6.

INTERNACIONALNI NAUČNO-STRUČNI SKUP

GRAĐEVINARSTVO - NAUKA I PRAKSA
ŽABLJAK, 7-11. MART 2016.

Mili Selimotić1, Armin Hadrović2

ALTERNATIVNI NUMERIČKI PRISTUPI

U RAČUNALNOJ SOLID MEHANICI

Rezime
Opisani su numerički pristupi koji se mogu koristiti za aplikacije u trodimenzionalnoj
solid mehanici, a koji se, na određeni način, razlikuju kako od konvencionalne metode
konačnih elemenata (MKE) tako i od "klasičnih" metoda čestica, te se stoga nalaze
negdje između njih. Takođe je predstvljena Metoda konačnih elemenata sa
promjenljivom topologijom elemenata (VETFEM) koja zadržava sve bitne, pozitivne
karakteristike konvencionalne metode konačnih elemenata pružajući istovremeno nivo
jednostavnosti i fleksibilnosti u prostornoj diskretizaciji domene koji se može uporediti
sa onim u metodama čestica.
Ključne riječi
Metod konačnih elemenata (MKE), bezmrežne metode, VETFEM

ALTERNATIVE NUMERICAL APPROACHES

IN COMPUTATIONAL SOLID MECHANICS

Summary
The paper describes numerical approaches, used for applications in the three-
dimensional solid mechanics, which, in certain manner, differ from both the
conventional finite element method (FEM) and the particle methods, therefore fitting
somewhere in between. Also presented is the variable element topology finite element
method (VETFEM) which retains all of the vital, positive characteristics of the
conventional finite element method and, at the same time, offers a level of simplicity
and flexibility in the spatial discretization of the domain that compares to that of
particle methods.
Key words
Finite element method (FEM), mesh-free methods, VETFEM

1
Van.prof.dr., dipl.ing.građ., Univerzitet „Džemal Bijedić“ Mostar, Građevinski fakultet,
mili.selimotic@unmo.ba
2
Van.prof.dr., dipl.ing.građ., Univerzitet „Džemal Bijedić“ Mostar, Građevinski fakultet,
armin.hadrovic@unmo.ba

249
Građevinarstvo - nauka i praksa

1. UVOD

Potreba za generiranjem kvalitetnih trodimenzionalnih mreža, osobito za probleme

koji uključuju složenu i/ ili evolvirajuću geometriju kao što su širenje pukotina i rezanje
metala, usmjerila je istraživačke napore ka iznalaženju fleksibilne sheme za generiranje
mreže uz prihvatljivo računalno vrijeme, kao i uz minimalna opterećenja ljudskih resursa. S
toga je razvijen široki dijapazon numeričkih aproksimativnih tehnika koje se mogu koristiti
pri numeričkom modeliranju i koje olakšavaju analizu i rješavanje svakodnevnih
inžinjerijskih problema.
Konvencionalna MKE je još uvijek vodeća računalna tehnika za približno
rješavanje problema solid mehanike, a kao rezultat toga dostupan je široki spektar softvera
baziranih na ovoj metodi. U mnogim slučajevima koriste se trougaoni elementi u 2D i
tetraedarski elementi u 3D tehnologiji, koji se obično loše ponašanju u blizini granice
nestišljivosti. Četverougaoni 2D elementi i heksaedralni 3D elementi su poželjniji u solid
mehanici, ali algoritmi za generaciju mreže korištenjem takvih elemenata uključuje znatnu
logičku kompleksnost, kao i ljudsku intervenciju. Metode čestica ne poznaju topološka i
geometrijska ograničenja svojstvena konvencionalnoj MKE pri generisanju mreže što
istovremeno predstavlja i njihovu slabost obzirom na neodređen uticaj kontura domene,
komplikovanu implementaciju konturnih uslova, i obično mnogo gušći globalni sistem
algebarskih jednačina nego što je slučaj kod proračuna u MKE.
U nastavku rada opisane su osnovne karakteristike pojedinih numeričkih pristupa
koji se, u određenim aspektima, razlikuju od "klasičnih" metoda čestica, kao i od
konvencionalne MKE, te se stoga nalaze negdje između njih.

2. METOD PRIRODNIH ELEMENATA (NEM)

NEM [1-3] je Galerkinov numerički pristup rješavanju eliptičnih parcijalnih

diferencijalnih jednačina kod kojeg su probna i testna funkcionalna područja konstruisana
korištenjem interpolanata prirodnih susjeda koji su glatki (C∞) svuda osim u čvorovima
gdje posjeduju C0 kontinuitet. Galerkinova procedura bazirana na pomijeranjima može se
implementirati da bi se dobio diskretni sistem linearnih jednačina. Pojam prirodnih susjeda
prvi put je uveden kod uklapanja podataka u svrhu zaglađivanja gdje je koncept drugog
reda Voronojevih ćelija korišten da bi se uveli prirodni susjedi i koordinate prirodnih
susjeda. Konstrukcija interpolanta je bazirana na Voronojevom dijagramu (ćelijama) koji,
za razliku od Delunijevog mozaika koji nije jedinstven u degeneriranim slučajevima i koji
je inače osjetljiv na geometrijske perturbacije čvornih lokacija, predstavlja jedinstvenu
diskretizaciju domene. Osnovna razlika između NEM i bezmrežnih metoda je da NEM
konstruiše interpolante, dok ostale bezmrežne metode koriste aproksimante koji ne
posjeduju osobinu Kronecker-Delta. Metoda uglavnom upotrebljava dva algoritma za
određivanje interpolanta prirodnog susjeda: Sibsonov i ne-Sibsonov (Laplasov) algoritam.
Sibsonove funkcije oblika su definisane kao odnos površine (volumena) preklapajućih
dijelova susjednih područja (Voronojevih ćelija) koji se sijeku. Određivanje ovh presjeka je
poznat problem u računalnoj geometriji i još uvijek predstavlja praktični problem. Ne-
Sibsonove funkcije oblika zahtijevaju određivanje Lebeskove mjere čiji je red za jedan niži
nego kod Sibsonovog interpolanta (d-1 u Rd), i zbog toga se čini računalno lakšim za

250
 GNP 2016

implementaciju. Interpolanti koji su linearna kombinacija Sibsonovih i ne-Sibsonovih

interpolanata takođe predstavljaju valjane interpolante prirodnog susjeda. Prednost ne-
Sibsonovog interpolanta leži u njegovoj računalnoj efikasnosti i mogućnosti postavljanja
osnovnih konturnih uslova na konveksnim i nekonveksnim konturama na sličan način kao
kod MKE. Obzirom da funkcije oblika formiraju particiju cjeline, moguće je provesti
obogaćivanje NEM probnih funkcija i koristiti ih za analizu problema kao što je
propagacija pukotina, gdje postoji saznanje o lokalnom ponašanju [4].
Kao i kod ostalih bezmrežnih metoda, evaluacija integrala slabe forme u NEM-u je
problematično područje, a problem numeričke integracije još uvijek nije riješen u
potpunosti. Metoda obično koristi Gausovu integraciju sa pozadinskom ćelijskom
strukturom (mrežom). Potpora funkcija oblika nije ista kao ova pozadinska integraciona
mreža (Delunijevi trouglovi u 2D). Da bi se riješio ovaj problem poduzeti su različiti
pristupi. Takozvani "lokalni" pristup u [3] je baziran na dekompoziciji potpora čvornih
funkcija oblika u jednostavnija geometrijska područja (primijenjeni su trouglovi koji
koriste Gausovu integraciju i izoparametrijska transformacija kružnih segmenata na
jedinični kvadrat). Ovaj pristup zahtijeva velik broj integracionih tačaka da bi se postigli
razumni rezultati što negativno utiče na računalne troškove. U [2], predložena je
stabilizirana, usklađena čvorna integraciona shema sa zaglađivanjem deformacija da bi se
riješio problem numeričke integracije, kontrolisale nestabilnosti, i poboljšala
konvergencija. Čvorna integracija ne koristi pozadinske ćelije za integraciju što vodi ka
lošim rezultatima kod bezmrežnih Galerkinovih metoda prije svega jer su izvodi funkcija
oblika u čvorovima jednaki nuli kod većine bezmrežnih metoda, ili su nedefinisani kao kod
NEM. Ovaj pristup je baziran na pretpostavci modificiranog polja deformacija u svakom
čvoru i provođenju integracionog ograničenja, tj. zadovoljenju diskretnih jednačina
ravnoteže kada je nametnuto linearno polje pomijeranja. Ova metoda pokazuje bolje
rezultate i posebno je kompatibilna sa NEM pošto se većina računalnih svojstava odnosi na
Voronojeve dijagrame koji su već određeni pri konstrukciji funkcija oblika, što ovu tehniku
čini računalno efikasnijom. Međutim, ponašanje NEM-a u trodimenzionalnim problemima,
u pogledu nemuričke integracije na tetraedru, je slično onom za dvodimenzionalni slučaj, i
numerički eksperimenti ne prolaze patch test [5]. Spajanje NEM-a sa konvencionalnom
MKE je jednostavno [6] i bez potrebe za prelaznom domenom ili modifikovanim
funkcijama oblika..

3. BEZMREŽNI METOD KONAČNIH ELEMENATA

Ideja o bezmrežnoj metodi konačnih elemenata uvedena je da bi se premostio jaz

između bezmrežnih metoda i MKE. U [7], istinski bezmrežne metode su definisane kao
numerički pristupi gdje funkcije oblika zavise jedino od položaja čvorova, i gdje povezanst
čvorova ovisi isključivo od ukupnog broja čvorova. Konvencionalna MKE je
generalizirana da zadovolji dva naprijed pomenuta kriterija koja karakterišu bezmrežne
metode. Standardna Delunijeva podjela (mozaik) čini bezmrežne metode koje je koriste
osjetljivim na geometriju čvorova, i može voditi stvaranju tetraedara (u 3D) čiji je volumen
jednak nuli. U [7], predložena je proširena Delunijeva mreža koja eliminiše ovaj problem
kreirajući jedinstvene poliedre čiji čvorovi leže na istoj Voronojevoj sferi, zajedno sa
tetraedrima na ostatku domene. Ovo dovodi do jedinstvene particije domene za datu
distribuciju čvorova, koja se ostvaruje u ograničenom vremenu. Da bi se definisale funkcije

251
Građevinarstvo - nauka i praksa

oblika koje su strogo kontinuirane između susjednih poliedara, korištena je ne-Sibsonova

interpolacija. Ne-Sibsonove funkcije oblika posjeduju određene osobine slične onima u
MKE, uključujući osobinu Kronecker-Delta, i njihove potpore su prirodna susjedstva
odgovarajućeg čvora. U poređenju sa ovom metodom, gdje se polinomijalne funkcije
oblika na poliedralnim elementima mogu koristiti samo u specijalnim slučajevima,
VETFEM, na primjer, pokazuje da se polinomijalne funkcije oblika mogu koristiti na
poliedralnim elementima proizvoljnog oblika zadovoljavajući pri tom slabi kontinuitet što
vodi ka konvergenciji metode.
Numerička integracija kod bezmrežnih metoda provodi se na tetraedrima koristeći
samo jednu Gausovu tačku za evaluaciju integrala. Poliedralni elementi su izdijeljeni u
tetraedre samo u svrhu integriranja koristeći samo jednu Gausovu tačku za svaki tetraedar.
Postavljanje konturnih uslova je unaprijeđeno u poređenju sa drugim bezmrežnim
metodama zbog postojanja Kronecker-Delta osobine ne-Sibsonovih funkcija oblika.
Međutim, definiranje konture još uvijek predstavlja problem i sadrži grešku u usporedbi sa
drugim bezmrežnim metodama. Metoda poboljšava eveluaciju integrala i nudi stabilnija
rješenja veće glatkosti u odnosu na ostale bezmrežne metode, kao i lakše generisanje mreže
u odnosu na konvencionalnu MKE.

4. METOD GENERALISANIH KONAČNIH ELEMENATA

(GFEM)

Polinomijalne funkcije oblika posjeduju dobre aproksimativne osobine, ali za

određene klase problema gdje rješenje nije glatko, pojavljuje se potreba za drugačijim,
efektivnijim klasama funkcija koje nisu polinomi. Jedan od ciljeva varijacionih bezmrežnih
metoda je da budu fleksibilne i da dozvoljavaju uključivanje specijalnih "priručnih"
funkcija u probnom i testnom području [8]. Međutim, visok stepen kontinuiteta funkcija
oblika (kada funkcije oblika nisu polinomi) smanjuje stopu konvergencije, što se pogoršava
sa uvođenjem diskontinuiteta [7]. GFEM predstavlja ekstenziju konvencionalne MKE, prvi
put predložene od Babuške (1994) za eliptične probleme gdje konvencionalna MKE
pokazuje proizvoljno niske stope konvergencije. Metoda je kasnije nazivana metodom
particije cjeline, čestica - particija cjeline metoda, metoda konačnih sfera, metoda oblaka,
proširena MKE i GFEM.
GFEM je bazirana na principu particije cjeline i može biti provedena sa
jednostavnom (uniformnom) mrežom sa "šešir" funkcijama za kompletiranje particije.
GFEM proširuje aproksimativni prostor uključivanjem funkcija koje su dobivene analitički
ili numerički korištenjem saznanja o osobinama lokaliziranih odlika rješenja unutar
domene problema kao što su šupljine, pukotine, itd., i kao takva nudi određene prednosti u
odnosu na konvencionalnu MKE. Ove specijalne "priručne" funkcije sa lokalnom
potporom mogu se onda pomnožiti sa" šešir" funkcijama za konstrukciju konformnih
aproksimacija i da bi se poboljšala tačnost i konvergencija [9]. Za particiju cjeline u
GFEM, mogu se koristiti funkcije oblika čestica, dok "priručne" funkcije mogu poslužiti da
bi se zadovoljili Dirhletovi konturni uslovi, izbjegavajući tako potrebu za korištenjem
metode penala ili drugih metoda da bi se primijenili osnovni konturni uslovi. Ovako
formirane funkcije oblika pripadaju Hilbertovom prostoru H1 (Ω) i s toga se mogu koristiti
u metodi slabe forme.

252
 GNP 2016

Dok konvencionalna MKE koristi samo jednu mrežu za konstrukciju interpolanta i

primjenu integracije, GFEM koristi dvije mreže, aproksimacionu mrežu za konstrukciju
baznih funkcija, i integracionu mrežu za eveluaciju integrala slabe forme. Aproksimaciona
mreža posjeduje široku fleksibilnost u smislu da može biti dijelom ili potpuno nezavisna od
domene, i da može proizvoljno preklapati granice domene. Integraciona mreža,
konstruisana, na primjer, korištenjem Brzog algoritma za umrežavanje [10], primjenjuje se
nezavisno na svaki element aproksimacione mreže da bi se uzela u obzir geometrija
domene, i primijenila numerička integracija. Kao u bilo kojoj numeričkoj metodi, tačna i
efikasna integraciona shema za aproksimaciju elemenata matrice krutosti je od suštinske
važnosti za uspjeh metode. Numerička integracija predstavlja problem, pogotovo kod
integracije na regionima koji nisu jednostavni trouglovi (tetraedri u 3D), i/ ili kad su u
lokalni aproksimacioni prostor uključene singularne funkcije. U ovakvim slučajevima,
standardna integraciona shema daje loše rezultate. Čak i ako se algoritam pokaže kao
robustan, vrlo složen skup pravila je asociran sa podpodjelom ćelija. Obzirom da je metod
primijenjen na 2D probleme, bilo bi za očekivati da će ova pravila biti značajno proširena
za 3D postavke. Takođe, sistem linearnih jednačina može biti singularan i imati
nejedinstveno rješenje osim pod određenim okolnostima [8].
Obogaćivanje aproksimacije poznatim funkcijama poboljšava rezultate kao što je i
očekivano.Metoda postiže željeni cilj u pogledu njene fleksibilnosti da konstruiše probna
područja istovremeno dozvoljavajući aproksimantu korištenje svih dostupnih informacija o
rješenju. Osnovna tvrdnja metode je da može lako biti primijenjena na domene gdje je
korištenje konvencionalne MKE u osnovi spriječeno topološkim i geometrijskim
ograničenjima na MKE mrežu (ogroman broj pukotina, šupljina, uglova i sl.). GFEM, kao i
bezmrežne metode, dozvoljava korištenje funkcija oblika koje nisu polinomi i nisu glatke,
što ih čini prikladnijim za određene tipove problema nego što je konvencionalna MKE.

5. PROŠIRENI METOD KONAČNIH ELEMENATA (XFEM)

XFEM ima svoje začetke u radu N. Moes-a [11], vezano za upotrebu step funkcije
za modeliranje materijalnih diskontinuiteta. XFEM se može smatrati kao poseban slučaj
PUFEM ili GFEM metoda gdje konačni elementi ne trebaju biti prilagođeni unutrašnjim
konturama (pukotine, sučeljavanja materijala, šupljine, itd.) te je stoga za modeliranje
dostatna jedna mreža. Osnovna prednost ove metode u odnosu na bezmrežne metode je da
prorijeđenost i simetrija matrice krutosti, karakteristični za konvencionalnu MKE, ostaju
sačuvani..
U [11], razvijena je metodologija za probleme vezane za propagaciju pukotina koja
dozvoljava da pukotina bude predstavljena nezavisno od mreže, izbjegavajući time potrebu
za ponovnim kreiranjem mreže da bi se modeliralo širenje pukotine. Ovdje je standardna
aproksimacija, bazirana na pomijeranjima, obogaćena, u blizini vrha pukotine,
uključivanjem poznatih asimptotskih polja u blizini vrha. Diskontinualna polja udaljena od
vrha su uvedena kroz particiju cjeline, što olakšava uključivanje funkcija obogaćivanja u
aproksimaciju konačnih elemenata. Integraciona shema koristi podjelu elemenata
presječenih pukotinom na pod-elemente čije se konture podudaraju sa geometrijom
pukotine, uz zahtijev da se integracija primjenjuje na obe strane diskontinuiteta za čvorove
obogaćene sa diskontinuiranom funkcijom. Faktori intenziteta napona, određeni na ovaj
način, pokazali su zadovoljavajuću tačnost, čak i kada je korištena relativno gruba mreža.

253
Građevinarstvo - nauka i praksa

Međutim, mali nedostatak je da metoda uvodi dodatne stepene slobode asocirane sa

funkcijama oblika na pod-skupu čvorova koji uključuju obogaćivanje, uzrokujući time veći
računalni napor.
U XFEM-u, problemi sa računalnom geometrijom su aktivno prisutni i opterećujući
u mnogim aspektima (određivanje presječenih elemenata, podjela elemenata presječenih sa
diskontinuitetom, itd.). U [12], predstavljena je numerička integraciona shema koja koristi
Gaus-Ležendr kvadraturu. Heksaedralni elementi sa funkcijama oblika konačnih elemenata
i bez obogaćivanja, integrisani su koristeći standardnu 2x2x2 kvadraturu, dok su elementi
sa obogaćenim stepenima slobode koristili 6x6x6 integraciono pravilo. U [13], da bi se
izvršila integracija, diskontinuitet pukotine je izdijeljen u segmente, da bi se uzela u obzir
interakcija između pukotine i mreže. Navedeno ilustruje računalni napor u određivanju
presjeka između diskontinuiteta i elemenata presječenih pukotinom.
U [14], predložen je spoj LSM i XFEM metoda. LSM, kao numerička tehnika za
praćenje kretanja interfejsa, korištena je da se predstavi lokacije pukotine, olakša
određivanje čvorova koje treba obogatiti, i asistira u definisanju funkcija obogaćivanja, dok
je XFEM korišten za određivanje polja napona i pomijeranja u cilju određivanja stope rasta
pukotine. Da bi se izbjegle teškoće asocirane sa grananjem funkcija korištenih za
obogaćivanje u blizini vrha, a u elementu na vrhu samog diskontinuiteta, matična domena
djelimično napuklog elementa na vrhu je podijeljena u dva dijela: napukli i nenapukli dio,
te je samo prvi dio obogaćen sinusnom funkcijom [15]. Sinusna funkcija je korištena
umjesto step funkcije zbog svoje simetrije. Tretman vrha pukotine uključuje korištenje
asimptotskih polja u blizini vrha, koja zahtijevaju pažnju pri integraciji. Usklađivanje ovih
asimptotskih polja sa step funkcijom koja se koristi za modeliranje ostatka diskontinuiteta
takođe može biti problematično. U [16], predložena je metodologija koja uključuje
preklopljene četvrtne elemente (prekrivena zakrpa) da bi se riješili gore navedeni problemi
u blizini vrha, dok je ostatak diskontinuiteta tretiran sa XFEM.
Dok XFEM, kao ekstenzija konvencionalne MKE, koristi određena obaogaćivanja u
lokalizovanim područjima domene, još uvijek zavisi o izoparametrijskoj trensformaciji sa
matičnog područja,nasljeđujući time i probleme vezane uz ovo mapiranje koji postoje i kod
konvencionalne MKE.

6. METOD KONAČNIH ELEMENATA SA PROMJENLJIVOM

TOPOLOGIJOM (VETFEM)

VETFEM je prvi put prezentovan od strane Rašida i Gulea (2000., 2002.) [17, 18] u
dvodimenzionalnim postavkama i predstavlja alternativu konvencionalnoj MKE, i njenim
proširenjima (GFEM, XFEM), kao i metodama čestica. VETFEM posjeduje sve moćne
karakteristike konvencionalne MKE približavajući se u isto vrijeme bezmrežnim metodama
u pogledu njihove fleksibilnosti u prostornoj diskretizaciji domene. VETFEM eliminiše
strogi set pravila koja se odnose na geometriju i topologiju elemenata nametnut od strane
konvencionalne MKE koristeći elemente koji mogu biti generalni poliedri i koji mogu imati
bilo koji broj proizvoljno raspoređenih čvorova.
Kao i kod bilo koje Galerkinove aproksimativne metode, uloga VETFEM-a je da
pruži set odgovarajućih baznih funkcija na prostornom području, kao i sredstvo za
evaluaciju integrala slabe forme na domeni. Prednost VETFEM-a u poređenju sa

254
 GNP 2016

konvencionalnom MKE proizlazi iz načina na koji su konstruisane bazne funkcije. Bazne

funkcije konvencionalne MKE su konstruisane koristeći izoparametrijsku transformaciju
kanonskih funkcija oblika definisanih nad jednostavnim matičnim elementom. Ova
transformacija, međutim, zahtijeva postavljanje vrlo striktnog seta topoloških i
geometrijskih restrikcija na elemente u mreži. Umjesto toga, VETFEM elementi formiraju
funkcije oblika direktno u fizičkim koordinatama elementa, u obliku polinoma nižeg reda, i
ne zahtijevaju bilo kakvu izoparametrijsku transformaciju. Kroz proces iznalaženja
rješenja, koeficijenti ovih polinoma su ograničeni kako bi se osigurala linearna varijacija
funkcije oblika na ivicama elementa, slaba neprekidnost na interelementarnim konturama
(plohama), i optimalna glatkost u unutrašnjosti elemenata, kao i zadovoljenje osobine
Kronecker-delta [19]. VETFEM formuliše i prikladno integraciono pravilo za postavljanje
integracionih tačaka unutar elementa, kao i dodjeljivanje težinskih koeficijenata svakoj
inegracionoj tački na način da je tipični 3D VETFEM element podijeljen u podpodručja, od
kojih svako odgo-vara pojedinačnom čvoru elementa. Integracione tačke elementa
zauzimaju lokaciju težišta podpodručja, a volumeni podpodručja se uzimaju za
odgovarajuće težine. Ovakav jedan-na-jedan odnos izmedu čvorova elementa i
integracionih tačaka ima mnoge prednosti u olakšavanju re-mapiranja rješenja koje slijedi
nakon re-kreiranja mreže u problemima koji uključuju ekstremne deformacije.

7. ZAKLJUČAK

Iako je konvencionalna MKE najrasprostranjenija numerička tehnika za rješavanje

kompleksnih problema u trodimenzionalnoj solid mehanici, ograničenja koja potiču iz
izoparametrijskog mapiranja znatno utiču na brzinu i efikasnost prilikom kreiranja i re-
kreiranja mreže konačnih elementa, pogotovo kod problema koji uključuju složenu i
evolvirajuću geometriju. Sa druge strane, bezmrežne metode, kod kojih ovaj problem nije
prisutan, ne posjeduju efikasan mehanizam kojim bi se egzaktno postavili konturni uslovi i
izvršila numerička integracija. Predstavljene metode koje nastoje da na neki način ujedine
kvalitetne i korisne karakteristike MKE i bezmrežnih metoda, iako pogodne za rješavanje
određenih vrsta problema, još uvijek nisu dostigle nivo univerzale teoretske podloge,
implementacije i primjene.
VETFEM je istinska metoda konačnih elemenata za eliptične probleme drugog reda,
sa osnovnom razlikom da njeni elementi mogu biti proizvoljni poliedri, sa mnogo blažim
ograničenjima ne-konveksnosti. Ovi relaksirani geometrijski zahtjevi uveliko
pojednostavljuju zadatak automatskog generisanja mreže u odnosu na konvencionalnu
MKE omogućavajući fleksibilno i efikasno generisanje prikladnih poliedarskih mreža koje
tačno odgovaraju geometriji problema. VETFEM takođe osigurava i učinkovito, mnogo
manje zahtijevno, integraciono pravilo bez potrebe za zasebnom (integracionom) mrežom.

255
Građevinarstvo - nauka i praksa

LITERATURA

[1] N. Sukumar, B. Moran, A. Semenov, V. V. Belikov: "Natural Neighbor Galerkin Methods",

International Journal for Numerical Methods in Engineering, 50:1-27, 2001
[2] J. W. Yoo, B. Moran, J. S. Chen: "Stabilized conforming nodal integration in the natural-
element method", International Journal for Numerical Methods in Engineering, 60:861-890,
2004
[3] D. Gonzalez, E. Cueto, M. A. Martinez, M. Doblare: "Numerical integration in natural
neighbor Galerkin methods", International Journal for Numerical Methods in Engineering,
60:2077-2104, 2004
[4] N. Sukumar, B. Moran, T. Belytschko: "The Natural Element Method in Solid Mechanics",
International Journal for Numerical Methods in Engineering, 43:839-887, 1998
[5] E. Cueto, B. Calvo, M. Doblare: "Modeling three-dimensional piece-wise homogeneous
domains using the α-shape based Natural Element Method", International Journal for
Numerical Methods in Engineering, 54(6):871-897, 2002
[6] E. Cueto, N. Sukumar, B. Calvo, M. A. Martinez, J. Cegonino, M. Doblare: "Overview of
recent advances in natural neighbor Galerkin methods", Archives of Computational Methods
in Engineering, 10:307-384, 2003
[7] S. R. Idelsohn, E. Onate, N. Calvo, F. Del Pin: "The meshless finite element method",
International Journal for Numerical Methods in Engineering, 58:893-912, 2003
[8] I. Babuska, U. Banerjee, J. E. Osborn: "Survey of meshless and generalized finite element
methods: a unified approach", Acta Numerica, 12:1-125, 2003
[9] T. Strouboulis, K. Copps, I. Babuska: "The generalized finite element method: an example of
its implementation and illustration of its performance", International Journal for Numerical
Methods in Engineering, 47(8):1401-1417, 2000
[10] T. Strouboulis, K. Copps, I. Babuska: "The generalized finite element method", Computer
Methods in Applied Mechanics and Engineering, 190:4081-4193, 2001
[11] N. Moes, J. Dolbow, T. Belytschko: "A Finite Element Method for Crack Growth without
Remeshing", International Journal for Numerical Methods in Engineering, 46(1):131-150,
1999
[12] N. Sukumar, N. Moes, B. Moran, T. Belytschko: "Extended finite element method for three-
dimensional crack modelling", International Journal for Numerical Methods in Engineering,
48 (11):1549-1570, 2000
[13] J. Dolbow, N. Moes, T. Belytschko: "An extended finite element method for modeling crack
growth with frictional contact", Computer Methods in Applied Mechanics and Engineering,
190(51-52):6825-6846, 2001
[14] M. Stolarska, D. L. Chopp, N. Moes, T. Belytschko: "Modelling crack growth by level sets in
the extended finite element method", International Journal for Numerical Methods in
Engineering, 51:943-960, 2001
[15] G. Zi, T. Belytschko: "New Crack-Tip Elements for XFEM and Applications to Cohesive
Cracks", International Journal for Numerical Methods in Engineering, 57:2221-2240, 2003
[16] S. H. Lee, J. H. Song, Y. C. Yoon, G. Zi, T. Belytschko: "Combined extended and
superimposed finite element method for cracks", International Journal for Numerical Methods
in Engineering, 59:1119-1136, 2004
[17] M. M. Rashid, P. M. Gullett: "On A Finite Element Method With Variable Element
Topology", Computational Plasticity Models, Software, and Applications, 1:136-160, 1999
[18] M. M. Rashid, P. M. Gullett: "Formulation of a finite element method with arbitrary element
geometry", Modeling and Simulation-Based Life Cycle Engineering, Chong K. P., Saigal S.,
Thynell S., Morgan H.S. (eds). Spon: London, 2002; 76-90
[19] M. M. Rashid, M. Selimotic: "A Three - Dimensional Finite Element Method With Arbitrary
Polyhedral Elements", International Journal for Numerical Methods in Engineering, 67:226-
252, 2005

256