iza
nekoliko minuta razgovora političara i novinara, krije se cijela organizacija i promišljene
aktivnosti. Političari i njihovi pomoćnici pokušavaju kontrolisati intervju stvarajući pravila
koja im idu u prilog. Posebna pažnja se poklanja tehnici – verbalna i neverbalna
komunikacija, način govora, ton glasa, pauze, zadržavanje na poruci, izbjegavanje konkretnih
odgovora na pitanja, zatim uslovima intervjua – vrijeme, mjesto, uživo ili snimljeno, nasamo
ili ne. (Street, 2003:126)

7
3.Praćenje političkih izbora

Izborno izvještavane je najpreciznije regulisano područje novinarstva i ima jasno razradjene

preporuke i pravila. (Malović,2003a:43) Iako se svi novinari trebaju pridržavati pravila struke,
ovo područje iziskuje posebnu pažnju, jer su manipulacije medijima u vrijeme izbora vrlo
česte. Političke stranke žele uticati na birače, u čemu pretjeruju i posežu za nedopuštenim
aktivnostima i ugrožavaju demokratski izborni proces. Mediji su izloženi pritiscima, jer je
njihova uloga značajna. Oni su posrednici izmedju politike i gradjana, utiču na mišljenje
birača i stvaraju sliku o pojedinim političarima i političkim strankama. Političke kampanje
koje služe za predstavljanje političkih programa i rješenja problema u državi, pretvaraju se u
medjusobno prepucavanje političkih suparnika. Savremena politička komunikacija spala je na
kupljenje političkih poena na osnovu skandala iz privatnog života političkih protivnika.
Medijima odgovara ovakav način prezentovanja političkih subjekata, jer su zainteresovani
upravo za senzacionalističke i kompromitujuće vijesti. Ovi trendovi su objašnjeni u teoriji.
Tehnike manipulacije se dijele na direktne i indirektne. U direktne
ubrajamo(Malović,2003:48):

1. agenta setting: skretanje pažnje sa političke teme,

2. pseudo-dogadjaj,
3. korišćenje funkcija kao elementa vrijednosti vijesti,
4. prikriveno oglašavanje.

A u indirektne ubrajamo:

1. veza sa vlasnicima,
2. uticaj na urednike,
3. novinari članovi užeg vodjstva stranke,
4. novinari simpatizeri stranke.

8
Važno je istaknuti da se ovakve manipulacije obično nalaze u tzv. zabavnim novinama i
rubrikama, koje se bave životima javnih osoba, dogadjajima i sl. To su ujedno vrlo čitane
rubrike, stoga nije iznenadjujuće. Ovakve manipulacije su rezultat djelovanja stručnjaka za
odnose sa javnošću.

4.Uloga države na medijski sistem

Mediji, kao i ostali privatni subjekti, izlaze na tržište gdje se bore za poslovni uspjeh.
Ustavom je osigurana sloboda govora, pa time i sloboda izvještavanja. U današnjoj liberalnoj
ekonomiji i tržišnom sastavu, država ima sporednu ulogu. No, država je još uvijek ključan
igrač, o čemu govori i Street (2003:90) „svaka država obavlja neku kontrolu nad onim što
novinari pišu ili emituju“. Cenzura je najočigledniji oblik državne kontrole i uglavnom je
povezujemo sa neliberalnim režimima. No, cenzura ne mora biti direktna. Sve češći i
suptilniji oblik je autocenzura. Od novinara se zahtjeva pridržavanje strogih pravila profesije.
Cenzura se javlja u svim državama, negdje više, negdje manje. Osjetljive teme državne
politike se izbjegavaju, a sve češći izgovori za cenzuru je državna sigurnost. Liberalne države
koriste druge metode kako bi spriječile objavljivanje odredjenih informacija. Jedna od
učinkovitijih je tajnost. Posjedovanje informacija je privilegija. Budući da države imaju
ekskluzivan pristup podacima, mogu ih plasirati u javnost ako i kad hoće. Posledica je
propaganda ili selektivno puštanje informacija i manipulisanje pojedincima sa ciljem zaštite i
sticanja interesa onih koji su na vlasti. Ovo sredstvo je posebno primjenljivo kad je država
vlasnik medija i koristi ih u propagandne svrhe. U savremenim uslovima, država je rijetko
vlasnik medija, uglavnom su komercijalni sa tendencijom da ne rade protiv države, i
vladajuće politike. (Street,2003:58)

Sa druge strane, država ima važnu regulatornu ulogu. Ona oblikuje uslove poslovanja medija
unutar granica zakonima i propisima. Svi oblici masovnog komuniciranja se nalaze unutar
sastava zakona, regulacije i prava.

Države se razlikuju: pojedine su uspostavile neregulisan sastav, odnosno slabiju kontrolu i

manje upletanje vlade, dok druge preferiraju veći uticaj države. Država je u velikoj mjeri
zadužena za oblikovanje medijske politike, premda ne treba zanemariti ni druge uticaje –

9
društveno i političko stanje. Zgrabljić Rotar (2003: 4) definiše medijsku politiku „kao
nastojanje društva da u sastavu društvenih diskursa zakonima uredi medijski diskurs.“ Nadalje
ističe povezanost i isprepletenost medijskog diskursa sa političkim, ali i civilnim društvom i
javnošću te tržišnim snagama.

Glavno obilježje ovih odnosa je neprestana potreba za definisanjem svoje pozicije i moći.
Elementi medijske politike su zakonodavstvo, institucije nadležne za sprovođenje regulative,
te programi potpore, razvoja i finansijskih stimulansa. Regulacija medija se najčešće sprovodi
u tri osnovna područja – području komunikacione politike, medijskih zakona i medijske etike,
odnosno regulacija radija, televizije i telekomunikacija. (McQuil, 1994., prema: Zgrabljić
Rotar, 2003.)
Kad govorimo o zakonodavstvu kao elementu medijske politke, sporan je nivo opravdane
državne regulacije medija. Naime u evropskim zemljama se osnivaju nezavisna regulatorna
tijela, kako bi se smanjio uticaj državnih institucija ili kako bi se „između države i tržišta
postavila brana koja će ublažiti zahtjeve i jednih i drugih.“ (Peruško Čulek, 1999: 90)

Prihvatljiva su četiri područja na kojima se podrazumijeva državni nadzor nad medijima:

(Peruško Čulek, 1999: 92) zakonski okvir, koji može odgovarati nezavisnosti medija ili većoj
državnoj kontroli, zatim mogućnost ili nivo arbitrarnosti izvršne vlasti u odnosu na medije, tj.
upotreba pravnog ili birokratskog aparata za nadzor ili kontrolu nad medijima, treće područje
su različiti oblici ekonomske prisile ili kontrole, kao što su monopolističko državno
vlasništvo, sprečavanje privatizacije, pristrasna finansijska potpora i sl., te nasilje, koje se
manifestuje kao npr. zlostavljanje novinara.

Dio medijske politike je formiranje modela medijskih sastava. Razlikujemo četiri koncepta:
državni, javni, komercijalni i Community medijski model. (Zgrabljić Rotar, 2003: 4). Ipak u
praksi se uglavnom suprostavljaju dva modela: javni i komercijalni, odnosno njihovo
kombinovanje. Osnovni značaj javnog emitovanja jeste djelovanje na nekomercijalnim
principima, odnosno finansiranje od građana putem pretplate ili parlamentarne subvencije, te
kontrola javnosti, građana. Model javnog emitovanja je često bio sinonim za zaštitu i uticaj
države, naročito u srednjoevropskim i istočnoevropskim komunističkim zemljama. Međutim

10
ovaj model je pod pritiskom globalizacionih procesa i novih tehnologija, te rasta
komercijalnih medija, stoga njegovo održanje zavisi od mogućnosti prilagodjavanja.

5.Stanje u Crnoj Gori

Stanje novinarstva u Crnoj Gori, nije na željenom nivou pluralizma i profesionalizma,

karakteriše ga snažna polarizacija, po prirodi pretežno političke vrste. Mediji su podijeljeni,
pritisci na njih su brojni i dolaze iz različitih izvora. Pored toga, postoje i mediji koji su
registrovani na drugim mjestima (prvenstveno u Srbiji) a posluju na crnogorskom tržištu,
čime se, shodno mnogim nalazima, "intenzivira politička polarizacija i unutrašnja
konkurencija na već ograničenom tržištu" (Evropski centar za slobodu štampe i medija -
ECPMF 2017.).

Problemi u medijskom sektoru su obično pod snažnim političkim uticajem, što često
dovodi do niskog nivoa profesionalizma.

Napadi na novinare nisu rijetki, a postoji i jedan slučaj ubistva. Ekonomske i finansijske
poteškoće svih tržišnih sektora u Crnoj Gori neizbježno se odražavaju na medijsko tržište i
predstavljaju veoma ozbiljnu prepreku u njegovom neometanom funkcionisanju. To zatim
dovodi do finansijske zavisnosti medijskih kuća, što dalje prouzrokuje dodatne pritiske sa
kojima su suočeni mediji, stvarajući tako začarani krug.

Rezultati takvog stanja narušavaju slobodu izražavanja a osjećaju ih svi građani. Politički i
finansijski pritisci, slaba transparentnost ili nedostatak iste, strah novinara za posao, a
ponekad čak i za svoj život, slab i podijeljen sistem samoregulacije dovode do autocenzure,
podijeljenosti unutar medijske industrije i visoko polarizovanog sektora.

„Provladini“ mediji, najopštije rečeno, vlasti služe na loš način, odnosno više tako što se
klone određenih tema, što vlast čuvaju od postavljanja „osjetljivih pitanja“. Vjerovatno se
čuvaju da ne postanu kao opozicioni mediji koji uglavnom ne nalaze ništa dobro u politici i

11
aktivnosti vlasti, ali bi ipak prema njoj morali izgraditi optimalnu distancu. Na osnovu
percepcije „ponašanja“ nekih opozicionih medija, teško se oteti utisku da oni pokazuju znake
političkog djelovanja, ne samo sadržinom i načinom prezentacije onog što objavljuju nego i
raznim drugim postupcima u javnoj komunikaciji.

U Crnoj Gori u tom pogledu postoji i vrsta „medijske koalicije“. Predstavnici listova Vijesti i
Dan i nedjeljnika Monitor, bilo da je iz kog od tih medija, učestalo pominju to „trojstvo“, u
čemu, po svemu sudeći, nije samo profesionalna solidarnost nego i nešto više. Možda ih je
zbližilo to što su upravo oni često kažnjavani sudskim presudama, što bi se u neku ruku moglo
i prihvatiti. Međutim, njihovi vlasnici i urednici organizuju zajedničke okrugle stolove o
medijsko-političkim pitanjima, pa su i njihova reagovanja povodom nekih situacija bila
upadljivo sinhronizovana, sa bliskim ocjenama.

I njihovi komentari imaju dosta dodirnih tačaka. Interesantno je, na primjer, da se u listu
Vijesti, u rubrici Forum, oglašava relativno uska grupa istomišljenika. Frekvencija
pojavljivanja istih imena toliko je upadljiva da to liči na metode političkog djelovanja. Kad je
riječ o otvorenosti medija prema takvom vidu saradnje, ne može se izbjeći da se ne pomene i
list Pobjeda. U nastojanju da se profesionalizuje taj list, čini se, ponekad oponaša druge
medije. Tako i Pobjedina rubrika Iz prve ruke pomalo liči na Forum u Vijestima. Kao
najstariji list Pobjeda je, ako se tako može reći, dužna da bude prva i u profesionalizmu, da
„izvori informisanja“ hrle prema njoj, da bude originalna. Pobjedu takodje bije glas da je
„prorežimska“, a ona i dalje nije najobavješteniji list.

Izgleda da i predstavnici vlasti prije daju izjave i povjerljive informacije drugima, a ne

„svom“ mediju. Neki od opozicionih medija, pak, kritiku vlasti suviše personalizuju,
usmjeravaju je na pojedince, na jednog ili tek dvojicu predstavnika vlasti.

12
Zaključak

Mediji su jedan od najuticajnijih posrednika između politike, države i građana. Svrha medija u
demokratskim društvima je približiti politiku javnosti, kako bi upravo ona mogla donositi
političke odluke.

Medijsko praćenje politike postoji koliko i sama politika, a različito društveno okruženje
donosi promjene kako za politiku, tako i za medije. Politika je oduvijek bila važna tema, kojoj
se pristupala ozbiljno, jer političke odluke utiču na javnost. Međutim, novi trendovi žele
politiku učiniti zabavnijom, popularnijom, pa čak i trivijalnom. Mediji i politika su
međusobno isprepleteni.

Politika se sve više mijenja pod uticajem medijskog sastava i njegovih pravila, ali s druge
strane politika koristi medije kao jedno od glavnih sredstva za uspostavljanje moći. Stoga, kad
govorimo o odnosima medija, politike i preduzeća, mislimo na moć medija i moć nad
medijima.

Moć medija ogleda se u pristupu informacijama, kojima mogu pomoći ili odmoći političkim i
državnim subjektima. Moć nad medijima od strane države i politike se manifestuje u obliku
regulacija, zakona, propisa, vlasništva, finanansiranja i sl. Mediji i politika bi trebali djelovati
u službi javnosti, dok bi ocjena građana trebala biti njihovo glavno mjerilo uspjeha.

U Crnoj Gori postoji izvjesna podjela među medijima na pozicione (provladine) i opozicione,
što je praksa i u svijetu, ali ona nije principijelna, nije čvrsta, nije profesionalno
konstruktivna.

13
Literatura

1. Čerkez, I. (2009.) „Osnovna obilježja medijske komunikacije u demokratskoj kulturi“,

Socijalna ekologija.
2. Malović, S. (2003) „Mediji i izbori: manipulacije jače od regulative“, Politička misao
3. Malović, S. (2003) Novine, 2.izdanje, Zagreb: Sveučilišna knjižara.
4. Peruško Čulek, Z. (1999.) „Demokratija i mediji“, Zagreb: Barbat.
5. Street, J. (2003.) „Masovni mediji, politika i demokracija“, Zagreb: Fakultet političkih
nauka
6. Zgrabljić Rotar, N. (2003.) „Hrvatska medijska politika i javni mediji“, Medijska
istraživanja.

14