Professional Documents
Culture Documents
Haruki Murakami - Sputnik Ljubav
Haruki Murakami - Sputnik Ljubav
Murakami
Dan nakon svadbe, u ponedjeljak, padala je kiš a. Kiš iti je poč elo odmah
poslije ponoć i i padalo je bez prestanka sve do jutra. Topla, blaga kiš a
natapala je proljetno tlo i tiho budila bezimena stvorenja što u njemu žive.
Pomisao da ć e ponovno sresti Miu uzbudila je Sumire pa se nije mogla
sabrati. Cinilo joj se da stoji sama na vrhu brijega, a oko nje se uskovitlao
vjetar. Smjestila se za svoj pisać i stol kao i obič no, zapalila cigaretu, uključ ila
kompjuter, ali koliko god da je zurila u monitor, na pamet joj nije padala ni
jedna jedina reč enica. Sasvim nevjerojatna pojava za Sumire. Odustala je,
isključ ila kompjuter, ispruž ila se na krevet u svojem sobič ku i dok joj je
nezapaljena cigareta visjela iz usta, pustila je da joj misli besciljno vrludaju.
Ako me samo pomisao da ć u ponovno vidjeti Miu toliko uzbuđuje, mislila je,
kako bi tek boljelo da smo se na toj svadbi oprostile da se viš e nikad ne
sretnemo. Mož da samo č eznem da budem poput nje — lijepa, pro injena
starija ž ena? Ne, odluč ila je, nije to. Kad sam uz nju, ž elim je dodirnuti. To je
ipak malo drukčije od čežnje.
Sumire je uzdahnula, neko vrijeme piljila u strop i pripalila cigaretu. Kad
bolje razmisliš , zbilja je to č udno, mislila je ona. Evo ga na, zaljubljena sam
prvi put u ž ivotu u dobi od dvadeset dvije godine. A ta druga osoba nekim je
slučajem žena.
Restoran u kojem je Miu rezervirala stol bio je na deset minuta hoda od
stanice metroa Omote Sando. jedan od onih restorana koje je teš ko nać i ako
već ne znate gdje je, nipoš to mjesto gdje se svrać a prigristi neš to s nogu. Cak
mu se i ime teš ko pamti, osim ako ga niste viš e puta č uli. Na ulazu je Sumire
spomenula Miu pa su je otpratili do male, intimne blagovaonice na katu. Miu
je već bila tamo i pijuckala ledeni Perrier, duboko u razgovoru s konobarom
oko jelovnika.
Miu je imala tamnoplavu koš ulju s ovratnikom i preko nje pamuč ni
pulover iste boje, a u kosi tanku jednostavnu srebrnu ukosnicu.
Bijele traperice pripijale su joj se uz tijelo. Na stol je odlož ila naoč ale za
sunce sa svijetloplavim staklima, a na stolac kraj sebe reket za squash i
sportsku torbu marke Missoni. Djelovala je kao da se uputila kuć i nakon
nekoliko podnevnih partija squasha. Obrazi su joj se još ž arili
njež noruž ič asto. Sumire ju je zamislila kako se tuš ira u sportskoj dvorani,
trlja tijelo sapunom egzotična mirisa.
Kad je Sumire uš la u salu, u svom uobič ajenom sakou s uzorkom riblje
kosti i vojnič kim hlač ama, kose raš čupane kao u siroč eta, Miu je podigla
pogled s jelovnika i blistavo joj se nasmiješ ila. "Neki dan si mi rekla da jedeš
sve, je li tako? Nadam se da te ne smeta š to sam naruč ila za obje." Naravno da
ne, odgovorila je Sumire.
Miu je naruč ila isti jelovnik za njih obje. Predjelo je bila lagana riba na
ž aru s kapljicom zelenog umaka s gljivama. Riblji ileti bili su besprijekorno
pripravljeni — zlatili su se gotovo umjetnič ki tako da odmah bude jasno kako
je sve baš kako treba. Objed su zaokruž ili njoki od bundeve i delikatna salata
od endivije. Za desert creme brulee, koju je jela samo Sumire. Miu desert nije
ni okusila. Na kraju su popili espresso. Sumire je primijetila kako Miu
iznimno pazi š to jede. Vrat joj je bio tanak poput peteljke, tijelo bez i trunke
vidljiva sala. Nije izgledala kao da mora drž ati dijetu. Ipak, oč ito se
pridrž avala superstrogih pravila kad je riječ o hrani. Kao kakav Spartanac
utaboren u planinskoj tvrđavi.
Uz jelo su č avrljale o svemu i ni o č emu posebno. Miu se zanimala za
Sumirinu obitelj pa joj je odgovarala na pitanja iskreno koliko je mogla.
Prič ala je Miu o ocu, majci, š kolama koje je pohađala (i redom mrzila),
nagradama koje je osvajala za sastavke — bicikl i komplet enciklopedija — o
tome kako je prekinula studij, kako sad provodi dane. Ne osobito uzbudljiv
ž ivot. Miu je ipak sluš ala opč injena, kao da sluš a o č udesnim obič ajima daleke
zemlje.
Sumire je toliko toga još htjela saznati o Miu. Ali, Miu je nerado govorila o
sebi. To nije važ no, izvlač ila se uz vedri smiješ ak. "Radije bih da prič amo o
tebi."
Do kraja ruč ka Sumire nije saznala mnogo. Ovo je otprilike sve š to je
otkrila: Miuin otac darovao je mnogo novca malenom gradu na sjeveru
Koreje, u kojem se rodio, i izgradio nekoliko javnih ustanova — a stanovnici
su mu zauzvrat podigli brončani kip na gradskom trgu.
"Gradić je visoko u brdima", objasnila je Miu. "Zimi je už asno, od samog te
pogleda na okolinu prođu ž marci. Brda su stjenovita i crvenkasta, obrasla
č vornatim drveć em. Kad sam bila mala, tata me jednom odveo onamo. Kad
su otkrivali spomenik. Oko mene se natisnula gomila rodbine, svi su plakali i
grlili me. Od svega š to su mi govorili nisam razumjela ni riječ i. Sjeć am se
samo da sam se bojala. Za mene je to bio grad u stranoj zemlji koju nikad
prije nisam vidjela."
Kakav je kip?, pitala je Sumire. Nije poznavala nikoga kome su podigli
spomenik. "Obič an kip. Kakvih ima posvuda. Ali č udno je vidjeti kip vlastitog
oca. Zamisli da podignu spomenik tvojem ocu na trgu ispred postaje
Cigasaki. Malo bi se č udno osjeć ala. Moj je otac bio razmjerno nizak č ovjek, ali
na spomeniku izgleda kao gorostas. Bilo mi je samo pet godina, ali primijetila
sam kako ono što vidiš nije uvijek istinito."
Da podignu spomenik mojem ocu, razmiš ljala je Sumire, kip bi izvukao
kraći kraj. Jer njezin je otac u pravom životu bio malko previše lijep.
"Htjela bih nastaviti tamo gdje smo juč er stale", rekla je Miu kad je stigla i
druga šalica espressa. "Onda, što ti se čini, bi li htjela raditi kod mene?"
Sumire je umirala od ž elje za cigaretom, ali nigdje nije vidjela pepeljaru.
Umjesto toga otpila je gutljaj ledenog Perriera.
Poš teno je odgovorila: "Onda, kakav bi to toč no bio posao? Kao š to sam
juč er rekla, osim nekoliko jednostavnih izič kih poslova, nikad zapravo nisam
zaozbiljno radila. Osim toga, nemam nijedan prikladan komad odjeć e. Na
onoj svadbi bila sam u posuđenom od glave do pete."
Miu je kimnula ne promijenivš i izraz. Mora da je predvidjela ovakav
odgovor.
"Mislim da prilično dobro razumijem kakva si ti osoba", reče Miu, "i posao
koji imam na umu ne bi ti smio zadavati nikakvih poteš koć a. Sigurna sam da
ć eš se sa svim uspješ no nositi. Doista je važ no jedino ž eliš li raditi kod mene
ili ne. Gledaj to na taj način, jednostavno da ili ne."
Sumire je paž ljivo birala riječ i. "Drago mi je š to ste to rekli, ali meni je
trenutačno najvažnije pisati romane. Uostalom, zato sam i prekinula studij."
Miu je pogledala preko stola ravno u Sumire. Sumire je oć utjela tihi
pogled na koži i osjetila kako joj lice bukti.
"Smijem li reći točno što mislim?" upita Miu.
"Naravno da smijete. Samo izvolite."
"Moglo bi ti biti neugodno."
Da pokaž e kako to mož e podnijeti, Sumire je stisnula usnice i zagledala se
Miu ravno u oči.
"U ovom trenutku ž ivota mislim da neć eš napisati niš ta znač ajno, koliko
god vremena ulož ila u svoje romane", mirno i bez krzmanja rekla je Miu.
"Imaš dara. Sigurna sam da ć eš jednog dana postati iznimna spisateljica. I ne
prič am bez veze, doista to vjerujem. Ti posjeduješ prirodnu sposobnost, ali
ovo nije pravo vrijeme. Još nemaš snagu koja ti je potrebna da napraviš taj
korak. Ne osjećaš li to katkad i sama?"
"Vrijeme i iskustvo", rezimirala je Sumire. Miu se nasmiješ ila. "U svakom
sluč aju, dođi raditi kod mene. To je za tebe najbolji izbor. A kad osjetiš da je
nastupio pravi č as, nemoj oklijevati da sve drugo pustiš i posvetiš se pisanju
romana koliko ti srce ž eli. Tebi samo treba neš to viš e vremena da stigneš do
tog stupnja nego nekom prosječ nom. Cak i ako napuniš dvadeset osam
godina, a da ti se pritom nijednom ne posreći, da ti roditelji ukinu izdržavanje
i ostaneš bez prebijene pare, no, pa što onda? Možda ćeš malo gladovati, ali to
bi moglo biti dobro iskustvo za pisca."
Sumire je zaustila da odgovori, ali nije rekla ništa. Samo je kimnula.
Miu je posegnula desnom rukom prema sredini stola. "Da ti vidim dlan",
rekla je.
Sumire je ispruž ila desnu ruku i Miu ju je cijelu obuhvatila. Dlan joj je bio
topao i gladak. "Ne moraš se toliko zbog toga gristi. Nemoj se drž ati
potišteno. Dobro ćemo se slagati."
Sumire je progutala knedlu i nekako se uspjela opustiti. Dok je Miu zurila
ravno u nju, č inilo joj se kao da se postupno smanjuje. Kao kocka leda koja je
ostala na suncu, mogla bi se dokraja istopiti.
"Voljela bih da od sljedeć eg tjedna dolaziš u moj ured tri puta tjedno. U
ponedjeljak, srijedu i petak. Mož eš poč eti u deset i otić i u č etiri. Tako ć eš
izbjeć i najveć u guž vu u prometu. Ne mogu ti platiti mnogo, ali posao je lagan,
a kad nemaš š to raditi, smiješ č itati. Jedan je uvjet da dva puta tjedno ideš na
talijanski. Već znaš š panjolski pa ti to ne bi trebalo biti prezahtjevno. I voljela
bih da vjež baš englesku konverzaciju i vož nju kad god imaš vremena. Misliš
da bi mogla?"
"Mislim da bih", odgovorila je Sumire. Glas joj je zvuč ao kao da govori
netko drugi u nekoj drugoj prostoriji. Sto god da od mene zatraž i, š to god da
mi zapovjedi, mogu samo reći da, shvatila je.
Miu je netremice promatrala Sumire i dalje je držeći za ruku.
Sumire je jasno razabirala svoj obris kako se odraž ava duboko u Miuinim
tamnim oč ima. Cinilo joj se da joj neš to usisava duš u s onu stranu zrcala.
Sumiri se svidjela ta slika, a u isto vrijeme ju je plašila.
Miu se nasmiješ ila i š armantne borić e pojavile su joj se u kutovima oč iju.
"Idemo u moj stan. Nešto bih ti htjela pokazati."
4
Kako si?
P.S. Vjerojatno se vrać am oko 15. kolovoza. Onda mož emo zajedno
večerati — obećavam! — prije kraja ljeta.
Pet dana kasnije stiglo je drugo pismo, ovaj put iz nekog zabač enog sela u
Francuskoj. Krać e od prvoga. Miu i Sumire ostavile su rent-a-car u Rimu i
otputovale vlakom u Veneciju. Tamo su dva puna dana sluš ale Vivaldija.
Koncerti su se uglavnom održ avali u crkvi gdje je Vivaldi služ io kao sveć enik.
"Sto se mene tič e, dosta mi je Vivaldija za sljedeć ih š est mjeseci", pisala mi je
Sumire. Slasne venecijanske morske specijalitete na ž aru opisala je tako
realistično da sam poželio odjuriti onamo i sam ih kušati.
Iz Venecije su se Miu i Sumire vratile u Milano, a onda odletjele u Pariz. U
Parizu su kratko predahnule, još malo kupovale, a potom se ukrcale u vlak za
Burgundiju. Miuin dobar prijatelj bio je vlasnik goleme kuć e, zapravo cijelog
imanja, gdje su odsjeli. Kao i u Italiji, Miu je poslom obiš la nekoliko malih
vinarija. Svako slobodno poslijepodne ponijele bi ruč ak u koš ari za piknik i
š etale okolnim š umama. Uz bocu-dvije vina da zaokruž e obrok, naravno.
"Vino je ovdje božanstveno", pisala je Sumire.
Međutim, č ini se da se naš prvotni plan da se vratimo u Japan 15.
kolovoza mijenja. Kad obavimo posao u Francuskoj, mož da odemo na krać i
odmor na jedan grč ki otok. Neki gospodin iz Engleske kojeg smo sluč ajno
ovdje upoznale — i to pravi gospodin — ima vilu na otoku i pozvao nas je da
boravimo ondje koliko god dugo ž elimo. Sjajna vijest! I Miu se sviđa ta ideja.
Treba nam odmor od posla, da se opustimo i ne radimo niš ta. Da nas dvije
lež imo na snjež nobijelim egejskim plaž ama, dva para prekrasnih grudi
uperenih prema suncu, da pijuckamo vino s mirisom borove smole i samo
gledamo kako iznad nas plove oblaci. Ne zvuči li to prekrasno?
Zbilja zvuči prekrasno, pomislio sam.
To sam poslijepodne otiš ao na bazen i malo se probrč kao, a na putu kuć i
svratio u ugodno klimatizirani ka ić i tamo č itao oko sat vremena. Kad sam
se vratio kuć i, presluš ao sam obje strane stare plejke Ten Years After i za to
vrijeme ispeglao tri koš ulje. Kad sam završ io s glač anjem, popio sam malo
jeftinog vina koje sam kupio na rasprodaji, pomiješ anog s Perrierom, i gledao
nogometnu utakmicu koju sam snimio na video. Kod svakog dodavanja za
koje sam mislio da je loš e izvedeno, vrtio sam glavom i uzdisao. Suditi
greškama neznanaca lako je — i vrlo ugodno.
Nakon utakmice zavalio sam se u stolac, zagledao u strop i zamislio
Sumire u selu u Francuskoj. Sad je valjda već na svom grč kom otoku. Lež i na
plaž i i gleda kako oblaci prolaze. U svakom sluč aju, daleko je od mene. Rim,
Grč ka, Timbuktu, Aruanda — potpuno je svejedno. Ona je jako, jako daleko. I
to je po svoj prilici u kratkim crtama moja buduć nost: Sumire ć e se sve viš e
udaljavati od mene.
To me rastuž ilo. Osjeć ao sam se kao besmisleni kukac koji se tko zna
zaš to prilijepio za visoki kameni zid za vjetrovite noć i, bez planova, bez
uvjerenja. Sumire kaž e da joj nedostajem. Ali ona ima Miu. Ja nemam nikoga.
Sve što imam sam — ja. Kao i uvijek.
Sumire se nije vratila 15. kolovoza. Na njezinom se telefonu i dalje javljala
kratka poruka "Na putu sam". Jedna od prvih stvari koje je kupila kad se
uselila u novi stan bio je telefon sa sekretaricom. Tako da ne mora za kiš nih
noć i izlaziti s kiš obranom u ruci i traž iti telefonsku govornicu. Ideja koju sam
potpuno odobravao. Poruku nisam ostavio.
Nazvao sam je ponovno 18. i č uo istu poruku. Nakon bež ivotna zvuč nog
signala ostavio sam ime i jednostavnu poruku neka me nazove kad se vrati.
Oč ito se ona i Miu predobro zabavljaju na grč kom otoku pa im se još ne ide
kući.
U razmaku između dva poziva, održ ao sam jedan nogometni trening u
š koli i jednom spavao sa svojom djevojkom. Lijepo je pocrnjela jer se upravo
vratila s odmora na Baliju gdje je bila s muž em i dvoje djece. Dok sam je drž ao
u naruč ju, mislio sam na Sumire na grč kom otoku. Dok sam bio u njoj, nisam
mogao a da ne zamišljam Sumirino tijelo.
Da ne poznam Sumire, lako bih se mogao zagrijati za ovu ž enu, sedam
godina stariju od mene (čiji je sin jedan od mojih učenika).
Bila je zgodna, energič na, srdač na. Malo se previš e š minkala za moj ukus,
ali lijepo se odijevala. Grizla se zbog neš to suviš nih kilograma, ali
nepotrebno. Meni svakako nije padalo na pamet da se ž alim na njezinu seksi
iguru. Znala je sve moje ž elje, sve š to hoć u i š to neć u. Znala je toč no koliko
daleko treba ić i i kad treba stati — u krevetu i izvan njega. Uz nju sam se
osjećao kao da letim prvom klasom.
"Nisam spavala s muž em gotovo godinu dana", povjerila mi je dok mi je
ležala u naručju. "Postojiš samo ti."
Ali nisam je mogao voljeti. Iz nekog razloga, jednostavno nisam mogao s
njom postić i onu bezuvjetnu, prirodnu intimnost koju sam dijelio sa Sumire.
Uvijek nas je dijelila tanka prozirna koprena.
Vidljiva ili ne, prepreka je postojala. Svaki č as bi zanijemili u nelagodnom
tajcu — osobito na rastanku. To se meni i Sumire nije moglo dogoditi. Kad
god sam bio s tom ž enom, potvrđivala se neosporna č injenica: viš e nego ikad
trebala mi je Sumire.
Kad je otiš la, izaš ao sam na š etnju sam, neko vrijeme besciljno lunjao, a
onda svratio u bar kraj kolodvora i popio Canadian Club s ledom. Kao i uvijek
u ovakvoj situaciji, osjeć ao sam se kao najjadniji č ovjek na svijetu. Naglo sam
iskapio čašu i naručio još jedno piće.
Sklopio sam oč i i mislio na Sumire. Sumire u toplesu kako se sunč a na
bijelom pijesku grč kog otoka. Za stolom kraj mene č etiri studenta i
studentice pili su pivo, smijali se na sav glas i opć enito se izvrsno zabavljali.
Svirala je stara stvar Hueya Lewisa and the News. U zraku je mirisalo na
pizzu koja se peče.
Kamo je nestala moja mladost?, odjednom sam pomislio. Jer, završ ila je,
nije li? Kao da sam još jučer bio tek napola odrastao.
Huey Lewis and the News u to su vrijeme imali nekoliko hitova.
Prije ne tako mnogo godina. A sad sam tu, u zatvorenom krugu, vrtim se u
prazno. Znam da nikamo ne idem, a ipak se vrtim.
Moram. Moram ili ne bih mogao preživjeti.
Te noć i nazvali su me iz Grč ke. U dva u noć i. Ali na telefonu nije bila
Sumire. Zvala me Miu.
7
"Vinare iz tog sela poznajem već sto godina, a njihova su mi vina poznata kao
vlastiti dlan. Toč no znam koju ć e vrstu vina dati grož đe na pojedinom
obronku pojedinog vinograda. Kako ć e vremenske prilike te godine djelovati
na okus; koji vinari najmarljivije rade; č iji sin se najviš e trudi pomoć i ocu.
Koliko su kredita neki vinari digli, tko je kupio novi Citroen. Takve stvari.
Trgovati vinom isto je kao uzgajati č istokrvne konje, moraš znati
podrijetlo i sve najnovije informacije. Ne mož e se raditi posao samo na
temelju toga koje vino ima dobar okus a koje nema."
Miu je na trenutak zastala da uhvati dah. Kao da nije mogla odluč iti da
nastavi ili ne. Ipak je nastavila.
"Kupujem vino iz nekoliko mjesta u Europi, ali najviš e u tom selu u
Burgundiji. Zato se trudim ondje bar jednom godiš nje provesti malo viš e
vremena kako bih obnovila stara prijateljstva i saznala najnovije vijesti.
Uvijek idem onamo sama, ali ovaj put sam najprije morala u Italiju i odluč ila
sam povesti Sumire sa sobom. Katkad je praktič no imati nekoga kraj sebe na
takvim putovanjima, a osim toga, po mojem je zahtjevu uč ila talijanski. Na
kraju sam zaključ ila kako ć u ipak radije putovati sama i namjeravala sam
smisliti neku izliku da je poš aljem kuć i prije no š to krenem za Francusku. Od
mladih sam dana navikla putovati sama i, koliko god bili s nekim bliski, nije
lako dan za danom provoditi u društvu iste osobe.
Sumire se pokazala neočekivano sposobnom i pobrinula se umjesto mene
za gomilu sitnica. Kupovala je karte, rezervirala sobe u hotelu, pregovarala o
cijenama, vodila troš kove, traž ila dobre lokalne restorane, takve stvari.
Usavrš ila je talijanski, a sviđala mi se i njezina zdrava znatiž elja zbog koje
sam dož ivjela mnogo toga š to ne bih da sam bila sama. Iznenadilo me kako je
lako biti s nekim u druš tvu. Mislim da sam se tako osjeć ala jer nas je vezalo
nešto posebno.
Zivo pamtim naš prvi susret i razgovor o Sputniku. Ona je govorila o
piscima bitnicima, a ja sam pobrkala riječi i rekla 'Sputnik'.
Smijale smo se tome i to je razbilo led. Znate li š to 'sputnik' znač i na
ruskom? Suputnik. Nedavno sam pogledala u rječ nik. Kad razmislite, to je
č udna sluč ajnost. Pitam se zaš to su Rusi nazvali satelit tim neobič nim
imenom. To je samo bijedna grudica metala koja se vrti oko Zemlje."
Miu je na trenutak zašutjela, a onda nastavila.
"U svakom sluč aju, na kraju sam povela Sumire sa sobom u Burgundiju.
Dok sam posjeć ivala stare znance i bavila se poslom, Sumire, koja ne zna ni
riječ i francuski, posudila je auto i vozikala se po okolici. U jednom je gradu
naletjela na bogatu staru Spanjolku s kojom je klepetala na š panjolskom i
sprijateljila se s njom. Gospođa je upoznala Sumire s jednim Englezom koji je
odsjeo u istom hotelu. Neki pisac, pedeset i neš to godina, jako otmjen i
naoč it. Sto posto sam sigurna da je homić . S njim je bio tajnik koji mu je oč ito
i dečko.
Pozvali su nas na več eru. Jako ini ljudi; dok smo razgovarali, ustanovili
smo da imamo zajednič ke znance pa mi se č inilo kao da sam naš la srodne
duše.
Englez nam je rekao da ima kuć icu na jednom otoku u Grč koj i kako ć e mu
biti drago ako se njome posluž imo. Svako ljeto provede mjesec dana u kuć ici,
ali ovo ljeto neć e stić i onamo jer ima neke obveze. Za kuć e je najbolje kad
netko u njima ž ivi, inač e se oni koji ih č uvaju ulijene, rekao nam je. Ako vam
to nije problem, budite ljubazni i izvolite se posluž iti kuć om. Drugim
riječima, ovom kućicom."
Miu se osvrnula po sobi.
"Bila sam u Grč koj kao studentica. Na jednom od onih sumanutih
turističkih aranžmana gdje skačete iz luke u luku, ali ipak sam se zaljubila u tu
zemlju. Zato mi je ponuda da besplatno stanujem na grč kom otoku koliko god
dugo ž elim zazvuč ala neobič no primamljivo. I Sumire je to objeruč ke
prihvatila. Ponudila sam da ć u platiti koliko treba za najam kuć ice, ali Englez
je odbio, rekavš i da se ne bavi iznajmljivanjem. Malo smo razmatrali taj
problem i na kraju smo se dogovorili da ć u mu u znak zahvalnosti poslati u
London sanduk crnog vina.
Zivot na otoku bio je kao san. Prvi put u ne znam koliko dugo vremena
už ivala sam u pravom odmoru, bez ikakvih obveza o kojima bih morala
brinuti. Veze su ovdje razmjerno primitivne — i sami znate kako su telefoni
grozni — nema ni faksa ni interneta. Znala sam da ć u nekim ljudima
prouzroč iti probleme jer se vrać am u Tokio kasnije no š to sam isprva
planirala, ali čim sam ovamo stigla, odjednom mi je postalo svejedno.
Svako smo jutro Sumire i ja rano ustajale, opremile se torbom punom
ruč nika, vode i krema za sunč anje te otpješ ač ile na plaž u s druge strane brda.
Žal je tako božanstveno lijep da vam stane dah.
Pijesak se bijeli kao snijeg, a more mirno kao staklo, bez valova.
Plaža je malo izvan ruke pa onamo malo tko dolazi, osobito ujutro.
Svi se, i muškarci i žene, kupaju goli. I mi smo se kupale gole.
Fantastič an je dož ivljaj plivati u kristalno č istom moru u rano jutro, gola
kao od majke rođena. Kao da ste na drugom svijetu.
Kad bi se umorile od plivanja, Sumire i ja lež ale smo na plaž i i sunč ale se.
Isprva smo se malo skanjivale biti gole jedna pred drugom, ali kad smo se
navikle, viš e nam nije smetalo. Valjda je na nas djelovala energija ovog
mjesta. Mazale smo jedna drugoj leđa kremom za sunč anje, izlež avale se na
suncu, čitale, drijemale, čavrljale. Osjećala sam se istinski slobodno.
Kuć i smo se vrać ale pješ ke preko brda, istuš irale se i pojele neš to lagano i
spustile se stubama u grad. Pile smo č aj u ka ić u u luci, č itale engleske novine.
Kupile bismo u duć anu neš to hrane, vratile se kuć i i bavile se č im smo htjele
do uveč er — č itale na verandi ili sluš ale glazbu. Katkad je Sumire odlazila u
svoju sobu, oč ito je pisala. Cula sam je kako otvara kompjuter i kucka po
tastaturi. Uveč er smo silazile u luku da gledamo kako pristaje trajekt. Popile
bismo nešto hladno i promatrale ljude dok silaze s broda.
Tako smo mi tiho sjedile na rubu svijeta i nitko nas nije vidio. Tako nam
se č inilo — kao da smo Sumire i ja same ovdje. Ni o č emu nismo morale
misliti. Nisam se htjela micati, niti kamo ić i. Zeljela sam samo ovako dovijeka
ž ivjeti. Znala sam da je to nemoguć e — naš je ž ivot ovdje bio samo
privremeni privid i jednog ć e nas dana zbilja naglo povuć i natrag u svijet iz
kojeg smo došle. Ali dok ne kucne taj čas, htjela sam uživati u svakom danu do
kraja i nič im ne razbijati glavu. Bilo nam je ovdje predivno, sve do prije č etiri
dana." Cetvrtog jutra na otoku otiš le su kao i obič no na plaž u, okupale se gole,
vratile se kuć i i ponovno se odš etale do luke. Konobar u ka ić u ih je
prepoznao — tome su pripomogle velikoduš ne napojnice koje je Miu uvijek
ostavljala — i srdač no ih pozdravio. Uljudno je komentirao kako lijepo
izgledaju. Sumire je otiš la do kioska i kupila primjerak novina na engleskom
koje izlaze u Ateni. Bila je to njihova jedina veza s vanjskim svijetom.
Sumirina je duž nost bila proč itati novine. Provjeravala je teč ajnu listu i
prevodila i č itala Miu naglas sve važ ne vijesti ili zanimljive č lanke na koje bi
naišla.
Clanak koji je Sumire taj dan odabrala da ga č ita naglas govorio je o
sedamdesetogodiš njoj starici koju su pojele njezine mač ke. To se dogodilo u
malom atenskom predgrađu. Pokojnica je jedanaest godina ranije ostala bez
muž a, poslovnog č ovjeka, i od onda je povuč eno ž ivjela u dvosobnom
stančiću, a jedino su joj društvo bile njezine mačke.
Jedan se dan ž ena sruš ila licem nadolje na kauč od srč anog udara i
izdahnula. Ne zna se koliko je vremena proš lo između srč anog udara i smrti.
U svakom sluč aju, njezina je duš a proš la kroz sve stadije opraš tanja od svojeg
starog suputnika, tijela u kojem je obitavala sedamdeset godina. Kako starica
nije imala ni rodbine ni prijatelja koji bi je redovito posjeć ivali, tijelo su
pronaš li tek tjedan dana kasnije. Vrata su bila zaključ ana, prozori zatvoreni i
nakon smrti gazdarice mačke nisu mogle izići. U stanu nije bilo hrane.
Mož da je bilo neč ega u friž ideru, ali mač ke ne znaju otvoriti friž ider.
Izgladnjele, oglodale su i prož derale svoju vlasnicu. Povremeno otpijajuć i
gutljaj kave, Sumire je prevela č lanak dio po dio. Oko stola su zujale pč ele i
katkad se spuš tale da liznu dž em š to ga je prosuo prethodni gost. Miu je
zurila u more kroz sunčane naočale i pažljivo slušala što Sumire čita.
"I što se onda dogodilo?" upitala je Miu.
"To je to", rekla je Sumire, presavijajući novine i odlažući ih na stol.
"Samo to piše u novinama."
"Tko zna što se dogodilo s mačkama?"
"Ne znam..." rekla je Sumire, nakrivila usta i malo o tome razmislila. "Sve
su novine iste. Nikad ne kažu ono što bi čovjek zbilja htio znati."
Kao da su neš to osjetile, pč ele su se podigle u zrak i uz sveč ano zujanje
stale kruž iti oko stola, a onda se ponovno spustile. Vratile su se lizanju
džema.
"A č ovjek se pita kakva je sudbina zadesila te mač ke", rekla je Sumire
navlač eć i rub svoje prevelike majice i gladeć i nabore. Osim majice, na sebi je
imala kratke hlač ice, ali — kao š to je Miu sluč ajno znala — ne i donje rublje.
"Mač ke koje razviju tek za ljudsko meso mogu se pretvoriti u mač ke
ljudož dere, pa su ih mož da ubili. A mož da su policajci rekli 'Vi ste jadnice već
dosta propatile', pa su ih oslobodili."
"Da si ti gradonačelnica ili šefica policije u tom gradu, što bi učinila?"
Sumire je razmislila. "Recimo, smjestila bih ih u neku ustanovu i
preodgojila. Natjerala da postanu vegetarijanke."
"Nije loš a ideja", nasmijala se Miu. Skinula je sunč ane naoč ale i okrenula
se licem prema Sumire. "Ta me prič a podsjeć a na prvo predavanje koje sam
čula kad sam se upisala u katoličku gimnaziju.
Jesam li ti ikad prič ala kako sam š est godina pohađala vrlo strogu
katolič ku š kolu za djevojke? Iš la sam u obič nu osnovnu š kolu, ali kad sam
krenula u srednju, upisala sam se u katolič ku. Odmah nakon sveč anosti za
poč etak godine oronula prastara č asna povela je sve nas nove uč enice u
veliku dvoranu i održ ala govor o katolič koj etici. Bila je Francuskinja, ali
teč no je govorila japanski. Govorila je o raznim stvarima, ali najbolje pamtim
priču o mačkama i pustom otoku."
"Zvuč i zanimljivo", rekla je Sumire. "Dož iviš brodolom i more te izbaci na
pusti otok. Camca za spaš avanje dokopala si se samo ti i mač ka. Jedno
vrijeme plutate puč inom, a onda se nasuč ete na pustom otoku, goloj stijeni
na kojoj nema ni trunke hrane. Nema ni vode. U č amcu imaš dvopeka i vode
za deset dana za jednu osobu. I to je to. Tako je išla priča.
Časna se ogledala po velikoj dvorani i zvonko i glasno rekla:
'Zatvorite oč i i zamislite taj prizor. Nasukani ste na pustom otoku s
mač kom. To je osamljeni otok usred nič ega. Gotovo je nemoguć e da ć e vas
spasiti unutar deset dana. Kad ostanete bez hrane i vode, po svoj ć ete prilici
umrijeti. No, š to biste uč inili? Buduć i da mač ka pati koliko i vi, trebate li
podijeliti svoje oskudne zalihe s njom?' Casna je zastala i zagledala nam se
svima u lice. 'Ne. Pogriješ ili biste', nastavila je. 'Zelim da shvatite kako
podijeliti hranu s mač kom nije ispravno. Zato š to ste vi dragocjena stvorenja
koja je Bog odabrao, a mač ka nije. Zato morate svu hranu pojesti sami.' Casna
je to govorila sa strahovito ozbiljnim izrazom.
Isprva sam mislila da se šali. Čekala sam poantu. Ali nije je bilo.
Skrenula je na temu ljudskog dostojanstva i vrijednosti, i viš e niš ta nisam
razumjela. Zbilja, kakvog smisla ima prič ati takvu prič u djeci koja su se tek
upisala u školu? To nisam uspjela shvatiti onda — a ne mogu ni dandanas."
Sumire je razmislila. "Misliš, je li na kraju ispravno pojesti i mačku?"
"No, ne znam. Nije išla tako daleko."
"Jesi li ti katolkinja?"
Miu je zatresla glavom. "Skola mi je sluč ajno bila blizu, pa sam se tamo
upisala. Sviđale su mi se i uniforme, jedino ja u cijeloj š koli nisam bila
Japanka."
"Jesi li doživjela nešto ružno?"
"Zato što sam Korejka?"
"Da."
Miu je ponovno zatresla glavom. "Skola je bila prilič no liberalna. Pravila
su bila razmjerno stroga i neke č asne pomalo ekscentrič ne, ali sve u svemu
vladala je prosvijetljena atmosfera i ne, ne mogu reć i da sam se ikad susrela s
nekim predrasudama.
Imala sam dobre prijateljice i opć enito bih rekla da mi se u š koli sviđalo.
Neka neugodna iskustva dož ivjela sam tek kasnije, kad sam se otisnula u
stvarni svijet. Ali to nije ništa neobično, to se događa većini."
"Čula sam da u Koreji jedu mačke. Je li to istina?"
"I ja sam to čula.
Ali od ljudi koje ja poznam nitko ne jede mačke."
Bilo je to najvrelije doba dana i gradski je trg u rano poslijepodne zjapio
gotovo potpuno pust. Uglavnom su se svi u gradu zatvorili u hladovinu kuć a i
drijemali. U to doba dana samo su se radoznali stranci odvaž no upuš tali u
izlaske.
Na trgu je stajao kip junaka. Vodio je ustanak u središ njoj Grč koj i borio se
protiv Turaka koji su vladali otokom, ali uhvatili su ga i smaknuli nabijanjem
na kolac. Turci su nasred trga postavili naš iljeni kolac i jadnog junaka
nataknuli na njega, golog. Kolac mu je vrlo sporo uš ao kroz anus i naposljetku
prodro sve do usta; umirao je satima. Spomenik je navodno podignut baš na
mjestu gdje se to dogodilo. Kad su ga podigli, herojski brončani kip vjerojatno
je izgledao impresivno, ali nakon tolikih godina na udaru morskih vjetrova,
praš ine i galebljeg izmeta, junakove crte lica jedva su se razabirale. Otoč ani
više nisu ni gledali otrcani kip, a i sam junak kao da je okrenuo leđa svijetu.
"Kad govorimo o mač kama", priznala je Sumire, "imam č udnovatu
uspomenu na jednu mač ku. Kad sam bila u drugom razredu, imali smo slatku
sivu tigrastu mač kicu, š est mjeseci staru. Jedne sam več eri sjedila na verandi
i č itala kad je mač ka poč ela kao luda trč ati oko velikog bora u vrtu. Mač ke to
katkad rade. Nič eg nema, ali one odjednom stanu frktati, nakostriješ e se,
izviju leđa, dignu rep i zauzmu položaj za napad.
Mač ka se tako razdraž ila da nije ni primijetila kako je gledam s verande.
Bio je to tako neobič an prizor da sam odlož ila knjigu i netremice promatrala.
Mač ki nije dodijala njezina samotnič ka igra. Zapravo, kako je vrijeme
prolazilo, to je odlučnija postajala. Kao da je opsjednuta."
Sumire je otpila gutljaj vode i počeškala se po uhu.
"Sto sam dulje gledala, viš e me bilo strah. Mač ka je vidjela neš to š to ja
nisam, a š to god to bilo, dovodilo ju je do ludila. Na kraju je mač ka jurila i
jurila oko drveta nevjerojatnom brzinom, kao tigar koji se u dječjoj priči otopi
u maslac. A onda, kad je već trč ala satima, mač ka je odjednom skoč ila na
stablo i uzverala se u kroš nju. Vidjela sam joj sić uš nu njuš kicu kako viri
visoko među granjem.
Glasno sam je zazvala s verande, ali nije me čula.
Napokon je sunce zašlo i počeo je puhati hladni kasnojesenji vjetar.
Sjedila sam na verandi i č ekala da mač ka siđe s drveta. Bila je to pitoma
mač ka i mislila sam, ako dovoljno dugo budem sjedila i č ekala, s vremenom
ć e sić i. Ali nije siš la. Nisam je č ak č ula ni da mijauč e. Padao je sve guš ći mrak.
Uplašila sam se i ispričala to svojima.
'Ne brini se', rekli su mi, 'pusti je samo na miru i već ć e ona sić i s drveta'.
Ali, mačka se nikad nije vratila."
"Kako to misliš , nikad se nije vratila?" upitala je Miu. "Jednostavno je
nestala. Kao da je isparila. Svi su mi govorili da je mač ka sigurno po noć i siš la
s drveta i nekamo odlutala. Mač ke se uzbude i popnu se na visoko drvo, a
onda se uplaš e kad shvate kako su se visoko popele i ne ž ele sić i. To se
neprestano događa. Da je mač ka još na drvetu, govorili su mi, mijaukala bi
kao izbezumljena da pozove u pomoć . Ali nisam to mogla progutati. Mislila
sam kako se mač ka grč evito kandž ama drž i za granu, na smrt prestraš ena, i
ne može mijaukati.
Kad sam se vratila iz š kole, sjedila sam na verandi, gledala bor i svako
malo zvala mač ku po imenu. Nije bilo odgovora. Nakon tjedan dana odustala
sam. Voljela sam tu mač kicu i bila sam straš no tuž na. Kad god sam pogledala
bor, prividala mi se jadna mala maca kako se, ukočena i mrtva, i dalje grčevito
drž i za granu. Mač ka koja nikad nikamo nije otiš la, nego je uginula od gladi i
sasušila se visoko gore na drvetu." Sumire je pogledala Miu.
"Viš e nikad nisam imala mač ku. I dalje volim mač ke, ali tada sam odluč ila
da ć e mi ta jadna mač kica koja se popela na drvo i nikad viš e nije siš la biti
prva i zadnja. Nisam mogla zaboraviti tu mačkicu i zavoljeti drugu."
"O tome smo razgovarale u ka ić u toga poslijepodneva", rekla je Miu.
"Mislila sam da mi samo prič a bezazlene uspomene, ali sad, sad mi se sve č ini
značajnim. Možda mi se to samo čini."
Miu se okrenula i pogledala kroz prozor. Povjetarac koji je puhao s mora
zanjihao je nabrane zavjese. Dok je gledala u tamu iza prozora, u sobi kao da
je zavladala još dublja tišina.
"Smijem li ja neš to pitati? Zao mi je ako izgleda kao da mijenjam temu, ali
to me muč i", rekao sam. "Rekli ste da je Sumire nestala, kao da je isparila, ako
se točno sjećam. Prije četiri dana. I vi ste otišli na policiju. Je li tako?"
Miu je kimnula.
"Zaš to ste pozvali mene umjesto da stupite u kontakt sa Sumirinom
obitelji?"
"Pojma nemam š to joj se dogodilo. A bez ikakvih č vrstih dokaza nisam
znala trebam li optereć ivati njezine roditelje. Jedno vrijeme sam se zbog toga
grizla i odlučila da ću pričekati da vidim što će biti."
Pokuš ao sam zamisliti Sumirinog naoč itog oca kako se vozi trajektom na
otok. Bi li njezina mać eha, razumljivo uzrujana zbog razvoja događaja, doš la s
njim? Kakav bi to krasan cirkus bio. A š to se mene tič e, cirkus je već poč eo.
Kako jedna strankinja uopć e mož e nestati na tako malom otoku da je č etiri
dana ne mogu naći? "Ali zašto ste pozvali mene?"
Miu je skupila gole noge, prihvatila rub suknje prstima i povukla ga
nadolje. "Vi ste jedini na koga mogu računati."
"Ali, uopće me ne poznajete."
"Sumire vam je vjerovala viš e nego bilo kome drugome. Rekla je da
duboko razmišljate o stvarima, bez obzira na temu."
"Bojim se da je to mišljenje manjine."
Miu je stisnula oč i i nasmiješ ila se tako da su joj se u kutovima pojavile
sićušne boriće.
Ustao sam, priš ao joj i uzeo njezinu praznu č aš u. Otiš ao sam u kuhinju,
natočio u čašu prst Courvoisiera i vratio se u sobu.
Zahvalila mi je i primila č aš u. Vrijeme je prolazilo, zavjese su tiho leprš ale.
Povjetarac je mirisao na neko drugo mjesto.
"Zelite li zbilja, zbilja saznati istinu?" upitala me Miu. Zvuč ala je
iscijeđeno, kao da je napokon donijela tešku odluku.
Podigao sam pogled i zagledao joj se u lice. "Ako iš ta mogu reć i s
apsolutnom sigurnoš ću", rekao sam, "to je da ne bih bio ovdje da ne ž elim
znati istinu."
Miu je zaš kiljila prema zavjesama. I naposljetku tiho rekla: "To se
dogodilo te noći, nakon što smo u kafiću razgovarale o mačkama."
9
Dokument 1
Točno?
Nego što!
Točno?
Nego što!
Dakle — naprijed i uvis.
Kaž u da je uključ iti snove (prave snove ili izmiš ljene) u prozu koju piš ete
vrlo opasan eksperiment. Samo š ač ici pisaca — a govorim o onim
najtalentiranijima — polazi za rukom ostvariti onu vrst iracionalne sinteze
koju nalazimo u snovima. Zvuč i razumno. Ipak, ž elim isprič ati san, jedan koji
sam nedavno sanjala. Zelim zabiljež iti taj san jednostavno kao č injenicu koja
se tiče mene i mog života.
Literatura ili ne, baš me briga. Ja sam samo čuvar skladišta.
Slič an sam san usnula mnogo puta. Pojedinosti se razlikuju, uključ ivš i i
mjesto radnje, ali radnja je uvijek ista. I bol koju osjeć am kad se probudim
uvijek je ista. Jedna te ista tema neprestano se ponavlja kao lokomotiva koja
zviždi na istom slijepom zavoju noć za noć.
SUMIRIN SAN
(Ovo sam napisala u trećem licu jednine. Tako djeluje autentičnije.)
Sumire se penje dugim spiralnim stubiš tem da se sretne s majkom koja je
odavno umrla. Majka je č eka na vrhu stuba. Ima neš to š to ž eli reć i Sumiri,
važan podatak koji je Sumiri očajnički potreban da bi nastavila živjeti. Sumire
još nikad nije srela pokojnika i boji se.
Ne zna kakva je osoba njezina majka. Mož da je — iz nekog razloga koji
Sumire ne mož e zamisliti — majka mrzi. Ali, mora je upoznati. Ovo joj je
jedina prilika.
Stube se uspinju u nedogled. Sumire se penje i penje i nikako da dođe do
vrha. Trč i uz stube, bez daha. Vrijeme joj istječ e. Majka neć e vječ no biti ovdje,
u ovoj zgradi. Sumirino čelo oblij eva znoj. Napokon dolazi do kraja stuba.
Na vrhu stubiš ta je prostor zatvoren debelim kamenim zidom. U ravnini
oč iju u zidu je okrugla rupa nalik otvoru za ventilaciju. Nevelika rupa
promjera oko 50 centimetara. A u tu je rupu nagurana Sumirina majka, kao da
su je strpali unutra s nogama naprijed. Sumire shvać a da joj je vrijeme gotovo
isteklo.
Natisnuta u rupi, majka gleda van, prema njoj. Gleda u Sumirino lice kao
da je preklinje. Sumire na prvi pogled zna da joj je to majka. Ovo je osoba koja
mi je dala ž ivot i tijelo, shvać a ona. Ali na neki nač in ova ž ena nije majka iz
obiteljskog albuma s fotografijama.
Moja prava majka je lijepa i mlada. Sto znač i da osoba u albumu zapravo
nije moja majka, misli Sumire. Otac me je prevario. "Majko!" odvaž no vič e
Sumire. Cini joj se kao da se u njoj ruš i zid. Tek š to je izgovorila tu riječ kad joj
majku neš to uvlač i dublje u rupu, kao da je usisava divovski vakuum s druge
strane. Majč ina su usta otvorena, neš to dovikuje Sumire. Ali š uplji ijuk vjetra
š to zapuhuje iz rupe guta njezine riječ i. Sljedeć eg trenutka, majka uz trzaj
odlazi u tamu rupe i nestaje.
Sumire se osvrć e i vidi da nema stubiš ta. Okruž ena je kamenim zidovima.
Tamo gdje je bilo stubiš te, sad su drvena vrata. Pritiš će kvaku i otvara vrata,
a iza je nebo. Na vrhu je visokog tornja. Tako visokog da joj se vrti u glavi ako
pogleda dolje.
Po nebu zuje gomile sitnih spravica, nalik avionč ić ima. Jednostavne
letjelice kakve svatko mož e izraditi, od bambusa i laganog drva. Na repu
svakog aviona sić uš ni je motor velič ine š ake i propeler. Sumire dovikuje
jednom od pilota koji prolaze da je dođe spasiti. Ali piloti ne obrać aju na nju
pozornost.
To je mož da zato š to sam ovako odjevena, zaključ uje Sumire. Nitko me ne
vidi. Na sebi ima anonimni bijeli bolnič ki haljetak. Skida ga i ostaje gola,
ispod njega nema niš ta. Baca haljetak na pod kraj vrata, a on se kao
oslobođena duš a podiž e na zapuhu vjetra i lebdi izvan vidokruga. Isti vjetar
miluje joj tijelo, raspuhuje dlač ice među nogama. Sa zaprepaš tenjem
primjeć uje da su se svi avionč ić i pretvorili u viline konjice. Nebo je puno
šarenih vilinih konjica čije velike izbuljene oči svjetlucaju dok strijeljaju okolo
pogledom, š um njihovih krila postupno se pojač ava kao da netko pojač ava
zvuk na radiju. Naposljetku raste u nepodnoš ljivu grmljavinu. Sumire č uč ne,
sklopljenih očiju, i začepi uši rukama.
I onda se probudi.
Sumire pamti svaku pojedinost sna. Mogla bi ga nacrtati. Jedino č ega se
ne mož e sjetiti jest majč ino lice dok se gubi uvuč eno u crnu rupu. I važ ne
riječ i koje joj je majka rekla također su zauvijek izgubljene u pustom
ništavilu. U krevetu Sumire silovito grize jastuk i plače i plače.
BRIJAČ VIŠE NEĆE KOPATI RUPE
Nakon tog sna doš la sam do važ nog zaključ ka. Svojim ć u pohvalno revnim
pijukom napokon nač eti pravu stijenu. Bum. Odluč ila sam objasniti Miu š to
ž elim. Ne mogu dovijeka č ekati u neizvjesnosti. Ne mogu kao onaj bijedni
slabić , brijač koji kopa rupu u svom dvoriš tu, pred svima tajiti da volim Miu.
Ako tako budem postupala, polako ali sigurno ć u svenuti. Sve zore i svi
sumraci oduzet ć e mi, komad po komad, mene samu i u tren oka moj ć e se
život dokraja zguliti — a od mene neće ostati ništa.
Stvari su kristalno jasne.
Kristal, kristal.
Zelim voditi ljubav s Miu, ž elim da me drž i u naruč ju. Toliko sam joj toga
već podredila da mi je to važno. Više se nemam čega odreći.
Još nije prekasno. Moram biti s Miu, uć i u nju. A ona mora uć i u mene.
Poput dvije pohlepne, blistave zmije.
A ako me Miu ne prihvati, što onda?
Sve u svoje vrijeme.
"Kad ste vidjeli da nekog pogodi metak a nema krvi?"
Mora poteći krv. Naoš trit ć u nož , pripremiti se da prerež em vrat nekom
psu.
Točno?
Nego što!
Dokument 2
Sad je č etrnaest i trideset. Vani je jarko i už areno kao u paklu. Stijene, nebo,
more, sve se presijava. Kad se dugo gleda, granice se između njih tope i sve se
slijeva u kaotič nu masu. Svijest tone u sanjive sjenke da izbjegne svjetlo. Cak
su i ptice odustale od leta. U kuć i je, međutim, ugodno svjež e. Miu je u
dnevnoj sobi i sluš a Brahmsa. Na sebi ima plavu ljetnu haljinu s tankim
naramenicama, a snjež nobijelu kosu jednostavno je zač eš ljala i skupila. Ja
sam za pisaćim stolom, pišem ove riječi.
"Smeta te glazba?" pita me Miu.
Brahms mi nikad ne smeta, odgovaram.
Pretraž ujem po sjeć anju kako bih reproducirala prič u koju mi je Miu
isprič ala prije nekoliko dana, na selu u Burgundiji. To nije lako. Prič ala je
rastrzano i potpuno ispremiješala kronologiju. Katkad nisam mogla razmrsiti
š to se dogodilo prije, a š to je doš lo tek poslije, š to je uzrok, a š to posljedica.
Ali ne krivim je. Zavjerenič ka britva zapretana u njezinom sjeć anju okrutno ju
je zasijecala i, kako su zvijezde blijedjele sa zorom iznad vinograda, ž ivotna
joj se snaga cijedila iz obraza dok je pričala svoju priču.
Miu mi je sve isprič ala tek na moje inzistiranje. Morala sam se posluž iti
arsenalom molbi da je navedem da govori — naizmjence sam je ohrabrivala,
napadala, ugađala joj, hvalila je i poticala da nastavi. Pile smo crno vino i
razgovarale do zore. Stiš ćuć i jedna drugoj ruke, slijedile smo tragove njezinih
uspomena, sastavljale krhotine, analizirale rezultate. A opet, bilo je dijelova
koje Miu nije mogla izroniti iz dubina sjeć anja. Kad god je pokuš ala doć i do
njih, zbunjeno bi uš utjela i ispijala još vina. Bile su to opasne zone njezina
pamć enja. Kad god smo naletjele na neku od njih, odustajale smo od potrage i
oprezno se povlač ile na poviš eno tlo. Nagovorila sam Miu da mi isprič a svoju
prič u kad sam shvatila da boji kosu. Miu je tako obzirna da vrlo malo ljudi iz
njezine okoline uopć e sluti kako se farba. Ali ja sam primijetila. Kad tako
dugo putuješ zajedno s nekim, i svaki dan ste zajedno, obično primijetiš takve
stvari. A mož da Miu to i nije skrivala. Da jest, mogla je biti mnogo diskretnija.
Mož da je mislila kako je neizbjež no da saznam ili je mož da ž eljela da saznam.
(Hm, samo puka nagađanja).
Izravno sam je pitala. Takva sam ja — nema kod mene okoliš anja. Koliko
imaš sijedih?, pitala sam je. Koliko dugo već bojiš kosu? Cetrnaest godina,
odgovorila je. Prije č etrnaest godina kosa mi je potpuno posijedjela, do
posljednje vlasi. Od neke bolesti? Ne, nije to, rekla je Miu. Neš to se dogodilo i
sva mi je kosa posijedjela.
Preko noći.
Voljela bih č uti š to se dogodilo, preklinjala sam je. Zelim znati sve o tebi.
Znaš da ja ne bih niš ta od tebe sakrila. Ali Miu je nijemo vrtjela glavom. Nikad
ni ž ivoj duš i nije isprič ala tu prič u; č ak ni njezin muž nije znao š to joj se
dogodilo. Četrnaest godina bila je to njezina vlastita, privatna tajna.
Ali na kraju smo cijelu noć razgovarale. Svakoj prič i dođe vrijeme da se
isprič a, uvjerila sam je. Inač e ć eš zauvijek ostati zarobljenica tajne š to je
nosiš u sebi.
Miu je zurila u mene kao da se zagledala u prizor u daljini. Neš to joj je
isplovilo na površ inu oč iju, a onda ponovno polako potonulo na dno. "Niš ta ja
ne moram raščišćavati", rekla je. "Oni moraju izravnati račune — ne ja."
Nisam shvaćala na što cilja.
"Ako ti isprič am tu prič u", reč e Miu, "nas ć emo je dvije zauvijek dijeliti. A
ne znam je li to ispravan put. Ako ti sve kaž em, i ti ć eš biti umiješ ana. To
želiš? Zbilja želiš znati ono što sam uz najveće žrtve htjela zaboraviti?"
Da, rekla sam. Sto god to bilo, ž elim to podijeliti s tobom. Ne ž elim da bilo
što preda mnom kriješ.
Miu je otpila gutljaj vina i, oč ito zbunjena, sklopila oč i. Uslijedio je tajac, a
u tišini se vrijeme samo svinulo i uleknulo.
Na kraju mi je ipak poč ela prič ati š to se dogodilo. Komadić po komadić ,
jedan djelić za drugim. Neki su elementi prič e zaž ivjeli vlastitim ž ivotom, dok
u drugima nije ni zatitrala životna iskra.
Bilo je tu neizbjež nih preskakanja i praznina od kojih su neke imale
vlastito, posebno znač enje. Moj je zadatak, kao pripovjedač a, da prikupim —
što pažljivije mogu — sve te elemente u jednu cjelinu.
PRIČA O MIU I KOTAČU U LUNAPARKU
Jedno je ljeto Miu sama odsjela u gradić u u Svicarskoj, u blizini francuske
granice. Bilo joj je dvadeset pet godina i ž ivjela je u Parizu gdje je studirala
klavir. U ovaj je gradić doš la jer ju je otac zamolio da obavi neke poslovne
pregovore. Sam posao bio je jednostavan, morala je samo jednom izać i na
več eru s poslovnim partnerom i pobrinuti se da potpiš e ugovor. Miu se
gradić svidio č im ga je ugledala. Bilo je to prijazno, ljupko mjesto, s jezerom i
srednjovjekovnim dvorcem na obali. Pomislila je kako bi bilo lijepo ovdje
ž ivjeti, i spontano je donijela odluku. Osim toga, u obliž njem se selu održ avao
glazbeni festival i, ako unajmi auto, moći će svaki dan odlaziti na koncerte.
Imala je sreć u da pronađe namješ teni stan koji se iznajmljivao na krać e
razdoblje, u ugodnoj, urednoj maloj zgradi na vrhu brež uljka u predgrađu.
Pogled je bio fantastič an. U blizini je naš la mjesto gdje mož e vjež bati klavir.
Stanarina nije bila jeftina, ali ako joj ponestane novca, mož e se osloniti na
očevu pomoć.
Tako je Miu poč ela svoj privremeni, ali spokojni ž ivot u gradić u. Odlazila
je na koncerte na glazbenom festivalu i š etala okolicom te ubrzo stekla
nekoliko znanaca. Pronaš la je zgodan restoranč ić i ka ić u koji je poč ela
redovito zalaziti. S prozora stana vidjela je lunapark malo izvan grada. U
lunaparku je stajao golemi kotač vrtuljak. Na kotač u su bile prič vrš ćene
š arene kabine s vratima koje su polako rotirale na pozadini neba. Kako je
koja kabina doš la do najviš e toč ke, poč ela se spuš tati. Prirodno. Kotač i u
lunaparku nikamo ne idu. Gondole se diž u i spuš taju na kruž nom putovanju
koje, iz nekog čudnog razloga, većini ljudi prija.
Uveč er se kotač osipao bezbrojnim svjetlima. Cak i kad se gasio preko
noć i i lunapark se zatvarao, kotač je cijelu noć svjetlucao kao da se natječ e sa
zvijezdama na nebu. Miu je sjedila kraj prozora, sluš ala glazbu na radiju i u
nedogled zurila u kretanje kotač a koji se vrtio gore-dolje. Ili, ako je stajao, u
njegovu spomeničku nepomičnost.
Upoznala je jednog muš karca koji je ž ivio u gradu. Naoč itog, latino tipa
pedesetih godina. Bio je visok, markantna nosa i ravne tamne kose. Priš ao joj
je u ka ić u. Odakle ste?, pitao je. Iz Japana, odgovorila je ona. I zapodjenuli su
razgovor. Zvao se Ferdinando. Bio je iz Barcelone, a ovamo se doselio prije
pet godina da se zaposli kao dizajner namještaja.
Drž ao se opuš teno, č esto se š alio. Neko su vrijeme č avrljali, onda se
pozdravili. Dva dana poslije naletjeli su jedno na drugo u istom ka ić u. Bio je
samac, rastavljen, saznala je. Rekao joj je kako se odselio iz Spanjolske da
započ ne novi ž ivot. Muš karac nije ostavio odviš e dobar dojam na Miu.
Osjetila je da joj se pokuš ava ubaciti. Nanjuš ila je trač ak seksualne pož ude i
to ju je uplašilo. Odlučila je izbjegavati kafić.
Ipak, mnogo je puta naletjela na Ferdinanda u gradu — dovoljno č esto da
posumnja kako je prati. Mož da je to bila samo smiješ na zabluda. U malome
gradu sresti istu osobu nekoliko puta nije niš ta č udno. Svaki put kad ju je
vidio š iroko se smiješ io i prijateljski je pozdravljao. A opet, premda polako,
Miu je osjetila kako je obuzima razdraž ljivost i nelagoda. Poč ela je
Ferdinanda gledati kao prijetnju svome smirenom ž ivotu. Kao disonantni
suzvuk na početku partiture, zloslutna se sjena nadnijela nad ugodno ljeto.
Pokazalo se, međutim, da je Ferdinando tek tračak veće sjene.
Nakon š to je u gradić u provela deset dana, uč inilo joj se da se u ž ivot
uvukla neka smetnja. Savrš eno draž estan gradić koji se blistao od č istoć e
iznenada joj je postao uskogrudan, samozadovoljan.
Ljudi su bili srdač ni i prijateljski raspolož eni, ali kao da je osjetila
nevidljivu predrasudu prema sebi jer je Azijatkinja. I vino š to ga je pila u
restoranima odjednom je ostavljalo gorak okus. U povrć u š to ga je kupovala
pronalazila je crve. Koncerti na glazbenom festivalu zvuč ali su bezvoljno. Nije
se mogla usredotoč iti na vjež banje. Cak je i u stanu, koji joj je donedavno bio
sasvim udoban, poč ela zapaž ati kako je ruž no namješ ten i zapuš ten. Sve je
izgubilo prvotni sjaj.
Zloslutna se sjena širila. A ona joj nije mogla umaknuti.
Po noć i je zazvonio telefon i ona je dizala sluš alicu. "Halo", govorila je. Ali,
linija se prekidala. To se ponavljalo i ponavljalo. Sigurno je Ferdinando,
mislila je. Ali nije imala dokaze. Odakle mu njezin broj? Telefon je bio
starinski model pa ga nije mogla iskopč ati iz zida. Muč ila ju je nesanica i stala
je uzimati tablete za spavanje.
Izgubila je tek.
Moram se maknuti odavde, odluč ila je. Ali iz razloga koji nije mogla
dokuč iti, nije se mogla otrgnuti od grada. Sastavljala je popis razloga zbog
kojih valja ostati. Već je platila stanarinu mjesec dana unaprijed i kupila
trajnu ulaznicu za glazbeni festival. I već je izajmila svoj stan u Parizu preko
cijelog ljeta. Ne mož e se sad samo tako pokupiti i otić i, govorila je samoj sebi.
A osim toga, zapravo se niš ta nije dogodilo. Niš ta je nije doista povrijedilo,
nije li tako? Nitko se nije prema njoj ruž no ponio. Vjerojatno sam samo
postala pretjerano osjetljiva, uvjeravala je samu sebe.
Jedne več eri, otprilike dva tjedna nakon š to se doselila u gradić , izaš la je
na več eru kao i obič no u obliž nji restoran. Poslije več ere odluč ila je za
promjenu malo už ivati u svjež em noć nom zraku i poš la na dugu š etnju.
Zanesena u misli, lutala je iz ulice u ulicu. I ne znajuć i kamo ide, naš la se na
ulazu u lunapark. Park s kotačem.
Zrak je treperio od ž ivahne glazbe, glasova karnevalskih zabavljač a i
veselih dječ jih povika. Posjetitelji su bili uglavnom obitelji i nekoliko parova
iz grada. Miu se sjetila kako ju je otac jednom dok je bila mala odveo u
lunapark. Još se i sad sjeć ala mirisa oč evog kaputa od tvida dok su se vozili u
krug u š alicama za č aj. Cijelo vrijeme na vrtuljku drž ala se ocu za rukav. Maloj
Miu taj je miris bio znak udaljenog svijeta odraslih, simbol sigurnosti.
Shvatila je kako joj nedostaje otac.
Onako za š alu, kupila je ulaznicu i uš la u lunapark. Sve je vrvjelo od
duć anč ić a i š tandova — vidjela je streljanu, ples sa zmijama, gataru koja
prorič e sudbinu. Sjedeć i pred kristalnom kuglom, gatara, krupnija ž ena,
rukom je dozvala Miu: "Mademoiselle, dođite ovamo, molim vas. Vrlo je
važ no. Vaš a ć e se sudbina sad promijeniti." Miu se samo nasmiješ ila i poš la
dalje.
Kupila je sladoled i sjela na klupu da ga pojede, a dotle je gledala
prolaznike. Osjećala se vrlo daleko od uskomešane gomile oko sebe.
Jedan joj se muš karac obratio na njemač kom. Bilo mu je oko trideset
godina, nizak č ovjek plave kose i brkova, tip kojem dobro pristaje uniforma.
Zatresla je glavom, nasmiješ ila se i pokazala na sat. "Cekam nekoga", rekla je
na francuskom. Glas joj je zvuč ao poviš eno i nekako daleko. Muš karac nije
rekao ništa, samo se snuždeno nakesio, kratko joj mahnuo rukom i nestao.
Miu je ustala i ushodala se po parku. Netko je bacao pikado, negdje je
prsnuo balon. Medvjed je cupkao u plesnom koraku. Orguljice su svirale
valcer Na lijepom plavom Dunavu. Podigla je pogled i vidjela veliki kotač kako
se bez ž urbe okreć e zrakom. Bilo bi zgodno vidjeti svoj stan s kotač a,
odjednom je pomislila, umjesto da uvijek gledam kotač s prozora. Sreć om, u
torbici prebač enoj preko ramena imala je mali dalekozor. Ostao joj je u
torbici od posljednjeg posjeta glazbenom festivalu gdje joj je dobro posluž io
da vidi pozornicu s udaljenog mjesta na tratini. Dalekozor je bio lagan, ali
dovoljno jak. Njime bih morala vidjeti ravno u sobu.
Priš la je kiosku ispred kotač a da kupi kartu. "Ubrzo zatvaramo,
Mademoiselle", rekao joj je starac koji je prodavao karte i zavrtio glavom.
"Gotovi smo za danas. Ovo je posljednja vož nja. Jedan krug i zatvaramo."
Bijele su mu č ekinje obrasle bradu, zalisci su mu se ž utjeli od duhanskog
dima. Kaš ljao je. Obrazi su mu bili crveni kao da ih je godinama ribao sjeverni
vjetar.
"U redu je. Jedna vož nja mi je dovoljna", odgovorila je Miu. Kupila je kartu
i popela se na platformu. Samo je ona č ekala da se ukrca na kotač i, koliko je
mogla razabrati, sve su male gondole bile prazne.
Dok se kotač vrtio, prazne su se kabine lijeno njihale kao da se sam svijet
ispuhao i vuče se prema kraju.
Uš la je u crvenu gondolu i sjela na klupicu. Starac je priš ao, zatvorio vrata
i zaključ ao ih s vanjske strane. Bez sumnje, iz sigurnosnih razloga. Kao da
ož ivljava kakva drevna ž ivotinja, kotač je zaš tropotao i poč eo se okretati.
Sarena guž va kioska i karnevalskih atrakcija smanjivala se pod njom.
Umjesto njih, pred njom su se rasprostrla gradska svjetla. S lijeve strane sjalo
se jezero na č ijoj su se površ ini zrcalila svjetla izletnič kih brodova. Daleke
planine obasula su svjetla sić uš nih zaselaka. U grudima ju je steglo od sve te
ljepote.
U vidokrug joj je došlo područje gdje je živjela, na vrhu brežuljka.
Miu je izoš trila dalekozor i pogledom potraž ila svoj stan, ali nije ga bilo
lako nać i. Kotač se polako ali postojano kretao i dizao je sve viš e uvis. Mora
se pož uriti. Poč ela je mahnito prelaziti dalekozorom amo-tamo, ali bilo je
previš e zgrada, sve jedna drugoj nalik. Kotač je doš ao do vrha i krenuo na
svoj silazni put. Napokon je pronaš la zgradu. To je to! Ali nekako, kao da je
imala viš e prozora no š to pamti. Mnogi su stanari otvorili prozore da im u
stan uđe ljetni povjetarac. Prelazila je dalekozorom s prozora na prozor i
naposljetku pronaš la drugi stan zdesna, na treć em katu. Ali tad se već kotač
spustio gotovo do dna. Pogled su joj prekrili zidovi drugih zgrada. Steta, još
samo nekoliko sekundi i vidjela bih ravno u svoj stan.
Gondola se polako, polako približ avala tlu. Pokuš ala je otvoriti vrata da
izađe, ali nije ih mogla ni pomaknuti. Naravno, zaključ ana su izvana.
Pogledom je potraž ila starca koji prodaje karte, ali nigdje ga nije bilo. Već je i
ugasio svjetlo u svojoj kuć ici. Zaustila je da nekog pozove, ali nije imala kome
vikati.
Kotač se ponovno počeo uzdizati. Kakva svinjarija, pomislila je.
Kako se ovo moglo dogoditi? uzdahnula je. Mož da je starac otiš ao na
zahod i zaboravio na vrijeme. Morat će se vrtjeti još jedan krug.
Sve je u redu, pomislila je. Starč eva zaboravljivost dat ć e joj priliku da se
drugi put proveze kotač em, besplatno. Ovaj put sigurno ć e pronać i svoj stan.
Cvrsto je stegnula dalekozor u ruku i gurnula lice kroz prozor. Buduć i da je
već odredila područ je i polož aj stana u proš loj vož nji, ovaj put je lakš e
pronaš la svoju sobu. Prozor je bio otvoren, svjetlo upaljeno. Mrzila se vrać ati
u mračnu sobu, a namjeravala se vratiti odmah poslije večere.
Nekako se osjeć ala krivom š to viri u vlastitu sobu, izdaleka, kroz
dalekozor, kao da š pijunira samu sebe. Ali ja nisam tamo, uvjeravala se. Jasno
da nisam. Na stolu je stajao telefon. Doista bih voljela nazvati taj telefon. Na
stolu je i pismo koje sam tamo ostavila. Voljela bih ga proč itati odavde,
mislila je Miu. Ali naravno, nije mogla vidjeti tako sitne pojedinosti.
Napokon je njezina gondola proš la vrhunac putanje kotač a i poč ela se
spuš tati. Spuš tala se samo kratko, a onda odjednom zastala. Miu je poletjela u
stranu, udarila ramenom o stijenu kabine i zamalo ispustila dalekozor. Stroj
koji je pokretao kotač sa š tropotom se ugasio i spustila se gotovo
nadnaravna tiš ina. Zivahna glazba koja je svirala u pozadini utihnula je.
Svjetla lunaparka uglavnom su se pogasila. Pozorno je sluš ala, ali č ula je samo
tihi š umor vjetra i niš ta viš e. Potpuna tiš ina. Nije bilo glasova, karnevalske
buke, nije bilo sretnih dječ jih povika. Isprva, nije mogla shvatiti š to se
dogodilo. A onda joj je sinulo. Zaboravili su je.
Nagnula se kroz poluotvoreni prozor i ponovno pogledala dolje. Shvatila
je na kojoj je visini. Miu je razmiš ljala o tome da zove u pomoć , ali znala je da
je nitko neće čuti. Bila je previsoko, a glas joj je bio preslab.
Kamo je mogao otić i onaj starac? Sigurno na pić e. S licem one boje,
onakvim dahom, onim grubim glasom, nije bilo nikakve dvojbe.
Zaboravio je da sam ja na kotač u i ugasio je stroj. U ovom č asu vjerojatno
se nalijeva u baru, pije pivo ili dž in, svakim je č asom sve pijaniji i zaboravlja
š to je uč inio. Miu se ugrizla za usnicu. Neć u se moć i odavde izvuć i do sutra
poslijepodne. Ili možda tek uvečer.
Kad se lunapark uopće otvara? Pojma nije imala.
Miu je na sebi imala samo laganu bluzu i kratku pamuč nu suknju, ali č ak i
usred ljeta noć ni je zrak u Svicarskoj bio prohladan. Vjetar je jač e zapuhao.
Nagnula se još jednom kroz prozor da pogleda prizor ispod sebe. Još se
svjetala pogasilo. Osoblje lunaparka završ ilo je s poslom za taj dan i otiš lo
kuć ama. Negdje sigurno mora biti neki č uvar. Duboko je udahnula i pozvala u
pomoć što je glasnije mogla. Oslušnula je. I ponovno viknula. I ponovno.
Odgovora nije bilo.
Izvadila je iz torbice mali blok i napisala na francuskom:
"Zaključana sam u kotaču u lunaparku. Molim vas, pomozite mi".
Poruku je bacila kroz prozor. Papirić je zaleprš ao na vjetru. Vjetar je
puhao prema gradu pa će ga, ako bude imala sreće, odnijeti onamo.
Ali, ako ga netko doista nađe i proč ita, hoć e li on (ili ona) vjerovati? Na
novom je listu papira uz poruku napisala svoje ime i adresu. Djelovat ć e
vjerodostojnije.
Tako nitko neć e misliti da je posrijedi š ala, nego ć e shvatiti da je u
ozbiljnoj nevolji. Bacila je u vjetar polovicu stranica iz svog bloka. Iznenada
joj je neš to palo na pamet i istresla je sve iz novč arke osim novč anice od
deset franaka, a onda stavila poruku: "Zena je zaključ ana u kotač u iznad vas.
Molim pomozite." Bacila je novč arku kroz prozor. Pala je ravno na tlo. Ali nije
vidjela kamo je pala, niti je č ula udarac o zemlju. Istu je poruku stavila u malu
novčarku za sitniš i bacila i nju kroz prozor.
Miu je pogledala na sat. Bilo je deset i trideset. Proč eprkala je po torbi da
vidi š to još mož e nać i. Neš to š minke i zrcalo, njezina putovnica. Naoč ale za
sunce. Ključ evi unajmljenog auta i ključ evi stana. Vojnič ki nož ić za guljenje
voć a. Mala plastič na vreć ica s tri krekera. Dž epna knjiga na francuskom.
Več erala je pa neć e ogladnjeti do jutra. Noć je svjež a pa neć e previš e ni
ožednjeti. A srećom, još nije morala na zahod.
Sjela je na plastič nu klupu i naslonila glavu na oplatu kabine. U mislima je
prebirala š to je mogla, a š to nije trebala uč initi. Zastoje uopć e doš la u
lunapark i ukrcala se na kotač ? Kad je izaš la iz restorana, trebala je otić i
ravno kuć i. Da barem jest, sad bi už ivala u vruć oj kadi i zavukla se u krevet s
dobrom knjigom. Kao i svake več eri. Zaš to nije? I zaš to, za boga miloga, ovdje
zapošljavaju beznadne pijance kao stoje onaj stari prodavač karata?
Kotač je š kripao na vjetru. Pokuš ala je zatvoriti prozor tako da u kabinu
ne ulazi vjetar, ali nije ga mogla pomaknuti ni centimetra.
Odustala je i sjela na pod. Znala sam da sam trebala ponijeti dž emper,
pomislila je. Na izlazu iz stana, zastala je pitajuć i se da li da prebaci dž emper
preko ramena. Ali ljetna je več er bila tako ugodna, restoran samo tri ulice
udaljen od njezina stana. U tom č asu nije joj bilo ni na kraj pameti da ć e
odšetati do lunaparka i uspeti se na taj kotač. Sve je pošlo krivo.
Da se opusti, skinula je sat, tanku srebrnu narukvicu i nauš nice u obliku
š koljki i spremila ih u torbu. Sklupč ala se u kutu na podu, nadajuć i se da ć e
uspjeti prespavati do jutra. Naravno, nije mogla zaspati. Bilo joj je hladno,
osjeć ala se nelagodno. Gondola se tresla od povremenih zapuha vjetra.
Sklopila je oč i i u mislima svirala Mozartovu sonatu u C molu, prelazeć i
prstima po zamiš ljenim tipkama. Bez nekog posebnog razloga, nauč ila je
napamet taj komad još dok ga je svirala kao mala. Negdje na polovici drugog
stavka, međutim, misli su joj odlutale. I zaspala je.
Koliko je dugo spavala, nije pojma imala. Ali sigurno ne dugo.
Probudila se uz trzaj i na trenutak nije znala gdje je. Polako se prisjetila.
Tako je, pomislila je, zaglavila sam na kotač u u lunaparku. Izvadila je sat iz
torbe; prošla je ponoć. Miu se polako uspravila. Svaki ju je zglob na tijelu bolio
od spavanja u zgrč enu polož aju. Nekoliko je puta zijevnula, protegnula se i
protrljala zapešća.
Svjesna da neć e tako brzo ponovno zaspati, izvadila je iz torbe dž epnu
knjigu da zaboravi na brige i nastavila čitati gdje je stala.
Knjigu, novi krimić , kupila je u knjiž ari u gradu. Sreć om, svjetla na kotač u
nisu se gasila cijele noć i. Kad je proč itala nekoliko stranica, međutim,
shvatila je da ne prati radnju. Oč i su joj pratile redove u knjizi, ali misli su joj
odlutale kilometrima daleko. Miu je odustala i zatvorila knjigu.
Pogledala je u noć no nebo. Prekrio ga je tanki sloj oblaka pa nije vidjela
zvijezde. Razabirao se samo mutni iver mjeseca. U svjetlima je vidjela svoj
jasni odraz na staklenom prozoru. Neopisivo dugo zurila je u vlastito lice.
Kad ć e ovom doć i kraj?, pitala se. Drž i se, kad sve prođe, preprič avat ć eš ovo
kao smiješ an događaj. Zamisli, ostala sam zaključ ana na kotač u u lunaparku u
Švicarskoj!
Ali događaj nikad nije postao smiješan.
Ovdje počinje prava priča.
Nešto kasnije, uzela je dalekozor i pogledala u prozor svojeg stana.
Niš ta se nije promijenilo. No, š to si oč ekivala, upitala je samu sebe i
nasmiješila se.
Pogledala je i druge prozore u zgradi. Proš la je ponoć i uglavnom su svi
spavali. Prozori su se već inom zatamnjeli. Ipak, nekoliko je stanara bilo
budno. U njihovim stanovima gorjela su svjetla. Oni na niž im katovima
navukli su zavjese. Oni na viš im katovima nisu se s tim zamarali i ostavili su
zavjese otvorene da im u sobe ulazi svjež i noć ni povjetarac. Zivot u tim
sobama tiho se i potpuno izlagao pogledu. (Tko bi mogao zamisliti da se
netko skriva na kotač u u lunaparku usred noć i i viri u sobu kroz dalekozor?)
Ali Miu nije odviš e zanimalo zavirivati u tuđu intimu. Daleko joj je privlač nije
bilo gledati u vlastitu praznu sobu.
Kad je pogledom preš la sve prozore i vratila se na onaj svoga stana, zinula
je od zaprepaš tenja. U njezinoj spavać oj sobi bio je goli muš karac. Isprva je
mislila da gleda u krivi stan. Pomicala je dalekozor gore-dolje, naprijed-
natrag. Ali nije bilo zabune; doista je gledala u svoju sobu. U svoj namješ taj,
svoje cvijeće u vazi, slike koje vise na zidu u njezinom stanu.
Muš karac je bio Ferdinando. Nije se zabunila. Sjedio je na njezinom
krevetu gol golcat. Ispod dlakavih prsa i trbuha dugi mu je penis visio mlohav
poput pospane životinje.
Sto on radi u mojoj sobi? Miuino č elo oblio je hladan znoj. Kako je uš ao?
Miu to nije mogla shvatiti. Prvo se naljutila, onda se zbunila.
A onda se na prozoru pojavila ž ena. Na sebi je imala bijelu bluzu kratkih
rukava i kratku plavu pamuč nu suknju. Zena? Miu je č vrš će stegnula
dalekozor i zapiljila se u prizor.
Vidjela je sebe.
Miu je premrla. Stojim ovdje i gledam u svoju sobu kroz dalekozor.
A u toj sobi sam ja. Miu je oš trila i izoš travala dalekozor. Ali koliko god
puta gledala, u sobi je uvijek vidjela sebe. U istoj odjeć i koju je toga č asa
nosila. Ferdinando ju je podigao u naruč je i odnio na krevet. Ljubeć i je, njež no
je skinuo Miu u sobi. Skinuo joj je bluzu, raskopč ao grudnjak, svukao suknju,
poljubio joj vrat dok joj je rukama milovao grudi. Nakon nekog vremena,
jednom joj je rukom skinuo gać ice, gać ice potpuno identič ne onima koje ima
sad na sebi.
Miu nije mogla disati. Što se događa?
Prije no š to se snaš la, Ferdinandov se penis podigao, ukruć en kao batina.
Nikad nije vidjela tako golemi penis. Uzeo je Miu za ruku i polož io je na ud.
Milovao ju je i lizao od glave do pete. Nikamo mu se nije ž urilo. Ona se nije
opirala. Ona — Miu u stanu — puš tala mu je da radi š to god hoć e i potpuno
už ivala u rasplamsaloj strasti. Tu i tamo posegnula bi rukom i pomilovala
Ferdinandov penis i testise. I dopuštala mu da je dira posvuda.
Miu nije mogla otkinuti pogled s tog č udnovatog prizora. Obuzela ju je
muč nina. Grlo joj se tako osuš ilo da nije mogla gutati. Dizalo joj se na
povrać anje. Sve je bilo groteskno prenaglaš eno, prijeteć e, poput kakve
srednjovjekovne alegorijske slike. Ovo je Miu mislila: namjerno joj pokazuju
ovaj prizor. Oni znaju da gledam. Ali ipak nije mogla otrgnuti pogled.
A onda praznina.
Što se onda dogodilo?
Miu se ne sjeća. Njezino pamćenje u ovoj točki prestaje.
Ne mogu se sjetiti, rekla je Miu. Prekrila je lice rukama. Samo znam da je
to bio už asan dož ivljaj, tiho je rekla. Ja sam bila ovdje, a druga ja bila je tamo.
A taj čovjek — Ferdinando — radio je meni koja sam tamo svakakve stvari.
Kako misliš, svakakve stvari?
Jednostavno se ne mogu sjetiti. Svakakve stvari. Dok sam ja bila
zaključ ana na kotač u u lunaparku, on je radio š to je htio — meni, koja sam
bila tamo. Nije da sam se bojala seksa. Svojedobno sam itekako už ivala u
neobaveznim seksualnim susretima. Ali u toj se sobi događalo neš to drugo.
Neš to besmisleno i opsceno, sve podređeno samo jednom cilju — da me
potpuno ukalja. Ferdinando je upotrijebio sve trikove koje je znao da me
uprlja svojim debelim prstima i divovskim penisom — ali ja, koja sam bila
tamo, nisam se osjećala prljavo. A na kraju to čak više nije ni bio Ferdinando.
To više nije bio Ferdinando?, zagledala sam se u Miu. Ako nije Ferdinando,
tko je onda bio?
Ne znam. Ne mogu se sjetiti. Ali na kraju to viš e uopć e nije bio
Ferdinando. A možda od samog početka nije bio on.
Kad je doš la k sebi, Miu je shvatila da lež i u krevetu u bolnici dok joj bijela
bolnič ka spavać ica ornata golo tijelo. Svaka ju je kost boljela. Liječ nik joj je
objasnio š to se dogodilo. Ujutro je jedan od zaposlenih u lunaparku pronaš ao
novč arku koju je bacila i povezao š to se dogodilo. Pokrenuo je kotač i pozvao
hitnu pomoć . Miu je kao krpa lež ala na podu gondole, u nesvijesti. Cinilo se da
je u stanju š oka, zjenice joj nisu reagirale na svjetlo. Lice i ruke bile su joj
izgrebene, bluza umrljana krvlju. Odveli su je u bolnicu da joj pruž e pomoć .
Nitko nije mogao shvatiti odakle joj ozljede. Sreć om, ozljede neć e ostaviti
trajne ož iljke. Policija je dovukla na ispitivanje starca koji je upravljao
kotač em, ali on se uopć e nije sjeć ao da joj je prodao kartu za kotač tik prije
zatvaranja.
Sljedeć eg dana doš li su je ispitati mjesni policajci. Na njihova je pitanja
odgovarala s naporom. Kad su usporedili njezino lice sa slikom u putovnici
namrš tili su se, s č udnovatim izrazom kao da su progutali neš to odvratno. S
oklijevanjem su je upitali:
Mademoiselle, ž ao nam je š to moramo pitati, ali, je li vam doista dvadeset
pet godina? Da, odgovorila je, baš kao š to piš e u putovnici. Zaš to su je to
morali pitati?
Malo kasnije, međutim, kad je poš la u kupaonicu umiti lice, shvatila je. Sva
joj je kosa, do posljednje vlasi, posijedjela. Bila je potpuno bijela, kao tek
napadali snijeg. Isprva je mislila da u zrcalu vidi nekog drugog. Naglo se
okrenula i pogledala oko sebe. Ali bila je sama u kupaonici. Ponovno je
pogledala u zrcalo. I tad je dož ivjela trenutak spoznaje. Sijeda ž ena koja je
gleda iz zrcala ona je sama. Onesvijestila se i pala na pod.
I Miu je nestala.
"Bila sam još na ovoj strani, ovdje. Ali druga ja, mož da polovica mene,
otiš la je prijeko na drugu stranu. I sa sobom odnijela moju crnu kosu, ž elju za
seksom, menstruaciju, ovulaciju, mož da č ak i volju za ž ivotom. A polovica
koja je ostala osoba je koju vidiš ovdje. Već jako dugo mislim ovo — da sam
se na kotaču u gradiću u Švicarskoj, iz razloga koji ne mogu objasniti, zauvijek
rascijepila nadvoje. Koliko ja znam, to je možda bila neka vrst transakcije.
Niš ta mi nije ukradeno, jer to još sve postoji, na drugoj strani. Od druge
nas strane dijeli samo jedno zrcalo. Ali ja nikad ne mogu prijeć i granicu stoje
tvori staklena ploča. Nikad." Miu je stala grickati nokte.
"Vjerojatno je nikad prejaka riječ . Mož da ć emo se jedan dan negdje
ponovno sresti i opet spojiti u jednu osobu. Ipak, bez odgovora ostaje vrlo
važ no pitanje. Koja jeya, na kojoj strani zrcala, prava ja? Ja nemam pojma.
Jesam li prava ja ona koja se privijala uz Ferdinanda? Ili ona kojoj se gadio?
Nemam samopouzdanja da to dokraja otkrijem."
Kad su završili ljetni praznici, Miu se nije vratila na fakultet.
Prekinula je studij u inozemstvu i vratila se u Japan. I nikad viš e nije
dotaknula klavijaturu. Izgubila je snagu za sviranje i nikad je viš e nije stekla.
Godinu dana kasnije otac joj je umro i ona je preuzela tvrtku.
"De initivno me pogodilo š to viš e ne mogu svirati klavir, ali nisam zbog
toga tugovala. Imala sam mutan predosjeć aj da ć e se prije ili kasnije to
dogoditi. Jednog dana... " Miu se nasmiješ ila. "Svijet je krcat pijanistima.
Dvadeset aktivnih pijanista svjetske klase viš e je nego dovoljno. Otiđi u
trgovinu ploč a i pogledaj koliko ima verzija Waldsteina, Kreisleriane, bilo
č ega. Postoji ogranič en broj klasič nih komada koji se mogu snimiti, postoji
ogranič en prostor na policama za CD-e u duć anima. Ako se gramofonska
industrija pita, dvadeset vrhunskih pijanista je i previš e. Nikome neć e biti
krivo ako ja ne budem među njima."
Miu je raširila svih deset prstiju pred sobom i stala okretati dlanove.
Kao da provjerava pamćenje.
"Kad sam u Francuskoj već provela oko godinu dana, primijetila sam
neš to č udno. Pijanisti koji su tehnikom znatno zaostajali za mnom, koji nisu
vjež bali ni upola koliko ja, uspijevali su dirnuti publiku viš e nego stoje to
meni ikad poš lo za rukom. Na kraju su me nadmaš ili. U poč etku sam mislila
da je posrijedi nesporazum.
Ali to se toliko puta ponovilo da sam se razljutila. Kakva nepravda!,
mislila sam. No, polako ali sigurno, poč ela sam shvać ati — meni neš to
nedostaje. Nešto od presudne važnosti, ali ja nisam znala što.
Valjda ona dubina emocije potrebna za glazbu koja nadahnjuje druge. To u
Japanu nisam primjeć ivala. U Japanu me nikad nitko nije porazio, a ja nisam
imala vremena da analiziram vlastitu izvedbu. Ali u Parizu, među tolikim
nadarenim pijanistima, napokon mi je sinulo. Razbistrilo mi se — kao kad
izađe sunce i rastjera maglu."
Miu je uzdahnula. Podigla je pogled i nasmiješ ila se. "Od djetinjstva sam
voljela stvarati vlastita pravila i prema njima ž ivjeti. Bila sam vrlo neovisna,
superozbiljna djevojka.
Rođena sam u Japanu, pohađala sam japanske š kole, odrasla igrajuć i se s
prijateljima Japancima. Emocionalno sam po svemu bila Japanka, ali po
narodnosti strankinja. Formalno, Japan ć e mi uvijek biti strana zemlja. Moji
roditelji nisu bili odviš e strogi, ali to su mi utuvljivali u glavu otkako znam za
sebe. Ti si ovdje strankinja. Odluč ila sam da, ako ž elim prež ivjeti, moram
postati jača."
Miu je nastavila smirenim glasom.
"Biti č vrst samo po sebi nije loš e. Ali sad, kad gledam unatrag, jasno mi je
da sam se odviš e navikla da budem jaka i nikad nisam pokuš ala shvatiti
slabe. Odviš e sam navikla da imam sreć e i nisam pokuš avala shvatiti one
manje sretne. Odviš e navikla da budem zdrava, nisam se trudila shvatiti bol
onih koji nisu zdravi. Kad god sam vidjela č ovjeka u nevolji, nekoga koga su
okolnosti paralizirale, uvijek sam mislila da si je sam kriv — ne trudi se
dovoljno. Ljudi koji se ž ale jednostavno su lijeni. Moj pogled na ž ivot bio je
nepokolebljiv i praktič an, ali nedostajalo mu je ljudske topline. A na to me
nikad nitko iz moje okoline nije upozorio.
Izgubila sam djevič anstvo sa sedamnaest godina i spavala sam s
razmjerno velikim brojem muš karaca. Imala sam mnogo momaka i, kad mi se
prohtjelo, nisam se ustruč avala veza na jednu noć . Ali nikoga nisam nikad
iskreno zavoljela. Nisam za to imala vremena.
Mislila sam samo o tome kako ć u postati pijanistica svjetske klase i
skrenuti s tog puta nije dolazilo u obzir. Neš to mi je nedostajalo, ali kad sam
primijetila prazninu, bilo je prekasno."
Ponovno je raširila ruke pred sobom i neko vrijeme razmišljala.
"U tom smislu, lako je moguć e da sam za ono š to se dogodilo u Svicarskoj
prije četrnaest godina sama odgovorna. Katkad to doista vjerujem."
Miu se udala u dvadeset devetoj godini. Nakon incidenta u Svicarskoj
ostala je potpuno frigidna i nije podnosila seks ni s kim. Neš to u njoj zauvijek
je zamrlo. Tu je č injenicu priznala — samo tu č injenicu — č ovjeku za kojeg se
na kraju udala. Zato se ne mogu ni za koga udati, objasnila mu je. Ali taj je
č ovjek volio Miu i htio je provesti s njom ostatak ž ivota, č ak i ako je to znač ilo
platonski odnos. Miu nije mogla smisliti valjan razlog da ga odbije. Poznavala
ga je od djetinjstva i uvijek joj je bio simpatič an. Kakav god oblik da njihov
odnos poprimi, on je bio jedina osoba s kojom je mogla zamisliti da dijeli
život. Osim toga, s praktične strane, udaja je bila važna za obiteljski posao.
Miu je nastavila priču.
"Muž i ja viđamo se samo za vikende i uglavnom se dobro slaž emo. Mi
smo poput dobrih prijatelja, ž ivotni partneri koji mogu zajedno ugodno
provoditi vrijeme. Razgovaramo o svemu i implicitno vjerujemo jedan
drugome. Gdje i kako on zadovoljava svoje seksualne potrebe ne znam, i nije
mi zapravo stalo. Mi nikad ne vodimo ljubav — č ak se i ne dodirujemo. Zao
mi je zbog toga, ali ne želim ga dodirivati. Jednostavno ne želim."
Umorna od prič anja, Miu je š utke pokrila lice rukama. Vani je nebo
posvijetlilo.
"Bila sam ž iva u proš losti i sad sam ž iva, dok sjedim ovdje i prič am s
tobom. Ali ovo š to vidiš zapravo nisam ja. Ovo je samo sjena onoga š to sam
bila. Ti zbilja ž iviš . Ali ja ne. Cak i riječ i koje upravo izgovaram zvuč e prazno,
poput jeke."
Bez riječ i sam zagrlila Miu oko ramena. Nisam mogla pronać i prave riječ i
pa sam je samo držala u zagrljaju.
Zaljubljena sam u Miu. U Miu na ovoj strani, ne moram to ni napominjati.
Ali jednako tako volim i Miu na drugoj strani. U trenutku kad mi je to sinulo,
uč inilo mi se da č ujem samu sebe kako se param nadvoje — uz reski zvuk.
Kao da je Miuin vlastiti raskol postao jaz koji je i mene progutao. Taj me
osjećaj shrvao i znala sam da mu se ne mogu oduprijeti.
Ostaje, međutim, jedno pitanje. Ako ova strana, gdje je Miu, nije stvarni
svijet — ako je ova strana zapravo druga strana — š to je onda sa mnom,
osobom koja je s njom u istoj prostornoj i vremenskoj razini?
Tko sam zaboga ja?
13
Proč itao sam oba dokumenta dva puta, prvi put sam ih preletio, a onda drugi
put polako č itao, obrać ajuć i pozornost na svaku pojedinost, urezujuć i ih u
pamć enje. Dokumente je oč ito napisala Sumire; prepoznao sam njezin
neponovljivi stil. Ali u opć em tonu osjeć alo se neš to drukč ije, neš to š to nisam
mogao definirati. Neka suzdržanost, distanca. Ipak, nije bilo dvojbe — Sumire
je napisala oba dokumenta.
Nakon trenutka oklijevanja ubacio sam disketu u dž ep na torbi. Ako se
Sumire vrati bez ikakvih incidenata, jednostavno ć u je vratiti na mjesto.
Problem je bio š to uč initi ako se ona ne vrati. Tko god bude pretraž ivao
njezine stvari, sigurno ć e naletjeti na disketu, a ja nisam mogao podnijeti
pomisao da netko drugi vidi to što sam ja upravo pročitao.
Kad sam proč itao dokumente, morao sam izać i iz kuć e. Navukao sam
č istu koš ulju, izaš ao iz kuć ice i spustio se stubama do grada. Promijenio sam
putne č ekove u vrijednosti od sto dolara, kupio č asopis na engleskom u
kiosku i sjeo pod suncobran u ka ić u da ih proč itam. Pospani konobar
sasluš ao je moju narudž bu — limunadu i tost sa sirom. Zapisao je narudž bu
tupom olovkom, bez imalo ž urbe. Znoj mu je probio koš ulju na leđima i
oblikovao golemu mrlju. Mrlja kao da mi je slala neku poruku, ali nisam je
mogao odgonetnuti.
Mehanič ki sam prolistao pola novina, a onda se odsutno zagledao u luku.
Niotkuda se stvorio mrš avi crni pas, onjuš io mi noge, a onda izgubio
zanimanje za mene i nekamo otapkao. Ljudi su svaki na svojem mjestu
provodili tromo ljetno poslijepodne. Micali su se samo konobar i pas, premda
sam sumnjao da ć e još dugo izdrž ati. Starac u kiosku u kojem sam kupio
novine č vrsto je zaspao pod suncobranom, š irom raskreč enih nogu. Kip
junaka na trgu stajao je nepomič no kao i uvijek, leđa okrenutih prema
snaž nom suncu. Rashladio sam dlanove i č elo ledenom č aš om limunade,
neprestano razmiš ljajuć i o tome kakve bi veze mogle postojati između
Sumirinog nestanka i onog što je napisala.
Sumire dugo nije pisala. Kad je upoznala Miu na svadbi, njezina je ž elja da
piše potpuno splasnula. Ipak, na ovom otočiću uspjela je proizvesti dva teksta
u kratkom vremenu. Prilič an je pothvat toliko toga dovrš iti u nekoliko dana.
Nešto mora da je nagnalo Sumire da sjedne za stol i piše. Što ju je motiviralo?
Još važ nije, koja je tema povezivala ova dva teksta? Podigao sam pogled,
zagledao se u ptice što su se odmarale na lukobranu i razmislio o tome.
Bilo je prevruć e za razmiš ljanje o slož enim pitanjima. Priznajem da sam
bio zbunjen i umoran. Ipak, kao da postrojavam ostatke poraž ene vojske —
bez bubnjeva i truba — pribrao sam razbacane misli. Usredotoč io sam se i
počeo sastavljati komadiće slagaljke.
"Ono š to je doista važ no", š apnuo sam naglas samom sebi, "nisu velike
stvari koje su smislili drugi ljudi, nego sitnice do kojih si doš ao sam."
Uobič ajeno geslo koje sam ponavljao i svojim uč enicima. Ali, je li to doista
toč no? Lako je to reć i, ali nije lako provesti u praksu. Teš ko je poč eti
razmiš ljati č ak i o sitnicama, a kamoli o opć oj slici. A mož da, š to je manji
pojam, teže ga je shvatiti? K tome me mučilo i što sam tako daleko od kuće.
Sumirin san. Miuin raskol.
To su dva različita svijeta, shvatio sam. To je zajednički element.
Dokument i: Odnosi se na san koji je Sumire usnula. Penje se dugim
stubama da vidi pokojnu majku. Ali u trenutku kad stiž e, majka se već vrać a
na drugu stranu. A Sumire je ne mož e zaustaviti. I ostaje na vrhu tornja
okruž ena predmetima iz drugog svijeta. Sumire je mnogo puta sanjala slič ne
snove.
Dokument 2: Govori o č udnovatom dož ivljaju š to ga je Miu dož ivjela prije
č etrnaest godina. Ostala je preko noć i zaključ ana u kotač u u lunaparku u
š vicarskom gradić u i, gledajuć i kroz dalekozor u vlastitu sobu, ondje vidjela
svoje drugo ja. Doppelgangera. I taj je dož ivljaj razorio Miu kao osobu — ili
bar uč inio razaranje opipljivim. Kao š to je Miu rekla, rascijepila se nadvoje, sa
zrcalom između dvaju ja. Sumire je nagovorila Miu da joj isprič a prič u i
zapisala je najbolje što je umjela.
Ova strana — druga strana. To je nit š to sve povezuje. Kretanje s jedne
strane na drugu. Sumire je valjda privukla ta ideja i ponukala je da potroš i
toliko vremena da sve zapiš e. Da se posluž im njezinim riječ ima, pisanje joj je
pomoglo da misli.
Konobar je doš ao po ostatak mog tosta i naruč io sam još jednu č aš u
limunade. S mnogo leda, zamolio sam. Kad mi je donio č aš u, otpio sam gutljaj
i ponovno je pritisnuo uz čelo da ga rashladim.
"A ako me Miu ne prihvati, š to onda?" napisala je Sumire. "Sve u svoje
vrijeme. Mora poteć i krv. Naoš trit ć u nož , pripremiti se da prerež em vrat
nekom psu."
Sto je htjela reć i? Nagoviješ ta li samoubojstvo? To nisam mogao
povjerovati. Iz njezinih riječ i nije izbijao jedak miris smrti. U njima sam prije
naslućivao želju da ide naprijed, pokušaj da počne iznova.
Psi i krv samo su metafore, kao š to sam joj objasnio onda na klupi u parku
Inogašira. Značenje dobivaju iz magijskih životvornih snaga.
Priča o kineskim vratima metafora je toga kako priča zadržava magiju.
Pripremiti se da prerežem vrat nekom psu.
Nekom psu?
Kao da sam se zaletio u zid. Potpuno slijepa ulica.
Kamo je Sumire mogla otić i? Postoji li na ovom otoku mjesto na koje je
morala otići?
Nisam mogao odagnati sliku Sumire kako pada u bunar u nekom
udaljenom kraju otoka i, sasvim sama, č eka da stigne pomoć . Ozlijeđena,
usamljena, izgladnjela i ž edna. Pomisao na to dovodila me do ludila. Na
policiji su nas uvjerili kako na otoku nema nijednog bunara. Nisu nikad č uli ni
za kakve š pilje u blizini grada. Da postoje, mi bismo znali, izjavili su. Morao
sam im vjerovati. Odlučio sam se upustiti u teoriju.
Sumire je prešla na drugu stranu.
To bi mnogo toga objasnilo. Sumire se probila kroz zrcalo i otputila na
drugu stranu. Da se sretne s drugom Miu koja je ondje. Ako je Miu na ovoj
strani odbacuje, ne bi li to bio logičan korak?
Izvukao sam iz pamć enja ono š to je napisala: "Sto bismo onda trebali
poduzeti ako ž elimo izbjeć i sudar? Logič no gledano, to je lako. Odgovor je u
snovima. Treba sanjati i sanjati. Ući u svijet snova i nikad iz njega ne izaći."
Ostaje međutim jedno pitanje. Glavno pitanje. Kako stić i onamo? Reč eno
jednostavnim logičkim terminima, to je lako. Ali objasniti to, nije.
Vratio sam se tamo gdje sam i počeo.
Mislio sam o Tokiju. O svom stanu, š koli na kojoj sam predavao,
kuhinjskom smeć u š to sam ga kriš om bacio u kantu na ž eljeznič kom
kolodvoru. Otputovao sam iz Japana prije samo dva dana, ali već mi se č inilo
da pripada nekom drugom svijetu. Novo polugodiš te poč inje za tjedan dana.
Zamiš ljao sam sebe kako stojim pred trideset pet uč enika. S ove udaljenosti
pomisao da poduč avam bilo koga — č ak i desetogodiš nju djecu — djelovala
je sumanuto.
Skinuo sam sunč ane naoč ale, obrisao znojno č elo rupč ić em i ponovno ih
stavio. I zagledao se u galebove.
Mislio sam o Sumire. O divovskoj erekciji koju sam doživio kad sam sjedio
kraj nje dok se selila u novi stan. Digao mi se kao nikad prije. Kao da ć e mi
cijelo tijelo eksplodirati. U to sam vrijeme u maš ti — neš to poput svijeta
snova o kojem je pisala Sumire — vodio s njom ljubav. A dož ivljaj je bio
mnogo stvarniji od svih seksualnih odnosa koje sam ikad imao.
Otpio sam gutljaj limunade da pročistim grlo.
Vratio sam se svojim pretpostavkama i poš ao korak dalje. Sumire je
nekako uspjela pronać i izlaz. Kakav je to izlaz bio, i kako ga je otkrila, nisam
mogao ni nagađati. O tome ć u misliti kasnije. Pretpostavimo da je to neka
vrst vrata. Sklopio sam oč i i zamislio ta vrata — razradio sliku vrata kako bi
mogla izgledati. Obič na vrata u obič nom zidu. Sumire je nekako pronaš la
vrata, pritisnula kvaku i izaš la — s ove strane na drugu. Odjevena samo u
tanku svilenu pidžamu i par natikača.
Sto lež i iza tih vrata, nadilazilo je snagu moje maš te. Vrata su se zatvorila,
Sumire se neće vratiti.
Vratio sam se u kuć icu i priredio si jednostavnu več eru od sastojaka koje
sam pronaš ao u friž ideru. Spageti s rajč icom i bosiljkom, salata, Amstel.
Izaš ao sam na verandu i sjeo zanesen u misli. A mož da nisam mislio ni o
čemu.
Nitko nije telefonirao. Miu me mož da pokuš ava nazvati iz Atene, ali ovdje
se nije moglo pouzdati u telefone.
Iz trenutka u trenutak modro je nebo tamnjelo, veliki okrugli mjesec dizao
se iz mora, a š ač ica zvijezda izbuš ila je rupice u nebu. Niz obronke je puhao
povjetarac i š uš kao liš ćem hibiskusa. Na kraju mola palilo se i gasilo
starinsko svjetlo svjetionika bez posade. Ljudi su sporo silazili niz obronak,
vodeć i magarce. Njihovi su se glasovi u razgovoru približ avali, potom se
gubili u daljini. Sutke sam sve upijao i ovaj neobič ni prizor djelovao mi je
potpuno prirodno. Na kraju telefon nije zazvonio, Sumire se nije pojavila.
Tiho i blago prolazilo je vrijeme, spuš tala se več er. Uzeo sam nekoliko kazeta
iz Sumirine sobe i pustio ih na stereu u dnevnoj sobi. Jedna od njih bila je
zbirka Mozartovih pjesama. Elisabeth Schwarzkopf i Walter Gieseking (p),
pisalo je na rukom ispisanoj naljepnici. Ne znam mnogo o klasič noj glazbi, ali
nakon prvog sluš anja shvatio sam da je to prekrasna glazba. Stil pjevanja bio
je poneš to zastario, ali podsjeć ao me na č itanje lijepe i dojmljive proze —
zahtijevao je od sluš atelja da uspravno sjedne i obrati pozornost. Cinilo mi se
da izvođač i stoje pred mojim oč ima, dok se pijevna glazba uzdizala u visinu,
spuš tala i ponovno uzdizala. Jedna od pjesama u zbirci mora da je "Sumire".
Zavalio sam se u stolac, zatvorio oč i i podijelio glazbu sa svojom izgubljenom
prijateljicom.
Probudila me glazba. Udaljena glazba, jedva č ujna. Uporno, kao bezimeni
mornar š to diž e sidro s dna mora, tihi me zvuk prizvao svijesti. Uspravio sam
se u krevetu, nagnuo prema otvorenom prozoru i pomno osluhnuo.
Nedvojbeno je svirala glazba. Ruč ni sat š to sam ga odlož io pokraj kreveta
pokazivao je malo poslije jedan. Glazba? U ovo doba noći?
Navukao sam hlač e i koš ulju, nataknuo cipele na noge i izaš ao iz kuć ice.
Sva su svjetla u susjedstvu bila pogaš ena, ulice puste. Nije bilo vjetra, č ak ni
huke valova. Samo je mjeseč ina oblijevala zemlju. Stajao sam i pomno sluš ao.
Cudno, ali glazba kao da je dopirala s vrha brijega. Na strmim planinama nije
bilo naselja, tek š ač ica pastira i samostana gdje su monasi provodili svoj
usamljenič ki ž ivot. Bilo je teš ko zamisliti da bilo koja od tih skupina ljudi u
ovo doba noći priređuje glazbeni festival.
Vani se glazba č ula glasnije. Nisam mogao razabrati melodiju, ali sudeć i
po ritmu bila je grč ka. Odzvanjala je neravnomjernim, oš trim zvukom ž ive
glazbe, ne one iz zvučnika.
Sad sam se već potpuno razbudio. Ljetni noć ni zrak bio je ugodan, odisao
je tajanstvenom dubinom. Da se nisam brinuo zbog Sumire, vjerojatno bi me
obuzeo slavljenič ki osjeć aj. Stavio sam ruke na bokove, protegnuo se,
pogledao u nebo i duboko udahnuo. Noć na svjež ina oplahnula mi je pluć a.
Odjednom mi je neš to palo na pamet — mož da, baš u ovom č asu, Sumire
sluša istu glazbu.
Odluč io sam poć i u smjeru glazbe. Morao sam otkriti odakle dolazi, tko je
svira. Poš ao sam istom stazom u brdo kojom sam ujutro iš ao na plaž u, pa mi
je put bio poznat. Ići ću koliko daleko mogu, odlučio sam.
Jasna je mjeseč ina osvjetljavala put pa je hodati bilo lako. Bacala je
slož ene sjene između stijena, bojila tlo neoč ekivanim nijansama. Kad god mi
je ispod potplata tenisica zaš kripao š ljunak na cesti, zvuk se pojač avao.
Glazba je postajala izraž ajnija kako sam se uspinjao uzbrdo. Kao š to sam i
pretpostavljao, dolazila je s vrha brijega. Razabirao sam neki udaraljkaš ki
instrument, buzuki, harmoniku i lautu. Mož da i gitaru. Osim toga, niš ta
nisam č uo. Ni pjevanje, ni ljudske glasove. Samo tu glazbu koja je u nedogled
svirala u odsutnom, gotovo monotonom ritmu.
Htio sam vidjeti š to se to događa na vrhu brijega, a opet, u isto vrijeme
č inilo mi se da trebam zadrž ati distancu. Nezajaž ljiva znatiž elja borila se s
nagonskim strahom. Ipak, morao sam dalje.
Cinilo mi se da hodam u snu. Nedostajalo je nač elo koje omoguć ava izbor.
Ili je nedostajao izbor koji omogućava načelo?
Sasvim je moguć e da se prije nekoliko dana Sumire probudila od iste
glazbe i, kad je znatiželja prevladala, popela se uzbrdo u pidžami.
Stao sam i okrenuo se da pogledam iza sebe. Obronak se krivudavo
spuš tao i gubio prema gradu poput tragova kakva divovskog kukca. Digao
sam pogled prema nebu a onda, pod mjeseč inom, zavirio u dlan. U trenutku
spoznaje shvatio sam da to viš e nije moja ruka. Ne mogu to objasniti. Ali znao
sam na prvi pogled. Moja ruka viš e nije moja ruka, moje noge viš e nisu moje
noge.
Obliveno blijedom mjeseč inom, moje je tijelo, poput gipsana odljeva,
izgubilo svu ž ivotnu toplinu. Kao da je č arobnjak vudua na me bacio č ini,
udahnuvš i moj prolaž ni ž ivot u ovu grudu gline. Iskra ž ivota je utrnula. Moj
pravi ž ivot negdje je zaspao a netko bezlič an trpao ga je u kovč eg i spremao
se na odlazak.
Protrnuo sam od jeze i uč inilo mi se da se guš im. Netko je preslož io moje
stanice, razvezao konce koji su mi drž ali um na okupu. Nisam viš e mogao
normalno razmiš ljati. Mogao sam se jedino povuć i š to sam brž e mogao u
svoje uobič ajeno skloniš te. Udahnuo sam iz dna pluć a i potonuo u more
svijesti do samoga dna. Odgurujuć i rukama teš ku vodu, brzo sam zaronio i
objema rukama uhvatio se za golemu stijenu na dnu. Voda mi je pritiskala
bubnjić e. Cvrsto sam stisnuo oč i, zadrž ao dah, opiruć i se. Kad sam donio
odluku, nije bilo tako teš ko. Navikao sam na sve to — na pritisak vode,
manjak zraka, ledenu tamu, signale š to ih emitira kaos. To sam kao dijete
savladao bezbroj puta.
Vrijeme se okrenulo, zavrnulo unatrag, uruš ilo i ponovno se poslož ilo.
Svijet se pruž ao u nedogled — a opet je bio de iniran i ogranič en. Oš tre slike
— samo slike — promicale su tamnim hodnicima poput meduza, poput
lutajuć ih duš a. Ali ja sam se oč elič io i nisam ih gledao. Ako priznam da
postoje, č ak i na trenutak, smjesta ć e se zaogrnuti znač enjem. Znač enje je
vezano uz zemaljsko, a to zemaljsko me pokuš avalo primorati da izronim na
površinu. Čvrsto sam zatvorio um i čekao da povorka prođe.
Koliko sam dugo tako ostao, ne znam. Kad sam isplutao na površ inu,
otvorio oč i i neč ujno udahnuo, glazba je utihnula. Zagonetna izvedba doš la je
kraju. Paž ljivo sam osluš kivao. Nisam č uo ama baš niš ta. Apsolutno niš ta. Ni
glazbu, ni ljudske glasove, ni šum vjetra.
Pokuš ao sam vidjeti koliko je sati, ali nisam imao sat na ruci. Ostavio sam
ga kraj kreveta.
Zvijezde su ispunile nebo. Ili sam to samo zamišljao? Samo nebo kao da se
promijenilo u neš to drukč ije. Cudnovat osjeć aj otuđenja š to sam ga dož ivio
izgubio se. Protegnuo sam se, savio ruke, zamigoljio prstima. Viš e nisam
imao osjeć aj da nisam na svom mjestu. Pazusi su mi se lijepili od znoja, ali to
je bilo sve.
Ustao sam iz trave i nastavio se penjati uzbrdo. Kad sam stigao dovde,
mogu baš i do vrha. Je li doista tamo svirala glazba? Morao sam se na svoje
oč i uvjeriti, č ak ako je ostao i najmanji trag. Za pet minuta uspeo sam se do
vrha. Na juž noj strani brijeg se spuš tao prema moru, luci i usnulom gradu.
Nanizana ulič na svjetla osvjetljavala su cestu uz more. Drugu stranu planine
obavila je tama, nije se vidjelo ni jedno jedino svjetlo. Netremice sam zurio u
mrak i naposljetku se na mjesečini ocrtala linija bregova u daljini.
Iza njih prostirala se još dublja tama. A oko mene nije bilo nič ega š to bi
ukazivalo da se ovdje maločas veselilo i slavilo.
Iako je još odzvanjala duboko u meni kao jeka, viš e nisam bio siguran da
sam uopć e č uo glazbu. Kako je vrijeme prolazilo, sve sam manje to vjerovao.
Mož da je sve bio samo privid, mož da su mi uš i č ule signale iz drugog
vremena i prostora. To je zvuč alo logič nije — pomisao da bi se ljudi okupili
na vrhu brijega u jedan u noći da sviraju doista je bila sasvim sumanuta.
Na nebu iznad brijega ustoboč io se grubi mjesec i nagnuo strahovito
nisko. Kao tvrda kamena lopta č iju je kož u izgrizao nesmiljen tijek vremena.
Zloslutne sjene na površ ini bile su slijepe stanice raka š to pruž aju pipke
prema ž ivotnoj toplini. Mjeseč ina je izoblič avala svaki zvuk, ispirala svako
znač enje, gurala svaki um u kaos. Natjerala je Miu da vidi drugu sebe.
Nekamo je odvela Sumirinu mač ku. Natjerala je Sumire da nestane. A mene je
dovela ovamo, usred glazbe koja — najvjerojatnije — nikad nije ni postojala.
Ispred mene sterala se tama bez dna; iza mene, svijet blijedoga svjetla. Stajao
sam na vrhu brijega u stranoj zemlji, obliven mjeseč inom. Mož da je sve to
bilo pomno isplanirano, od samog početka.
Vratio sam se u kuć icu i iskapio č aš u Miuinog konjaka. Pokuš ao sam
zaspati, ali nisam mogao. Ni oka nisam mogao sklopiti. Sve dok se na istoku
nebo nije rasvijetlilo bio sam u š aci mjeseca, sile tež e i neč ega š to se meš kolji
u svijetu.
Sjetio sam se mačaka koje umiru od gladi u zaključanom stanu.
Mekanih, malih mesož dera. Ja — pravi ja — bio sam mrtav, a one su ž ive,
prož diru mi meso, ž vač u srce, sisaju mi krv. Kad sam paž ljivo sluš ao, negdje
vrlo, vrlo daleko č uo sam kako mi mač ke lapć u mozak. Tri gipke mač ke
okupile su se oko moje razbijene lubanje i srč u kaš astu sivu juhu. Vrš ci
crvenih, hrapavih jezika liž u meke nabore mog uma. A sa svakim lizom
njihovih jezika, moj um — kao treptaj vrelog zraka — titra i gubi se.
14
Na kraju nikad nismo otkrili š to se dogodilo Sumiri. Kako je Miu rekla, kao da
je isparila s lica zemlje.
Nakon dva dana Miu se vratila na otok podnevnim trajektom u pratnji
služ benika iz japanskog veleposlanstva i inspektora zaduž enog za sluč ajeve s
turistima. Sastali su se s mjesnim policajcima i pokrenuli istragu velikih
razmjera koja je obuhvatila sve otoč ane. Policija je obavijestila javnost da
traž i informacije i objavila poveć anu Sumirinu fotogra iju s putovnice u
nacionalnim novinama. Mnogi su se ljudi javljali, ali niš ta nije odvelo ni do
kakvog traga. Dojave su se uvijek odnosile na nekog drugog.
I Sumirini roditelji doputovali su na otok. Otiš ao sam neposredno prije
njihova dolaska. Poč injalo je novo polugodiš te, ali otiš ao sam najviš e zato š to
nisam mogao podnijeti pomisao da se s njima sretnem licem u lice. Osim
toga, masovni mediji u Japanu nač uli su š to se dogodilo i poč eli se raspitivati
u japanskom veleposlanstvu i kod mjesne policije. Rekao sam Miu kako je
krajnje vrijeme da se vratim u Tokio. Ostajanjem na otoku neć u pomoć i da se
pronađe Sumire.
Miu je kimnula glavom. Već ste neizmjerno mnogo napravili, rekla mi je.
Zbilja. Da niste doš li, bila bih potpuno izgubljena. Nemojte se brinuti. Ja ć u
sve objasniti Sumirinim roditeljima. I pobrinut ć u se za novinare. Prepustite
sve meni. Vi ionako niste odgovorni za ovo š to se dogodilo. Mogu se drž ati
vrlo poslovno kad treba i znam se snaći u svakoj situaciji.
Otpratila me do luke. Putovao sam poslijepodnevnim trajektom za Rodos.
Proš lo je toč no deset dana otkako je Sumire nestala. Prije no š to sam otiš ao,
Miu me zagrlila. Vrlo prirodnim zagrljajem. Bez riječ i mi je prelazila rukom po
leđima dok me stezala u naruč ju i to je potrajalo neko vrijeme.
Poslijepodnevno je sunce peklo, ali kož a joj je odisala neobič nom hladnoć om.
Njezina ruka kao da mi je pokuš avala neš to reć i. Sklopio sam oč i i osluhnuo
š to govori. Ne riječ i — neš to š to se ne mož e zgusnuti u jezik. Usred naš e
šutnje, nešto je prošlo između nas.
"Pazite na sebe", rekla je Miu.
"I vi", rekao sam. Neko smo vrijeme stajali pred ulazom na brod.
"Htjela bih da mi neš to iskreno kaž ete", rekla je Miu ozbiljnim glasom tik
prije no što sam se ukrcao na brod. "Mislite li da Sumire više nije živa?"
Zatresao sam glavom. "Ne mogu to dokazati, ali mislim da je još negdje
ž iva. Cak i nakon sveg ovog vremena, jednostavno nemam osjeć aj da je
mrtva."
Miu je prekrižila preplanule ruke i zagledala se u mene.
"Zapravo, toč no isto osjeć am i ja", rekla je. "Da Sumire prije pa sam na
kraju morao prenoć iti u Ateni. Odvezao sam se autobusom avionske
kompanije do hotela u gradu koji su mi preporuč ili na aerodromu. Skroman
ali ugodan hotel u blizini č etvrti Plaka naž alost su preplavili buč ni Nijemci iz
turistič ke grupe. Kako nisam imao š to raditi, tumarao sam gradom, kupio
neš to suvenira ni za koga određenog i uveč er se proš etao do Akropole. Legao
sam na komad kamena i, dok je več ernji vjetrić lagano puhao, zagledao sam
se u bijeli hram koji kao da je lebdio pod plavič astim svjetlom re lektora.
Prekrasan prizor nalik snu.
Ali ja sam osjeć ao jedino ni s č im usporedivu samoć u. Prije no š to sam se
snaš ao, svijet oko mene izgubio je boju. S vrha pustog brijega, među
ruš evinama š upljih osjeć aja, vidio sam vlastiti ž ivot kako se protež e u
buduć nost. Izgledao je toč no kao ilustracija u znanstveno-fantastič nom
romanu koji sam č itao kao dijete, slika opustoš ene površ ine rastaljenog
planeta. Bez znaka ž ivota. Svaki dan trajao je vječ no, zrak je ili kipio ipd
vrućine ili se smrzavao.
Svemirski brod koji me ovamo doveo nestao je, ja sam tu zaglavio.
Morat ću preživjeti sam snalazeći se kako znam.
Još sam jednom shvatio kako mi je važ na, kako nenadomjestiva bila
Sumire. Na svoj vlastiti poseban nač in drž ala me usidrenog u svijetu. Dok
sam s njom razgovarao i č itao njezine prič e, um mi se tiho š irio i mogao sam
vidjeti ono š to prije nisam. Bez imalo truda, zbliž ili smo se. Poput para
mladih ljubavnika koji se skidaju jedan pred drugim, Sumire i ja otvorili smo
jedan drugom srca, š to nisam dož ivio nikad, ni s kim, nigdje. Cijenili smo to
što imamo, premda nikad nismo riječima izrazili koliko nam je dragocjeno.
Dakako da me boljelo š to se nikad nismo mogli voljeti tjelesno. Bili bismo
mnogo sretniji da jesmo. Ali to je bilo poput plime i oseke, poput godiš njih
doba — nepokolebljiva, nepromjenjiva sudbina koju ne mož emo preinač iti.
Ma koliko ga dosjetljivo branili, naš e krhko prijateljstvo nije moglo zauvijek
trajati. Bili smo osuđeni da završimo u slijepoj ulici. To je bilo bolno jasno.
Volio sam Sumire viš e nego bilo koga drugog i ž elio je viš e nego iš ta na
svijetu. A te osjećaje nisam mogao jednostavno zanemariti jer nije bilo ničega
da ih zamijeni.
Sanjao sam kako ć e se jednoga dana dogoditi nagla, velika preobrazba.
Cak i ako su izgledi da se to obistini neznatni, imao sam pravo sanjati, nije li
tako? Ali znao sam da se to nikad neće obistiniti.
Kao kad se oseka povuč e i za njom ostane oplahnuta obala, tako sam, kad
je Sumire otiš la, ostao sam u iskoš enom, praznom svijetu. U sumornom,
hladnom svijetu u kojem se ono š to smo ona i ja imali nikad viš e ne mož e
dogoditi.
Svatko od nas ima neš to posebno do č ega dopre samo u posebnim
trenucima ž ivota. Kao mali plamen. Onih paž ljivih nekoliko sretnika taj
plamič ak njeguje, č uva, uzdiž e ga poput baklje da im osvijetli put. Ali jednom
kad se plamen ugasi, ugasio se zauvijek.
Nisam izgubio samo Sumire. Izgubio sam taj dragocjeni plamen.
Kako je tamo — na drugoj strani? Sumire je tamo, kao i izgubljeni dio Miu.
Miu crne kose i zdravog seksualnog apetita. Mož da su se sluč ajno srele ondje
i sad se vole, ispunjavaju jedna drugu. "Radimo stvari koje ne mož eš izraziti
riječima", vjerojatno bi mi rekla Sumire, izražavajući to ipak riječima.
Ima li mjesta za mene tamo na drugoj strani? Mogu li im se pridruž iti?
Dok one strastveno vode ljubav, ja bih sjedio u kutu sobe i zabavljao se
č itajuć i sabrana Balzacova djela. Nakon š to se istuš ira, Sumire i ja odlazili
bismo u duge š etnje i razgovarali o koječ emu. S tim da bi, kao i obič no, glavnu
riječ vodila Sumire. Ali, bi li naš a veza trajala zauvijek? Je li to prirodno?
"Naravno", rekla bi mi Sumire. "Nema potrebe da to pitaš . Jer ti si moj jedini,
pravi i iskreni prijatelj!"
Ali nisam imao ni najblaže ideje kako da doprem do tog svijeta.
Protrljao sam glatko i tvrdo stjenovito lice Akropole. Kamenje je natopila
povijest pohranjena unutra. Htio ili ne, uhvać en sam u tijeku vremena. Ne
mogu pobjeć i. Ne — to nije sasvim toč no. Istina je da zapravo ne ž elim
pobjeći.
Sutra ć u se ukrcati u avion i odletjeti u Tokio. Ljetni se praznici bliž e kraju
i ja ponovno moram zakorač iti u beskrajni tijek svakidaš njice. Tamo ima
mjesta za mene. Tamo je moj stan, moj stol, moj razred, moji uč enici. Cekaju
me mirni dani, romani koje treba pročitati. Tu i tamo kakva ljubavna veza.
Ali sutra ć u biti drukč ija osoba. Nikad viš e onaj koji sam bio. Ne da ć e to
netko primijetiti kad se vratim u Japan.
Izvana se niš ta neć e promijeniti. Ali neš to je u meni sagorjelo i nestalo.
Potekla je krv i neč eg u meni viš e nema. Pognute glave i bez riječ i to neš to se
pozdravlja i odlazi. Vrata se otvaraju; vrata se zatvaraju. Svjetlo se gasi. To je
posljednji dan za osobu koja sam ovoga č asa. Posljednji suton. Kad svane
zora, osoba koja sam sad ja viš e neć e biti ovdje. Netko drugi stanovat ć e u
ovom tijelu.
Zaš to ljudi moraju biti ovako osamljeni? Sto je smisao svega ovoga? Na
svijetu postoje milijuni ljudi, a svi oni ž ude i traž e od drugih da ih zadovolje, a
opet se izoliraju. Zaš to? Je li Zemlja stvorena samo da pothranjuje ljudsku
samoću?
Legao sam na leđa na komad kamena, zagledao se u nebo i poč eo
razmišljati o svim umjetnim satelitima koji obilaze oko Zemlje.
Obzor se još ocrtavao u slabom odsjaju, a zvijezde su poč ele treperiti na
nebu boje tamnog vina. Pogledom sam među njima traž io svijetlu toč ku
satelita, ali danje je svjetlo još bilo prejako da ga razaberem golim okom.
Rasute su zvijezde stajale kao prikovane za mjesto, nepomič ne. Sklopio sam
oč i i osluhnuo paž ljivo da č ujem potomke Sputnika kako i sad kruž e oko
Zemlje, a jedina im je veza s planetom sila tež a. Osamljene metalne duš e u
tami svemira koja se bez zapreka prostire u beskraj sreć u se, prolaze jedna
kraj druge i razilaze se da se viš e nikad ne sretnu. I pritom ne izmijene ni
jednu riječ. Ni jedno obećanje koje treba održati.
15
Nisam čuo ni riječi od Miu od onog dana kad smo se rastali u luci.
To mi se č inilo č udnim, jer mi je obeć ala da ć e mi se javiti bez obzira na to
bude li kakvih novosti o Sumire ili ne. Nisam vjerovao da je zaboravila na
mene; kakva jest, sigurno ne bi obeć ala niš ta š to ne mož e ispuniti. Mora da se
dogodilo neš to zbog č ega mi se ne mož e javiti. Razmiš ljao sam da joj
telefoniram, ali nisam č ak znao ni kako se zapravo zove. Niti kako se zove
njezina tvrtka niti gdje je. Bar š to se tič e Miu, Sumire nije za sobom ostavila
nikakve č vrste tragove. Na Sumirinoj sekretarici još se javljala ista poruka, ali
ubrzo su joj isključili telefon. Razmišljao sam o tome da nazovem njezine.
Nisam znao broj, premda ne bi trebalo biti teš ko pronać i zubarsku
ordinaciju njezina oca u poslovnom imeniku Jokohame. Ali zbog neč ega se
nisam mogao odluč iti na taj korak. Umjesto toga, otiš ao sam u knjiž nicu i
prelistao novine iz kolovoza. Objavili su kratki č lanč ić o njoj, o 22-godiš njoj
Japanki koja je putovala po Grč koj i nestala. Lokalne vlasti provode istragu,
traže je.
Ali zasad nema tragova. To je bilo sve. Niš ta š to već nisam i sam znao.
Oč ito je mnogo ljudi nestajalo dok su bili u inozemstvu. Ona je samo jedna od
njih.
Odustao sam od toga da pratim novosti. Kakvi god bili razlozi njezina
nestanka, kako god da napreduje istraga, jedno je bilo sigurno. Ako se Sumire
vrati, javit će mi se. Jedino je to važno.
Rujan je doš ao i proš ao, jesen je završ ila prije no š to sam se snaš ao i
poč ela je zima. Sumirin dvadeset drugi rođendan padao je 7. studenog, moj
dvadeset peti 9. prosinca. Doš la je Nova godina i završ ila š kolska godina.
Mrkvica viš e nije stvarao probleme i preš ao je u petu godinu, u novi razred.
Poslije onoga dana viš e nikad nisam s njim razgovarao o kradi u duć anu. Kad
god sam ga vidio, bilo mi je jasno da nema za to potrebe.
Buduć i da je sad imao drugog uč itelja, rjeđe sam sluč ajno sretao svoju
bivš u djevojku. Sve je to završ ilo i pripadalo je proš losti. Katkad me,
međutim, preplavila nostalgič na uspomena na toplinu njezine kož e i bio bih
na rubu da podignem sluš alicu. Zaustavljala me pomisao na ključ skladiš ta
samoposluž ivanja u mojoj ruci. Na ono ljetno poslijepodne. I na Mrkvič inu
ručicu u mojoj.
Kad god sam naletio na Mrkvicu u š koli, nisam se mogao othrvati pomisli
kako je on č udnovat dječ ak. Nisam imao ni najblaž u ideju š to se kuha iza tog
mrš avog, mirnog liš ća. Ali neš to se svakako događalo ispod njegove naizgled
spokojne vanjš tine. A ako zagusti, bio je opremljen za akciju. Nasluć ivao sam
u njemu nešto duboko.
Vjerovao sam da sam dobro postupio š to sam mu otkrio osjeć aje koje
sam drž ao u sebi. Dobro za njega, dobro za sebe. Vjerojatno bolje za sebe.
Malko je čudno to reći, ali on me tad razumio i prihvatio. I čak mi oprostio.
Bar do neke mjere.
Kakve dane — naizgled beskrajne dane mladosti — moraju djeca kao š to
je Mrkvica prež ivjeti na putu do odraslosti? Neć e mu biti lako. Teš ka ć e
vremena biti č eš ća od dobrih dana. Iz vlastitog sam iskustva mogao
predvidjeti oblik što će ga poprimiti njegov bol.
Hoć e li se zaljubiti u nekoga? I hoć e li mu ta druga osoba uzvratiti ljubav?
Ne da je bilo važ no š to ja o tome mislim. Jednom kad završ i osnovnu š kolu,
otići će i ja ga više neću vidjeti. A imao sam i vlastitih problema.
Otiš ao sam u duć an s ploč ama, kupio snimku Elisabeth Schwarzkopf kako
pjeva Mozartove pjesme i sluš ao je ponovno i ponovno. Obož avao sam
krasan spokoj tih pjesama. Kad bih zatvorio oč i, glazba me odnosila u onu
noć na grčkom otoku.
Osim nekih vrlo ž ivih uspomena, uključ ivš i i onu na nesavladivu ž elju koja
me obuzela dok sam joj pomagao da se preseli, Sumire je iza sebe ostavila
samo nekoliko dugih pisama i disketu. Pisma i dva dokumenta na disketi
proč itao sam toliko puta da sam ih gotovo nauč io napamet. Svaki put kad
sam ih č itao č inilo mi se da smo Sumire i ja ponovno zajedno, naš a srca
spojena. Od toga, viš e nego od bilo č ega na svijetu, dolazilo mi je toplo oko
srca. Kao kad se noć u voziš vlakom golemom ravnicom i nakratko primijetiš
malo svjetlo na prozoru seoske kuć e. Isti č as proguta ga tama i nestane. Ali
ako zatvoriš oči, točka svjetla traje i titra još nekoliko sekundi.
Budim se usred noć i, ustajem iz kreveta (ionako viš e neć u moć i zaspati),
pruž am se na kauč u i dok sluš am Schwarzkopfovu kako pjeva, ponovno vrtim
u glavi uspomene na mali grč ki otok. Sjeć am se svakog pojedinog događaja
dok tiho prelistavam stranice uspomena. Sjeć am se lijepe, puste plaž e, ka ić a
pod vedrim nebom u luci. Znojem natopljene konobareve koš ulje. Miuinog
inog pro ila i Sredozemlja kako se ljeska s verande. Jadnog junaka kojeg su
nabili na kolac na gradskom trgu. I grč ke glazbe š to sam je č uo u noć i s
planine. Jasno pred sobom vidim č arobnu mjeseč inu, č ujem č udesnu jeku
glazbe. Sjeć am se otuđenja š to sam ga oć utio kad me probudila glazba. One
bezoblič ne, ponoć ne boli, kao da i moje tijelo nijemo, okrutno nabijaju na
kolac.
Ležim i sklapam oči na neko vrijeme, zatim ih ponovno otvaram.
Tiho udiš em, potom izdiš em. Misao mi se poč inje oblikovati u glavi, ali na
kraju ne mislim ni o č emu. Ionako nema velike razlike između to dvoje,
misliti i ne misliti. Otkrivam da viš e ne razlikujem stvari jedne od drugih, one
koje su postojale od onih koje nisu.
Gledam kroz prozor. Sve dok se nebo ne zabijeli, otplutaju oblaci,
zacvrkuć u ptice i dogega se novi dan, skupljajuć i sanjive misli ljudi koji
obitavaju na ovom planetu.
Jednom sam u središ tu Tokija izdaleka nakratko vidio Miu. Bilo je to
otprilike pola godine otkako je Sumire nestala, jedne tople nedjelje usred
ož ujka. Niski su se oblaci navukli na nebo i č inilo se da ć e svaki č as pljusnuti
kiša.
Svi su nosili kiš obrane. Uputio sam se u posjet rođacima koji stanuju u
centru i stao sam na semaforu u Hiroou, na križ anju kraj duć ana Meidija, kad
sam primijetio tamno-plavi Jaguar kako se polako probija kroz gusti promet.
Bio sam u taksiju, a Jaguar u lijevoj traci kraj mene. Auto sam zapazio jer je za
volanom bila ž ena s nevjerojatnom grivom sijede kose. Bijela se kosa
izdaleka isticala na tamnoj podlozi besprijekorna tamnoplavog auta. Miu sam
vidio samo s crnom kosom pa mi je trebalo neko vrijeme da povezem ovu
Miu i onu koju sam poznavao. Ali to je nedvojbeno bila ona. Lijepa kakvu sam
je pamtio, pro injena na neki nesvakidaš nji i č udesan nač in. Njezina
fantastič na sijeda kosa drž ala je ostale na udaljenosti punoj poš tovanja i
odisala je nečim odlučnim, gotovo mitskim.
Miu preda mnom, međutim, nije bila ista ona ž ena kojoj sam mahnuo na
pozdrav u luci na grč kom otoku. Odonda je proš lo tek pola godine, a ona je
djelovala kao sasvim druga osoba. Naravno, promijenila je boju kose. Ali to
nije bilo sve.
Prazna ljuska. Te su mi riječi prve pale na pamet. Miu je nalikovala praznoj
sobi iz koje su svi izaš li. Neš to nevjerojatno važ no — isto ono neš to š to je
pomelo Sumire poput orkana, š to mi je steglo srce dok sam stajao na palubi
trajekta — nestalo je iz Miu zauvijek. I iza sebe nije ostavilo ž ivot, nego
odsutnost ž ivota. Ne toplinu neč ega ž ivog nego tiš inu uspomene. Njezina
snijež nobijela kosa neizbjež no me tjerala da mislim na boju ljudskih kostiju
što ih je izbijelio zub vremena. Na tren nisam mogao izdahnuti zrak iz pluća.
Jaguar koji je Miu vozila katkad je prestizao moj taksi, katkad zaostajao za
njim, ali Miu nije primijetila da je gledam. Nisam je mogao zazvati. Nisam
znao š to bih joj rekao, ali č ak i da jesam, prozori Jaguara bili su č vrsto
zatvoreni. Miu je sjedila uspravno, s objema rukama na volanu, pozornosti
posve usmjerene na cestu pred sobom. Mož da je duboko o neč emu
razmišljala. Ili je možda slušala Umjetnost fuge koja dopire iz zvučnika u autu.
Cijelo to vrijeme njezin se ledeni, tvrdi izraz nije mijenjao, i jedva da je
trepnula oč ima. Napokon se upalilo zeleno svjetlo i Jaguar je odjurio u smjeru
Aojame i za sobom ostavio moj taksi koji je stajao i čekao da skrene desno.
Tako dakle ž ivimo svoj ž ivot. Koliko god dubok i koban bio gubitak, kako
god važ na stvar koju su nam ukrali — koju su nam istrgnuli iz ruku — č ak i
ako se nakon toga posve promijenimo tako da nam ostane samo vanjski sloj
stare kož e, i dalje na isti nač in odigravamo ž ivot, u tiš ini. Postojano se sve
viš e bliž imo kraju vijeka koji nam je dodijeljen i opraš tamo se od njega dok se
gubi iza nas. I ponavljamo, č esto vrlo vješ to, beskrajne radnje svakidaš njice. I
ostavljamo za sobom osjećaj neizmjerne praznine.
Iako se vratila u Japan, Miu mi se iz nekog razloga nije mogla javiti.
Umjesto toga je š utjela, grč evito stezala uspomene i traž ila neko bezimeno,
daleko mjesto da je proguta. Tako sam ja zamiš ljao. Nije mi se dalo kriviti
Miu. A još manje mrziti je.
U tom mi je č asu na pamet pala slika bronč anog kipa Miuinog oca u
zabač enom planinskom selu na sjeveru Koreje. Mogao sam jasno predoč iti
tijesni glavni trg, niske kuć e i praš njavi bronč ani kip. Ondje uvijek puš e jak
vjetar, izvija drveć e u neprirodne oblike. Ne znam zaš to, ali taj bronč ani kip i
Miu, s rukama na volanu Jaguara, stopili su se u mojem umu u jedno.
Mož da je, negdje daleko, sve već potiho izgubljeno. Ili bar negdje postoji
mirno mjesto gdje sve mož e nestati, stopiti se u jednu priliku u kojoj se sve
preklapa. I dok ž ivimo svoj ž ivot, otkrivamo — vukuć i tanke niti kojima su
vezane sve stvari — š to je sve izgubljeno. Sklopio sam oč i i pokuš ao se sjetiti
š to sam viš e mogao lijepih izgubljenih stvari. Privuć i ih bliž e, zadrž ati ih.
Cijelo vrijeme svjestan da su kratkog vijeka.
Sanjam. Katkad mislim da je to jedino dobro što mi preostaje.
Sanjati, obitavati u svijetu snova — baš kao š to je rekla Sumire. Ali to ne
traje vječno. Uvijek nastupi buđenje i vraća me u javu.
Budim se u tri ujutro, palim svjetlo, sjedam u krevetu i gledam u telefon
kraj uzglavlja. Zamiš ljam Sumire u telefonskoj govornici kako pali cigaretu i
bira moj broj. Kosa joj je raš čupana; ima na sebi muš ki sako od tvida,
nekoliko brojeva prevelik, i rasparene sokne.
Mrš ti se i kaš ljuca guš eć i se od dima. Dugo joj treba da toč no ukuca sve
brojeve. Glava joj je krcata stvarima koje mi ž eli reć i. Mogla bi prič ati do zore,
tko zna? Recimo, o razlici između znaka i simbola. Moj telefon izgleda kao da
će svaki čas zazvoniti. Ali ne zvoni.
Liježem natrag u krevet i zurim u nijemi telefon.
Ali jednom je zazvonio. Na moje oč i i uš i, zazvonio je. Tako da se zrak
zbiljskog svijeta uzbibao i zatreperio. Zgrabio sam slušalicu.
"Halo?"
"Hej, vratila sam se", rekla je Sumire. Vrlo ležerno. Vrlo stvarno.
"Nije bilo lako, ali nekako sam uspjela. Kao saž etak Homerove Odiseje u
pet rečenica."
"To je dobro", rekao sam. Još nisam mogao vjerovati. Da doista č ujem
njezin glas. Da se to doista događa.
"'To je dobro'?" rekla je Sumire i gotovo sam čuo kako se mršti.
"Koga vraga misliš time reć i? Proš la sam kroz pravi pakao, samo da znaš .
Prepreke koje sam svladala — milijune prepreka, trajalo bi u beskraj da ti sve
objaš njavam — sve sam napravila da se vratim, a ti mi samo to mož eš reć i?
Mislim da ć u se rasplakati. A da nije dobro š to sam se vratila, š to bih onda
poč ela? To je dobro. Ne vjerujem svojim uš ima! Ostavi te tople, duhovite
primjedbe za djecu u školi — kad napokon nauče množiti!"
"Gdje si sad?"
"Gdje sam? Sto misliš gdje sam? U naš oj dobroj staroj vjernoj telefonskoj
govornici. U bijednoj kutiji od telefonske govornice koja je iznutra
oblijepljena oglasima za prevarantske kredite i salone za masaž u. Polumjesec
boje plijesni visi na nebu; pod je posut opuš cima. Koliko se vidi golim okom,
ničeg da te dirne u dušu.
Totalno semiotič na telefonska govornica, kao bilo koja druga. Gdje je ona,
dakle? Nisam sasvim sigurna. Sve je malko previš e semiotič no — a ti me
poznaš, ne? Pola vremena ne znam gdje sam.
Niti znam dati upute kako se nekamo dolazi. Taksisti se vječ no deru na
mene: Ma gospođo, kamo ste se vi to uputili? Nisam predaleko, mislim.
Zapravo, vjerojatno sam dosta blizu."
"Doći ću po tebe."
"Bilo bi mi drago. Samo da saznam gdje sam pa ću te nazvati.
Ionako sam ostala bez sitniša. Malo se strpi, može?"
"Zbilja te želim vidjeti", rekao sam.
"I ja tebe zbilja ž elim vidjeti", rekla je ona. "To sam shvatila kad te viš e
nisam mogla viđati. Postalo mi je jasno kao dan, kao da su se odjednom svi
planeti poredali samo za mene. Zbilja te trebam. Ti si dio mene; ja sam dio
tebe. Znaš , negdje sam — ne znam baš toč no gdje — nekome prerezala vrat.
Naoš trila sam nož , srca kamenoga. Simbolič ki, kao kad diž u gradska vrata u
Kini. Razumiješ što ti govorim?"
"Mislim da razumijem."
"Onda dođi po mene."
Odjednom se linija prekida. I dalje stež uć i sluš alicu, dugo gledam telefon.
Kao da je on sam po sebi poruka od vitalne važ nosti, a njegov oblik i boja
sadrž e skriveno znač enje. Kad bolje razmislim, spuš tam sluš alicu. Sjedim na
krevetu i č ekam da telefon ponovno zazvoni. Naslanjam se na zid,
usredotoč en na jednu toč ku u prostoru ispred sebe i polako i neč ujno diš em.
Provjeravam zglobove koji povezuju trenutak u vremenu s onim sljedećim.
Telefon ne zvoni. Bezuvjetna tišina visi u zraku. Ali meni se ne žuri.
Nema potrebe da srljam. Pripravan sam. Mogu ići bilo kamo.
Točno?
Nego što!