1.

DEFINICIJA ZDRAVLJA

Zdravlje je stanje dobrog telesnog, psihičkog i društvenog blagostanja. Zdravlje se najčešće

upotrebljava kao pojam odsustva od bolesti. Neki od uvjeta zdravlja su uravnotežena
prehrana, telesna aktivnost i higijena.
Definicija Svetske zdravstvene organizacije u njezinu Ustavu glasi: »Zdravlje je stanje
potpunog fizičkog, duševnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i
iznemoglosti.«
U širem smislu zdravlje se posmatra kao stanje ili kvalitet ljudskog organizma koji se izražava
adekvatnim funkcionisanjem organizma u datim genetskim uslovima i uslovima spoljne
sredine, a u užem smislu zdravlje podrazumeva:

• da ne postoji bolest

• da osoba funkcioniše normalno unutar opšte prihvaćenih zdravstvenih standarda u odnosu

na pol, starost i geografsko područje i

• da organi funkcionišu adekvatno, kako posebno, tako i u sklopu međusobnih odnosa

Prilikom usvajanja globalne strategije "Zdravlje za sve" SZO je indirektno prihvalila

pragmatičan stav o zdravlju kao "sposobnosti za vođenje ekonomski i socijalno produktivnog
života". Sve postojeće definicije zdravlja ukazuju na njegovu kompleksnost i
multidimenzionalnost, ali ne pružaju mogućnost merenja. Da bi se to obezbedilo potrebne su
operativne i radne definicije do kojih nije lako doći.

2. PROMOCIJA ZDRAVLJA

promocija zdravlja je proces vremenski kraćeg trajanja od promicanja zdravlja, a provodi se

zdravstvenim akcijama (kampanjama) koje utječu na širenje zdravstvenih poruka u zajednici i
mobilizaciji ljudi na provođenju određenih zdravstvenih zadataka.
Cilj je promicanja zdravlja omogućiti pojedincima i zajednicama povećanu kontrolu nad
čimbenicima koji uvjetuju zdravlje (determinantama zdravlja). Ovaj koncept zdravlja ističe
pozitivne potencijale i sposobnosti i pojedinca i zajednice. U promicanju zdravlja neophodno
je aktivno sudjelovanje svih važnih društvenih sektora (unutar i izvan sustava zdravstva),
kreatora zdravstvene politike (političari, HZZO) i samih građana, kojima je pravo na zdravlje
zajamčeno Ustavom kao osnovno ljudsko pravo. Promicanje zdravlja obuhvaća različite
pristupe i metode kao što su mjere zdravstvenog prosvjećivanja i odgoja, zakonodavne mjere,
porezne i administrativne mjere, organizacijske mjere te aktivnosti lokalne zajednice (laičke
inicijative i inicijative skupina stručnjaka). Na taj način pokret promicanja zdravlja obuhvaća
široku intersektorsku suradnju.
Promocija zdravlja je koncept zasnovan na težnji da se unapredi povezanost ljudi i njihove
društvene okoline, stavljajući u prvi plan odgovornost kako pojedinca za sopstveno zdravlje,
tako i uticaj faktora društvene i prirodne sredine na zdravlje celokupne društvene zajednice.
Kroz koncept nove javne zdravstvene zaštite, promocija zdravlja i primarna zdravstvena
prevencija se nameću kao prioritetne oblasti za promotivno delovanje, u lokalnoj zajednici.
Promocija zdravlja obuhvata saradnju više državnih sektora i više naučnih disciplina i
razvijeno partnerstvo između zajednice i zdravstvenog sektora, što u ovoj oblasti ima poseban
značaj za zdravlje

3. DIMENZIJE ZDRAVLJA

mogu se definisati dve dimenzije zdravlja, relevantne kako za pojedinca, tako i za zajednicu:
• zdravstvena ravnoteža i
• zdravstveni potencijal.
Na nivou individue zdravstvena ravnoteža reflektuje dinamički ekvilibrijum koji laici
doživljavaju kao odsustvo simptoma bolesti, odnosno onesposobljenosti, a u pozitivnom
smislu kao osećaj dobrog fizičkog, psihičkog i socijalnog stanja. Na ovu ravnotežu s jedne
strane utiče zdravstveni potencijal individue, odnosno sposobnost da se "nosi" sa izazovima
sredine, a sa druge strane tip, intenzitet i dužina trajanja tog izazova.

4. DETERMINANTE ZDRAVLJA I FAKTORI RIZIKA ZA ZDRAVLJE

Prema SZO postoje sljedeće grupe odrednica zdravlja:

1. Dohodak i socijalni status (viši su povezani sa dobrim zdravljem)

2. Obrazovanje ( niži stepen obrazovanja povezan sa lošijim zdravljem, više stresa,
manje samopoštovanja)
3. Fizička okolina (čista voda, vazduh, zdravo stanovanje= bolje zdravlje)
4. Zaposlenje i radni uslovi (zaposleni su zdraviji)
5. Mreža društvene podrške (veća podrška- bolje zdravlje)
6. Genetski faktori ( nasljeđe igra ulogu u dužini života)
7. Zdravstveno ponašanje pojedinca i načini na koje pojedinac savlada stres
8. Zdavstvena služba, njena dostupnost korištenje i efikasnost u prevenciji i liječenju
9. Rodna pripadnost

Centri za kontrolu bolesti definišu 5 grupa odrednica zdravlja:

1. Biološki faktori i genetika

2. Ponašanje pojedinca
3. Društvena okolina
4. Fizička okolina
5. Zdravstveni sistem

6. FAKTORI RIZIKA ZA ZDRAVLjE

1. Najčešći bihejvioralni faktori rizika za zdravlje (činioci rizika povezani sa
ponašanjem) su:
– Pušenje i izlaganje duvanskom dimu:
– Nepravilna ishrana:

– Nedovoljna fizička aktivnost:

– Zloupotreba psihoaktivnih supstanci (PAS):– Druge vrste destruktivnog ponašanja

prema sebi i drugima:
1- samopovređivanje,
2- pokušaji samoubistva,
3- agresivno ponašanje i nasilje,
4- nenošenje zaštitne opreme,
5- neobezbeđenost životnog prostora od slučajnih povreda i trovanja,–

-Neodgovorno reproduktivno ponašanje

– Nepravilno korišćenje zdravstvene službe

– Faktori rizika povezani sa socijalnim funkcionisanjem:

o prolongirani stres,
o problemi prilagođavanja u vezi sa izmenjenim socijalnim normama,
o ograničenje stepena samorealizacije (odlaganje ili odustajanje od
postignuća ciljeva u vezi sa obrazovanjem, zapošljavanjem, partnerstvom,
roditeljstvom itd.),
o osećaj nesigurnosti itd;

– Nedovoljna oralna higijena:

– Nedovoljna lična telesna higijena:

2. Biološki faktori rizika za zdravlje se dele na nepromenljive i promenljive:

2.1 Nepromenljivi biološki faktori rizika za zdravlje:
– pol,
– starost,
– nasleđe i
– stečeni trajni invaliditet.
2.2 Promenljivi biološki faktori rizika za zdravlje:
2.2.1 Najčešći lični promenljivi biološki faktori rizika za zdravlje:
– prekomerna telesna masa i gojaznost,
– hipertenzija,
– hiperglikemija (šećerna bolest),
– hiperholesterolemija,
– metabolički sindrom „X” i dr.
2.2.2 Najčešći promenljivi biološki faktori rizika za zdravlje u životnoj
sredini:
– Rizici povezani sa mestom stanovanja i radnim mestom:
o neadekvatno vodosnabdevanje,
o neadekvatna dispozicija čvrstog i tečnog otpada,
o nehigijenski uslovi stanovanja,
o buka,
 o zračenja,
o aerozagađenje,
o specifični rizici radnog mesta itd.
– Socio-ekonomski faktori:
o nepismenost,
o manja stručna sprema,
o nezaposlenost,
o neraspolaganje ličnom imovinom,
o siromaštvo,
o samohrani roditelji,
o ruralno i periurbano stanovništvo,
o višestruka opterećenost socio-ekonomskim faktorima itd.

5. PROMOCIJA ZDRAVE ISHRANE

Pravilna ishrana je najbolja zdravstvena metoda i način prevencije mnogih oboljenja koju
provodi svaki pojedinac, stvarajući temelj optimalnog zdravlja i zdravog načina života te
je zbog toga najbolje jesti pametno. Pravilnom ishranom mogu se spriječiti bolesti srca i
krvnog pritiska, moždani udari i dijabetes - vodećih oboljenja kako u svijetu tako i u
Bosni i Hercegovini.

Zdrava ishrana može se promovisati na različite načine. Neki od tih načina su:

- Promocija zdave ishrane u školama (kroz postere, takmičenja i sl.)

- Preko medija ( televizija, internet)
- Preko novina, časopisa
- Preko reklama i sponzorstva
?????

7. PUTEVI PRENOSA ZARAZNIH BOLESTI

Prema karakteristikama u vezi s putom prijenosa uzročnika zarazne bolesti i ulaznim vratima,
iz praktičnih se razloga zarazne bolesti u epidemiološkoj praksi razvrstavaju u tri skupine:

1. bolesti koje se prenose respiratornim putem – ulazno mjesto su dišni putovi:

- infekcija kapljicama i zrakom: dječje zarazne bolesti – difterija, hripavac, ospice, vodene
kozice, rubeola te streptokokna angina, meningitis, tuberkuloza pluća i većina drugih
respiratornih infekcija (viroze i dr.),
- infekcija prašinom: tuberkuloza pluća, plućni antraks, Q-groznica, tularemija, stafilokokne i
streptokokne infekcije,
2. bolesti koje se prenose crijevnim putem – ulazno mjesto je probavni sustav (tzv. bolesti
prljavih ruku):
- infekcije hranom: trbušni tifus, paratifus, dizenterija, alimentarne toksikoinfekcije (tzv.
trovanje hranom), infektivni hepatitis („žutica A“, „žutica E“), dječja paraliza, Q-groznica,
- infekcije vodom: trbušni tifus, paratifus, dizenterija, kolera, infektivni hepatitis, dječja
paraliza i druge enteroviroze,
3. transmisivne i druge zarazne bolesti – ulazno su mjesto koža i vidljive sluznice:
a) bolesti koje prenose člankonošci (insekti):
- nekrilati insekti:
uši: pjegavi tifus, povratna groznica, rovovska groznica,
buhe: bubonska kuga, murini pjegavac,
krpelji: Q-groznica, krpeljni encefalitis, Lyme borelioza (eritema migrans),
grinje: tsutsugamushi groznica,
- krilati insekti:
komarci : malarija, žuta groznica, dengue groznica, razne vrste encefalitisa,
muhe: bolest spavanja, antraks, tularemija, trbušni tifus,
b) zoonoze (bolesti koje se prenose sa životinja na ljude): antraks, bjesnoća, tularemija,
leptospiroze, psitakoza/ornitoza (ptice, papige), salmoneloze,
c) infekcija rana: tetanus, plinska gangrena, erizipel, sepsa,
d) kožne zarazne bolesti: tuberkuloza kože, furunkuloza, flegmona,
e) očne bolesti: trahom, epidemični konjunktivitis, gonoreja oka.

8. IMUNITET

Imunitet je medicinski pojam kojim se označava sposobnost organizma da se odupre i

odbrani od infekcija, bolesti  ili neke druge biološke ili hemijske opasnosti. Imunitet
funkcioniše poput mehanizma čija je uloga uspostavljanje barijera
protiv patogena (virusi, bakterije, parazita), kancerogenih ćelija,
štetnih molekula i otrova (npr. zmijski). Sveukupni mehanizam odbrane organizma
zovemo imuni sistem

Adaptivni imunitet se često dijeli u dvije glavna tipa, u zavisnosti od toga na koji način je
uspostavljen imunitet.

 Prirodno stečeni imunitet se uspostavlja kontaktom sa izazivačem zaraze (odnosi se na

"slučajan" kontakt).
 Umjetno/vještačko stečeni imunitet se stiče isključivo namjernim intervencijama, npr.
putem vakcinacije.
Dalje, i ova dva tipa se mogu razvrstavati još i prema načinu sticanja imuniteta:

 imunitet je stvoren u samom organizmu

 imunitet je prenešen u dati organizam iz već imunog organizma

PASIVNI IMUNITET
Stiče se putem transfera antitijela ili aktiviranih T-ćelija ali nije dugog vijeka; ne traje duže od
nekoliko mjeseci.

 Prirodnim putem ovaj imunitet se prenosi u trudnoći sa majke na fetus preko placente i

preko majčinog mlijeka na novorođenče.
  Vještačkim putem se antitijela na određeni patogen ili toksin prenose iz jednog
čovjeka (ili nekih životinja, npr. konja) u drugog. Pasivna imunizacija se primjenjuje kad
postoji visok rizik od infekcije a organizam nema dovoljno vremena na raspolaganju da
razvije odgovarajuću imunu reakciju.

Aktivni imunitet se stvara u organizmu putem antigena i traje mnogo duže od pasivnog
imuniteta, ponekad cijeli život. Aktivni imunitet je i aktivan i adaptivan. Napad patogena
aktivira stvaranje određenih ćelija sa „memorijom“. Ponovna infekcija istim patogenom
pokrenuće snažnu reakciju, brzu proizvodnju antitijela i neutralizaciju zaraze.

9. BOLNIČKE INFEKCIJE

Sve infekcije koje su stečene u bolničkoj sredini, nakon 48 sati hospitalizacije ili ambulantnog
liječenja nazivaju se bolničkim, hospitalnim ili nazokomijalnim infekcijama.Bolničkim se
infekcijama smatraju i infekcije stečene pri ambulantno učinjenim dijagnostičkim i
terapijskim zahvatima i u izvanbolničkim zdravstvenim ustanovama, kao što su npr. infekcije
mokraćnih putova nakon kateterizacije i infekcije ambulantno obrađenih kirurških rana. No,
infekcije nastale u bolnici mogu se klinički očitovati i dugo nakon otpusta iz bolnice. Danas
se bolničkim infekcijama smatraju i infekcije medicinskog osoblja koje su stečene u procesu
njege i liječenja bolesnika. Prema svom porijeklu, bolničke infekcije mogu biti endogene i
egzogene. Endogene infekcije su izazvane mikroflorom samog bolesnika, dok su egzogene
infekcije uzrokovane mikroorganizmima iz bolničke sredine: drugi bolesnici, zdravstveno
osoblje, posjetioci, bolnički prostor, medicinski instrumenti i oprema. Posebna se pažnja pri
izučavanju intrahospitalnih infekcija pridaje tzv. primarnim bakterijemijama koje se
uglavnom vezuju za katetere ili tubuse, odnosno izvor infekcije se nalazi na koži pacijenata,
bolničkog osoblja ili rijeđe u vanjskoj sredini. Opće prihvaćen i u praksi dokazan stav je da
dužina boravka katetera u krvnom sudu direktno proporcionalna nastanku infekcije. Po
rezultatima više istraživanja bezbjedan period, odnosno period u kojem se ne razvija infekcija
je do 3 dana od momenta insercije katetera. Kada su u pitanju urinarni kateteri, infekcija je
gotovo izvjesna kod svih bolesnika koji su kateterizirani 30 dana.

UZROČNICI INTRAHOSPITALNIH INFEKCIJA

Uzročnici intrahospitalnih infekcija mogu biti gotovo svi mikroorganizmi: bakterije, virusi,
gljivice i paraziti. Vrste bakterija, koje uzrokuju bolničke infekcije su se mijenjale u
zavisnosti od primjene antibiotika i primjene novih dijagnostičkih i terapijskih, često
agresivnih procedura. Bitne karakteristike bakterija izazivača intrahospitalnih infekcija su
rezistencija na antibiotike, pojava zavisnosti od antibiotika i otpornost na dezinfekcijska
sredstva.

Najčešći uzročnici intrahospitalnih infekcija su:

Bakterije:

 Staphylococcus aureus
 Staphylococcus epidermidis
 Escherichia coli
 Pseudomonas aeruginosa
 Streptococcus (β hemolitički)
 Klebsiella
Rjeđe: Serratia marcescens, Enterococcus, Legionella, Clostridium difficile

Virusi:

 Hepatitis A
 Coxackiae grupe B
 Rotavirusi
Gljive:

 Candida albicans
Paraziti:

 Sarcoptes scabiei
 Pediculus humanus

PUTOVI PRIJENOSA INTRAHOSPITALNIH INFEKCIJA

Transmisija infektivnih agenasa može biti uobičajena kao i kod nehospitaliziranih bolesnika:
kapljičnim i fekalno oralnim putem. Međutim, ono što je specifično za intrahospitalne
infekcije je prijenos infekcije putem:

 dijagnostičkih procedura: endoskopije, laparoskopije, biopsije, lumbalne punkcije

 terapijskih procedura: plasiranje katetera, tubusa, mehanička ventilacija, hemodijaliza,
injekcije (i.m., i.v.), kontaminirani infuzijski rastvori
 transfuzijama krvi i njenih derivata
 transplantacijom organa i tkiva

10. SUZBIJANJE ZARAZNIH BOLESTI

Nadzor nad provođenjem posebnih  mjere za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti

podrazumijeva rano otkrivanje izvora zaraze i putova prenošenja zaraze, laboratorijsko
ispitivanje uzročnika zarazne bolesti, odnosno epidemije zarazne bolesti, prijavljivanje
zaraznih bolesti, prijevoz, izolacija i liječenje oboljelih, provođenje preventivne i obvezne
preventivne dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije, zdravstveni nadzor nad kliconošama,
zaposlenim i drugim osobama, zdravstveni odgoj osoba, imunizacija, seroprofilaksa i
kemoprofilaksa i osoba koje su izložene profesionalnom riziku te imunizacija pučanstva
protiv određenih zaraznih bolesti  kako je određeno odgovarajućim propisima.
 
Nadzire se također provođenje mjere za sprečavanje i suzbijanje bolničkih infekcija, rad
bolničkih povjerenstava za sprječavanje i suzbijanje bolničkih infekcija  kod  obveznika koji
obavljaju zdravstvenu djelatnost te pružatelja usluga socijalne skrbi koji u okviru smještaja
pružaju korisnicima usluge pojačane njege (stacionarna njega).

Zaštita pučanstva od zaraznih bolesti ostvaruje se obveznim mjerama za sprečavanje i

suzbijanje zaraznih bolesti koje mogu biti:
A. opće mjere,
B. posebne mjere,
C. sigurnosne mjere,
D. ostale mjere.

Opće mjere za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti su:

1. osiguravanje zdravstvene ispravnosti hrane, predmeta koji dolaze u dodir s hranom i
predmeta opće uporabe te sanitarno-tehničkih i higijenskih uvjeta proizvodnje i prometa istih,
2. osiguravanje zdravstvene ispravnosti vode za piće te sanitarna zaštita zona izvorišta i
objekata, odnosno uređaja koji služe za javnu opskrbu vodom za piće,
3. osiguravanje zdravstvene ispravnosti kupališnih, bazenskih voda, voda fontana i drugih
voda od javno zdravstvenog interesa,
4. osiguravanje sanitarno-tehničkih i higijenskih uvjeta na površinama, u prostorijama ili
objektima iz stavka 1. ovoga članka,
5. osiguravanje sanitarno-tehničkih i higijenskih uvjeta odvodnje otpadnih voda, balastnih
voda te odlaganja otpadnih tvari,
6. osiguravanje provođenja dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije kao opće mjere na
površinama, prostorima, prostorijama ili objektima iz stavka 1. ovoga članka.

Posebne mjere za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti su:

1. rano otkrivanje izvora zaraze i putova prenošenja zaraze,
2. laboratorijsko ispitivanje uzročnika zarazne bolesti, odnosno epidemije zarazne bolesti,
3. prijavljivanje,
4. prijevoz, izolacija i liječenje oboljelih,
5. provođenje preventivne i obvezne preventivne dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije,
6. zdravstveni nadzor nad kliconošama, zaposlenim i drugim osobama,
7. zdravstveni odgoj osoba,
8. imunizacija, seroprofilaksa i kemoprofilaksa i
9. informiranje zdravstvenih radnika i pučanstva

11. PROVOĐENJE MJERA DEZINFEKCIJE, DEZINSEKCIJE I DERATIZACIJE

Dezinfekcija je postupak uništavanja patogenih (štetnih) mikroorganizama na tijelu i na

predmetima. Dezinsekcija je postupak uništavanja kukaca koji prenose bolesti,
a deratizacija uništavanje glodavaca. Ove mjere provode se zbog sprječavanja nastanka i
širenja zaraznih bolesti.

Obvezatne DDD mjere podrazumijevaju složene, pažljivo planirane cjelovite mjere

uništavanja mikroorganizama te suzbijanja štetnih člankonožaca (Arthropoda) i štetnih
glodavca, odnosno kombinaciju preventivnih i kurativnih mjera s konačnim ciljem postizanja
smanjenja, zaustavljanja rasta i razmnožavanja ili potpunog uklanjanja prisustva
mikroorganizama, štetnih člankonožaca (Arthropoda) i štetnih glodavca.
Osnovni postupci cjelovite zaštite u objektima su:
– provedba higijene površina i prostora,
– provedba sanitacije površina i prostora:
– otklanjanjanje uvjeta za rast i razmnožavanje mikroorganizama te otklanjanjanje izvora
hrane i zaklona koji pogoduju razmnožavanju štetnih člankonožaca (Arthropoda) i štetnih
glodavaca,
– provedba potrebnih građevinsko – tehničkih zahvata kojima će se stvoriti nepovoljni uvjeti
za ulaženje, zadržavanje i razmnožavanje štetnih člankonožaca (artropoda) i štetnih
glodavaca.
– primjena fizikalnih mjera:
– provedba optimalnih mikroklimatskih uvjeta,
– uporaba ultrazvučnih aparata na mjestima gdje je to prihvatljivo,
– primjena pesticida:
– uporaba pesticida koji djeluju na ciljanog štetnika,
– primjena pesticida na ciljanu infestiranu površinu.
Tijekom provođenja obvezatnih DDD mjera za svaku vrstu i u svakom postupku obvezno je:
1. napraviti pregled površina i prostora:
– odrediti stanje površina i prostora u odnosu na onečišćenje mikroorganizmima i prisustvo
štetnih člankonožaca (Arthropoda) i štetnih glodavaca,
– utvrditi stupanj infestacije i nastalu štetu,
– odrediti vrstu uzročnika štete i odrediti mjere s kojima će se smanjiti, zaustaviti rast i
razmnožavanje ili potpuno uklanjanje prisustva mikroorganizama, štetnih člankonožaca
(Arthropoda) i štetnih glodavaca,
– utvrditi »kritične točke«, odnosno ekološke niše, hranilišta i nastale štete.
2. izraditi dokumentaciju:
– napisati preporuke za edukaciju osoba iz stavka 2. članka 2. ovoga Pravilnika (napisati i
podijeliti upute i instruktivne letke),
– napisati preporuke za sanacijske mjere u okolišu i na »kritičnim točkama«,
– napisati preporuke i prijedloge za provedbu vrste obvezatnih DDD mjera.
3. izraditi Plan provedbe obvezatnih DDD mjera koji mora sadržavati:
– popis prihvatljivih pesticida s kojima će se obraditi površina, prostor ili objekt,
– detaljno razrađen prostorni raspored rada i rokove obavljanja mjera,
– način obrade površina, prostora ili objekta primjenom jedne ili više mjera
– mjere opreza, zaštitu osoba, prostora, objekta i okoliša
– prijedlog dodatnih mjera za izvršenje popravaka u tijeku provedbe obvezatnih DDD mjera
(dopunska obrada ili promjena mjere).
4. izvršiti ocjenu provedene obrade:
– izvidom i sustavnim praćenjem (monitoringom) te anketom korisnika obvezatnih DDD
mjera prosuditi uspjeh intervencije,
– izraditi prijedlog za neškodljivo i trajno otklanjanje šteta u objektima korisnika obvezatnih
DDD mjera.

Dezinfekcija se provodi mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim mjerama.

Mehaničke mjere dezinfekcije podrazumijevaju mehaničko uklanjanje mikroorganizama s
radnih površina, predmeta ili u prostoru kao samostalne metode uklanjanja mikroorganizama,
odnosno stvaranja preduvjeta za uspješno provođenje drugih postupaka dezinfekcije, a
provode se struganjem, metenjem, odmašćivanjem i pranjem, filtracijom, ventilacijom i
taloženjem.
Fizikalne mjere dezinfekcije podrazumijevaju uporabu topline (suha ili vlažna) koja svojim
djelovanjem uništava, usporava rast i razmnožavanje ili uklanja većinu mikroorganizama.
Kemijske mjere dezinfekcije podrazumijevaju uporabu kemijskih tvari, odnosno
dezinficijensa, koje svojim djelovanjem uništavaju, usporavanju rast i razmnožavanje ili
uklanjaju većinu mikroorganizama.
Dezinsekcija je skup različitih mjera koje se poduzimaju s ciljem smanjenja populacije
najmanje do praga štetnosti, zaustavljaju rast i razmnožavanje ili potpuno uništavaju nazočnu
populaciju štetnih člankonožaca (Arthropoda) koji prenose uzročnike zaraznih bolesti,
parazitiraju na tijelu čovjeka, uzrokuju alergijske reakcije, imaju toksično djelovanje ili su
uznemirivači ili skladišni štetnici na hrani.
Dezinsekcija podrazumijeva i način sprječavanja ulaženja i zadržavanja štetnih člankonožaca
(Arthropoda) na površine, u prostor ili objekt.

Deratizacija je skup različitih mjera koji se poduzimaju s ciljem smanjenja populacije štetnih
glodavaca ispod praga štetnosti, zaustavljanja razmnožavanja ili potpunog uništenja nazočne
populacije štetnih glodavaca koji su prirodni rezervoari i prijenosnici uzročnika zaraznih
bolesti ili skladišni štetnici.
Deratizacija podrazumijeva i sve mjere koje se poduzimaju radi sprječavanja ulaženja,
zadržavanja i razmnožavanja štetnih glodavaca na površinama, u prostoru ili objektima.

12. FAKTORI RIZIKA ZA NASTANAK I RAZVOJ HRONIČNIH NEZARAZNIH

BOLESTI

Nezarazne bolesti danas predstavljaju dominantan globalni javni zdravstveni izazov. Prema
podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), nezarazne bolesti, među kojima
dominiraju bolesti srca i krvnih sudova, maligne neoplazme, dijabetes i hronične respiratorne
bolesti, uzrokuju 63% od ukupnog broja smrti u svijetu, od čega više od 14 miliona ljudi umre
prerano, u dobi između 30 i 70 godina života. Najveći udio prerano umrlih osoba zabilježen je
u zemljama s niskim i srednjim stepenom razvoja, što još više produbljuje troškove
zdravstvene zaštite i siromaštvo ovih zemalja.

Četiri nivoa CVD rizika: veoma visok, visok, umjeren i nizak rizik
· Skrining faktora rizika mora se uzeti u obzir kod odraslih muškaraca ≥40 godina i kod žena
≥50 godina života ili ako su u postmenopauzi.
· Koncept rizik-godine · Važnost psihosocijalnih faktora rizika
· Ograničena uloga rizičnih biomarkera
· Izbjegavanje pasivnog pušenja
· Utjecaj specifičnih uzoraka dijete
· Efekt multimodalne bihevioralne intervencije
· Vodstvo koje se odnosi na provođenje programa
· Doktori porodične medicine i opće medicine ključni su u prevenciji, programi koje
koordiniraju medicinski tehničari su vrijedni
Krvni pritisak Stil života i životne navike važni su za sve hipertenzivne pacijente. Glavni
antihipertenzivni lijekovi jednaki su za kliničku upotrebu. Ciljni krvni pritisak 140/90 mmHg

13. PRISTUPI VEZANI ZA SMANJENJE KARDIOVASKULARNIH OBOLJENJA

Aterosklerotske CVD, posebno CHD i ishemijski moždani udar, ostaju vodeći uzrok
prijevremene smrti širom svijeta. CVD pogađa i muškarce i žene. Od svih smrti koje se dese
prije 75. godine života u Evropi, uzrok 42% njih kod žena i 38% kod muškaraca je CVD.

Unapređenje i promicanje zdravlja su prve mjere u nizu intervencija u prevenciji KVB,

kojima je cilj stvaranje takve životne i radne sredine (poput zdravih uvjeta stanovanja, uvjeta
rada, prehrane, omogućavanje rekreacije i tjelesne aktivnosti, jačanja društvene potpore...)
koje će pozitivno utjecati na zdravlje odnosno neće štetiti zdravlju. Mjere unapređenja
zdravlja se primjenjuju u zdravih osoba sa svrhom da se bolest ne razvije.
Izbjegavanje i smanjivanje nezdravih načina života i svih rizičnih čimbenika (prestanak
pušenja, povećanje tjelesne aktivnosti, smanjenje prekomjernog unosa zasićenih masti i soli,
smanjenje prekomjerne tjelesnu težine...) uz odabir po zdravlje poželjnih ponašanja nastoji se
spriječiti razvoj bolesti. Pravodobim otkrivanjem prvih znakova bolesti putem probira,
sistematskih pregleda, samopregleda i drugih dijagnostičkih postupaka moguće je uspješno
intervenirati, odnosno poduzeti odgovarajuće terapijske mjere u svrhu sprečavanja pogoršanja
bolesti, razvoja komplikacija i nesposobnosti. Važan dio prevencije KVB je
otkrivanje rizičnih populacijskih skupina, koje imaju povećani rizik za obolijevanje od
kardiovaskularnih bolesti.
Uspješna i učinkovita prevencija KVB zahtijeva svobuhvatan multisektorski
pristup (zdravstvo, obrazovanje, gospodarstvo, industrija hrane, poljoprivreda,
zakonodavstvo...), političku potporu i participaciju pojedinca, zajednice, stručnjaka, medija i
vladajućih struktura i na nacionalnoj i na regionalnoj odnosno lokalnoj razini.

14. ZDRAVSTVENI ODGOJ / EDUKACIJA ZA ZDRAVLJE

Zdravstveni odgoj ili još preciznije odgoj i obrazovanje za zdravlje jest medicinskopedagoška
disciplina koja se bavi unapređenjem zdravstvene kulture društva. On omogućava medicini da
poveže svoje rezultate sa socijalnim i kulturnim ostvarenjima te da odgojnim i obrazovnim
procesima omogući da ljudi znanja pretvaraju u zdravstvena uvjerenja. Kad je riječ o zdravlju
mladih, Svjetska zdravstvena organizacija ističe da je osiguranje zdravog odrastanja prvo
zadatak odgovornih odraslih. Prema SZO-u, do 2020. godine mladi trebaju biti zdraviji i imati
veće mogućnosti usvajanja životnih sposobnosti i mogućnosti donošenja zdravog izbora te biti
osposobljeni preuzimati društveno i ekonomski uspješne uloge u zajednici.

15. EVIDENCIJE U OBLASTI ZDRAVSTVA

"Evidencija" je skup strukturiranih podataka utvrđenih zakonom, bez obzira na to da li se

sastoji od individualnih ili zbirnih podataka;
Zdravstvena dokumentacija i evidencije služe za: praćenje zdravstvenog stanja pacijenta;
praćenje i proučavanje zdravstvenog stanja stanovništva; praćenje izvršavanja obaveza svih
subjekata u oblasti zdravstvene zaštite; praćenje faktora rizika iz životne sredine i procenu
njihovog uticaja na zdravlje stanovništva; praćenje resursa u oblasti zdravstvene zaštite;
praćenje i stalno unapređenje kvaliteta zdravstvene zaštite; finansiranje zdravstvene zaštite;
planiranje i programiranje zdravstvene zaštite; praćenje i ocenjivanje sprovođenja planova i
programa zdravstvene zaštite; sprovođenje statističkih i naučnih istraživanja; informisanje
javnosti; izvršavanje međunarodnih obaveza u oblasti zdravstva i za razvoj sistema
zdravstvene zaštite i zdravstvenog osiguranja.
Podatke sadržane u medicinskoj dokumentaciji i evidencijama može koristiti pacijent na koga
se ti podaci odnose, radi ostvarivanja svojih prava, u skladu sa zakonom.
Vođenje zdravstvene dokumentacije i evidencija, sastavljanje i dostavljanje propisanih
izveštaja sastavni je deo stručno-medicinskog rada zdravstvenih ustanova, privatne prakse i
drugih pravnih lica i zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika.

16. OSNOVNA MEDICINSKA DOKUMENTACIJA

Zdravstvena dokumentacija" je izvorni ili reprodukovani dokument, primljen u rad ili stvoren
u radu zdravstvenih ustanova, privatne prakse i drugih pravnih lica. Zdravstvenu
dokumentaciju čine medicinska dokumentacija o pacijentima i osnovna dokumentacija o
zdravstvenoj ustanovi, privatnoj praksi i drugim pravnim licima. Zdravstvena dokumentacija
može da se vodi u pismenom ili elektronskom obliku;

Zdravstvena dokumentacija i evidencije služe za: praćenje zdravstvenog stanja pacijenta;

praćenje i proučavanje zdravstvenog stanja stanovništva; praćenje izvršavanja obaveza svih
subjekata u oblasti zdravstvene zaštite; praćenje faktora rizika iz životne sredine i procenu
njihovog uticaja na zdravlje stanovništva; praćenje resursa u oblasti zdravstvene zaštite;
praćenje i stalno unapređenje kvaliteta zdravstvene zaštite; finansiranje zdravstvene zaštite;
planiranje i programiranje zdravstvene zaštite; praćenje i ocenjivanje sprovođenja planova i
programa zdravstvene zaštite; sprovođenje statističkih i naučnih istraživanja; informisanje
javnosti; izvršavanje međunarodnih obaveza u oblasti zdravstva i za razvoj sistema
zdravstvene zaštite i zdravstvenog osiguranja.