Fernando Alonso

Fernando Alonso Díaz (Oviedo, Asturija, 29. srpnja 1981.) španjolski je vozač
automobilističkih utrka. Dvostruki je svjetski prvak Formule 1, prvak FIA Svjetskog prvenstva u
utrkama izdržljivosti (WEC) te jedini vozač u povijesti koji je dva puta uvršten u FIA-inu Kuću
slavnih. Dvostruki je pobjednik utrke 24 sata Le Mansa te pobjednik utrke 24 sata Daytone. Često
ga se smatra jednim od najboljih i najkompletnijih vozača u Formuli 1.[1]

Svoj prvi naslov svjetskog prvaka u Formuli 1 osvojio je 25. rujna 2005. za momčad Renault.
Time je s 24 godine i 59 dana srušio tadašnji rekord Emersona Fittipaldija za najmlađega
svjetskog prvaka. Nakon obrane naslova 2006., Alonso je tada postao i najmlađi dvostruki
svjetski prvak. Karijeru u Formuli 1 započeo je 2001. u Minardiju, nakon čega je 2002. prešao u
Renault te postao njihov test vozač. 2003. postao je najmlađi vozač koji je do tada ostvario prvo
startno mjesto te najmlađi pobjednik u utrci Formule 1. Nakon što je 2007. završio na trećem
mjestu u momčadi McLarena, 2008. se vratio u Renault na dvije sezone te ostvario dvije pobjede.
Od 2010. do 2014. vozio je za momčad Ferrari, a 2010., 2012. te 2013. završavao je na drugom
mjestu u prvenstvu. 2015. vratio se u momčad McLarena gdje je ostao do 2018. bez značajnijih
uspjeha zbog nekonkurentnog bolida. 2021. vraća se u Formulu 1 nakon dvije godine stanke te
vozi za tim Alpine.

Osim Formule 1, vozio je sezonu 2018.-2019. FIA Svjetskog prvenstva u utrkama izdržljivosti za
momčad Toyotu Gazoo Racing uz vozače Sebastiena Buemija i Kazukija Nakajimu s kojima je
osvojio naslov prvaka uključujući i dvije pobjede na utrci 24 sata Le Mansa. Tri puta je
sudjelovao u IndyCar seriji u utrkama 500 milja Indianapolisa, 2017. za McLaren Hondu
Andretti, 2019. za McLaren Racing te 2020. za Arrow McLaren Racing. Vozio je utrke 24 sata
Daytone u kategoriji WeatherTech SportsCar, 2018. za momčad United Autosports s Landom
Norrisom i Philipom Hansonom te 2019. za Wayne Taylor Racing s vozačima Kamuijem
Kobayashijem, Rengerom van der Zandeom i Jordanom Taylorom s kojima je tada i pobijedio u
utrci. 2020., nakon petomjesečnih priprema, odvozio je Reli Dakar sa suvozačem Marcom
Comom te završio na 13. mjestu.

Alonso je prvi španjolski vozač Formule 1 koji je osvojio naslov prvaka. Vlasnik je momčadi FA
Racing koja se natječe u kategoriji eSportova, Formuli Renault, Formuli 4 te kartingu. Osnivač je
i ambasador modnog brenda Kimoa te UNICEF-ov ambasador dobre volje.
Formula 1
Minardi (2001.)

2001.

Alonso u Minardiju 2001.

Alonsova prva utrka u Formuli 1 bila je u Minardiju na VN Australije 2001. uz momčadskog

kolegu Tarsa Marquesa. Iako je Marques već imao dvanaest utrka iza sebe, u kvalifikacijama za
prvu utrku sezone Alonso je zauzeo 19. startno mjesto ostvarivši 2,6 sekunde bolje vrijeme od
svog momčadskog kolege. Gustav Brunner, tadašnji glavni dizajner Minardija, bio je
impresioniran Alonsovom brzinom te nije zamišljao da bolid može uopće ići toliko brzo.[12]
Alonso je utrku završio na 12. mjestu što je bio veliki rezultat za momčad s obzirom da je bolid
iza sebe imao samo 50 km probne vožnje prije same utrke. U četvrtoj utrci sezone u Imoli, bio je
bolji u kvalifikacijama od oba Benettona, Prosta te svog momčadskog kolege. Iako je Alonsov
najbolji rezultat te sezone bio 10. mjesto u Hockenheimu u Njemačkoj, njegova najbolja utrka
bila je posljednja u sezoni u Suzuki u Japanu kada je završio na 11. mjestu ispred šest vozača te
pretekao za cijeli krug Oliviera Panisa u BAR-u. Paul Stoddart, tadašnji vlasnik momčadi, opisao
je Alonsovu zadnju utrku za Minardi kao vožnju 53 kvalifikacijska kruga.[13] Unatoč tome što se
Minardi borio s nedostatkom novčanih sredstava te bio daleko od idealne momčadi za debitanta,
Alonso je ostvario impresivnu sezonu, zasjenivši Marquesa te Alexa Yoonga, momčadskog
kolegu na posljednje tri utrke. Krajem godine Renault je odlučio vratiti Alonsa u svoju momčad
na mjesto testnog vozača za 2002.

Renault (2003. − 2006.)

Fernando Alonso u Renaultu.

Alonso je u Renaultu 2001. i 2002. godine odvozio ukupno 1642 krugova kao test vozač. Tada ga
je ugledao predsjednik Flavio Briatore koji mu je dao priliku, ispred Jensona Buttona, koju je
Alonso vrlo rado iskoristio te postao drugi vozač uz Jarna Trullija.

2003.

Svoju prvu utrku u Renaultu na VN Australije završio je na 7. mjestu. 22. ožujka 2003. na VN
Malezije s 21 godinom bio je najmlađi vozač koji je osvojio pole position i završio na postolju.
Na VN Brazila doživio je najtežu nesreću u svojoj F1 karijeri zabivši se u zaštitnu ogradu pri
brzini od 280 km/h, što je bilo rezultat prijašnje nesreće Marka Webbera. Svoju prvu pobjedu
ostvario je na VN Mađarske i time postao najmlađi vozač koji je ikada pobijedio u utrci F1.
Sezonu je završio na 6. mjestu s 55 bodova uključujući 4 postolja.

2004.

Sezona 2004. započela je dobro za Alonsa koji je završio na 3. mjestu u Australiji. Sredinom
sezone završio je na postolju u Francuskoj, a ubrzo zatim u Njemačkoj i Mađarskoj. Mnogi su
sumnjali u Alonsove sposobnosti da nadmaši Jarna Trullija, ali kako se približavao kraj sezone,
Trullijeva je forma padala i tako je Alonso završio sezonu na 4. mjestu u ukupnom poretku
vozača s 59 osvojenih bodova.

2005.

Godine 2005. Alonso postaje najmlađi svjetski prvak.

2006.

Godine 2006. Alonso je obranio svoju titulu svjetskoga prvaka.

McLaren (2007.)

2007.

U sezoni 2007. Alonsu se u McLarenu pridružio mladi Lewis Hamilton. Već u drugoj utrci u
Maleziji Alonso je pokazao zašto je dvostruki svjetski prvak prvim mjestom. Alonsov suvozač
Lewis Hamilton u debitantskoj utrci osvaja treće mjesto dokazavši da je odličan vozač. U
nevjerojatnoj završnici sezone, Kimi Raikkonen, Ferrarijev vozač, uspijeva u posljednjoj utrci
sezone osvojiti naslov svjetskoga prvaka pobjegavši Alonsu i Hamiltonu za 1 bod. Unatoč tomu
što su McLarenovi vozači imali jednak broj bodova, pobjeda i drugih mjesta, zbog manjeg broja
trećih mjesta Alonso završava sezonu na 3. mjestu.
Renault (2008. − 2009.)
2008.

Godine 2008. Alonso se vratio u Renault nakon neuspješne sezone u McLaren Mercedesu. Do
VN Europe je njegov Renault bio prilično mušičav, i do tada je osvojio samo 18 bodova. A onda
je na VN Belgije slijedio preokret. Na VN Belgije i VN Italije osvaja 2 četvrta mjesta. Nakon te
dvije utrke Alonso s puno samopouzdanja dolazi na VN Singapura. A onda u kvalifikacijama
slijedi šok: na početku Q2 otkazuje pumpa za gorivo i Alonso mora startati petnaesti. Tada mu je
slijedila najkompromitirajuća utrka u karijeri. Na startu se odmah probija na 12. mjesto, još malo
kasnije pretječe Jarna Trullija te dolazi na 11. mjesto. U 13. krugu odlazi u boks te, istina, pada
na zadnje mjesto, ali tada slijedi skandal. Samo jedan krug kasnije njegov se momčadski kolega
Nelson Piquet Jr. zabija u zid, prema prethodnom dogovoru s Flaviom Briatoreom. Briatorea je
godinu dana kasnije Svjetsko vijeće za moto-sport Međunarodne automobilističke federacije
(FIA) optužilo da je naredio Piquetu da se namjerno zaleti u zid na utrci u Singapuru čime je
omogućio momčadskom kolegi Alonsu da pobijedi.Alonso nije kažnjen jer navodno ništa o tome
nije znao. Nakon Singapura su slijedili još jedna pobjeda u Japanu, četvrto mjesto u Kini te drugo
mjesto u Brazilu. Na kraju sezone je zauzeo peto mjesto u Prvenstvu vozača sa 61 osvojenim
bodom.

2009.

Fernando Alonso nastavio je još jednu sezonu u Renaultu s momčadskim kolegom Nelsonom
Piquetom mlađim.

Na početku prvenstva, Alonso i Renault bili su vrlo optimistični i španjolski vozač započeo je
dobro, završivši na 5. mjestu na Velikoj Nagradi Australije nakon što je startao s 10. startne
pozicije. S vremenom je povećavao zaostatak u poretku nakon 11. mjesta na kišovitoj Velikoj
Nagradi Malezije i 9. mjesta nakon strateške pogreške na Velikoj Nagradi Kine. U Bahreinu je
opet ušao u bodove plasiravši se 8. Nakon Montmela završio je 5., u Monaku je bio 7.

Između Monaca i Belgije, R29 pokazuje koliko je slab, ali bori se s vodećima u prvenstvu, iako
mu loša sreća i problemi u boksu ne dopuštaju boriti se za postolje. Međutim, u određenim
trenutcima se pokazalo da bolid ima što pokazati, kao što se to vidjelo plasmanom na pole
poziciju na Hungaroringu ili tijekom utrke na Spa-Francorchampsu, gdje je Fernando bio 3. sve
dok se nije pojavio problem s naplatkom kotača koji je završio odustajanjem. Sljedeća je bila
noćna utrka u Singapuru zajedno s polemikama zbog nesreće Nelsona Piqueta mlađeg (koji je već
bio zamijenjen Romainom Grosjeanom) 2008. U Singapuru je Alonso, napokon, osvojio jedino
postolje u lošoj sezoni u kojoj je Renault slabo radio na razvijanju bolida zbog ekonomske krize.

Dana 30. rujna 2009., poslije nebrojivih špekulacija, Scuderia Ferrari objavila je na svojoj
službenoj stranici potpisivanje ugovora s Fernandom Alonsom za sljedeće 3 sezone.

S riješenom budućnošću, Alonso je htio završiti u najboljoj mogućoj formi s Renaultom, ali nije
uspio postignuti dobre rezultate, u Japanu je završio na 10. mjestu, u Brazilu odustao, a u Abu
Dhabiju se plasirao na 14. poziciju . Tako se Alonso oprostio od 7 godina u Renaultu ne mogavši
osvojiti ništa značajno u svojoj posljednjoj sezoni s ne tako kompetitivnim bolidom. Bila je to
njegova najgora sezona od debija u Minardiju.

Ferrari (2010. − 2014.)

2010.
2011.
2012.
2013.
2014.
McLaren (2015. − 2018.)
2015.
2016.
2017.
2018.
Alpine (2021. − 2022.)
2021.
U srpnju 2020. potvrđeno je da se Alonso vraća u Formulu 1 potpisavši ugovor s Renaultom koji se od
2021. natječe pod novim imenom Alpine.[14][15] Kako bi se pripremio za utrkivanje nakon dvije godine
stanke, Alonso je ponovo sjeo u bolid Formule 1 u listopadu 2020. na testu u Barceloni vozeći aktualni
bolid R.S. 20.[16], a u studenom je odradio test s bolidom iz 2018. R.S. 18 u Bahreinu i Abu Dhabiju.[17]
Nakon završetka prvenstva 2020. dopušteno mu je sudjelovanje na testu za mlade vozače u Abu Dhabiju
gdje je odvozio najbrža vremena s aktualnim bolidom R.S. 20. [18][19] Alonso je i tijekom vikenda završne
utrke u Abu Dhabiju 2020. odvozio demonstraciju u Renaultu R25, bolidu u kojem je prije petnaest
godina osvojio prvi naslov prvaka.