Frend je jutros dobio dijete. Bili smo na kavi, smijao sam mu se u facu.

Još uvijek je pričao nebuloze,

još uvijek nije bio svijestan što mu se dogodilo. Boki je kapetan broda već dugo, turbo pedantan tip
jako dobra srca. Jedan od rijetkih koje pare nisu pokvarile. Bar ne jako. Ima 45 god, to mu je prvo
dijete u životu. Pošto je žena morala roditi na carski, nije mogao prisustvovati porodu pa tako još nije
vidio dijete. Poslije kave je otišao po buket i u bolnicu. Večeras je fešta, Jedva čekam da mu vidim
facu nakon što je napokon ugledao svoje dijete. Jer taj jedan pogled je vjerovatno i najprosvjetljujući
trenutak u životu. Bar je za mene bio. Svašta sam se zavaravao, svašta umišljao, obećavao sam sebi,
ja i bivša žena međusobno... No kad sam prvi put ugledao svoje dijete, to je bilo to. Od tog trena moj
život je u njegovim rukama. Ja živim za to dijete, ono mi je centar svijeta i smisao života. Moraš
probati naranču da bi znao kakvog je okusa. Frend je danas probao naranču.

- Koji si ti luzer. Ljut si jer je riba glupa a htio si je ženiti.

Ležao sam u travi poput Vitruvijskog čovjeka. Željko je tvorio one zrakaste sjene i zavitlavao me.

- Ma koja riba. Prošlo me to. Samo mi je vježbala strpljenje, otpuštanje i zaborav. Zahvalan
sam joj na tome. I na tome što me iznova naučila da znam što ne želim.

Zrake sunca probijale su kroz predivnu krošnju. Ponad mene kočoperio se libanonski cedar. Cedrus
libani, moje najdraže stablo. Volio bih biti cedar, pomislio sam i preselio svoju entelehiju u to velebno
drvo. Bijaše to najljepši period mojih inkarnacija. Ali morao sam ići dalje, narasti, dati...

U ovome svijetu ne mogu biti ispravan, shvatio sam. Okruženje i vrijeme gdje sam bačen tjeraju me
da radim stvari koje ne želim. Tjeraju me da radim stvari kojih se sramim, koje su ispod mojeg
dostojanstva i inteligencije. Morao sam pobjeći, nekako sam to znao, nekako je to utkano u meni
oduvijek, bilo je samo pitanje vremena, trenutka kada ću sazrijeti, shvatiti. Jer nije li sve samo u
tome ? U sazrijevanju ? Uzalud ti sva inteligencija ako je ne koristiš, ako je ne razvijaš. Ako ne ideš
dalje. Ako ne čitaš. U knjige je utkana sva kultura otkad je poznajemo. Čitanjem možeš najviše rasti. I
meditacijom.

- Takve osobe se nikada same ne zaustavljaju. Takve osobe moraju biti zaustavljene.

- Daj ne zezaj me.

- Promijeni broj odmah.

Tada sam još mislio da neću morati ali sve sam više svjestan toga. Moram mijenjati broj telefona
nakon 10 godina. I to je bolje nego da me opsjedaju psihijatrijski slučajevi. Emocionalni vampiri koji
ne prezaju ni pred čime samo da bi ostvarili svoj cilj.

Pozvao sam je unutra. Ušla je nekako oprezno. Možda je slutila što će se desiti. Ogledala se po stanu
a onda stala skidati jaknu. Stao sam iza nje kako bih joj pridržao jaknu. Ispod jakne je imala majicu
kratkih rukava bijele boje. Nakon prvog uboda u vrat, majica je postala isprva ružičasta, a kako je sve
više krvi dotjecalo iz njezine jugularke, majica se polako ali sigurno bojala zagasito crveno. Kad je
život napokon izašao iz nje, shvatio sam da to i nije bio najsretniji način za ubojstvo. Trebao sam joj
slomiti vrat ili nešto praktičnije. Ovako imam 4-5 litara krvi u dnevnom boravku. A nedavno sam ga
temeljito usisao i oprao. Sva sreća da nemam tepih.
Legao sam na pod, opet poput Vitruvijskog čovjeka. Željko je razmahivao krv uokolo. Bio sam sretan
kao dijete, kao ptice kada lete. Kao kada iz grada kreneš na selo. Isprva primjećuješ tabele i znakove a
kasnije toga nestane. Cesta postaje sve uža a priroda sve šira. Vraćaš se doma, znaš to negdje iznutra.
Mora da sam ležao dugo jer muhe su počele oblijetati njezin ušiljeni leš. Staklast, ukočen pogled
djelovao je poetično. Napisao sam joj pjesmu pa je zatim otpjevao. To je bio prvi put u njezinom
životu da je doista slušala. Mirno i u tišini, predala se svijetu. Po prvi put nije ga željela. Postala je
svijet. Postala je svijest.

Ljerka ima 60 godina. Fakultetski je obrazovana, situirana i dobrostojeća. Muž je pokojni već 15
godina, dvoje djece su pozavršavali fakultete, rade i zasnovali su svoje obitelji. Ljerka je mogla
provesti ostatak svog života mirno i bezbrižno. Ali Ljerka nije takva osoba. Ona razumije. Ima
otvorene oči. Ima otvoreno srce. Ljerka je udomila troje malodobne djece. Dvije cure tinejdžerske
dobi i dječaka od 9 godina. Ljerka je to napravila temeljito, jer već je bila udomitelj. Djeci je osigurala
sobe, u potpunosti novo i udobno namještene. Ljerka nije štedjela, stvorila je u kući osjećaj topline,
udobnosti i ljubavi. Stvorila je sve ono što ta djeca nikada nisu imala. Radio sam sa tom djecom puno,
nisam mogao prodrijeti do njih. Netko ih je previše emocionalno osakatio. No Ljerka će to uspjeti,
znam. Ona je takva osoba. Osoba kojoj se divim, osoba kojoj sam podigao spomenik. Ljudi su
uglavnom idioti, ali zbog osoba poput Ljerke se isplati živjeti. Volim te Ljerka, hvala ti što postojiš.

Jutro je najljepši dio dana. Volio sam jutra u hramu. Buđenje u 5 pa zatim čišćenje. Prvo izvana pa
iznutra. Mozak raste odstranjivanjem suvišnih veza. Koliko možemo otpustiti, toliko napravimo
mjesta za nove, bolje stvari. Sretnije. Jer samo ljubav i pozitivna energija dozvoljeni su u tom malom
svijetu čudaka. Šačica bljedunjavih ćelavaca što naoko izgubljeni čeprču po vrtu u nadi da će uzgojiti
sreću.

- To si htio. Jesi li pronašao mir ?

Došao sam pred učitelja. Zahtijevao je da mu se poklonim.

- Ako od mene tražiš naklon, onda ga ne zaslužuješ. Kada budeš mogao odbaciti svoj ego i
zatražiti me oprost, znaj da sam ti već oprostio.

- Ti si taj koji mora odbaciti ego i tražiti oprost. Ne klanjaš se meni nego Buddhi. Sinko, ne
moram te opaliti štapom da bi shvatio koliko još moraš učiti. Jesi li zahvalan ?

- Jesam.

- Zašto se onda nisi poklonio ?

Therefore I am

On the behalf of all the other

I stand

Trying to reach the light

For all of you

 I love you

Te večeri na platformi bila je lažna uzbuna. Sumnje sam otklonio ušavši u radio room. OIM je
igrao pasijans na kompu, zavaljen u naslonjač sa nogama prebačenim preko moje pomoćne torbe
za prvu pomoć. Bio je sam u prostoriji.

- Što je šefe ?

- Vježba. Da vidimo koliko ekipi treba vremena u slučaju opasnosti.

- I zbog toga ste me budili ?

- Morao sam. Bilo bi sumnjivo da se nisi pojavio.

- Dobro, jel mogu sad na spavanje ?

- Nakon što napraviš zapisnik.

- Može li to sutra ujutro ?

- Može ali onda moraš i moj.

Nacerio se obijesno pružajući mi formulare. Smrdio je na žestoki alkohol i luk. Nebih se kladio ali
učinilo mi se da sam mu u kutu usana primijetio ostatak kobasice, slastice koju je campboss
specijalno za šefa pržio kad god bi se ovome prijelo svinjetine.

- Dajte pošaljite dečke na spavanje i ne zezajte ih bez veze. Rade kao konji po svim
vremenskim uvjetima i to još u smjenama. Pustite ih bar da spavaju na miru.

- Moram, doktore. Znaš da moram slijediti protokol. Moramo imati 6 vježbi godišnje i gotovo.

Nikad više nismo imali drill za LEL. Lažirao sam dokumente svaka dva mjeseca i uredno ih slao u
upravu bez da sam išta rekao šefu. Kao što sam i pretpostavljao, ovaj je zaboravio na vježbe čim su
mu prestali dolaziti mailovi za podsjetnik. Šef je informatički tukac, drag'n'drop level. Na sva računala
na platformi instalirao sam program preko kojega sam imao nadzor nad svime što se radi i nad svom
komunikacijom sa internetom.

Bila je kišna noć, iz oblaka je sijevalo i grmilo. Moji roditelji, djed i obje bake vraćali su se
automobilom sa pira oko 2 ujutro. Iz suprotnog smjera uske ceste nadolazila je cisterna. Vozač je u
jednom trenutku izgubio kontrolu, cisterna se zanijela i pogodila automobil u kojem je bila moja
familija. Svi su poginuli u trenutku. Vatrogasac koji je vadio ostatke, povraćao je uz cestu. Nikada nije
zaboravio stravičan prizor koji ga je nagnao da naposlijetku promijeni posao. Imao sam tada 10
godina i ostao sam, bez igdje ikoga. Sljedećih 8 godina života proveo sam u domu za nezbrinutu
djecu. Jedan od rijetkih slučajeva djeteta koje nije udomljeno. Odgajatelji su me voljeli jer sam bio
vedra duha, posebice je za mene skrbio psiholog Mladen. On je odigrao ključnu ulogu u mom životu.
Često sam znao kod njega prespavati, ostati cijeli vikend. Tretirao me kao da sam njegovo dijete.
Radio sam mu sranja u tinejdžerskoj dobi ali Mladen me volio.
Smrt je prerano zakucala na moja vrata da nebih znao cijeniti život. Zato sam sa 19 godina, nakon što
sam završio medicinsku školu i odradio staž, preselio u Beč.