U povodu nedjelje Muke Gospodnje zamolili smo za razgovor dr.

fra Antu Vučkovića,

profesora na katedri filozofije na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u
Splitu.

Dok mi u boli vidimo samo sebe, Isus je u patnji zainteresiran za druge

Pitanje ljudske patnje vapi za odgovorom

GK: Postoji li definicija patnje?
Dr. Vučković: Govor o patnji pokriva cijeli niz različitih fenomena i stanja. Odnosi se
na sve što smeta životnosti. Patnja tako dolazi iz prirode i odnosi se na ljudsku
konačnost, krhkost, ranjivost i smrtnost, i to nadasve na razini tijela. Dolazi i iz
odnosa prema drugima, društvu, svijetu i odnosi se na ograničenosti naše društvene
naravi. Patnja je temeljno ljudsko iskustvo. To znači da je univerzalna i da dodiruje
temelje egzistencije.
Patnja se poznaje iskustveno. Iskustvo boli je sasvim novo iskustvo svijeta, drukčiji
pogled na svijet. Pojavom boli svijet se pojavljuje na drukčiji način. Bol mijenja i
pojačava percepciju.
Temeljno zajedničko obilježje vrlo različitih iskustava patnje je prisila na preuzimanje
nečega neugodnoga, bolnoga, razarajućega. Patnja izmiče jasnoj i preciznoj
definiciji. Nju je lakše opisati negoli definirati. Stoga su umjetnost i literatura
najsnažniji izričaj patnje.

GK: Koja su obilježja patnje i boli?

Dr. Vučković: Bol najprije boli. To je temeljno obilježje boli. Bol ne upućuje na nešto
drugo nego sabire na sebe samu. Sabire naše snage, našu sabranost. Ne dopušta
nam da mislimo na nešto drugo.
Patnja potom izolira, odvaja od drugih, osamljuje. Ne samo zbog toga što je svoju
patnju nemoguće prenijeti drugome, nego nadasve stoga što između onog koji je
pritisnut bolju i svih drugih bol podiže zid. Nemogućnost komunikacije. Kako izreći
svoju bol drugome? Kako učiniti da me drugi razumije? I, ako me razumije, što je to u
odnosu na bol koju podnosim? Zid nije samo zid nemoći izricanja vlastite boli, nego
nadasve zid razlike onog koji pati i onog koji ne osjeća bol. Bol postavlja u pitanje i
bol traži odgovor.
GK: Bol se može doživljavati i shvaćati na različite načine?

1
Dr. Vučković: Ivan Ilić, naš osebujni mislitelj, govorio je kako opažanje boli shvaćene
kao rezultat informacija koje nam dolaze iz mozga, osim o genetskim
predispozicijama, ovisi o još najmanje četiri čimbenika. O kulturi, strahu, pozornosti i
interpretaciji.
Kako se Isus ponaša u trenucima boli?
GK: Kakvu ulogu igra kultura u shvaćanju boli?
Dr. Vučković: Kultura ima odlučujuću ulogu u shvaćanju i percepciji boli. Živimo u
svijetu koji je velikim dijelom dokinuo ovaj izvor ophođenja s boli. Bol u našoj kulturi
više ne znači ništa, nema smisla. Medikalizirana je, proglašena besmislenom,
nekorisnom, suvišnom. Tako se bol pretvorila u ono što treba ukloniti. Pod svaku
cijenu. Kultura je sve do nedavno s boli ophodila obredima. Sjetite se samo obreda
kojima se izricala bol zbog gubitka nekog bliskoga u obitelji. Sada su takvi načini
žalovanja nestali iz društvenih odnosa, a s njima i jedan od izvora utjehe. Budući da
se bol premjestila samo u područje kojim ovladava medicina, obred je izgubio svoju
društvenu ulogu, a mi svoju bol sve češće izričemo sami u četiri zida. Čak se i obred
sakramenta bolesničkoga pomazanja premjestio u privatnost, u vrlo uski krug
najbliže zainteresiranih, a nerijetko samo i jedino u odnos svećenika i pacijenta.
Neizbježno je da u tom kontekstu taj sakrament dobije ili magijsku auru koja ga
smješta u posve infantilno područje vjere ili obrise forme kojoj pacijent dopušta da
prijeđe preko njega onako kako dopušta da mu opet izvade krv a da zapravo i ne zna
čemu sve to služi.
»Križ nije nastao na nebu. Križ nije sišao iz Očeve ruke. Križ su napravile ljudske
ruke, ljudski sustav, naše institucije pravde i zaštite. No, kada Isus pristaje ponijeti
križ i ne odreći se ljubavi, križ se pretvara u sredstvo spasenja. Preobrazba sramote i
smrti u spasenje i život. U ovoj se preobrazbi sluti i moguća preobrazba naših
križeva.«
GK: Iza toga se očito krije strah, zar ne?

Dr. Vučković: Da, strah je usko vezan uz iskustvo boli. Nestankom obrednoga
načina ophođenja s boli strah dobiva veći prostor. Strah od boli opterećuje više od
same boli. Bilo da je riječ o strahu koji prethodi boli bilo o onom koji prati bol i njezin
povratak. Znamo, međutim, da strah i otklanja bol. Zub prestane boljeti kada nas u
čekaonici kod zubara obuzme strah od još veće boli. To je staro iskustvo o kojem je
pjevao Horacije. Jedne se boli rješavamo drugom, većom boli. Strah je drugi izvor
ljudske nesreće s kojom se hrvao Epikur. On je strah, nadasve onaj temeljni, najveći
strah, strah svih strahova, strah od smrti, otklanjao misaonom operacijom po kojoj se
mi i naša smrt nikada ne susrećemo. Dok ima nas, govorio je Epikur, nema smrti, a
kad ona dođe, nema više nas.

2
GK: Kakav je odnos pozornosti i boli?
Dr. Vučković: Pozornost je vezana uz bol i patnju najprije stoga što bol sasvim
okupira. Kao što u društvenom životu postoji velika borba za pozornost, mnoge
strategije privlačenja tuđe pozornosti, tako i u nutarnjem životu pojedinca postoji
borba za pozornosti. I tu je bol, bez ikakve strategije, najuspješnija. Bol sabire na
sebe. Ne dopušta odmak. Ne dopušta zaborav.
U životu Simone Weil, te neobične i neobično duboke žene, ima jedno iskustvo
vezano uz pozornost i bol. Njezino je iskustvo sjajan primjer odnosa boli i pozornosti.
Simone je znala da se pozornost u kršćanstvu najjasnije pokazuje u molitvi, u
okrenutosti Bogu snagom cijele duše. Jednom je za vrijeme Velikoga tjedna bila u
Solesmesu i prisustvovala svim obredima kroz ovo posebno liturgijsko vrijeme. Imala
je jake glavobolje. Bile su toliko teške da joj je svaki zvuk zadavao bol poput udarca.
Izlaz iz takvog stanja nalazila je u iznimno jakoj pozornosti. Kao da bi pozornošću na
čistoću i ljepotu pjevanja i riječi izišla iz svoga tijela koje ostajalo zgrčeno u boli. Kao
da je duhom bila izvan tijela. U takvom je jednom trenutku imala mistično iskustvo
susreta s Kristom. U istom je vremenu preko nekoga mladog engleskog katolika
otkrila pjesmu Ljubav koju je bila naučila napamet. Kada bi je uhvatila žestoka
glavobolja, recitirala bi tu pjesmu sa svom mogućom pozornošću. Tako bi se pjesma
pretvarala u molitvu. Pozornost ju je oslobađala boli i pozornost je pjesmu pretvarala
u molitvu. Uočavamo kako, s jedne strane, bol teži okupirati svu pozornost a, s
druge, kako upravo pozornost na nešto drugo otklanja bol. Čini se, međutim da zbog
neznanja kako usmjeriti svoju pozornost na nešto izvan boli gubimo i sposobnost
pozornosti uopće. Umjesto sposobnosti sabiranja pozornosti ostaje nam samo
prisilna pozornost na bol. Iz te perspektive postaje gotovo neshvatljivo Isusovo
ponašanje u trenucima boli. On nije pozoran samo na svoju bol. Opisi muke pokazuju
kako u trenucima najveće boli ima oči za one koji ga razapinju, za one koji su mu
blizu, za one koji su ga izdali. Dok mi u boli vidimo samo sebe, on je u srcu svoje
patnje zainteresiran za druge. Nakon presude očima traži i nalazi Petra. Petar u
njegovu pogledu nalazi izlaz iz svojih izdaja. Na križu moli Oca da oprosti onima koji
ga razapinju. Ima oči za bol svoje majke i ljubljenoga učenika. Ovo je neobično sve
dok ne otkrijemo kako postoji mogućnost pozornosti na nešto drugo izvan boli same.
GK: Može li se bol interpretirati? Zar bol nije samo bol i ništa više?

Dr. Vučković: Bez interpretacije bol ostaje sama, bez smisla, besmislena.
Besmislena bol je daleko teža. Svaka bol koja ima svoj smisao, koja služi nekom
višem smislu lakše se podnosi. Kad se bol smjesti pod obzor smisla, ona mijenja svoj
karakter. Isus sam na jednom mjestu govori kako radost zbog rođenog djeteta briše
iz sjećanja tek završene porođajne bolove. Promotrite kako se bol mijenja kada se

3
može predvidjeti. Predviđena je bol daleko jednostavnija. To znaju dobri liječnici. Oni
ne uvjeravaju pacijente da ih ovo ili ono neće zaboljeti niti im niječu njihovo iskustvo
boli. Naprotiv! Najave dolazak boli i opišu kakva će biti i koliko će trajati. Na taj način
boli oduzmu njezinu nepredvidivost, njezinu apsolutnost, oduzmu strah od boli i
njezine samovolje. Ako je bol predvidiva, onda je i pod kontrolom, a ono što je pod
kontrolom ne ulijeva strah. Straši nas nepoznato i nepredvidivo.
Infantilno traženje statusa žrtve

GK: Može li se netko tko ne pati dovoljno uživjeti u situaciju patnika?

Dr. Vučković: Veliki dio neshvatljivosti i odbojnosti boli i patnje leži u činjenici da nam
tuđa patnja nije dostupna na osjetilni način. Moguće je lako ne vidjeti tuđu patnju, ne
opaziti je, zatvoriti oči pred njom. S jedne strane, bol je onome tko je njome pogođen
najsigurnije što uopće jest, sabire ponekad cijelu pozornost svih njegovih snaga, a s
druge, bol izmiče dokazivosti. Moguće je tuđu patnju uvijek postaviti u pitanje.
Moguće je sumnjati u tuđu bol. To, naravno, nanosi dodatnu bol. Stoga ophođenje s
tuđom boli zahtijeva da je se razumije, da joj se otvori prostor riječi i izricanja. Bol se
opire jeziku, sve do krajnje boli koja razara jezik, kriči i izriče se izvan jezika. Stoga
nije nevažno otvarati prostor u kojem će se bol moći izreći.

Pa ipak, usprkos nagnuću boli da se zatvori za jezik, bol se izriče na vrlo različite
načine. Pridjevima koji se odnose na intenzitet (jaka, slaba), pridjevima koji se
odnose na kontinuitet, na trajanje i ritam (trajna, pulsirajuća, povratna). Izriče se
unutar pravnoga područja kada se bol mjeri naknadama (duševna bol i novčana
naknada), kada se izriče njezino postojanje (izvještaji o kršenjima ljudskih prava),
nadasve u umjetnosti (poezija, književnost, film, glazba).
GK: Osim načina kako se bol izriče postoji li način kako se sama bol može
koristiti?
Dr. Vučković: Da, podsjećate na fenomen suvremenoga svijeta kojega je opisao
Pascal Bruckner u knjizi Napast nedužnosti, a koja je u Njemačkoj prevedena s
naslovom Patim, dakle jesam. Riječ je o infantilnom traženju statusa žrtve koji se
dobiva kukanjem, zapomaganjem, dokazivanjem vlastite boli i ugroženosti,
dokazivanjem vlastite nedužnosti. I to je mnogo širi fenomen nego što se naoko čini.
On je i unosan ako se vlastiti status žrtve može unovčiti, ali on je dobro došao da s
nas skine teret odgovornosti. Lakše je optužiti sustav u kojem živimo, neodgovornost
drugih zbog kojih patimo, nemoral medija koji nas krivo odgajaju, druge zbog kojih
smo dospjeli u tako jadno stanje i tražiti načina da to naplatimo bilo novcem, bilo
medijskom pozornošću, bilo isprošenom sućuti nad našim statusom žrtve, negoli se
suočiti sa svojom ograničenošću, konačnošću, nesposobnošću, pogreškama, smrću.

4
Retorika žrtve je uvelike raširena i možda još nikada nije bila toliko zlorabljena kao u
naše vrijeme.

Postoji u Ivanovu evanđelju opis susreta Isusa i jednog bolesnika koji je dugo ležao
bolestan, 38 godina. Kada ga Isus pita želi li ozdraviti, on ne odgovara da želi, nego
se počinje jadati kako nema nikoga, kako je ostao sam, kako su drugi u boljem
položaju od njega. Možda i možemo razumjeti nekoga tko je tako dugo bolestan da
govori rječnikom žrtve. No, Isus ne pristaje na takav pogled. Poziva ga da ustane, da
uzme postelju, da hoda, a kasnije ga još traži i upućuje da više ne griješi. Iz svih
reakcija tog bolesnika da se naslutiti kako njegov grijeh nije bolest, kako bolest nije
rezultat nekog prekršaja, nego kako je njegov temeljni grijeh u odbijanju preuzimanja
odgovornosti za svoj život.
Kršćanstvo izbjegava napast mjerenja patnje

GK: Govoriti o patnji čovjeka to je očevidnost, ali kršćani govore o Bogu koji je
patio. Nije li apsurd govoriti o takvom Bogu? Koliko Bog patnik može biti
popularan i privlačan?
Dr. Vučković: Točno je da nije privlačan Bog koji pati. Privlačnost, međutim, nije
dobar termin za Božji odnos prema čovjeku. Ne zato što ne bi mogao biti rabljen
unutar teološkoga konteksta, nego stoga što je postao preuzak u našem svijetu.
Privlačnost se odnosi na izvanjsko, dopadljivo, lijepo. Kad je riječ o Bogu, onda Bog
ne gleda kao čovjek na izvanjsko, nego na ono što je u srcu. No, Bog ne ostaje samo
na drukčijem gledanju. On ulazi u ljudsku patnju i preuzima je na sebe. Njegova
nakana nije da nas privuče svojom patnjom. Ljude patnja ne privlači. Bog sam,
međutim, privučen je ljudskom patnjom. Ono što je čovjeku odbojno, ulazak u patnju,
to je njega privuklo. I to ne zbog patnje, nego zbog čovjeka koji pati. On ulazi u patnju
da bi čovjeka oslobodio od nje.
Budući da je Bog postao čovjekom, bilo je neizbježno da sam bude izložen patnji. Na
Isusu, međutim, opažamo da on nije bio pasivno izložen patnji. On se susreo s njom.
Najprije izdaleka, preko drugih, preko tuđe patnje. Supatio je. Imao sućuti. Evanđelja
vele da se često smilio nad ljudskom patnjom, da se sažalio. Potom je bio sam
izložen patnji odbijanja, neprihvaćenosti. S njom se nosio jasnoćom u stavu. Nije se,
da bi izbjegao patnju nerazumijevanja i neprihvaćanja, odricao jasnoće poruke i
vršenja Očeve volje. Potom se suočio s patnjom izdaje. Već je za stolom kod zadnje
večere znao da je izdan. Na stolu se s njim nalazio njegov učenik čije je srce već bilo
daleko od njega. On je to znao. I podnosio ga. Potom susret s patnjom u molitvi.
Molitva je bila mjesto gdje je donio najvažniju odluku. Pred neposredno dolazećom
patnjom donio je odluku da će vršiti volju Očevu, da će uzeti na sebe križ, to jest da
se neće odreći ljubiti ljude usprkos izdaji, osudi i ubijanju. Evanđelja bilježe da se u

5
molitvi znojio krvavim znojem. To je jezik koji dovoljno jasno govori o težini patnje.
Usput, dobro je primijetiti kako je krvavi znoj rezultat borbe u molitvi za pristanak na
Očevu volju, kako je molitva trud i muka da promijenim sebe, svoju volju i svoje želje
i da se oblikujem prema Očevoj volji. Kako su naše molitve kojima nastojimo
promijeniti tijek svijeta i predmnijevanu Božju volju daleko od ovakve molitve!
GK: Koliko je Isusov život i primjer patnika prihvatljiv i koliko je obvezujući za
kršćane? Koliko je njegova patnja bila intenzivna i velika u odnosu na ljude koji
pate godinama prikovani uz bolesničku postelju?
Dr. Vučković: Postoji nešto odbojnoga u usporedbi patnjâ. Kako je moguće
uspoređivati dvije patnje? Po kojim kriterijima? S kojom svrhom? Kako je to moguće
ako ne poznam obzore u kojima se oni nalaze? Koja je patnja veća a koja manja ne
ovisi samo o predmnijevanoj objektivnoj mjeri patnje. No, s Isusovom patnjom ima
dosta nesporazuma. Mislimo kako je on bio Bog pa je onda imao i više izvora iz kojih
je crpio snagu kojom je mogao nositi svoju patnju. Tako bi usporedba s drugim
patnicima samo pokazala kako njegova patnja nije najveća, najintenzivnija. I što bi to
značilo? Da se nije dogodilo otkupljenje? Ili mislimo kako je on patio samo kratko
vrijeme, a mnogi su desetljećima prikovani za svoju patnju. Volio bih izbjeći
usporedbe ove vrste, jer one samo iskrivljuju sliku onoga što se dogodilo na križu.
Kao da bi veća patnja bila uvjerljivija ili nosila veće otkupljenje, kao da vjerujemo
samo teškoj i neizdrživoj patnji, kao da nam je potrebno mjerilo težine patnje da
bismo povjerovali Isusu. Patnja Isusova na križu nije u objektivnoj fizičkoj boli.
Objektivna fizička bol nije mjerilo otkupljenja. Riječ je o drami između Boga i čovjeka.
Nije u prvom redu patnja. Kao da bi patnja spašavala! Ne spašava patnja i ne
spašava križ. Bog spašava! Riječ je o Božjoj volji da spasi čovjeka, da ga ljubi i o
ljudskom odbacivanju njegova spasenja. Drama se ne događa u težini patnje. Ona se
događa u odnosu kojega Bog nudi a svijet odbija. Drama nije u mjerljivosti patnje,
drama je u pitanju zadnje riječi između smrti i života, ljubavi i osude, ljubavi usprkos
osudi i smrti. Kršćanstvo izbjegava napast mjerenja patnje, tu demonsku klopku
suparništva žrtava. Ono vjeruje da se na križu dogodilo otupljenje i pobjeda smrti.
Isusovom smrću je uništen žalac smrti. To znači kako se Bog upustio u izloženost
smrti i pokazao da ona nema zadnju riječ.
GK: Što je križ na koji Isus poziva vjernike? Simbol ili stvarnost? Treba li taj
izričaj uzeti doslovno ili slikovito?
Dr. Vučković: Trenutak u kojem Isus poziva da uzmemo na sebe svoj križ i idemo za
njim vezan je uz govor o nasljedovanju, životnoj odluci ići za Isusom. Riječ je o
dosljednosti odluke, a ne o simbolici. Tko jednom odluči ići za Isusom, on pristaje na
to da Isusov put preuzimanja križa i smrti nije kriv i nije uzaludan. Petar to nije znao

6
kada je Isus prvi put govorio o tom da treba biti uhvaćen i ubijen. I usprotivio se. Nije
mogao dopustiti patnju i spasenje na istom putu. Mislio je da je patnja nespojiva s
Isusom. No, preuzimanje križa je dosljednost prihvaćanja Isusa kao svoga Boga.
Isus prihvaćanje križa spominje uz odricanje samoga sebe. Tko hoće za njim treba
se odreći samoga sebe i uzeti na sebe svoj križ. Isus ne poziva na traženje križa,
nego na hod za njim. No tko hoće za njim, to može samo uz ova dva uvjeta.
Pristajanjem na to da ima nešto važnije u svijetu od mene i da se isplati riskirati križ
ako želim u kraljevstvo nebesko.
Nemojmo zaboraviti kako su upravo iz ove rečenice mnogi patnici tijekom protekla
dva milenija crpili snagu za život i ljubav u najtežim životnim okolnostima. Iz nje zrači
smisao važniji od pojedinačne kvalitete života. Isusova je rečenica o preuzimanju
križa osnažila mnoge opterećene patnjom, a suvremeni govor o kvaliteti života,
nasuprot tome, obeshrabruje mnoge da se uopće upuste u preuzimanje života
spojenog s patnjom. Sugerira se kako patnja život čini nekvalitetnim i konačno
besmislenim.
Mislim da je važno uočiti i to kako križ ne dolazi s neba. Križ nije nastao na nebu.
Križ nije sišao iz Očeve ruke. Križ su napravile ljudske ruke, ljudski sustav, naše
institucije pravde i zaštite. No kada Isus pristaje ponijeti križ i ne odreći se ljubavi, križ
se pretvara u sredstvo spasenja. Preobrazba sramote i smrti u spasenje i život. U
ovoj se preobrazbi sluti i moguća preobrazba naših križeva.

Glas Koncila, broj 15 (1659), 9.4.2006.