Dražen je rođen sa cerebralnom paralizom. Cijeli život gura fakin kolica ispred sebe.

Nikad u životu
nije potrčao, nikad nije zaigrao nogomet. Nikad nije jebao, a već mu je trideset i koja. Živi sa
roditeljima cijeli život, dobiva invalidninu soma kuna mjesečno. Živi u nekoj selendri u Međunožju,
tamo ni google nije prošao da napravi street mapse. Izgledi za budućnost – nikakvi, roditelji mole
boga da umre pet minuta prije njih, da ne bude nikome na teret. Jer Dražena je potrebno njegovati.
Dražen nije sposoban samostalno se oprati, majka ga cijeli život kupa. Dražen mora 5 minuta gurati
kolica da bi došao do wc-a pa se često usere. Često smrdi po ustajalom znoju jer mu je negodno
gnjaviti majku. Sirotica je morala podrediti život njegovoj bolesti. Dražen ponekad, prije spavanja,
mašta o tome da hoda uz rijeku, ponekad mašta da trči nepokošenom livadom, sapliće se i pada te
iznova ustaje. Ponekad, ali samo rijetko, Dražen mašta kako bi to bilo zaigrati nogomet. Rijetko
razmišlja o tome jer kasnije bude tužan. Dražen voli nogomet.