I

— Ipak su napravili smiješnu pogrešku — reče profesor historije i, kad se toga

sjeti, smiješak mu, dok ga Dixon promatraše, iščeznu polako s lica. — Poslije odmora
smo svirali neku stvarčicu od Dowlanda{1} — produži on — za blokflautu i klavesin,
znate. Ja sam, naravno, svirao na blokflauti, a mladi Johns ...« — On ušutje i sav se
ukruti hodajući; kao da ga načasak zamijeni neki drugi čovjek, neki samozvanac koji ne
mogaše oponašati njegova glasa; zatim ponovo produži — ... mladi Johns je svirao na
klaviru. Svestran je on momak; oboa je zapravo njegov instrument. E sad, kako bilo da
bilo, reporter je valjda krivo shvatio, ili nije slušao, ili ne znam šta. Kako bilo da bilo,
u Postu je stajalo krupnim slovima: Dowland, dobro, njegovo su ime napisali kako
treba; gospoda Welch i Johns, dobro; ali šta mislite kako je bilo dalje?
Dixon zavrtje glavom. — Ne znam gospodine profesore — reče on posve iskreno.
Pomisli kako nijedan drugi profesor u Velikoj Britaniji ne drži do toga da ga zovu
profesorom.
— Flauta i klavir.
— Oh?
— Flauta i klavir, mjesto blokflauta i klavir. — Welch se načas nasmija. —Epa,
znate, blokflauta nije isto što i flauta, iako je, naravno flautina neposredna prethodnica.
Prvo i prvo, na njoj se svira, mislim na blokflauti, štono kažu a bec, to jest pušete u
usnik kao kod oboe ili klarinete. A na današnjoj se flauti svira štono kažu traverso,
drugim riječima pušete iznad otvora mjesto ...
Budući da se činilo da se Welch opet umirio, pa čak još više usporio korak, Dixon
se pokraj njega prepusti svojim mislima. Našao je svog profesora kako, začudo, stoji
pred policom Posljednjih prinova u Sveučilišnoj knjižnici i sad su išli ukoso preko
omanje tratine, prema pročelju glavne sveučilišne zgrade. Naoko, i ne samo naoko,
nalikovali su na izvođače neke varijetske tačke: Welch — visok, suhonjav, lepršave
progrušane kose, Dixon. — onizak, plave kose i okrugla lica, neobično plećat, iako nije
nikad bio ni osobito snažan ni spretan. Dixon je znao da se, usprkos ovom očitom
kontrastu među njima, studentima koji prolaze zacijelo čini da su oni, hodajući
odmjereno i, po svemu sudeći, zaneseni mislima, prilično dostojanstveni. Čovjek bi
zacijelo pomislio da se on i Welch razgovaraju o historiji, i to onako kako se o historiji
zacijelo razgovara po četvrtastim dvorištima Oxforda i Cambridgea. U ovakvim
trenucima kao sad Dixon je gotovo želio da je tako. Ta ga misao zaokupi dok se u
starijem čovjeku naglo ne probudi živahnost i provali iz njega tako da poče malne
vikati, a glas mu podrhtavaše od smijeha koji ostade bez odaziva u sugovornika.
— Najljepša je zbrka nastala u komadu koji su svirali baš pred odmor. Mladi
momak koji je svirao na violini okrenuo je, na svoju nesreću, odjednom dva lista pa je
došlo do takve pometnje .. časna riječ ...
 Dixon brzo odabra jednu drugu riječ i reče je u sebi, a onda pokuša nekako izraziti
svojim licem da shvaća što je smiješno. U mislima je, međutim, napravio drugačije lice
i obećao sam sebi da će ga doista napraviti čim bude sam. Uvući će donju usnu pod
gornje zube i postepeno pomicati natrag bradu koliko god bude mogao, a u isto vrijeme
bečiti oči i širiti nosnice. Vjerovao je da će mu tako lice obliti tamno, opasno rumenilo.
Welch je opet govorio o svom koncertu. Kako je on postao profesor historije, čak i
u ovakvu mjestu kao što je ovo? Je li objavio kakav rad? Nije. Je li predavao bogzna
kako? Nije, kurzivom. Kako onda? Kao i obično, Dixon je odgodio da rješava to
pitanje rekavši sam sebi da je najvažnije što taj čovjek može mnogo utjecati na njegovu
budućnost, pogotovo u idućih četiri-pet semdica. Dotle mora nastojati da pridobije
Welchovu naklonost, a jedan je od načina da to postigne, po njegovu mišljenju, da bude
Uz Welcha i da ga sluša kad govori o koncertima. Ali, opaža li Welch tko je uz njega
dok govori, i ako opaža, pamti li, i ako pamti, može li to utjecati na mišljenja koja je
već stvorio? Zatim se iznebuha, neočekivano u Dixonovoj svijesti javi misao o
njegovoj neprilici. Podrhtavajući zbog napora da svlada zijevanje od nervoze, on upita
svojim jednoličnim sjevernjačkim glasom:
— Kako je Margaret?
Lice drugoga čovjeka, koje bijaše kao od gline, promijeni se nekako zagonetno dok
mu se pažnja, poput eskadre starih sporih ratnih brodova, stade okretati prema toj novoj
pojavi, i on tek nakon nekoliko trenutaka mogaše reći:
— Margaret.
— Jest, nisam je vidio sedmicu dana ili dvije. — »Ili tri«, nadoda Dixon u sebi
nelagodno.
— Ah, rekao bih da se oporavlja veoma brzo, kad se uzme sve u obzir. Naravno,
pretrpjela je veoma težak udarac zbog onog Catchpolea i svih onih nezgoda poslije
toga. Meni se čini ... Sad njena duša pati, znate, a ne njeno tijelo; rekao bih da je
tjelesno opet potpuno zdrava. Zapravo, što se prije bude mogla prihvatiti nekog posla,
to je bolje iako je, naravno, kasno da počne predavati u ovom semestru. Ja znam da bi
ona rado ponovo prionula na posao i moram reći da joj odobravam. Tako će se
osloboditi od ... od ...
Dixon je sve to znao, i to mnogo bolje no što je Welch mogao i slutiti, ali je
osjećao da mora reći:
— Tako je, razumijem. Mislim da joj je mnogo pomoglo da se izvuče iz opasnosti
što živi s vama, gospodine profesore, i s gospođom Welch.
— Tako je, mislim da ima nešto u atmosferi mjesta, što na neki način liječi.
Jednom je bio kod nas u gostima prijatelj Petera Warlocka, baš za Božić, prije mnogo
godina. On je rekao uglavnom to isto. A i ja se sjećam kako sam se ljetos vraćao s
konferencije ispitivača u Durhamu. Bilo je baš vraški vruće, a vlak je bio ... ama baš ...
Nakon časovita zastranjenja njegova se konverzacija, koja je zapinjala, ponovo
vratila u svoju kolotečinu. Dixon se pomiri s tim i ukruti noge, jer su napokon stigli do
stepenica glavne zgrade. Zamisli kako bi bilo da uhvati profesora oko struka, pritisne
mu na usta sivkasto-plavi prsluk podstavljen krznom kako bi mu nestalo zraka, potrčao
noseći ga uza stepenice, hodnikom u nastavničku garderobu, turio njegove nožice u
cipelama bez prednjih lubova u zahodsku školjku, potegao lančić jedanput, dvaput,
triput, trpajući mu u usta toaletni papir.
Misleći o tome, on se samo sanjarski osmjehnu kad Welch, zamišljen, zastade u
popločanu predvorju i reče da mora otići gore i uzeti torbu iz svoje sobe koja bijaše na
drugom katu. Čekajući, Dixon razmišljaše kako bi podsjetio Welcha na njegov poziv da
dođe na čaj u njegovu kuću izvan grada a da se Welch na to ne mršti dugo i u
nedoumici. Bili su se dogovorili da će krenuti u četiri sata Welchovim autom, a sad je
bilo četiri i deset. Dixona obuze zla slutnja i smuči mu se kad pomisli da će vidjeti
Margaret i da će danas provesti s njom večer prvi put nakon sloma koji je doživjela.
Natjera sama sebe da misli o tome kako Welch vozi automobil i pokuša gojiti
nasilničke misli ne bi li se obranio od zle slutnje, lupkajući snažno svojom dugom
smeđom cipelom po podu i zviždučući. To je pomagalo pet sekundi ili nešto manje.
Kako će se ona držati kad ostanu na samo? Hoće li biti vesela gradeći se da je
zaboravila ili da nije ni opazila koliko je vremena proteklo otkako se nisu vidjeli,
onako kao što avion leti uvis prije nego što će se obrušiti na neprijatelja? Ili će biti
šutljiva i ravnodušna, naoko posve nesabrana, prisiljavajući ga da s čavrljanja prijeđe
na brižno zapitkivanje pa na kukavna obećanja i isprike? Kako god započne, nastavit će
na isti način: s jednim od onih pitanja na koja čovjek ne može odgovoriti niti im
izbjeći, s nekim groznim priznanjem, s nekom tvrdnjom koju će izreći o sebi i koja će,
bez obzira je li izrečena »radi efekta«, postići ipak svoj efekt. On se vezao s Margaret
nizom svojih vrlina za koje nije ni znao da ih posjeduje: uljudnošću, prijateljskim
zanimanjem, običnim suosjećanjem, dobroćudnom spremnošću da bude obmanut,
željom za čistim prijateljstvom. Činilo se da je posve prirodno što jedna nastavnica
poziva na kavu kolegu koji je mlađi od nje po položaju, ali stariji po godinama, a isto
se tako činilo da je pristojno prihvatiti taj poziv. Onda je on odjednom postao čovjek
koji »hoda« s Margaret i nekakav suparnik onom Catchpoleu, zagonetnoj figuri kojoj se
važnost neprestance mijenja. Prije dva mjeseca mislio je da Catchpole lijepo
napreduje, da ga oslobađa njegovih obaveza i da mu prepušta snošljivu ulogu taktičkog
savjetnika; čak je prilično uživao u mišljenju da se razumije donekle u to kako se vode
takve kampanje. A onda ju je Catchpole ostavio gurnuvši je u njegov naručaj. U tom
položaju teško da je mogao izbjeći sudbinu da bude jedini sadašnji objekt tih pitanja i
priznanja koja su ga obeshrabrivala.
Ta pitanja ... Iako nije smio ponovo zapušiti prije pet sati, Dixon pripali cigaretu,
jer se sjetio prve serije pitanja koje mu je zadala prije šest ili više mjeseci; bijaše to
otprilike na početku prosinca, sedam ili osam sedmica pošto je došao na sveučilište.
»Dolazite li rado k meni?« — bilo je prvo kojega se mogao sjetiti, a na koje je
odgovorio i lako i iskreno: »Dolazim.« Zatim su slijedila ovakva pitanja: »Mislite li da
se mi lijepo slažemo?« i »Jesam li ja jedina djevojka koju vi ovdje poznajete?« a
jednom, kad ju je treći dan za redom pozvao da provede s njim večer: »Hoćemo li se i
dalje tako često sastajati?« Tada ga je prvi put obuzeo neki nemir, ali je prije toga i
neko vrijeme poslije toga mislio koliko ovakvo poštenje i otvorenost pojednostavnjuju
strašno pitanje slaganja sa ženama. A činilo se da to isto vrijedi i za njena priznanja:
»Tako sam rado s vama«, »Ja se inače baš ne slažem s muškarcima«, »Nemojte mi se
smijati kad vam kažem da mislim da je sveučilišno vijeće napravilo bolji posao nego
što i sluti kad vas je primilo«. Nije mu bilo na kraj pameti da se smije, ni onda ni sad.
Kako li će biti obučena večeras? Mogao se nekako prisiliti da pohvali bilo šta osim
zelene haljine od paislejf{2} tkanine s cipelama niskih peta od imitacije antilopine kože.
Gdje je Welch? Poznato je da stari zna vješto umaći čovjeku i da se ne može
odučiti od toga. Dixon jurnu uza stepenice, pojuri pored spomen-ploča i kroz puste
hodnike, ali u poznatoj, niskoj sobi ne bijaše nikoga. Bučno siđe niz stepenice, kojima
se i sam višeput poslužio da umakne drugima, i uđe u nastavničku garderobu. Welch
bijaše unutri, nagnut nekako tajanstveno nad jednim umivaonikom.
— Eh, uhvatio sam vas u posljednji čas — razdragano će Dixon. — Mislio sam da
ste otišli bez mene. Gospodine profesore — nadoda kad je bilo već gotovo kasno.
Welch podiže glavu. Usko mu lice bijaše izobličeno od čuđenja.
— Da sam otišao? — upita on. — Vi ste ...
Vi ćete me povesti kući na čaj — dočeka Dixon. — Tako smo se dogovorili u
ponedjeljak, kad smo pili kavu, u skupnoj sobi. — On opazi svoje lice u zidnom
ogledalu i iznenadi se kad vidje na njemu izraz gorljiva prijateljstva.
Welch je stresao vodu s ruku, ali je sad prestao. Nalikovao je na afričkog divljaka
pred kojim su izveli neki običan mađioničarski trik. On reče:
— Kad smo pili kavu?
— Tako je, u ponedjeljak — odgovori Dixon turajući ruke u džepove i stišćući
pesti.
— O — reče Welch i prvi put pogleda Dixona. — O, jesmo li rekli danas poslije
podne? — On se okrenu prugastu ukoturenu ručniku i uze polako otirati ruke motreći
napeto Dixona.
— Tako je, gospodine profesore. Nadam se da vam još odgovara.
— Ah, odgovara mi potpuno — reče Welch neprirodno tiho.
— Dobro — reče Dixon. — Baš se radujem i dohvati svoju prljavu staru kišnu
kabanicu s kuke na zidu.
Welch se još držao kao da što taji, ali se, očito, brzo oporavljao i uspio nakon
kratkog vremena uzeti svoju torbu i ustaći na glavu svijetložućkastosmeđi šešir za
ribolov.
 — Odvest ćemo se dolje mojim kolima — predloži on.
— Odlično.
Kad iziđoše iz zgrade, pođoše pošljunčenim prilazom do automobila koji bijaše
parkiran uz nekoliko drugih. Dok je Welch temeljito tražio ključeve, Dixon je gledao
kojekuda naokolo. Pred njima se prostirao neuredan travnjak sve do sakate ograde za
kojom se nalazila Sveučilišna cesta i gradsko groblje kojih je veza poslužila kao meta
mnogim šalama što su kolale po gradu. Profesori su rado hvalili pred studentima kako
je »posmrtna godina preko puta« razmjerno prijemljiva za činjenice, a paralela između
posla čuvara groblja i zaštitnika učenosti nametala se često, i to ne samo studentima.
Dixon promatraše kako se pod blagim svibanjskim suncem polako penje uz brdo
autobus koji je vozio do gradića u kojem su živjeli Welchovi. Dixon bi se okladio da
će autobus stići prije njih. Začu kroz prozor nad glavom kako netko zapjeva grohotnim
glasom; učini mu se da je Barelay, profesor muzike, a vjerojatno je i bio.
Minutu kasnije Dixon je sjedio i slušao zvuk što bijaše nalik na zvonjenje napukla
zvonceta na vratima dok je Welch potezao pokretač. Taj zvuk zamre i pretvori se u
diskretno zujanje u kojemu kao da je sudjelovao svaki dio kola. Welch pokuša još
jednom; sad kao da je tko nestrpljivo lupao pivskim bocama. Tek što Dixon sklopi oči,
nešto ga čvrsto pritisnu uz sjedalo i išćušnu mu iz ruku goruću cigaretu koja pade u neku
pukotinu na podu. Šljunak zavrca ispod kotača automobila koji jurnu prema rubu
travnjaka i prijeđe preko njega prije nego krenu prilazom. Primicali su se cesti brzinom
ljudskog hoda dok je motor glasno mukao što je ponukalo skupinu studenata, koji su se
zadržali na sveučilištu i od kojih je većina nosila žute i zelene sveučilišne šalove, da
zure za njima iz malena natkrivena prostora pokraj vratarnice gdje su bile izvješene
sportske obavijesti.
Vozili su se uz brdo, po sredini Sveučilišne ceste. Za njima je uzalud trubio neki
teretnjak, što ponuka Dixona da krišom pogleda Welcha na čijem se licu, kao što vidje
sav bijesan, ogledaše samosvjesna mirnoća kao u kakva starog kormilara za
nevremena. Dixon ponovo sklopi oči. Nadao se da razgovor, pošto Welch dva puta
nespretno promijeni brzinu, neće više biti o sveučilištu. Čak je pomislio da bi radije
slušao o glazbi ili o tome što rade Welchovi sinovi, ženskasti Michel koji nešto piše i
bradati pacifist Bertrand koji nešto slika i kojega mu je opisala Margaret. Ali ma šta
bio predmet raspravljanja, Dixon je znao da će mu lice, uslijed napora da se
osmjehuje, pokazuje zanimanje, kaže poneku dopuštenu riječ i balansira između
zapadanja u nemoćan umor i obuzdavanja ludog bijesa, postati na kraju puta naborano i
mlohavo kao stara vreća.
— Oh ... ah ... Dixone.
Dixon otvori oči bekeljeći se onom stranom lica koja je bila dalje od Welcha ne bi
li unaprijed dao nekako oduška svojim osjećajima.
— Molim, gospodine profesore?
 — Razmišljao sam o onom vašem članku.
— A tako. Nisam ...
— Je li vam Partington već odgovorio?
— Pa jest, zapravo sam ga njemu najprije poslao, ako se sjećate, i on mi je
odgovorio da ima toliko drugog materijala ...
— Što?
Nastojeći da nekako neprimjetno prijeđe preko Welchove zaboravljivosti i tako
zaštiti sebe, Dixon je bio spustio glas ispod prosječna vikanja kako je valjalo govoriti
zbog buke motora. Sad se morao proderati:
— Kažem da je on rekao da nema mjesta.
— Ah, nema? Nema? Pa naravno, oni primaju toliko ... toliko more materijala koje
im šalju. Ipak, mislim, ako im što doista zapne za oko, onda oni ... oni. Jeste li još kome
poslali članak?
—Jesam, onom Catonu koji je prije dva-tri mjeseca dao oglas u Timesovu
književnom prilogu. Pokreće novu historijsku reviju internacionalnog smjera, tako
nešto. Mislio sam da ću odmah upasti. Uostalom, nov časopis ne može biti baš toliko
zatrpan prilozima kao oni kojima sam ...
— Pa jest, tako je, vrijedi pokušati u novom časopisu. Jedan su oglašivali u
Timesovu književnom prilogu, prije nekog vremena. Urednik se zvao Paton ili tako
nekako. Mogli biste pokušali kod njega kad se već čini da nijedna od postojećih revija
nema mjesta za vaš ... rad. Da vidimo; kako zapravo glasi naslov vašeg članka?
Dixon pogleda kroz prozor u polja što promicahu, jarkozelena nakon kišovita
travnja. Nije zanijemio od učinka dvostruke eksplozije u posljednje pola minuta
razgovora, jer su ovakve upadice tvorile glavni dio Welchovih razgovora, nego zato što
je morao izgovoriti naslov članka koji je napisao. Naslov je bio savršen utoliko što se
u njemu kristalizirala sitničava glupost članka, njegova sumorna parada dozlaboga
dosadnih činjenica i lažno svjetlo koje je bacao na pseudoprobleme. Dixon je pročitao
ili počeo čitati desetak takvih članaka, ali mu se njegov činio ponajgori, jer je iz njega
izbijalo uvjerenje o vlastitoj vrijednosti i značenju. »Razmatrajući to neobično
zanemarivano pitanje« — tako je započinjao članak. Kakvo to zanemarivano pitanje?
Kakvo to neobično pitanje? Šta je to neobično zanemarivano? Budući da je tako mislio
o tome, a nije popljuvao ni spalio rukopis, činio se sam sebi još veći licemjer i budala.
— Da vidimo — ponovi Welchove riječi gradeći se da se prisjeća: — Aha, tako je;
Ekonomski utjecaj napretka u brodograđevnoj, tehnici od 1450. do 1485. Zapravo je
to ...
Ne znajući kako da završi rečenicu, on iznova pogleda nalijevo i opazi lice jednog
čovjeka koji je buljio u njega na udaljenosti od nekih devet palaca. To je lice, na
kojemu se ocrtavala sve veća zebnja, pripadalo vozaču poluotvorenog automobila koji
je Welch odabrao da pretekne na oštru zavoju između dva kamena zida. Iza zavoja se
iznenada pojavi golem autobus. Welch uspori malko brzinu tako da je mogao biti
siguran da će biti još uz poluteretnjak kad stigne autobus i reče odrješito:
— Dakle, rekao bih da je naslov sasvim dobar.
Prije nego što se Dixon dospio sklupčiti ili čak skinuti naočare, poluteretnjak je
zakočio i iščeznuo, vozač je autobusa uspio nekako pritjerati svoje vozilo do suprotnog
zida otvarajući i zatvarajući bjesomučno usta, a njihov je automobil zabrektao da je sve
odjeknulo i pojurio pravo naprijed. Iako je, sve u svemu, bio sretan što su se ovako
izvukli, Dixon je u isto vrijeme pomislio da bi se razgovor bio najljepše zaokružio
Welchovom smrću. Ta ga misao još jače zaokupi kad Welch nastavi:
— Da sam ja na vašem mjestu, Dixone, ja bih učinio sve što mogu da taj članak
bude primljen najkasnije u roku od mjesec dana. Ja, naime, nisam specijalist u tom
području da bih mogao ocijeniti ... — On zabrza: — Ja ne bih znao reći koliko on
vrijedi, nije li tako? Šta bi vrijedilo da mi tko dođe i upita me: »Kakva je ta stvar od
mladog Dixona?« kad mu ja ne mogu iznijeti stručno mišljenje o njenoj vrijednosti, nije
li tako? Ali kad bi vaš članak primio neki naučni časopis, onda bi ... onda bi ... Pa vi ni
sami ne znate koliko on vrijedi, a kako biste mogli i znati?
Dixon je, naprotiv, držao da i te kako dobro zna koliko njegov članak vrijedi, i to
gledan s nekoliko gledišta. S jednog gledišta, vrijednost bi se te stvari mogla izraziti
jednom jedinom prostačkom riječju; s drugog gledišta, njena je vrijednost odgovarala
količini onoga rovanja po činjenicama i fantastične dosade koje je utrošio u nju; s
trećeg gledišta, bila je vrijedna svoje svrhe — da izbriše »loš dojam« koji je učinio na
sveučilištu i u svom odjelu. Ali on odgovori:
— Ne znam, naravno da ne znam, gospodine profesore.
— A vidite, Faulkner, za vas je veoma važno da se pokaže da taj članak vrijedi
nešto, razumijete li što mislim?
Iako ga je Welch pogrešno nazvao (Faulkner je bio njegov prethodnik), Dixon je
znao što Welch misli i rekao mu tako. Kako je on učinio loš dojam? Uvijek je mislio da
je najvjerojatnije tako što je uskoro nakon dolaska na sveučilište nanio lakšu tjelesnu
ozljedu profesoru engleskog jezika. Taj mlađahan čovjek koji je završio postdiplomski
studij u Cambridgeu stajao je na stepenicama ispred sveučilišta kad je Dixon, vraćajući
se iz knjižnice, naišao iza ugla i snažno udario nogom okrugao kamenčić što je ležao na
makadamu. Prije no što je dosegao vrh svoje putanje, kamenčić je, na udaljenosti od
petnaestak koraka, pogodio profesora baš ispod koljena lijeve noge. Dixon je malko
okrenuo glavu i gledao užasnuto i zaprepašćeno; bilo je besmisleno bježati, jer je
najbliži zaklon bio daleko. U trenutku kad je kamenčić udario profesora u nogu, Dixon
se okrenuo i zaputio prilazom, iako je dobro znao da je on jedino živo biće na vidiku
koje je moglo baciti kamenčić. Jednom se obazro i vidio profesora engleskog jezika
kako se skvrčio stojeći na jednoj nozi i gledajući ga. Kao i uvijek u takvim prilikama,
on se htio ispričati, ali kad je trebalo da se ispriča, nije smogao hrabrosti. Isto je tako
bilo dva dana kasnije kad je na prvom fakultetskom vijećanju prolazio iza arhivarove
stolice, spotakao se i pomakao stolicu u stranu baš u času kad je arhivar htio da sjedne.
Katastrofu je spriječio arhivarov pomoćnik koji je uzvikom upozorio što se dogodilo,
ali se Dixon još i sad sjeća izraza na licu one prilike što se bijaše ukrutila u obliku
slova S. Zatim je slijedio onaj referat koji je Welchu napisao jedan od odličnih
studenata i koji je sadržavao, zapravo sastojao se od kuđenja jedne knjige o prisvajanju
općinske zemlje koju je napisao, kao što se kasnije pokazalo, neki bivši Welchov
učenik. »Pitao sam ga tko mu je mogao napuniti glavu takvim glupostima, i on mi je,
vidite, rekao da je sve to čuo na jednom vašem predavanju, Dixone. E, onda sam mu ja
rekao, što sam mogao obazrivije ...« Dugo je vremena poslije toga Dixon doznao da je
ta knjiga bila napisana na Welchov nagovor i djelomično njegovim savjetima. O tome
je svatko mogao pročitati u predgovoru knjizi, ali Dixon se držao pravila da iz svake
knjige pročita što manje i nije nikad mario za predgovore pa mu je tek Margaret to
rekla. Koliko se sjeća, rekla mu je ujutro onoga dana kad se pokušala otrovati pilulama
za spavanje.
Kad Welch podviknu, kao iz daljine:
— Ah da zbilja, Dixone — Dixon se okrenu prema njemu uistinu živahno.
— Molim, gospodine profesore? — Koliko je bolje slušati Welcha nego misliti
što će kazati Margaret i što će on svakako uskoro čuti u zbilji.
— Baš sam razmišljao biste li htjeli doći k nama idući vikend na ... vikend. Mislim
da će biti sasvim zgodno. Doći će nam, znate, nekoliko ljudi iz Londona, naši prijatelji
i prijatelji moga sina Bertranda. Naravno, Bertrand će i sam nastojati da dođe, ali još
ne zna hoće li moći. Mislim da ćemo prirediti jednu ili dvije tačke, malo muzike ili što
slično. Vjerojatno ćemo i vas zamoliti da nam pomognete u čemu.
Automobil je brekćući jurio pustom cestom.
— Hvala vam lijepo, bit će mi drago da dođem — reče Dixon misleći kako mora
zamoliti Margaret da ispita u čemu će ga oni vjerojatno zamoliti da im pomogne.
Činilo se da se Welch veoma obradovao ovom spremnom pristanku.
— E, lijepo — reče on, očito, iskreno. — Ima još nešto u vezi sa sveučilištem o
čemu bih se htio porazgovoriti s vama. Govorio sam s rektorom o slobodnoj sedmici na
kraju semestra. Vidite, on želi da historijski odjel da svoj prilog, i ja sam pomislio na
vas.
— Ma nemojte? — Kao da nije bilo drugih koji su bili podesniji da budu prilog?
— Jest, mislio sam da biste vi možda htjeli održati jedne večeri predavanje u ime
našeg odjela, ako budete mogli.
— Pa ja bih se rado ogledao na javnom predavanju ako vi mislite da sam dorastao
tome — protisnu nekako Dixon.
 — Ja sam mislio da bi tema mogla biti »Dobra stara Engleska« ili što slično. Da
ne bude odveć učeno ni odveć ... ni odveć ... Mislite li da biste mogli sastaviti nešto u
tom smislu?
 II

— I onda, baš kad sam počela gubiti svijest, postalo mi je odjednom sve svejedno.
Sjećam se kako sam grčevito stezala praznu bočicu kao da se njome nekako držim za
život. Ali uskoro nisam više marila da živim; bila sam nekako strašno umorna. Pa ipak,
da me je tko stresao i rekao mi: »Hajde prestani, ti ne umireš nego se vraćaš u život«,
ja uistinu vjerujem da bih pokušala uprijeti sve snage, da bih se pokušala povratiti. Ali
nikog nije bilo i ja sam samo mislila »Pa dobro, evo umirem, ali sve to i nije tako
važno.« Čudan osjećaj.
Margaret Peel, niska, mršava, s naočarima, našminkana da se sva sjala, pogleda
Dixona i lako se osmjehnu. Oko njih su brujali razgovori pet-šest društvanceta.
— Dobar je znak što možeš tako govoriti o tome — reče on. Kako ona ništa ne
odgovori, on produži: — Šta se poslije dogodilo, sjećaš li se uopće? Naravno, nemoj
mi pripovijedati ako ne želiš.
— Ne, zašto ti ne bih pripovijedala, samo ako ti nije dosadno. — Ona se malo
jače osmjehnu. — Ali nije li ti Wilson ispričao kako me je našao?
— Wilson? A, onaj momak što stanuje ispod tebe. Jest, rekao mi je da je čuo kako
ti radio trešti pa je došao gore da se potuži. Što te je ponukalo da ga ostaviš da onako
trešti?
U njemu su se bili već gotovo slegli oni osjećaji koje je izazvalo Margaretino
pričanje pa je mogao jasnije misliti.
Ona baci pogled niz polupraznu točionicu.
— Pravo da ti kažem, ne znam, James — reče ona. — Čini mi se kao da sam
nekako željela da oko mene raste buka dok ja ... padam u nesvijest. Činilo mi se da je u
sobi strašno tiho. — Ona malo zadrhta i brzo reče: — Nekako je hladno ovdje, je li?
— Možemo otići ako hoćeš.
— Ne, ne treba; samo je nastao načas propuh kad je onaj čovjek ušao ... Aha,
poslije. Mislim da sam veoma brzo shvatila što se dogodilo, i gdje sam, i sve ostalo. I
što rade sa mnom. Mislila sam: »O, bože, hoću li moći podnijeti da se sate i sate
osjećam jadno i kukavno? Ali, naravno, svakog sam se časa onesvješćivala i
osvješćivala; na kraju je zaista bilo dobro. Kad sam opet bila potpuno, ovaj, compos
mentis,{3} najgore je bilo prošlo, bar se nisam strašno osjećala. Dakako, bila sam
užasno slaba; pa sjećaš se ... Ali su svi oko mene bili strašno dragi. Mislila sam da oni
sigurno imaju dosta posla i s ljudima koji su bolesni bez svoje krivice. Sjećam se kako
sam strepila da me ne prijave policiji pa da me ne otpreme u policijsku bolnicu —
događa li se to, James? — ali su oni bili naprosto božanstveni; nisu mogli biti
ljubazniji. A onda si došao ti i sve ono što je bilo strašno počelo mi se činiti nestvarno.
Ali je tebe bilo strašno pogledati ... — Obuhvativši rukama jedno koljeno, ona se saže
u stranu i nasmija se a iz cipele od imitacije antilopine kože pomoli joj se peta. — Kao
da si gledao neku groznu, jezivu operaciju, bio si blijed kao krpa i sve ostalo ... oči ti
upale ... — Ona zavrte glavom smijući se još potiho i povuče svoju vestu na ramena
zelene haljine od paisley tkanine.
— Zar zbilja? — priupita Dixon. Kad je to čuo, odlanulo mu je što su i drugi
vidjeli kako se on mučno osjećao toga jutra; zatim mu se opet smuči dok se pribiraše da
joj zada posljednje obavezno pitanje. Minutu-dvije je površno slušao Margaretino
pričanje kako je gospođa Welch bila dobra prema njoj, kako ju je odvela iz bolnice
sebi kući na oporavak. Ona je, bez sumnje, bila veoma ljubazna prema Margaret, iako
je kadikad, kad se, na primjer, javno prepirala s mužem, bila jedino živo biće na
svijetu koje je moglo nagnati Dixona da osjeća naklonost prema njenu mužu. Prilično se
ozlovoljio kad je čuo kako je bila ljubazna; sad će morati svesti na pravu mjeru svoju
antipatiju prema njoj, što će mu biti mrsko. Napokon, pošto je prvo dobrano nagnuo
čašu, Dixon tiho reče: — Ne moraš mi ništa reći ako ne želiš, ali ... sad si se
oslobodila toga, je li? Mislim, ne pada ti više na pamet da bi još jednom pokušala?
Ona zirnu na nj kao da je očekivala ovo pitanje, ali on ne mogaše razabrati je li joj
drago ili nije. Onda ona okrenu glavu u stranu i on mogaše vidjeti kako joj je meso na
vilici tanko.
— Ne, ne bih htjela još jednom pokušati — reče ona. — Nije mi više stalo do
njega; ne osjećam uopće ništa prema njemu ni lijepo ni ružno. Toliko mi je ravnodušan
da mislim kako sam bila prilično luda što sam išta pokušala.
Iz ovoga Dixon zaključi da su njegova strahovanja o njihovu večerašnjem sastanku
bila posve neopravdana.
— Izvrsno — srdačno će on. — Je li on pokušao da govori s tobom, ili što slično?
— Ništa, nije mi čak ni telefonom ostavio nikakvu poruku. Nestao je kao da ga je
zemlja progutala. Kao da nije ni postojao — bar što se nas tiče. Valjda je u posljednje
vrijeme odviše zauzet svojom draganom, kao što je rekao da će biti.
— Oho, je li rekao?
— Jest, naš gospodin Catchpole nije nikad mnogo okolišao. Kako je ono rekao?
»Vodim je sa sobom u Sjeverni Wales na jedno dvije sedmice. Smatrao sam da ti se
moram javiti prije nego što odem.« Oh, James, on je bio dražesno iskren u tome; uistinu
dražestan, u svakom pogledu.
Ona se ponovo okrenu od njega i sad joj se isticahu tetive na vratu i kosti ispod
vrata. Njega iznenada obuze nemir koji se pojača kad spozna da ne zna što bi joj rekao.
Kao da traži riječi, on promatraše njeno lice opažajući pramenove smeđe kose što
prekrivahu krajeve naočara, boru što se pružaše bližim obrazom i približavaše više
nego prije očnoj šupljini (ili mu se samo tako pričini?) i kraj usne koji se spuštaše
jedva vidljivo, ali se pod ovim kutem jasno ocrtavaše. Tu nije bilo nikakve hrane za
razgovor; on se maši za cigarete, ali prije no što stiže da je ponudi njima kako bi je
nagnao da promijeni pozu, ona se ponovo naglo okrenu njemu smiješeći se lakim
osmijehom u kojemu on, osjećajući nenaklonost prema samu sebi, poznade svjesnu
hrabrost.
Ona istrusi svoju čašu brzim, živahnim pokretom.
— Naruči mi piva. Nije još kasno.
Dok je nastojao svratiti na se pipničarkinu pažnju i uzimao piće, Dixon
razmišljaše, prvo, koliko još boca piva s plavim naljepnicama očekuje Margaret da će
on platiti i zašto se ona, iako prima punu plaću dok izbiva s posla, tako rijetko sama
ponudi da ga časti. Napokon, mislio je o nečemu što je bilo isto toliko neugodno, o
prijepodnevu onoga dana kad je Margaret uzela preveliku dozu pilula za spavanje. On
nije toga dana imao nikakva posla na sveučilištu prije dvosatnog seminara poslije
podne, a ona je bila slobodna poslije sata dogovora sa studentima u deset sati. Pošto su
popili svako jednu kavu po sedam penija u restoranu koji je bio nedavno otvoren i u
kojemu je posao cvjetao, otišli su u jednu ljekarnicu gdje je ona htjela kupiti nekoliko
stvari. Jedna je od tih stvari bila nova bočica pilula za spavanje. Veoma se dobro
sjećao njena lica kad je metala u torbicu bočicu, umotanu u bijeli papir i zapečaćenu, i
pogledala ga odozdo govoreći: »Ako nemaš nikakva pametnijeg posla večeras, kako bi
bilo da svratiš na jedan sat? Ja ću oko deset sati pripravljati čaj.« Rekao je da će
svratiti i kanio je svratiti, ali nije dospio na vrijeme napisati predavanje za sutradan
niti mu se u deset sati činila primamljiva prespektiva da sudjeluje u još jednom
vijećanju o Catchpoleu. Rano uvečer Catchpole je navratio do Margaret i rekao joj da
je među njima sve svršeno, a oko deset sati ona je progutala punu bočicu pilula. Da je
on bio ondje, pomislio je Dixon po treći put, mogao ju je spriječiti u njenu naumu, ili,
da je zakasnio, mogao ju je otpremiti u bolnicu bar sat i pol prije nego što ju je
otpremio onaj momak Wilson. On prestrašeno odagna od sebe misao što bi se bilo
dogodilo da se Wilson nije potrudio da se popne do Margaret. Ono što se zaista
dogodilo bilo je mnogo gore od bilo čega što je on mogao predvidjeti toga jutra. Idući
put ju je vidio u bolnici, nakon sedmicu dana.
Stavljajući u džep osam penija koji bijahu ostatak od njegova dva florina,{4} Dixon
gurnu do Margaret jednu od dviju čaša na tankim drškama. Sjedili su u točionici
»Hrastove dvorane«, u veliku hotelu uz cestu nedaleko Welchove kuće. S mjesta na
kojemu je sjedio, Dixon je mogao bar donekle nadoknaditi gubitak koji je pretrpio zbog
skupoće pića time što je jeo pržene ploške od krumpira, kisele krastavce i lukovice
crvene, zelene i jantarske boje koje služe za buđenje teka i koje je nudila ambiciozna
uprava hotela. Počeo je jesti najveći krastavac koji je još ostao čitav razmišljajući
kako je sretan što je tolik osjećajni dio večernjeg sastanka protekao, a da on nije
izravno sudjelovao u njemu. Ona nije nijednom riječju spomenula kako on u posljednje
vrijeme nije dolazio Welchovima niti je ubacila kakvo nezgodno pitanje ni priznanje.
— Da zbilja, James — reče Margaret držeći čašu za dršku htjela bih ti se
najtoplije zahvaliti što si bio toliko obazriv prema meni u ove posljednje dvije
sedmice. Doista lijepo od tebe.
 Dixon napregnu sve svoje umne sposobnosti. Zagonetke koje su zvučale nevino ili
čak ugodno bile su najpouzdaniji znak da će uslijediti napad, kao tajanstveni jahač koji
iskrsava i jaše prema kočiji u kojoj se prevozi zlato.
— Nisam ni znao da sam bio toliko obazriv — reče on neodređenim tonom.
— Ah, kako si se samo cijelo vrijeme držao po strani. Ti si bio jedini čovjek koji
se dosjetio da mi možda nije drago kad me salijeću ljubaznim pitanjima: »A kako se,
draga moja, osjećate nakon svoje nezgode?« i tako dalje. Znaš li da su mami Welch
dolazili ljudi iz sela koji nisu nikad prije ni čuli za mene i pitali kako mi je. Doista
nevjerojatno. Znaš, James, oni nisu mogli biti ljubazniji nego što su bili, ali ja jedva
čekam da odem odande.
Činilo se da govori iskreno. On je znao da ona katkad ovako protumači neke
njegove najnemarnije ili najuvredljivije postupke ili kakvu nepažnju, ali se, naravno,
češće događalo da neku njegovu prijateljsku gestu ocijeni kao nemarnu ili uvredljivu.
Možda bi sad mogao skrenuti razgovor na neki drugi predmet.
— Neddy{5} mi je nešto rekao kako si spremna da se opet vratiš na posao — reče
on. — Naravno, ispiti su nam već za vratom. Hoćeš li raditi što na sveučilištu prije
nego ispiti počnu?
— Pa, obići ću sve svoje skupine da odgovorim na pitanja koja oni budu smatrali
za vrijedno da mi zadadu. To jest, ako im se od napora da smisle pitanja, ne zavrte
njihovi jadni mali mozgovi. Ali ja ću učiniti samo toliko ove godine, osim što ću im
ocijeniti pismene radove. A postat ću opet normalna istom onda kad odem od
Neddyjevih, koliko god to zvučalo nezahvalno.
Ona grčevito prebaci nogu preko noge.
— Koliko još kaniš ostati kod njih?
— Ah, nadam se da neću ostati dulje od četrnaest dana. Svakako želim da se
izvučem prije ljetnih praznika. Sve zavisi od toga kad ću uspjeti naći sobu.
— Lijepo — reče Dixon koji se raspoloži kad mu se učini da se nadala prilika da
se iskrenije porazgovore. — Onda ćeš još biti kod njih i ove nedjelje.
— Šta, na Neddyjevu nazovi umjetničkom programu? Bit ću, dabome. Ta ne misliš
valjda reći da ćeš i ti doći?
— Tako je, baš sam to mislio. Poziv sam dobio iznenada u autu dok smo se vozili
ovamo. Dobro, šta je tako smiješno?
Margaret se smijala na način koji je Dixon privremeno nazvao u sebi »zveckanjem
srebrnih praporaca«{6}. Ponekad je mislio da cijelo njeno vladanje potječe iz
provođenja takvih rečenica u djelo, ali prije nego što se mogao pravo rasrditi na sebe
ili na nju, ona reče:
— Znaš šta te očekuje, je li?
— Pa nadam se, uglavnom lijepi razgovori. Ja znam kako treba ćeretati se svima
njima. A što su uvrstili u program?
Ona nabroji na prste:
— Pjesme za više glasova. Čitanje jednog dramskog teksta. Demonstriranje nekih
koraka u plesu sa sabljama. Recitacije. Koncert komorne muzike. Ima još nešto, ali sam
zaboravila. Sjetit ću se za koji čas. — Ona se i dalje smijaše.
— Nemoj se truditi, to je zasad sasvim dovoljno. Bože, tu nema zaista šale; Neddy
će najposlije šenuti pameću. Upravo fantastično. Nitko mu neće doći.
— Tu se, nažalost, varaš: jedan je čovjek iz Trećeg programa {7} obećao da će
doći. I skupina fotoreportera iz Picture Posta. Pojavit će se nekoliko istaknutih mjesnih
muzičara,, među njima i tvoj prijatelj Johns sa ...
Dixon zatomi podrugljiv usklik.
— To ne može biti istina — reče on gušeći se dok je ispijao svoju čašu. —
Obuzdaj malo maštu, molim te. Oni ne mogu smjestiti toliku družinu u svoju kuću. Ili,
da neće spavati na travnjaku? I šta ...
— Većina njih dolazi samo na jedan dan, u nedjelju, tako bar kaže Neddyjeva
gospođa. Neki će, doduše, spavati kod njih kao i ti. Johns će doći u petak uvečer,
vjerojatno u istom autu s tobom ...
— Ja ću prije udaviti toga pedera nego što ću ući u isti ...
— Tako je, tako je, naravno; nemoj vikati! Dolazi i jedan od sinova sa svojom
djevojkom. Djevojka bi mogla biti prilično zanimljiva; mislim da studira balet.
— Studira balet? Nisam znao da se i balet može studirati.
— Vidiš da se može. Ona se zove Sonia Loosmore.
— Ma nemoj? Otkud ti sve to znaš?
— U posljednjih sedmicu dana slušala sam samo o tome u Neddyjevoj kući.
— Vjerujem ti. — Dixon baci pogled na pipničarku. — Onda možda znaš zašto su
mene pozvali?
— Nisu rekli ništa određeno. Mislim da žele samo da im se pridružiš. A ne
sumnjam da se neće naći dovoljno posla i za tebe.
— Slušaj, Margaret, ti znaš isto tako dobro kao i ja da ja ne znam pjevati, da ne
znam glumiti, da jedva znam čitati i da hvala bogu, ne znam čitati note. Ali ja znam što
je posrijedi. Dobar znak, donekle. On hoće da ispita kako reagiram na kulturu, da vidi
jesam li podesna osoba da predajem na sveučilištu, razumiješ? Nitko tko ne umije
razlikovati flautu od blokflaute nije vrijedan da sluša kakve su bile cijene prokletim
kravama za vladavine Edwarda Trećega.
On strpa sedam ili osam lukovica u usta i poče ih hrskati.
— Ali, zacijelo te je već dosad izvrgao utjecaju kulture?
— Nikad nije bio ovako jak koncentrat kao što će, čini se, sad biti. Šta on, zaboga,
misli, kakva je ovo igra? Šta je svrha svemu ovome? Ne bih rekao da je sve ovo samo
za moje dobro.
— On sprema neki članak ili razgovor na radiju o provincijskom kulturnom
društvu. Znaš, ono čime mu je bila puna glava kad se o Uskrsu vratio iz Manchestera.
— Ali valjda ne misli ozbiljno da će ga tko poduprijeti, u tome?
— Tko zna što on zapravo misli? Uostalom, vjerojatno je to samo izgovor. Znaš
koliko on voli takve priredbe.
— Sad znam isto što i prije — reče Dixon nastojeći ponovo privući pipničarkinu
pažnju. — Ti ćeš morati doznati šta on hoće od mene tako da bih mogao izmisliti
razloge zbog kojih to neću moći učiniti.
Ona položi svoju ruku na njegovu.
— Možeš se pouzdati u mene — reče ona nježno.
Dixon će brzo na to: — Ali kako je došao do toga tipa iz BBC-ja i ljudi iz. Picture
Posta? Bit će da je nekoga zainteresirao?
Mislim da je i jedno i drugo Bertrandova zasluga ili njegove djevojke. Ali dosta
smo govorili o njima. Ne bismo li radije govorili o nama? Toliko toga imamo da
kažemo jedno drugome, nije li tako?
— Naravno da je tako — reče on nastojeći unijeti u svoj glas primjesu drugarskih
osjećaja. Izvadi cigarete i, pripaljujući ih njoj i sebi i naručujući još pića, razmišljaše
o Margaretinoj sposobnosti da iznenada počne ovako govoriti. Obuze ga želja da
divljački vrisne i pobjegne iz točionice glavom, bez obzira ne zaustavljajući se sve dok
ne uđe u gradski autobus. Iako je Margaret ušutjela zato što je pipničarka bila blizu, kao
što je on opazio sa zahvalnošću, ona je ipak i dalje uspješno vršila pritisak na njega
gledajući ga povjerljivo i čak mu dotičući koljeno svojim koljenom. On prikri trzaj od
tog doticaja pogledom koji baci gore, na sat iznad tezge. Tanka crvena sekundna
kazaljka okretala se jednoliko po brojčaniku zavaravajući čovjeka da vrijeme
strahovito brzo leti. Ostale, dvije kazaljke pokazivahu da je devet sati i pet minuta.
Dok je primao sitniš, Dixon promatraše pipničarku koja bijaše krupna i veoma
crnomanjasta, s uskom gornjom usnom i nablizu usađenim očima. Mislio je koliko mu
se sviđa i koliko ima zajedničkog s njom, i koliko bi se on njoj sviđao i koliko bi ona
imala zajedničkog s njim kad bi ga samo bolje poznavala. On strpa sitniš u džep od
hlača što je sporije mogao, zatim podiže i strese kutiju od cigareta koju je netko ostavio
na tezgi. Bila je prazna. Margaret pokraj njega teško uzdahnu što je redovito
nagovještavalo najgora priznanja. Ona pričeka dok on ne beše prisiljen da je pogleda
pa onda reče:
— Čini se da smo večeras tako bliski jedno drugome, James.
Neki čovjek, debeo u licu, koji sjedaše njoj s druge strane okrenu se i zagleda se u
nju.
 — Napokon su pale sve prepreke, nije li tako? — zapita ona.
Budući da je smatrao da na ovo ne može odgovoriti, Dixon je zurio u nju klimajući
polagano glavom i očekujući odnekud da zaplješće neko nevidljivo slušateljstvo. Dao
bi ne zna šta da se može pošteno pročistiti izljevom bijesa ili prezira, da se sasvim
oslobodi osjećaja odgovornosti.
Ona napokon obori oči proučavajući možda, za promjenu, svoje pivo.
— Ovo je gotovo više nego što sam se nadala. — Nakon ponovne šutnje, ona
nastavi življe: — Ali ne bismo li mogli sjesti nekamo drugdje gdje ... nećemo biti
toliko na vidiku?
Dixon reče kako misli da to nije loša ideja pa prijeđoše cijelu prostoriju, koja se
počela puniti ljudima, i dođoše u slobodan kut. Prije nego što sjede, on se ispriča i ode
u nužnik.
Kad iziđe, pomisli kako bi bilo lijepo kad bi se mogao osloboditi svoje dvolične
umiriteljske uloge i otići odmah odavde. Pet minuta bi bilo dovoljno da izruži Welcha
preko telefona i da izvede sve načistac s Margaret. Onda bi otišao i spremio za put
nešto odjeće i otputovao vlakom koji u deset i četrdeset polazi u London. Dok je stajao
u slabo osvijetljenu zahodu, ponovo mu se javila slika koja mu je sad bila
nepodnošljiva i koja ga je progonila za sve vrijeme otkako se zaposlio na sveučilištu.
Činilo mu se da gleda iz zamračene sobe, preko neke puste uličice na blago obasjano
nebo na kojemu se ističe niz dimnjaka koji kao da su izrezani od lima. Razvučen
oblačić plovi polagano zdesna nalijevo. On nije samo vidio tu sliku nego mu se
pričinjalo da čuje blag neodrediv šum, i osjećao je i vjerovao, onako neosnovano kao u
snu, da će netko sad doći u sobu u kojoj se on tobože nalazi, netko koga je poznavao iz
snova, ali ne u zbilji. Bio je uvjeren da je ta slika iz Londona ali isto tako da nikad u
životu nije bio u tom dijelu Londona. Proveo je ondje svega desetak večeri. Pa zašto se
onda, mišljaše on, njegova općenita želja da ode iz provincije u London pojačavala i
uobličavala zbog toga prizora koji je letimično ugledao?
Iziđe zamišljen iz nužnika ne potrudivši se da za sobom zatvori vrata koja bijahu
opremljena uređajem sa stlačenim zrakom. Međutim, neki je izgrednik bio odvrnuo
cilindar pa su se vrata odmah zalupila za njim promašivši za dlaku njegovu petu. U tom
kratkom i uskom hodniku odjeknulo je to kao hitac iz teškog topa. Učini mu se da je iz
točionice začuo promukao prestrašen krik. Sad je bio pravi čas da izleti na ulicu i da se
više ne vrati. Ali ekonomska potreba i sažaljenje bijahu jaki protivnici; potpomognuti
strahom, bili su nepobjedivi. On se vrati na ulaštena vrata u »Hrastovu dvoranu«.
 III

— Oprostite, gospodine Dixone, imate li malo vremena?

Pošto mu se na licu pojavi izraz kao da je pogođen tanetom u leđa, Dixon stade i
okrenu se. Izlazio je iz sveučilišta, poslije predavanja i žurio se kući.
— Izvolite, gospodine Michie?
Michie bijaše brkat student koji je u ratu zapovijedao tenkovskim odjeljenjem kod
Anzia dok je Dixon služio kao avijatičarski kaplar u zapadnoj Škotskoj. On sad stajaše
pred Dixonom pokraj vratarnice. Vladao se, po običaju, kao da krije nešto, iako Dixon
nije nikad bio načisto što zapravo krije. Michie počeka časak pa reče:
— Jeste li već sastavili onaj plan, sir? — On je bio jedini student koga je Dixon
čuo kako nastavnika naziva »sirom«, a očito je oslovljavao tim naslovom jedino
Dixona.
— Ah, da, onaj plan.— ponovi Dixon da bi dobio na vremenu. Nije ga još bio
sastavio.
Michie je tobože držao da mora opširnije objasniti svoje pitanje.
— Znate, sir, popis građe za vaš specijalni predmet koji ćete predavati dogodine.
Rekli ste da ćete podijeliti kopije najboljim studentima, ako se sjećate.
— Tako je, začudo se sjećam da sam rekao — reče Dixon, ali se onda obuzda; ne
smije se zamjeriti Michieju. — Imam već sve gotovo kod kuće, ali nisam još dao
daktilografkinji da prepiše. Nastojat ću da dobijete kopiju na početku iduće sedmice,
ako vam to odgovara.
— Potpuno mi odgovara, sir — reče Michie pretjerano ljubazno i osmjehnu se
tako da mu se izvi brk. On pođe prilazom ne ispuštajući Dixona iz očiju i nastojeći,
kako se činilo, urediti tako da zajedno odu sa sveučilišta. U ruci je labavo držao torbu
što se klatila, nabijena knjigama koje je kanio pročitati preko nedjelje. — Bih li mogao
doći po njih u vašu sobu?
Dixon odustane od pokušaja da se odupre Michieju i pusti da ga odvuče prema
cesti.
— Možete ako baš želite — reče on. U njemu planu gnjev kao dvopek koji je netko
zaboravio pod roštiljem. Naravno, zamisao da sastavi nastavni plan bila je Welchova;
kad dobije u ruke plan, kandidati za viši akademski stupanj iz historije »vidjet će da li
ih interesira« studiranje toga novog specijalnog predmeta mjesto starih specijalnih
predmeta koje predaju drugi nastavnici odjela i koje valja, pored ostalih; sedam
predmeta, položiti da bi se stekao bakalaureat. Jasno, što više studenata, u stanovitim
granicama, uspije Dixon »zainteresirati« za svoj predmet, to bolje po njega; isto je tako
jasno da bi prevelik broj »zainteresiranih« studenata doveo do toga da bi broj
studenata koji studiraju Welchov specijalni predmet toliko opao da bi se moglo
očekivati da se Welch uvrijedi. Budući da je kandidata za viši akademski stupanj bilo
devetnaest a ostalih studenata šest, činilo se da bi najsigurnije bilo da pokuša s tri
studenta. Osim što je mislio koliko mrzi svoj specijalni predmet, Dixon je dosad sveo
sve svoje napore u tom pogledu na to kako da predobije za sebe tri najljepše djevojke
na godini od kojih je jedna bila Michiejeva djevojka, a da istodobno odbije Michieja.
Pored toga što je Dixon općenito nerado mislio o poslu, potreba da drži Michieja
podalje od sebe uvelike je pomagala da se objasni kako se sad nelagodno osjećao.
— Koje su vam glavne misli zasad, sir, ako nemate ništa protiv toga što vas pitam?
— zapita Michie kad svrnuše niz brdo na Sveučilišnu cestu.
Dixon je imao mnogo šta protiv toga, ali samo reče:
— Pa znate, ja mislim da ću glavno težište baciti na socijalnu stranu. — On
nastojaše da ne misli o samu službenu naslovu svoga predmeta koji je glasio
»Srednjovjekovni život i kultura«.
— Mislio sam da bih mogao započeti raspravljanjem o sveučilištu, na primjer, i o
njegovoj socijalnoj ulozi.
On se utješi što je to rekao pomislivši da bar zna kako to ništa ne znači.
— Onda, čini mi se da ne kanite dati analizu skolastike?
Ovo je pitanje najbolje pokazivalo zašto je Dixon slutio da mora odvratiti
Michieja od namjere da studira njegov predmet. Michie je mnogo, znao ili se bar činilo
da zna, što je bilo jednako lose. Jedno od onoga što je znao ili što se bar činilo da zna
bila je skolastika. Dixon je čitao, slušao ili čak upotrebljavao tu riječ desetak puta na
dan a da nije znao što ona znači, iako se gradio da zna. Međutim, bilo mu je jasno da se
neće moći i dalje graditi da zna značenje te riječi i stotinjak drugih takvih riječi, ako
Michie bude pored njega ispitujući, rasuđujući i raspravljajući o njima. Michie je
mogao ili se bar činilo da može napraviti budalu od njega kad god hoće i kad se on
tome najmanje nada. Dixon bi, doduše, lako mogao zavrći s njim svađu oko nekog
tehničkog pitanja, recimo oko toga zašto nije predao neku radnju, ali se skanjivao da to
učini, jer se praznovjerno bojao da bi Michie bio kadar odlučiti da proučava
srednjovjekovni život i kulturu, iz pusta prkosa i želje da mu podvali. Stoga ga mora
odbiti, ali smiješcima i žaljenjem, a ne udarcima rukama i nogama, kao što zaslužuje.
Zato Dixon reče:
— Ah nipošto, tu na žalost neće biti mnogo hrane za takvo gledanje. Ja, na žalost,
nisam pozvan da sudim o učenom Scotusu ni Akvincu. Ili je trebalo da kaže Augustinu?
— Možda bi bilo veoma zanimljivo proučavati utjecaj različitih popularnih
izopčavanja i vulgarizacija skolastičkih doktrina na živote ljudi?
— Ah, svakako, svakako — reče Dixon kome usne počeše poigravati — ali ne
mislite li da bi to prije bio predmet za doktorsku disertaciju nego za, tako reći, osnovni
kurs?
Michie izloži prilično opširno, ali srećom bez ikakvih, pitanja što on misli o tom
mišljenju nabrajajući sve »za« i »protiv«. Pošto Dixon izjavi da žali što moraju
prekinuti tako zanimljiv razgovor, oni se rastadoše na kraju Sveučilišne ceste i Michie
se uputi u studentski dom, a Dixon kući.
Hitajući kroz sporedne ulice, koje bijahu puste u ovo doba dana prije nego što se
završio rad po tvornicama i uredima, Dixon razmišljaše o Welchu. Bi li ga Welch bio
zamolio da pripremi specijalni predmet kad ga ne bi kanio zadržati kao nastavnika? Da
je bilo koji drugi čovjek na Welchovu mjestu, odgovor bi glasio: «Ne bi.« Ali s
Welchom čovjek nikad ne zna na čemu je. Nedavno, prošle sedmice, mjesec dana pošto
je specijalni predmet bio prvi put spomenut, Dixon je čuo kako Welch govori profesoru
pedagogije o tome kakva »novog« asistenta on traži. Dixon se pet minuta neobično loše
osjećao; tada mu je Welch pristupio i uzeo tumačiti, naoko posve iskreno, što Dixon
treba da radi dogodine sa studentima koji polože ispite. Sjetivši se toga, Dixon zakoluta
očima i uvuče obraze tako da bi mu čovjek, sudeći po licu, rekao da je sušičav ili
izmožden, a u isto vrijeme glasno stenjaše prelazeći suncem obasjanu ulicu i ulazeći na
vrata kuće u kojoj je stanovao.
Na bogato izrezbarenu crnu stalku ležahu dva-tri časopisa i nekoliko pisama koja
su stigla posljednjom poštom. Na jednoj omotnici bijaše napisana pisaćim strojem
adresa Alfreda Beesleya, asistenta na odjelu engleskog jezika; druga, žućkasta
omotnica, u kojoj bijahu listići nogometne kladionice, bijaše naslovljena na W.
Atkinsona, agenta osiguravajućeg društva, nekoliko godina starijeg od Dixona; na trećoj
omotnici bijaše napisano, također pisaćim strojem: »J. Dickison« i udaren londonski
poštanski žig. Časak krzmaše prije nego što otvori. Unutra bijaše list papira, nemarno
istrgnut iz bloka, a na njemu nekoliko redaka ispisanih lošim rukopisom, zelenom
tintom. Autor je pisma javljao, bez uobičajenih formalnosti, da mu se sviđa članak o
brodogradnji i da ga kani objaviti »u dogledno vrijeme«. Dodao je da će se javiti opet
»za koji dan« i potpisao se »L. S. Caton«.
Dixon dohvati sa stalka Atkinsonov pusten šešir, natače ga na glavu i popleše u
tijesnu predsoblju. Sad mu Welch neće moći tako lako otkazati. Pa čak i bez obzira na
to, vijest je bila dobra, ohrabrivala ga općenito; možda članak čak nešto i vrijedi. E,
sad je pretjerao; ali znači da je to ono što se traži, a čovjek koji je jedanput napisao
ono što se traži može valjda, napisati još koji put. Bit će užitak reći to Margaret. On
odloži šešir i pogleda usput časopise koji bijahu naslovljeni na Evana Johnsa,
sveučilišnog službenika i amatera oboista. Na naslovnoj strani jednoga od njih bijaše
velika i lijepo otisnuta fotografija našeg suvremenog kompozitora koga je Johns, po
svoj prilici, obožavao. Dixonu pade na pamet misao koja mu se osobito svidje zato što
je bio ovako radostan. Časak stajaše mirno i osluškivaše, onda se odšulja u
blagovaonicu gdje je stol bio prostrt za jelo i čaj. Poče hitro, ali brižljivo iskrivljavati
kompozitorovo obličje običnom mekom oltavkom. Donju usnu pretvoriti u niz
potamnjelih krnjadaka, a ispod nje nacrta drugu usnu, deblju i ovješeniju od prve. Na
obrazima se pojaviše brazgotine kao od rana zadobivenih u dvoboju, iz proširenih
nosnica izviriše dlake debele kao čačkalice, a iskolačene i škiljave oči prosuše se po
nosu. Pošto nazupča vilicu i prekri čelo bogatim šiškama, on još doda duge tanke
brkove, kakve nose Kinezi, i gusarske naušnice te odnese časopis i stavi ga na stalak
baš u času kad netko otvori ulazna vrata. Tad odjuri u blagovaonicu i ponovo osluhnu.
Osmjehnu se kad nakon nekoliko trenutaka začu gdje netko zovnu »gospođicu Cutler«
sjevernjačkim naglaskom kojim je i on govorio, ali je ovaj bio istočni, a njegov
zapadni. On iziđe iz sobe i pozdravi:
— Zdravo, Alfred.
— O, zdravo, Jim. — Beesley nekako žurno otvaraše svoje, pismo trgajući
omotnicu. Za Dixonom se otvoriše vrata i na njima se pomoli glava gospođice Cutler,
njegove gazdarice, koja je htjela vidjeti tko je došao i koliko ih ima. Kad zadovolji
svoju radoznalost, osmjehnu se i ponovo nestade. Dixon okrenu leđa Beesleyu koji sad
čitaše pismo i usput psovaše.
— Hoćeš li — piti čaj?
Beesley klimnu glavom i pruži Dixonu list papira otiskan na ciklostilu.
— Lijepe ću vijesti donijeti kući u nedjelju.
Dixon čitaše kako se netko zahvaljuje Beesleyu na njegovoj molbi i kako je,
međutim, postavljen već na to mjesto gospodin P. Oldham.
— Eh, slabe si sreće, Alfrede! Ipak, bit će drugih mjesta za koja ćeš se moći
natjecati, nije li tako?
— Sumnjam da će biti za listopad. Već je prilično kasno.
Sjedoše za stol.
— Je li ti bilo mnogo stalo do toga? — zapita Dixon.
— Samo utoliko što bih se bio otarasio Freda Karnoa.{8} — Tako je Beesley
obično zvao svog profesora.
— Onda vjerujem da ti je bilo mnogo stalo.
— Tako je. Je li ti Neddy što rekao o tvojim šansama?
— Ne, nije mi rekao ništa direktno, ali sam upravo primio dobru vijest. Onaj
Caton će mi objaviti članak, ono o brodogradnji.
— Utješno, a? Kad će izići?
— Ništa ne kaže.
— O? Imaš li ovdje pismo? — Dixon mu ga pruži. — Hm, nije baš izbirljiv što se
tiče papira i ostaloga, je li? Aha ... Pa morat ćeš tražiti određeniji odgovor, je li?
Dixon namjesti nosom naočari kao što mu bijaše navika.
— Misliš li?
— Pa zaboga, Jim, naravno da ćeš morati, stari moj! Ovakvo neodređeno obećanje
ne vrijedi baš mnogo. Može proći i više godina dok iziđe, ako uopće iziđe. Nego,
natjeraj ti njega da odredi rok u kojemu će članak izići pa ćeš onda moći pokazati
Neddyju neki stvarni dokaz. To ti ja savjetujem.
Dixon ne bijaše načistu je li taj savjet dobar ili je potekao od Beesleyjeva
razočaranja pa se htjede izmotavati kad u sobu uđe gospođica Cutler noseći na pladnju
čaj i jelo. Na njenoj pozamašnoj prilici bijaše jedna od njenih najstarijih crnih oprava
koja se blago sjala na nekoliko mjesta. Hodala je tako izrazito tiho, radila svojim
krupnim crvenim rukama tako brzo i vješto, krivila malko lice i otpuhivala tako da je
svaki put kad bi stavila neki predmet na stol nastajala tišina, obarala tako čedno oči da
su se zbog svega toga ijudi u njenoj prisutnosti mogli razgovarati samo s njom. Proteklo
je mnogo godina otkako je od služavke postala vlasnica pansiona, ali iako je katkad
cijelim nizom značajki pokazivala da je gazdarica, posluživala je za stolom tako da bi i
najstroža domaćica bila zadovoljna. Dixon i Beesley rekoše joj nešto, ali im ona, kao i
obično, odgovori samo klimanjem glave dok ne postavi na stol sve ono što je bilo na
pladnju; tada zapodjenuše razgovor koji domalo naglo prekinuše kad uđe agent
osiguravajućeg društva i bivši major Bili Atkinson.
Ovaj čovjek, visok i crnomanjast, sjede teško na svoje mjesto u dnu stola, a
gospođica Cutler, koja se plašila njegovih zahtjeva da sve bude kako treba, otrča iz
sobe. Dixon reče:
— Danas si došao rano, Bili — a on ga pozorno promotri baš kao da se u toj
napomeni krije izazov da pokaže svoju tjelesnu snagu ili izdržljivost, a onda se, rekao
bi, umiri i klimnu glavom dvadesetak-tridesetak puta.
Njegova crna kosa, razdijeljena po sredini, i brkovi pod pravim kutem davahu mu
izraz iskonskog divljaštva.
Nastaviše jesti i uskoro im se pridruži i Atkinson koji, međutim, ne sudjelovaše u
razgovoru što se neko vrijeme vodio o Dixonovu članku i o roku u kojemu bi mogao
izaći, Beesley na kraju zapita:
— Je li dobar taj članak?
Dixon ga pogleda u čudu.
— Dobar? Kako misliš dobar? Šta znači dobar?
— Pa je li samo prežvakavanje činjenica i ono što se obično objavljuje? Je li
vrijedan samo toliko što će ti pomoći da zadržiš svoje mjesto?
— Pa, za boga miloga, ne misliš valjda da ja uzimam takve stvari ozbiljno?
Dixon opazi da je Atkinsonov pogled ispod gustih trepavica uprt u njega.
— »Samo me zanimalo!« reče Beesley i izvadi grbavu lulu koja bijaše uobručena
niklom i uz koju je on nastojao razviti svoja osobna obilježja, kao puzavac uz sjenicu
po kojoj se penje. — Mislio sam da vjerojatno imam pravo.
— Ali slušaj, Alfred, ne misliš valjda reći da bih morao uzeti to ozbiljno? Na što
zapravo ciljaš?
 — Ne mislim ja ništa. Samo me zanimalo, u prvom redu. što te je ponukalo da
odabereš baš taj fah.
Dixon oklijevaše časak.
— Ali objasnio sam ti sve to još prije nekoliko mjeseci, kako osjećam da za mene
ne bi bila škola i tako dalje.
— Ne mislim to nego zašto si postao medievist? —Beesley kresnu šibicom i
namršti svoje sitno lice koje podsjećaše na voluharicu. — Nemaš valjda ništa protiv,
Bili? — Ne dobivši nikakva odgovora, on nastavi odbijajući dim iz lule. — Čini se da
te srednji vijek ne zanima osobito, nije li tako?
Dixon se silom nasmija.
— Ne, ne zanima me. A razlog zašto sam postao medievist, kako ti kažeš, bio je taj
što je u Leicesteru bilo lako proučavati srednjovjekovne spise pa sam se specijalizirao
za njih. Zatim, kad sam ovdje tražio namještenje, istakao sam to, jer mi se činilo da je
bolje pokazati zanimanje za nešto specifično. Zbog toga sam i dobio namještenje, a ne
onaj pametni momak iz Oxforda, koji je sve zabrljavio u razgovoru kad je počeo
raspredati o modernim teorijama o interpretaciji. Ali nisam ni slutio da će mi natovariti
cijeli srednji vijek i samo srednji vijek.
On zatomi želju za pušenjem, jer je u tri i četvrt popušio cigaretu koju je trebalo da
zapali u pet sati.
— Razumijem — reče Beesley pušući na nos. — Nisam prije znao.
— Nisi li primijetio kako se svi mi specijaliziramo za ono što nam je najmrže? —
zapita Dixon, ali je Beesley već ustao otpuhnuvši dim iz lule. Dixon morade odgoditi
do druge prilike izlaganje svojih pogleda na srednji vijek.
— E, ja sad idem reče Beesley. — Želim ti dobru zabavu s tvojim umjetnicima,
Jim. Pazi da se ne napiješ pa da ne kažeš Neddyju ono što si kazao meni. Zdravo, Bili
— dobaci Atkinsonu, koji mu ne odzdravi, i iziđe iz sobe ostavivši vrata otvorena.
Dixon mu reče zbogom pa počeka prije no što će reći:
— Čuješ Bili, bi li mi htio učiniti jednu uslugu?
Odgovor uslijedi neočekivano brzo.
— Zavisi od toga kakva je usluga — podrugljivo će Atkinson.
— Bi li, me htio nazvati na ovaj broj u nedjelju prije podne, oko jedanaest sati? Ja
ću već biti ondje i samo ćemo se malko porazgovarati o vremenu, a ako me slučajno ne
budu mogli naći ... — On ušutje načas, jer začu neki slab, zagonetan šum iz predsoblja,
ali kako ne ču ništa više, proslijedi: — Ako ja ne budem ondje, reci onome tko se javi
da su moji roditelji iznenada došli ovamo pa neka se izvolim vratiti što prije kući. Evo,
ovdje sam ti sve napisao.
Atkinson uzvi svoje guste obrve i proučavaše stražnju stranu omotnice kao da je na
njoj napisano pogrešno rješenje šahovskog problema. On se divlje nasmija i zagleda u
Dixona.
— Bojiš se da nećeš moći izdržati, što li?
— Ama, moj me profesor pozvao na svoj nazovi umjetnički program u nedjelju.
Moram otići onamo, ali ne mogu zamisliti da provedem ondje cijelu nedjelju.
Nastade duga šutnja za koje Atkinson kritički gledaše po sobi, kao što je često
činio. Dixon ga je volio i poštovao zato što se uvijek držao kao da mu je mrsko sve s
čime god dođe u doticaj i zato što nije htio dopustiti da ta mrskost postane s vremenom
otrcana. On napokon reče:
— Razumijem. Učinit ću to veoma rado.
Dok on bijaše u riječi, u sobu uđe još jedan čovjek. To bijaše Johns koji je nosio
svoje časopise. Dixon se uznemiri kad ga ugleda; Johns se tiho kretao, vjerojatno rado
prisluškivao i bio prijatelj Welchovih, napose Welchovke. Pitajući se je li Johns
mogao čuti što je on upravo povjerio Atkinsonu, Dixon zabrinuto klimnu glavom Johnsu
čije podbuhlo lice ostade nepomično. Ono se ne pomače ni kad ga Atkinson pozdravi:
— Zdravo sinko.
Dixon je bio odlučio da ode Welchovima autobusom, kako ne bi morao putovati s
Johnsom, pa sad ustade misleći kako treba nekako posebno upozoriti Atkinsona da bude
na oprezu. Međutim, nije se mogao ninašta odlučiti i tako iziđe iz sobe. Za sobom začu
kako se Atkinson ponovo obrati Johnsu:
— Sjedi i pričaj mi o svojoj oboi.
Nekoliko minuta kasnije Dixon je s malenim kovčegom u ruci brzao ulicama prema
autobusnoj stanici. S ugla glavne ceste pucaše vidik na prostor na kojemu je posljednjih
nekoliko kuća i malih trgovina živežnim namirnicama, terasasto nanizanih, uzmicalo
pred blokovima uredskih zgrada, modernim prodavaonicama tekstila i krojačkim
radnjama, javnom bibliotekom, telefonskom centralom i novim kinematografom. Za
njima su bili još više zgrade u centru grada i šiljasti toranj katedrale. Trolejbusi i
autobusi jurili su zujeći ili se vukli brekćući prema centru grada i iz njega, a kolone su
se automobila vijugale, ispravljale, zbijale i razrjeđivale. Pločnici su bili puni ljudi.
Prelazeći cestu, Dixon osjeti kako se od pogleda na svu tu energiju udobrovoljava i
kako se negdje iza njegovih misli javlja neobjašnjivo uzbuđenje. Nije bilo razloga da
drži da će mu ovi dani donijeti bilo šta više od poznate mješavine predviđene i
nepredviđene dosade, ali u ovom času nije mogao u to vjerovati. Možda je obećanje da
će mu izići članak bio početak niza sretnih okolnosti koje bi mu i te kako dobro došle.
Upoznat će se s nekim ljudima koji bi mogli biti zanimljivi i zabavni. Ako ne budu,
onda će on i Margaret uživati razgovarajući se o njima. On se mora pobrinuti da njoj
bude što ljepše, a to će lakše postići s drugim ljudima. U kovčegu je nosio knjižicu
stihova nekog suvremenog pjesnika koji mu je zapravo bio veoma mrzak, ali je ipak
jutros kupio tu knjižicu da je pokloni Margaret, iako ga ona nije ničim potakla na to.
Iznenađenje će se lijepo spojiti s izrazom nježnosti i laskom koja je sadržana u izboru
knjige. Obuze ga poznata tjeskoba kad se sjeti što je napisao na prvoj strani knjige, ali
mu dobro raspoloženje pomaže da je svlada.
 IV

— Naravno, ova vrsta muzike nije namijenjena za slušateljstvo, razumijete —

govoraše Welch dijeleći primjerke. — Sve je u pjevanju. Svatko pjeva pravu melodiju
— pravu melodiju — ponovi plahovito. — Moglo bi se doista reći da je polifonija
dosegla najvišu tačku, vrhunac, u tom razdoblju i da je otada bila u neprestanom
opadanju. Treba samo da pogledate kako su napisane dionice u takvim pjesmama kao
što je, ovaj, Naprijed kršćanski vojnici, crkvena pjesma koja je tipična ... tipična ...
— Mi svi čekamo, Ned — reče Welchovka koja je sjedila za klavirom. Ona je
izvodila polagani arpeđo odražavajući ga pritiskanjem na papučicu. — Jeste li svi
spremni?
Oko Dixona se razlegnu uspavljujuće brujanje pjevača koji mumljahu jedan
drugome svoje dionice. Welchovka im se pridruži na nisku podiju što bijaše podignut u
dnu muzičke dvorane i zauze mjesto pored Margaret, drugoga soprana. Niska, nekako
zastrašena žena rijetke smeđe kose bijaše jedini kontraalt. Uz Dixona stajaše Cecil
Goldsmith, njegov kolega s historijskog odjela u čijem je tenoru bilo dovoljno divlje
snage, osobito iznad srednjega c, da zagluši bilo kakve glasove koje bi Dixon mogao
smatrati da mora proizvesti. Za njima i do njih s jedne strane bijahu tri basa: mjesni
kompozitor, violinist amater koga su povremeno, po potrebi, pozivali da svira u
gradskom, orkestru i Evan Johns.
Dixon preletje očima po nizovima crnih tačaka, koje su se, kako se činilo, veoma
mnogo dizale i spuštale, i bi mu lakše kad se uvjeri da će svi morati neprekidno
pjevati.
Prije dvadesetak minuta doživio je smiješnu nezgodu dok su izvodili neku
Brahmsovu glupost koja je počinjala s desetak sekundi pjevanja samih tenora — ili,
tačnije rečeno, sama Goldsmitha koji je dvaput umuknuo kad su nastupile varljive
stanke, a Dixon je, u općoj šutnji, i dalje otvarao i zatvarao usta. Sad je oprezno
ponovio notu koju je mumljao Goldsmith i rezultat mu se uglavnom svidio. Da su bar
bili toliko pristojni da ga pitaju bi li im se htio pridružiti, nego su ga natjerali na ovaj
podij i turnuli mu u ruku listove papira!
Zapjevaše madrigal na znak koji im dade Welch svojim kostobolnim kažiprstom.
Dixon stajaše oborene glave, mičući ustima samo toliko da svi mogu vidjeti da miče
njima i čitajući riječi koje ostali pjevahu. »Kad od drage tražih ljubav i nježne
osjećaje« čitaše on »otkrih da zavjeti njeni bijahu lažni. A kad je upitah zašto ...« On
baci pogled na Margaret, koja pjevaše prilično poletno (ona je zimi redovito pjevala u
zboru mjesnoga ogranka Konzervativne stranke), i razmišljaše koliko bi se njihove
prilike i naravi morale izmijeniti da bi se riječi madrigala mogle, bar približno,
odnositi na njih. Ona je njemu učinila zavjete, ili bar izrekla priznanja, što je možda
bilo sve što je autor mislio. Ali ako je mislio ono što se čini da je mislio kad je
napisao »nježne osjećaje«, onda se mora reći da Dixon uopće nije »tražio« ništa slično
od Margaret. Možda bi trebalo da traži; uostalom, ljudi to uvijek traže. Šteta što nije
zgodnija. Ipak će pokušati ovih dana, da vidi što će se dogoditi.
— »A poslije će svi poricati i reći da je tek šala« tremoliraše veoma glasno
Goldsmith. To bijaše završna rečenica; Dixon je držao usta otvorena dok je Welchov
prst lebdio u zraku, a onda je, kad je Welch mahnuo prstom u stranu, zatvorio usta
trgnuvši malko glavom kao što je vidio da rade pjevači. Svi su, čini se, bili zadovoljni
izvedbom i orni da otpjevaju još što.
— Jest, ovaj, idući je ono što su oni zvali balet. Naravno, oni nisu toj riječi
pridavali ono značenje ... Ova je prilično poznata. Zove se Sad je mjesec svibanjskoga
slavlja. E, kad biste sad svi samo ...
Dixon začu kako se za njim lijevo prigušeno smije. Obazre se i ugleda Johnsovo
blijedo lice koje se razvuklo od cerenja. Velike oči kratkih trepavica bijahu uprte u nj.
— Šta je smiješno? — zapita. Ako se Johns smijao Welchu, Dixon je bio spreman
da ustane u Welchovu obranu.
— Vidjet ćete — reče Johns. On gledaše i dalje Dixona. — Vidjet ćete — ponovi
cereći se.
Nije prošla ni minuta vremena kad je Dixon uvidio, posve jasno. Ovaj komad nije
imao, kao prethodni, četiri dionice nego pet. Pored treće i četvrte linije nota odozgora
bilo je napisano Prvi tenor i Drugi tenor; osim toga, na drugoj je strani bilo neko
infantilno fa-la-la-la s mnogobrojnim prazninama u pojedinim dionicama. Moglo se
očekivati da će u takvim prilikama čak i Welchovo uho razabrati da nedostaje jedan
glas. Sad je bilo kasno da im Dixon objašnjava kako se šalio kad je prije pola sata
rekao da zna »donekle« čitati note; kasno da se proglasi basom. Nije ga više moglo
spasiti ništa osim možda napadaja padavice.
— Bolje da uzmeš prvu tenorsku dionicu, Jim — reče Goldsmith. — Druga je
malo teška.
Dixon klimnu smeteno glavom. Jedva je još čuo kako se Johns smije. Prije nego što
je dospio kriknuti, bio se završio klavirski obred i brujanje i započelo pjevanje. On
micaše usnama kao da pjeva: »Svatko s djevom milom nа-а-а zelenoj travi: fa-la-la-la,
fa-la-la-la-la-la-la-la-la ... « ali je Welch prestao mahati prstom i držao ga nepomično
u zraku. Pjevanje umuknu.
— Hej, tenori — poče Welch. — Čini mi se da nisam čuo ...
U drugom se kraju dvorane razlegnu neujednačeno kucanje na vratima koja se
odmah naglo otvoriše i na njima se pojavi visok čovjek u sportskom kaputu limunove
boje na kojemu sva tri puceta bijahu zakopčana. Velika mu brada bijaše dulja na
jednom kraju i napola prekrivaše kravatu s vitičastim šarama. Dixona obuzimaše sve
veća radost pri pomisli da je to zacijelo pacifistički slikar Bertrand čiji je dolazak s
djevojkom najavljivao Welch, onako bučno kako on umije, svakih pet minuta nakon
čaja. Ovaj je dolazak morao svakako, prije ili kasnije, biti neugodan, ali je u ovom
času bio i te kako ugodan zbog zlokobnih madrigala. Dok je Dixon bio u tim mislima,
stari su Welchovi napustili svoja mjesta i pošli da pozdrave sina, a za njima polagano
ostali koji u hodu zavrgoše razgovore i možda smatrahu da prilika za odmor nije baš na
odmet. Sav razdragan Dixon pripali cigaretu kad ostade sam: violinist amater upustio
se u razgovor s Margaret; Goldsmith i mjesni kompozitor razgovarali su se s Carol,
Goldsmithovom ženom, koja je sa zavidnom odlučnošću odbila sve drugo osim da sjedi
u naslonjaču pokraj kamina i sluša pjevanje; Johns je čeprkao nešto oko klavira. Dixon
se prošeta dvoranom između uzvanika i nasloni se na zid do vrata gdje su stajale police
za knjige. Stojeći ovdje i uživajući u cigareti, mogao je lijepo vidjeti kako je nekoliko
trenutaka kasnije ušla Bertrandova djevojka, polagano i neodlučno, i stala
neprimjećena do samih vrata.
U idućih je nekoliko trenutaka Dixon zapazio sve što je trebalo da zapazi na toj
djevojci: plavu kosu, ravnu i kratko podrezanu, smeđe oči i nacrvenjene usne, pravilna
usta i ravna ramena, pune grudi i uzak struk, izrazito jednostavnu baršunastu suknju
vinske boje i bijelu lanenu bluzu bez uzoraka. Činilo se da je njena pojava neodoljiv
izazov njegovim navikama, prilikama i ambicijama: nešto što treba da mu zauvijek
pokaže gdje mu je mjesto. Dixon se bio toliko privikao na pomisao da ovakve žene
uvijek pripadaju ljudima kao što je Bertrand da mu se već odavno nije činilo da je to
nepravda. Njemu je bilo suđeno da pribavlja sebi žene iz one goleme klase iz koje je i
Margaret: žene u kojih se namjera da budu privlačne ne može katkad lučiti od
dostignuća; žene u kojih pretijesna suknja, neukusno nacrvenjene ili nenacrvenjene
usne, čak i nespretan smiješak mogu u času porušiti tu iluziju bez očite nade da će se
iluzija kad obnoviti. Ali se ona uvijek obnavlja: nov džemper može nekako pridonijeti
da se velike noge čine manje nego što jesu, velikodušje može uliti život mrtvoj kosi,
nekoliko vrčeva piva može dati istinsku draž razgovoru o londonskim kazalištima ili
francuskoj kuhinji.
Djevojka okrenu glavu i ugleda Dixona kako zuri u nju. Njemu se ošit stisnu od
jeze; ona se trže, ukoči poput vojnika koji je stajao voljno i začuo zapovijed »mirno«.
Gledahu se tako neko vrijeme dok se ne razlegnu nečiji visok glas nalik na lavež, baš u
času kad je Dixona počela svrbjeti koža na glavi:
— Ah, tu si, draga; dođi ovamo, molim te, da te predstavim ljudima — i Bertrand
joj pođe u susret bacivši kratak neprijateljski pogled na Dixona. Dixonu se to nije
svidjelo; jedino što je zahtijevao od Bertranda bilo je da se ponizno ispriča što je
došao.
Vidjevši Bertrandovu djevojku, Dixon se odviše ojadio da bi se želio upoznati s
njom pa se na neko vrijeme skloni u stranu; zatim je otišao u drugi kraj dvorane i
pridružio se razgovoru koji su vodili Margaret i violinist amater. Bertrand je bio u
središtu glavne skupine i mnogo se smijao pričajući naširoko o nekoj zgodi; njegova ga
je djevojka pozorno motrila baš kao da bi je on poslije mogao zamoliti da ukratko
ponovi sadržaj onoga što je ispričao. Donesoše kavu i kolače koji su imali zamijeniti
večeru i Dixon je imao pune ruke posla dok ih je pribavio dovoljno za sebe i Margaret.
Zatim mu, tko zna zašto, pristupi Welch i reče:
— Hej, Dixone, hajdete sa mnom! Htio bih da se upoznate s mojim sinom
Bertrandom i njegovom ... njegovom ... Hajdete!
I Dixon se s Margaret uskoro nađe pred ono dvoje s kojima ga je Welch htio
upoznati i pred Evanom Johnsom.
— Ovo su gospodin Dixon i gospođica Peel — reče Welch i odvede
Goldsmithove.
Prije no što zavlada šutnja, Margaret reče:
— Kanite li dugo ostati ovdje, gospodine Welch? — a Dixon osjeti zahvalnost što
je ona ovdje i što uvijek ima nešto da kaže.
Bertrandove čeljusti uspješe se dokopati kolača koji im zamalo nije umakao. On
još časak žvakaše razmišljajući.
— Sumnjam — reče napokon. — Nakon zrelog razmišljanja osjećam da mi je
dužnost reći da sumnjam. Imam kojekakve poslove u Londonu kojima je potrebna moja
ruka vodilja. — On se osmjehnu u bradu i uze otresati s nje mrvice. — Ali je veoma
ugodno doći ovamo i vidjeti da je luč kulture u provinciji još u stanju gorenja. I veoma
utješno.
— A kako napreduje vaš rad? — zapita Margaret.
Bertrand se nasmija i okrenu svojoj majci koja se također nasmija zvonkim
milozvučnim smijehom koji je pomalo nalikovao na Margaretine srebrne praporce.
— Moj rad? — ponovi Bertrand. — Rekli ste to tako kao da je riječ o
misionarskoj djelatnosti. Doduše, neki se naši prijatelji ne bi protivili kad biste tako
nazvali njihove poslove. — Fred, na primjer — reče on djevojci.
— Tako je, ili Otto možda — odvrati ona.
— Sasvim sigurno Otto. On svakako nalikuje na misionara, iako se baš ne ponaša
kao misionar. — On se ponovo nasmija a za njim i njegova djevojka.
— Kakvim se poslom bavite? — zapita bez okolišanja Dixon.
— Ja sam slikar. Ali, na žalost, ne oslikavam kuće, jer bih inače bio zgrnuo brdo
para i mogao se dosad povući. Nego, slikam slike. Ali, opet moram reći, na žalost, ne
slikam ni sindikaliste ni gradske vijećnice ni gole žene, jer bih inače dosad bio zgrnuo
još veće brdo para. Nego, samo slike, slike tout court, ili, kao što bi rekli naša braća
Amerikanci, stilske slike. A kakvim se vi poslom bavite? Naravno, ako vas smijem
pitati.
Dixon oklijevaše; Bertrandov govor koji je on očito, osim posljednjih riječi,
održao već i prije ozlovoljio ga je više nego što je vjerovao da bi ga mogao
ozlovoljiti. Bertrandova djevojka gledaše ga upitno; ona bijaše uzvila obrve koje joj
bijahu tamnije od kose i sad reče svojim prilično dubokim glasom:
— Zadovoljite našu radoznalost.
Bertrandove oči, koje, čini se, nisu bile konveksne kao normalne očne jabučice,
bijahu također uprte u nj.
— Ja sam jedan od pomoćnika vašega oca — reče Dixon Bertrandu pošto odluči
da ga ne smije vrijeđati. — Zadužen sam za srednji vijek na ovdašnjem historijskom
odjelu.
— Divno, divno, — reče Bertrand, a njegova djevojka upita:
— Volite li taj posao?
Dixon opazi kako se Welch ponovo pridružio njihovoj skupini i kako prelazi
pogledom s jednog lica na drugo vrebajući, očito, priliku da stupi u razgovor. Dixon
odluči da mu to pošto-poto uskrati. On reče tiho, ali brzo:
— Pa dabome, taj posao ima svojih čari. Ja shvaćam, međutim, da nema onoga
sjaja — okrenu se on djevojci — koje ima vaše zvanje.
Mora pokazati Bertrandu da je on smije uključiti u razgovor. Ona pogleda
zbunjeno Bertranda.
— Ali ja ne vidim mnogo sjaja u potucanju ...
— Pa svakako — reče Dixon — ja znam da morate mnogo i teško raditi i vježbati,
ali u baletu, ovaj — on se ne obazre na to što ga Margaret gurnu laktom — ima zacijelo
mnogo sjaja. Tako sam bar ja oduvijek mislio. — Govoreći to, on se osmjehnu
Bertrandu uljudnim, drugarskim zavidnim osmijehom i promiješa otmjeno kavu
poprskavši njome dobrano prste kojima je držao žličicu. Bertrand je crvenjeo i
naginjao se prema njemu trudeći se da proguta pola rolata i da dođe do riječi. Djevojka
ponovi u istinskoj nedoumici:
— Balet? Ali ja radim u knjižari. Što vas je ponukalo da mislite ... ?
Johns se cerio. Čak je i Welch, očito, shvatio što je on rekao. A šta je učinio? U
isto ga vrijeme zaokupi strah i pomisao da je »balet« u Welchovih možda sinonim za
»spolno općenje«.
— Slušajte, Dickinsone ili kako se već zovete — poče Bertrand — vi možda
mislite da zbijate šalu, ali vas ja molim da se okanite toga, ako nemate ništa protiv.
Nećemo zbog toga gužve, je li?
Njegov glas nalik na lavež, osobito u posljednjem pitanju, i nejasno izgovaranje
nekih suglasnika izazva u Dixonu želju da upozori na njegove nedostatke i možda na to
kako su mu oči čudne. Bertrand bi ga zbog toga mogao fizički napasti, što bi bilo
sjajno, jer je on vjerovao da bi izišao kao pobjednik iz svakog sličnog dvoboja s
jednim umjetnikom — ili bi možda Bertranda zadržao njegov pacifizam? Ali u nastaloj
šutnji Dixon brzo odluči da popusti. On je nešto pogriješio u vezi s tom djevojkom; ne
smije pogoršavati sadašnje stanje.
 — Veoma mi je žao ako sam pogriješio, ali mi se činilo da gospođica Loosmore
ima nekakve veze s ...
On se obrati Margaret za pomoć, ali prije nego što ona stiže išta reći, umiješa se
nitko drugi nego Welch govoreći glasno:
— Jadni Dixon, ma — ha-ha, vjerojatno je zamijenio ovu ... mladu damu sa
Soniom Loosmore, Bertrandovom prijateljicom, koja nas je prije nekog vremena sve
onako grdo prevarila. Bertrand je valjda mislio da ga vi bockate ili tako što, Dixone;
ba — ha-ha.
— Ama da se on potrudio da se predstavi, ovo se ne bi bilo dogodilo — reče
Bertrand koji bijaše još zajapuren. — Mjesto toga je ...
— Nemojte se uzrujavati zbog toga, gospodine Dixone — uplete se djevojka. —
To je bio samo mali glupi nesporazumak. Ja potpuno shvaćam kako se to dogodilo. Ja
se zovem Christine Callaghan. Sasvim drugačije, kao što vidite.
— Pa ja sam ... Hvala vam mnogo što ste tako shvatili. Doista mi je veoma žao što
se to dogodilo.
— Ama nemojte se obeshrabriti zbog toga, Dixone — reče Bertrand i zirnu na
svoju djevojku. — Oprostite, ja mislim da bismo mogli malo obići ostale.
Oni pođoše prema skupini u kojoj su bili Goldšmithovi, a za njima, na nekoj
udaljenosti, Johns tako da Dixon ostade sam s Margaret.
— Evo ti cigarete — reče ona. — Vjerojatno će ti dobro doći. Bože, kakva je
svinja taj Bertrand. Mogao je shvatiti ...
— Ali ja sam doista bio kriv — reče Dixon koji bijaše zahvalan na nikotinu i
podršci. — Morao sam doći da se predstavim.
— Tako je, zašto nisi došao? Ali on nije morao učiniti da sve ispadne još gore.
Ali koliko ja mogu shvatiti, to je tipično za njega.
— Nekako nisam smogao hrabrosti da se sastanem s njim. Koliko si se puta
vidjela s njim?
— Došao je jednom prije ovamo s onom djevojkom koja se zove Loosmore. Ja bih
rekla da je sve to prilično čudno, nije li tako? Trebalo je da se onda oženi
Loosmoreovom, a sad je došao ovamo s novim komadom. Jest, naravno, Neddy mi je
još prije dva dana nadugo i naširoko pričao o tome kako će mu se sin oženiti
Loosmoreovom i tako dalje. Koliko je on znao ...
— Slušaj, Margaret, kako bi bilo da odemo nešto popiti? Meni je piće potrebno, a
ovdje ga nećemo dobiti. Tek je osam sati; mogli bismo se vratiti ...
Margaret se nasmija tako da on mogaše vidjeti gotovo sve njene zube od kojih
jedan očnjak bijaše umrljan crvenilom za usne. Ona se uvijek malo previše šminkala.
— Oh, James, ti si nepopravljiv — reče ona. — Što će ti još pasti na pamet?
Naravno da ne možemo otići odavde; šta misliš šta bi Neddyjevi rekli. Baš kad je
stigao njihov genijalni sin? Začas bi te otpremili s jednosedmičnom plaćom.
— Tako je, priznajem da imaš pravo. Ali bih dao ne znam šta na svijetu za tri vrča
piva na brzinu. Nisam ništa pio otkako sam popio onaj vrč piva sinoć uz cestu, prije
nego što sam se ovdje pojavio.
— Za tvoj je džep mnogo bolje da ne piješ. — Ona se iznova nasmija. — Izvrsno
si pjevao madrigale. Bio je to tvoj najbolji dosadašnji nastup.
— Molim te, nemoj me podsjećati na to.
— Štoviše, bolje si pjevao nego što si glumio onoga razbijača iz Anouilha. Riječi
koje si izgovorio zvučale su zbog tvoga naglaska strahovito zlokobno. Koje su ono bile
riječi? »La rigolode, c’est autre chose?«{9} Veoma snažno, po mom mišljenju.
Dixon steže grlo i propiskuta.
— Prestani! Ne mogu to podnijeti. Zar nisu mogli odabrati neki engleski komad? U
redu, znam. Nemoj mi ništa. objašnjavati. Slušaj, što će sad biti?
— Blokflaute, mislim.
— E pa to se mene bar ne tiče. Nije nikakva sramota ako čovjek ne zna svirati
blokflautu. Napokon, ja sam samo laik. Uh, ali nije li to grozno, Margaret? Nije li to
grozno? Na koliko se tih prokletih stvari svira u isto vrijeme?
Ona se ponovno nasmija i baci lukav pogled po sobi. To bijaše pouzdan znak da se
dobro zabavlja.
— Ah, koliko ja znam, broj nije ograničen.
I Dixon se nasmija nastojeći zaboraviti na pivo. Istina je da mu je u limenci ostalo
svega tri funte koje su morale dostajati do iduće isplate koja će biti za devet dana. U
banci je imao dvadeset i osam funti, ali je taj fond osnovao za slučaj da dobije otkaz.
— Zgodna je djevojka ta Christina i kako se još zove — reče Margaret.
— Zgodna, je li?
— Lijepo je građena, nije li tako?
— Jest.
— Malo kad može čovjek vidjeti ovakvo lijepo tijelo i lice zajedno.
— Tako je. — Dixon se pripremi da sasluša neizbježna, ograničenja.
— Ipak je šteta što je toliko uglađena. — Margaret oklijevaše časak, a onda odluči
da protumači taj epitet. — Meni se ne sviđaju žene u tim godinama koje pokušavaju da
igraju, milostive. Malo je i uobražena.
Dixon je već bio izveo slične zaključke, ali nije baš želio ovakve potvrde.
— Ne znam, bogami — reče on. — Zbilja mi je teško zasad bilo šta reći.
Ove riječi pozdravi zveckanje praporaca. — Ah, ti si oduvijek bio sklon lijepim
licima, nije li tako? Ja uvijek kažem da se iza njih štošta krije.
On je držao da je to sušta istina, ali da nema prava da to kaže pa je šutio ne znajući
što bi odgovorio. Gledahu se napeto kao da će uvrijediti jedno drugo ako bilo što kažu.
Naposljetku će Dixon:
— Čini se doista da su ona i Bertrand na jednu ruku.
Ona mu se nasmiješi čudnim sardonskim smiješkom.
— Rekla bih da imaju mnogo šta zajedničko.
— I ja mislim.
Služavka sabiraše posuđe, a gosti se šetahu po dvorani. Bilo je jasno da će uskoro
započeti iduća tačka. Bertrand i njegova djevojka bjehu nekamo nestali, vjerojatno da
izvade stvari iz kovčega. Na Welchov poziv, Dixon ostavi Margaret da bi pomogao
namještati neke stolice.
— Koja je iduća tačka programa, gospodine profesore? — zapita on.
Nakon bjesomučne faze u posljednjih sat i pol, na Welchovu se ukočenu licu
ponovo ustalio sumoran izraz. On se ozlojeđeno zagleda u Dixona.
— Samo jedna ili dvije instrumentalne tačke.
— A, to će biti zanimljivo. Tko će nastupiti prvi?
Welch razmišljaše položivši ruke, plosnate kao daske, na naslon smiješno niske
stolice što nalikovaše na slabo prepravljen jastučić na kojemu se kleči. Nakon jednog
časka on obznani da će se mjesni kompozitor i violinist amater »okušati« na sonati za
violine od nekog švapskog zanovjetala, da će zatim neutvrđen broj blokflautista.
odsvirati neki prikladni muzički komad i da se nešto kasnije može očekivati da će
Johns svirati na svojoj oboi. Dixon klimnu glavom kao da je zadovoljan.
On se vrati Margaret i zateče je u razgovoru s Carol Goldsmith. Tu mršavu ženu od
četrdesetak godina, duge ravne kestenjaste kose smatrao je Dixon za svoju saveznicu,
iako ga je katkad ponešto plašilo njeno zrelo obličje.
— Zdravo, Jim, kako je? — upita ga ona upravo neprirodno razgovijetno kako je
uvijek govorila.
— Loše. Još će nam najmanje jedan sat gudjeti i trubiti.
— Jest, to je bogme loše. Zašto mi dolazimo da slušamo ovo? Doduše, ja
razumijem zašto vi dolazite ovamo, Jim, kad jadna Margaret živi ovdje. Htjela sam,
mislim, reći koga vraga ja dolazim?
— Ah, valjda je to ženina podrška mužu —reče Margaret.
— Mislim da ima nešto u tome. Ali zašto on dolazi. Ovdje nema čak ni pića.
James je već to primijetio.
— Teško da se čovjeku isplatilo doći samo zato da vidi velikoga slikara, je li? —
reč Dixon namjeravajući zavrći razgovor kojim bi se nekako oslobodio svoje
retrospektivne zbunjenosti zbog nedavnog zapleta Loosmore — Callaghan.
Ova je njegova napomena bila primljena očito nepovoljno, a da nije znao zašto.
Margaret ga gledaše zadignute brade kao da se sprema da ga prekori zbog neke
indiskrecije, ali je njoj, kad god nisu bili nasamo, bilo koja nepovoljna napomena o
bilo kome bila dovoljno indiskretna. Carol je pritvorila oči i gladila svoju ravnu kosu.
— Zašto ste to rekli? — zapita ona.
— Pa tek onako — reče Dixon usplahireno. — Malo sam se pokeckao s njim prije
nekoliko trenutaka, to je sve. Napravio sam neku zbrku oko imena njegove djevojke pa
je on, mislim, bio malo nasrtljiv. Ništa strašno.
— Ah, to je posve tipično za njega — reče Carol. — On uvijek misli da netko
tjera šegu s njim. A često i jest tako.
— A, vi ga dobro poznajete, je li? — reče Dixon. — Oprostite, Carol; da nije on
vas prijatelj?
— Nije baš tako. Ljetos smo se viđali ponekad s njim, znate, Cecil i ja, prije nego
što ste vi došli. On je, zapravo, na mahove veoma zabavan, iako vi imate potpuno
pravo što se tiče onoga o velikom slikaru; to ide čovjeku katkad na živce. Vi ste ga
vidjeli jednom ili dvaput, je li, Margaret? Šta vi mislite o njemu?
— Jest, vidjela sam ga jednom kad je došao ovamo. Mislim da je sasvim zgodan
kad ste s njim nasamo. Rekla bih da on osjeća da se u društvu mora ulagivati i svakoga
očarati.
Svi se troje okrenuše kad začuše gromotan smijeh nalik na lavež. Približavaše im
se Bertrand vodeći za ruku Goldsmitha. Niz lice su mu se još cijedili ostaci smijeha
kad dobaci Carol.
— Ah, tu li ste, drage djevojke. A kako mi vi živite?
— Hvala na pitanju, prilično dobro, dragi čovječe. — Vidim kako vi živite. Ona
nije baš vaš tip, nije li tako?
— Christine? Ah, ona vam je sjajna djevojka, sjajna djevojka! Malo je takvih
djevojaka kakva je ona.
— Imate li kakve planove s njom? — zapita Carol smiješeći se jedva primjetno.
— Planove? Planove? Ne, ne nemam uopće nikakvih planova. Apsolutno nikakvih.
— To nije baš tebi slično, stari moj — reče Goldsmith jednoličnim mekim glasom
koji bijaše toliko različit od njegova gromoglasnog tenora.
— Da vam pravo kažem, ona me je ovaj puta prilično naljutila — reče Bertrand
savijajući palac i kažiprst u krug da istakne posljednju riječ.
— Kako to, Bertrand? — zapita Goldsmith brižno.
— Pa, kao što možete misliti, iako me živo zanima ova vrsta zabave — on klimnu
glavom prema klaviru pored kojega je violinist amater ugađao svoju violinu uz pomoć
mjesnoga kompozitora — ipak to nije sasvim dovoljno da me privuče ovamo, ma
koliko mi bilo drago što vas sve vidim. Nego, obećali su mi da ću se sastati s nekim
Juliusom Gore-Urquhartom za koga ste možda čuli?
 Dixon je doista čuo za Gore-Urquharta, bogata poklonika umjetnosti koji je
povremeno objavljivao svoje priloge u kulturnim rubrikama nekih tjednika, posjedovao
u blizini kuću u kojoj su od vremena do vremena odsjedale znamenite ličnosti i bio
zvjerka koju je Welch više puta uzalud pokušavao primamiti. Dixon ponovo pogleda
Bertrandove oči. Zaista su bile neobične: činilo se kao da je unutar njegova lica bila
pričvršćena neka tkanina s uzorcima koja je provirivala samo na dva otvora koji su bili
svojevoljno odabrani. Kakvog je posla mogao imati čovjek takvih očiju, takve brade i
takvih nejednakih ušiju (sad ih je prvi puta primijetio) s čovjekom kao što je Gore-
Urquhart?
Nakon minutu-dvije je doznao kakvog su posla imali jedan s drugim. Zasad je još
njihova veza bila slaba: ona djevojka Callaghan poznavala je Gore-Urquhartovu obitelj
ili je, štoviše, bila njegova nećakinja pa je ove nedjelje kanila da mu predstavi
Bertranda. Bilo je već kasno kad su doznali da je Gore-Urquhart trenutačno u Parizu
tako da će morati još jednom pohoditi ovaj kraj kako bi se sastali s njim. Zbog nekog
razloga koji je Dixon odmah zaboravio ne bi bilo toliko poželjno da se sastanu s njim u
Londonu. A kako će Gore-Urquhart pomoći Bertrandu kad se sastanu?
Kad je Margaret, okolišajući onako kako je ona umjela, zamolila za tu informaciju,
Bertrand je podigao svoju veliku glavu i niz obraze obišao pogledom sve prisutne, pa
onda istom odgovorio.
— Doznao sam iz više nego pouzdanih izvora — kaza on odmjereno — da će naš
ugledni prijatelj uskoro objaviti da je ispražnjeno mjesto njegovog ličnog tajnika.
Sumnjam da će biti objavljen javni natječaj pa se sad svojski trudim da se pripremim
za tu ulogu. Pokroviteljstvo, razumijete li, pokroviteljstvo — o tome je riječ. Jednom
ću rukom odgovarati na pisma koja on bude dobivao, a drugom ću slikati. — On se
nasmija, a za njim i Goldsmith i Margaret. — Zbog toga, naravno, želim da kujem
željezo dok je vruće, ako dopuštate da. se poslužim tim izrazom.
— »Zašto mu ne bi dopustili da se posluži tim izrazom«, pomisli Dixon. »Zašto?«
— Kad onda kaniš opet doći, stari moj? — zapita Goldsmith. — Morat ćemo nešto
prirediti. Ovaj puta nismo imali prilike.
— Pa mislim za četrnaest dana, tako nekako — reče Bertrand i doda značajno: —
Gospođica Callaghan i ja dogovorili smo se već za sastanak u iduću nedjelju. Vjerujem
da ćete me razumjeti da to ne želim propustiti.
— Za dvije sedmice je ljetni ples na sveučilištu — umiješa se Margaret nastojeći,
kao što se učini Dixonu, da ublaži učinak te posljednje izjave. Kako je Bertrand uopće
mogao reći tako što pred jednom ženom koju jedva da poznaje i jednim muškarcem
kome se on, kao što je mogao lako pogoditi, nije baš mnogo svidio prilikom prvog
susreta.
— Oh, zar zbilja? — priupita Bertrand s očitim zanimanjem.
— Jest, hoćete li doći i ove godine, gospodine Welch?
 — Mislim da bih mogao nekako urediti da dođem. Sjećam se da mi lani nije bilo
baš dosadno. Oho, vidim da vadiš cigarete. Ja rado pušim cigarete. Mogu li odvojiti
jednu iz tvojih zaliha, Cecil? Odlično. Pa šta je onda s tim plesom? Vjerujem da tebe
neće moći ništa spriječiti da dođeš?
— Bojim se da će ovaj puta moći — reče Goldsmith. — U to se vrijeme održava u
Leedsu savjetovanje nastavnika historije. Tvoj otac želi da ja odem onamo.
— O, bože, bože — izusti Bertrand. — To je baš šteta. Zar nema nikoga drugoga
koga bi mogao poslati? — On pogleda Dixona.
— Na žalost, nema. Raspravljali smo već o svemu tome reče Goldsmith.
— Šteta, šteta. Ali što možemo! Zanima me hoće li tko od prisutnih doći?
Margaret zirnu na Dixona, a Carol reče:
— A što je s vama, Jim?
Dixon zavrtje odlučno glavom.
— Ne, ja na žalost nisam nikad bio bogzna kakav plesač. Što se mene tiče, to bi
bilo samo bacanje novca. — Bilo bi jezivo kad bi ga Margaret natjerala da je povede.
— E pa mi ne želimo, da vi bacate novac, nije li tako? — reče Bertrand. — To ne
bi imalo nikakva smisla. Zanima me samo kamo je dospjela mala Callaghanka. Rekao
bih da je dosad mogla prekriti nos prilično debelim naslagama pudera. A šta čekaju
svirači?
Dixon pogleda na drugu stranu i vidje kako se dva izvođača šetuckaju pušeći i
čavrljajući pošto su, očito, ugodili instrumente, namjestili note i premazali gudala
kolofonijem. Welcha nije mogao nigdje vidjeti; zacijelo je demonstrirao svoju prilično
impozantnu sposobnost da umakne društvu. Na drugom kraju duge, niske, blago
osvijetljene dvorane otvoriše se vrata i uđe Callaghanka. Dixon pomisli kako se ta
lijepo građena djevojka pomalo nespretno kreće.
—Ah, draga — reče Bertrand klanjajući se udvorno — mi smo se već pitali što je
s tobom?
Činilo se da je ona smetena.
— Oh, samo sam ...
— Baš smo razgovarali o gospodinu Gore-Urquhartu i pitali se hoće li nam biti na
raspolaganju za dvije sedmice kad se na sveučilištu održava neka vrsta plesne
svečanosti? Zanima me možeš li nam odgovoriti na to pitanje?
— Pa njegov tajnik je rekao da će on ostati u Parizu vjerojatno do sredine idućega
mjeseca, a to nam je prekasno, je li?
— Jest, mislim, da je prekasno. Jest, prekasno je. Pa ništa, bit će drugi put, je li?
— Činilo se da se uopće ne ljuti zbog te novosti.
— Ja sam pisala uji i zamolila ga da mi javi kad se kani vratiti.
 Dixon se umalo ne nasmija. Uvijek ga je zabavljalo kad bi čuo djevojke (muškarci
nisu nikad tako govorili) kako kažu »ujo«, »tata« i slično kao da je samo jedan ujo ili
tata na svijetu ili kao da je taj dotični ujo ili tata svima prisutnima ujo ili tata.
— Šta je smiješno, Jim? — zapita Carol. Bertrand se zapilji u njega.
— Ama ništa. — On se zapilji u Bertranda. Poželje da zavrgne kakvu god prepirku
s Bertrandom iz koje bi mogao izići kao pobjednik, makar se zamjerio njegovu ocu.
Bilo koje sredstvo bi bilo opravdano osim nasilja, pa čak i nasilje, samo da ne bude
odviše grubo. Ali činilo se da neće imati prilike da upotrijebi takva sredstva. Načas
pomisli da idućih deset godina radi samo oko toga kako da postane likovni kritičar pa
da onda napiše nepovoljnu kritiku o Bertrandovim radovima. Sjeti se rečenice iz neke
knjige koju je jednom pročitao: »I, rekavši to, on zgrabi prokletog klipana za šiju i,
bogami, umalo ne istrese dušu iz njega.« On se ponovo osmjehnu, a Bertrand trže
bradom, ali ništa ne reče da prekine šutnju.
Kao i uvijek, Margaret se sjeti da nešto kaže:
— Čitala sam nedavno o vašem ujaku, gospođice Callaghan. U mjesnim je
novinama izišao članak o njemu. Poklonio je neke akvarele ovdašnjoj umjetničkoj
galeriji. Ne znam šta bismo mi kad ne bi bilo nekoga kao on da podržava umjetnost.
Ova napomena na koju se zapravo nije moglo nikako odgovoriti postigla je učinak
koji su dobro poznavali Margaretlni znanci — svi su zanijemili, jer je njena nakana da
ih natjera na razgovor bila suviše očita. Nekoliko koraka dalje od njih smijao se
promuklo violinist amater nečemu što mu je pričao mjesni kompozitor. Gdje je bio
Welch?
— Jest, on je veoma darežljiv — reče Callaghanka.
— Dobro je što još ima ljudi koji mogu priuštiti sebi da budu darežljivi, na taj
način — reče Margaret. Dixon pogleda Carol ne bi li uhvatio njen pogled, ali ona u tom
času gledaše muža.
— Sve se bojim da ih neće biti dugo ako momci iz Transport Housea {10} budu i
dalje upravljali našim životima mjesto nas — reče Bertrand.
— Pa ja mislim da oni ne rade baš tako loše — ubaci Goldsmith. — Napokon, ne
možeš ...
— Svakako da su vanjsku politiku mogli voditi i mnogo gore, osim što su pokazali
izvanrednu nesposobnost da stišaju strasti. — Bertrand obiđe brzim pogledom sve
prisutne pa nastavi: — Ali njihova unutrašnja politika ... mislim ... muženje bogataša ...
Činilo se da okljeva. — Pa to je muženje, kratko i jasno rečeno, nije li tako? Ja samo
molim da me se uputi, to je sve. Mislim, to je ono što se čini da jest, slažemo li se svi u
tome? Ja mislim da je samo to i ništa više, nije li tako? Ili možda nemam pravo?
Gradeći se da ne primjećuje kako se Margaret mršti opominjući ga i kako se Carol
smješka šta će biti, Dixon tiho reče:
 — Pa šta onda ako je samo to i ništa više? Ako jedan čovjek ima deset kolača, a
drugi dva, i ako jedan od njih mora dati jedan kolač, onda ćete svakako uzeti od onoga
koji ima deset kolača.
Bertrand i njegova djevojka zgleđaše se s potpuno istim izrazom na licima,
klimajući glavom, smješkajući se, uzvijajući obrve i uzdišući. Baš kao da je Dixon
rekao da nema pojma o umjetnosti, ali da zna što mu se sviđa.
— Ali, gospodine Dixone, mi mislimo da nitko ne treba dati kolač — reče
djevojka. — U tome je sve.
— Ne bih rekao da je u tome baš sve — reče Dixon u isto vrijeme kad Margaret
ubaci:
— Nećemo se valjda potući zbog toga ...
Bertrand započe: — Sve je u tom što bogataši ...
Bertrand iziđe kao pobjednik iz ovoga malog spora.
— Sve je u tome što bogataši igraju jednu od glavnih uloga u suvremenom društvu
— reče on glasom koji još više nalikovaše na lavež. — Pogotovo u ovakvo doba kao
što je danas. To je sve; neću vas gnjaviti ponavljajući banalne tvrdnje kako oni
potpomažu umjetnost i tako dalje. Sama činjenica da su te tvrdnje banalne dokazuje da
imam pravo. A ja slučajno volim umjetnost, znatam.
Ova posljednja riječ, varijanta od »znate«, bijaše Bertrandova kovanica. Nastala
je ovako: samoglasnik je iskrivio u »a« kao da će reći »znatan«. Zbog toga je malo jače
otvorio usta i zatim ih naglo zatvorio završavajući slog sa slabim, ali čujnim »m«.
Pošto je zaključio što je posrijedi, Dixon nije imao dovoljno vremena da smisli što bi
rekao pa se zadovoljio s: — Volite? — što je pokušao izgovoriti glatko i sumnjičavo.
Čini se da je to osokolilo Bertranda: — Jest, volim — ponovi on još glasnije tako da
svi brzo svrnuše pogleda na nj. — I hoćete li da vam kažem što još volim? Bogate
ljude. Ponosim se što je u današnje vrijeme ta tvrdnja nepopularna. A zašto ih volim?
Zato što su divni, zato što su darežljivi, zato što znaju cijeniti ono što i ja slučajno
volim, zato što su im kuće pune lijepih stvari. Eto zašto ih volim i eto zašto ne želim da
ih tko muze. Je li jasno?
— Hodi amo, sinko — zazva ga Welchovka iza njegovih leđa. — Budemo li čekali
oca, prosjedit ćemo ovdje cijelu noć. Da počnemo? Ako dođete ovamo, možemo svi
sjesti.
— U redu, majko — dobaci Bertrand preko ramena i skupina se poče osipati, ali
prije no što on pođe, reče ne odvajajući očiju od Dixona: — To je bar jasno, je li?
Margaret povuče Dixona za rukav i on ne htjede nastaviti borbu nakon završetka
kola pa reče miroljubivo:
— Jest, jest. Čini se da ste vi bili sretnije ruke što se tiče bogatih ljudi s kojima ste
došli u doticaj nego što sam bio ja, eto to je sve.
 — To me nimalo ne iznenađuje — reče Bertrad ponešto prezirno i stade u stranu
da propusti Margaret. Na to će Dixon ljutito:
— Pa onda najbolje da ih što bolje iskoristite dok ih još imate, jer ih nećete imati
dugo, znate.
On pođe za Margaret, ali ga Callaghanka zadrži rekavši mu:
— Molila bih vas da ne govorite tako, ako nemate ništa protiv.
Dixon pogleda oko sebe; ostali su bili posjedali, a violinist amater je namještao
svoj instrument ispod brade. Dixon sjede na najbližu stolicu i reče potiho:
— Kažete da me molite da ne govorim tako?
— Tako je, ako nemate ništa protiv. — Ona i Bertrand također sjedoše. — Ovakvi
me razgovori uvijek pomalo razdražuju. Oprostite, ne mogu si pomoći; bojim se da sam
naprosto takva.
Da Dixonu nije bio već omrznuo taj argument zato što se Margaret često služila
njime, on vjerojatno ne bi bio odgovorio ovako kako je odgovorio.
— Niste se još nikome obratili za pomoć zbog toga?
Violinist amater naže se gornjim dijelom tijela i, potpomognut mjesnim
kompozitorom uze brzo proizvoditi neku neodređenu kakofoniju. Bertrand se naže
prema Dixonu.
— Koga vraga hoćete da kažete? — zapita glasnim šapatom.
— Kod kojega se psihijatra liječite? — upita Dixon proširujući svoje vatreno
polje.
— Slušajte, Dixone, vi govorite tako kao da biste htjeli da vas netko pošteno udari
po nosu, je li?
Kad bi se Dixon razljutio, on nije pazio što govori.
— Kad bih baš i htio, ne mislite valjda da biste me vi mogli udariti, je li?
Bertrand iskrivi lice čuvši te zagonetne riječi.
— Šta?
— Znate li na što ste nalik s tom vašom bradom? — Dixonu poče lupati srce kad
uze govoriti ovako jednostavno.
— Dobro; hoćete li da iziđemo načas van?
Ovo posljednje pitanje bijaše zaglušeno dugim gromovitim treštanjem najdubljih
klavirskih tonova.
— Šta? — zapita Dixon.
Welchovka, Margaret, Johns, Goldsmithovi i žena kontraalt okrenuše se svi, čini
se, u isti mah. — Šššš! — prošištaše svi, baš kao kad lokomotiva ispusti paru ispod
staklena krova.
Dixon ustade i uputi se na prstima prema vratima. Bertrand se pridiže da pođe za
njim, ali ga njegova djevojka zadrža. Prije nego što Dixon dođe do vrata, ona se
otvoriše i u dvoranu uđe Welch.
— Oho, počeli ste, je li? — zapita jednako glasno kao i uvijek.
— Jesmo — prošapta Dixon. — Ja ću samo ...
— Šteta što niste još malo pričekali. Zvali su me na telefon, znate. Nazvao me onaj
... onaj ...
— Do viđenja. — Dixon poče ići porebarke prema vratima.
— Nećete ostati da slušate P. Racinea Frickera?{11}
— Neću se dugo zadržati, gospodine profesore. Samo ću ... — Dixon učini neke
geste koje su imale biti neodređene. — Vratit ću se.
On zatvori vrata pred nosom Welchu koji se dugo u čudu mrštio.
 V

— Jurio je nizbrdo devedeset milja na sat kad je sirena: počela zavijati — pjevaše
Dixon. — Našli su ga u olupini s rukom na priklopcu ... — On ušutje predišući; nije
bilo lako hodati uzbrdo suhim pješčanim putem prema Welchovoj kući, osobito s toliko
piva u sebi. Lice mu se u mraku razvuče u sanjarski osmijeh kad se s užitkom sjeti
onoga blaženog trenutka u deset sati. Bijaše to nalik na prvi autentični doživljaj
umjetnosti ili ljudske dobrote, uzvišen, gotovo pobožan zanos ... Pošto je iskapio vrč
piva za koji je mislio da će mu biti posljednji te večeri, opazio je da gosti još naručuju
i dobivaju piće, da ljudi još pridolaze i da im se na licima ne ogleda bojazan nego
samopouzdanje te da je još jedan novčić zazveckao u mehanizmu biljara. Sinulo mu je
kad je pipničar jedva ušao noseći dvije nove košare guinnessa{12}. Ovo malo mjesto i
grad bili su u različitim grofovijama; ovdašnje su gostionice, za razliku od gradskih
gostionica i onoga hotela u kojemu je bio s Margaret, bile ljeti otvorene do deset i pol,
a ljeto je već službeno počelo. Njegova je zahvalnost bila neopisiva; na ovoj se sreći
mogao odužiti samo tako da naručuje još pića. Na kraju je potrošio više novaca nego
što je mogao sebi dopustiti i popio više nego što je smio pa ipak, nije osjećao ništa
doli zadovoljstvo i mir. Pošto se mučno odbio od stupa vratnica, on se poče šuljati po
kaldrmi oko kuće.
Velika dugačka soba u stražnjem dijelu kuće, u kojoj se sviralo, bijaše u mraku. To
je bilo dobro. Ali dalje, iza ugla, u salonu bijaše svjetlo i, kao što uskoro razabra,
razlijegaše se razgovor. On zaviri između zavjesa i vidje kako Welch, u plavoj kišnoj
kabanici s grimiznim prugama i u šeširu za ribolov, upravo izlazi iz sobe, a za njim
mjesni kompozitor i Cecil Goldsmith, obojica također u kišnim kabanicama. Očito je
da se domaćin spremao da razveze ljude kućama; Dixon se naceri kad zamisli kako će
ih Welch voziti. Carol, u laganu kaputu od tvida {13}, zadrža se još časak izmjenjujući
posljednje riječi s Bertrandom. Bili su sami u sobi.
Pokrajnji je prozor bio otvoren, ali Dixon nije mogao razabrati što Bertrand
govori. Međutim, iz njegove je intonacije mogao zaključiti da nešto pita na što Carol
odgovori: »Dobro, u redu.« Tada joj se Bertrand približi i zagrli je. Dixon nije mogao
vidjeti što je bilo dalje, jer je Bertrand bio leđima okrenut prozoru, ali ako ju je
poljubio, poljubac je trajao samo časak; Carol se otela i pohitala iz sobe. Bertrand je
otišao za njom.
Dixon se vrati do muzičke dvorane i uđe na staklena vrata. Ono što je vidio
uznemirilo ga je tako da se toga nije mogao otresti. Iako je teoretski bio naviknut na tu
vrstu djelatnosti, ona mu se iz ovakve blizine činila sve prije nego simpatična. Mada je
nekoliko mjeseci pet-šest puta na sedmicu viđao Cerila Goldsmita i razgovarao se s
njim, on je smatrao da je taj čovjek nikogović, ali da on ima neka prava na njega, neka
prava kojih se sjetio kad je vidio njegovu ženu u rukama jedne treće osobe, osobito
ovakve treće osobe. Dixon požali što je našao onaj otvor između zavjesa, a zatim otjera
od sebe te misli. Sad će biti potrebno usredotočiti svu svoju pažnju na to kako da se
neprimjetno popne do svoje sobe.
Pošto je zaključio da se svakako mora izvrći stanovitoj opasnosti da netko svrati u
muzičku dvoranu, Dixon se došulja pipajući po mraku do jednog naslonjača, zavali se u
nj, sklopi oči i sa zadovoljstvom začu kako Welchov automobil krenu i ode. U idućem
trenutku učini mu se da se naginje natrag, a da mu se trbuh toliko nadima da će mu skoro
obuhvatiti i glavu. Ponovo otvori oči, a na licu mu se pojavi izraz tragične maske; ne,
zapravo nije bilo pametno što je popio onaj posljednji vrč. Ustade i poče poskakivati
na mjestu uzmahujući rukama, što bijaše vježba koju je naučio u avijaciji. Prije bi mu
se glava bila razbistrila nakon petsto skokova i uzmaha rukama. Sad mu se nakon sto i
osamdeset činilo da je mnogo bolje da mu je glava teška nego da još poskakuje. Bilo je
vrijeme da pođe.
Kad je stigao do sredine predsoblja, začuo je Bertrandov smijeh koji, međutim,
bijaše prilično prigušen, jer je dopirao kroz zatvorena vrata. Pope se uza stepenice
koje škripahu i prijeđe hodnik. Zbog nekog građevinskog hira, on je mogao ući u svoju
sobu samo kroz veliku kupaonicu koje vrata pokuša sad otvoriti. Uzalud. Netko je,
očito, bio u kupaonici; možda je Johns odlučio da blokira prolaz u sobu koja bijaše
dodijeljena oskvrnitelju njegova časopisa. Dixon stajaše raskrečenih nogu podalje od
vrata i podiže ruke kao dirigent pred početak neke gromoglasne uvertire ili simfonije;
zatim, nalikujući i na dirigenta i na boksača, izvede nekoliko bjesomučnih nepristojnih
kretnji. Baš u tom času netko otvori vrata na drugoj strani hodnika. Nije mu preostalo
ništa drugo nego da poprimi držanje čovjeka koji čeka pred vratima kupaonice, iako je
ta lukavština bila pomalo neumjesna, jer je još bio u kišnoj kabanici.
— Zaboga, James, šta tu radiš?
Nikad nije Dixonu bilo toliko drago što vidi Margaret a ne koga drugoga.
— Pssst — izusti on. — Sakrij me nekamo.
Bilo mu je još draže kad ga je pozvala i bez riječi uvela u svoju sobu. Taman je
zatvorio za sobom vrata, kad je netko izišao iz kupaonice. Dixon osjeti kako mu srce
snažno lupa.
— Hvala bogu — reče on.
— Pa gdje si bio cijele večeri, James?
Dok joj je govorio gdje je bio, u sebi je nepovoljno komentirao njen nezadovoljan
izraz i vladanje što su uskoro potisnuli osjećaj olakšanja. Kako bi tek bilo da su u
braku? U isto je vrijeme morao priznati da je najzgodnija u ovoj plavoj kućnoj haljini i
bez onih igala i ukosnica u kestenjastoj kosi koja joj je na nekim mjestima
žućkastosmeđa. Svuče kabanicu i zapali cigaretu osjećajući se već malo bolje.
Ispripovjedi sve do kraja, ali ne spomenu što je vidio kroz prozor blagovaonice.
Pošto ga bez riječi sasluša, ona se ovlaš osmjehnu.
— Pa mislim da te zapravo ne mogu grditi. Ipak, nije bilo baš lijepo od tebe.
Vidjela sam da gospođa Neddy misli da je to ipak malo previše.
— Ah, ona misli da je malo previše, je li? Šta si im rekla, kamo sam otišao?
— Nisam imala priliku da joj bilo šta kažem: Evan joj je rekao da si vjerojatno
otišao u gostionicu.
— Ja ću ovih dana zavrnuti vrat tom kopiletu. Bogami lijepo, je li? Pravi
prijateljski duh. Neddyjevi će sad imati lijepo mišljenje o meni. I nemoj ga više zvati
Evan!
— Nemoj se previše uznemirivati. Čini se da ti Neddy nije ništa zamjerio.
Dixon puhnu na nos.
— Kako možeš biti, sigurna u to? Čovjek nikad ne zna. kakve se misli vrzu u onoj
njegovoj glavi, ako se uopće vrzu. Pričekaj samo časak ovdje, hoćeš li? Htio bih nešto
obaviti u kupaonici. Nemoj otići!
Kad se vratio ona je još sjedila na postelji, ali je, očito, bila nacrvenila usne radi
njega. To mu je bilo drago više kao kompliment nego što mu se doista sviđalo; osjećao
se već sasvim dobro i čak se naslonio na svojoj stolici dok su se nekoliko minuta
razgovarali o onome što se dogodilo na početku večeri. Onda Margaret reče:
— Ne misliš li da bi već trebalo da ideš? Kasno je.
— Znam, otići ću za koji časak. Baš mi je lijepo ovdje.
— I meni. Ovo je prvi put što smo posve sami od ... otkad?
Jedna je od posljedica ovoga pitanja bila da je Dixon osjetio koliko je pijan, i
poslije nije nikad mogao potpuno razjasniti sebi zašto je učinio ono što je tada učinio,
to jest sjeo na postelju do Margaret, obuhvatio joj rukom ramena i snažno je poljubio u
usta. Kakvi god bili njegovi motivi — među kojima su bili i plava kućna haljina, i
raspuštena kosa, i usne koje je ona pocrvenila samo radi njega, i vrčevi mjesnog
bijelog piva, i njegova želja da nastane neki prijelom u njihovim odnosima, i njegova
želja da izbjegne dalju paljbu intimnih pitanja, i zabrinutost zbog namještenja —
posljedice su bile nedvosmislene: ona mu je ovila ruke oko vrata i vatreno uzvratila
poljubac, vatrenije, zapravo, nego ikad prije za njihovih mlakih i posve beznačajnih
ljubavnih sastanaka u njenom stanu. Dixon strže najprije svoje naočare, zatim njene, i
stavi ih nekamo dolje. Iznova je još jače poljubi; osjeti kako mu se sve više vrti u
glavi. Nakon minutu-dvije činilo se da nema razloga da ne zavuče ruku pod suvratak
njene kućne haljine. Ona promrmlja neke nježne riječi i još ga snažnije zagrli.
Zašto ne bi išao dalje? Činilo se da može, iako nije znao dokle. Želi li? Jest,
donekle, ali je li pošteno prema njoj? Sjeti se nejasno kako joj je savjetovao da se
nakon slučaja s Catchpoleom kloni na stanovito dulje vrijeme, recimo godinu dana, bilo
kakvih, pa i najnevinijih ljubavnih odnosa. Je li ovo pošteno prema njoj? Je li pošteno
prema samu sebi? Jedva je mogao izići na kraj s njom kao s prijateljicom; kad bi
postao njen »ljubavnik«, bio bi nalik na kauboja koji se prvi put obreo pred zloglasnim
i strašnim juncem. Ne, ne bi bilo pošteno prema samu sebi. A nikako ne bi bilo pošteno
ni prema njoj, jer bi je to zacijelo ubrzo uzrujalo i potreslo, a da i ne govorimo što bi
se moglo dogoditi poslije. Ne, ona to ne smije doživjeti. S druge strane — Dixon se
svim silama trudio da misli jasno ili bar donekle jasno — činilo se da ona to odista
želi. Ćutio je njen dah, blag i topao, na svom obrazu, u njemu se iznenada raspali
požuda koja je bila već slabila. Naravno, jedino mu je zadavala brigu bojazan da ga ne
odbije. On izvuče ruku pa je ponovo zavuče, ovaj put pod noćnu košulju. Od toga i od
njena drhtanja još mu se jače zavrtje u glavi; toliko da više doista nije mogao misliti. U
ušima mu brujaše tišina.
Nešto kasnije, dok su ležali na postelji, on učini kretnju koja ne samo što je bila
posve nedvosmislena nego možda čak i prilično drska u svojoj jasnoći. Margaret je
reagirala, doduše žestoko, ali je bilo teško zaključiti što znači njena reakcija. Dixon
bez oklijevanja nastavi što je započeo. Nastade kratkotrajno rvanje, i on odletje u
stranu s takvom snagom da tresnu glavom o čelo postelje. Margaret ustade, popravi
svoju kućnu haljinu i dohvati njegovu kišnu kabanicu.
— Hajde — reče ona. — Napolje, James!
On se osovi na noge i uspije uhvatiti kabanicu koju mu je ona dobacila.
— Oprosti; šta se dogodilo?
— Napolje! — Onako sitna, sva je drhtala od gnjeva.
— Dobro, ali ne razumijem ...
Ona otvori vrata i mahnu mu glavom. Netko se penjao uza stepenice.
— Slušaj, ide netko ...
On se nađe pred vratima, s kabanicom preko ramena, okrećući brzo glavu na drugu
stranu. Na pola puta do kupaonice srete Callaghanku.
— Dobro veče — pozdravi uljudno. Ona svrnu pogled, prođe pored njega i ode u
svoju sobu. On pokuša otvoriti vrata kupaonice; opet su bila zaključana. Ne
razmišljajući, on. zabaci glavu, udahnu punim plućima zrak i ispusti gromovit, otegnut i
bijesan urlik koji, po opsegu i boji, podsjećaše na Goldsmithovo pjevanje madrigala.
Zatim bučno siđe niza stepenice, objesi kabanicu o klinčanicu, uđe u blagovaonicu i
kleknu pred imitacijom, ili možda originalom, kredenca iz osamnaestog stoljeća.
Između boca bijeloga vina, piva i jabučnjaka koje zapremahu polovinu jednoga
pretinca, on uze bocu porta. Iz te mu je iste boce prethodne večeri Welch natočio
najmanju količinu pića kojom ga je itko ikad ozbiljno ponudio. Na naljepnici je nešto,
ali ne sve, pisalo na nekom romanskom jeziku. Baš kako treba: nije ni suviše britansko
ni suviše strano. Čep iskoči uz svečan prasak kao za Božić tako da se zaželje oraha i
grožđica; dobrano potegnu. Vino mu je curilo niz bradu i pod ovratnik od košulje
osvježavajući ga. Kad je počeo piti, oko tri četvrtine boce bilo je puno, a kad je
prestao, oko tri četvrtine je bilo prazno. Stavi je natrag uz tresak i zveket, otare usta
pokrovcem s kredenca i dočepa se svoje sobe bez ikakve smetnje osjećajući se doista
izvrsno.
Tu se neko vrijeme šetao razodijevajući se polako i razmišljajući, koliko je bio
kadar, o onome što je doživio u Margaretinoj sobi. Je li on odista htio ono što je
pokušavao učiniti? Kao i prije, jedini je odgovor bio: jest, donekle. Ali on ne bi bio
pokušao, ili bar ne bi bio tako uporan, da ona nije pokazivala onakvu želju. Ali zašto je
odlučila da pokazuje onakvu želju poslije onoliko vremena kad nije pokazivala nikakve
želje? Najvjerojatnije zbog nekog novog romana koji sad čita. Ali, naravno, ona treba
da pokazuje želju. Ona to zaista želi, mišljaše on psujući isto onako živo kako je zadao
sebi to pitanje.
Iako ona ne zna, to je baš ono što ona doista želi, ono što traži njena priroda. A,
bogme, poslije svega što je podnio, on je to zaslužio, nije li tako? Ali je li bilo pošteno
prema njoj da je dovede u ovakav položaj poslije svega onoga što je morala podnijeti?
Čim je u duhu prepoznao omotnicu u kojoj je bilo to pitanje, Dixon ju je odgurnuo od
sebe neotvorenu i otišao u kupaonicu vežući pojas od pidžame.
U kupaonici nije bilo onako lijepo kao u sobi. Iako je, s obzirom na to da je bilo
rano ljeto, noć bila hladna, njemu je bilo vruće i znojio se. Stajaše neko vrijeme pred
umivaonikom kušajući bolje shvatiti kako mu je. Činilo se da mu je tijelo ispod prsa
natečeno i nejednako gusto. Rekao bi da svjetiljka ne baca svjetlost nego da iz nje
lagano struji veoma rijedak, ali magličast fosforescentan plin. On okrenu slavinu za
hladnu vodu i naže se nad umivaonik. Jedva se suzdrža da se ne nagne toliko da turi
glavu među slavine. Ovlaži lice, uze bakelitni vrč sa staklene police iznad umivaonika i
popi veoma mnogo vode, što ga u hipu osvježi, ali izazva još neki učinak koji ne
mogaše odmah ocijeniti. Opra zube sa svom silom, zubne paste, nanovo ovlaži lice,
napuni vrč i pojede malo zubne paste.
Stajaše pokraj postelje razmišljajući. Glava mu bijaše teška kao da mu je tko
bezbolno prišio na više mjesta vrećice pijeska koje su vukle meso s kostiju, ako je još
bilo kostiju. Odjednom mu bi zlo i on uzdahnu dršćući. Činilo mu se kao da je tko hitro
skočio iza njega i strpao ga u nekakvo ronilačko odijelo od sirova pamuka. On tiho
jeknu; nije nikako htio da mu bude još gore.
Lijegaše u postelju. Četiri cigarete koje su mu preostale — je li doista večeras
popušio dvanaest? — ležahu u smotku na politiranu stolicu do uzglavlja pored šibica,
bakelitnog vrča s vodom i pepeljare koju je uzeo s police nad kaminom. Budući da
privremeno nije mogao dići drugu nogu na postelju, shvatio je koji je sporedni učinak
onoga što je popio onoliko vode: bio je pijan. Kad je legao u postelju, to je bio glavni
učinak. Na klimavoj polici iznad kamina stajaše porculanska figurica koja prikazivaše
poznatu istočnjačku vjersku figuru koja čuči. Je li mu je Welch tu postavio kao nijemu
prodiku o prednostima života provedena u razmišljanju? Ako je tako, onda je poruka
stigla prekasno. On posegnu za prekidačem koji je visio iznad njegove glave i ugasi
svjetlost. Soba se poče dizati ondje gdje je bio donji desni ugao postelje, a ipak se
činilo da ostaje na istom mjestu. On zbaci sa sebe pokrivače i sjede na rub postelje
tako da su mu noge visile. Soba se smirila. Nakon nekoliko trenutaka on ponovo metnu
noge na postelju i legne. Soba se podiže. On ponovo spusti noge na pod. Soba
mirovaše. On metnu noge na postelju ali ne legne. Soba se pomače. On sjede na rub
postelje. Ništa. On stavi jednu nogu na postelju. Nešto. Zapravo, veoma mnogo. Očito
je bio u veoma kritičnom stanju. Kunući promuklim glasom, Dixon naslaže jastuke i
nasloni se na njih napola ležeći, napola sjedeći dok su mu noge gotovo visile s
postelje. U tom je položaju uspio nekako da se uljulja u san.
 VI

Dixon je opet bio živ. Svijest mu se vratila prije nego što joj je uspio izmaći; ne
može se on polako, dostojanstveno išetati iz dvora sna nego ga uvijek izbace iz njih
silom i naprečac. Ležao je razbačenih udova osjećajući se suviše loše da bi se micao,
poput izgubljena morskog pauka izbačena na katranskoj daščici ujutro. Oči su ga
boljele od svjetlosti, ali još više od gledanja; pošto je jednom otvorio oči, odlučio je
da više nikad ne pokrene očne jabučice. U glavi mu je tupo damaralo tako da je sve
pred njim udaralo kao bilo. Neko je noćno stvorenje odabralo njegova usta za zahod, a
potom za svoju grobnicu. Noću je također sudjelovao u nekom kaosu, a zatim ga je
tajna policija znalački isprebijala. Bilo mu je loše.
On posegne za naočarima i ustače ih. Odmah je vidio da nešto nije u redu s
posteljinom pred njegovim nosom. Stavljajući život na kocku on pomalo prisjede i
ugleda očima, koje su mu htjele prsnuti, takav prizor da timpanist u njegovoj glavi
sasvim pomahnita. U zavrnutu dijelu plahte ispod pokrivača nedostajao je velik komad
nepravilna oblika; nedostajao je i nešto manji, ali znatan dio zavrnuta dijela pokrivača;
isto je tako nedostajao i komad, veličine njegova dlana, u glavnom dijelu gornjeg
pokrivača. Kroz te tri rupe, kojima su rubovi bili crni, što im je prilično dobro
pristajalo, mogao je vidjeti tamnosmeđ biljeg na drugom pokrivaču. On prijeđe malo
prstom po rupi u plahti i primijeti na prstu pepeljastu mrlju. To znači pepeo; pepeo
znači da je nešto gorjelo; ako je nešto gorjelo onda znači da je pušio cigaretu. Je li ta
cigareta izgorjela na pokrivaču? Ako nije, gdje je sad? Na postelji je nema; nema je ni
u njoj. On se naže s postelje škrgućući zubima; na svijetlom dijelu površine saga s
uzorkom koji je, po svemu sudeći, bio skupocjen protezaše se smeđa brazda na. čijem
kraju bijaše ostatak bezbojnog papira. Osjeti se veoma nesretan, a to se osjećanje još
pojača kad pogleda noćni stolić. Na njemu se pružahu pod pravim kutem dva crna,
pougljena udupka koji na nekim mjestima bijahu sivkasti i sjajni i dopirahu gotovo do
pepeljare u kojoj bijaše jedna jedina ogorjela šibica. Na stoliću bijahu dvije čitave
šibice, ostale ležahu s praznim smotkom od cigareta na podu. Nigdje nije bilo
bakelitnog vrča.
Je li on sam sve ovo učinio? Ili je neki putnik, neki lopov noćio u ovoj sobi? Ili je
on žrtva neke Horle{14} koja voli duhan? Zaključi da je on to sam učinio i požali što je
tako. Sad će jamačno izgubiti namještenje, osobito ako ne ode Welchovki i ne prizna
što je učinio, a već je znao da neće smoći hrabrosti da to učini. Nije bilo isprike u
kojoj ne bi bilo nešto što se nije moglo nikako ispričati: palikući se ne može oprostiti
zbog toga što je još i pijanica — i to takva pijanica da mu dužnosti prema domaćinima i
uzvanicima i draži komornog koncerta nisu ništa prema čarima pijanstva. Jedina mu je
nada da Welch neće slušati kad mu žena bude zacijelo govorila o posteljini koja je
nagorjela. Ali je bilo poznato da Welch katkad sluša što mu se govori, kao na primjer
onaj referat koji je bio napad na knjigu njegova učenika. Međutim, to je uistinu bio
napad na sama Welcha, a njemu vjerojatno nije mnogo stalo do toga što se dogodilo s
plahtama i pokrivačima kojima se on trenutno ne služi. Dixon se sjeti kako je jednom
prilikom pomislio da bi čovjek mogao pred Welchom u skupnoj sobi teturati kao
pijanac, psovati na sav glas, razbijati prozore, uništavati časopise a da Welch ne bi
ništa primijetio, samo ako čovjek ne bi dirao u njega. To ga sjećanje opet podsjeti na
jednu rečenicu iz knjige koja je pripadala Alfredu. Beesleyju i u koju je jednom
zavirio: »Duh ne može primiti neki stimulans ako on ne služi nekoj potrebi organizma.«
On se nasmija, ali se odmah zatim namršti od bola.
Ustade iz postelje i ode u kupaonicu. Vrati se nakon minutu-dvije jedući zubnu
pastu i držeći u ruci nožić za brijanje. Uze njime pažljivo obrezivati rupe u postelji.
Nije znao zašto to radi, ali se činilo da je tako doista bolje: uzrok nezgodi nije više bio
toliko očit. Kad su svi rubovi bili ravni i pravilni, on polako kleknu, kao da je
odjednom postao starac, i obrija određeni dio saga. Ostatke koje je dobio nakon ovih
operacija strpa u džep na bluzi i pomisli kako će se okupati, pa onda otići dolje,
telefonirati Billu Atkinsonu i zamoliti ga da mu javi za dolazak starih Dixonovih mnogo
prije nego što su se bili dogovorili. Sjedio je časak na postelji da se oporavi od
vrtoglavice koja ga je uhvatila dok je radio oko saga, zatim, prije nego što je stigao
ustati, u kupaonicu je ušao netko o kome je uskoro razabrao da je muškarac. Čuo je
kako je zazveckao lančić od čepa i kako je zašumila voda iz slavine. Welch, ili njegov
sin, ili Johns, spremio se da se okupa. Ubrzo je zaključio tko je kad se razlegao dubok,
neškolovan glas koji je nešto pjevao. Dixon poznade neki darmar neumorne veselosti
besramnoga Mozarta. Nije bilo vjerojatno da Betrand išta pjeva, a Johns nije tajio da
je ravnodušan prema svemu što je stvoreno prije Richarda Straussa. Dixon se veoma
polagano, kao neki posječeni šumski div, sruši na stranu i smiri se užarena lica na
jastuku.
Sad će, dakako, imati vremena da sredi misli, ali je, dakako, baš to najmanje želio;
što su mu dulje misli bile nesređene, osobito misli o Margaret, to je bilo bolje. Prvi put
nije mogao da ne zamisli što će mu ona reći, ako mu bude išta rekla kad se opet sastanu.
Isplazi jezik, nabra nos što je jače mogao i poče micati ustima kao da šapće. Koliko će
vremena trebati dok je ne nagovori da najprije otvori, pa onda isprazni svoj pretinac
prijekora kao uvod u veliku borbu da je natjera da sluša njegove isprike? Očajnički se
trudio da sluša kako Welch pjeva, da se divi kako se sve može divno predvidjeti u
njegovoj pjesmi, kako ona ostaje neumoljivo, nepokolebljivo vjerna dosadi; ali sve
uzalud. Tada pokuša uživati što će mu članak biti objavljen, ali se mogaše sjetiti samo
Welchove prividne ravnodušnosti kad je čuo tu vijest i njegova savjeta koji je bio
toliko nalik na Beesleyev da ga je još više ljutio. »Natjerajte ga da odredi tačan rok,
Dixone, inače vam ovo ne vrijedi mnogo ... ne vrijedi mnogo ...« On se pridiže i malo-
pomalo spusti noge na pod.
Pored plana s Atkinsonom ima još jedan izlaz koji je jednostavniji i zgodniji — da
se odmah, bez ijedne riječi, izgubi odavde. Ipak to ne bi valjalo osim ako bi otišao čak
u London. Što li se sad događa u Londonu? Odluči da se ne kupa pa poče svlačiti
pidžamu. One široke ulice i trgovi zacijelo su pusti u ovo doba, osim što poneke
usamljene spodobe brzaju nekamo; mogao je ponovo zamisliti sve što je vidio za
nedjeljnog dopusta u ratu; isto bi tako mogao razmišljati o Monte Carlu ili Kineskom
Turkestanu; zatim, poskakujući po sagu, jer je jednu nogu izvukao iz pidžame, a druga
mu je još bila u njoj, mislio je samo o boli koja mu je preplavila glavu kao voda kulu
od pijeska. Uhvati se za okvir kamina i umalo ne sruši istočnjaka koji čuči te se skvrči
kao ranjeni revolveraš iz filma. Ima li Kineski Turkestan svoje Margarete i Welchove?
Nekoliko minuta kasnije bio je u kupaonici. Za Welchom je ostala prljava pjena u
kadi i para na zrcalu. Razmislivši časak, Dixon ispruži prst i napisa na zrcalu: »Ned
Welch je slinava budala, a lice mu je kao svinjska guzica«; zatim prebrisa zrcalo
ručnikom i pogleda se u nj. Nije izgledao baš tako loše; svakako bolje nego što se
osjećao. Kosa mu je, međutim, već stršala na tjemenu, iako se bio energično počešljao
upotrebivši i mokru četkicu za nokte. Pomisli da se posluži sapunom kao pomadom, ali
se predomisli kad se sjeti kako mu je od toga već nekoliko puta kratka kosa na potiljku
i sljepoočicama nalikovala na pačje perje. Činilo se da su mu oči ispod naočara
izbuljenije nego obično. Ipak je kao i uvijek, izgledao zdrav i, kao što se nadao, pošten
i dobrodušan. Mora biti i time zadovoljan.
Bio je posve spreman da se odšulja do telefona, ali se još jednom vrati u svoju
sobu i ponovo pregleda nagorjelu posteljinu. Nikako nije bio zadovoljan, iako nije
znao zašto. Ode u kupaonicu i zaključa vanjska vrata, uze nožić za brijanje i ponovo
poče raditi oko rupa. Ovaj puta je nazubljivao rubove stvarajući male rtove velikih
područja koja su nedostajala. Neke je komade gotovo odrezao. Napokon je, držeći
nožić okomito, preletio njime brzo oko rupa i tako ih još više proširio. Uspravi se,
pogleda svoj rad i zaključi da je ovako mnogo bolje. Sad više nije bilo toliko očito da
je ta nezgoda djelo ljudskih ruku i mogla se, u prvi mah, pripisati nekom naglom
trulenju ili pustošenjima kolonije moljaca.
On okrenu sag tako da obrijanu ogorjelinu nije, doduše, zaklanjao obližnji stolac,
ali je bio veoma blizu. Razmišljaše kako bi bilo da odnese noćni stolić dolje pa da ga
poslije, na povratku kući, baci iz autobusa kadli mu do ušiju dopre nečije poznato
pjevanje koje odavaše prekomjerno veselje. Glas je bivao sve jači kao strepnja pred
nekom pogibli ili strahom dok se zaključana vrata kupaonice ne počeše tresti i kvaka
klopotati. Čovjek prestade pjevati, ali i dalje klopotaše kvakom, udaraše nogama, pa
čak u jednom trenutku grunu, po svoj prilici, ramenom u vrata. Welchu nije moglo prije
pasti na pamet da bi kupaonica mogla biti zauzeta kad se on hoće vratiti u nju (zašto,
uostalom, hoće da se vrati u nju?) niti se sad mogao odmah dosjetiti jadu. Pošto je,
mjesto uzaludnog klopotanja kvakom, pokušao izvesti neke druge manevre, ponovo
poče uzalud klopotati kvakom. Nastupi konačini orgazam tresenja, kucanja, gruvanja i
klopotanja a zatim se koraci udaljiše i neka se vrata zatvoriše.
Sa suzama u očima od bijesa, Dixon pođe iz sobe i nehotice stade na bakelitni vrč,
koji se zacijelo dokoturao odnekale baš njemu pod noge, te ga zdrobi. Kad je sišao u
prizemlje, pogleda na sat u predsoblju — bijaše osam i dvadeset — i ode u salon gdje
se nalazio telefon. Dobro je što Atkinson ustaje nedjeljom ujutro rano da kupi novine.
Lako će ga uhvatiti prije nego što ode. Podiže slušalicu.
Idućih dvadeset i pet minuta najviše mu je muke zadavalo kako da dade oduška
svojim osjećajima, a da ga ne zaboli odviše glava. Iz slušalice je za to vrijeme dopirao
samo šum kao iz morske školjke. Dok je sjedio na priručju kožnoga naslonjača i na licu
mu se smjenjivali svi mogući izrazi gađenja, činilo se da je cijela kuća oko njega
oživjela. Netko je hodao u sobi iznad njega, netko sišao niz stepenice i ušao u sobu za
doručkovanje, netko pak došao iz stražnjeg dijela kuće i također ušao u sobu za
doručkovanje, negdje je daleko zacvilio usisavač prašine, potekla voda iz cisterne,
zalupila se vrata, netko pozvao nekoga. Kad se već digla takva buka kao da se cijela
četa skupila baš pred vratima salona, on objesi slušalicu i ustade. Stražnjica ga je
boljela od sjedenja na uskom priručju, a ruka od lupkanja po telefonskoj vilici.
Tehnika doručkovanja kod Welchovih, kao i njihov način mišljenja, prenosili su
čovjeka u neko minulo doba. Jela su održavali vruća na kredencu u nečemu što je Dixon
mislio da su mangale. Obilje i raznovrsnost hrane podsjećali su opet na činjenicu da
Welchovka nadopunjuje Welchovu profesorsku plaću svojim znatnim prihodima. Dixon
se često čudio kako se Welch uspio oženiti bogatom udavačom; teško je bilo vjerovati
da je u tome bilo neke njegove osobne zasluge, stvarne ili prividne, a kako je bio
hirovite ćudi, nije mogao biti ni lakom. Možda je stari, kad je bio mlađi, posjedovao
ono što mu sad tako očito nedostaje: privlačnost. Usprkos žestokom djelovanju
glavobolje i bijesa, Dixon se malo odobrovolji kad pomisli kakva li će sve jela jutros
pružiti vidljiv dokaz blagostanja Welchovih. Kad se uputi u sobu za doručkovanje, bio
je već gotovo zaboravio na posteljinu i Margaret.
U sobi je bila samo Callaghanka koja je sjedila za punim tanjirom. Dixon joj
poželje dobro jutro.
— O, dobro jutro. — Glas joj ne bijaše neprijateljski nego neutralan.
On brzo odluči da joj se obrati otvoreno bez okolišanja, smatrajući da je to
najbolji način da odvrati pažnju od neuljudnosti koju je pokazao ili će pokazati. Jedan
prijatelj njegova oca, zlatar, uspijevao je da na taj jednostavan način govori ljudima
gotovo samo uvrede petnaest godina koliko ga je Dixon poznavao. Ističući namjerno
svoj sjevernjački naglasak, Dixon reče:
— Bojim se da sam vam se sinoć na kraju zamjerio.
Ona brzo podiže glavu tako da on s gorčinom vidje kako joj je lijep vrat.
— Ah ... ono. Ja se ne bih mnogo uzrujavala da sam na vašem mjestu. Ni ja se
nisam najljepše ponijela.
— Lijepo je od vas što ste to tako shvatili — reče on i sjeti se da je već imao
priliku da upotrijebi tu frazu u razgovoru s njom. — Svakako da sam se veoma ružno
ponio.
— Zaboravimo sve to, hoćete li?
— Veoma rado; mnogo vam hvala.
Nastade šutnja za koje on, pomalo u čudu, opazi koliko i kako brzo ona jede. Na
njenu je tanjiru vidio ostatke mora umaka i brdo prženih jaja no oko, slanine i rajčica
koje se naglo smanjivalo. Pred njegovim očima ona još obnovi svoje zalihe umaka
dolivši ga iz boce i stvorivši krupnu grimiznu mrlju na tanjiru. Ona podiže oči i uhvati
njegov radoznao pogled, uzvi obrve i reče:
— Oprostite, ja volim umak; nadam se da nemate ništa protiv — ali te riječi ne
zazvučaše uvjerljivo i njemu se čak učini da je porumenjela.
— Ni najmanje — srdačno će on. — I ja ga volim. — On odgurnu svoju pliticu sa
zobenim pahuljicama. Nije volio ovu vrstu u kojoj je bilo slada. Pošto je poručio jaja,
slaninu i rajčice što su se nalazili pred njim, on odluči da zasad još ništa ne jede.
Osjećao se kao da mu je tko vješto zašio jednjak i želudac dok je sjedio. Natoči šalicu
crne kave, popi je i iznova napuni.
— Zar nećete jesti ništa od ovoga? — zapita djevojka.
— Neću još zasad.
— Što vam je? Nije vam dobro?
— Ne, nije mi baš dobro, da kažem po istini. Malo me boli glava, znate.
— Ah, dakle ste ipak bili u gostionici, kao što je rekao onaj mali — kako se zove?
— Johns — reče Dixon nastojeći izgovorom toga imena pokazati kakav je zapravo
taj čovjek.
— Jesam, bio sam u gostionici.
— Mnogo ste popili, je li? — Postala je toliko radoznala da je prestala jesti, ali je
još čvrsto držala nož i viljušku u rukama koje su joj ležale na stolnjaku. On opazi da su
joj vršci prstiju četvrtasti i da su joj nokti veoma kratko odrezani.
— Čini mi se da jesam — odvrati on.
— Koliko?
— Ah, nikad ne brojim. Brojenje je loša navika.
— Jest, tako je, ali šta mislite koliko je bilo?
— Aah ... možda sedam ili osam?
— To jest, piva, je li?
— Tako je, za miloga boga! Zar se na meni ne vidi da ne mogu priuštiti sebi
žestoka pića?
— Vrčeva piva?
— Pa da. — On se ovlaš osmjehnu i pomisili kako ona zapravo nije tako loša
djevojka i kako djeluje tako zdravo zato što su joj bjeloočnice plavkaste. Naglo
promijeni mišljenje o tom prvom opažanju i prestade se zanimati za drugo kad ona
reče:
— Ta ako toliko popijete, onda morate biti spremni da se sutradan malo loše
osjećate, nije li tako? — Ona se uspravi na stolici kao učiteljica.
On se sjeti kako je njihov otac prije rata uvijek nosio uškrobljene bijele ovratnike
i kako ga je onaj hulitelj zlatar prekoravao što se odviše »uzvišeno« vlada. Ova
etimološka rugalica izricala je baš ono što je Dixon zamjeravao Christini. On reče
prilično hladno:
— Jest, tako je, je li?
Ovaj je izričaj naučio od Carol Goldsmith. Sjetivši se nje, sjeti se prvi put jutros
onoga zagrljaja kojemu je sinoć bio svjedok i shvati da se on ne tiče samo Goldsmitha
nego i ove djevojke. Ali ona se, očito, može brinuti za samu sebe.
— Svi su se čudili kamo ste nestali — reče ona.
— Vjerujem da jesu. Recite mi, kako se držao gospodin Welch?
— Mislite, kad je doznao da ste vjerojatno otišli u gostionicu?
— Jest, je li bio ljut?
— Zaista nemam pojma. — Kako je, valjda, uvidjela da je ovo obavještenje
prilično oskudno, nadoveza: — Znate, ja ga veoma slabo poznajem pa zaista nisam
mogla ništa opaziti. Čini mi se da nije mnogo primjećivao, ako razumijete što hoću da
kažem?
Razumio je. Osjećao je da bi se sad mogao naklopiti na jaja, slaninu i rajčice, pa
priđe kredencu i reče:
— E, moram priznati da mi je odlanulo. Mislim da ću mu se ipak morati ispričati.
— Možda ne bi bilo loše.
Ona to reče s takvim prizvukom da se on načas okrenu kredencu, pogrbi se, a na
licu mu se pojavi izraz kao u kineskog mandarina. Ova djevojka i njen momak bili su
mu toliko antipatični da nije mogao razumjeti kako nisu bili antipatični jedno drugome.
Najednom se sjeti posteljine; kako je mogao biti toliko lud! Mora još nešto uraditi.
Mora se odmah vratiti u sobu i pogledati je i vidjeti što će mu pasti na pamet u njenoj
fizičkoj prisutnosti.
— Bože — izusti on nesabrano. — O, bože — i pošto se sabra: — Na žalost, sad
moram što brže otići.
— Morate se već vratiti kući?
— Ne, zapravo ne idem dok me ... Ama mislim da ... Moram otići gore. —
Shvaćajući kako su jadne ove posljednje riječi, on reče nasumce držeći još u ruci
poklopac zdjele: — Nešto nije u redu s mojom sobom, moram nešto popraviti. —
Pogleda je i vidje kako su joj se oči raširile. — Kod mene je sinoć bio požar.
— Vi ste podmetnuli požar u svojoj sobi?
 — Ne, nisam namjerno podmetnuo, nego sam potpalio cigaretom. Zapalilo se samo
od sebe.
Izražaj se na njenu licu ponovo promijeni.
— Vaša se soba zapalila?
— Nije, nego samo krevet. Potpalio sam ga cigaretom.
— Zapalili ste krevet?
— Tako je.
— Cigaretom? Nehotice? Zašto niste ugasili?
— Spavao sam. Nisam ništa znao dok se nisam probudio.
— Ali ste morali ... Nije li vas opeklo?
On spusti poklopac.
— Čini mi se da nije.
— Ah, ipak ste imali sreću. — Ona ga pogleda stisnuvši čvrsto usne, a onda se
nasmije sasvim drugačije nego što se smijala sinoć; zapravo, pomisli Dixon, prilično
nemuzikalno. Uvojak joj plave, brižljivo počešljane kose pade na čelo, i ona ga ponovo
zagladi: — Pa šta ćete sad?
— Još ne znam. Ipak moram nešto učiniti.
— Tako je, potpuno se slažem s vama. Najbolje da odmah započnete, prije nego
što dođe sobarica, nije li tako?
— Znam, ali šta mogu učiniti?
— Je li mnogo izgorjelo?
— Prilično. Znate, neki su veliki komadi sasvim otišli k vragu.
Oho. E pa ja zbilja ne znam što bih vam savjetovala, kad nisam vidjela. Osim kad
biste ... ne, ni to ne bi pomoglo.
— Slušajte, a ne biste li vi možda došli gore i ... ?
— I pogledala sama?
— Jest. Biste li mogli, šta mislite?
Ona se ponovo uspravi razmišljajući.
— Mogu, zašto ne. Naravno, ništa vam ne mogu jamčiti.
— Naravno da ne možete. — Obradova se kad se sjeti da mu je nakon sinoćnje
žrtve paljenice ostalo još nekoliko cigareta. — Baš vam hvala.
Pođoše vratima kad ona reče:
— A šta je s vašim doručkom?
— Ah, moram ga se odreći. Nemam vremena.
— Ja ga se ne bih odrekla da sam na vašem mjestu. Znate, ovdje se u podne čovjek
ne može najesti do mile volje.
 — Ali ja neću ostati ... Hoću da kažem, nemam mnogo vremena da ... Čekajte samo
časak. — On odjuri do kredenca, uhvati rukom sklisko prženo jaje i cijelo ga turi u
usta. Ona ga gledaše skrštenih ruku i bezizražajna lica. Žvačući brzo, on presavi komad
slanine i strpa ga također u usta te da znak da je spreman. U probavnom mu se sistemu
javljahu znaci mučnine.
Prođoše jedno za drugim kroz predsoblje i uspeše se uza stepenice. Odnekud iz
daljine dopiraše neka siromašna melodija koju netko sviraše na blokflauti čiji zvuci
podsjećahu na zvuke okarine; možda je Welch doručkovao u svojoj sobi. Dixonu pade
kamen sa srca kad otkri da vrata kupaonice nisu zaključana. Djevojka ga oštro pogleda.
— Zašto ulazimo ovamo?
— Moja je soba na drugoj strani.
— A tako. Kakav čudan raspored!
Bit će da je stari Welch dogradio ovaj dio kuće. Bolje je ovako nego da je
kupaonica iza sobe.
— I ja mislim. Bože, pa vi ste doista bili u gradu, je li?
Ona priđe postelji i opipa plahtu i pokrivač kao tkaninu u trgovini. — Ali ovo kao
da nije izgorjelo nego kao da je izrezano nečim.
— Jest, ja sam ... obrezao rubove žiletom. Mislio sam da će ovako biti bolje nego
onako.
— Ama, zašto ste to učinili?
— Zaista vam ne bih znao reći. Naprosto sam mislio da će ovako biti bolje.
— Hm. I sve je ovo od jedne cigarete?
— E to ne znam. Vjerojatno jest.
Bit će da ste imali dosta u glavi kad niste ... Pa i stolić. I čilim. Znate, ja mislim da
baš ne treba da se miješam u sve to. — Ona se nasmiješi djelujući gotovo nevjerojatno
zdravo i otkrivajući u isto vrijeme prednje zube koji bijahu ponešto nepravilni. Taj
nedostatak, tko zna zašto, poremeti njegov duševni mir više nego da su joj zubi bili
posve pravilni. Pomisli da je već, hvala bogu, opazio dovoljno pojedinosti na njoj.
Ona se uspravi i stisnu usne. Činilo se da razmišlja. — Mislim da bi bilo najbolje da
ponovo prostremo krevet i da ovaj kraj okrenemo dolje, tako da se ne vidi. Pokrivač
koji je samo oprljen — onaj — možemo staviti ozgo; kad okrenemo ovu stranu koja je
sad dolje, bit će vjerojatno sasvim dobro. Šta vi mislite? Šteta što nema nijedne
blazine.
— Jest; čini mi se da će tako biti dobro. Ipak će se sve otkriti kad budu skidali
posteljinu, je li?
— Jest, ali se vjerojatno neće sjetiti na pušenje, osobito poslije ovoga što ste
učinili sa žiletom. I napokon, vi ne biste držali glavu u dnu kreveta kad biste pušili, nije
li tako?
 — Tako je, naravno. Najbolje da se onda odmah latimo posla.
On podiže i odmače postelju od zida dok ga ona promatraše skrštenih ruku, zatim
oboje uzeše prostirati postelju. Zujanje usisavača prašine dopiraše iz neposredne
blizine zaglušujući Welchovu blokflautu. Iako je odlučio da više ne proučava
Callaghanku, Dixon ju je promatrao dok su radili i ozlovoljio se kad je vidio da je još
ljepša nego što je mislio. Obuze ga želja da se nakrevelji ili ispusti glas kao kad bi mu
Welch povjerio neki novi zadatak ispitujući njegove sposobnosti, ili kad bi u daljini
ugledao Michieja, ili kad bi pomislio na Welchovku, ili kad bi mu Beesley ponovio
neke Johnsove riječi. Poželje da napuše obraze, da istisne sav zrak iz usta, na taj način
i u tolikoj mjeri da potisne u sebi svu onu mješavinu osjećaja koje je ona budila u
njemu: ogorčenje, jad, kivnost, zlovolju, prkos i nemoćan bijes, sve alotropske
modifikacije boli. Ova mu je djevojka dvostruko kriva, prvo zato što je ovakva kakva
jest, drugo zato što se ovakva pojavljuje pred njim. On je mogao podnijeti
mnogobrojne obične ljepotice — talijanske filmske glumice, milijunaške žene, djevojke
s kalendara; štoviše, uistinu ih je rado gledao. Ali ovu najradije ne bi gledao. Sjeti se
kako je pročitao u jednoj knjizi, koju je napisao netko tko je tvrdio da je dobar
poznavalac ljubavi — netko kao Platon ili Rilke — da je ljubav osjećanje koje je
posve različito, ne samo po snazi nego i kao vrsta, od seksualnih osjećaja. Je li onda
ovo što osjeća prema ovakvim djevojkama — ljubav? Po njegovu mišljenju, nijedno
drugo osjećanje koje ga je obuzimalo ili koje je mogao zamisliti nije bilo toliko nalik
na ljubav; ali su osim sumnjive Platonove ili Rilkeove podrške, svi naučni rezultati o
tom predmetu biti protiv njega. Pa što je onda ovo ako nije ljubav? Čini se da nije
pohota; kad su posuvratili ugao i on došao na njenu stranu postelje, jedva se suzdržao
da ne ispruži ruku i položi je na jednu od onih njenih bujnih, dojki, i taj bi postupak, da
ga je učinio, bio za nj isto tako prirodan i nevažan i dopustiv kao da je posegnuo u
zdjelu s voćem za velikom zrelom breskvom. Bez obzira što je sve to i kako se zove, tu
se nije moglo ništa promijeniti.
— Evo, čini mi se da je sad sve u redu — reče djevojka.
— Da ne znate što je ispod, ne biste mogli ni pogoditi, nije li tako?
— Ne bih. Mnogo vam hvala na savjetu i na pomoći.
— Ama nema na čemu. Šta ćete sa stolićem?
— Baš sam sad mislio o njemu. Ima na kraju hodnika neka mala ropotarnica; puna
je starog pokućstva i pljesnivih knjiga i drugih stvari; poslali su me jučer onamo da
donesem neki stalak za note ili kako se već zove. U onoj je sobi mjesto ovom stoliću,
iza jednog starog paravana na kojemu su naslikani francuski dvorani — znate, sa
širokim, mekim šeširima i bendžima. Kad biste vi sad pogledali je li zrak čist, ja bih ga
brže-bolje odnio onamo.
— Vrijedi. Moram priznati da vas je ozarilo nadahnuće. Kad ne bude ovdje
stolića, nitko se neće dosjetiti da su plahte progorjele. Mislit će da ste ih poderali
nogama dok vas je morila mora ili što slično.
— Vraška mora kad sam proderao i dva pokrivača.
Ona ga gledaše otvorenih usta, a onda se naduši smijati.
Sjede na postelju, ali odmah skoči na noge kao da postelja još gori. I Dixon se
nasmija, ali ne zato što mu je to bilo veoma smiješno nego zato što joj je bio zahvalan
na smijehu. Smijali su se još i minutu kasnije kad mu je ona pred vratima kupaonice
dala znak, kad je on istrčao sa stolićem u hodnik i kad je Margaret iznenada otvorila
širom vrata svoje sobe i ugledala ih.
—Šta zamišljaš da sad radiš, James? — zapita ona.
 VII

— Baš smo ... baš smo ... Baš sam, zapravo, htio da — se otarasim ovog stolića —
reče Dixon prelazeći pogledom s jedne žene na drugu.
Callaghanka frknu neobično glasno, jer je uzalud pokušavala da suspregne smijeh.
Margaret reče:
— Kakva je to glupost?
— Nije to nikakva glupost, Margaret, vjeruj mi. Ja sam ...
— Dopustite — presiječe ga u riječi djevojka — ja mislim da je najbolje da se
najprije otarasite stolića, pa da poslije objašnjavate, kako i zašto.
— Tako je — prihvati Dixon, saže glavu i potrča hodnikom. U ropotarnici odgurnu
laktom metu za gađanje lukom i strijelom nakreveljivši se tako da bijaše nalik na
budalasta seljaka — kakvim je sve groznim glupostima ova meta bila zacijelo svjedok?
— i baci stolić iza zaslona. Zatim odmota prikladan komad svilene tkanine, koja je tu
trunula, i pokri njime stolić; na taj stolnjak poreda dva rapira i knjigu s naslovom
Španjolska lekcija i minijaturnu komodu u kojoj su, bez sumnje, bile pohranjene
morske školjke i uvojci dječje kose; napokon nasloni na te izložene stvari tronožni
stalak koji je služio za nekakve teleskopske ili fotografske ludorije. Pošto se malo
odmače i pogleda, pomisli da je učinak veoma povoljan; nitko živ ne bi posumnjao da
ove stvari nisu godine i godine stajale baš ovako. Osmjehnu se i sklopi načas oči prije
no što se vrati u stvarnost.
Margaret ga je čekala na pragu svoje sobe. Jedan joj kraj usana bijaše razvučen na
način koji je dobro poznavao. Callaghanke nije više bilo.
— Šta je to bilo, James?
On zatvori vrata i uze objašnjavati. Dok je pričao, prvi put mu se učini smiješnim
njegov palež i sve što je poslije uradio. Margaret će svakako također smatrati da je sve
to smiješno, osobito zato što ona sama nije umiješana u to; ona je voljela ovakve zgode.
Tako joj je i rekao na kraju svog pričanja. Ona se, ne mijenjajući izraz lica, ne složi s
njim
— Vidjela sam da ste ti i ona djevojka ipak smatrali da je sve to prilično
smiješno.
— Pa zašto ne bismo smatrali da je smiješno?
— Zato što nema nikakva razloga; ja ga bar ne vidim.. Sve mi se to čini samo
veoma glupo i djetinjasto, to je sve.
On reče s naporom:
— Slušaj, Margaret. Ja potpuno razumijem zašto se to sve tebi tako čini. Ali ne
shvaćaš li da je vic u tome što ja, naravno, nisam htio zapaliti onu prokletu plahtu i tako
dalje. Kad sam već ipak zapalio, morao sam nešto poduzeti nije li tako?
 — Naravno, nisi mogao otići gospođi Welch i sve joj objasniti.
— Taj ti je »naravno« na mjestu, jer zaista nisam mogao.. Nakon pet minuta bih
bio izletio s posla.
On izvadi dvije cigarete, za nju i za sebe, i pripali ih kušajući se prisjetiti je li mu
Bertrandova djevojka rekla, štogod o tome da treba sve priznati gospođi Welch. Činilo
mu se da nije, što je bilo pomalo čudno.
— Još ćeš brže izletjeti ako ona ikad nađe taj stolić.
— Neće ga naći — dočeka on razdražljivo i ushoda se po sobi.
— A ona plahta? Kažeš da je Christine Callaghan predložila da ponovo prostrete
postelju?
— Pa dobro, šta onda? I šta je s plahtom?
— Čini se da si se sad slagao s njom mnogo bolje nego sinoć.
— Jesam, i to je dobro, nije li tako?
— Kad već govorimo o njoj, mislim da je ona maloprije bila strašno neuljudna.
— Kako misliš?
Ona se grubo umiješala i poslala te da odneseš onaj stolić.
Povrijeđen ovom napomenom u svom dostojanstvu, Dixon uzvrati:
— Ne znam, Margaret, otkud ti ta pomisao da je ona bila »neuljudna«. Ona je
imala potpuno pravo: svakog se časa mogao pojaviti netko od Welchovih. A ako se tko
grubo umiješao, onda si to bila ti, a ne ona.
On se pokaja zbog ovih riječi još prije nego što ih je izgovorio.
Ona je zurila u njega malko otvorenih usta, a onda se naglo okrenula.
— Oprosti, neću se više nikad miješati u tvoje poslove.
— Ama, Margaret, ti znaš da ja nisam tako mislio; nemoj biti smiješna. Ja sam
samo ...
Ona reče visokim glasom koji bijaše čvrst samo zato što se očito trudila da mirno
govori:
— Idi, molim te.
Dixon je svim silama nastojao odagnati misao da su i njena gluma i njen tekst
prilično dobri, ali nije mogao, pa se ljutio na sama sebe. Trudeći se da govori što
uvjerljivije, on poče:
— Ne smiješ to tako shvatiti. Priznajem da sam rekao strašnu glupost. Nisam
mislio da si se ti doista umiješala, u onom smislu, naravno da nisam. Moraš shvatiti ...
— Ah, ja veoma dobro shvaćam, James. Odlično shvaćam.
Sad joj glas bijaše jednolik. Bila je nekako kićeno odjevena, u šarenoj bluzi, u
suknji kojoj su porub i džep bili ukrašeni resicama, u cipelama niskih peta i s ogrlicom
od drvenih kuglica oko vrata. Dim iz njene cigarete, plavičast i pepeljast na sunčanici,
ovijaše joj podlakticu. Dixon joj se primače i vidje da je nedavno oprala kosu; ležala
joj je na potiljku, a pramenovi joj bijahu suhi, bez sjaja. U ovom mu se stanju ona učini
istinski ženstvena, mnogo ženstvenija od one sjajne, plave podšišane kose Callaghanke.
»Jadna dobra Margaret«, pomisli on i spusti ruku na njeno rame kretnjom za koju se
nadao da je brižna.
Prije nego što je dospio to reći, ona je stresla njegovu ruku, otišla do prozora i
počela govoriti tonom koji je, kao što je ubrzo shvatio, obilježio početak posve nove
faze u prizoru koji su, očito, igrali.
— Odlazi! Kako se usuđuješ! Prestani me gurati i natezati! Što misliš tko si ti?
Nisi čak bio toliko pristojan da se ispričaš zbog onoga sinoć. Grozno si se ponašao.
Nadam se da znaš da ti je iz usta zaudaralo po pivu kao iz bačve. Ja ti nisam nikad dala
ni najmanje povoda ... Kako si mogao pomisliti da bi mogao učiniti tako što? Za koga
me, do vraga, smatraš? A dobro si znao što sam sve podnijela u ove posljednje
sedmice. To je nepodnosivo, apsolutno nepodnosivo. Ja to neću podnijeti. Morao si
znati kako mi je.
Ona je i dalje ovako govorila dok joj je Dixon gledao u oči. Zapadao je u sve veću
paniku. Ona se sva trzala i mahala glavom na podugačku vratu tresući ogrlicom od
drvenih kuglica na šarenoj bluzi. On pomisli kako se sva ta njena kićena odjeća nikako
ne slaže s njenim vladanjem. Ljudi koji se ovako oblače ne smiju zamjeriti na tako
čemu, bar ne toliko koliko, očito, zamjera Margaret. Sigurno da ne valja oblačiti se ni
vladati se veći dio vremena toliko slobodno kad si sve vrijeme besprijekoran. Ali opet
ona nije, bar s Catchpoleom, sve vrijeme bila besprijekorna, nije li tako? Ali, naravno,
sasvim je pogrešno ovako misliti, zapravo je veoma ružno dopustiti da zbog toga što ga
neke sitnice kod nje ljute zaboravi, kao i uvijek, ono najvažnije: da je ona neurastenik
koji je nedavno pretrpio težak udarac. Jest, ona ima doista pravo, samo ne u onom
smislu u kojemu ona misli. On se ružno ponio, bio je nepažljiv. Najbolje da sad svu
energiju upotrijebi u to kako da se ispriča. Odagna pomisao, koja mu je, tko zna odakle,
došla na um, da ona, iako je uzbuđena, uopće ne povisuje glasa.
— Još sam jučer mislila kako se naše prijateljstvo razvija kako je dragocjeno,
zaista nešto lijepo. Ali je to bilo ludo, nije li tako? Grdno sam se prevarila ...
— Nisi nego se sad grdno varaš, a tada si imala pravo — unese joj se on u riječ.
— Takvo se što ne prekida samo onako, znaš? Ljudi nisu tako jednostavna bića, oni
nisu kao strojevi.
On je i dalje ovako govorio dok mu je ona gledala u oči. Činilo se da mu izanđala
otrcanost njegovih riječi pomaže, ako ništa drugo, da izdrži njen pogled. Ona stajaše u
svojoj omiljenoj pozi prebacivši ponešto nogu preko noge, što je, bez sumnje, trebalo
da istakne njene noge koje su bile privlačne, najprivlačnije na njoj. U jednom se času
pomakla pa joj je sunce udarilo u naočari tako da on nije mogao vidjeti kamo gleda.
Učinak je bio jezovit i mnogo ga zbunjivalo, ali je on i dalje hrabro išao svom cilju,
obećanju ili priznanju, koje još nije bilo na vidiku, ali koje je trebalo označiti kraj
ovom dvoboju, donijeti mu predah na ovom teškom putu koji ga vodi u nepoštenje.
Cipele, cipele, cipele, cipele koje opet idu gore-dolje.
Nakon nekog vremena bila je samo neumoljiva i srdita; zatim samo srdita; zatim
zlovoljna i šutljiva:
— Oh, James — reče na kraju gladeći kosu šakom. — Hajde da prestanemo s tim.
Umorna sam, strašno umorna, ne mogu više ovako. Opet ću leći u krevet; noćas sam
slabo spavala. Naprosto hoću da budem sama. Pokušaj me razumjeti.
— Nećeš, doručkovati?
— Ne mogu. Osim toga, već je kasno. I ne želim ni s kim razgovarati. — Ona klonu
na postelju i zatvori oči. — Samo me pusti na miru.
— Jesi li sigurna da će ti biti dobro?
Ona duboko uzdahnu i reče:
— Jesam. Molim te!
— Nemoj zaboraviti što sam ti rekao.
Pošto ne dobi nikakva odgovora, on tiho iziđe i ode u svoju sobu gdje legne na
postelju, zapali cigaretu i razmišljaše bez mnogo koristi, o onome što je doživio u
posljednji sat vremena. Uspio je da gotovo odmah odagna misao o Margaret; to je sve
bilo veoma zamršeno, ali je oduvijek bilo tako, i njemu je bilo krivo što mu je ona
rekla i što je on rekao njoj, ali je, opet, morao tako postupiti. Kako se, doista, lijepo
ponijela ona Callaghanka, iako se na mahove držala suzdržljivo, i kako ga je dobro
savjetovala! To i onaj njen neobuzdani smijeh dokazivali su da ona nije onako
»uzvišena« kako se činilo. Bi mu nelagodno kad se sjeti kako joj je koža strašno sjajna,
kako su joj oči grozno svijetle, kako su prekomjerno bijeli oni njeni ponešto nepravilni
zubi. Zatim se malo razvedri kad se opomenu da je njena privlačnost Bertrandu sigurno
jamstvo da je u duši veoma pokvarena. Da zbilja, Bertrand; mora, ili se pomiriti s njim,
ili ga se kloniti. Gotovo je sigurno da bi bilo bolje da ga se kloni; mogao bi to udesiti
tako da se istodobno kloni i Margaret. Ako Atkinson telefonira na vrijeme, on će otići
iz ove kuće mnogo prije nego što prođe sat vremena.
Ugasi cigaretu u pepeljari, utrošivši u to dvadeset-trideset sekundi, zatim ustade i
obrija se. Nakon nekog vremena začu kako netko viče, kao da laje: »Dixon« pa otrča do
vrha stepenica.
— Tko me zove? — prodera se on.
— Telefon! Dixon! Dixon! Telefon!
U salonu su sjedili Bertrand, njegovi roditelji i njegova djevojka. Bertrand mahne
svojom velikom glavom prema telefonu slušajući i dalje oca koji je sjedio nagnut na
stranu poput slomljena robota i govorio mrzovoljno:
— U dječjoj umjetnosti, znate, naći ćete ono što se može nazvati jasnoćom vizije,
vrstu mišljenja u onom obliku kakav se svijet čini da jest, znate, a ne onakav kakvim ga
odrasli znaju. E, to ... to ...
— Jesi li ti, Jim? — zapita Atkinson svojim oštrim glasom. — Kako je u vašem
cirkusu?
— Svakako odmah bolje čim čujem tvoj glas, Bili.
Dok je Atkinson, koji je ovaj puta, začudo, bio govorljiv, opisivao neki događaj o
kojem je čitao u Novostima iz svijeta, pitao Dixona o nečemu što nije znao riješiti u
nagradnoj križaljci i davao mu neostvariv savjet kako da zabavi društvo kod
Welchovih, Dixon je promatrao kako Callaghanka sluša što joj Bertrand tumači o
umjetnosti. Sjedila je na stolici pravo kao svijeća, stisnutih usana, a bila je obučena,
kao što je sad prvi put primijetio, na vlas isto onako kao sinoć. Sve je na njoj bilo
naoko tako ozbiljno, a ipak ona nije zamjerala na progorjelim plahtama ni na
pougljenim stolićima, kao Margaret. Ova djevojka nije zamjerala čovjeku ni ako jede
pržena jaja rukama. Doista zagonetno.
Dixon reče nešto glasnije:
— E pa hvala ti, Bili, što si me nazvao. Molim te, ispričaj me kod mojih roditelja i
reci im da ću se vratiti čim budem mogao, hoćeš li?
— Reci Johnsu u moje ime kamo da turi obou prije nego što odeš!
— Potrudit ću se. Do viđenja.
— To je najvažnije u meksičkoj umjetnosti, Christine — kazivaše Bertrand. —
Primitivna tehnika ne vrijedi ništa, sama po sebi, to je bar jasno.
— Naravno, razumijem — reče ona.
— Na žalost, ja moram odmah otići, gospođo Welch — reče Dixon. — Sad su mi
javili.
Svi se okrenuše njemu, Bertrand nestrpljivo, Welchovka strogo, Welch u
nedoumici, Bertrandova djevojka ravnodušno. Prije nego što je Dixon dospio što
objasniti, na otvorena se vrata ušeta Margaret s Johnsom. Nakon onog smrtnog umora
ona se bila naglo oporavila; da joj nije Johns kako pomogao?
— O-o-o — izusti Margaret. To je bio njen uobičajen pozdrav kad bi ušla u sobu
punu ljudi; dug silazni glisando koji traje dok se ne ispusti dah. — Dobar dan svima.
Kao odgovor na ovo, ljudi se u sobi uskomešaše. Welch i Bertrand počeše govoriti
u isti mah, Welchovka prelažaše brzo pogledom s Dixona na Margaret, Johns, u koga
lice bijaše boje sirutke, zastade na pragu. Kad Welch govoreći i dalje nešto, skoči sa
stolice kao čovjek koji boluje od ataksije i pođe Johnsu, Dixon uvidje da je propustio
priliku da govori te pođe naprijed. Čuo je kako Welch spomenu »general-bas«.
Nakašlja se, a onda reče glasno i, začudo, promuklo:
— Na žalost ja moram sad otići. Moji su mi roditelji iznenada došli u posjete. —
Ušutje da bi dao priliku za uzvike protesta i žaljenja. Pošto su svi šutjeli, on nastavi
brzorječicom: —Mnogo vam hvala na gostoprimstvu, gospođo Welch; bilo mi je
veoma lijepo. A sad, na žalost, moram zaista otići. Do viđenja.
Izbjegavajući Margaretin pogled, on prođe kroz sobu u grobnoj tišini i izađe. Nije
više bio mamuran, osim što je osjećao kao da će svakog časa umrijeti ili poludjeti.
Johns mu se nacerio kad je prolazio pored njega.
 VIII

— O, Dixone možemo li porazgovoriti riječ-dvije?

Oslovljenome je ovo bio najstrašniji poziv. Ovako mu se najradije obraćao njegov
narednik, aktivni podoficir sa staromodnim idejama o tome kako kaplara treba najprije
odvesti na stranu pa ga onda istom obasuti, ne riječju-dvjema, nego bujicom grdnji i
prijetnji zbog nekog beznačajnog propusta. Welch je ponovo oživio taj poziv kao kratki
maestoso uvod u allegro con fuoco svoga nezadovoljstva svakom novom pojedinošću
»lošega dojma« koji je Dixon stvarao o sebi, i taj je poziv, u najboljem slučaju,
nagovještavao da će mu natovariti na leđa neki novi naučni zadatak kako bi se,
razumljivo, ocijenilo koliko on vrijedi za fakultet. I Michie se više puta poslužio tim
riječima upozoravajući ga da želi razgovarati i zapitkivati ga o srednjovjekovnom
životu i kulturi. Sad mu je taj poziv uputio Welch klateći se na vratima male
predavaonice koja bijaše dodijeljena Dixonu i Goldsmithu. Dixon je doduše, mogao
zamisliti da će ga Welch nakon toga poziva pohvaliti što je lijepo sastavio indeks
bilježaka za njegovu knjigu, ponuditi mu stalno mjesto predavača Medium Aevuma{15},
pozvati ga na neku raskalašenu kućnu zabavu, ali je svim svojim bićem predosjećao
malne se gušeći, da će doživjeti neugodnosti.
— Naravno, gospodine profesore. — Dok je išao za Welchom u susjednu sobu
pitajući se hoće li biti riječ o plahti ili o njegovu otkazu, ili o plahti i o njegovu otkazu,
Dixon je mrmljajući tiho nizao dug niz psovki tako da u prvim minutama razgovora
bude, na neki način, u prednosti. Topotao je, koje zato da se ohrabri, koje zato da
zagluši svoje mrmljanje, koje zato što jutros još nije pušio.
Welch sjede za svoj stol koji bijaše u neredu, što je moglo čovjeka zavarati:
— Oh ... ah ... Dixone!
— Molim, gospodine profesore?
— Ja sam ... o onom vašem članku.
Koliko je god inače govorio nesuvislo, Welch nije nikad okolišao kad je koga
trebalo izgrditi, pa je ova napomena mogla čovjeka donekle ohrabriti. Dixon reče
oprezno:
— Ah da?
— Neki dan sam razgovarao s jednim svojim starim prijateljem iz Južnog Walesa.
On je sad profesor na sveučilištu u Abertaweu. Athro Haines; nadam se da vam je
poznata njegova knjiga o srednjovjekovnom Cwmrhydyseirw.
Dixon reče »Ah da« s drukčijim prizvukom, ali još Oprezno. Htio je pokazati da se
s radošću i poštovanjem sjetio toga djela, ali da ga u isto vrijeme ne poznaje najbolje,
u slučaju da Weleh zatraži od njega da izloži ukratko temu.
— Naravno, njihovi su problemi ondje dolje sasvim različiti od ... od ... U prvim
godinama osobito. Pričao mi je ... Čini se da kod njih na prvoj godini svatko, bez
obzira hoće li dalje studirati historiju ili neće, mora steći stanovitu, količinu ...
Dixonu je toliko popustila pažnja da je samo mogao klimati glavom u određenim
razmacima. Odlanulo mu je; nikakva ga velika nevolja neće snaći kakav god bio most
preko sve veće provalije između njegova članka i toga tipa Hainesa. U glavi mu se
počela stvarati odluka koja ga je plašila prije no što ju je mogao pravo pojmiti. Sad
kad je sam s Welchom, natjerat će ga da pokaže karte, da otkrije što su odlučili o
njegovoj sudbini ili, ako još nisu odlučili ništa definitivno, da kaže kad će odlučiti i o
čemu ovisi konačna odluka. Dozlogrdilo mu je ovo ucjenjivanje nadom da će mu se
povećati šanse ako u javnoj knjižnici traži gradivo koje bi Welchu »moglo dobro doći«
za historiju ovoga kraja, ako »samo letimično pogleda«, (to jest korigira) otiske
velikoga članka koji je Welch objavljivao u mjesnom časopisu o antikvitetima, ako je
uvijek spreman da sudjeluje u vijećanju o narodnim plesovima (hvala bogu, ipak nije
morao sudjelovati), ako prisustvuje ovom jezivom nazoviumjetničkom programu u
nedjelju, ako pristane da predaje o staroj dobroj Engleskoj — to je bilo još najgore. A
semestar se bližio kraju: ni punih mjesec dana do kraja. On mora bilo kako, topovskom
paljbom ili bajonetama, istjerati Welcha iz njegovih utvrđenih pozicija koje tvore
suzdržljivost, presipanje iz šupljega u prazno i dugo mrštenje u čudu. Iznenada nape
ponovo svu pažnju kad Welch reče:
— Očito da se taj Caton natjecao za katedru u Abertaweu u isto vrijeme kad i
Haines, prije tri-četiri godine po prilici. Razumije se da mi Haines nije mogao sve
ispričati, ali sam ja stekao dojam da je Caton mogao lako dobiti katedru mjesto njega,
samo da nije bilo neke prilično tamne mrlje u njegovoj prošlosti, znate. Neka ovo
ostane među nama, Dixone, je li; posrijedi je bilo nešto kao krivotvorena svjedodžba
ili tako nešto, mislim. U svakom slučaju, neka prilično tamna mrlja. Naravno, možda je
posao s tim njegovim časopisom sasvim pošten i tako dalje, ja ne kažem da nije; možda
je sasvim ... pošten. Ali sam mislio da sam vas dužan obavijestiti o tome, Dixone, tako
da možete poduzeti što smatrate za ... što smatrate za ... što smatrate za potrebno, što ...
— E pa mnogo vam hvala, gospodine profesore, zbilja je lijepo od vas što ste me
upozorili na to. Možda će biti najbolje da mu opet pišem i da ga zamolim ...
— Niste dobili nikakav odgovor na vaše pismo u kojemu ste ga zamolili da vam
definitivno javi kad će štampati vašu stvar?
— Nisam, ni riječi.
— E pa onda mu svakako morate opet pisati, Dixone, i saopćiti mu da morate
tačno znati kad će članak biti objavljen. Napišite mu da se jedan drugi časopis zanima
o čemu ste pisali. Napišite mu da morate doznati definitivan odgovor u roku od jedne
sedmice.
Činilo se da je Welch čuvao ovakvu rječitost i oštrouman pogled, kojim je usput
gledao, samo za ovakve prigode kad je govorio ljudima šta treba da rade.
 — Hoću, svakako ću učiniti tako.
— Još danas, Dixone, je li?
— Jest, hoću.
— Napokon, to je važno za vas, nije li tako?
Ovo je bila prilika koju je vrebao.
— Jest, sir. Zapravo sam baš htio da razgovaram s vama o tome.
Welch spusti malo svoje čupave obrve.
— O čemu?
— Pa ja vjerujem da vi shvaćate, gospodine profesore, da sam ja u posljednjih
nekoliko mjeseci bio prilično zabrinut zbog svog položaja na fakultetu.
— A, tako? — veselo će Welch zadigavši ponovo obrve.
— Mene samo zanima čemu se mogu nadati, znate.
— Čemu se možete nadati?
— Jest, mislim ... mislim da sam se, na žalost, mnogima ovdje prilično zamjerio
kad sam došao. Zaista sam napravio neke budalaštine. I sad, kad sam ovdje već gotovo
godinu dana, razumljivo je da sam malo uznemiren.
Jest, ja znam da je mnogim mladim ljudima prilično teško da se skrase na svom
prvom poslu. Napokon, to se moglo i očekivati nakon rata. Ne znam jeste li se vi ikad
upoznali s mlađim Faulknerom, on je sad u Nottinghamu; on je došao ovamo tisuću
devetsto — tu zastade — i četrdeset pete, on vam je proveo prilično mučne dane u ratu,
zbog ovih ili onih razloga; neko je vrijeme bio na istoku, znate na Mediteranu. Sjećam
se da mi je govorio kako mu je bilo teško da se privikne na nov način mišljenja kad se
morao skrasiti ovdje i ...
»Suzdržati se da te ne lupi šakom po nosu«, pomisli Dixon. On počeka malo i
zatim, kad Welch ponovo zastade u govoru, reče:
— Jest, a naravno, još je teže kad čovjek nema posve sigurno namještenje. Ja znam
da bih radio mnogo bolje kad bih se osjećao miran u tom pogledu ...
Pa znam, kad čovjek nije u što siguran, ne može se ni koncentrirati. I, naravno, što
je čovjek stariji, to više gubi sposobnost koncentracije. Pravo je čudo kako sitnice,
koje u mlađim danima i ne primjećuješ, potpuno dekoncentriraju »čovjeka kad je ...
stariji. Sjećam se, kad su gradili ovdje nove kemijske laboratorije, doduše, ja kažem
nove, a sad teško da bi ih mogao čovjek tako nazvati. U ono vrijeme o kojemu sad
govorim, nekoliko godina prije rata, podizali su temelje, bilo je to nekako o Uskrsu, i
mješalica za beton ili šta je već bilo ...
Dixon se pitao da li je Welch čuo kako je on zaškrgutao zubima. Ako je i čuo, nije
pokazao. Dixon se, poput boksača koji je nakon deset kola mrcvarenja još nekim čudom
na nogama, uteče u riječ:
 — Ja bih bio doista sretan, samo kad bih skinuo tu veliku brigu s vrata.
Welchova se glava polagano podiže poput ždrijela neke zastarjele haubice. Ubrzo
se poče stvarati mrština koja odavaše čuđenje.
— Ne razumijem potpuno ...
— Moja proba — glasno će Dixon.
Mrština iščeznu.
— A tako. Vi ste na dvogodišnjoj probi ovdje, Dixone, a ne na jednogodišnjoj. To
vam sve, znate, piše u vašem ugovoru. Na dvogodišnjoj.
— Tako je, znam, ali to samo znači da ne mogu dobitl stalno mjesto dok ne isteknu
dvije godine. To ne znači da me ne mogu ... zamoliti da napustim posao na kraju prve
godine.
— Ah ne — usrdno će Welch. — Ne. — On nije objasnio je li potvrdio ili
zanijekao Dixonove riječi.
— Mogu me zamoliti da napustim posao na kraju prve godine, nije li tako,
gospodine profesore? — brzorjeko će Dixon pribijajući se uz naslon stolice.
— Tako je, mislim da mogu — reče sad Welch hladno kao da ga je tko zamolio da
učini ustupak koji je, doduše, teoretski umjestan, ali ga nijedan pristojan čovjek ne bi
zatražio.
Mene samo zanima kako je sad s time, to je sve.
— Jest, vjerujem da vas zanima — opet će Welch istim tonom.
Dixon čekaše zamišljajući kako bi se sad sve kreveljio. Ogleda se po udobnoj
sobici sa sagom koji joj je pristajao, s redovima prastarih knjiga, s ormarima kojih su
ladice bile pune starih popisa ispitnih pitanja i dosjea o studentima starijih generacija,
s pogledom kroz zatvorene prozore na suncem obasjani zid fizikalnog laboratorija. Za
Welchovom glavom visila je satnica odjela koju je napravio sam Welch upotrebivši
pet raznobojnih tuševa za pet nastavnika odjela. Činilo se da je pogled na satnicu
oslobodio bujicu njegovih osjećaja, prvi put otkako je došao na sveučilište, osjetio je
istinsku, silnu, nesavladivu dosadu, a s njom je došla i njena drugarica istinska mržnja.
Ako Welch ne progovori u idućih pet sekundi on će učiniti nešto nakon čega će posve
sigurno izletjeti odavde — ne ono o čemu je često sanjario dok je sjedio u susjednoj
sobi pretvarajući se da radi. Nije više želio, na primjer, da na satnici odjela ukratko
izloži, začinivši to masnim izrazima, sve što misli o profesoru historije, o historijskom
odjelu, srednjovjekovnoj historiji, historiji uopće i o Margaret pa da to izvjesi kroz
prozor tako da mogu pročitati svi studenti i nastavnici koji onuda prolaze niti je sad
uistinu kanio zavezati Welcha za stolicu i tući ga bocom po glavi i ramenima sve dok ne
prizna zašto je svojim sinovima dao francuska imena, iako nije Francuz, niti je ... Samo
će reći, posve tiho i veoma polagano i razgovjetno da ga Welch može dobro razumjeti:
»Slušaj ti, stara stjenice, zašto ti sebi uobražavaš da možeš voditi historijski odjel, čak
i u ovakvu mjestu kao što je ovo, ha, stara, stjenice? Ja znam za što bi ti bio dobar,
stara stjenice ... «
— Znate sve to nije tako lako kao što vi možda zamišljate — iznenada će Welch.
— To je veoma teško, razumijete li, Dixone. Tu ima mnogo, bezbroj okolnosti koje
morate imati na umu.
— Naravno, razumijem, gospodine profesore. Ja sam samo htio znati kad ćete
donijeti odluku, i ništa više. Ako treba da odem, bilo bi samo pošteno da mi se što prije
kaže.
Osjećao je kako mu se glava tresla od bijesa dok je ovo govorio. Welch je dva-tri
puta zirnuo na Dixona, a zatim se zagledao u napola smotano pismo na stolu. On
promrmlja:
— Jest ... ovaj ... ja ...
Dixon reče još glasnije:
— Jer ja ću onda morati potražiti drugo mjesto, razumijete li. A većina će škola
odrediti nastavnike za rujan prije nego što se završi obuka u srpnju. Zato bih htio da
znam na vrijeme.
Na Welchovu licu sitnih očiju poče se ocrtavati jadan izraz. Dixonu je u prvi mah
bilo drago što vidi da se na Welchovu dušu još može utjecati izvana; zatim načas osjeti
grižnju savjesti gledajući kako je jednom čovjeku mrsko da otkrije nešto čime će
nanijeti bol drugome; najposlije ga uhvati panika. Zašto se Welch ovako skanjuje?
Gotovo je s njim, Dixonom. Ako je tako, onda će bar moći održati govor stjenici, iako
mu je žao što nema više slušatelja.
— Obavijestit ću vas čim bude nešto odlučeno —izgovori Welch nevjerojatno
brzo. — Zasad još nije ništa odlučeno.
Pošto više nije imao što da kaže, Dixon shvati koliko je fantastična bila njegova
zamisao da održi govor stjenici. On neće nikad moći reći Welchu što mu želi reći, isto
kao što nije nikad mogao reći Margaret što joj je želio reći. Cijelo je vrijeme dok je
mislio da je pritjerao Welcha uza zid, bio samo igračka u Welchovim rukama koji se
poslužio svojom vještinom da mu umakne, ovaj puta samo riječima, vještinom kojom je
mogao izdržati mnogo jači pritisak od pritiska što ga je on mogao proizvesti.
Sad Welch izvadi iz džepa rupčić, što je Dixon cijelo vrijeme očekivao. Bilo je
jasno da će se useknuti. To je obično bilo jezivo, ako ni zbog čega a ono zbog toga što
je svraćalo pažnju na Welchov nos, velik porozan tetraedar. Ali kad poznato trubljenje
potrese zidove i prozore koji nekim čudom ostadoše čitavi, Dixona to gotovo nimalo ne
zasmeta; samo mu se raspoloženje promijeni. Svaka izjava koja se mogla izvući iz
Welcha bila je svakako vjerodostojna tako da je opet bio na istome. Ali koliko je bilo
ljepše biti na istome nego negdje daleko gdje nije želio biti. Kako ljudi imaju krivo kad
kažu: »Bolje je znati i najgore nego da ne znaš na čemu si«. Nije tako; upravo je
obratno. »Recite mi po istini, doktore, ja više volim da znam istinu.« Ali samo ako je
istina ono što želim čuti.
Kad se uvjerio da se Welch prestao useknjivati, Dixon ustade i zahvali mu se,
gotovo iskreno, na razgovoru, a kad na obližnjoj stolici ugleda Welchovu torbu i šešir
za ribolov, ne rasrdi se kao obično nego samo zamumlja Welchovu pjesmu izlazeći iz
sobe. Tu je pjesmu stvorio na temelju ronda iz nekog dosadnog klavirskog koncerta koji
je, na Welchovo navaljivanje, morao slušati s ploča njegova komplicirana gramofona s
eksponencijalnim rogom. Iz gramofona su se razlegli zvuci ronda tek pošto se izvrtjelo
četiri-pet velikih ploča koje bijahu snimljene na obje strane i na kojima bijahu crvene
naljepnice. Dixon je poslije umetnuo prikladne riječi. Sad je silazio niz stepenice idući
u skupnu sobu, gdje se u ovo vrijeme moglo dobiti kave, i izgovarao te riječi kroza
zube: »Ti blesavi šmokljane, ti odurni tikvane, ti brbljavi, štrkljasti čankoliže ... «
Dalje je slijedio niz riječi koje se ne mogu ovdje ponoviti, a koje su odgovarale onim
zaglušnim efektima koje proizvodi orkestar. »Ti prdalo, sprdalo, ulizico, ti slinava,
piskava, guzico ...« Dixona nije smetalo što riječ »piskava« nije bila posve jasna
aluzija na Welchovu blokflautu; on je znao o čemu je riječ.
Ispiti su sad bili u toku pa Dixon nije toga prijepodneva imao nikakva posla osim
što je trebalo da u dvanaest i pol dođe u aulu i sakupi neke pismene radove. U njima će
biti odgovori na pitanja o srednjem vijeku koja je zadao studentima. Približavajući se
skupnoj sobi, razmišljaše malo o srednjem vijeku. Oni koji kažu da ne vjeruju u ljudski
progres treba da malo prouče srednji vijek pa će se razvedriti kao što su še,
razumljivo, razvedrili studenti koji polažu ispit. Hidrogenska bomba, vlada
Južnoafričke unije, Čang Kaj Šek, pa i sam senator McCarthy činit će se onda ništava
cijena za sreću što više ne žive u srednjem vijeku. Jesu li ljudi ikad bili toliko opaki,
toliko razuzdani, toliko bešćutni, toliko bijedni, toliko uobraženi, toliko slabi umjetnici,
toliko tragično smiješni i toliko nepravi kao što su bili u sredovječju — kao što
Margaret naziva srednji vijek. On se nasmjehnu pri toj pomisli, ali mu smiješak iščeznu
s lica kad uđe u skupnu sobu i opazi je samu, blijedu i sanjivih očiju, pokraj nenaložena
kamina.
Njihovi se odnosi nisu suštinski promijenili za ovih desetak dana nakon onog
nazovi umjetničkog programa. Morao je utrošiti cijelo jedno veče u »Hrastovoj
dvorani« i mnogo para i licemjerja da bi je nagnao da prizna kako je još kivna na
njega, i još više svega toga da bi je nagovorio da odredi, opiše, raspravi, ublaži i
napokon zaboravi tu kivnost. Zbog nekog razloga koji je povremeno djelovao na njega,
ali mu je bio nedokučiv, on osjeti nježnost i kajanje kad je ugleda. Kako je bio vruć
dan, radije odabra mjesto kave limunadu, uze je od žene u radnom ogrtaču, koja je
posluživala za stolom, i uputi se Margaret prolazeći između skupinica ljudi u
razgovoru.
Ona je opet bila onako kićeno odjevena, ali je mjesto ogrlice od drvenih kuglica
nosila drveni broš u obliku slova M. Na podu je, do njene stolice, ležala velika
omotnica nabijena ispitnim pismenim radovima. On se malo lecnu začuvši piskavu
eksploziju iz kavnika s druge strane sobe; zatim reče:
— Zdravo, draga, kako si?
— Hvala na pitanju, dobro.
On se bojažljivo osmjehnu.
— Po tvom glasu ne bih rekao da si dobro.
— Je li? Žao mi je. Uistinu sam savim dobro. — Govorila je neobično oštro.
Činilo se da su joj mišići na čeljustima napeti kao da je boli zub.
Obzirući se, on joj se primače, naže se i reče što je mogao nježnije:
— Slušaj, Margaret, molim te da ne govoriš tako. Sasvim je nepotrebno. Ako ti
nije dobro, reci mi i ja ću te shvatiti. Ako ti je dobro, hvala bogu. Kako bilo da bilo, na
ovo ćemo zapaliti cigaretu! Samo za miloga boga, nemoj me izazivati na svađu. Nisam
raspoložen da se svađam.
Ona se brzo pomače na priručju, na kojem je sjedila, tako da okrenu leđa svima u
sobi osim Dixonu koji vidje kako joj na oči naviru suze. Dok on oklijevaše što da učini,
ona glasno zajeca gledajući ga svejednako.
— Nemoj, Margaret — užasnuto će on. — Nemoj plakati! Nisam mislio ozbiljno.
Ona srdito odmahnu rukom.
— Imaš potpuno pravo — izusti ona dršćući. — Ja sam kriva. Oprosti!
— Margaret ...
— Jest, ja sam kriva, a ne ti. Obrecnula sam se na tebe. Nisam htjela, nisam
namjeravala. Sve je tako šugavo jutros.
— Pa ispričaj mi onda sve! Obriši suze!
— Ti si jedini čovjek koji je dobar prema meni, i onda ja ovako postupam s
tobom!
Ona skinu naočari i uze otirati oči.
— Nije to ništa. Ispričaj mi što se dogodilo.
— Ah, ništa. Sve i ništa.
— Jesi li opet loše spavala?
— Jesam, dragi, loše sam spavala pa sam se, kao i obično, osjećala strašno
nesretna. Neprestano mislim, ama do vraga, kakva korist od svega, osobito od mene?
— Izvoli, zapali.
— Ah, hvala ti, James, baš mi treba. Izgledam li dobro?
— Dobro, dabome. Samo malo umorno, to je sve.
— Zaspala sam tek poslije četiri sata. Moram ići liječniku i zamoliti ga da mi
dadne nešto. Ne mogu više ovako.
— Ali nije li on rekao da se moraš priviknuti da ništa ne uzimaš?
 Ona ga pogleda nekako slavodobitno.
— Jest, rekao mi je. Ali nije rekao kako ću se priviknuti da ne spavam.
— Zar ništa ne pomaže?
— O, bože, ta znaš, sve ono o kupeljima, i vrućem mlijeku, i ovaj ... aspirinima, i
o zatvorenu prozoru, i o otvorenu prozoru ...
Razgovarali su se ovako nekoliko minuta dok su se drugi ljudi u sobi počeli
razilaziti, svaki na svoj posao. Ti su poslovi bili većinom neobavezni, jer je bilo ono
jedino doba školske godine kad nitko ne predaje. Dixon se u daljem razgovoru pomalo
znojio nastojeći odagnati nametljivu misao ili utvaru da je prije dva dana usput obećao
Margaret da će joj sutradan navečer telefonirati kod Welchovih — što je značilo sinoć.
Očito je sad trebalo da je nekamo pozove ili da joj nešto obeća, barem zato da se
oslobodi toga problema. Prvom prilikom reče:
— Kako bi bilo da ručamo zajedno? Jesi li slobodna?
Ova su je pitanja, tko zna zašto, potakla da djelomično poprimi prijašnje držanje.
— Slobodna? Šta misliš, tko bi me mogao pozvati na ručak?
—Mislio sam da si možda rekla gopođi Neddy da ćeš doći k njima.
— Uostalom, bit će neki mali svečani ručak i zamolila me da dođem.
— E pa onda te je ipak netko pozvao na ručak.
Ona reče: — Jest, imaš pravo — tako zbunjeno i rastreseno kao da je već
zaboravila što je netom rekla ili čak o čemu su se razgovarali te time više uplaši nego
kad je malo prije prolijevala suze. On će brzo:
— Kakav će to biti ručak?
— Ah, ne znam — reče ona umorno. — Mislim da neće biti ništa osobito. — Ona
ga pogleda baš kao da joj se naočari zamagljuju. — Sad moram ići.
Poče polako i bezuspješno tražiti svoju torbicu.
— Kad ćemo se vidjeti, Margaret?
— Ne znam.
— Ja nisam baš pri novcu dok ne ... Da nagovorim Neddyja da me pozove na čaj
kući u subotu?
— Kako hoćeš. Doduše, bit će i Bertrand. — Još je izgovorila nekim čudnim,
bezizražajnim glasom.
— Bertrand? Ah, onda bolje da ne dolazim.
Ona reče tek nešto življim glasom:
— Jest. Doći će na ljetni ples.
Dixon se osjećaše kao čovjek koji zna da neće moći uskočiti u vlak koji je krenuo,
ako bude samo trenutak krzmao.
— Hoćemo li i mi ići? — zapita.
 Pošto su uglavili da će ići, Margaret je desetak minuta kasnije otišla sva sretna iz
sobe da pohrani ispitne pismene radove, napudra nos i telefonira Welchovki da ipak
neće moći doći na svečani objed koji, kako se pokazalo, nije nipošto bio toliko važan
koliko se činilo u prvi mah; Margaret će se mjesto toga okrijepiti s Dixonom u
gostionici pivom i sendvičima sa sirom. Dixonu je bilo drago što je njegov adut
postigao takav izvanredan učinak, ali mu se, kako već biva s adutima, činilo da je bio
toliko jak da je njime mogao dobiti deset štihova, a ne samo jedan, i da je bolje
izgledao u ruci nego na stolu. On je, međutim, raspolagao s dva podatka za koje
Margaret nije znala. Prvi je bio veza, kakva bila da bila, između Bertranda Welcha i
Carol Goldsmith koja mu je iznenada oživjela u sjećanju kad mu je Margaret rekla da
će Bertrand doći na ljetni ples s Carol, jer će njen muž morati u subotu otputovati u
Leeds kao Welchov predstavnik. Vjerojatno je Bertrandova plavokosa i prsata
djevojka Callaghanka dobila sad otkaz, što joj služi na čast. Zanimljivost je ove
situacije bila obilna naknada za vjerojatnost da će Carol, Bertrand, Margaret i on ići
zajedno na ples; »kao jedno društvance«, rekla je Margaret. Drugo što je Dixon znao, a
Margaret nije znala bilo je da se on bio već dogovorio s Billom Atkinsonom da se
sastanu u onoj istoj gostionici u koju se sad spremao da pođe s Margaret. Atkinson će
mu i te kako dobro doći ako bude opet imao kakvih teškoća s Margaret (iako bog zna da
neće tako skoro biti nikakvih teškoća kad on zaigra svoj adut), a kako je šutljiv, nema
nikakve opasnosti da će iznenada i u nezgodan čas lanuti pred Margaret kako su se oni
bili dogovorili da se sastanu. Ali, što je najvažnije, Atkinson i Margaret se još ne
poznaju. Kušajući zamisliti što će mu oni reći poslije jedno o drugome, Dixon se
nasmjehnu i sjede da čeka Margaret (bogza koliko će čekati). Zatim, da bi skrabio sebi
vrijeme, pronađe malo sveučilišnog pisaćeg papira i uze pisati:
»Cijenjeni dr Catone! Nadam se da ćete mi oprostiti što vas smetam, ali me zanima
biste li mi mogli javiti kad će moj članak ...«
 IX

— Profesor Welch! Profesor Welch, molim!

Dixon se još dublje unese u časopis koji je čitao, a lice mu nenadano poprimi izraz
marsijanskog osvajača. Po njegovu je mišljenju izgovaranje toga imena u javnosti bio
ozbiljan prekršaj, čak i onda kad nije bilo opasnosti da se nosilac imena odazove; znao
je da je Welch danas slobodan cio dan za razliku od onih dana kao što je bio jučerašnji
(kad su se razgovarali o Dixonovu namještenju) kad je Welch bio slobodan samo
ujutro, u kasno prijepodne i cijelo poslijepodne. Dixon poželje da vratar, velik
nevaljalac, prestane izvikivati to ime i da ode prije nego što ga spazi i prepozna kao
Welchova zastupnika. Ali sve uzalud; začas osjeti kako vratar prelazi cijelu skupnu
sobu idući prema njegovoj stolici pa morade podići pogled.
Vratar je bio u maslinastozelenoj uniformi vojničkoga kroja, a na glavi je imao
kapu sa štitnikom koja mu nije dobro pristajala. Lice mu bijaše dugo, ramena visoka, iz
nosa mu provirivahu dlake i bijaše teško prosuditi koliko mu je godina. Izražaj se na
njegovu licu malokad mijenjao pa se nije moglo očekivati da će se promijeniti kad
ugleda Dixona. Još u hodu dobaci promuklim glasom:
— O, gospodine Jacksone.
Dixon poželje da je toliko smion da se odlučno i naglo okrene se stolici kako bi
vidio tu sasvim novu i nepoznatu osobu.
— Izvolite, Maconochie? — uslužno će on.
— Ah, gospodine Jacksone, netko je na telefonu, traži profesora Welcha, a ja ga ne
mogu naći. Molim vas, hoćete li se vi javiti mjesto njega? Vi ste jedini s historijskog
odjela, koga sam mogao naći — razloži on.
— Dobro, hoću — reče Dixon. — Možete li ovamo prespojiti?
— Hvala vam, gospodine Jacksone. Ne, ne mogu vas ovamo prespojiti, jer ovaj
telefon ima direktnu vezu, a gospođa koja traži profesora nazvala je sveučilišnu
centralu. Ja ću je spojiti sa sobom arhivarova pomoćnika. On se neće ljutiti što ćete
ondje govoriti.
— Gospođa? Bit će da je ili Welchovka ili kakvo sumanuto stvorenje koje je u
nekoj vezi s umjetnošću. Bilo bi bolje da je Welchovka utoliko što bi njena poruka bila
razumljiva, ali i gore utoliko što je možda otkrila ono o posteljini, a možda čak i o
stoliću. Zašto ga ne puštaju na miru? Zašto svi oni, do jednoga, ne odu od njega i ne
puste ga na miru?
Srećom, arhivarov pomoćnik, koji je također bio veliki nevaljalac, nije bio u
svojoj sobi. Dixon podiže slušalicu i reče: — Ovdje Dixon.
— Srednji kurs geologije, jest, tako je — reče netko mirno.
— Tko je tamo? — javi se netko drugi.
 Nastade zujanje koje se završi škljocanjem od kojega je čovjeku mogao pući
bubnjić. Kad Dixon ponovo dohvati slušalicu i prisloni je na drugo uho, začu kako onaj
drugi glas pita:
— Jeste li vi gospodin Jackson?
— Ovdje Dixon.
— Tko? — Glas mu je bio nekako poznat, ali nije bio Welchovkin; kao da govori
neka djevojka.
— Dixon. Ja ću preuzeti poruku za profesora Welcha.
— Ah, naravno, gospodin Dixon. — On začu neki zvuk koji bijaše nalik na
prigušen smijeh. — Mogla sam misliti da ste vi. Ovdje Christine Callaghan.
— O, dobar dan, ovaj, kako ste? — On osjeti kako mu se utroba rastapa, ali samo
na trenut; znao je da može nekako izići na kraj s njenim glasom dok joj se tijelo nalazi,
jamačno, u Londonu.
— Hvala na pitanju, dobro. Kako ste vi? Nadam se da niste više imali neprilika s
posteljinom?
Dixon se nasmija.
— Nisam, hvala bogu, sve je dobro prošlo, ne budi uroka!
—E, lijepo ... Slušajte, bih li mogla kako govoriti s procesorom Welchom? Nije li
gdje na sveučilištu?
— Na žalost, nije ga bilo cijelo prijepodne. Mislim da je sad sigurno kod kuće.
Niste li već pokušali telefonirati onamo?
— Uh, baš mi je krivo. Ipak, možda mi vi možete reći: znate li očekuje li on ovih
dana Bertranda?
— Pa znam, slučajno znam da će Bertrand doći u subotu. Tako mi je rekla
Margaret Peel.
Nestalo je Dixonove ravnodušnosti; očito je da ova djevojka ne zna da ju je
Bertrand ostavio na cjedilu, bar što se tiče ljetnog plesa. Bit će škakljivo odgovarati na
njena pitanja o Bertrandu.
— Tko vam je rekao? — Glas joj je postao nešto oštriji.
— Pa znate, Margaret Peel. Ona djevojka koja je stanovala kod Welchovih kad ste
bili ondje.
— Ah da, sjećam se ... Nije li vam slučajno spomenula hoće li Bertrand doći na
vaš ljetni ples?
Dixon je brzo mislio; ne smije ga pitati ništa o tome tko bi mogao biti Bertrandov
partner.
— Nije, na žalost nije. Ali će svakako svi ostali ići na ples. — Zašto nije tražila
Bertranda i pitala njega?
 — A tako ... Ali on će sigurno doći?
— Očito da hoće.
Ona je po svoj prilici osjetila kako je on zbunjen pa nadoveza:
— Vi se vjerojatno čudite zašto ne pitam sama Bertranda? Pa vidite, njega je
katkad prilično teško naći. Trenutno je baš, čini se, otputovao, a nitko ne zna kamo. On
voli da dođe i ode kad mu se svidi, ne voli da bude vezan i slično. Razumijete li?
— Naravno, razumijem. — Dixon stisnu šaku koja mu je bila slobodna i uze micati
kažiprstom i srednjim prstom.
— Zato sam odlučila da pitam njegova oca zna li on gdje je ili bilo šta drugo.
Riječ je o ovome, ja sam zapravo htjela doznati ovo. Moj ujak, gospodin Gore-
Urquhart, vratio se iz Pariza prije nego što je mislio i dobio je poziv od vašega rektora
da dođe na ljetni ples. On zapravo još ne zna bi li došao ili ne bi. Ja bih ga mogla
nagovoriti da dođe ako Bertrand i ja budemo išli i onda bi se Bertrand i on mogli
upoznati, kao što Bertrand želi. Ali moram to znati što prije, zato što je ples prekosutra,
a ujak bi htio pravovremeno znati gdje će provesti nedjelju. Tako da ... ovaj, bojim se
da je nastala prilična zbrka.
— Ne može li gospođa Welch malo razbistriti situaciju?
Nastade kratka šutnja.
— Zapravo joj se nisam ni obratila.
— E pa ona će znati sve to bolje nego ja, nije li tako? ... Halo?
— Čujem vas ... Pazite, neka ovo ostane među nama, vrijedi? Ja se radije ne bih
njoj obraćala ako mogu ikako drugačije ovo doznati. Ja ... mi se baš nismo dobro
razumjele kad sam ja bila kod njih. Ne bih htjela, ovaj, raspravljati s njom o Bertrandu
preko telefona. Ja mislim da ona misli da sam ja ... Uostalom nije važno, ali vi
razumijete što mislim?
Razumijem vas potpuno. Ni ja se ne razumijem baš dobro s gospođom, da kažem
po istini. Sad bih vam nešto predložio. Ja ću nazvati Welchove mjesto vas i zamoliti
profesora da vas nazove. Ako on nije kod kuće, ostavit ću poruku ili ću uraditi što
slično. Kako bilo da bilo, pobrinut ću se na ovaj ili onaj način da gospođa Welch ništa
ne dozna. Ako ne uspijem, nazvat ću vas i javiti vam što je posrijedi. Hoće li tako biti
dobro, šta mislite?
— Ah, sjajno, mnogo vam hvala. Izvrsna ideja. Evo vam moga telefonskog broja;
to je mjesto gdje radim pa me neće biti ovdje poslije pola šest. Hoćete li zapisati?
Dok je zapisivao broj, Bixon je uvjeravao sama sebe da Welchovka nije mogla
otkriti što se dogodilo s posteljinom i stolićem, jer bi ga inače Margaret bila zacijelo
opomenula. Kako je ta djevojka ljubazna prema njemu, mišljaše on.
— U redu, zapisao sam — reče naposljetku.
— Vraški je lijepo od vas što ćete mi pomoći — živo će djevojka. — Ali ne
ispadam li ja pomalo glupo što se vi toliko trudite samo da biste meni pomogli? ...
— Ni najmanje. Ja dobro znam kako je to. — »Bolje od ikoga«, reče u sebi.
— Dakle, ja ću vam zaista biti zahvalna. Naprosto nisam imala hrabrosti ...
Između ovih rečenica upade nešto kao Morseov znak, a zatim dopre neki šum. Javi
se ženski glas:
— Halo, prošle su još tri minute. Želite li produžiti razgovor?
Prije nego Dixon stiže što reći, Christine Callaghan odgovori:
— Jest, molim vas, ne prekidajte nas!
Šum prestade.
— Halo? — reče Dixon.
— Čujem vas.
— Slušajte, neće li vas ovo skupo koštati?
— Neće mene nego radnju. — Ona se nasmija, ali joj smijeh ne bijaše nalik na
zveckanje praporaca. Preko telefona je zvučao još neugodnije.
— I Dixon se nasmija.
— E pa ja se nadam da će sve dobro svršiti; bila bi prava sramota kad ne bi,
nakon svih ovih priprema.
— Tako je. Hoćete li vi doći na taj ples?
— Sve se bojim da hoću.
— Bojite se?
— Pa znate, ja nisam baš bogzna kakav plesač. Bojim se da ću biti na velikoj
muM.
— Pa zašto onda, zaboga, idete?
— Prekasno je da se izvučem.
— Što?
— Kažem da ću se možda malo i zabaviti.
— Ah, vjerujem da hoćete. Ni ja baš ne plešem bogzna kako. Nisam nikad pošteno
naučila.
— Svakako da imate bogato iskustvo.
— Da vam pravo kažem, nemam. Nikad nisam mnogo plesala.
— Onda ćemo moći zajedno sjediti za vrijeme plesa. — »Ovo je bilo malo
presmiono«, pomisli on; »nije trebalo da kažem.«
— Ako ja dođem.
— Jest, ako vi dođete.
Nastade šutnja koja prethodi opraštanju. Dixon se rastuži: prvi put je shvatio da je
doista vrlo vjerojatno da ona neće doći na ples, da je kudikamo vjerojatnije da neće
doći nego što ona misli da hoće i da je, prema tome, vjerojatno on više nikad neće
vidjeti. Bilo je mučno pomisliti da će odlučni faktori biti veličina i priroda
Bertrandovih ambicija, seksualnih i financijsko-socijalnih.
— E pa hvala vam još jednom na pomoći.
— Nema na čemu. Iskreno se nadam da ćete doći u subotu.
— I ja se nadam. E pa do viđenja. Dakle, možda ćete mi se kasnije još javiti.
— Tako je. Do viđenja.
On se nasloni na zastolje i napuha obraze kušajući je zamisliti na drugom kraju
žice. Naravno, bit će da sjedi uspravno na uredskoj stolici kao avijatički službenik
kome je podmaršal u inspekciji dobacio: »Nastavite samo!« A možda i nije tako? Glas
joj nije tako zvučao; govorila je onako neusiljeno kako je na mahove govorila kad su se
baktali s posteljinom i stolićem. Ali možda se njemu samo pričinjalo da je ona ljubazna
zato što je nije mogao vidjeti? S druge strane, možda mu se u drugim prilikama samo
pričinjalo da je stroga zato što je vidio kako se drži? Opipavao se po džepovima
tražeći cigarete kad u sobu uđe Johns noseći svežanj papira. Da nije prisluškivao?
— Da vam pomognem? — upita Dixon pretjerano uslužno.
Johns uvidje da će morati govoriti.
— Gdje je on?
Dixon zaviri pod stol, u najgornju ladicu, u košaru za otpatke.
— Nije ovdje.
Na licu koje bijaše boje zaslađene gruševine ne pomače se nijedna crta.
— Pričekat ću.
— Ja neću.
Dixon iziđe u namjeri da telefonira Welchovima iz skupne sobe. Prolazeći pored
vratarnice, začu kako Maconochie kaže:
— Aha, evo ga, gospodine Michie! — Na Dixonovu se licu pojavi izraz kao u
Eskima, za što je bilo potrebno da mu lice postane gotovo upola kraće i dva puta šire i
da uvuče vrat tako da se uopće ne vidi, što je bio pravi pothvat. Pošto je sve to učinio i
stajao tako nekoliko trenutaka, okrenu se i ugleda Michieja kako mu prilazi.
— Ah, gospodine Dixon, nadam se da niste suviše zaposleni.
Dixon je dobro znao da Michie dobro zna da on, Dixon, ne može sad biti suviše
zaposlen. Reče:
— Ne, trenutno baš nisam. Mogu li vam kako pomoći?
— U vezi s vašim specijalnim predmetom koji ćete predavati dogodine, sir.
— Aha, što vas zanima?
Dosad se zaplet radnje odvijao uglavnom u Dixonovu korist; sve su one tri zgodne
djevojke koje je on nastojao pridobiti za svoj kolegij pokazale na njihovu posljednjem
dogovoru nešto više »interesa« dok Michiejev »interes«., iako nije opao, nije pokazao
znakova da je porastao.
— Da se malo prošetamo po tratini, sir? Čini se da je prava šteta biti u četiri zida
po ovako prekrasnom danu, nije li tako? Da prijeđemo na vaš plan, sir: gospođice
O’Shaughnessy, McCorquođale, pa Rhys Williams i ja proučili smo ga zajednički vrlo
pomno, i ja mislim da se gospođicama čini da je predmet prilično težak. Ja osobno ne
mislim da je tako: kao što sam im i rekao, takav bi predmet bio posve besmislen kad ne
bi iziskivao solidno predznanje. Ali se sve bojim da ih nisam uspio uvjeriti. One su,
kao žene, mnogo konzervativnije po temperamentu od nas. One se osjećaju sigurnije s
»Dokumentima« gospodina Goldsmitha, na primjer. Ondje znaju šta ih čeka.
I Dixon je prilično dobro znao, ali je pustio Michieja da mu i dalje zvrnda u uho
kad su izišli na sunce koje je pripeklo omamljujući ih i kad su prešli preko gnjecava
asfalta na tratinu ispred glavne zgrade. Da mu Michie ne kani priopćiti da su one tri
zgodne djevojke odustale, a da je on sam ostao pri svojoj odluci? On će to spriječiti,
pa makar se morao poslužiti nedopuštenim sredstvima. Jedva se suzdržavajući da ne
protuži, reče:
— A što onda treba da ja tu učinim?
Michie ga pogleda. Njegovi su se brci činili dvaput veći nego obično; kravata koju
je svezao u dvostruki čvor besprijekorno se slagala sa svijetlosmeđom košuljom;
blijeđoljubičaste hlače od meke tkanine njihale su se graciozno dok je hodao.
— Naravno, to stoji do vas, sir — reče on s onolikom primjesom iznenađenja u
glasu koliko je pristojnost dopuštala.
— Ne znam bi li se uopće moglo što skratiti — reče Dixon gotovo nasumce.
— Ja mislim, gospodine Dixone, da nema mnogo toga što bi se moglo olako
žrtvovati. — Što se mene tiče, široka me osnova najviše privlači.
Ovo je svakako vrijedilo znati. Sad je bilo jasno čemu treba težiti: osnovi koja će
se sastojati od jedne jedine tačke geometrijskom elementu koji ima položaj, ali nema
veličine.
— Pa dobro, ja ću svakako još jednom pogledati da vidim bi li se moglo što
izostaviti.
— Dobro, sir — reče Michie držeći se kao načelnik štaba koji se sprema da izvrši
neostvarljiv plan svoga zapovjednika.
— Hoćete li vi mene potražiti ili da ja ...?
— Ja ću to večeras pogledati pa ću vas potražiti sutra prijepodne, ako vam tako
odgovara.
— Svakako. Biste li mogli svratiti u skupnu sobu druge godine oko jedanaest sati?
Ja ću pozvati gospođice pa ćemo svi popiti usput kavu.
— Odlično, gospodine Michie!
 — Hvala vam, gospodine Dixone!
Nakon ovoga viktorijanskog, ili varijetskog, pozdrava Dixon se vrati u skupnu
sobu, u kojoj sad ne bijaše nikoga, i sjede za telefon. Morat će izbaciti iz svoga plana
sve što bi eventualno moglo zanimati Michieja, čak, ili bolje reći osobito, ono što je
prijeko potrebno. Nije li svejedno? Vjerojatno nikad neće ni predavati taj predmet.
Ako je tako, zašto se onda brine zbog »interesa« koji pokazuju Michie i one tri zgodne
djevojke? Uzdahne i podiže slušalicu.
Dalje se sve odvijalo veoma brzo. Iako je, kao što je on dobro znao, trebalo
mnogo vremena dok čovjek dobije vezu od Welchovih, oni su se strahovito brzo
odazivali na pozive izvana. Nije prošlo ni četvrt minute kad se javila Welchovka:
— Ovdje Celia Welch.
Osjećao se kao da je zubima zdrobio baškot{16}; onako zanesen mislima, zaboravio
je na gospođu Welch. Uostalom, čega se boji? Reče gotovo normalnim glasom:
— Molim vas, mogu li govoriti s profesorom Welchom?
— Jeste li vi, gospodine Dixon? Prije nego što pozovem svoga muža, htjela bih
vas samo zamoliti da mi kažete, ako nemate ništa protiv, što ste uradili s plahtom i
pokrivačima kad ste ...
On se suzdrža da ne vrisne. Pogled mu iskolačenih očiju pade na mjesne novine što
ležahu na stolu. Reče bez razmišljanja ispruživši i zaokruživši usne tako da promijeni
glas:
— Oprostite, gospođo Welch, bit će da je ovo neka zabuna. Ovdje je uredništvo
Evening posta. Kod nas nema nikakva gospodina Dixona, sasvim pouzdano znam.
— Ah, molim vas oprostite; glas vam je isprva bio toliko nalik ... Kakvu sam
glupost napravila!
— Ništa, ništa, gospođo Welch, ništa, ništa.
— Odmah ću vam pozvati svoga muža.
Pa zapravo sam htio govoriti s gospodinom Bertrandom Welchom — reče Dixon
smješkajući se svojoj dosjetljivosti koliko je mogao, onako iskrivljenih usta; za
nekoliko će trenutaka biti kraj ovoj grozoti.
— Nisam sigurna je li ... Samo časak. — Ona odloži slušalicu.
»Bolje će biti da istrajem«, pomisli Dixon, jer je Welchovka, očito otišla da dozna
gdje je Bertrand, a to je baš ono što Callaghanku zanima. Moći će joj telefonirati i reći
joj. Tako je, treba ustrajati po svaku cijenu.
Jedna mu je od tih cijena postala uskoro jasna kad je začuo dobro poznati glas koji
mu je zalajao pravo u uho: — Ovdje Bertrand Welch — tako da mu se doista pričinilo
kao da je Bertrand u istoj sobi s njim i kao da su mu se one ružičaste, bradate usne
prometnule nekim čudom u telefonsku slušalicu.
— Ovdje uredništvo Evening Posta — protisnu on nekako drhtavim glasom.
 — A što želite, sir?
Dixon se malo oporavi.
— Ovaj mi bismo htjeli objaviti kratku bilješku o vama u našem, u našem
subotnjem broju — reče on stvarajući plan. — To jest, ako vi nemate ništa protiv.
— Protiv? Protiv? Što bi skroman slikar mogao imati protiv malo nedužne
reklame? Ja se bar nadam da je nedužna?
Dixon istisnu iz sebe smijeh, dickensovski »ho ho ho«, što je jedino mogao tada
proizvesti onako iskrivljenih usta.
— Ah, vjerujte mi, sir, posve je nedužna. Razumije se, mi već znamo ponešto o
vama, ali nas zanima na čemu sad radite.
— Naravno, naravno, posve razumljivo. Dakle upravo radim na dvije-tri stvari.
Jedna je, zapravo, prilično lijep akt, ali ne znam hoće li vaše čitaoce zanimati da čuju o
tome, šta vi mislite?
— Ah, i te kako, gospodine Welch, budite uvjereni u to, samo ako im kažemo sve
kako treba. Nadam se, sir, da nećete imati ništa protiv ako to nazovemo »neodjevena
ženska figura«? Pretpostavljam da je ženska?
Bertrand prsnu u smijeh što bijaše nalik na lajanje psa tragača na čelu čopora kad
ponovo pronađe trag.
— Ah, ženska je svakako, jamčim vam svojom glavom. I »jamčiti glavom« je baš
pravi izraz.
I Dixon se iskreno nasmija. Imat će šta pričati Beesleyju Atkinsonu.
— Možete li nam štogod reći o onome što mislim da se naziva tretmanom, sir? —
upita on kad se umirio.
— Prilično slobodno, znate. Donekle, moderno, ali nije previše. Ovi se modernisti
odveć gube u detaljima, a nama nije do toga, je li?
— Doista nam nije, sir, kao što vi kažete. Pretpostavljam, sir, da će slika biti
uljena?
— Bogme hoće; ne žalim troškova. Uzgred budi rečeno, veličina je slike osam
stopa na šest, ili će biti tolika s okvirom. Nešto izvanredno.
— Imate li već naslov, sir?
— Pa imam, kanim je nazvati Amaterski model. Djevojka koja mi je pozirala
svakako je nekakva amaterka i služi kao model bar dok je čovjek slika; tako sad znate
sve. Da sam na vašem mjestu, ja ne bih objavio ovo malo objašnjenje.
— Nije mi ni na kraj pameti —reče Dixon gotovo svojim običnim glasom; u
posljednjih je nekoliko trenutaka nehotice skupio usne tako da mu više nisu bile
zaokružene. Kakav li je momak taj Bertrand, a? Sjeti se što je Bertrand pri njihovu
prvom susretu natuknuo o nedjelji kad je trebalo da se sastane s Callaghankom.
Bogami, ako se ikad potuku, on će ...
 — Šta kažete? — zapita Bertrand s trunkom sumnje u glasu.
— Rekao sam nešto mom kolegi ovdje u uredništu, gospodine Welch — reče
Dixon zaokruživši ponovo usne. — Zapisao sam sve što ste mi rekli, sir, hvala vam. A
sad, što nam možete reći o drugim slikama na kojima radite?
— Pa, radim još na autoportretu, kojemu je pozadina zid od opeke. Zapravo ima
više zida nego Welcha. Ideja je u ovome: blijedost i nekakva zgužvanost odjeće
nasuprot lijepu, crvenu, glatku zidu. Slikarova slika, manje-više.
— Aha, tako, sir; hvala vam. Ima li još šta?
— Ima jedna mala slika trojice radnika koji zure u novine u gostionici, ali sam nju
tek započeo.
— A tako; ovo će nam biti sasvim dovoljno, gospodine Welch — reče Dixon. Sad
je bio čas da izvrši odlučan zaokret.
— Gospođica je spomenula izložbu, sir; jesmo li je dobro razumjeli?
— Jest, u jesen ću prirediti ovdje malu izložbu; ali koja vam je to gospođica
rekla?
Dixon se s olakšanjem potiho nasmija držeći usne zaokružene.
— Neka gospođica Callaghan, sir — reče on. — Valjda je poznajete.
— Jest, poznajem je — odvrati Bertrand ponešto oporim glasom. — Ali kakve ona
ima veze s ovim?
— Pa ja sam mislio da vi znate — reče Dixon tobože iznenađeno. — Ovo je
zapravo bila njena ideja. Ona poznaje jednog našeg suradnika ovdje i ja mislim da mu
je ona predložila da napišemo tu kratku bilješku, razumijete sir.
— Zbilja? Prvi put sad čujem što o tome. Jeste li posve sigurni?
Dixon se tiho, profesionalno nasmija.
— Ah, mi se u takvim slučajevima nikad ne varamo, sir; ne smijemo se prevariti
zbog našeg položaja, ako razumijete što hoću da kažem, gospodine Welch!
— Jest, vjerujem vam, ali sve to zvuči toliko ...
— Pa, ako što sumnjate, sir, ja ću još jednom govoriti s njom. Zapravo, kad je ta
vaša gospođica Callaghan razgovarala s Atkinsonom ...
— Tko je opet taj Atkinson? Nisam nikad čuo za njega!
— Naš gospodin Atkinson iz londonskog uredništva, sir. Ona je sad baš
razgovarala s njim telefonski, sir, pa nas je zamolila, ako vas uspijemo nazvati, da vas
zamolimo da joj se javite. Čini se da nije mogla dobiti vezu s vama, tako nešto. Čini se
da je nešto prilično hitno pa bi željela da je nazovete, ako možete poslije podne, prije
pola šest.
— U redu, nazvat ću je. Uostalom, kako se vi zovete, ako budem? ...
— Beesley, sir — dočeka Dixon kao iz topa. — Alfred R. Beesley.
 — Dobro, hvala vam, gospodine Beesley. — (»Tako treba govoriti«, pomisli
Dixon.) — Ah da zbilja, kad će izići ta bilješka?
— Eh, sad ste me stjerali u škripac, sir! Na žalost, ne bih vam znao reći. Ali će
svakako izići u roku od četiri sedmice. Mi volimo da je materijal kod nas mnogo prije
nego što ćemo ga objaviti, za svaki slučaj, razumijete, gospodine Welch.
— Razumijem, razumijem. E pa, jeste li sad doznali sve što vas je zanimalo?
— Jesam, mnogo vam hvala, sir.
— Ništa, ništa, nego hvala vama, prijatelju — reče Bertrand poprimajući, hvala
bogu, ponovo drugarski ton. — Sjajni su ljudi gospoda iz štampe.
—Veoma ste ljubazni, sir — reče Dixon u telefon, a na licu mu se pojavi izraz kao
u Edith Sitwell.{17} — E pa, zbogom i hvala vam, gospodine Welch. Mnogo ste me
zadužili.
— Do viđenja, prijatelju Beesley.
Dixon se nasloni na zastolje, otare lice, iako bi bio najradije otro cijelo tijelo, i
pripali cigaretu. U panici je bio strahovito nepromišljen, ali je mislio da nije učinio
ništa što ne bi mogao popraviti. Trebalo je odmah priznati prijevaru, prije nego što je
otkrije sam Bertrand. Morao je obzirno poučiti Callaghanku da ispriča ovu priču:
Jutros ju je nazvao neki neznanac koji se predstavio kao Atkinson, novinar, i
razgovarao s njom o Bertrandu. Govorio je nešto o Evening Postu, tražio telefonski
broj Welchovih i spustio slušalicu. Kad joj Bertrand bude telefonirao, ona ga mora
dočekati s pričom o Atkinsonu, reći mu da joj se sve to činilo vrlo sumljivo i da je
»Atkinsonov« glas bio neobično nalik na glas nekog njihova znanca iz Londona od koga
bi se moglo najprije očekivati, ili bar ne bi bilo nevjerojatno, da zbija šalu s njima.
Ona mu mora natuknuti, nenapadno kako ne bi bilo sumnjivo, da joj je Atkinson
telefonirao iz Londona, to jest da se razgovor nije vodio međugradskom linijom. Ako
se ona bude držala te priče
Bertrand neće moći raskrinkati ni nju ni Dixona, čak i ako sad već naziva Post i
traži »Beesleyja«. Glavna je opasnost, očito u tome što ona neće možda pristati da
sudjeluje u ovoj zavjeri. Dixon je, međutim, imao mnogo razloga da vjeruje da će
pristati; ona mu je bila zahvalna što joj je ponudio da će joj pomoći, on je uspio izvršiti
svoj zadatak, iako je bilo malo vjerojatnosti da će uspjeti, ona mu je pomogla da
prikrije štetu koju je nanio posteljini i stoliću, i najposlije, ako ništa drugo, on bi
snosio teške posljedice kad bi istina izišla na vidjelo. Ako Bertrand bude još što
sumnjao, mogao bi izvršiti psihički pritisak na nju i prisiliti je da sve prizna, ali zašto
bi sumnjao? Gdje bi on pomislio da se ona nije žacala da traži pomoć od nekog
nepoznatog provincijalca kako bi doznala nešto o ljetnom plesu, što je zapravo i bilo
baš ono što je ona učinila.
Sad je, očito, trebalo da joj telefonira i pouči je što da kaže. Mora se požuriti, jer
inače neće stići poručati i vratiti se do dva sata kako bi nadzirao studente na pismenom
ispitu. Ipak, prije nego je bilo što uradio, zabacio je glavu i prsnuo u dug, razuzdan
smijeh koji bijaše nalik na trubljenje trombonom. Sve je ovo bilo tako divno, makar
pošlo i po zlu, a neće poći po zlu. Započela je kampanja protiv Bertranda o kojoj je
maštao kod Welchovih, i to započela s fantastičnim taktičkim uspjehom. Neki ga je
unutrašnji glas opominjao da je ta kampanja, čak i dosad, bila odviše opasna za
čovjeka koji zauzima tako nesiguran položaj kao on, da je toliko opijen borbom da
zaboravlja na opreznost, ali je on zaglušio taj glas istim onakvim smijehom.
Ponovo je podigao slušalicu, dobio međugradsku liniju i nazvao broj Christine
Callaghan. Pomisli da će biti bolje da joj ne ispriča sve što je govorio s Bertrandom.
Nakon jednog časka naže se naprijed i prozbori:
— Gospođica Callaghan? Dobro. Ovdje Dixon. Sad pažljivo slušajte!
 X

— Poštenja mi, James, sva je pozelenjela — reče Margaret. — Naravno,

svladavala se, ali je stisnula zube i naprosto sijevala očima; znaš kako ona sijeva
očima. I ja joj ne zamjeram, kad joj je on to onako dobacio za čajnim stolom, preda
mnom i Neddyjevima.
— A šta joj je zapravo rekao? — zapita Dixon i izvede okret u kutu plesne
dvorane te je uze voditi prema orkestru.
— Pa rekao je samo: »Ah, da zbilja, Carol, htio sam vam reći da će Christine ipak
doći na ples i dovesti svog ujaka sa sobom.« A zatim je nastavio u posve šaljivu tonu:
»Pa da ujak ne bude kavalir svoje nećakinje, što ne bi bilo u skladu s bontonom« ili je
rekao takvu nekakvu glupost »mislim da će biti najbolje da ona ide na moju kartu ako vi
nemate ništa protiv« baš kao da je ona mogla što reći pred nama! »Vjerujem da će
Gore-Urquhartu biti i te kako drago da vas prati«, i to je bilo sve.
— Hm —izusti Dixon. Kako se u plesu uvijek mnogo naprezao i kako se naprezao
ne odvajajući očiju od Margaretina lica koje se pomicalo, približavalo i udaljavalo,
nije se baš mogao lijepo izražavati. Osim toga je neprestano morao napinjati uši ne bi
li čuo ritam glazbe usred struganja cipelama po podu i glasnih razgovora. — Malo je
pretjerao.
— Ja nisam nikad u životu vidjela takve grozne drskosti. Taj je čovjek potpuno
nemoguć, James, u društvu i, ovaj, u svakom drugom pogledu. Ipak, čuj — tada mi je
prvi put palo na pamet — ne čini li se tebi da ima nešto, kako da kažem, između
Bertranda i Carol?
— Nemam pojma. Zašto misliš?
— Nisi li ti nikad ništa primijetio?
— Mislim da nisam; zašto?
— Ah, ne znam. Zaista je čudno što se on spremao da je povede na ples i što se
onda ona onako naljutila ...
— Ali, Bertrand je odavno prilično dobar s njima — sjećam se da si ti bila kad
nam je ona to sama rekla, i posve je prirodno što se osjetila malo povrijeđena.
Oprostite — dobaci djevojci koja je zadnjicom udarila u njegovo bedro. Samo da se
što prije svrši ovaj niz plesova; bilo mu je vruće, činilo mu se da su mu čarape posute
sitnim ljepljivim pijeskom, a ruke su ga boljele kao boksača koji je nakon četrnaest
kola još u obrambenom stavu. Čudio se sam sebi zašto nije ništa rekao Margaret o
zagrljaju kojemu je bio svjedok poslije onog nazovi umjetničkog programa; ona je
umjela šutjeti kad bi joj čovjek što kazao. Možda joj nije rekao zato što bi je ta vijest,
doduše, prenerazila, ali i donekle obradovala, što on nije želio. Zašto nije želio?
Margaret je opet nešto živahno govorila; bila se malo zarumenjela, a usne su joj
bile brižljivije nacrvenjene nego obično. Čovjek bi rekao da se dobro zabavlja; njena
je skromna ljepota došla sva do izražaja.
— Ali bilo kako mu drago, čini mi se da je njoj mnogo ljepše s gospodinom Gore-
Urquhartom. Moram priznati da je on veoma šarmantan gospodin, sasvim izuzetna
pojava u današnje dane. Ima prekrasne manire, je li? Nešto izvanredno. Ugodna
promjena poslije onoga bradatog čudovišta.
Dixon nečujno nešto progrgota kad uoči svu mješavinu stilova, ali prije nego što
stiže odgovoriti, ples se završi. Časak nakon toga razlegnu se gromoglasno bubnjanje, a
za njim potmuo trijesak, što obilježi kraj plesa. Dixon odahnu i otare dlanove rupčićem.
— Kako bi bilo da popijemo nešto?
Margaret je razbacila oči po dvorani.
— Čekaj malo; htjela bih da vidim gdje su ostali.
Plesači su otjecali prema crtama koje su označavale podugačak prostor za ples.
Zidovi su bili ukrašeni prizorima iz daleke prošlosti koji bijahu naslikani u nekom
nesumnjivo modernom stilu tako da se, na primjer, na zidu koji je bio najbliži Dixonu,
zbog nedostatka perspektive ili nečega sličnoga, činilo da će falanga patuljastih pješaka
(Spartanaca? Makedonaca? Rimljana?) pasti s neba na znatno veće protivnike barbare
(Perzijance? Irance? Kartažane?) koji su, ne sluteći opasnost koja im je lebdjela nad
glavama, prijeteći zurili u prazninu pred sobom. Veliki stupovi od nekog bjelkastog
materijala stajali su u jednakim razmacima. Dixon se osmjehnu turobno, nostalgično;
sve ga je ovo živo podsjećalo na one velike restorane na Marble Archu, Charing
Crossu, u Coventry Streetu{18} gdje je toliko uživao. Odvojivši oči od tih uspomena, on
ugleda u mnoštvu Michieja koji se živo razgovarao i smijao s gospođicom
O’Shaughnessy koja je bila najzgodnija od one tri zgodne djevojke i, zapravo,
Michiejeva djevojka. Lice joj je bilo kao u ciganke, crnopurasto ali rumeno, i budilo je
u njemu nelagodu, isto kao i haljina s dubokim izrezom koju je nosila. Iako je bio
petnaestak metara daleko od njih, Dixon je znao kako je Michie besprijekorno odjeven,
kako uspješno čavrlja i kako ga djevojka pozorno sluša. U tom trenutku Michie uhvati
njegov pogled, odmah se uozbilji i pokloni se jedva primjetno, ali uljudno. Gospođica
O’Shaughnessy stiže da se načas osmjehnu prije nego što se okrenu, bez sumnje zato da
bi se nasmijala.
— Kako bi bilo da popijemo nešto? — upita ponovo Dixon.
— Ah, eno ih — reče Margaret mjesto odgovora.
Bertrand i Christine išli su prema njima. Dixon je morao priznati u sebi da
Bertrand izgleda sasvim pristojno u večernjem odijelu, i kad bi sad čovjek, sudeći po
vanjštini, rekao da je on nekakav umjetnik, bila bi to istina i ne bi bilo suviše
uvredljivo. Dixon je upro pogled u njega, ne zato što ga je on zanimao nego zato da ne
gleda Christinu. Ona se te večeri nije dotada držala prema njemu čak ni hladno, nego
naprosto kao da ga nema tako da se osjećao kao da zaista nije s njima, iako su mu čula
govorila drugačije. Ali je još gore bilo što je bila ljepša nego ikad. Na sebi je imala
žutu haljinu, a ramena joj bijahu gola. Haljina joj je bila posve jednostavna i kao da ju
je obukla samo zato da svima pokaže kako je Margaret bila nepromišljena kad je
obukla haljinu od jarkomodra tafta s vrpcom i karnerima ili tako nečim, on nije tačno
znao kaka se to zove, i objesila oko vrata četverostruk niz umjetnih bisera. On je držao
da je njoj bio cilj da istakne prirodnu boju i strukturu svoje kože. U tom je više nego
uspjela tako da su pored nje svi ostali bili kao neki skup tačkastih fotografija. Dok su
se ona i Bertrand približavali, Dixon je načas uhvatio njen pogled i, premda mu on nije
ništa govorio, njega obuze želja da se sakrije iza svih tih suknji i hlača ili, još bolje, da
navuče ovratnik svoga smokinga preko glave i da pobjegne van. Negdje je čitao ili čuo
da je Aristotel ili J. A. Richards {19} ustvrdio kako ljepota budi u nama želju da joj se
približimo. Aristotel ili J. A. Richards nije tu imao pravo, je li tako?
— Pa šta ima novo, ljudi? — zapita Bertrand. Držao je Christinu kažiprstom i
palcem za zglavak, kao da joj mjeri bilo. Zirnu na Dixona prema kome je dotada bio
prilično ljubezan.
— Pa ja mislim da bismo mogli popiti nešto — preuze Dixon.
— Ama daj šuti, James; svi će misliti da bi umro kad ne bi jedan sat ništa pio.
— Vjerojatno i bi — dočeka Bertrand. — Kako bilo da bilo, pametno je što neće
da riskira. Što ti misliš, draga? Bojim se da ima samo piva i jabukovače, osim ako se
ne želite otputiti do obližnje gostionice.
— Dobro, ali gdje su ujo Julius i gospođa Goldsmith? Ne smijemo otići i ostaviti
ih.
Napokon su se složili da su njih dvoje vjerojatno u točionici. Dixon se nasmjehnuo
»uji Juliusu«. Kako je divno što ima netko tko se tako zove! Dok je s Margaret prolazio
između skupinica ljudi u razgovoru i statista koji su se nanizali uza zidove, on opazi
Alfreda Beesleyja kako jadno stoji među ovima posljednjima. Beesley je bio poznat po
svojoj nesposobnosti da sklapa poznanstva sa ženama pa je uvijek dolazio na ovakve
priredbe, ali budući da je svaka žena došla večeras ovamo s kavalirom (osim takvih
žena kao što je šezdesetgodišnja profesorica filozofije ili docentica ekonomije od
stotinjak kilograma), morao je znati da uludo gubi vrijeme. Pozdravljajući se s njim,
Dixonu se učini da je pročitao zavist u Beesleyjevim očima. Dixon najprije pomisli
kako čovjeku ništa ne pomaže što zna da uludo gubi vrijeme (a napose u onome što
Welch naziva »ljubavnim poslovima«); zatim, kako se, što se toga tiče, njegov status
malo razlikuje od Beesleyjeva i, napokon, kako mu Beesley nema šta zavidjeti na toj
razlici — na povlastici što može razgovarati s jednom ženom i biti u istom društvu u
kojemu je još jedna žena. Ali, na kraju krajeva, važno je posjedovati znakove
seksualnih povlastica, a nije važno kakve su one i koristi li se čovjek njima. Dixon je
mislio da bi morao osjećati umirenje i olakšanje što je došao do toga zaključka, ali nije
osjećao, isto kao što čovjeku nije ništa lakše kad otkrije kako se zove bolest od koje mu
je mučno u želucu.
 Uđoše u točionicu, prostorijicu koja nije bila namijenjena za tu svrhu. Sveučilišna
je uprava nedavno uvela novost, iako je, naravno, malo tko mogao vjerovati u to, da se
na ljetnom plesu toči piće i obrazložila tu svoju odluku time što bi se alkoholizam među
studentima, koji je neko vrijeme zabrinjavao, mogao smanjiti ako im se na sveučilištu
budu prodavala jeftina, nežestoka pića i tako donekle oduzeo čar skupom i škodljivom
iskapljivanju likera od đumbira ili lošeg džina s umjetnim sokom od limete{20} po
gradskim krčmama. Možda je još čudnije bilo što se to obrazloženje pokazalo umjesno
tako da su sad u prostoriji, u koju su svratili Dixon i ostali, tri niža sveučilišna
namještenika imali pune ruke posla oko buradi piva i jabukovače ispod panoa koji su,
poput onih većih u plesnoj dvorani, prikazivali crnomanjaste velmože na glavama kojih
se spremala da zapleše družina patuljastih Čerkeza ili karavane kineskih trgovaca koji
su upravo nestajali u zračnom vrtlogu. Mjesto bjelkastih stupova ovdje su stajale
gotovo jezovite, prebujne palme u loncima i kačicama. Između njih je izvirivao
Maconochie, počasni nadglednik trojice poslužitelja, koji je još pojačavao učinak na
neki zagonetan način noseći uškrobljen bijel ogrtač i maslinastozelene hlače.
Gore-Urquhart i Carol sjedili su u udaljenijem palminu gaju i prilično živo
razgovarali. Kad je Gore-Urquhart vidio kako im se približavaju, on ustade. Ta je
formalnost bila toliko neuobičajena u društvima u kojima se Dixon inače kretao da je
načas pomislio da im se on kani suprotstaviti fizičkom silom. Bio je mlađi nego što je
Dixon mislio da će biti takav odličnik i Christinin ujak: mogao je imati oko četrdeset i
pet godina. Ni njegovo večernje odijelo nije bilo ni izdaleka sasvim besprijekorno, kao
što bi čovjek očekivao. Tijelo mu je bilo maleno i mršavo, a lice široko, glatko i
najnesimetričnije (zato što u istinu nije bilo deformirano) koje je Dixon ikad vidio,
dajući mu izraz pijana mudraca što se trudi da sabere misli, izraz koji su još više
isticale ponešto ispupčene usne i i srasle crne obrve koje su se protezale od jedne
sljepoočice do druge. Još prije nego što su svi posjedali, dohita Maconochie, koji je,
bez sumnje, dobio već bogatu napojnicu, da preuzme nove narudžbe. Dixon je uživao
videći ga ovako servilna.
— Dosad sam uspješno izmicao vašem rektoru — reče Gore-Urquhart zanoseći
jako na južnoškotsko narječje.
— To je veliki uspjeh, gospodine Gore-Urquhart — prihvati Margaret smijući se.
— Sigurna sam da je razaslao sve svoje uhode da vas pronađu.
— Mislite li da je doista tako? Hoću li mu moći opet umaći ako me uhvati?
— Ne vjerujem, sir — preuze Bertrand. — Znate kakvi su ljudi u ovim krajevima.
Pokažite im neku veličinu i oni će se potući oko nje kao psi oko kosti. Pa čak sam i ja, u
svojim skromnim razmjerima, morao mnogo toga pretrpjeti, osobito u takozvanu učenu
društvu. Oni misle da ja rado razgovaram s prorektorovom ženom o neprilikama njena
unuka u školi, samo zato što mi je otac slučajno sveučilišni profesor. Ali, naravno vama
mora biti sto puta gore, sir, nije li tako?
 Pošto ga je pažljivo saslušao, Gore-Urquhart će brzo: — Jest, donekle — i otpi iz
čaše.
— Bilo kako mu drago, gospodine Gore-Urquhart — uplete se Margaret — sad ste
na posve sigurnom mjestu. U ovakvim prilikama rektor prima uzvanike u sobi koja je s
druge strane plesne dvorane — on se ne miješa s ruljom koja se ovdje okuplja.
— Dakle, vi mislite, gospođice Peel, dok sam s ruljom, dotle sam na prilično
sigurnom mjestu? Dobro, onda ostajem s ruljom.
Dixon je, doduše, očekivao da će nakon ove primjedbe začuti onaj Margaretin
smijeh koji je bio nalik na zveckanje srebrnih praporaca, ali ga je ipak teško podnio
kad se razlegao. U tom je trenutku stigao Maconochie noseći piće koje je naručio Gore-
Urquhart. Dixon se iznenadio i oduševio kad je vidio da je pivo u vrčevima pa se,
pošto je Gore-Urquhart dobacio Maconochieju: — Donesite mi cigareta, staro momče,
— nagnuo i rekao: — Kako ste, zaboga, uspjeli dobi ti pivo u vrčevima? Ja cijelo veče
nisam ovdje vidio nijedan vrč nego samo čaše. Mislio sam da je takvo pravilo. Kad
sam tražio vrčeve, nisu mi htjeli dati. Kako ste to, zaboga, izveli?
Govoreći to, rasrdio se primijetivši kako Margaret prelazi pogledom s njega na
Gore-Urquharta i obratno smješkajući se usrdno kao da želi uvjeriti Gore-Urquharta da
Dixon zapravo nije umno poremećen, iako njegove riječi dokazuju suprotno. I Bertrand
ga je motrio i cerio se.
Činilo se da Gore-Urquhart nije opazio kako se Margaret smješka. Naglo je
podigao kratak palac, žućkast od nikotina, prema Maconochieju koji se udaljavao.
— Moj istoimenik, škotski nacionalist — reče.
Svi oni koji su sjedili sučelice Dixonu i lijevo od njega i sam Gore-Urquhart,
Bertrand i Margaret — nasmijaše se ovim riječima, a nasmija se i Dixon koji pogleda
nadesno i vidje kako se Christine, koja je sjedila do njega držeći laktove na stolu,
usiljeno smješka, i kako iza nje, lijevo od Gore-Urquharta, Carol prilično neprijateljski
zuri u Bertranda. Prije no što je smijeh zamro, Dixon opazi kako je Bertrand osjetio na
sebi taj uporni pogled i obratio oči na drugu stranu. Zbunjen stanovitom napetošću koja
je zavladala u društvu i primijetivši kako je Gore-Urquhart upro u njega svoj pogled
ispod crnih obrva, Dixon namjesti nosom naočari i reče ono što mu prvo pade na
pamet:
— Dakle, neočekivan je užitak piti pivo iz vrčeva na ovakvoj priredbi.
— Imate sreću, Dixone — oštro će Gore-Urquhart nudeći cigarete.
Dixon osjeti kako se ponešto zacrvenio pa odluči da šuti neko vrijeme. Ipak mu je
bilo drago što je Gore-Urquhart zapamtio njegovo prezime. U plesnoj dvorani zatrubiše
gromoglasno trube i zasvira glazba te ljudi počeše odlaziti iz točionice. Bertrand je
sjedio do Gore-Urquharta i stao mu nešto potiho govoriti, a gotovo u isto vrijeme
Christine pripomenu nešto Carol. Margaret reče Dixonu:
— Lijepo je od tebe, James, što si me doveo ovamo.
 — Drago mi je što ti je lijepo.
— Po tvom glasu čovjek ne bi rekao da je tebi baš lijepo.
— Ama lijepo mi je, kad ti kažem.
— Bilo kako mu drago, sigurna sam da ti se ovo više sviđa nego ples.
— Ama sviđa mi se i jedno i drugo, časna riječ. Popij to pa ćemo opet zaplesati.
GJuick-step{21} mi dobro ide.
Ona ga ozbiljno pogleda i stavi ruku na njegovu ruku.
— Dragi James, misliš li da je pametno što se toliko viđamo? — upita ga.
— Zašto ne bi bilo pametno? — uznemireno će on.
— Zato što si toliko drag prema meni i zato što si mi već odviše prirastao srcu.
Rekla je to glasom koji je bio drhtav i jednoličan, kao velika glumica koja
pokazuje kako se jednostavnim sredstvima izražavaju snažni osjećaji. Tako je obično
govorila kad je izricala priznanja.
Obuzet panikom, Dixon ipak pomisli da bi to, ako je istina, bio uistinu razlog da se
ubuduće rjeđe viđaju; zatim mu pade na pamet da kaže nešto što je bilo i iskreno i
prihvatljivo:
— Ne smiješ tako govoriti.
Ona se bezbrižno nasmija.
— Jadni James — izusti. — Pričuvaj mi mjesto, hoćeš li, dragi? Odmah ću se
vratiti.
Ona iziđe iz točionice.
Jadni James? Jadni James? Zapravo ga je veoma dobro okarakterizirala tim
riječima, ali kud se baš ona nađe da mu to kaže! Zatim ga osjećaj krivice natjera da
posegne za vrčem; osjećao se kriv ne samo zbog ovih misli nego i zbog nehotične
ironije u njenim riječima: »Toliko si drag prema meni.« — Pomisli kako je teško reći
da on uopće može biti drag, pogotovo »toliko« drag, prema bilo kome. Ako se on dosad
prilično vladao prema Margaret, bilo je to samo zato što je strah u njemu privremeno
nadvladavao ljutnju i (ili) sažaljenje dosadu. Da se vladanje koje je potjecalo iz takvih
razloga njoj činilo »toliko drago«, moglo se pripisati njenoj osjećajnosti, ali je bilo i
strašan dokaz kako je ona razočarana i usamljena. »Jadna, dobra Margaret«, pomisli on
grozeći se. On se mora više potruditi. Ali ako bude češće drag ili ako bude još draži,
kako će to djelovati na nju? Kako će djelovati na njega? Da bi se otresao tih misli, on
stade slušati razgovor koji se vodio lijevo od njega.
— Ja visoko cijenim njegovo mišljenje —kazivaše Bertrand. On bijaše potisnuo
lavež iz svoga glasa; možda ga je tko upozorio na to. — Ja uvijek kažem da je on
posljednji staromodni profesionalni kritičar i da zna što govori, a to se danas ne može
reći za većinu bratije. I tako smo se mi često susretali na izložbama i, što je prilično
smiješno, zadržavali se pred istim slikama. — Tu se on nasmija i uzdiže načas jedno
rame. — Jednoga mi dana on veli: »Htio bih vidjeti vaše slike. Kažu da su dobre«. I
tako ja odaberem nekoliko manjih stvari i odnesem ih k njemu kući — ima divnu kuću,
nije li tako? Sigurno ste bili kod njega; čovjek se ondje osjeća kao da je u dix-
huitieme{22}. Zanima me koliko će još biti tako prije nego što kuću ne preuzme sindikat
gumene industrije. Čini se da su mu se dva-tri pastela toliko svidjela da ...
»Da mu se smučilo« — pomisli Dixon; zatim se zgrozi što čovjek koji zna što
govori ne samo da nije rekao da su Bertrandove slike veoma loše, ne samo da ih nije
zgazio, nego su mu se doista, čini se, dvije-tri svidjele. Bertrand ne smije biti dobar
slikar; on, Dixon, neće to dopustiti. I ipak, evo ovaj Gore-Dolje koji po svemu sudeći,
nije duševno zaostao sluša ovu luđačku samohvalu ne prosvjedujući otvoreno, sluša,
prilično pažljivo. Jest, veoma pažljivo, kao što je Dixon mogao vidjeti. Gore-Urquhart
naklonio je svoju veliku crnokosu glavu prema Bertrandu; na njegovu napola okrenutu
licu oborenih očiju bijaše mala mrština što odavaše napetost, kao da slabo čuje i ne
želi propustiti nijedne riječi. Dixon je želio da sve propusti — Bertrand je upravo
upotrijebio izraz »kontrapunktalni valeri« — pa se okrenuo nadesno gdje je od nekog
vremena, kao što je nejasno osjećao, vladala šutnja.
U istom se trenutku Christine okrenu njemu.
— Slušajte, dajte vi recite nešto — prošapta ona. — Ja ne mogu ni riječi izvući iz
nje.
On pogleda Carol oči koje ničim ne pokazaše da ga poznaje, ali prije nego je
mogao što smisliti, vrati se Margaret.
— Šta, još pijete? — obrati se ona živahno cijelom društvu. — Ja sam mislila da
već svi plešete. E, gospodine Gore-Urquhart, ja više neću dopustiti da se krijete ovdje,
bez obzira na rektora. Ovo je lagan ples, kao stvoren za vas; hajdemo!
Smiješeći se ljubazno, Gore-Urquhart ustade, dobaci dvije-tri riječi ostalima i
pusti da ga Margaret odvede iz točionice. Bertrand pogleda Carol.
— Nemojmo gubiti vrijeme, draga moja, — reče on. —Napokon, platio sam
dvadeset i pet šilinga za ovu glazbu.
— Pravo kažete, dragi moj — odvrati Carol posebno naglašujući posljednje riječi
tako da se Dixon već pobojao da će odbiti poziv i time izazvati krizu u ovoj napetoj
situaciji, ali odmah zatim ona ustade i pođe u plesnu dvoranu.
— Čuvajte mi Christinu, Dixone, — zalaja Bertrand. — Nemojte je ispustiti iz
ruku; krhka je. Do skorog viđenja, zlato moje, — zapjevuši on Christini. — Odmah ću
se vratiti. Zazviždi mi ako ovaj čovjek bude grub s tobom.
— Jeste li za to da plešemo? — upita Dixon Christinu. — Ja prilično slabo
plešem, kao što sam vam rekao, ali možemo pokušati, ako nemate ništa protiv.
Ona se osmjehnu. — Možemo ako vi nemate ništa protiv.
 XI

Dok je s Christinom izlazio iz točionice, Dixon se osjećao kao da je specijalni

agent, svjetska varalica, šef čikaških gangstera, hidalgo, petrolejski magnat, apaš.
Strogo je pazio na izražaj svoga lica koje samo što se nije razvuklo u blažen, ponosan i
glupav osmijeh. Kad se ona u plesnoj dvorani okrenula njemu, on nije mogao u prvi
mah povjerovati da će ona doista dopustiti da je dotakne i da se muškarci oko njih neće
umiješati da ga spriječe u tome. Ali su u idućem trenutku bili već u konvencionalnom
pseudozagrljaju i uistinu plesali. Nisu, doduše plesali bogzna kako, ali su, bez sumnje,
plesali. Dixon je šutke gledao nekamo pored nje bojeći se da ga što ne omete u njegovu
zadatku da se ne sudare s drugim parovima, jer je plesna dvorana bila mnogo gušće
napučena nego prije četvrt sata. Među plesačima je opazio Barclayja, profesora
muzike, koji je plesao sa svojom ženom. Ona je uvijek nalikovala na konja, a on samo
kad se smijao što se događalo rijetko i nenadano, kao na primjer sada.
— Znate li vi što je gospođi Goldsmith? — zapita Christine.
On se iznenadi što je tako radoznala.
— Čini se da joj je sve dozlogrdilo, je li? — izbjegnu on izravan odgovor.
— Je li to bilo zbog toga što se ona nadala da će Bertrand povesti nju večeras
ovamo, a ne mene?
Znači li ovo da ona zna o toj zamjeni partnerica? Možda zna, a možda i ne zna. —
Ne znam — promrmlja on.
— A ja mislim da znate. — Po glasu bi joj čovjek rekao da je veoma srdita. —
Voljela bih da mi kažete.
— Na žalost, ne znam baš ništa o tome. A uostalom ne tiče me se.
— Ako tako mislite, onda nema više šta da se kaže.
Dixon osjeti kako se crveni po drugi put u ovih nekoliko posljednjih minuta. Bilo
je očito da je ona svoju pravu ćud pokazivala kad mu se s Bertrandom izrugivala pri
njihovu prvom susretu, kad ga je prekoravala što previše pije, kad se večeras držala
kao da ga ne primjećuje. Njeno je pravo držanje bilo izvještačeno, a ne prirodno.
Pomagala mu je da prikrije štetu na posteljini samo zato da bi mogla zabaviti pričanjem
o tome svoje prijatelje u Londonu, govorila je telefonski onako ljubazno samo zato da
bi doznala nešto od njega. Nema sumnje da ju je zabrinjavala Bertrandova veza s
Carol, ali nije volio poznatu žensku metodu da kao nedužan promatrač mora za druge
vaditi kestenje iz vatre.
Plesali su neko vrijeme šutke. Ona nije bila pretjerano skromna kad je rekla da ne
pleše bogzna kako, ali je Dixon izbjegavao svaki ambiciozniji pokušaj pa su plesali
prilično dobro. Oko njih su se kretali drugi parovi vrteći se čim bi našli malo
slobodnog prostora, pripijajući se jedno uz drugo i snažno lupajući nogama u taktu.
Činilo se da svi ostali razgovaraju pa se na kraju Dixonu pričini da je u blizini čuo
Christinin glas.
— Šta kažete? — zapita.
— Ništa.
Sad je on morao nešto reći pa reče ono što mu je cijelu večer bilo na jeziku:
— Nisam još imao prilike da vam se zahvalim što ste mi pomogli u onoj nezgodi s
telefonom.
— Kakvoj nezgodi s telefonom?
— Pa znate, kad sam se Bertrandu predstavio kao novinar.
— A, ono! Ja radije ne bih o tome govorila, ako nemate ništa protiv.
On nije mogao dopustiti da se ona ovako izvuče.
— Recimo da imam što protiv?
— Kako mislite?
— Čini se da ste vi smetnuli s uma da večeras vjerojatno ne biste bili ovdje da
nije bilo mene i moje skromne glume.
— Pa ne bi bila baš velika šteta, nije li tako?
Ples se završio, ali ni njoj ni njemu nije bilo ni na kraj pameti da pođu iz dvorane.
Naglašavajući pljesak, on reče:
— Možda ne bi, ali se tada činilo da želite ići, nije li tako?
— Čujte, ne kanite li vi prestati govoriti o tome?
— Dobro, ali nemojte pokušavati da mi zapovijedate. Nemate nikakva prava na to.
Ona nespretno slegnu ramenima i obori oči.
— Oprostite, to je bilo glupo od mene. Nisam vas htjela uvrijediti.
Dok je to govorila, jedva je čujno zasvirao klavir kao uvod u posljednji ples prije
odmora.
— U redu — reče Dixon. — Hoćemo li opet zaplesati?
— Hoćemo, naravno.
Ponovo zaplesaše.
— Čini mi se da nam već sasvim dobro ide — reče on nakon kraće šutnje.
— Žao mi je što sam vam ono rekla. Bila sam glupa. Postupila sam kao prava
glupača.
On opazi da su njene usne, kad nisu stisnute, pune i ispupčene kao u njena ujaka.
— Sve je u redu kad vam kažem; ništa nije bilo.
— Jest, bilo je; to je smiješno. Ja mislim da je sve ono s Evening Postom bilo
strašno duhovito.
— Ama nemojte, ne treba sad padati u drugu krajnost.
 — Ali vidite, nisam htjela govoriti s vama o tome zato što bi to bilo kao da se
smijemo Bertrandu iza njegovih leđa, a to ne bi bilo lijepo. Bojim se da sam bila
ponešto neprijazna kad sam drugi put govorila s vama telefonski, ali je to bilo samo
zato što nisam mogla govoriti onako kako sam osjećala, jer bi se onda činilo kao da
sudjelujem u nekakvoj uroti protiv Bertranda. To je, eto, sve.
— Sve je ovo zvučalo pomalo djetinjasto, ali bolje je i tako nego da je osorna.
Ipak, kako te žene upadaju u gužve ni zbog čega! I muškarci upadaju u gužve, iz kojih je
još teže izvući se, ali oni to rade zato što nastoje zadovoljiti prave i nasušno potrebe.
Na sreću, nije morao ništa odgovoriti zato što se iz: zvučnika razlegao snažan, gotovo
nerazumljiv glas što bijaše nalik na glas kakve nemani koju je uhvatio napadaj afazije a
intonacijom je prilično podsjećao na Cecila Goldsmitha:

»Ja ću, draga, pram, u taksi s tobom

Oko osam, pram — pam — pam, spremna budi
Ah, srce mi za tobom žudi
Ja ću doći, pram — pam — pam, kad glazba zasviraaa ...«

Nastojeći da Christinu skloni s puta nisku čovjeku crvena lica koji je plesao s
visokom bljedunjavom ženom, Dixon je sasvim izišao iz takta.
— Da počnemo iznova — promrmlja on, ali poslije toga nisu više plesali onako
dobro kao prije.
— Ama vi ne možete dobro plesati kad se držite toliko daleko od mene — reče
Christine. — Ja nisam dovoljno blizu vas da bih osjećala kud me vodite. Uhvatite me
kako treba.
Dixon joj se oprezno približi tako da su sad stajali jedno uz drugo. Ponovo uhvati
njenu toplu desnicu i povede je dalje. Ovako je bilo mnogo bolje, ali se Dixon uskoro
zadihao nešto jače nego što je očekivao. Osjećao je kako joj je tijelo oblo i pozamašno.
Udaljili su se od orkestra i usred zvukova glazbe Dixon razabra smijeh što bijaše nalik
na lavež. Bertrand je, zabacivši naglo glavurdu, upravo iščezao u gomili plesača na
nekoliko koračaja od njih. Iako Dixon nije vidio Carolina lica, ovo je bio znak da se
ona bar malo smekšala. Koga je vraga Bertrand naumio? Ovaj je problem bio isto
toliko važan koliko i problem zašto je pustio bradu. Želi li imati dvije ljubavnice u isto
vrijeme ili se želi otresti jedne da zadrži drugu? Ako je ovo posljednje istina, koju od
njih želi zadržati, a koju želi pripraviti na raskid? Ipak, bi li se on brinuo da pripravlja
koga na ono što kani učiniti s njim? Zacijelo ne bi, što znači da vjerojatno Carol ima
prednost, jer se jedino tako može objasniti da je ona večeras ovdje. Bit će da Christine
igra samo ulogu Gore-Urquhartove nećakinje, pa je Bertrand mora još nekako držati u
svom okrilju dok potpuno ne zaključi posao s Gore-Urquhartom. Dixonu poče šumiti u
ušima kad pomisli da će uskoro započeti treće kolo u njegovoj borbi s Bertrandom,
iako mu još nije bilo jasno kako će dalje teći borba.
— Kako se sad slažete s profesorom Welchom? — zapita iznenada Christine.
Dixon se ukoči.
— Ha, prilično dobro — odgovori mehanički.
— Nije vas pozvao na red zbog onog telefonskog poziva?
Nije se mogao suzdržati da ne krikne, ali se nadao da je glazba zaglušila krik.
— Mislite li da je Bertrand ipak otkrio da sam ono bio ja?
— Otkrio da ste bili vi? Kako mislite?
— Da sam tada izigravao novinara?
— Ama ja ne govorim o tome. Mislila sam na onaj telefonski poziv iz vašeg stana,
one nedjelje.
Kao što kažu da obezglavljena kokoš još trči po seoskom dvorištu, tako su i
Dixonove noge i dalje izvodile određene plesne korake.
— Zar on zna da sam se ja dogovorio s Atkinsonom da mi javi da su mi doputovali
roditelji?
— A, to je bio Atkinson! Čini se da je on često telefonirao otkad smo se mi
upoznali? Jest, gospodin Welch zna da ste ga vi zamolili da vam telefonski javi da su
vam doputovali roditelji.
— Tko mu je rekao? Tko mu je rekao?
— Molim vas, nemojte mi zarivati nokte u leđa ... Rekao mu je onaj čovuljak koji
je svirao u obou — rekli ste mi već jednom kako se zove ...
— Jesam, rekao sam. Johns se zove. Johns.
— Tako je. To je bilo jedino što se sjećam da je rekao za sve vrijeme dok smo bili
ondje. To jest rekao je još da ste prethodne večeri sigurno otišli u gostionicu. Čini se
da vas baš ima na zubu.
— Jest, tako je. Recite mi, a je li bila prisutna gospođa Welch kad me je izdao?
— Nije, dobro se sjećam da nije bila. Samo smo nas troje ćaskali malo poslije
ručka.
— To je dobro.
Bila je sva prilika da Welch nije čuo što mu je Johns rekao, jer mu je zacijelo
rekao samo jedanput; Welchovka bi, pak, jamačno toliko puta ponovila Welchu dok mu
ne bi utuvila u glavu. Ali, možda joj je Johns rekao nasamu, kad nije bilo Christine?
Tada mu pade na pamet još nešto u vezi s tim:
— Šta je Johns rekao, kako je to doznao? Možete misliti da mu ja nisam rekao.
— Rekao je da je bio s vama kad ste se dogovorili.
— Ovo je zbilja šaljivo, je li? — reče on mrgodeći se. — Kao da bih ja rekao
jednu riječ pred tom kurvom ... Oprostite. Nego je on prisluškivao pred vratima.
Sigurno. Sjećam se da sam čuo neki šum.
— Kakva prljava podvala — reče ona neočekivano žučljivo. — Šta ste mu vi
učinili?
— Samo sam išarao olovkom fotografiju nekog čovjeka na naslovnoj strani
njegova časopisa.
Ova izjava, koja je sama po sebi bila prilično zagonetna, bijaše još zaglušena
bukom koja je označila kraj plesa i odmor. Pošto joj je Dixon sve razjasnio, Christine
je već pošla ispred njega, ali se onda okrenula, pogledala ga i nasmijala se zatvorenim
ustima. On se kiselo osmjehnuo, a ona prsnula u smijeh ispruživši malo jezik između
onih svojih ponešto nepravilnih zubi. Dixona obuze požuda od koje mu cijelo tijelo
preplavi silan umor kao da ga je tane zgodilo u neko osjetljivo mjesto. Svi mu se mišići
na licu i nehotice opustiše. Pogledi im se sretoše i ona se prestade smijati.
— Hvala vam na plesu — reče on običnim glasom.
— Bilo mi je vrlo prijatno — odvrati ona i stisnu usne.
Dixon se začudi shvativši da ne haje mnogo, bar zasad, za najnoviju novost da ga
je Johns ponovo odao. Zacijelo zbog toga što mu je bilo toliko lijepo dok je plesao.
Kad su se vratili u točionicu, zatekli su Gore-Urquharta na njegovu starom mjestu i
pored njega Bertranda koji mu je nešto govorio, kao da nisu ni prekidali razgovor.
Činilo se, još više nego prije ako je to bilo moguće, da je Margaret Gore-Urquhartova
pratilica; baš se nasmijala nekoj njegovoj pripomeni i bacila letimičan pogled na
Dixona kao da se pita tko bi on mogao biti. Donesoše nove čaše koje su, za divno čudo,
bile dvostruki đinovi. Donio ih je, naravno, Maconochie čija je dužnost, između
ostaloga, bila i da spriječi točenje žestokih pića. Dixon je već počeo »osjećati svoje
godine kao što bi se on izrazio, sjeo na stolicu i uzeo piti džin i pušiti cigaretu. Kako je
vruće, i kako ga noge bole, i koliko će još ovo trajati? Uskoro se prenu da bi zavrgao
razgovor s Christinom, ali je ona sjedila do Bertranda i očito slušala, mada se na nju
nije nitko obazirao, što on govori njenu ujaku koji je, isto onako kao i prije gledao u
pod. Margaret se opet smijala naginjući se prema Gore-Urquhartu tako da ga je
neprestano dodirivala ramenom. »Pa šta«, pomisli Dixon, »svatko se zabavlja kako
može i kad može! Ali gdje je Carol?«
Baš je tad ugleda gdje ide prema njima nekako odviše nehajno tako da on odmah
posumnja ne drži li ona u ženskoj garderobi sakrivenu kakvu bočicu koja je sad, bez
sumnje, gotovo ispražnjena. Izraz na njenu licu nije obećavao ništa dobro nekome, a
možda i svima. Kad dođe do njih, Dixon primijeti kako Gore-Urquhart podiže pogled,
prema njoj i kako joj pokuša nešto reći izrazom svoga lica. »Vidite u kakvu sam
položaju« govorilo je otprilike njegovo lice. Zatim ustade, jedini od prisutnih
muškaraca.
Carol se okrenu Dixonu.
— Hajdemo, Jim, — reče ona prilično glasno. — Htjela bih plesati s vama.
Nadam se da nitko nema ništa protiv.
 XII

— Šta se tu događa, Carol?

— To bih i ja htjela znati.
— Kako mislite?
— Vi znate, Jim, kako ja mislim osim ako niste slijepi. A vi niste slijepi, je li?
Meni je dozlogrdilo i dodijalo da se sa mnom grubo postupa. Vama mogu sve reći, jer
vas dobro poznajem. Je li da vas dobro poznajem? Zapravo, moram nekom sve reći pa
sam izabrala vas. Vi se ne ljutite?
Morao je opet plesati, i to odmah, tako da se ljutio, ali se nije ljutio što će čuti od
Carol nešto što će, po svemu sudeći, biti bar zanimljivo. — Nastavite samo — reče on
sokoleći je pa se ogleda da vidi tko sve pleše oko njih. Dvorana je bila puna parova
koji šu se tresli i svakih se nekoliko sekundi naginjali na jednu stranu zanoseći jedno
drugo kao svjetina koja gleda kako će trkači za koji čas izmijeniti štafetne palice. Buka
je bila neopisiva; svaki put kad bi dosegla vrhunac, Dixon je osjećao kako mu znoj teče
s grudi kao da mu ih tko izažima. Činilo se da se i naslikani faraoni i rimski carevi
iznad ljudskih glava vrte i padaju.
— On misli, boga mu njegova, da treba samo da me pozove prstom pa da ću ja
odmah dotrčati — zavika Carol. —E, bogme se vara.
Dixonu je bilo na vrhu jezika da kaže Carol neka ne misli da će nekoga obmanuti
pretvarajući se da je pijanija nego što uistinu jest, ali se svladao sluteći da ona mora
nositi neku masku i znajući iz vlastita iskustva kako je takva maska mnogo djelotvornija
od sama pijanstva. I on samo priupita:
— Bertrand?
— Baš on; slikar, znate. Veliki slikar. Naravno, on zna da nipošto nije velik i baš
se zato onako drži. Veliki umjetnici imaju uvijek mnogo žena pa ako on može imati
mnogo žena, onda je velik umjetnik, bez obzira kakve su mu slike. Znate tu logiku. I
koliko je pogrešna, bez sumnje. Sofizam ili kako se ono zove. E pa i sami pogađate o
kojim je ženama riječ. O meni i o onoj djevojci na koju ste vi bacili oko.
Dixon se prijetvorno trže; optužba je bila posve neosnovana, ali je u isto vrijeme,
ovako bezobzirna, bila i te kako opravdana.
— Šta ste to, do vraga, rekli?
— Nemojte da gubimo vrijeme, Jim! Što kanite učiniti?
— Što kanim učiniti?
Ona mu zari nokte u sudlanicu.
— Prestanite se pretvarati! Što ćete učiniti s Christinom Callaghan?
— Razumije se, ništa. Što mogu učiniti?
— Ako vi ne znate što ćete učiniti, ja vam ne mogu pokazati, kako je ona glumica
rekla biskupu. Zabrinuti ste šta bi onda draga Margaret?
— Slušajte, Carol, dajte prestanite s tim! Ja sam mislio da ćete mi nešto reći, a ne
da ćete me podvrći unakrsnom ispitivanju.
— I ja sam tako mislila. Ali ne brinite, sve je to u vezi, sve je to u vezi. Nego,
pustite vi dragu Margaret neka pojede kašu koju je sama skuhala. Ja sam već,
dragoviću, upoznala takve kakva je ona, i vjerujte mi da se s njima ne može drugačije.
Bacite li joj pojas za spasavanje, ona će vas povući za sobom. Pazite što sam vam
rekla.
Ona zaklima glavom zatvorenih očiju.
— Što ste mi htjeli reći, Carol, ako ste mi uopće htjeli što reći?
— Ah, imam vam mnogo šta reći, mnogo šta. Znate li da je on isprva htio mene
povesti na ovaj ples?
— Znam, shvatio sam.
— Opet draga Margaret, nema sumnje. E, a onda me ostavlja na cjedilu da bi
mogao dovesti svoj novi komad i njena ujaka i sparuje me s ujakom. Uostalom, uskoro
mi nije bilo žao, jer ja mislim da stari Julius i ja imamo mnogo zajedničkih tačaka. Bar
se tako činilo u početku dok draga Margaret nije zaključila da bi se njena svirka mogla
starom Juliusu više svidjeti nego moja. Razumijete da se služim njenim rječnikom, a ne
svojim.
— Da, razumijem vrlo dobro, hvala lijepo.
U tom su se trenutku s ostalima jako nagnuli, ali je on čuo kako je rekla:
— Molim vas, Jim, samo bez Galsworthyjevih dijaloga! Ne bismo li mogli sjesti
nekamo načas? Ovo me malo previše podsjeća na rasprodaju na kredit.
— Možemo.
Jedva su se probili do Kartažana pod kojima su našli dvije prazne stolice. Čim
sjedoše, Carol se žustro naže prema Dixonu tako da im se koljena dotakoše. Lice joj je
bilo u sjeni pa je imalo neki romantični čar.
— Valjda ste već pogodili da sam spavala s našim prijateljem slikarom?
— Ne, nisam. — Bio je već pomalo zaplašen.
— To je dobro; ne bih voljela da to svi znaju.
— Ja to neću nikome reći.
— Tako valja. Pogotovo nećete reći dragoj Margaret, a?
— Naravno da neću.
— Dobro. Prilično ste iznenađeni, je li?
— Jest, tako je.
— Malo ste i šokirani, je li?
— Pa nisam, nisam zapravo. To jest, nisam šokiran u običnom smislu. Samo mi se
on čini takav čudaković da se čudim kako ste se vi mogli ... toliko zagrijati za njega.
— Nije to baš toliko čudno. Njegova je odrešitost, znate, prilično zgodna crta. I on
je vrlo privlačan, na svoj način.
— Je li? — Dixon steže zube.
— I osim toga, kao što možete misliti, Cecil nije baš za to? Mi smo uglavnom
svršili s tim. Nezgoda je u tome što ja to još i te kako volim.
— A voli i Bertrand, a?
— Naravno, i to traje već dulje vrijeme. Bilo nam je gotovo i dosta. Bertrand je
neprestano bio u Londonu i spavao s mnogima, ponajviše s onom Loosmorkom, a meni
je dodijalo da slušam kako je on velik umjetnik i tako dalje.
— Onda je sve opet oživjelo kad je prošli puta bio ovdje. Christine nije
zadovoljila njegove prohtjeve ili ih možda nije htjela odmah zadovoljiti.
— Ah, onda vi mislite da oni nisu ...
—Teško je reći. Sve u svemu, ja bih rekla da nisu čini se doista da ona nije takva;
bar ne govori i ne ponaša se tako, iako joj je vanjština donekle takva. Sve ovisi o tome
dokle dopire ta njezina ukočenost, izvještačenost. Uglavnom, on se sa mnom dogovorio
o svemu što se tiče plesa i nagovijestio što će slijediti poslije toga, i onda mi kaže pred
onom njegovom materom i pred našom dragom Margaret da ipak neće ići sa mnom. To
me je najviše zapeklo. Zatim me večeras, pred Christinom, nastoji udobrovoljiti. To me
je opet raspalilo. Onda me poziva da plešemo i pokušava sve okrenuti na šalu,
razgovara sa mnom kao čovjek s čovjekom i kaže mi kako se on u meni prevario ako ja
dopustim da takva sitnica naškodi prijateljstvu — pazite, prijateljstvu! — između dvoje
odraslih ljudi — pazite, još i to! Ama ja znam da ne bih smjela to ovako shvaćati, ali ...
Časna riječ, Jim, to čovjeka utuče, sve to skupa. Dosta mi je svega. Čak ne želim više
ni da mu prospem mozak.
Dok je ona to govorila Dixon je proučavao njeno lice. Pokreti njenih usana bijahu
lijepi i odlučni, a glas joj ne bijaše više onako nerazgovijetan nego jasan kao i obično.
To je davalo njezinu držanju čvrstinu i sigurnost koje su ga se veoma doimale; nije
toliko osjećao njenu seksualnu privlačnost koliko snagu njene ženstvenosti. Bilo je
dobro što je bila udata pa nije imao nikakvih ambicija prema njoj, jer je čak i
prijateljevanje s njom iziskivalo zalihe pažnje, nekakve duhovne i emocionalne
neporočnosti za koju nije bio siguran da je doista posjeduje. Nakon kraće šutnje on
reče brzorječicom:
— Kako ste uspjeli da sve to sakrijete od Cecila?
— Ne mislite valjda da mu nisam sve rekla? Nije mi bilo ni na kraj pameti da
radim što iza njegovih leđa.
Dixon je opet šutio razmišljajući, po tko zna koji put, kako ne zna baš ništa o
drugim ljudima i o tome kako oni žive. Tada se Carol pomače tako da joj lice iziđe iz
sjene. Iako je brzo otkrivao promjene u izrazu na licima ljudi, on obično nije opažao
same crte lica, ali sad je jasno vidio da su joj obrisi usana ponešto nepravilni i da su
joj se u obraze urezale dvije krupne bore. Kad je ponovo prozborila, zamijetio je još
nešto: iza njezinih bijelih i pravilnih gornjih zuba koji su se protezali do očnjaka
zjapila je crna rupa. Opet mu bi nelagodno.
— Sad treba jedino odlučiti što ćete vi učiniti s Christinom, Jim.
— Rekao sam vam već: ništa.
— Zaboravite načas dragu Margaret.
— Ona nema veze s tim. Nego ja naprosto ... ne želim bilo šta pokušati s
Christinom, i gotovo.
— Sad ste slagali, i to masno slagali. Ovakve me laži uvijek nasmijavaju.
— Nisam slagao, Carol, časna riječ. Ja bih mnogo radije da je vidim poneki put i
da ništa ne pokušavam — a i šta bih mogao učiniti? Ja nisam baš društvo za nju, nije li
tako? Kad bih bilo šta pokušao, samo bi mi natrljala nos. Mi smo oboje vezani ...
— Govorite kao da ste zaljubljeni u nju.
— Mislite li? — priupita gotovo nestrpljivo; nije mogao da ne ocijeni njenu
napomenu kao kompliment koji je, osim toga, odavno želio čuti.
— Jest. Vaše držanje udovoljava dvama uvjetima ljubavi. Vi želite spavati s njom
a ne možete, i ne poznajete je dobro. Nepoznavanje druge osobe plus uskraćivanje
užitka. Ta vam formula, Jim, potpuno pristaje i, što je najvažnije, vi želite da vam i
dalje pristaje. Stara beznadna ljubav, je li? O tome nema ni mrve sumnje, kao što je
Cecil imao običaj da govori dok ga nisam odučila od toga.
— Nije li to objašnjenje pomalo djetinjasto, ako se smijem tako izraziti?
— Jest, možda je djetinjasto. Imate li cigarete, Jim? ... Hvala. Jest, kad mi je bilo
petnaest godina, čvrsto sam vjerovala da je na svijetu uvijek tako, samo da se nitko ne
usuđuje priznati.
— Eto vidite.
— Jest, vidim. Ali kad sam vam već toliko rekla, zašto bih vam tajila da sam
nakon svojih zrelih, trideset godina opet počela sve tako tumačiti i da mi je odlanulo. I
mislim da sam našla i opravdanje. Da vam pravo kažem, osobito mi se ta formula sviđa
u posljednje vrijeme.
— Je li?
— Svakako, Jim. Uvidjet ćete da je brak najkraći put do te istine. Ne, nisam dobro
rekla, nego vraćanje istim putem do te istine. Osim toga, uvidjet ćete da doba obmana
nije u prvoj mladosti, kako tvrde odrasli, nego u godinama koje slijede iza nje, recimo
oko dvadeset i pete, u doba lažne zrelosti, ako hoćete, kad se čovjek prvi puta potpuno
zaplete u život i izgubi glavu. Uostalom, vi ste u tim godinama, Jim. Tada prvi put
shvaćate da je tjelesna ljubav važna i drugima, ne samo vama. Takvo otkriće mora
čovjeka malo uzdrmati.
— Carol ... da se niste udali, možda bi ...
— Pa ja nisam mogla učiniti ništa drugo, nije li tako?
— Niste mogli? Zašto niste mogli?
— Bože, pa zar niste slušali što sam vam govorila? Bila sam zaljubljena. Hajde da
se vratimo u točionicu. Ovdje je odviše bučno. — Glas joj podrhtavaše, prvi puta
otkako su se razgovarali.
— Carol, molim vas, oprostite mi. Nisam smio to reći.
— Ma ne budalite, Jim, nemate se zbog čega ispričavati. Posve je prirodno što ste
to rekli. Ipak, nemojte zaboraviti da morate izvršiti svoju moralnu dužnost. Preotmite tu
djevojku Bertrandu; ona ne bi bila sretna da se spanđa s njim. To uopće ne bi bilo za
nju. Upamtite dobro što vam kažem.
Kad ustadoše Dixon shvati da nije vidio plesače ni čuo orkestar; sad ih je,
međutim, vrlo jasno vidio i čuo. Svirali su neki napjev koji je oskudijevao u
melođijskoj invenciji i bio lišen svake izrazite raznolikosti što se tiče ritma, harmonije,
izraza, tempa, jakosti i boje zvuka, dok su se skupine plesača, manje-više u taktu
glazbe, vrtjele, izvijale i gestikulirale a neman, još afatičnije nego prije, mumljala iz
svega glasa.

»Ti pram Hoki-Koki i ti se vrtiš

pram pram pam
Pram šta je pram pam pam.«

Vratiše se u točionicu. Dixonu se činilo da je ovako proveo dane i dane. Kad je

vidio kako njihovo društvo još, ili opet, sjedi na istom mjestu, obuze ga želja da se
izvali na pod i spava. Bertrand je govorio, Gore-Urquhart slušao, Margaret se smijala,
samo je sad držala ruku na Gore-Urquhartovu ramenu, Christine je vjerojatno također
nekoga slušala, samo je bila podbočila glavu rukama. Beesley je stajao za tezgom i
mrzovoljno prinosio drhtavom rukom ustima punu čašu piva. Dixon se uputi k njemu
tražeći neku promjenu, ali se Carol osvrnu i pođe za njim. Ponovo se pozdraviše.
— Šta je, Alfred? — upita ga Dixon. — Pijančujemo?
Beesley klimnu glavom a da ne prestane piti; zatim spusti napokon čašu, otare usta
rukavom, nakrevelji se, izusti jednu kratku necenzuriranu riječ na račun kvalitete piva i
nadoveza:
— Nisam ništa našao ondje pa sam došao ovamo i ostao ovdje.
— I ovdje ste našli nešto, je li, Alfred? — zapita Carol.
— Sad ću popiti desetu čašu, tako nekako — reče Beesley.
 — Ne date se, a? Tako treba. E pa, Jim, ovo je, očito, mjesto za nas — slažete li
se? Ni vas ni mene nitko ne treba. Pa šta onda? Šta gledate?
Dixon se malo naljuti što ona opet govori i drži se kao da je pijana. Beesley se
naže naprijed:
— Hajde, Jim; šta ćeš piti: pivo ili pivo?
— Ovdje smo i ovdje ostajemo, dok nas ne izbace — reče Carol tobože izazovno.
— Dobro, hvala vam, ali popit ću samo jednu čašu, jer ne mogu ostati — reče
Dixon.
— Morate pogledati kako je draga Margaret, je li?
— Pa jest, ja ...
— Mislim da sam vam već rekla da pustite dragu Margaret neka pojede kašu koju
je sama skuhala! A kako bi bilo da je sad samo pogledate? Ona se veoma dobro
zabavlja, hvala na pitanju, gospodine Dixone, i vama, gospođo Goldsmith. I vama
također. Eto vam prilike, Jim; znate li što vam je moralna dužnost? Hvala, Alfred; u
vaše zdravlje, sinko!
— Kakva moralna dužnost, Carol?
— Zna Jim, je li, Jim?
Dixon pogleda skupinu u kutu. Margaret je skinula naočari, što je bio stanovit znak
neusiljenosti. Christine je bila okrenuta Dixonu leđima i sjedila nepomično kao
mumija. Bertrand je još govorio i pušio crnu cigaru. Zašto ju je pušio? Iznenada Dixona
obuze jeza kao da su ga polili hladnom vodom. Uskoro shvati da je to zato što je
smislio plan i što se sprema da ga izvede. Ponestane mu daha zbog grandioznosti plana,
zatim istrusi čašu i reče drhtavim glasom:
— E onda, kud puklo da puklo! Do viđenja!
On ode i sjede na praznu stolicu do Christine koja se okrenu njemu smiješeći se;
nekako tužno, pomisli on.
— O, vi ste — reče ona. — Mislila sam da ste već otišli kući.
— Nisam još. Nekako mi se čini kao da ste ovdje prilično izolirani.
— Jest, Bertrand je uvijek takav kad se raspriča. Ali naravno, on je došao ovamo
baš zato da se upozna s ujom.
— Očito. — Baš u tom času Bertrand ustade, i ne obazirući se na Christinu, uputi
se Carol koja je još stajala s Beesleyjem; začuše pozdrav koji bijaše nalik na slab
lavež. Dixon zirnu na Christinu pa mu se nada rijetka prilika da vidi kako netko crveni.
On će brzo reko: — Pazite sad, Christine! Ja ću izići van i naručiti taksi. On će stići za
četvrt sata. Vi onda dođite za mnom pa ću vas ja odvesti njime Welchovima. Neće biti
nikakvih budalaština, jamčim vam. Odvest ćemo se pravo Welchovima.
— Isprva mu se učini da se razljutila.
 — Zašto? Zašto bih išla s vama?
— Zato što vam je svega dosta, a nije ni čudo, eto zašto.
— Nije o tome riječ. To je smiješna ideja. Sasvim luda.
— Hoćete li doći? Ja ću svakako naručiti taksi.
— Nemojte me pozivati! Ja neću da me pozivate.
— Ali ja vas ipak pozivam. Šta kažete? Dajem vam dvadeset minuta vremena. —
Pogleda joj u oči i položi ruku na njen lakat. Zacijelo je poludio kad ovakvoj djevojci
ovako govori. — Molim vas, dođite — nadoda.
Ona istrže ruku.
— Nemojte! — reče ona takvim glasom kao da joj je — rekao da sutra prijepodne
mora ići zubaru.
Čekat ću vas — prošaputa on usrdno. — U predvorju. Dvadeset minuta. Upamtite!
On se okrene i iziđe iz točionice bacivši usput pogled na dio plesne dvorane i
orkestar. Naravno, ona neće doći, ali je on ipak učinio značajnu gestu. Drugim riječima,
dosjetio se kako će uvrijediti sama sebe ljuće nego inače, i to javno. Zastade za
trenutak da pozdravi orkestar mahanjem i, pošto mu nitko ne odzdravi, ode da potraži
telefon.
 XIII

Dixon zastade u trijemu da zapali cigaretu koju je, po njegovu proračunu, trebao da
zapali istom dva dana kasnije, poslije doručka. Taksi koji je naručio morao je stići za
koji čas. Ako Christine ne dođe prije nego što on popuši cigaretu, reći će šoferu da ga
odveze kući. Dakle svakako će biti uskoro u autu. To je bilo dobro, jer se već jedva
držao na nogama. Još deset minuta; nastojao je da ne misli o tome.
Tama na ulici nije bila svuda jednaka. Fluorescentne svjetiljke na obližnjoj
glavnoj cesti prosipale su blijedu svjetlost; na automobilima koji bijahu parkirani
uzduž ivičnjaka gorjela su svjetla; prozori na zgradi iza njega bijahu jarko osvijetljeni.
Vlak je krenuo iz stanice penjući se polako i veoma ustrajno uz obronak. Dixonu nije
bilo više toliko vruće. Čuo je kako je orkestar zasvirao melodiju koju je poznavao i
volio; činilo mu se da je ta melodija dobrodošla i da će mu ova slika ostati zauvijek u
sjećanju; bio je romantično uzbuđen. Ali zar je imao razloga da se tako osjeća? Šta on,
zapravo, radi ovdje? Kamo ga sve ovo vodi? Bez obzira kamo ga vodi njegov će život
izići iz kolotečine kojom je tekao posljednjih osam mjeseci i ta je misao opravdavala
njegovo uzbuđenje i ulijevala mu samopouzdanje i nadu. Svaka je istinska promjena
dobra; stajati na mjestu, pustiti korijenje uvijek je loše. Sjeti se kako mu je netko sinoć
pročitao pjesmu koja se završavala otprilike ovako: »Mireći se s oskudicom, sjenom
smrti.« Tako je, a ne »trpeći oskudicu« što se događa svima. Čovjek se može nekako
oduprijeti okolini koja obiluje ljudima i stvarima za koje drži da su loši jedino tako da
pronalazi nove načine na koje može misliti da su loši Prometej se nije mogao izbaviti
orla zato što mu je bilo stalo do orla, a ne obratno.
Dixon iznenada strese glavom; ne spuštajući donje čeljusti, iskrenu je što je više
mogao. Popušio je cijelu cigaretu a da za otprilike dvadeset i pet minuta ne samo što
nije došla Christine nego nije bilo ni taksija. U tom času jedan automobil skrenu s
glavne ceste i zaustavi se nedaleko od mjesta gdje je on stajao, na uglu pokrajnje ulice.
Netko s vozačeva sjedišta zapita:
— Barkar?
— Kako mislite, barkar?
— Taksi za Barkara?
— Šta?
— Taksi na ime Barkara?
— Barkara? A, vi sigurno mislite Barclayja, je li?
— Jest, tako je! Barclay.
Dobro. Začas ćemo biti spremni. Hoćete li samo stati ondje, u onoj uličici? Ja se
vraćam za dvije-tri minute. Možda ću povesti prijatelja sa sobom. Pazite da ne uzmete
koga drugoga. Odmah ću se vratiti.
 — Ne brinite, gospodine Barclay!
Dixon se hitro vrati u trijem i pogleda u osvijetljeni hodnik pribirući se da
porazmisli bi li ušao i ponovo pokušao nagovoriti Christinu. Budući da je hodnik
zavijao, mogao je vidjeti samo na dva-tri koračaja pred sobom. Iznenada se iza ugla
pojavi profesor Barclay izvijajući se u hodu, jer je oblačio ogrtač, a za njim njegova
žena. Dixonu se činilo da je nedavno netko spominjao pred njim profesora. On se
obazre; taksi se posred ulice oprezno okretao prema uličici gdje će se sakriti iza bloka
uredskih zgrada. Kad je naišao Barclay, automobil je imao prijeći još nekoliko metara.
Dixon prepriječi profesoru put.
— O, dobro veče, gospodine profesore — pozdravi ga odmjerenim glasom kao da
ga kani hipnotizirati.
— Dobro veče, Dixone! Niste li možda vidjeli taksi da me čeka?
— Dobro veče, gospođo Barclay ... Ne, na žalost, nisam vidio, gospodine
profesore!
— Hja, što ćemo — veselo će on. — Ništa, onda ćemo morati čekati. — Dok je on
bio u riječi, hodnikom se razlegnu glasan, metalan akord koji maltene zagluši škripu
ručne kočnice iz uličice. — Nije li ono bio neki auto? — zapita on dižući glavu kao
stari konj koga je na paši nešto uznemirilo. Dixon se pretvaraše da sluša.
— Ja ništa ne čujem — reče on s prizvukom žaljenja u glasu.
— Sigurno mi se pričinilo.
— Ipak, Simon, ja mislim da bi bilo dobro da se prošetamo i da vidimo nije li
došao i parkirao negdje prije nego je gospodin Dixon izišao van.
— Tako je, draga, i to je moguće.
— Nije mogao doći, gospođo Barclay! Ja sam ovdje već gotovo pola sata i mogu
sasvim pouzdano reći da se nijedan taksi nije za to vrijeme ovdje zaustavio.
— Doista se čudim — reče ona i pomače čeljustima kao konj koji boluje od
sakagije. — Moj je muž pozvao taksi prije najmanje pola sata a gradski su taksiji
obično vrlo tačni.
— Kažete, pola sata; pa onda nije nikako mogao doći prije nego što sam ja izišao
van — reče Dixon gradeći se kao da nešto u sebi računa. — Garaža gradskih taksija je
na drugoj strani grada, iza autobusnog spremišta.
— Čekate li i vi taksi, gospodine Dixone? — zapita gospođa Barclay.
— Ne čekam, ja ... ja sam samo izišao malo van da udahnem svježega zraka.
— Onda ste imali vremena da ga se naužijete do mile volje — ubaci profesor
smiješeći se.
Bio je toliko prijazan da se Dixon doista stidio što mu je preoteo taksi, ali je sad
bilo prekasno da uzmakne.
— Jest, tako je — reče on što je mogao neusiljenije. — Zapravo, ujedno i čekam
nekoga.
— A tako? Simon, mi bismo se ipak mogli malo prošetati; pomalo je hladno kad
čovjek stoji.
— Jest, draga, možemo se malo prošetati.
— I ja ću s vama — uplete se Dixon. Nije mu bilo drago što napušta svoje mjesto,
ali mu se činilo da je tako bolje. Ipak, kako će spriječiti Barclayjeve da nađu svoj
taksi?
Kad su bili na desetak koračaj a od onoga ugla, neki automobil dojuri iza drugoga
ugla. Dixon je odmah vidio da to nije taksi koji je on naručio, jer su svi gradski taksiji
imali iznad vjetrobrana malen osvijetljeni znak, a ovaj nije imao. Ipak, sad im je mogao
odvući pažnju na drugu stranu. Baš kad su stigli do ugla, Dixon zakorači na cestu i
podiže ruku vičući usrdno:
— Taksi! Taksi!
— Tata ti je taksi — doviknu mu netko prodornim glasom sa stražnjeg sjedišta.
— Hej, makni se s puta, Mujo — zareži vozač i poveća brzinu prolazeći pored
njega. On se vrati do Barclayjevih koji sad bijahu okrenuti leđima uglu na koji je
trebalo paziti:
— Na žalost, nemate sreće! — reče on. Ali ju je on imao nakon ovog događaja
činilo se posve prirodno da se vrate do trijema. Šta će biti kad se ponovo došetaju
ovamo? Nije se mogao nadati da će privatni automobili redovito prolaziti pored toga
ugla, ali se svesrdno nadao da taksiju koji je on naručio neće pasti na pamet da se sad
pojavi; morao bi se odvesti njime i pustiti Barclayjeve da nađu taksi koji im je preoteo.
Ili bi ih možda uspio nagovoriti da se odvezu njegovim?
Stajali su minutu-dvije u trijemu. Za to vrijeme nije nitko došao ni otišao. Morat će
se prošetati do ugla. Dixon očajnički zaviri u hodnik. Dvije se osobe pojaviše iza ugla
gotovo u isti mah. Prva nije bila Christine nego neki pijanac koji je bjesomučno
škljocao upaljačem. Druga je osoba, međutim, bila ona.
Njeno je držanje bilo toliko obično da je on bio gotovo preneražen. Nije pravo
znao što je očekivao, ali nipošto ovaj izraz na licu koji je pokazivao da ga je poznala,
ovaj odlučan, hod, ovaj prozaičan bat njenih cipela po suknu, po drvu, po kamenu.
Bacivši pogled na niz automobila, ona otržito reče:
— Jeste li ga našli?
Dixon je znao da ih Barclayjevi, ili bar gospođa Barclay, slušaju. On krzmaše
časak, a onda reče:
— Jesam — i udari se po džepu. — Ovdje je.
On je htjede odvesti sobom, ali ona i dalje stajaše na vratima gdje joj lice, zbog
svjetlosti iz hodnika, bijaše u sjeni.
— Mislila sam taksi.
 — Taksi? Taksi? Za svega dvjesta-trista koraka? — Nasmija se drhtavim glasom.
— Bit ćete kod mamice prije nego što biste dospjeli telefonirati. Laku noć, gospodine
profesore; laku noć, gospođo Barclay! Dobro je što ne moram daleko ići; prilično je
svježe. Jeste li se pozdravili s ostalima mjesto mene? — Sad su bili toliko odmakli da
je mogao dodati: — Dobro je. Odlično. Lijepo smo ovo izveli.
Nedaleko zabrekta automobil. Čuo je iza sebe kako gospođa Barclay kaže nešto
svom mužu.
— Šta je ovo? — zapita Christine ne skrivajući radoznalosti. — Što se dogodilo?
— Drpili smo im taksi; to se, između ostaloga, dogodilo. Stoji tu odmah iza ugla.
Kao da se odziva, taksi kojemu je dojadilo da čeka izroni iz uličice i krenu prema
glavnoj cesti. Dixon potrča što ga noge nose za njim vičući iza glasa.
— Taksi! Taksi.
Automobil se zaustavi i on priđe vozačevu prozoru. Pošto izmijeniše nekoliko
riječi, taksi krenu dalje i nestade na glavnoj cesti. Dixon otrča do Christine kojoj su se
već pridružili Barclayjevi.
— Žao mi je što vas nije htio povesti — reče im on. — Mora stići na stanicu za
pet minuta. Kakva šteta!
— E pa mnogo vam hvala na trudu, Dixone, — odvrati Barclay.
— Jest, ipak vam hvala — nadoda njegova žena,
Dixon im poželje laku noć, uhvati Christinu za ruku i uputi se s njom u pokrajnju
ulicu. Pođoše preko ulice.
— Jesmo li ostali bez taksija? To je bio naš, je li?
— Bio je njihov, a sad je naš. Rekao sam šoferu da skrene iza ugla i da nas
pričeka sto koraka dalje. Možemo udariti prečacem, ovim drvoredom, pa ćemo biti
ondje za dvije minute.
— A što bi bilo da taksi nije baš tada naišao? Ne bismo se mogli odvesti pred
nosom tim ljudima?
— Ja sam već mislio da bismo morali tako nekako uraditi. Morali smo ih nekako
uvjeriti da se nismo odvezli taksijem. Zato sam i pojurio onako za njim.
— Bogme jeste.
Nisu više prozborili ni riječi dok nisu stigli do taksija koji je stajao pred
rasvijetljenim izlogom trgovine tekstilom. Dixon otvori Christini zadnja vrata i reče
vozaču:
— Naš prijatelj neće doći. Možemo krenuti ako ste spremni.
— U redu, gospodine! Do Žitne burze, je li?
— Nije, dalje od Žitne burze. — On reče ime gradića u kojemu su živjeli
Welchovi.
 — E, na žalost ne mogu onamo, gospodine.
— Bez brige, ja znam put.
— Znam i ja, ali su mi u garaži rekli do Žitne burze.
— Je li? E pa onda su vam krivo rekli. Ne idemo do Žitne burze.
— Nemam dovoljno benzina.
— Batesonova pumpa na početku Sveučilišne ceste otvorena je do dvanaest. — On
se zagleda u ploču s instrumentima. — Deset do dvanaest. Lako ćemo stići.
— Mi smijemo uzimati benzin samo u našoj garaži.
— Večeras ćete uzeti drugdje. Ja ću pisati vašoj kompaniji i sve objasniti. Njihova
je greška što su vam rekli da ćete ići samo do Žitne burze. A sad pođite da se ne nađete
osam milja od grada bez benzina za povratak.
On sjedne do Christine i automobil krenu.
 XIV

— Ovo ste vrlo umješno izveli — reče Christine. — Sve ste vještiji u takvim
poslovima, je li? Najprije stolić, pa onda Evening Post i sad ovo.
— Prije nisam bio osobito vješt. Da zbilja, nadam se da mi ne zamjerate mnogo
što sam se ovako domogao taksija.
— Ušla sam od svoje volje u njega, nije li tako?
— Jeste, znam, ali sam mislio da će vam se ta metoda činiti nepoštena.
— Pa i čini mi se, ili bi mi se bar inače činila, da nije nama bilo važnije da
nađemo taksi nego njima, nije li tako?
— Drago mi je što tako mislite.
On razmišljaše časak o tome u kojemu je smislu upotrijebila riječ »važan«, zatim
shvati da mu nije odviše drago što je tako spremno odobrila njegovu gusarsku otmicu
Barclayjeva taksija. Čak se i njemu sad činilo da je malo pretjerao, a ona zacijelo nije
imala ispriku kao on da joj je taksi bio prijeko potreban. Kao i sve zgodne žene koje je
poznavao i mnoge o kojima je samo čitao, ona je mislila da je potpuno pravo da jedan
čovjek prevari drugoga kako bi njoj ugodio. Ona je morala prosvjedovati, odbiti da ide
s njim, zahtijevati da se vrate i prepuste taksi Barclayjevima i da onda ode natrag u
plesnu dvoranu, ogorčena njegovom bezobzirnošću. Tako je, njemu bi se tako više
sviđalo, je li? Eh, momče, ta ti valja! On hitro u tami prinese ruku ustima da ne prsne u
smijeh; da se ne bi smijao, on poče plašiti sam sebe mišlju kako mora smisliti nešto o
čemu će se razgovarati s ovom djevojkom za cijeloga puta do Welchovih. Jedino o
čemu je bio nacistu bila je činjenica da je ovom otmicom nanio udarac Bertrandu, ali
mu se činilo da ne bi bilo nimalo pametno da time započne razgovor. Zašto je ona
pristala da ovako demonstrativno ostavi svoga momka? Moglo je biti nekoliko
odgovora. Možda bi time mogao započeti razgovor.
— Jeste li lako otišli? — zapita on.
— Jesam, činilo se da nikom nije bilo baš krivo.
— Što ste im rekli?
— Samo sam sve objasnila uji Juliusu — on se nikad ne miješa u moje poslove —
i onda sam naprosto rekla Bertrandu da idem.
— Kako je on reagirao?
— Rekao je: »Ma nemoj ići, za minutu-dvije ćemo ići zajedno.« Onda je nastavio
razgovarati s gospođom Goldsmith i ujom. I onda sam ja otišla.
— Aha, čini se da je sve išlo glatko i brzo?
— Pa jest.
— Dakle, meni je veoma drago što ste ipak pristali da pođete sa mnom.
— I meni. Iz početka sam se osjećala pomalo kriva što sam ih sve ostavila, ali je
sad sve u redu.
— Odlično. Kako ste se napokon odlučili da odete?
Pošutjevši časak, ona odgovori:
— Kao što i sami znate, ja se nisam baš bogzna kako zabavljala ondje, i počela
sam osjećati strašan umor, i činilo mi se da Bertrand neće moći tako skoro otići pa sam
odlučila da odem s vama.
Govorila je kao prava učiteljica, zapravo kao učiteljica koja predaje retoriku pa
Dixon isto tako ukočeno reče: — A tako! — Pri svjetlosti ulične svjetiljke vidio je da
sjedi, kao što je i očekivao, na samu kraju sjedišta. Tako dakle! Iznenada ona poče
govoriti drugačije, onako kako je govorila za njihova telefonskog razgovora:
— Ne, ja neću ništa da zatajim. Rekla sam samo dio istine. Ne znam zašto vam ne
bih rekla i ostalo. Otišla sam zato što mi je uistinu sve dozlogrdilo.
To je prilično općenita tvrdnja. — Šta vam je zapravo dozlogrdilo?
— Ama sve. Uistinu mi je dozlogrdilo. Ne znam zašto vam ne bih smjela to
priznati. U posljednje sam vrijeme vrlo potištena, a večeras se previše toga nakupilo.
— Ovakva djevojka kao vi, Christine, nema za što biti potištena — reče on
srdačno i odjednom se navali na prozor i jako udari laktom o vrata, jer se taksi
iznenada nakrenuo pred nizom benzinskih crpki. Iza njih stajaše u tami zgrada na kojoj
se jedva vidio natpis Bateson — Iznajmljuju se auti i vrše popravci. Dixon iziđe iz
automobila, otrča do velikih drvenih vrata i uze u nejednakim razmacima udarati šakom
po njima pitajući se bi li morao i vikati i bi li već počeo. Čekajući, prebirao je u
mislima neke prikladne izraze pogrdnog ili prijetećeg karaktera koji mogu poslužiti za
svaku zgodu i koje je kanio upotrijebiti ako izdavač benzina ne pokaže volju da ih
usluži. Prođe jedna minuta; dok on i dalje lupaše, priđe mu polako šofer koji je samim
svojim držanjem pokazivao da ne vjeruje u uspjeh i da je zadovljan što je bio u pravu.
Dixon utvrdi u sebi, u glavnim crtama, kako će se sad nakreveljiti uključujući tu
slobodnu i neobičnu upotrebu usana i jezika i pojačavajući učinak gestikuliranjem. Baš
tada planu svjetlost unutri i odmah se zatim otvoriše vrata. Pojavi se neki čovjek koji
izjavi da je voljan da im izda benzin. Iduće dvije-tri minute Dixon nije mislio o tom
čovjeku nego o Christini. Obuzela ga je jeza kad je pomislio da joj on, po svemu
sudeći, ne samo nije bogzna kako mrzak nego da ona čak ima u njega povjerenje. I kako
je divna, i kako je on sretan što je sad s njom! Kad je priznavao, kad se indirektno
ispovijedao Carol svojim osjećajima prema Christini, sve mu se činilo čudnovato, a
sad mu je sasvim prirodno i opravdano. Idućih će pola sata imati jedinstvenu priliku da
uradi bilo šta u vezi s tim osjećajima. Prvi put u životu Dixon odluči da zaigra na svoju
sreću. Onim malobrojnim sretnim prigodama koje je imao u prošlosti nije vjerovao
nego ih je škrtački izbjegavao dok ne bi bio posve siguran da neće izgubiti početni
ulog. Bilo je vrijeme da prestane tako raditi. Dixon plati izdavaču benzina i taksi krenu
dalje.
 — Dakle, rekao sam da vi nemate razloga da budete potišteni — ponovi on.
— Ne razumijem otkud vi to znate — uzvrati ona opet oštro.
— Naravno da ne znam, ali ne vjerujem da vam je, sveti svemu, baš tako loše —
reče on toliko neusiljeno da se i sam iznenadi. Opazio je da ona treba vremena i
ohrabrenja da bi opet postala onako otvorena i pomislio kako je ova vrsta zapažanja
isto tako neobična za nj kao i sve drugo što sad osjeća.
— Ja bih bio rekao da gotovo u svemu imate prilično uspjeha.
— Nisam htjela prikazati sebe kao neku mučenicu. Vi imate pravo, naravno, meni
je sasvim dobro i ja sam u svemu bila vrlo sretne ruke. Ali, znate, katkad mi je strašno
teško. Ja se zapravo ne znam snaći u životu, znate.
Dixon bi se najradije nasmijao. Nije mogao zamisliti žene njenih godina kojoj bi
manje nedostajalo takvo znanje. Taka joj je i rekao.
— Ama kad vam kažem — tvrdila je i dalje ona. — Nisam još imala prilike da
naučim.
— Nemojte mi zamjeriti, ali ja bih rekao da ima mnogo ljudi koji bi bili i te kako
voljni da vas pouče.
— Znam, potpuno razumijem što mislite, ali oni to ne pokušavaju. Oni drže da ja
već sve znam, razumijete. — Sad je govorila veoma živo.
— Ma nemojte? A šta mislite, zašto je tako?
— Ja mislim, naprosto zato što ljudi po mojoj vanjštini sude da sam veoma
staložena i slično. Čini im se da ja dobro znam kako se treba vladati i tako dalje.
Dvoje-troje ljudi su mi već to rekli pa vjerujem da je tako. Ali takva je samo moja
vanjština.
— Pa sad, istina je da bi čovjek o vama rekao da ste prilično iskusni, ako mogu
tako da kažem. Pa čak, na mahove, i pomalo uobraženi. Ali ...
— Šta biste rekli, koliko mi je godina?
Dixon pomisli da bi, iznimno, bilo dobro da iskreno kaže što misli.
— Pa tako, oko dvadeset i četiri.
— Eto vidite — slavodobitno će ona. — Baš kao što sam mislila. Idući ću mjesec
navršiti dvadeset. Osamnaestoga.
— Naravno, ja nisam mislio da vi u licu niste vrlo mladi, ja sam samo ...
— Znam, znam, ali toliko biste mi, godina dali, je li? Takva mi je vanjština, je li?
— Jest, mislim da je jest. A nije samo to.
— Oprostite, što nije samo to?
— Hoću da kažem da vas ne čini samo vanjština starijom i iskusnijom i tako dalje,
nego i način kako se ponašate i govorite veći dio vremena. Ne mislite li da je tako?
— Pa meni je strašno teško suditi o tome, je li?
 — Jest, dabome. Vi ste ... čini se kao da se vi ... neprestano pravite važni; teško je
tačno reći, ali vi imate naviku da od vremena do vremena govorite i ponašate se kao
guvernanta, iako ja moram priznati da ne poznajem baš dobro guvernante.
— O, je li?
Premda je ton kojim je izgovorila ovo pitanje najbolje ilustrirao ono o čemu je on
upravo govorio, Dixon je naslućivao da joj smije reći:
— Eto, baš se sad tako držite. Kad ne znate što biste učinili ili rekli, onda
postanete ukočeni. A sve se to slaže s vašim licem; zbog toga vam je vjerojatno i palo
na pamet da se držite ukočeno, zbog vašeg lica, mislim. I sve to skupa stvara učinak
nekog izvještačenog samopouzdanja, a vi ne želite biti izvještačeni, ali želite biti
samopouzdani. Tako je ... Ali je dosta savjeta strica Jima. Skrenuli smo s predmeta
razgovora. Kakve sve to ima veze s potištenošću? Svejedno nemate za što biti potišteni.
— Ona je oklijevala što da kaže dok se on pomalo znojio kajući se zbog ovog
nastupa samosvijesti kao u nekog starog glumca, a onda ona naglo reče:
— Sve je to zbog muškaraca, razumijete. Ja nisam imala mnogo posla s
muškarcima dok se nisam lani zaposlila u Londonu. Čujte, ne smeta li vas što
neprekidno govorim o sebi? Čini se da sam vrlo egocentrična. Šta vi mislite? ...
— Budite bez brige! Zanima me što ćete reći.
— Dobro onda. Dakle ... Tek što sam se zaposlila u knjižari, neki je čovjek poveo
razgovor sa mnom i pozvao me na žur. Ja sam, naravno, pristala i upoznala se ondje s
mnogim umjetnicima i dvojicom-trojicom suradnika BBC-ja. Znate kakvi su to ljudi?
— Mogu zamisliti.
— I tako ... tada je sve počelo. Muškarci su me neprestano pozivali na sastanke i
ja sam, naravno, neprestano išla s njima i bilo mi je vrlo lijepo. Pa i sad još mnogo
uživam u tome. Ali su oni neprestano ... pokušavali da me zavedu, a ja nisam htjela,
razumijete, i čim bi se oni uvjerili u to, odmah su nestajali. Ja, doduše, nisam mnogo
žalila za njima, jer je uvijek bilo drugih koji su htjeli ...
— Vjerujem da ih je bilo. Nastavite!
— Bojim se da ovo strašno zvuči.
— Nastavite!
— Pa ako ste baš posve sigurni ... Kako bilo da bilo, nakon nekoliko mjeseci
upoznala sam se Bertrandom, bilo je to u ožujku. Činilo mi se da on baš nije kao drugi,
ponajviše zato što nije neprestano pokušavao da učini od mene svoju ljubavnicu. I
onda, znate, on je katkad vrlo zgodan, iako ja mislim da vi ... Dakle ubrzo je to postalo
ozbiljno, meni se on sve više sviđao, a u isto vrijeme — ovo je malo smiješno —
pomalo mi je išao na živce u koje čemu drugome, iako mi se, kažem, sve više sviđao.
Znate, on vam je čudna mješavina.
Dixon reče u sebi imena dviju tvari od kojih je, po njegovu mišljenju, Bertrand bio
mješavina i reče naglas:
— U kojem smislu?
— On je u jednom času ljubazan i pun razumijevanja, a u drugom potpuno
nerazborit i djetinjast. Ja nikad ne znam na čemu sam s njim ni što on uistinu želi.
Ponekad mi se čini da sve ovisi o tome kako mu ide slikanje. Kako bilo da bilo, zbog
ovoga ili onog razloga, počeli smo se svađati. A ja ne podnosim svađe, pogotovo zato
što uvijek ja ispadnem kriva.
— Kako mislite?
— Pa znate, on započne svađu sa mnom kad mi može dokazati da sam ja kriva, a
natjera me da započnem svađu onda kad mora ispasti kriv onaj koji ju je započeo.
Noćas ćemo se, naravno, opet posvađati i ja ću, kao i obično, ispasti kriva. Ali je kriv
on, nitko drugi nego on. Cijeli taj slučaj s gospođom Goldsmith, u redu, neću vas ništa
pitati o njoj, ali znam da ima nešto među njima, iako mi on neće da kaže što je. Ne
vjerujem da je bogzna šta; on se samo malo uzruja kad ... Ali neće da mi kaže što je
posrijedi. On tvrđi da nije ništa i pita me mislim li ja zaista da bi on bio kadar raditi
što iza mojih leđa, i ja moram reći da ne vjerujem, jer inače ...
— Ja neću da se miješam, Christine, ali mislim da je Bertrand zaslužio da mu date
nogu.
— Ne, ja ne mogu osim ako ... Ne, ne mogu. Previše sam duboko zagrezla da bih
se mogla tako izvući. Sve mora ostati kako jest. Treba ljude uzimati onako kakvi jesu.
Ne želeći razmišljati o tome što znači ono »sve« i kako mora ostati, Dixon žurno
priupita:
— Imate li vas dvoje kakve planove za budućnost?
— Pa ja nemam, ali mislim da on možda ima. Čini mi se da on želi da se uzmemo,
iako nije nikad ništa izričito spomenuo.
— A šta vi mislite?
— Nisam još ništa odlučila.
Činilo se da je rekla sve što je zasad imala reći. Dixon pomisli kako uopće ne bi
znao da je ona uz njega kad ne bi govorila. Kad se okrenuo nadesno, vidio je samo
posve taman i bezličan lik, a ona je bila toliko mirna da nije mogao čuti ni najmanji
šušanj odjeće ni navlaka, nije se ničim namirisala ili on bar nije mogao osjetiti nikakva
mirisa, a njemu još nije bilo ni na kraj pameti da je dotakne. Mnogo su mu se stvarnija,
na neki način, činila vozačeva ramena i glava sa šeširom što se ocrtavahu na svjetlosti
automobilskih lampi i čiji su pokreti određivali pravac njihove vožnje. Dixon pogleda
kroz bočni prozor i odjednom živnu kad vidje kako pomračena krajina promiče mimo
njega. Za razliku od mnogo čega što: je doživio, ova je vožnja bila nešto što mu je bilo
drago da je doživio. Postigao je nešto što je želio i, kakve ga god nevolje ubuduće
snašle, bio je spreman da ih podnese. Pomisli kako bi arapsku poslovicu koja
preporuča takvu politiku: »Uzmi što želiš i plati« trebalo nadopuniti ovako: »Što je
bolje nego da moraš uzeti ono što ne želiš i platiti«. Eto još jednog dokaza za njegovu
teoriju da su lijepi doživljaji ljepši od ružnih. Biti nasamo s Christinom bilo je vrlo
lijepo, toliko lijepo da mu se činilo da je prepun osjećaja kao što je izjeličin želudac
prepun hrane. Kako joj je krasan glas: samo zato da bi ga još čuo, zapita:
— Kakve su Bertrandove slike?
— Ah, nije mi pokazao nijedne. Kaže da ne želi da ga ja smatram za slikara dok se
on sam ne bude smatrao. Ali su mi neki ljudi rekli da su prilično dobre. Ipak, mislim da
su oni svi njegovi prijatelji.
Kakva je god aureola potpuna besmisla okružavala ovo Bertrandovo mišljenje,
Dixon pomisli da je samo mišljenje vrijedno stanovita poštovanja ili da je bar donekle
neobično. Kako mora biti zamamno dokazivati na djelu da si umjetnik, laskati ljudima i
u isto vrijeme pokazivati da si dobar momak pozivajući ih da te kritiziraju i gradeći se
da prihvaćaš njihovu, kritiku, a nadasve nagovješćivati im kako se u tebi krije mnogo
više nego što se okom može otkriti. Pa i on je pokatkad želio da piše pjesme ili da radi
što slično kako bi imao pravo smatrati se za razvijenu ličnost.
Christine je nastavila:
— Moram priznati da nije šala upoznati se s čovjekom koji ima neke ambicije.
Kad kažem ambicije, ne mislim na one ljude koji se žele sastati s kakvom filmskom
zvijezdom ili tako što. Možda zvuči smiješno, ali ja cijenim Bertranda zato što on ima
nešto oko čega može urediti sebi život, nešto što nije posve materijalno ni sebično. S
tog gledišta nije ni važno kakva su njegova djela. Nije važno ako ono što slika ne daje
užitka nikome drugome doli njemu.
— Ali ako čovjek živi radeći nešto što se samo njemu sviđa, nije li to isto tako
sebično?
— Pa svi su ljudi donekle sebični, nije li tako, ali morate priznati da ima razlike.
— Mislim da ima, ali ne trpite li vi zbog te njegove ambicije?
— Kako?
— Hoću da kažem, ne događa li se da on slika ili tako što, a vi želite da vas
izvede?
— Katkad se događa, ali nastojim da mu ne zamjerim.
— Zašto?
— Niti mi naravno pada na pamet da mu to pokažem. Nije mi lako. Družiti se s
umjetnikom sasvim je druga, pjesma nego družiti se s običnim čovjekom.
Kako je već osjećao nešto novo prema Christini, Dixonu se nije mogla svidjeti ova
posljednja napomena, ali je držao da je ona i objektivno neodrživa. Učinio je isto ono
što bi učinio da je to čuo u kakvu filmu, to jest nakreveljio se u mraku kao da siše
limun. Međutim, bilo je i pomalo utješno naći otvor šiparičke banalnosti na ovoj
veličajnoj, bogatoj i dotjeranoj fasadi.
— Ne čini mi se da je baš tako — nije mogao da ne kaže.
— Pa onda se nisam baš najbolje izrazila, ali mislim da umjetnički rad iziskuje od
umjetnika toliko osjećaja i emocije i tako dalje da mu ih ne preostane mnogo za druge
ljude; razumije se, ako je dobar umjetnik. Rekla bih da on ima tako reći posebne
potrebe, znate, a na drugima je da ih podmire kad mogu, bez suvišnih pitanja.
Dixon se nije usuđivao bilo šta reći. Bez obzira na vlastita uvjerenja, njegovo je
poznanstvo s Margaret bilo više nego dovoljno da mu omrzne svatko tko bilo kad ima
bilo kakve posebne potrebe u bilo čemu osim onih potreba koje se lako mogu
zadovoljiti udarcima u stražnjicu. Tada pomisli da Christine zacijelo, možda nesvjesno,
ponavlja riječi svog momka ili riječi iz kakve knjige koju joj je posudio taj isti momak
čija želja da se ubroji među djecu, neuropate i invalide, to jest one koji imaju posebne
potrebe, nije sad vrijedna napadanja. Dixon se namršti. Sve do maloprije ona se
vladala i govorila tako razborito da je bilo teško povjerovati da je to ona ista djevojka
koja ga je s Bertrandom zadirkivala na nazovi umjetničkom programu kod Welchovih.
Čudno je koliko su žene pod utjecajem svojih muških prijatelja, pa čak i onog muškarca
s kojim su trenutačno u društvu! To može biti samo loše kad je muškarac loš, a dobro
kad je muškarac dobar. Pravi bi muškarac morao biti kadar da spriječi ili bar sprečava
ovu djevojku da ne postane mila Gera ili blebetuša koja naklapa o umjetnosti. Da ne
misli on da je on taj pravi čovjek? Ha-ha-ha, ako misli.
— Jim — izusti Christine.
Dixona zasvrbje koža na glavi kad začu kako ga ona prvi put zazva po imenu.
— Da? — odazva se oprezno i promeškolji se na sjedištu.
— Vi ste vrlo obazrivi prema meni večeras i puštate me da vam neprestano
brbljam o sebi. I čini se da vam je glava na pravom mjestu. Smijem li vas upitati za
savjet?
— Dakako.
— Moram vam reći, ipak, da se obraćam vama samo zato što želim čuti od vas
savjet, ni zbog čega drugoga. — Zastade pa doda: — Razumijete li?
— Razumijem, naravno.
— Evo o čemu je riječ. Sudeći po onome koliko nas oboje poznajete, mislite li da
bi bilo dobro da se ja udam za Bertranda?
Dixon osjeti stanovito gađenje koje nije mogao potpuno sam sebi protumačiti.
— Nije li na vama da odlučite?
— Naravno da je na meni. Ja ću se udati za njega ili se neću udati, ali bih htjela
znati što vi mislite. Ja vas ne pitam što treba da radim. Dakle, što vi mislite?
Bilo je jasno da je sad čas da Dixon otvori preciznu artiljerijsku vatru na
Bertranda, ali se začudo dvoumio. Bilo je vrlo vjerojatno da bi mu raskrinkavanje
neprijatelja, potkrepljeno dokazima i popraćeno kratkim prepričavanjem nedavnog
razgovora s Carol, donijelo potpunu pobjedu u ovoj fazi bitke ili bar nanijelo teške
gubitke neprijatelju. Osjećao je, međutim, da ne želi tako uraditi pa samo procijedi:
— Mislim da ni vas ni njega ne poznajem dovoljno dobro.
— Ama do bijesa, čovječe! — »Nije li ovaj izraz naučila od uje Juliusa?« pomisli
Dixon. — Ja ne tražim od vas da napišete o tome doktorsku dizertaciju. — Ona ga, baš
kao da je Carol, uštinu za ruku toliko jako da on zajauče i upita ga izgovarajući riječi
kao da su napisane kurzivom:
— Što vi mislite?
— Pa ovaj ... Znate, morao bih vam reći ono što mislim.
— Tako je, tako je, naravno, to vas i pitam. Recite već jednom.
— E pa onda vam kažem, ne.
— A tako. Zašto ne?
— Zato što mi se vi sviđate, a on mi se ne sviđa.
— Je li to sve?
— Sasvim dovoljno. To znači da vas dvoje pripadate dvjema različitim
kategorijama čovječanstva, ljudima koji se meni sviđaju i ljudima koji se meni ne
sviđaju.
— To mi ne zvuči baš uvjerljivo.
— U redu, ako želite čuti razloge, imajte na umu da su oni moji razlozi, iako mogu
biti i vaši isto tako. Bertrand je zanovijetalo kao i njegov otac, jedino što ga zanima
jest on sam. O čemu god povedete razgovor s njim, on ne može shvatiti vaše mišljenje,
naprosto ne može, razumijete? I nije samo da je on prvi, a vi drugi, nego je on jedini
jedincati. Pa zaboga, ono što ste rekli kako on svaljuje na vas krivnju kad se posvađate
najbolje pokazuje da ste ga pročitali. Ne znam zašto vam netko drugi mora sve to reći.
Ona je šutjela još časak, a onda je prozborila onako ozbiljno kako je umjela:
— Čak ako je i tako, to ne mora biti razlog da se ne udam za njega.
— Jest, ja znam da se sve žene najradije udaju za muškarce koji im se baš ne
sviđaju. Ali vam ja govorim o tome zašto je bolje da se ne udate za njega, a ne o tome
želite li se vi udati za njega i hoćete li se udati za njega ili nećete. Ja mislim, kad
jednom prođe ono što obično prođe, bit će vam vraški gadno s njim. Kako možete
vjerovati čovjeku koji ... Hoću da kažem on će uvijek zametati svađe, a vi kažete da se
ne volite svađati. Volite li vi njega?
— Ne držim mnogo do te riječi — reče ona baš kao da kori kakva bezobrazna
prodavača.
— Zašto ne držite?
— Zato što ne znam što znači.
 On tiho jeknu.
— Ama nemojte mi tako govoriti, molim vas, nemojte mi tako govoriti! Na tu ste
riječ često morali naići u razgovoru i u štivu. Nećete mi valjda reći da svaki put kad se
spomene zavirite u rječnik? Razumije se da nećete. Vi valjda hoćete da kažete da je ona
posve individualna — oprostite, moram paziti kako se izražavam — posve
subjektivna?
— Pa jest, nije li tako?
— Jest, tako je. Ali vi govorite tako kao da je ona samo subjektivna. Ako mi
možete reći volite li ringlovke{23} ili ne volite, onda mi možete reći i volite li Bertranda
ili ne volite, to jest, ako ste voljni da mi kažete.
— Vi opet sve previše pojednostavnjujete. Ja mogu samo reći da sam prilično
sigurna da sam maloprije voljela Bertranda, a sad više nisam toliko sigurna. S
ringlovkama nije tako; u tome je razlika.
— Slažem se da s ringlovkama nije tako. Ali kako je s rabarbarom, a? Kako je s
rabarbarom? Otkako me majka ne tjera više da je jedem, rabarbara i ja smo, kad god se
sretnemo, u odnosima koji se kolebaju između ljubavi i mržnje.
— Sve je to lijepo, Jim. Nevolja je s ljubavlju u tome što si onda u takvu stanju da
ne možeš mirno prosuditi što osjećaš.
— A bilo bi dobro da možeš, je li?
— Pa naravno,
On ponovo tiho jeknu, ovaj put nešto iznad osrednjega C.
— Nemojte mi zamjeriti, ali vi još morate štošta naučiti, iako ste zgodni. Svakako
mirno prosudite što osjećate ako smatrate da je potrebno, ali tako nećete nikad
zaključiti (o, bože!) volite li ga ili ne volite. A to nije nimalo teže nego što je bilo s
ringlovkama. Teško je jedino (a tu doista treba mirno prosuditi) odlučiti što treba da
radiš ako si koga zavolio, i možeš li osobu koju voliš podnositi toliko da se oženiš s
njome i tako dalje.
— Pa to je ono što sam i ja rekla, samo kazano drugim riječima.
— Riječi mijenjaju sve, a svakako da je i cijeli način izlaganja drugačiji. Ljudi
muku muče pitajući se vole li ili ne vole, i ne mogu naći odgovora, i svi njihovi
zaključci padaju u vodu. To se događa svakog dana. Oni treba da shvate da je pitanje
ljubavi posve lako, nije teško zaključiti vole li, nego što treba da rade. Tada bi mogli
mućnuti malo glavom mjesto da im riječ »ljubav« služi kao signal da izgube glavu.
Tada bi mogli nešto uraditi mjesto da se odaju nekakvu emocionalnu orgijanju tumačeći
sami sebi kako znaju do vole, i što je inače ljubav, i sve ostalo. Vi se ne pitate što su
ringlovke ni kako znate da ih volite ili ne volite, je li? Eto tako.
Ne računajući njegova predavanja, ovo je bio najdulji i, uključujući i predavanja,
kudikamo najtečniji govor koji je Dixon održao u posljednjih nekoliko godina. Kako ga
je uspio održati? Je li zato što je pio? Nije: bio je i suviše trijezan. Je li seksualno
uzbuđen? Nije, kurzivom i velikim slovima: u takvim je prilikama bio uvijek šutljiv i,
ponajčešće, kao skamenjen. Kako onda? Bijaše to zagonetka, ali takva da je bio odveć
zadovoljan da bi se trudio da je odgonetne. Gledao je dokono traku ceste koja se pred
njim neravnomjerno odmotavala ispod kotača automobila. Živice bijahu
blijedožućkaste pod farovima i promicahu mimo njih spuštajući se i dižući se. Činilo se
ugodno i prirodno što su u unutrašnjosti automobila odvojeni od ostalog svijeta.
On prvi put za njihova puta primijeti kako se ona pomaže pa zirnu na nju. Nagnula
se naprijed i gledala kroz prozor. Ona reče prigušenim glasom:
— A to isto, naravno, vrijedi ako čovjek i ne voli ringlovke.
— Ha? Jest, bit će da je tako.
Ona zijevnu.
— Znate li gdje smo sad?
— Tja, rekao bih da smo baš prevalili pola puta.
— Strašno sam pospana, a ne bih htjela biti. Baš je gadno.
— Zapalite cigaretu, bit će vam mnogo lakše.
— Hvala, neću. Čujte, nećete li se ljutiti ako malo zadrijemam? Onda neću više
biti toliko umorna.
— Samo izvolite!
Dok se ona namještala u kutu, Dixon je nastojao svladati razočaranje koje je u
njemu izazvalo što se ona tako dosjetila da se izbavi njegova društva. A već je mislio
kako je sve u najboljem redu; ipak je njegovo staro pravilo da govori što manje bilo
ispravno. U tom se času ona nasloni glavom na njegovo rame, a on se sav nape.
— Ne smeta vas? — upita ga ona. Naslon je ovoga sjedišta tvrd kao željezo.
— Samo se naslonite!
Prisilivši se da radi bez razmišljanja, on je obuhvati ispod ramena. Ona pomicaše
glavom amo-tamo namještajući se, zatim se smiri i, činilo se, odmah usnu. Dixonu
lupaše srce. Sad je doista znao da je ona uz njega; ćutio je njen dah, sljepoočica na
njegovoj čeljusti i rame pod njegovom rukom bijahu joj topli, kosa joj je mirisala kako
miriše dobro njegovana kosa, osjećao je blizinu njena tijela. Šteta što je odsutna
duhom! Pomisli da je ona izvela ovaj manevar samo zato da probudi u njemu žudnju, i
to jedino u namjeri da nekako zadovolji svoju taštinu. Tada odbaci tu poznatu i kukavnu
misao; ona je zasluživala više povjerenja, bila je naprosto umorna. To je sve. Taksi se
nakrenu na zavoju pa se on upre nogom u pod da ne promijeni svoga i njena položaja.
On, doduše, ne može zaspati, ali se može pobrinuti da se ona ne probudi.
Izvijajući se oprezno, izvadi iz džepa šibice i cigarete i zapuši. Bio je bezbrižniji
nego ikad: evo ga, potpuno dobro igra svoju ulogu i, kako već biva s ulogama, što je
dulje igra, to je vjerojatnije da će je opet dobro zaigrati. Jedina vježba i jedina
priprema da činiš ono što ti se sviđa jest da činiš što više ono što ti se sviđa. Kad se
opet sastane s Michiejem, bit će mnogo neprijazniji prema njemu; kad se opet sastane s
Atkinsonom, više će govoriti; izvući će kakav određeniji odgovor od onoga Catona o
svom članku. Pažljivo se još više približi Christini.
Vozač odmače staklo i ponizno zapita kuda da vozi. Dixon mu reče. Naposljetku se
taksi zaustavi na početku staze koja je vodila do Welchove kuće. Christine se probudi i
reče:
— Idete li gore sa mnom? Voljela bih da idete, jer još ne znam kako ću ući. Mislim
da služavka ne stanuje ovdje.
— Naravno da idem — reče Dixon. On dokonča kratku raspru s vozačem tako da
odbi razmatrati pitanje plaćanja dok taksi ne bude stajao pred kućom u kojoj on, Dixon,
stanuje, te iščeznu u tami s Christinom koja se podupirala o njegovu ruku kao o štap.
 XV

— Mislim da će biti najbolje da najprije potražimo stražnja vrata — reče Dixon

dok bijahu pred mračnom kućom. — Nećemo zvoniti, jer su se Welchovi možda vratili
prije nas. Vjerojatno nisu kanili baš dugo ostati.
— A neće li oni morati čekati Bertranda zbog auta?
— Možda su se dovezli taksijem; kako bilo da bilo, neću zvoniti.
Oprezno otiđoše u dvorište s lijeve strane kuće. U mraku Dixon nabasa na nešto što
ga vješto udari u goljenicu tako da opsova šapatom. Christine se prigušeno nasmija,
kao da drži ruku na ustima. Kako su mu se oči privikle na tamu, on opazi i opipa
slavinu za vodu što bijaše obložena daskama koje je netko nedavno raskolio i polomio
kao da je udario automobilom u njih. On otpjevuši nekoliko taktova Welchove pjesme i
reče Christini:
— Dosta, dosta! Čini mi se da su ovdje stražnja vrata; pokušat ćemo ih otvoriti.
Pođe pred njom hodajući na prstima, pod kojima škripaše šljunak, i obuze ga zla
slutnja kad otkri da vrata nisu čak ni zatvorena. Krzmaše prije nego što će ući; iako je
moguće da su stari Welchovi već kod kuće, a tko zna nema li Welch kakav glupi hobi,
recimo promatranje fosforescentnog drva ili vježbe joge, za što je potrebna zamračena
soba? Zgrozi se kad zamisli kako bi se i koliko Welch u čudu mrštio kad bi ugledao
Christinu i njega kako krišom ulaze u sobu.
— Jesu li otvorena? — zapita Christine sa strane. Kad je šaptala, glas joj je bio
isto onako djetinji kao kad je dopirao iz telefona.
— Jesu, čini mi se da jesu.
— Pa zašto onda ne ulazite?
— Pa dobro, kud puklo da puklo!
On polako otvori vrata i zakorači u sobu pored zastora koji se spuštao do poda. Na
prozorima su zastori, očito, bili navučeni pa je u sobi bio mrak kao u rogu. On polako
pođe dalje isptruženih ruku dok mu neki predmet pokućstva ne zada onakav udarac
kakav je primio maloprije. Nastade čudan trenutak u kojemu on i Christine učiniše isto
što i prije. Obišao je dva zida stružući rukama po njima dok nije našao prekidač.
— Zapalit ću svjetlo — reče on. — Mogu li?
— Možete.
— Evo! — poteže prekidač i instinktivno se okrenu kad se svjetlost razli sobom,
tako da se obrete veoma blizu Christine. Gledahu se žmirkajući i smiješeći se; lica im
bijahu gotovo u istoj visini. Tada joj smiješak siđe s lica na kojem se pojavi izraz
uznemirenosti. Ona stisnu oči, pomače bezglasno usnama i, rekao bi, podiže ruke.
Dixon prijeđe u jednom koraku razmak koji ih je dijelio i onda, iz početka vrlo
polagano da bi joj dao vremena da uzmakne, ovi ruke oko nje. Duboko je uzdahnula i,
kad ju je čvrsto obujmio, zadržala dah. Ljubio ju je nekoliko trenutaka ne privijajući je
odviše uza se; usne su joj bile suhe i prije tvrde nego meke; bila je vrlo topla.
Najposlije ona ipak uzmače. Pod jarkom se svjetlošću njen lik činio nekako
nevjerojatan, kao da je fotografski trik. Dixon se osjećao kao da je trčao na autobus i
kao da ga još umalo što nije pregazio automobil u času kad je skočio na papuču. Jedva
je protisnuo, nekako neprirodno živo:
— Ovo je zbilja bilo lijepo.
— Je li?
— Zbog ovog se isplatilo doći s plesa ovamo.
— Jest. — Ona se okrenu. — Ah, gledajte, baš imamo sreću. Zanima me tko se
sjetio da ovo pripravi.
Na okruglu stoliću stajaše pladanj sa šalicama, opletenom bocom i keksima. Kad
ovo ugleda Dixon, koji je pokazivao sklonost da dršće i glavinja, on se naglo raspoloži;
sad će moći ostati još bar četvrt sata.
— Vrlo ću se rado poslužiti — reče on.
Domalo su sjedili jedno uz drugo na kauču.
— Najbolje da pijete iz moje šalice — reče Christine. — Nitko ne mora znati da
ste bili ovdje, je li?
Ona natoči šalicu, otpi malo i doda je njemu. Dixon je osjećao da ova intimnost
nekako simbolizira i kruniše cijelu večer. Sjeti se neke grčke ili latinske izreke kako
čak ni bog ne može poništiti historijske činjenice i bi mu drago kad pomisli da to isto
mora vrijediti i za ovu historijsku činjenicu da pije s Christinom kavu iz iste šalice.
Kad je on ponudi keksima, ona uze dva, što ga podsjeti kako Margaret ne bi nikad u
ovakvoj prilici jela težeći da na lak način očuva individualnost, isto kao što uvijek pije
samo crnu kavu. Zašto? Nije valjda željela ostati cijelo vrijeme budna? Bilo je, ipak,
ugodno što može misliti o njoj bez ikakve bojazni; on malne zada riječ sam sebi da će
poslati Gore-Urquhartu kutiju s dvadeset i pet cigareta Balkan Sobranje (carskoruska
mješavina duhana) zato što je i nehotice zaokupio Margaretinu pažnju na plesu i tako
mu omogućio manevar s taksijem. Tada odbaci te tlapnje, jer otkri da su potekle iz
želje da smetne sa uma misao kako mora nastaviti ovo što je započeo s Christinom,
kako mora iskoristiti svoju prednost ako želi zadržati ono što je postigao. Kad je sjedio
ovako uz nju, sve se činilo nekako mirno, domaće, ali mu je srce snažno lupalo. A ipak
je gojio neku neodređenu nadu: on je zaplovio u ove vode bez karte, ali je iskustvo
govorilo da su često najdalje doprli baš oni koji nisu imali karata.
— Jako vas volim — reče on.
U glasu joj bijaše opet prizvuk ukočenosti kad odvrati:
— Kako me možete voljeti kad me jedva poznajete?
— Poznajem vas dovoljno dobro da bih to znao, molim lijepo.
 — Lijepo je od vas što mi kažete, ali je nevolja u tome što i nemate više bogzna
šta upoznati. Ja sam od onih ljudi koje čovjek vrlo brzo upozna.
— Ne vjerujem vam. Ali čak i kad bi bilo tako, ne bih imao ništa protiv. Onoga što
sam dosad vidio ima i više nego što je potrebno da vas i dalje volim.
— Upozoravam vas da se iz toga neće izleći ništa dobro.
— Zašto neće?
— Prvo i prvo, ja se ne mogu slagati s muškarcima.
— Kakva strašna glupost, Christine! Nemojte ni pokušavati da mi ispričate takvu
nekakvu priču o zlehudoj sreći. Djevojka kao vi može dobiti kojega god muškarca želi.
— Oni koji mene žele ne ostaju dugo uza me, kako sam vam već rekla, a nije lako
naći nekoga koga bih ja željela.
A— ma ne pričajte mi koješta! Možete naći na desetke pametnih ljudi oko sebe.
Čak ih i među mojim kolegama ima nekoliko. Zapravo, dva-tri. Pa, zapravo ...
— Eto vidite!
— Hajde da govorimo o nečem drugom — reče Dixon. — Recite mi koliko ćete
još ostati ovdje?
— Nekoliko dana. Ovo je dio mog dopusta.
— Sjajno! Kad ćete moći izaći malo sa mnom?
— Ama ne ludujte, Jim! Kako bih ja mogla izići s vama?
— Vrlo lako, Christine! Možete reći da ćete se sastati s ujom Juliusom. Koliko
sam mogao vidjeti, on je takav čovjek da će potvrditi sve što budete rekli.
— Ni riječi više, to nema nikakva smisla. Mi smo oboje vezani.
— O tome se možemo brinuti, ako baš moramo, kad se malo bolje upoznamo.
— Shvaćate li vi što tražite od mene? Ja sam ovdje u gostima, Bertrand me je
pozvao ovamo i ja sam njegova ... ja sam vezana s njim. Ne uviđate li i sami kako bi to
bilo nepošteno?
— Ne uviđam, jer ne volim Bertranda.
— To nije nimalo važno.
— Jest. Ja ne kažem tipovima kao što je on: »Izvolite naprijed, starino!«
— Dobro, a šta je onda s Margaret?
— Tu imate donekle pravo, Christine, nema dvojbe. Ali ja nemam nikakvih
stvarnih obaveza prema njoj.
— Nemate? Čini mi se da ona misli da imate.
Dok je Dixon oklijevao, opazio je da je zavladala posvemašnja šutnja. Pomakao se
na stolici tako da je sad sjedio baš sučelice njoj te joj je rekao nešto blažim tonom:
— Slušajte, Christine! Uzmimo ovako. Zaboravite načas Bertranda i Margaret i
recite mi biste li se htjeli sastati sa mnom?
— Znate da bih — odgovori ona bez razmišljanja. — Šta mislite zašto sam pristala
da odem s vama s plesa?
— Onda ste ...
On je pogleda, a ona mu uzvrati pogled zadignute brade i poluotvorenih usta. On je
uhvati oko ramena i naže se nad njenu ljupku plavokosu glavu. Poljubile se ozbiljnije
nego prvi put. Dixon se osjećao kao da ga nešto vuče dolje u nekakav taman, zaparen
prostor gdje je zrak težak tako da jedva diše i gdje je krv rijetka i teče sporo. Njeno
tijelo, napola priljubljeno uz njegovo, bijaše napeto; jedna joj dojka počivaše na
njegovim prsima; on podiže ruku i položi je na njenu drugu dojku. Od toga joj časa
tijelo nije više bilo onako napeto i, mada nije odvajala usta od njegovih, ona postade
pasivna. On shvati i premjesti ruku na njeno golo rame, a onda je pusti. Ona mu se tako
osmjehnu da mu se u glavi još jače zavrtje nego kad ju je poljubio.
Kako on ništa nije govorio, ona reče:
— Dobro onda, ali ja još mislim da je to ružno. Šta vi predlažete?
Dixon se osjećao kao čovjek kome su, dok je primao visoko odlikovanje, iznenada
javili da ga u predvorju očekuje ček sa šest znamenaka koji je dobio od nogometne
kladionice.
— U ovom gradiću ima veoma zgodan hotel u kojem bismo mogli večerati.
— Ja mislim da bi bilo bolje da se ne sastanemo uvečer, ako je ikako moguće.
— Zašto?
— Mislim da ne bi bilo dobro, bar zasad. Morali bismo piti, a ja ...
— Pa što ako bismo pili?
— Ništa, ali radije nemojmo zasad ništa zajedno piti. Molim vas!
— Dobro onda. A da odemo na čaj?
— Jest, to bi bilo odlično. A kad?
— Možete li u ponedjeljak?
— Ne, ne mogu u ponedeljak. Bertrandu će doći neki ljudi s kojima me želi
upoznati. Kako bi bilo u utorak?
— Odlično. Recimo, u četiri sata? — On joj objasni kako će naći hotel u kojemu
će se sastati i odmah zatim začu šum koji postajaše sve jači i za koji je pouzdano znao
da ga proizvodi automobil. — Bože moj, evo ih — poče instinktivno opet šaptati.
— Pričekat ću dok ne uđu u kuću, a onda ću klisnuti na ova vrata. Vi ih zaključajte
za mnom!
— Dobro.
Automobil je stigao pred kuću.
— Znate li tačno gdje ćemo se sastati? zapita on
 — Ne brinite, naći ću. U četiri sata.
— Oni odoše do prozora i stadoše ondje zagrljeni. Automobil je strašno zabrektao
i umuknuo, a koraci se sve više udaljivali.
— Hvala vam za ovo divno veče, Christine!
— Laku noć, Jim!
Ona se privi uza nj i oni se poljubiše, ali se ona brzo otrže dobacivši: —
Pričekajte časak — te otrča do stolice na kojoj ležaše njena torbica.
— Šta je sad?
Ona se vrati i pruži mu novčanicu od jedne funte.
— Za taksi.
— Nemojte biti smiješni, ja ...
— Hajde, nećemo se svađati! Začas će biti ovdje. Stajat će vas grdne pare.
— Ali ...
Ona mu turi novac u džep na prsima, naškubi usne i zamaha lijevom rukom da ga
ušutka. Ta ga gesta podsjeti na neku njegovu tetku koja mu je u djetinjstvu naturivala
slatkiše ili jabuke.
Ja sam vjerojatno bogatija od vas — reče ona. Odgura ga do vrata do kojih stigoše
baš kad se nedaleko razlegnu Welchov glas u svojoj visokoj, bjesomučnoj fazi. —
Brzo. Vidjet ćemo se u utorak. Laku noć!
On izjuri van i vidje kako mu ona kroz zrak posla poljubac dok je zatvarala vrata;
zatim je povukla zastor. Nebo se bilo malo izvedrilo pa je mogao vidjeti kuda ide.
Pođe prema cesti osjećajući se umoran kao nikad prije.
 XVI

»Cijenjeni gosp. Johns« — pisaše Dixon držeći olovku u ruci kao kuhinjski nož. —
»Evo vam pišem samo zato da vam kažem da znam šta ste naumili s mladom Marleen
Richards, Marleen je pristojna cura i nema vremena za takve kakvistevi, za takve
tipove. Onaje pri stojna cura ija neću dajojvi punite glavu sakojekakvim umijetnostima
i muzikom, onato nije zaslužila ijaču nju uzet zaženu, ane kovi. Za to jese okanite, gosp.
Jhons opominjamvas prvi i zadnjiput. Ovojesamo prijateljsko pismo ijavam nepretim,
ali vamkažem dajese okanite jerboču inaće ja i njeki moji dečki izfabrike mičemo vas
po tražiti i vjerujtemi nećemovas bogami pitat samo zazdravlje. Za tose čuvaj te i pusti
te na miru Marleen akosi želite dobro, vaš odani, Joe Higgins.«
On pročita pismo i pomisli kako se u njemu divno slažu stil i ortografija. I jedno je
i drugo uglavnom preuzeo iz referata nekih svojih slabijih studenata. Usprkos tome, nije
se mogao nadati da će dugo držati Johnsa u zabludi, pogotovo zato što je Johns dosad,
po svoj prilici, samo tupo buljio u Marleen Richards koja je radila kao daktilografkinja
u njegovu uredu. Ali će pismo svakako zadati Johnsu malo straha, a članovima
pansiona prirediti nekoliko časaka zabave kad ga on po običaju, otvori za doručkom i
uzme čitati jedući zobene pahuljice. Na jeftinijoj omotnici koju nije kupio baš za ovu
svrhu, Dixon napisa »Prima: — gosp. Johns« i adresu pansiona, zatim zatvori pismo i,
uprljavši prst na podu, povuče njime po jezičcu omotnice. Napokon nalijepi marku koju
je svu zaslinio da bude što vjerodostojnije. Pismo će odaslati kad bude prije ručka išao
u gostionicu da popije nešto, ali prije toga mora napisati neke bilješke za svoje
predavanje o »staroj dobroj Engleskoj.« Međutim, najprije mora pregledati svoje
financijsko stanje, vidjeti može li ga kako popraviti, izbjeći potpuni krah i uspostaviti
prijašnje stanje u kojemu katastrofa samo prijeti, a još prije toga mora razmišljati, tek
dvije-tri minute o sinoćnjem nevjerojatnom finalu ljetnoga plesa i o Christini.
Uvidje da ne može suvislo misliti pa čak ni sjetiti se šta su sve rekli jedno
drugome kod Welchovih niti može izazvati u sjećanju okus njenih poljubaca. Znao je
samo da je uživao. Bio je već toliko uzbuđen zbog sastanka u utorak poslijepodne da je
morao ustati i prošetati se po sobi. Najvažnije je bilo da potpuno uvjeri sama sebe da
ona neće doći pa će biti izvanredno sve što se dogodi. Najgore je bilo što je mogao
tačno zamisliti kako ona ide prema njemu kroz hotelsko predvorje. Tada otkri da može
posve jasno predočiti sebi njeno lice, i nepažljivo pogleda kroz prozor u vrt iza kuće
koji bijaše obasjan jarkim sunčanim zrakama koje omamljuju čovjeka. Shvati da njeno
lice, kad ne nosi onu prilično hladnu životnu masku, podsjeća katkad na crte nekih
drugih lica. Neka su od tih lica posve različita od njena. Bijaše tu smiješak koji joj
neko vrijeme nije silazio s lica kao akrobatkinji ili partnerici u apaškom plesu{24};
zasljepljujući osmijeh kao u kakve otmjene drolje koja se fotografirala u motornom
čamcu na rivijeri; mrk, tup pogled kakav se teoretski može otkriti na licu kakve
ljepotice s kalendara; mrština kao u punokrvne i pomalo zločeste djevojčice. Bilo kako
mu drago, sva su ta lica bila ženska. On se glasno nakašlja kad se sjeti kako ga je
Margaretino lice više put podsjetilo na nekog čovjeka iz avijacije koga je poznavao iz
viđenja, a koji je nosio zaštitne naočari i nerazumljivo govorio i koji je, kad god ga je
vidio, ili meo prostorije vojnih ustanova ili otirao rukavom nos.
Da bi se otresao tih misli, on otvori ormar u kojemu je držao pribor i svakojake
potrepštine za pušenje — spomenike štedljivosti od kojih su neki bili skupocjeni.
Koliko se mogao sjetiti, nikad nije mogao pušiti onoliko koliko je htio.
Ovaj je arsenal stvarao kako je otkrivao nove načine na koje mu se činilo da će
moći pušiti koliko bude htio. Tu bijahu paketić sasušena jeftina duhana za cigarete, lula
od višnjovine, crven paketić papirića, paket čačkala, kožna sprava za smotavanje
cigareta, četverodjelni lulski pribor, trošan paketić duhana za lulu, paketić filtera od
vate (nov proizvod), niklana sprava za smotavanje cigareta, glinena lula, lula od
korijena bijela vrijesa, plav paketić papirića, paket travne smjese za pušenje
(zajamčeno da ne sadrži nikotina ni ostalih škodljivih tvari — zašto?), zarđala limenka
skupog duhana za lulu, paketić kreditnih filtera za lulu. Dixon izvadi iz džepa cigaretu i
pripali je.
Na dnu ormara ležahu prazne pivske boce koje su mu služile kao jedina pouzdana
metoda da uštedi novac. Bilo ih je devet, ali su dvije pripadale gostionici koja je bila
odviše daleko; kupio ih je da ih popije u autobusu na povratku kući s ručka u
Toynbeejevu društvu{25} u veljači. Nadao se da će s njihovom pomoću izbrisati iz
sjećanja Margaretin govor koji je održala na ručku i koji je izazvao mučan dojam, ali je
ona za cijeloga puta sjedila s njim i iz disciplinskih mu razloga zabranila da pije u
autobusu, jer je bilo mnogo studenata (od kojih je većina pila pivo iz boca). On se
strese kad se toga sjeti i pokuša odagnati te misli računajući koliko će novaca dobiti za
ostalih sedam boca. Sve skupa dva šilinga i osam penija; mnogo manje nego što je
očekivao. Odluči da ne pregledava svoje financijsko stanje i baš uze vaditi bilješke o
»dobroj staroj Engleskoj« kad začu kucanje na vratima i ugleda Margaret. Nosila je
zelenu haljinu od paisley tkanine i cipele od imitacije antilopine kože.
— Zdravo, Margaret! — reče on srdačno zato što mu savjest nije bila čista. Ali
zašto mu savjest nije bila čista? Nije li bilo »taktično« što ju je ostavio na plesu s
Gore-Urquhartom?
Pogledala ga je kao da nije posve sigurna tko je on, što ga je samo po sebi ne
jednom potpuno smelo.
— O zdravo! — odzdravi ona.
— Kako si? — zapita on i dalje onako pretjerano ljubazno. — Izvoli sjesti! — On
joj primače golem sakat naslonjač koji je po veličini i obliku nalikovao na naslonjače u
sobama; za pušenje klubova u Pali Mallu{26} i koji je zapremao polovinu prostora što ga
nije zauzimala postelja. — Želiš li cigaretu?
On izvadi iz džepa paketić da joj pokaže da je iskreno nudi.
 Motreći ga i dalje, ona polako zaklima glavom kao liječnik koji pokazuje da
bolesniku nema spasa. Lice joj bijaše ponešto žućkasto, a nosnice nekako stisnute. Ona
i dalje stajaše šuteći kao zalivena.
— Pa kako poslovi? — priupita Dixon trudeći se da se osmjehne.
Ona ponovo zaklima glavom, još polaganije nego prije, i sjede na priručje
naslonjača koji zacvilje. Dixon uze svoju pidžamu s pletene stolice, baci je na postelju
i sjede okrenuvši leđa prozoru.
— Mrziš li ti mene, James? — zapita ona.
Dixona obuze želja da nasrne na nju i gurne je u naslonjač, da joj se iz svega grla
prodere u lice i da joj stjera u nos kuglicu od ogrlice.
— Kako misliš? — priupita on.
Trebalo joj je četvrt sata da mu razjasni kako je mislila. Govorila je brzo i tečno
vrpoljeći se na priručju naslonjača bacajući se nogama kao da je tko udara čekićem po
koljenu, trgajući glavom kao da zabacuje nevidljive pramenove kose, savijajući i
ispravljajući palce. Zašto ju je na plesu onako napustio? Ili, bolje reći, budući da i ona
i on i svi znaju zašto, što je namislio? Ili, opet bolje reći, kako je mogao onako
postupiti s njom? U zamjenu za odgovore na ova i slična pitanja, ona mu saopći da su
svi troje Welchovih »žedni njegove krvi« i da je Christine jutros za doručkom prezirno
govorila o njemu. Gore-Urquharta nije spomenula osim što je usput napala Dixona zbog
»nepristojnosti« što je otišao s plesa a da se nije oprostio s njim. Dixon je iz iskustva
znao da ne bi nipošto valjalo da prijeđe u protunapad, ali je bio odveć ljut da se osvrće
na to. Kad se uvjerio da ona ne kani više govoriti o Gore-Urquhartu, on reče osjećajući
kako mu srce lupa:
— Ne razumijem zašto si podigla toliku dreku. Kad sam odlazio, činilo se da si se
dobro zabavljala.
— Koga vraga hoćeš da kažeš?
— Sva si se topila pred onim Gore-Dolje, nisi imala vremena da mi kažeš nijedne
riječi, je li? Ako se nisi dobro zabavljala, ne možeš reći da nisi učinila sve što si
mogla, Nikad u životu nisam vidio onakvo ruglo ...
Izdade ga glas; nije mogao unijeti u njega dovoljno pravednoga gnjeva. Ona se
zabulji u njega.
— Ali ne misliš valjda?
— Jest, bogami, baš mislim, svakako da mislim.
— James ... ti ne znaš ... što govoriš — izusti ona polako i teško kao stranac koji
čita primjere iz rječnika idiometskih izričaja. — Ja ti se zaista čudim; naprosto ... ne
znam što bih rekla. — Ona zadrhta. — Govorila sam s čovjekom svega nekoliko
minuta, to je bilo sve ... i sad me ti optužuješ da sam se dodvoravala. To si mislio reći?
Je li tako?
 Glas joj groteskno drhtaše.
— Jest, tako je —reče Dixon trudeći se da govori ljutito.
Nema smisla poricati. — Uspio je samo da mu glas zvuči pomalo razdražljivo i
mrzovoljno.
— Zar doista misliš da sam mu se htjela dodvoriti?
— Pa moraš priznati da je bilo veoma nalik na to.
Prišavši mu toliko blizu da on ostuknu, Margaret se zagleda kroz prozor. Nije joj
mogao vidjeti lica a da ne istegne vrat pa zato sjede na priručje naslonjača. Ona je
dugo nepomično stajala pa se on već ponada da je zaboravila da je on tu; za koji bi
časak mogao šmugnuti iz sobe i otići u gostionicu. Tada ona prozbori naoko posve
mirno:
— Sve se bojim da ima mnogo toga što ti ne razumiješ, James! Ja sam nekad
mislila da me ti razumiješ, ali sad ... Vidiš, kad mi tako što kažeš, ja se ne ljutim što
me, ovaj, vrijeđaš i tako dalje, jer znam da ti je teško zbog toga, bar se nadam, radi
same sebe, da ti je teško, pa se ne ljutim što ti ... iskaljuješ na meni svoj bijes. Osjećam
se tako, tako jadna zato što vidim kakav je strašan jaz među nama, pa kažem sama sebi:
»Ah, sve to nema smisla, on me uopće ne poznaje niti me je ikad poznavao. Razumiješ
li me?
Dixon se ne nakrevelji, jer se bojao da ona ne vidi njegov odraz u prozorskom
oknu.
— Razumijem — odgovori.
— Ne bih se željela u sve to upuštati, James, jer je riječ o neznatnoj, beznačajnoj
sitnici, ali mislim da ipak moram. — Ona uzdahnu. — Zar ti ne znaš razlikovati ... Ne,
očito da ne znaš. Reći ću ti samo ovo i ništa više, da vidim hoće li ti biti dovoljno. —
Ona se okrenu njemu i reče, ne više onako mirno kao prije: — Nakon tvog odlaska,
nisam provela ni jednog jedinog trenutka s Gore-Urquhartom. Bio je s Carol
Goldsmith. Sve sam ostalo vrijeme provela s Bertrandom, hvala ti lijepo. — Ona
povisi glas. — I možeš zamisliti kako ...
— Zaista nisi imala sreće — umetnu Dixon prije nego što se dospio smiriti.
Strahovito mu se zgadi cijela ta igra, ne samo karte koje je držao u ruci nego i cijela,
igra pokera, pokera bez varanja, koji su igrali on i Margaret. Ugrize se za usne i zada
riječ sam sebi da će sad uzeti bilo koju kartu koju mu podigra. Sjeti se kako mu je
Carol rekla da ne smije baciti Margaret pojas za spasavanje. E pa, bacio joj je
posljednji! Neće više tratiti vrijeme nastojeći je umiriti i, to ne toliko zato što više
nema snage da je umiruje, iako mu doista ponestaje snage, koliko zato što zna da bi to
bilo traćenje vremena. — Slušaj, Margaret! — reče on. — Ne želim te bez potrebe
vrijeđati, što i sama vrlo dobro znaš, bez obzira što govoriš. Ali radi same sebe i radi
mene treba da raščistiš s nekim pojmovima. Ja znam da si nedavno proživljavala teške
trenutke i ti znaš da ja to znam. Ali neće biti dobro da i dalje misliš o meni i o našim
odnosima tako kako, očito, misliš. Bit će samo gore. Hoću da kažem ovo: ti ne smiješ
više ovisiti o meni emocionalno kao dosad. Ja priznajem da vjerojatno nisam bio u
pravu što se tiče plesa, ali bio u pravu ili ne bio, ništa se ne mijenja. Ja ću i dalje biti
uz tebe i ćaskati s tobom i imati razumijevanje prema tebi, ali mi je dozlogrdilo da me
siliš da radim protiv svoje volje. Shvati već jednom da me ti više ne zanimaš kao žena,
kao osoba s kojom bih rado vodio ljubav ili spavao — čekaj, uskoro ćeš moći ti
govoriti! Ovaj put ćeš me saslušati do kraja. Kako rekoh, s ljubavlju je gotovo, ako je
ikad i bilo ljubavi. Ja nikog ne krivim zbog toga, samo hoću da ti kažem da ne smiješ na
mene računati u tom pogledu. Eto tako je. I ne mogu reći da mi je žao što je tako, jer
čovjek ne može reći da mu je žao kad ne može ništa učiniti, a ja tu ne mogu ništa učiniti,
a ni ti isto tako. To je sve.
— Ne misliš valjda da te ona želi, tebe, jadnog malog dosadnog provincijalca? —
usu Margaret čim on ušutje. — Ili, da možda nije već dobila što je željela? Možda je
samo htjela ...
— Nemoj biti luda, Margaret! Prestani trenutak uobražavati sebi da si na
pozornici, molim te!
Nastade tajac; zatim ona glavinjajući dođe do njega, metnu ruke na njegova ramena
i, ne bi znao reći, obeznani li se ili ga povuče na postelju. Nije pazila na naočari pa joj
spadoše. Neprekidno, u razmacima, ispuštaše čudan nizak glas kao da jeca. Činilo se
da taj glas dolazi iz dubine želuca i da joj je mučno i da želi da joj bude mučno. Dixon
joj pomože da sjedne na postelju. Od vremena je do vremena ispuštala tihe i nekako
obijesne krikove. Lice je čvrsto pritisla na njegove grudi. Dixon nije znao je li pada u
nesvijest ili je dobila napadaj histerije ili je naprosto smalaksala i plakala. Bilo kako
mu drago, nije znao što bi. Kad je ona osjetila da sjedi uz njega na postelji, pade
naprijed tako da lice pritisne na njegovo bedro. Domalo on osjeti na koži vlagu. Pokuša
je pridići, ali je ona bila toliko teška da je nije mogao ni pomaći; ramena su joj se
tresla toliko brzo da mu se čak ni za ovakvo stanje nije činilo normalno. Tada se ona
uspravi, ukrućena ali još dršćući, i udišući zrak započe ispuštati seriju prodornih
krikova, što se smjenjivahu s dubokim jecajima. I krikovi i jecaji bijahu prilično glasni.
Kosa joj padaše na oči, usne bijahu uvučene, a zubi cvokotahu. Lice joj bijaše vlažno i
od pljuvačke i od suza. Napokon, kad je on poče zvati po imenu, ona se uze bacakati
amo-tamo po postelji. Ležeći raširenih ruku i grčeći se, vrisnula je pet-šest puta veoma
glasno, zatim je vriskala ponešto tiše jecajući kad god bi izdahnula zrak. Dixon je
zgrabi za ručne zglavke i povika:
— Margaret! Margaret!
Ona ga pogleda razrogačenim očima; uze se otimati. Vani se razlegoše koraci,
netko se penjao uza stepenice, a netko silazio niz njih. Vrata se otvoriše i u sobu uđe
Bil Atkinson, a za njim gospođica Cutler. Dixon podiže glavu.
— Histerija, a? — priupita Atkinson i ćušne nekoliko puta Margaret, veoma
snažno, po Dixonovu mišljenju. On odgurnu Dixona u stranu i sjede na postelju, uhvati
Margaret za ramena i jako je prodrma.
— U mom ćeš ormaru naći viskija. Idi i donesi ga.
Dixon istrča iz sobe i pojuri uza stepenice. U tom mu je trenutku bilo jasno samo to
da je pomalo iznenađen što se histerija, očito, liječi onako kako je prikazano u
romanima i filmovima. Našao je viski; ruke su mu se toliko tresle da umalo što nije
ispustio bocu. Otčepio ju je i brzo gucnuo pazeći da ne zakašlje. Kad se vratio u svoju
sobu, sve je bilo mnogo mirnije. Gospođica Cutler promatrala je Atkinsona i Margaret
i bacila na Dixona pogled koji nije bio ni sumnjičav ni prijekoran nego ohrabrujući;
nije rekla ni riječi. On se tako osjećao da je malne zaplakao. Atkinson podiže pogled,
ali ne uze bocu.
— Nađi kakvu čašu ili šalicu.
On izvadi iz ormara šalicu, natoči u nju viski i dade je Atkinsonu. Gospođica
Cutler je, kao i uvijek, bila puna strahopoštovanja prema njemu i stajala uz Dixona
gledajući kako Atkinson daje viski Margaret.
On ju je pridigao tako da je sad napola sjedila, napola ležala. Nije više jecala niti
je onako jako drhtala. Lice joj je bilo crveno od ćušaka. Kad je prinio šalicu njenim
ustima, ona je dva-tri puta udarila zubima o nju i počela glasno disati. Kao što se
moglo i predvidjeti, grozno se gušila i kašljala, progutala malo viskija, pa se opet
zakašljala, pa progutala još malo. Ubrzo je prestala drhtati i stala se ogledati.
— Oprostite, molim vas — reče slabašnim glasom.
— Ništa, ništa, curice, — reče Atkinson. — Bi li jedan šiljak?
— Bih, molim vas.
— Dajder, Jim!
Gospođica Cutler se svima osmjehnu, kaza svečano nešto i iziđe tiho iz sobe.
Dixon pripali svima cigarete, a Margaret sjede na rub postelje. Atkinson ju je još držao
jednom rukom oko pasa.
— Jeste li me vi udarili po licu? — zapita ona.
— Jesam, curice! To vam je mnogo pomoglo. Kako vam je sad?
— Hvala, mnogo bolje. Malo mi se vrti u glavi, ali je inače sve u redu.
— Dobro. Ostanite na miru neko vrijeme. Metnite ovamo noge i odmorite se.
— Zaista nije potrebno ...
On joj podiže noge i metne ih na postelju, izu joj cipele i ostade stajati gledajući
je.
— Ostanite tako najmanje deset minuta. Sad vas ostavljam na brizi brata Jima. Kad
popijete taj viski, uzmite još, ali pazite da ga se Jim ne dočepa. Obećao sam njegovoj
majci da ga neću pustiti da se opija do besvijesti. — On se okrenu svojim tatarskim
licem Dixonu. — Je li sad sve u redu, starino?
 — Jest, hvala ti, Bili. Učinio si mi veliku uslugu.
— Je li sve u redu, curice?
— Mnogo vam hvala, gospodine Atkinsonu; bili ste divni. Ne znam kako bih vam
se zahvalila.
— Nema na čemu, curice!
On klimnu glavom i iziđe.
— Žao mi je što se ovo dogodilo, James — reče ona čim se zatvoriše vrata.
— Ja sam bio kriv.
— Nisi, ti uvijek tako kažeš. Ovaj put ti ne dopuštam da tako kažeš. Ja naprosto
nisam mogla podnijeti tvojih riječi, i ništa više. Mislila sam u sebi: »Ne mogu
podnijeti, moram ga prekinuti«, i onda jednostavno nisam više mogla vladati sobom.
Ništa drugo nije bilo. A sve je to bilo toliko glupo i djetinjasto, jer ti si imao apsolutno
pravo kad si mi ono rekao. Najbolje je kad se sve ovako izvede načistac. Ja sam se
ponijela baš kao prava glupača.
— Nema smisla da sebi što predbacuješ. Nisi mogla ništa drugo učiniti.
— Ali je trebalo da budem toliko jaka. Daj sjedi, James, ideš mi na živce kad tako
hodaš po sobi.
Dixon privuče pletenu stolicu do postelje. Kad je sjeo i pogledao Margaret, sjetio
se kako je isto ovako sjedio uz njeno poglavlje kad ju je posjetio u bolnici nakon njena
pokušaja -samoubojstva. Međutim, ona je tada bila drugačija, mršavija i slabija, a kosa
joj je bila zabačena na potiljak; i nekako nije bila toliko jadna kao sad. Pogled na njeno
razmazano crvenilo za usne, mokri nos, razbarušenu tvrdu kosu izazivaše u njemu silnu
i smirenu potištenost.
— Najbolje da te otpratim do Welchovih — reče on.
— Nizaboga, dragi moj! Savjetujem ti da se kloniš toga mjesta koliko god možeš.
— To me nimalo ne zabrinjava. A uostalom, ne moram ulaziti. Samo ću se odvesti
autobusom s tobom.
— Nemoj biti smiješan, James! Sasvim je nepotrebno da ideš. Sad mi je potpuno
dobro ili će mi bar biti kad gucnem još malo odličnoga viskija gospodina Atkinsona.
Hoćeš li biti toliko dobar da mi natočiš još malo.
Dok je točio viski, Dixonu je odlanulo kad je pomislio da ne mora ići s njom. Što
god Margaret rekla, on ju је toliko poznavao da je uvijek znao što ona želi i sad mu je
bilo jasno da je iskreno odbila uslugu koju joj je ponudio. Ne bi se moglo reći da je
nije žalio; štoviše, žalio ju je toliko da je teret toga žaljenja bio nepodnosiv — isto kao
i način na koji se to žaljenje potpuno stopilo s osjećajem krivnje. Pružio joj je šalicu ne
gledajući je; šutio je, ali ovaj put ne zato što nije mogao reći ono što je htio nego zato
što nije imao šta reći.
— Samo da popijem ovo i popušim ovu cigaretu pa ću otići. Autobus polazi u
dvadeset do dvanaest; taman ću stići. Hoćeš li mi dati pepeljaru, James?
On joj doda bakrenu pepeljaru na kojoj bijaše reljef koji prikazivaše starinski mali
ratni brod s natpisom »Razarač Nj. V. Ribble«. Ona otrese pepeo, zatim sjede na rub
postelje izvadi iz torbice kozmetička sredstva i uze se dotjerivati. Gledajući se u
ogledalcu na pudranjači, ona reče samo zato da se razgovara:
— Čudno je što se ovako završilo, je li? Sasvim nedostojanstveno. — Kako je on i
dalje šutio, ona nastavi prćeći usne da ih nacrveni — Ali nije ni bilo sve bogzna kako
dostojanstveno, je li? Ja sam neprestano, ovako ili onako, gubila živce a ti si prilično
neodlučno pokušavao da me urazumiš. Ne, ovo nije pošteno prema tebi. — Ona
nacrveni usne i ponovo zaviri u ogledalce. — Ti si učinio sve što muškarac može
učiniti, i vjeruj mi, više nego što bi većina učinila. Ti nemaš sebi šta predbacivati. Ja
zaista ne razumijem kako si izdržao. Bojim se da ti ništa od svega toga nije bilo osobito
zabavno. A ipak si rekao da smo kvit. — Ona zaklopi pudrenjaču i stavi je u torbicu.
— Ti znaš, Margaret, da si mi vrlo draga — reče Dixon, — Mi naprosto nismo
jedno za drugo, to je sve.
— Znam, James! Ne brini ništa. Meni će biti dobro.
— Moraš me uvijek potražiti ako što ne bude u redu. I ako ti mogu pomoći.
Ona se osmjehnu ovoj nadopuni.
— Naravno da ću te potražiti — reče ona kao da ga umiruje.
On podiže glavu i pogleda je. Na licu joj se, pod puderom, još nazrijevahu crvene
mrlje, ali otkako je ustakla naočari, jedva se opažalo da su joj oči malo natečene.
Njemu se činilo nevjerojatno da je maloprije prestao njen histerični napadaj i da joj je
on mogao reći nešto toliko važno da ju je spopala histerija. Dok ju je gledao, ona je
ugasila cigaretu u brodu Nj. V. Ribbleu, ustala i smahnula pepeo s haljine.
— Ja mislim da će sad biti sve u uredu — reče ona živo.
— E pa zbogom, James!
Dixon se nesigurno nasmiješi. Pomisli da je šteta što nije zgodnija, što ne čita
članke u jeftinim novinama u kojima piše kakvo crvenilo pristaje uz kakvu put. Da ima
dvadeset posto onoga što joj nedostaje u tom pogledu, ne bi zapadala u takve strašne
teškoće: poroci i morbidnosti koje rađa usamljenost bili bi mirno drijemali u njoj do
starosti.
— Je li ti doista dobro? — priupita on.
— Ne brini za mene, potpuno mi je dobro. Sad moram poći, jer će mi inače
pobjeći autobus, pa ću zakasniti na ručak, a ti znaš kakva je gospođa Neddy što se tiče
tačnosti. E pa vjerujem da ćemo se uskoro vidjeti. Zbogom!
— Zbogom, Margaret. Do skorog viđenja.
Ona iziđe iz sobe a da ništa ne odgovori.
Dixon ugasi cigaretu probivši je na Ribbleovu zapovjedničkom mostu u nekakvu
nemoćnu bijesu kojemu nije znao uzroka. Pokuša uvjeriti sama sebe da će mu nakon
ovoga duševnog potresa biti drago što je rekao Margaret ono što joj je odavno htio
reći, ali se nije uspio uvjeriti u to. Pomisli kako će se za dva dana sastati s Christinom,
ali mu ta pomisao ne donese nikakve radosti. Nešto što se dogodilo u posljednja pola
sata pokvarilo je sve, iako nije znao što je to. Nešto se ispriječilo na njegovu putu do
Christine; sve će poći po zlu, iako nije znao kako. Sama se Margaret zacijelo neće
uplesti i izazvati lom, neće upozoriti Bertranda i stare Welchove; on zacijelo neće biti
prisiljen da povuče izjave koje je maloprije dao Margaret. Dogodit će se ipak nešto što
neće biti toliko nevjerojatno kao ono prvo; što će biti teže savladati nego ovo drugo, a
bit će neodređenije od obojega. Naprosto se činilo da je sve pokvareno.
Poče se nesabrano češljati pred malim, neuokvirenim zrcalom. Nije htio misliti o
Margaretinom histeričnom napadaju. Znao je da će se taj napadaj uskoro pridružiti
trima ili četvorma uspomenama koje su ga mogle nagnati da se na stolici ili u postelji
previja od kajanja, jeze i neprilike. Vjerojatno će taj napadaj zamijeniti na čelu liste
ono sjećanje kad su ga poslije školskog koncerta izgurali pred zastor da potakne
publiku na pjevanje državne himne. Još mu je u ušima odzvanjao vlastiti glas kad je
rekao onako tiho, nespretno: »A sad ... molim vas da svi ... zapjevate za mnom ... ako
želite ...« I onda je zapjevao, a osnovni je ton bio zacijelo pola oktave iznad ili ispod
prvoga. Skačući svakih nekoliko nota, kao i svi ostali, s jedne oktave na drugu, pola
takta ispred ili iza svih ostalih, on je nekako otpjevao cijelu himnu. Kad je zabio svoje
zajapureno lice u zastore, za njim se razleglo klicanje, pljesak i smijeh. Pogleda se u
zrcalo: lice mu bijaše ozbiljno i sažalno.
Uze Atkinsonovu bocu viskija i uputi se vratima namjeravajući mu predložiti da
popiju po vrč piva u gostionici iza ugla; zatim se okrenu i uze pismo koje je napisao
Johnsu. Činilo se da nema razloga da ga ne pošalje.
 XVII

Sutradan ujutro u osam i petnaest Dixon slete niz stepenice, ne toliko zato što se
bojao da neće biti prisutan kad Johns bude čitao pismo koliko zato što je htio, ili bolje
reći morao, cijelo prijepodne pisati predavanje o staroj, dobroj Engleskoj. Nije rado
doručkovao tako rano. Zobne pahuljice gospođice Cutler, njena bljedunjava jaja pržena
na oko ili jarkocrvena slanina, hrskav prepečenac i diuretična{27} kava bili su sasvim
pristojni u devet sati kad je on obično doručkovao, ali se činilo da u osam i pedeset
bude u svim dijelovima njegova tijela svaku zaostalu mrvu mamurluka, svaki ostatak
nekadašnjih mučnina, svaki odjek galame u glavi. Ova ga je retrospektivna vrtoglavica
zgrabila jutros isto onako grubo kao i uvijek. Možda je, nekom zasmećenom stazom
kroz kontinuum vremena i prostora, onim trima vrčevima piva koje je sinoć popio s
Bilom Atkinsonom i Beesleyjem prethodila boca engleskog heresa, a slijedilo ih pet-
šest čaša šalica jeftinog crnog vina. Prekrivši oči rukama, on obiđe stol kao čovjek koji
se zaslanja od dima što se diže s krijesa, zatim se svali na stolicu i natopi zobene
pahuljice u tanjiru plavkastim mlijekom. Bijaše sam u sobi.
Nastojeći da ne misli o Margaret a ne želeći tko zna zašto misliti o Christini, on
uhvati sama sebe u mislima o svom predavanju. Sinoć rano pokušao je na temelju
svojih bilježaka pisati predavanje. Prva strana bilježaka dala je jednu stranu i tri reda
teksta. Koliko sad ima bilježaka, moći će govoriti svega jedanaest i pol minuta. Treba
nekako ispuniti ostalih četrdesetosam i pol minuta, od kojih će možda minuta otpasti na
predstavljanje publici, minuta na pijenje vode, kašljanje i okretanje strana, a ništa na
pljesak ni poziv da iziđe pred zastor. Čime će ispuniti tu prazninu? Činilo se da je
jedini odgovor na to pitanje: »Pa zbilja, čime?« E, čekaj malo! Zamolit će Barclayja da
mu nađe kakvu knjigu o srednjovjekovnoj glazbi. Tako će utrošiti bar dvadeset minuta i
ispričati se što »ga je zanimanje za taj predmet odvuklo s prave teme.« Welch će
naprosto gutati te riječi. Dixon je puhao časak u žlicu s mlijekom tako da su se
napravili mjehurići kad je pomislio kako će morati prepisati toliko mrskih činjenica,
ali se razvedrio pri pomisli da će tako sam sebi mnogo pomoći a da neće uopće morati
misliti. »Moglo bi se pomisliti — promrmlja on — da se značaj nekog doba, naroda,
klase ne može u potpunosti otkriti u nečemu tako odvojenom od uobičajenog načina
mišljenja kao što je glazba i glazbena kultura.« On se značajno naže nad staklenku za
ocat i ulje. »Takvo je mišljenje veoma daleko od istine.«
U torn trenutku uđe Beesley trljajući ruke onako kako je običavao.
— Zdravo, Jim! — pozdravi on. — Je li već stigla pošta?
— Ne, nije još. A dolazi li on?
— Izišao je iz kupaonice. Skoro će doći.
— Odlično. A šta je s Billom?
— Ustao je prije mene, čuo sam ga kako hoda. Čekaj malo, mislim da je ovo on.
 Beesley je sjeo i latio se pahuljica kad Atkinson polagano uđe u sobu. On se često,
osobito ujutro, kao sad, držao kao da ne poznaje ostalu dvojicu i kao da zasad ne kani
sklopiti bilo kakva poznanstva s njima. Jutros je više nego ikad nalikovao na Džingis-
kana koji smišlja kako će pročistiti redove svojih oficira. Prezirno je stao pred svojom
stolicom puckajući jezikom i teatralno uzdišući kao mušterija koja mora čekati u
prodavaonici. Pogled je njegovih crnih, tajanstvenih očiju obilazio zidove zadržavajući
se dokono na svakoj fotografiji i mjereći neprijazno nećaka gospođice Cutler u
uniformi intendanturnog kaplara, dvije kćerkice bratića gospođice Cutler, ljetnikovac
bivšeg gospodara gospođice Cutler i gig{28} pred ulazom u kuću te samu gospođicu
Cutler, obučenu izazovno kao djeverušu po modi iz prvoga svjetskog rata. Možda se
rasterećivao bujice pogrda, koje su u njemu navirale za toga gledanja, četirma otrovnim
kapljicama mržnje, po jednu za svaku fotografiju. Međutim je, jednako šuteći, sjeo na
svoje mjesto za stolom i položio lijeno velike dlakave ruke na stolnjak okrenuvši
dlanove gore. Nikad nije jeo nikakve pahuljice.
Dok je gospođica Cutler dijelila slaninu boje cinobera, stigla je i pošta. Beesley je
značajno klimnuo glavom Dixonu i otišao u predsoblje. Kad se vratio, ponovo je, još
značajnije klimnuo glavom. Dixona nije obuzelo radosno uzbuđenje kako je očekivao;
čak i kad je nakon nekoliko minuta tiho ušao Johns držeći u ruci pismo, bio je još
gotovo ravnodušan. Zašto? Zbog »dobre stare Engleske«? Jest, a i zbog koječega
drugoga, ali sve to skupa nije važno. Pokuša usredotočiti pažnju na pismo koje Johns
upravo otvaraše. Beesley je prestao žvakati, iako su mu usta bila puna; Atkinson je,
naoko nezainteresiran, promatrao Johnsa kroz svoje guste trepavice. Johns uze čitati
pismo. Nastade napeta šutnja.
Johns brižljivo odloži žlicu. Kosa mu bijaše nekako čudna. Na licu mu jutros
bijaše nekoliko crvenih mrlja (koje su, bez sumnje, potjecale od brijanja nožićem što je
bio odviše tup za svakoga tko se normalno odnosi prema novcu), ali, kao i obično,
bijaše blijed poput sala tako da više nije mogao problijedjeti od osjećaja kao strah ili
bijes. Uskoro je, međutim, podigao pogled, naravno ne do lica ostalih, ali mnogo više
nego obično. U jednom se trenutku čak učini Dixonu da su im se pogledi načas ukrstili.
Taj je čovjek bio, očito, na neki način uznemiren; vrpoljio se na stolici držeći se
nekako prepredeno kao da sam sebe obuzdava. Pročitavši jedanput ili dvaput pismo,
stavio ga je hitro u omotnicu i turio u džep na prsima. Zatim je ponovo podigao pogled,
vidio da ga ostali još motre, dohvatio žlicu toliko žurno da je poprskao mlijekom svoj
modri pleteni prsluk. Beesley ispusti neki prigušeni glas.
— Šta je, sinko? — upita Atkinson Johnsa razgovijetno i veoma polagano. — Loše
vijesti?
— Nisu.
— Ja, naime, ne bih volio da si primio kakve loše vijesti. Pokvarile bi mi cijeli
dan. Jesi li siguran da nisu kakve loše vijesti?
 — Sasvim sigurno.
— Nisu li kakve loše vijesti?
— Nisu.
— A tako! E pa svakako mi reci kad god budu loše. Mogao bih ti pomoći kakvim
savjetom. Nije li tako?
Atkinson pripali cigaretu.
— Nisi baš govorljiv, je li? — upita on Johnsa. — Nije govorljiv, je li? — upita
ostalu dvojicu.
— Nije — odgovoriše oni.
Atkinson klimnu glavom i iziđe iz sobe.
Iz hodnika dopre njegov smijeh koji su malokad mogli čuti; postepeno se, bez
ikakvih određenih prijelaza, pretvori u napadaj kašlja koji polako zamre negdje na
stepenicama.
Johns se naklopi na slaninu.
— To nije smiješno — reče on odjednom, nenadano — Nimalo nije smiješno.
Dixon zirnu Beesleyjevo zajapureno, ushićeno lice.
— Šta nije smiješno? — zapita on.
— Vi znate šta, Dixone! Ali batina ima dva kraja. Vidjet ćete. — On natoči sebi
kave drhtavom, ukočenom rukom.
Sukob se završio bez daljnjih riječi. Johns je bacio posljednji pogled prema
Dixonovoj kravati i izjurio iz sobe. Njegov posao oko mirovina i socijalnog osiguranja
sveučilišnih nastavnika počinjao je u devet sati. Gledajući za njim, Dixon je opazio da
mu je kosa otraga nekako smiješna. Beesley se naže preko stola.
— Dobro je ispalo, a Jim?
— Nije loše.
— Jesi li primijetio koliko je govorio? Vraški je bio rječit. Upravo je onako kako
sam uvijek govorio: on nikada ne kaže ni riječi dok ne osjeti da mu što prijeti. Eh, da
zbilja! Jesi li primijetio kako mu je kosa čudna?
— Sad kad si spomenuo, čini mi se da je bila malo čudna.
Beesley uze jesti prepečenac s marmeladom. Zvačući srdito, proslijedi:
— Kupio je šišalicu. Vidio sam je jučer u kupaonici. Sad se sam šiša, razumiješ?
Taj je peder toliko škrt da mu je žao platiti šiling i pol za šišanje. Bože, bože!
Zato se, dakle, odostraga činilo da Johns nosi nekakvu neobičnu vlasulju koja se
malo naherila i zato se sprijeda činilo da mu je na glavi čudan nekakav šljem. Dixon je
šutio misleći kako je Johns napokon učinio nešto što on prilično cijeni.
— Šta je, Jim? Čini se da nisi baš dobre volje.
— Dobro sam.
 — Još si zabrinut zbog predavanja? Slušaj, našao sam one bilješke o Chaucerovu
dobu koje sam ti obećao. Nisu bogzna kako zanimljive, ali ćeš naći ponešto što ćeš
vjerojatno moći upotrijebiti. Donijet ću ti ih u sobu.
Dixon se razvedri; ako bude smogao hrabrosti da čeka dovoljno dugo možda bi
mogao sastaviti ostatak predavanja isključivo od tuđih radova.
— Hvala ti, Alfred — reče on. — Izvrsno će mi doći.
— Ideš li uopće na sveučilište?
— Idem da potražim Barclayja.
— Barclayja? Ne bih nikad rekao da imaš s njim što razgovarati.
— Htio bih se poslužiti njegovim znanjem o srednjovjekovnoj muzici.
— A, sad razumijem. Ideš li odmah?
— Za dvije-tri minute.
— Sjajno, ići ćemo zajedno.
Bio je topao ali oblačan dan. Dok su išli Sveučilišnom cestom, Beesley je stao
pričati o rezultatima ispita na njegovu odjelu. Trebalo je da na kraju sedmice dođe
ispitni inspektor koji će riješiti sporne slučajeve, ali su rezultati, u glavnim crtama, bili
već poznati. Isto je tako bilo i na Dixonovu odjelu tako da su imali o čemu raspravljati.
— U nečemu mi se Fred Karno sviđa — kazivaše Beesley — iako, kad dobro
promislim, jedino mi se u tome i sviđa: on neće nikad nikoga propustiti za koga ne
misli da je doista zaslužio. Kod nas ove godine nema nijednog odlikaša, svega tri
dobra, a četvorica i pet posto s prve godine je palo; tako treba s njima. Fred je gotovo
jedini profa ovdje koji se odupire pritisku izvana da dijeli odlične ocjene kao
učiteljske svjedodžbe i da pušta da prođe svaki klipan koji se zna potpisati. Kakvo je
Neddyjevo gledište? Ili ga još i nema?
— Tako je. On uglavnom prepušta tu brigu Cecilu Goldsmithu, što znači da svi
prolaze. Znaš, Cecil je dobričina.
— Hoćeš da kažeš budala. Tako je svagdje kamo god pogledaš; ne samo ovdje
nego i na svim provincijskim sveučilištima. Nije valjda jedino u Londonu i u Škotskoj.
Ali zaboga pođi kamo god hoćeš i probaj koga izbaciti samo zato što je preglup da
polaže ispite — prije bi mogao najuriti kojeg profu. Sve je to zato što toliko studenata
dobiva državne stipendije.
— Kako misliš? Pa studenti moraju od nekoga dobiti novac.
— E pa znaš kako je, Jim! Čovjek može donekle shvatiti stanovište ministarstva
prosvjete. »Mi plaćamo Johnu Smithu da studira na vašem sveučilištu i vi nam sad,
poslije sedam godina, javljate da on nikad neće dobiti diplomu. Vi rasipate naš novac.«
Ako uvedemo prijemne ispite da odstranimo one koji ne znaju čitati ni pisati, broj će
upisanih pasti na polovinu i polovina će nas izgubiti posao. Pa onda drugi zahtjev: »Mi
trebamo ove godine dvjesta novih nastavnika i moramo ih dobiti.« U redu, mi ćemo
sniziti postotak onih koji neće diplomirati na dvadeset posto i dat ćemo vam traženu
količinu, ali zaboga miloga nemojte nakon dvije godine jadikovati kako su vam škole
pune nastavnika, koji ni sami ne bi mogli položiti maturu, a kamoli pripremiti koga
drugoga da je položi. Divno stanje, je li?
Dixon se uglavnom slagao s Beesleyjem, ali ga taj razgovor nije toliko zanimao da
bi tako i rekao. Bijaše jedan od onih dana kad je bio čvrsto uvjeren da će uskoro biti
isključen iz sveučilišnog života. Šta će onda? Predavati u školi? Ah, zaboga, neće.
Otići u London i naći posao u nekom uredu? Kakav posao? U čijem uredu? Kuš!
Uđoše u glavnu zgradu šutke, otiđoše u skupnu sobu i svaki se uputi svom pretincu.
Dixon izvadi iz svog pretinca opomenu da nije još platio godišnji doprinos za obroke u
skupnoj sobi i dopisnicu, naslovljenu na poštovanog gospodina Jasa Dicksona, dipl.
phil., u kojoj su mu javljali da je izišlo neko ništavno djelo o trgovcima tekstilom u
doba Tudora. I jedno i drugo veoma ekspeditivno baci u koš za smeće. Beesley je
mrmljao nešto pregledavajući najnoviji broj sveučilišnog vjesnika na koji je bio
pretplaćen. Bili su sami u sobi. Prije nego što će se trgnuti da potraži Barclayja, Dixon
se zavali u naslonjač i zijevnu smatrajući da smije malo posjedi ti kad ga očekuje takav
dan.
Domalo Beesley dođe do njega s rastvorenim novinama.
— Ovo će te sigurno zanimati, Jim. »Nova imenovanja. Dr L. S. Caton na katedru
historije trgovine, sveučilište u Tucumanu, Argentina.« Nije li to onaj tip kojemu si
poslao svoj članak?
— Bogati, daj da vidim!
— De ti malo oštrije s njim prije nego što ti pobjegne nekom bananijerom. Čini se
da će njegov novi časopis prestati izlaziti, osim ako ga ne kani odande uređivati.
— Bogami, ovo mi se ne sviđa.
— Da sam na tvom mjestu ja bih mu odmah telefonirao.
— Bogme i hoću. E, hvala ti, Alfred, što si me upozorio. Najbolje da potražim
Barclayja prije nego što i on ne ode za njim.
Obuzet nejasnim, ali jakim zlim slutnjama, Dixon izjuri iz sobe i odjuri na
konzervatorij gdje, na svoje veliko čudo, nađe Barclayja koji bijaše spreman da mu
pomogne i koji mu dade baš onakvu knjigu, kakva mu je trebala. Umirivši se donekle,
Dixon ode u knjižnicu gdje gotovo zloslutno brzo dobi knjigu o srednjovjekovnoj
odjeći i pokućstvu. Izlazeći iz knjižnice kroz okretna vrata, morao je naglo stati, jer je
netko izvana pokušavao okrenuti vrata u suprotnom i (prema nekolikim velikim krupno
ispisanim upozorenjima) krivom smjeru. Bijaše to Welch koji uzmače obzirući se
sumnjičavo i mršteći se kad se Dixon gurajući i dalje vrata, pojavi pred njim.
— Dobro jutro, gospodine profesore!
Welch ga gotovo odmah poznade.
 — Dixone — reče on.
— Molim, gospodine profesore? — Dixon se istom sad sjeti Margaretinih riječi
da je Welch, s ostalim članovima obitelji, »žedan njegove krvi«. Kako će Welch
pokušati utažiti tu žeđ?
— Baš sam razmišljao o knjižnici — reče Welch klateći se na petama. Činilo se
da je jutros unezvjereniji i raščupaniji nego obično. Na kravati mu bijaše malen zlaćan
znak koji nalikovaše na nekakvu heraldičku značku, ali kad je Dixon bolje pogleda,
vidje da je ostatak stvrdnuta žumanjka. Jasni tragovi te iste hranjive tvari mogli su se
vidjeti oko njegovih usta koja sad bijahu poluotvorena.
— Aha? — izusti Dixon nadajući se da će tako potaći Welcha da mu kaže na koju
je tačku, u sklopu misli vezanih za knjižnicu, usredotočio svoje razmišljanje.
— Šta mislite, biste li mogli skoknuti onamo?
Dixon se istinski uznemiri. Nije li Welch napokon šenuo pameću? Ili da nije ovo
zajedljiva, sarkastična aluzija na to kako Dixon izbjegava da se približi bilo kojem
mjestu koje je namijenjeno naučnom radu? Ozbiljno prestrašen, on krišom pogleda
preko ramena da se uvjeri stoje li oni doista na dva koraka od ulaza u knjižnicu.
— Mislim da bih — odgovori — jer mu se činilo da je tako najsigurnije.
— Niste trenutačno preopterećeni poslom?
— Trenutačno? — promuca Dixon. — Mislim da ni..
— Mislio sam na vaše predavanje u srijedu. Držim da ste ga već uglavnom
sastavili?
Dixon premjesti one dvije knjige koje je držao pod miškom, kako Welch ne bi
mogao pročitati njihove naslove.
— A, jesam — reče on bez razmišljanja. — Jesam, gospodine profesore!
— Nemam vremena da odem u knjižnicu, razumijete — reče Welch kao čovjek
koji uklanja i posljednju beznačajnu prepreku da ga sugovornik potpuno razumije. —
Moram ovamo — nadoda pokazujući na knjižnicu.
Dixon polagano zaklima glavom.
— A, morate ovamo — reče.
— Jest, u ispitnim su radovima uskrsnule dvije-tri nove pojedinosti. Hoću da ih
provjerim prije sutrašnjeg sastanka s ispitnim inspektorom. Držim da ćete vi svakako
doći? U pet sati u mojoj sobi.
Dixon će se sutra u četiri sata sastati s Christinom. Čak ako se bude odvezao
taksijem, moći će ostati s njom samo tri četvrti sata. Obuze ga želja da priveže Welcha
za okretna, vrata i da ga okreće na njima do ručka. Reče:
— Hoću, doći ću.
— Dobro. E pa i sami vidite da ne smijem ni časka dangubiti u knjižnici.
 — Dakako.
— Drago mi je što ćete mi učiniti tu uslugu. A sad, što se tiče onoga što mi treba iz
knjižnice: ovdje je sve zapisano,
On je izvlačio jedan po jedan papir iz džepa na prsima i rastvarao ih. — Tu se
nema šta objašnjavati, vidjet ćete i sami. Mislim da je gotovo svagdje zapisano koju
knjigu treba da potražite ... tako je. Ah, da, ima ovdje nekoliko, tako je, bez ... samo
nabačeno, zapravo. Mislim da nema mnogo vrijednosti, ako ima. ikakve, ali biste mogli
pregledati kazala. Ako ih uopće nema, onda ćete morati upotrijebiti svoje vlastite ..
vlastite ... Vjerojatno će vam pomoći naslovi poglavlja. Na primjer, ovaj, vidite. Samo
pogledajte ima li štogod u vezi s tim. Mislim da neće biti iz toga doba, ali se nikada ne
zna kakva sreća čovjeka očekuje.
On se zagleda Dixonu u lice čekajući da mu povladi.
— Ne, ne zna se.
— Ne, ne zna se. Sjećam se kako sam jednom izgubio na nekom poslu sedmice i
sedmice samo zato što mi je nedostajao jedan podatak. Čini se da je u jesen 1663 ..
nije, nego ljeti ...
Dixon je dosad shvatio neke osnovne činjenice. On treba da popuni neke praznine
u Welchovu znanju o historiji narodne umjetnosti i obrta u grofoviji, i ovi će popisi,
ispisani Welchovim pretjerano lijepim i čitljivim rukopisom ili otipkani toliko netačno
da je smiješno, omogućiti njemu, Dixonu, da izvrši taj zadatak bez svih tih
komplikacija, ali ne i bez stanovita gubitka vremena i poštenja. Ipak ne smije odbiti, jer
je lako moguće da se Welchu čini da je ovakav zadatak važniji ispit sposobnosti nego
predavanje o dobroj, staroj Engleskoj. To je sve jasno; ali šta znači ova zbrka s
knjižnicom? Kad je Welch ušutio pokazujući tako da je ispričao što je htio ispričati ili
da je odustao od daljeg pričanja, Dixon ga upita:
— Hoće li oni imati sve te podatke ovdje, sir? Hoću da kažem, neke su od ovih
brošura sigurno prilično rijetke. Mislim da bi u Državnom arhivu moglo biti ...
Na Welchovu se licu poče polako ocrtavati nevjerica i bijes. On reče visokim,
zlovoljnim glasom:
— Ne, naravno da neće imati te podatke ovdje, Dixone! Ne shvaćam ako netko
može pomisliti da će imati. Zato vas i molim da odete po njih dolje u knjižnicu. Ja
pouzdano znam da oni imaju dvadeset posto onoga što meni treba. Ja bih sam išao, ali,
kao što sam se potrudio da vam objasnim, imam ovdje posla. A moram dobiti neke
podatke do večeras, jer ću govoriti o tome sutra navečer kad profesor Fortescue ode ...
otputuje ... otputuje natrag. Jeste li sad razumjeli?
Razumio je. Welch je cijelo vrijeme govorio o javnoj knjižnici u gradu i, kako je
tačno znao o čemu govori, nije ni pomislio kakvu zabunu može izazvati govoreći o
»knjižnici« na pet koraka od zgrade koja je u tom kraju poznata kao »knjižnica«.
— Ah, naravno, gospodine profesore! Oprostite — reče on, naučen da se ispričava
baš onda kad bi trebalo da zahtijeva od drugih da mu se ispričaju.
— Dobro, Dixone! E pa ja vas više neću zadržavati, vjerujem da želite pristupiti
poslu kako biste ga završili do pet sati. Najbolje da poslije dođete u moju sobu i
pokažete mi što ste našli. Vrlo ste ljubazni što ste se ponudili da mi pomognete.
Neobično cijenim vašu pomoć.
Dixon metnu papire u Barclayjevu knjigu i okrenu se, ali u istom trenutku začu za
sobom zaglušan trijesak tako da se trže i obazre. Welch se, tresući glavom tako da mu
je kosa lepršala, napinjao svom snagom, kao navalni igrač regbija koga su ukliještili
protivnici, gurajući okretna vrata u krivom smjeru. Dixon stajaše i promatraše
kreveljeći se kao mandril do mile volje. Poslije nekog vremena Welch se dosjetio jadu
i počeo vući vrata koja su se bila zaglavila tako da je sad nalikovao na posljednjeg
čovjeka u momčadi koja gubi u vučenju užeta. Vrata su iznenada prasnula i popustila, a
Welch poletio natrag i udario glavom u oplatu. Dixon ode dalje zviždučući Welchovu
pjesmu svečanim, gotovo liturgijskim tempom. Osjećao je da ga ovakvi događaji drže
na životu.
 XVIII

— Pa ovo je zbilja odlično, Dixone, — govoraše Welch sedam sati kasnije. —

Popunili ste sve praznine na vrlo ... na vrlo ... Zaista krasno! — Časak je milovao
očima svoje bilješke, a onda iznenada nadovezao s prizvukom sumnje u glasu: — Šta
sad radite?
Dixon je upravo držao ruke na leđima i gestikulirao njima.
— Baš sam ... — promuca on.
— Zanima me imate li kakva posla večeras? Mislio sam da biste mogli poći sa
mnom večerati kod nas.
Pošto je cio dan radio za Welcha, Dixon je te večeri imao mnogo posla oko svog
predavanja, ali je bilo očito da ne smije odbiti taj poziv pa je rekao bez oklijevanja:
— Mnogo vam hvala, gospodine profesore! Vrlo ste ljubazni.
Welch kimnu glavom kao da mu je drago pa sabra papire i metnu ih u svoju torbu.
— Mislim da će ovo sutra navečer biti vrlo dobro primljeno — reče on i okrenu
se Dixonu osmjehujući se kao neki seksualni manijak.
— Uvjeren sam da hoće. Kome ćete govoriti?
— U arheološkom društvu. Čudim se što niste vidjeli plakate. — On uze svoju
torbu i natače žućkastosmeđi šešir za ribolov. — Hajdemo onda! Odvest ćemo se
mojim kolima.
— Odlično.
— Moram reći da oni pokazuju vrlo živo zanimanje — reče ushićeno Welch dok
su silazili niz stepenice. — Vrlo zahvalna publika. Pažljiva i ... zainteresirana, i poslije
vas obasipaju pitanjima. Naravno, najviše ima građana, ali mi uvijek privučemo neke
od boljih studenata. Mladog Michieja, na primjer. Dobar momak. Jeste li ga uopće
uspjeli zainteresirati za svoj specijalni predmet?
Pomislivši kako se Michie ovih dana pritajio, što je bio loš znak, Dixon reče:
— Jesam, čini se da je tvrdo odlučio da ga izabere — nadajući se da će Welch
pokloniti dužnu pažnju ovom svjedočanstvu o njegovoj umješnosti da »zainteresira«
takva dobra momka.
Welch nastavi isto onako kao i prije:
— Vrlo je dobar momak. Vrlo zainteresiran. Redovito dolazi arheolozima. Ja sam
zapravo jedanput ili dvaput razgovarao s njim. Mislim da se u mnogo čemu slažemo.
Dixon je sumnjao da se Welch i Michie u bilo čemu slažu osim u mišljenju o
njegovim sposobnostima, ali se smatrao da profesionalni moral neće dopustiti Welchu
da to navede kao primjer pa ga upita tobože radoznalo:
— U čemu?
 — Pa obojica se zanimamo za ono što bi se moglo nazvati engleskom tradicijom.
Držim da je njegovo zanimanje više filozofske naravi, a moje biste mogli obilježiti kao
kulturno, ali se u mnogo čemu slažemo. Uostalom, baš sam neki dan razmišljao kako je
značajno da se ja posljednjih godina sve više i više zanimam za englesku tradiciju, a
moja žena ... Ja uvijek kažem za nju da je prvo Zapadna Evropljanka, a onda istom
Engleskinja. Ona, vidite, ona ima evropske, mogli biste čak reći galske nazore o
koječemu, ovaj, što je meni toliko važno, engleskim društvenim i kulturnim prilikama s
nekom vrsti retrospektivne sklonosti u stanovitom smislu, o narodnoj radinosti i tako
dalje, o tradicionalnim igrama i slično, ovaj, njoj je sve to, vidite, na neki način aspekt,
naprosto aspekt — veoma zanimljiv aspekt, naravno, ali ništa više doli aspekt — i tu
zastade kao da traži pravu riječ — moglo bi se reći neka vrsta aspekta razvitka
zapadnoevropske kulture. Najjasnije se to, doista, može vidjeti u njenu stavu prema
suvremenoj državi, velika je prednost kad čovjek može gledati na taj problem u onome
što biste mogli opisati kao šira perspektiva. Vidite, ona tvrdi, ako ljudima bude sve
osigurano ...
Dixon je već odavno stvorio sebi mišljenje o Welchovki pa je pustio Welcha da
govori o njenim političkim gledištima, o njenu stavu prema »takozvanom slobodnom
odgoju«, o njenoj obrani kaznenih odgojnih mjera, o njenoj sklonosti da čita što su
Engleskinje napisale o tome kako Parižani misle i osjećaju. Njegove su misli i osjećaji,
dok su ulazili u kola i vozili se, bili zaokupljeni Margaret. Nije znao kako će podnijeti
sastanak s njom; ta ga je misao progonila veći dio dana u knjižnici, a sad mu ni časka
nije davala mira, jer će se uskoro morati sastati s njom. Isto tako će se vjerojatno
morati sastati i s Bertrandom i s Welchovkom, ali ti susreti zacijelo neće biti toliko
jezivi. Ondje će biti i Christine; nije čak ni nju želio vidjeti, ali ne zbog nje same, nego
zbog toga što je ona bila dio njegovih briga o Margaret. Morat će nekako pokazati
Margaret da nije potpuno sama; on neće, on ne smije dopustiti da se obnove prijašnji
odnosi, ali je mora nekako uvjeriti da i dalje može računati na njegovu podršku. Ali
kako?
Nastojeći da se rastrese, on pogleda lijevo kroz prozor baš kad je Welch na
raskršću toliko smanjio brzinu da su se vozili kao da hodaju. Na pločniku stajaše
debela ljudina koga Dixon odmah poznade. Bijaše to njegov brijač. Dixon je osjećao
duboko poštovanje prema tom čovjeku zbog njegove naročite pojave, gromovita basa i
neiscrpne zalihe podataka o kraljevskoj porodici. U tom su trenutku dvije ljepušne
djevojke stale nekoliko koraka dalje pred poštanskim stupom. Brijač se, zabačenih ruku
na leđima, okrenuo i zapiljio u njih. Na licu mu se ocrtao izraz potajne požude. Zatim
polako, poput udvorna nadglednika u robnoj kući, pođe prema djevojkama. Tu Welch
opet poveća brzinu pa Dixon, stresavši se dobrano, brzo pogleda na drugu stranu gdje
su upravo igrali kriket i jedan igrač trčao da baci loptu. Drugi igrač, također debela
ljudina, zamahnu palicom, ali promaši loptu i ona ga snažno udari u trbuh. Dixon je još
vidio kako se igrač previo i vratar potrčao naprijed, a onda mu je visoka živica
zaklonila vidik.
Dixon nije bio načistu jesu li te dvije »sličice« bile zamišljene kao primjeri brzine
božje kazne ili njene sklonosti da promaši cilj ali je bio potpuno siguran da je nekako
satrven, toliko satrven da je počeo slušati što Welch govori. Baš je rekao:
— Vrlo snažno — a Dixona obuzela želja da zgrabi ključ koji je virio iz kesice i
udari ga njime po zatiljku. Znao je što otprilike Welch misli kad kaže da je što snažno.
Ostatak je putovanja protekao mimo. Činilo se da Welch upravlja kolima nešto
bolje nego prije; bilo kako mu drago, Dixon je osjećao da mu ne prijeti smrt, osim
možda od dosade. Čak ni te opasnosti nije bilo neko vrijeme dok je Welch
pripovijedao o nečemu što je nedavno doživjelo ono bapsko piskaralo Michel, osoba
koja je neprestano bila iza kulisa Dixonova života i kojoj je, očito, bilo suđeno da
nikad ne stupi na pozornicu njegova života. Taj je Michel, isto onako prožet galskim
duhom kao i njegova majka, sam sebi kuhao u svom malom stanu u Londonu i nedavno
se razbolio, jer se prejeo nekih gadnih stranih jela koje je sam spravio, to jest, koliko
je Dixon shvatio, špageta i još nekih splačina, priređenih na maslinovu ulju. Bila je to,
po svemu sudeći, dolična kazna čovjeku što je bio toliko odan smjesi brašna i vode i
seljačkom nadomjesku maslaca koje je, bez sumnje, zalijevao »pravom« i veoma
viskoznom kavom. Kako bilo da bilo, Michel će, po svoj prilici, doputovati za koji dan
da se oporavi na engleskoj hrani svojih roditelja. Tu je Dixon okrenuo glavu da se
nasmije gledajući kroz prozor. Ovaj put se samo malo razljutio kad je pomislio da
takva gnjida ima stan u Londonu. Zašto on nema roditelje koji bi imali toliko više
novaca nego pameti da smjeste svog sina u Londonu? I sama je pomisao bila mučna. Da
je imao tu sreću, živio bi sad u sasvim drugačijim prilikama. Načas je pomislio da ne
zna kakve bi bile te prilike, ali se odmah zatim uvjerio da može sve tačno zamisliti i u
čemu bi se razlikovale od sadašnjih.
Welch je i dalje govorio, a vlastito mu je lice bilo najbolje slušateljstvo smijući se
njegovim šalama, odražavajući njegovu nedoumicu ili neozbiljnost, odgovarajući
stisnutim usnama i suženim očima na važnije pojedinosti. Govorio je čak i onda kad se
pješčanim putem uvezao u svoje dvorište, očešao oštećenu slavinu, polako utjerao
automobil u garažu i tako ga zaustavio da je jedan jedini put poskočio i umirio se na
dva palca od zida. Zatim je izišao iz kola.
Gledajući kako da iziđe, Dixon je odbacio pomisao da se pokuša provući kroz
prolaz širok šest palaca koji je ostao između vrata i zida pa se, batrgajući ljutito neko
vrijeme između poluga za ukapčanje i kočenje, odvukao prednjim sjedištem do drugih
vrata. U jednom mu se trenutku učinilo da je zapeo hlačama za nešto. Kad se uspravio u
zagušljivoj toplini garaže i opipao se, otkrio je da lako može turiti dva prsta u rupu na
hlačama. Obazro se na vozačevo sjedište i opazio kako iz prevlake izviruje vršak
opruge koja je zacijelo pukla. Polako pođe za Welchom. Srce mu stade lupati, a
naočari se zamagljivati. Grozno se nakrevelji tako da spusti bradu što je mogao niže, a
nos pokuša dići do očiju. Kad je gotovo uspio u tome, skinuo je naočari da ih obriše.
Vidio je toliko dobro da je i bez njihove pomoći primijetio kako za dugačkim prozorom
nekoliko koraka pred njim stoje četiri svjedoka njegovih postupaka, i to (slijeva na
desno) Christine, Bertrand, Welchovka i Margaret. On brzo spusti nos u normalan
položaj i uze zamišljeno gladiti spuštenu bradu nadajući se da će oni pomisliti da ga je
obuzela neka idiotska sumnja; zatim, kako nije mogao smisliti nikakvu razumljivu gestu
ni izraz kojima bi pozdravio sve članove toga kvarteta, on proslijedi za Welchovom
prilikom koja je zamicala za ugao kuće.
Šta će učiniti s hlačama? Što bi bilo gore: da ih sam zakrpa, što bi značilo da mora
naći ili, najvjerojatnije, ponovo kupiti sve potrepštine, ili da ih odnese u kakvu radnju
da ih zakrpaju, što bi značilo da ne smije zaboraviti da se raspita gdje bi mogao naći
takvu radnju, da ne smije zaboraviti da odnese hlače onamo i da ne smije zaboraviti da
ode po njih i da plati, ili pak da zamoli gospođicu Cutler za pomoć? Bi li ovo
posljednje bilo i najbrže? Bi, ali bi moglo za sobom povući kaznu da mora promatrati
samu operaciju i slušati gospođicu Cutler za sve to vrijeme i tko zna koliko još nakon
toga. Osim hlača od odijela koje je bilo pretamno za sve zgode osim za intervjue i
sprovode, imao je još svega jedne hlače koje su bile toliko uprljane jelom i pivom da
bi, kad bi ih tko nosio na pozornici da se prikaže nečistoća i bijeda, svi smatrali da je
režiser smiješno pretjerao. Welch bi se morao pobrinuti za popravak. Ta kriva su ta
njegova jeziva kola, nije li tako? Zašto nije on poderao svoje šugave hlače na tom
našiljenom sjedištu? Možda će ih uskoro poderati? Ili ih je možda već poderao a da
nije primijetio?
Prolazeći ispod trščana topovskog zaklona iznad ulaza, Dixon svrnu pogled sa
slike koju je Welch nedavno kupio i govorio o njoj i koja je sad visila u predsoblju.
Bilo je to djelo nekog slaboumnika iz dječjeg vrtića i podsjećalo po svojoj tehnici na
one crteže koje nalazimo po muškim nužnicima, iako mu tema nije bila toliko privlačna:
zbirka životinja kojih tijela nalikovahu na burad navirahu iz Noine arke. Na drugoj
strani bijaše visoka polica, a na njoj smotra bakrenog i porculanskog posuđa. Tu bijaše
i vrč u obliku debela čovječuljka koji je Dixon odavno uočio i u kojega je sad cereći se
upro svoj pogled. Mrzio je tog čovječuljka, njegov crni trorogi šešir, njegovo zbrčkano
presenećeno lice, njegove duge i tanke ruke i noge sraštene s trupom, mrzio ga je jače
nego ijednog drugog neživog stanovnika ove kuće, uključujući i Welchovu blokflautu.
Čovječuljak je svojim držanjem pokazivao da zna što on misli o njemu, ali da ne može
nikome reći. Dixon pritisnu palce na sljepoočnice, zamaha rukama na njega, prevrati
očima, obasu ga pogrdama i kletvama. Pojavi se još jedna Welchova svojina, riđa
mačkica koja se zvala Id. Ona je bila jedina preživjela od nakota triju mačkica. Ostale
je dvije Welchovka prozvala Ego i Superego. Nastojeći svim silama da ne misli o
tome, Dixon se saže i počeša je pod uhom. Divio joj sе što nije nikad dopustila da je
stari Welchovi uzmu na ruke.
— Grebi ih — šapnu joj. — Mokri im po sagovima!
Ona glasno zaprede.
 Čim se Dixon pridružio društvu u sobi, lagani se tempo njegova dana naglo
pretvorio u bjesomučan. Welch se obrnu prema njemu; Christine bijaše rumena kao
jabuka, rumenija čak nego što se je sjećao, i smiješila mu se iz pozadine; Welchovka i
Bertrand pođoše prema njemu; Margaret mu okrenu leđa. Welch će odlučno:
— O, Faulkner!
Dixon namjesti nosom naočari.
— Molim, gospodine profesore!
— To jest, Dixone! — Časak oklijevaše, a zatim nastavi besprimjerno tečno: —
Nastao je, na žalost, mali nesporazum, Dixone! Ja sam zaboravio da smo se dogovorili
s Goldsmithovima da večeras idemo u kazalište. Morat ćemo rano večerati i ja imam
taman toliko vremena da se, preobučem i odvezem sve u grad. Bit će mjesta i za vas
ako se želite povesti. Naravno, žao mi je što je to tako ispalo, ali se sad moram
požuriti. Morat ćete nas posjetiti drugi puta.
Prije no što je on izišao iz sobe, Welchovka se primakla kao glumica koja jedva
čeka da izgovori svoju repliku. Bertrand bijaše uz nju. Prilično crvena u licu, ona reče:
— O, gospodine Dixone, baš me je zanimalo kad ću vas opet vidjeti. Htjela bih s
vama štošta raspraviti. Najprije bih vas zamolila da mi objasnite, ako možete, što je
zapravo bilo s plahtom i pokrivačem na vašem krevetu kad ste nedavno bih u gostima
kod nas? — Dok je Dixon još pokušavao da navlaži usta toliko da može govoriti, ona
nadoveza: — Čekam da mi odgovorite, gospodine Dixone!
Činilo se da je u tom trenutku Engleskinja u njoj sasvim potisnula Zapadnu
Evropljanku. Dixon opazi kako su Christine i Margaret otišle u stranu razgovarajući se
potiho.
— Ne razumijem potpuno što ... — promrmlja on. — Nisam htio ...
Kako je mogao zaboraviti što mu je rekla telefonom kad se predstavio kao Besley
iz »Evening Posta«? Poslije se nije nijedanput sjetio toga.
— Hoćete li da kažete da niste imali ništa s tim? Ako je tako, onda jedini krivac
može biti moja djevojka u kojem ću slučaju morati ...
— Ne — upade Dixon — nisam to rekao. Oprostite, gospođo Welch, silno mi je
žao zbog svega što se dogodilo. Znam da je trebalo da dođem do vas i da vam sve
kažem, ali sam načinio toliku štetu da sam se bojao. Bilo je glupo, ali sam se nadao da
vi nećete ništa primijetiti, iako sam, naravno, pouzdano znao da hoćete. Molim vas,
hoćete li mi poslati račun za novu posteljinu? I za pokrivače, mislim. Moram vam
nadoknaditi štetu.
— Hvala bogu, još ne znaju što je sa stolićem!
— Naravno da morate, gospodine Dixone! Ali prije nego što to raspravimo, htjela
bih čuti kako je šteta nastala. Što se zapravo dogodilo?
— Znam da sam se ružno ponio, gospođo Welch, ali molim vas da ne tražite
objašnjenja. Ja sam vam se ispričao i obećao da ću nadoknaditi štetu, ali ne biste li mi
vi zato dopustili da zadržim objašnjenje za sebe? Uvjeravam vas da se nije dogodilo
ništa strašno.
— Pa zašto onda odbijate da kažete što je bilo?
— Ne odbijam, nego vas samo molim da me oslobodite velike neprilike od koje vi
ne biste imali nikakve koristi.
Tu se umiješa i Bertrand. Naherivši svoju bradatu glavu, on se primače i reče:
— Lako ćemo mi što se tiče vaše neprilike, Dixone! Neće nas boljeti glava što ste
vi zapali u nepriliku. Tako ćete samo donekle okajati ono što ste učinili.
Njegova ga majka dotače rukom.
— Nemoj, nemoj se miješati, sinko! Neće ništa koristiti. Ja sam sigurna da je
gospodin Dixon naviknut da se s njim ovako razgovara. Ostavimo to po strani; nikakva
objašnjenja ne bi promijenila činjenice. Htjela bih prijeći na drugo pitanje. Ja sam sad
prilično čvrsto uvjerena, gospodine Dixone, da ste nam vi nedavno telefonirali i
predstavili nam se, zapravo slagali kad sam vas upitala, predstavili se i meni i mom
sinu kao novinar. Vi ste bili, je li? Bit će mnogo bolje da sve priznate, znate. Ja nisam
ništa rekla mom mužu, jer ga nisam htjela uzrujavati, ali vas opominjem, ako ne
dobijem zadovoljavajući ...
Poput zločinca koji je počeo priznavati pa ne vidi razloga zašto ne bi nastavio,
Dixon je već htio sve priznati, ali se na vrijeme sjetio da bi time kompromitirao
Christinu. (Je li Bertrand izvukao iz nje što i koliko?)
— Tu se grdno varate, gospođo Welch. Ne razumijem kako vam je uopće takva
misao pala na pamet. Vaš će vam, muž potvrditi da u ovom semestru nisam nikamo
putovao.
— Niste nikamo putovali? Ne shvaćam što se time mijenja.
— Pa naprosto nisam mogao biti ovdje i u Londonu u isto vrijeme, nije li tako?
Smirujući Bertranda, Welchovka reče u nedoumici:
— Kakve to ima veze s tim?
— Kako sam vam mogao telefonirati iz Londona, ako sam cijelo vrijeme bio
ovdje? Držim da vam je netko telefonirao iz Londona?
Bertrand pogleda upitno svoju majku. Ona zavrtje glavom i izgovori tiho, jedva
pomičući usnama:
— Nije nego baš odavde. Tko god bio da bio, govorio je odmah, a ako netko
naziva iz Londona, onda se najprije javi telefonistica.
— Rekao sam ti da si se prevarila — reče Bertrand mrzovoljno. — Rekao sam ti
da se iza svega toga krije David West. Pa Christine je, do vraga, bila sigurna da ju je
on nazvao i predstavio se kao Atkinson, a s nama je govorio neki njegov prijatelj, a ne
...
 Njegov pogled pade na Dixona i on ušutje. Dixon osjećaše slast pobjede koju je
izborio braneći se. Upamtit će prednosti koje je izvukao iz tobožnjeg nesporazumka u
ovoj prilici. A sad je također bilo jasno da Bertrand nije ništa izvukao iz Christine.
— Je li sad sve jasno? — upita ih uljudno.
Welchovka se iznova zacrvenje.
— Ja idem samo da vidim šta radi tvoj otac, sinko, — reče ona. — Htjela bih mu
samo nešto ...
Ne razjasnivši potanje svoju rečenicu, Welchovka iziđe iz sobe. Bertrand stupi
korak bliže Dixonu.
— Zaboravit ćemo sve to kao da ništa nije ni bilo — velikodušno će on. — Nego,
starino, odavno sam već htio da se malo porazgovorim s vama. Još od ljetnog plesa,
zapravo. Pazite sad: pitat ću vas nešto, i otvoreno vam kažem da želim da mi
odgovorite pravo. Kakve su zapravo bile vaše namjere kad ste one večeri nagovorili
Christinu da kidne s vama s plesa? Pazite, odgovarajte mi pravo!
Ovo je sve zacijelo mogla jasno čuti i Christine koja im se približila s Margaret.
Obje su djevojke izbjegavale Dixonov pogled dok su izlazile iz sobe ostavljajući ga
sama s Bertrandom. Kad su zatvorile za sobom vrata, Dixon reče:
— Ja ne mogu odgovoriti ni pravo ni krivo na takvo besmisleno pitanje. Šta mislite
kad kažete kakve su bile moje namjere? Ja nisam imao nikakve namjere.
— Vi znate isto tako dobro kao i ja što sam mislio. Šta ste htjeli s njom?
— Pitajte radije Christinu!
— Ostavimo nju na miru, ako nemate ništa protiv.
— Što bih mogao imati protiv?
Iako je mislio kako će Welchovkin račun progutati svu njegovu ušteđevinu, Dixon
poče iznenada likovati. Napokon su se završili prethodni manevri i hladni rat između
njega i Bertranda. Zatreštale su karteče.
— Nemojte biti smiješni, Dixone! Recite mi što je zapravo bilo, ili ću se morati
poslužiti drugačijim sredstvima.
— Nemojte ni vi biti smiješni! Šta biste htjeli znati?
Bertrand stisnu pesti, ali kad Dixon skinu haočari i isprsi se, ponovo ih raširi.
Dixon opet ustače naočari.
— Htio bih znati ... — reče Bertrand oklijevajući.
— Kakve su bile moje namjere? To smo već čuli.
— Kuš! Šta ste htjeli učiniti s Christinom, eto što bih htio znati.
— Htio sam učiniti upravo ono što sam učinio. Htio sam otići odande s
Christinom, dovesti je ovamo taksijem i napokon se vratiti istim taksijem kući. Tako
sam i učinio.
 — Ali ja to neću trpjeti, razumijete li?
— Prekasno je. Već ste pretrpjeli.
— A sad utuvite sebi dobro u glavu, Dixone! Dosta mi je tih vaših glupih šala!
Christine je moja djevojka i ona će ostati moja djevojka, jasno?
— Ako mislite slijedim li tok vaših misli, onda mogu reći da mi je jasno.
— Odlično. E, ako mi opet pokušate tako podvaliti ili ako mi bilo kako pokušate
podvaliti, zavrnut ću vam vratom i dati da vas izbace s posla. Razumijete li?
— Jest, razumijem vas sasvim dobro, ali se varate ako mislite da ću ja pustiti da
mi zavrnete vratom, a ako pak mislite da se čovjeka može izbaciti s fakulteta zato što je
djevojku sina svoga profesora odvezao kući taksijem, onda se još grdnije varate, ako je
moguće.
Bertrandov je odgovor uvjerio Dixona da on još nije doznao od svog oca što
sveučilišna uprava misli o Dixonu. Odgovor je bio ovaj:
— Nemojte misliti, Dixone, da mi možete prkositi i jeftino proći! Nitko ne može!
— Vidite, Welchu, da se već može. Morate shvatiti da od Christine ovisi hoće li
me još vidjeti ili neće. Ako smatrate da se morate kome prijetiti, onda otiđite do nje i
prijetite se njoj!
Bertrand zavrišta odjednom gotovo falsetom, kao da laje:
— Dosta mi je već tebe, kopile jedno! Neću više ništa da čujem, razumiješ? Kad
samo pomislim da takav ušljivi filistar kao ti njuška po mojim poslovima, dođe mi da
... Gubi se i ne izlazi mi na oči ako hoćeš da ostaneš čitav! Pusti moju djevojku na miru,
da ne gubiš vrijeme, da ona ne gubi vrijeme i da ja ne gubim vrijeme! Koga vraga
misliš kad se tu petljaš? Dosta si velik i dosta star i dosta oduran da budeš pametniji!
Dixon nije morao odgovoriti zato što su u sobu ponovo ušle Christine i Margaret.
Raspra se prekide. Christine je, čini. se, pokušala dati Dixonu mig koji on nije razumio,
uhvatila Bertranda za ruku i odvela ga iz sobe, iako je on još glasno prosvjedovao;
Margaret je šutke pružila Dixonu cigaretu koju on uze. Nekoliko trenutaka nisu ništa
govorili dok su sjedili naporedo na kauču. Dixon primijeti da jako dršće. Pogleda
Margaret i osjeti nepodnosiv teret na duši.
Znao je sad ono što je još od jučer ujutro pokušavao da zataji od sama sebe i u što
je, svađajući se s Bertrandom, prestao na neko vrijeme vjerovati: on ipak neće piti čaj
s Christinom sutra poslijepodne. Ako bude s ikojom ženskom, osim s gospođicom
Cutler, pio čaj, onda ga neće piti s Christinom nego s Margaret. On se sjeti kako je
junaka jednog modernog romana, koji mu je posudio Beesley, neprestano obuzimalo
sažaljenje koje se dizalo u njemu kao mučnina, ili tako nekako. Usporedba je bila
dobra: i njemu je bilo vrlo zlo.
— Sve je to zbog onoga što se dogodilo poslije plesa, je li? — zapita Margaret.
— Jest. Čini se da mu je prilično krivo.
 — Nije ni čudo. Šta je vikao?
— Pokušavao me uvjeriti da treba da mu se maknem s puta.
— Što se nje tiče?
— Tako je.
— Pa hoćeš li?
— A?
— Hoćeš li mu se maknuti s puta?
— Hoću.
— Zašto, James?
— Radi tebe.
Očekivao je provalu nekakvih snažnih osjećaja, ali ona samo reče:
— Mislim da je to glupo od tebe — neutralnim tonom koji nije bio napadno
neutralan, nego naprosto neutralan.
— Zašto misliš?
— Mislila sam da smo jučer sve to raščistili. Čini mi se da nema smisla
započinjati sve iznova.
— Nema druge. Ionako bismo prije ili kasnije, opet započeli; zašto ne bismo sad?
— Nemoj biti smiješan! S njom bi ti bilo mnogo veselije nego što ti je ikad bilo sa
mnom.
— Možda bi bilo. Radi se o tome da ja moram ostati uz tebe.
Rekao je ovo bez gorčine, a nije je ni osjećao. Nakon kraće šutnje ona odvrati:
— Ja ne prihvaćam ta odricanja. Ti je se odričeš radi nekih obzira. Tako rade
budale.
Tu prođe minuta-dvije dok ponovo ne progovoriše. Dixon je osjećao da njegovom
ulogom u ovom razgovoru, pa i u cijelom njegovu odnosu s Margaret, upravlja neka
sila koja je izvan njega, a koja ipak nije ni u njoj samoj. Osjećao je jače nego ikad da
sve što govori i čini ne potječe iz njegove volje niti čak iz dosade nego iz nekakva
osjećaja situacije. A otkud taj osjećaj ako njegova volja, kako se čini, nema nikakva
udjela u tome? Malo se uznemiri kad vidje da mu se u glavi stvaraju riječi koje će
domalo čuti kako sam izgovara zato što mu druge ne padaju na pamet. On ustade i uputi
se prozoru misleći da će vani možda vidjeti nešto što će ga potaći da kaže drugo, ali
prije nego što dođe do prozora okrenu se i reče:
— Nisu posrijedi obziri nego ja vidim što moram učiniti.
— Ti si sve to izmislio zato što me se bojiš — reče ona razgovijetno.
On je pozorno pogleda prvi put otkako je ponovo ušla u sobu. Sjedila je s nogama
na kauču obuhvativši rukama koljena, a na licu joj je bio pozoran izraz. Moglo bi se
pomisliti da raspravlja o nekom naučnom problemu koji dobro poznaje i koji je zanima.
Opazi da je mnogo manje našminkana nego obično.
— Od jučer te se ne bojim — reče on. Ni sad nije bio svjestan da je odlučio što će
reći.
— Ne razumijem te.
— Nije važno. Prestani mi prigovarati! Sve je potpuno jednostavno.
— Meni se ne čini tako, James! Uopće te ne mogu razumjeti.
— Možeš, možeš. — Dixon joj priđe i ponovo sjede uz nju. — Hajdemo u kino
večeras. Ne moraš baš ići u kazalište. Znam da se Carol neće ljutiti.
— Nisam ni kanila ići.
— Dobro onda.
On je uhvati za ruku, a ona se i ne pomače. Nastane ponovo šutnja za koje začuše
kako netko teškim koracima strča niz stepenice u predsoblje. Margaret zirnu na njega i
okrenu glavu. Reče nekakvim promuklim glasom:
— Dobro, idem s tobom u kino.
— Odlično. — Dixonu bijaše drago što je razgovor svršio. — Ja idem da potražim
Neddyja i da rezerviram sjedište za tebe. Možemo stati svi šestoro. Ti idi gore i spremi
se!
Otiđoše u predsoblje gdje zatekoše Welcha u neobično ekstravagantno skrojenu
odijelu od plava serža kako se divi svojoj slici.
— Ja ću se odmah vratiti — reče Margaret i potrča uz stepenice, a Dixon pomisli
da je njihov razgovor, ma koliko i inače bio čudan, bio iskren, što se ne bi moglo reći
za njihove dosadašnje odnose. To svakako nešto vrijedi.
Ugledavši ga, Welch zausti da kaže nešto što bi zacijelo počinjalo ovako: »Suština
je dječje umjetnosti, naravno ...« ali ga Dixon preduhitri rekavši da bi se i Margaret
povezla s njima, ako može. Pošto se načas u čudu namršti, Welch klimnu glavom i uputi
se s Dixonom do ulaznih vrata koja i otvori. Zastadoše na stepenicama. Pirkao je
povjetarac, a sunce prosjajivalo kroz tanko tkivo oblaka. Vrućina je popustila.
— Ja idem samo po kola — reče Welch. — Vidite, posve sam smetnuo s uma da
ćemo izići, inače ih ne bih ni garažirao. Začas ću se vratiti.
On ode. Dixon začu kako opet netko silazi niz stepenice. Okrenu se i ugleda
Christinu kako ide prema njemu. Na sebi je imala malen crni bolero, ali je inače bila
obučena isto onako kao na nazovi umjetničkom programu. Možda i nema druge odjeće
za svaki dan, a ako je tako, onda nije smio primiti od nje onu funtu za taksi. Ona mu se
nasmiješi i pristupi.
— Nadam se da vam nije bilo odviše ružno s Bertrandom — reče ona.
— S Bertrandom? A ... nije, bilo je dobro.
— Uspjela sam ga poslije umiriti.
 On je promatraše; stajala je raširenih nogu i činilo se da je vrlo snažna i
samopouzdana ... Vjetrić joj je pomakao uvojak plave kose na krivu stranu, preko
razdjeljka. Malo je zažmirila kad je okrenula lice suncu. Činilo se kao da se sprema
učiniti nešto opasno, važno i jednostavno što će joj služiti na čast, čak ako i ne uspije.
Dixon se nekako rastuži i ozlojedi. Pogleda u stranu, preko obližnje živice na polja
gdje je niz vrba označavao korito rječice. Jato vrana — valjda ih je bilo dvije stotine
— letjelo je prema kući, zatim je, baš iznad rječice, skrenulo duž rječice.
— Što se tiče onog čaja sutra — reče Dixon i okrenu se napola Christini.
— Što? — reče ona ponešto nervozno. —Šta je s čajem?
Welch je iza ugla upalio motor.
— Ne brinite — nadoda. — Doći ću svakako.
Prije nego je dospio reći, ona se osvrnula i pogledala u predsoblje te mu
zaprijetila prstom mršteći se.
Bertrand dođe na stepenice prelazeći pogledom s jednoga na drugo. Na glavi je
imao plavu baretu koja se Dixonu doimala uglavnom isto onako kao šešir za ribolov
staroga Welcha. Ako ovakvo pokrivalo štiti od nečega, od čega zapravo? Ako ne štiti
ni od čega, što je onda? Čemu služi? Čemu služi?
Kao da pogađa što želi pitati, Christine se ponovo namršti i pogleda njega pa
Bertranda.
— Sad, bez obzira što mislite jedan o drugome — reče ona — saberite se, za
miloga boga, i vladajte se pristojno pred gospodinom i gospođom Welch. Ja sam
mislila da ste maloprije obojica šenuli pameću.
— Ja sam mu samo rekao kamo ... — poče Bertrand.
— E, sad mu nećeš ništa reći — ona se okrenu Dixonu — niti ćete vi njemu šta
reći. Ako se počnete svađati u autu, ja ću iskočiti iz njega.
Nekoliko su trenutaka stajali razdvojeni. Dixon je najviše žalio zbog činjenice što
će, odrekne li se Christine, morati obustaviti vatru u ratu s Bertrandom. Iza ugla se
pojavi poskakujući Welchov automobil s vlasnikom za upravljačem i svi troje pođoše
prema njemu. Welchovka iziđe iz kuće s Margaret, zatvori ulazna vrata i pridruži im se
ne gledajući Dixona. Tada nastade pomalo neprilična jagma za mjestima koja se svrši
tako da se Dixon obrete na prednjem sjedištu, u sredini između Welcha i Margaret.
Otraga su sjedili Welchovka, Christine i Bertrand. Dixon pomisli da je raspored
zgodan, simetričan. Dašćući, Welch odmače nogu s pedala za spojku i automobil krenu
poskakujući kao klokan na što se zacijelo bio već navikao.
 XIX

Dixon pogleda telefon koji stajaše nasred crna plišana stolnjaka na bambusovu
stoliću u salonu gospođice Cutler. Osjećao se kao alkoholičar koji promatra bocu
džina; jedino ako se posluži njime, nastupit će željeno smirenje, ali je vjerojatno, kako
se nedavno mogao uvjeriti, da će biti teških popratnih posljedica. Mora otkazati
sastanak s Christinom do kojega preostaje još svega deset sati. Međutim mora računati
da će se na telefonu javiti Welchovka. U drugim bi ga prilikama ta mogućnost zacijelo
odvratila od njegova nauma, ali je sad odlučio da se radije izloži toj opasnosti nego da
se sastane s Christinom i rekne joj u lice da je kraj njihovoj maloj avanturi. Nije mogao
podnijeti misao da će taj njihov sastanak biti posljednji. Sjede za telefon, nazva broj i
nakon nekoliko trenutaka začu Welchovkin glas. Nije se smeo, ali se, prije nego je bilo
šta rekao, nakreveljio tako da je nalikovao na indijskog mornara kako bi dao oduška
svojoj srdžbi. Da Welchovka možda ne sjedi cijelo vrijeme pokraj telefona ili da ne
stere sebi postelju blizu njega da se može odmah javiti ako on zazove?
— Sad ću vas spojiti — zapjevuši on onako kako je zamislio. —Halo, tko je tamo?
Welchovka reče broj svoga telefona.
— Govorite glasnije, London — nastavi on. — Imate vezu. — Zatim stisnu zube,
razvuče usne koliko je god mogao i zareža profinjenim basom: — Halaha, halaha — što
poprati njiskavim — Imate vezu, London — i opet basom — Halaha, je li kod vas neka
gospođica Keleren, molim lijepa? — On zašišta oponašajući smetnje na liniji.
— Tko ste vi, molim vas?
Dixon se njihao amo-tamo kao u dubokoj žalosti primičući i odmičući usta od
telefona:
— Halaha, halaha, Fartješka kja.
— Oprostite, nisam dobro čula ...
— Farteskja ... Farteskja ...
— Tko? Čini mi se da je ...
— Halaha ... Jeste li vi gospođica Keleren?
— Jeste li vi gospodin? ...
— Farteskja — prodere se očajnički Dixon pokrivajući usta rukom i svladavajući
se da ne zakašlje.
— Vi ste gospodin Dixon, je li? Šta opet pokušavate? ...
—Halaha ...
— Molim vas da prestanete s tim ... smiješnim, s tim ...
— Prošle su tri minute — zarza Dixon slineći. — Molim vas, završite razgovor,
vrijeme je prošlo. — Odmače se od telefona za dužinu cijele ruke, prodere se
posljednji put iza glasa i ušutje. Doživio je potpun poraz.
 — Ako ste još tu, gospodine Dixone, — reče trenutak kasnije Welchovka kojoj je
glas, zbog nekoliko milja koje su ih dijelile, prodirao čovjeku do kosti — htjela bih
vam reći da ću biti prisiljena, ako vi još jednom pokušate da se miješate u poslove
moga sina ili u moje poslove, da zamolim svog muža da poduzme disciplinske mjere
protiv vas i da mu kažem što ste učinili s ...
Dixon objesi slušalicu.
— Posteljinom — reče. Dršćući posegnu za cigaretom. U posljednjih je nekoliko
dana sasvim odustao od pokušaja da racionira cigarete. Morat će otići na sastanak; bilo
bi odveć neuljudno da brzojavi da neće doći. A Welchovka bi vjerojatno zauzela takav
položaj da bi se prva dočepala brzojava. Dok je palio cigaretu, telefonsko je zvonce
zazvonilo na dvije stope od njega; naglo se trgao i zakašljao, zatim podigao slušalicu.
Tko bi sad mogao biti? Po svoj prilici Johnsa traži kakav oboist ili, možda, klarinetist.
Reče:
— Halo!
Odgovori mu nečiji glas koji mu je, hvala bogu, bio posve nepoznat:
— O, molim vas, stanuje li tu neki gospodin Dixon?
— Na telefonu.
— O, gospodine Dixone, baš mi je drago što sam vas našao. Na fakultetu su mi
dali vaš broj. Ja se zovem Catchpole; vjerojatno ste čuli o meni od Margaret Peel.
Dixon se ukruti.
— Jesam, čuo sam — reče suzdržljivo. Nije očekivao takav glas od Catchpolea —
miran, uljudan i, rekao bi, bojažljiv.
— Nazvao sam vas zato što se nadam da mi vi možete reći kako je Margaret. Tek
sam nedavno doputovao i nisam uspio još ništa doznati o njoj. Znate li vi kako joj je u
posljednje vrijeme?
— Zašto se niste obratili njoj i pitali je? Ili ste možda pokušali pa ona nije htjela
govoriti s vama? Bogme je i razumljivo.
Dixona ponovo obuze drhtavica.
— Bit će da je posrijedi neka zabuna ...
— Ja znam njenu adresu, ali ne znam zašto bih je dao baš vama.
— Gospodine Dixone, ne razumijem zašto govorite takvim tonom. Ja jedino želim
doznati kako je Margaret. Zar u tome ima kakvo zlo?
— Upozoravam vas da gubite uzalud vrijeme ako se želite vratiti njoj, razumijete
li?
— Ne razumijem što hoćete da kažete. Jeste li sigurni da me niste s kim zamijenili?
— Vi ste Catchpole, je li?
— Jesam. Molim vas ...
 — E pa onda znam tko ste i šta ste. I sve o vama.
— Molim vas, saslušajte me, gospodine Dixone! — Glas na drugoj strani žice
malo zadrhta. — Samo sam htio čuti je li Margaret dobro ili nije. Nećete mi čak ni na
to pitanje odgovoriti?
Dixon se smiri kad začu ovu molbu.
— Dobro, hoću. Tjelesno je sasvim dobro, ali je duševno otprilike onako kako se
moglo očekivati.
— Mnogo vam hvala! Drago mi je što je tako. Smijem li vas još nešto pitati?
— Što?
— Zašto ste se maloprije onako naljutili kad sam vas upitao za nju?
— Razlog je prilično jasan, nije li tako?
— Na žalost, meni nije. Čini mi se da je posrijedi neki nesporazum. Ja mislim da
vi nemate nikakva razloga da budete kivni na mene. Naime, da nemate pravog razloga?
Ova je izjava zvučala neobično iskreno.
— E pa ja ne mislim tako — reče Dixon, ali ne mogaše prikriti zbunjenost.
— Ja vidim da je tu nastala neka zbrka. Rado bih se s vama jednom sastao, ako
biste vi htjeli, pa da pokušamo izvesti sve načistac. Ne možemo ovako, telefonski. Šta
vi mislite?
Dixon oklijevaše.
— Možemo. Šta vi predlažete?
Uglaviše da će se sastati prekosutra, u četvrtak, da popiju nešto prije ručka, u
nekoj gostionici na početku Sveučilišne ceste. Objesivši slušalicu, Dixon je sjedio
neko vrijeme pušeći. Zabrinjavao ga je taj razgovor, ali ga je, uostalom, većina
događaja u posljednje vrijeme zabrinjavala, da ne kažemo što gore. Bilo kako mu
drago, otići će i vidjeti što je. Naravno Margaret ni riječi. Uzdahnu i pogleda u džepni
kalendar za godinu 1943 u koji je zapisivao telefonske brojeve, privuče telefon i nazva
London. Uskoro je rekao:
— Molim vas, mogu li govoriti s doktorom Catonom?
Opet kratka stanka, a onda pun, samopouzdan glas jasno progovori:
— Ovdje Caton.
Dixon se predstavi i reče s kojeg je sveučilišta.
Odjednom je glas, tko zna zašto, izgubio onu punoću i samopouzdanje.
— Što želite? — zapita otržito.
— Čitao sam o vašem imenovanju, gospodine doktore — usput bih vam htio
čestitati — pa bih htio znati što će biti s onim mojim člankom koji ste vi onako ljubazno
prihvatili? Možete li mi reći kad će izići?
— E sad, znate, gospodine Dickersone, imamo vrlo mnogo teškoća u posljednje
vrijeme. — Glas je opet bio onako samopouzdan kao da recitira neku pjesmicu za koju
zna da je zna.
— Možete i sami zamisliti koliko imam priloga koji čekaju na red. Vi doista ne
smijete očekivati da će vaš članak — koji mi se, mogu reći, vrlo svidio — izići za pet
minuta.
— Razumijem, gospodine doktore, i nimalo ne sumnjam da imate mnogo priloga.
Samo bih htio znati biste li mi mogli otprilike reći kad će izići, ništa više.
— Kad biste samo znali, gospodine Dickersone, koliko imamo teškoća ovdje!
Složiti naše materijale za štampu jest posao koji može obaviti samo izvanredno vješt
slagar. Jeste li ikad pomislili koliko vremena treba da se složi samo pola strane
fusnota?
— Nisam, ali potpuno shvaćam da je taj posao vrlo složen. Ja sam vas zapravo
htio pitati šta vi mislite kad biste, po prilici, mogli objaviti moj članak.
— E, što se toga tiče, gospodine Dickersone, sve to nije nipošto tako jednostavno
kako se možda vama čini. Vi vjerojatno poznajete Hardyja s Trinity koledža; jedan je
njegov rad kod štampara već sedmice i sedmice i dva-tri puta na dan, pa i češće,
telefoniraju mi i pitaju me za ovo ili ono. Naravno, vrlo često moram ih naprosto
uputiti na njega, osobito ako je riječ o kakvu stranom spisu ili nečemu sličnom. Ja znam
da ljudi u vašem položaju misle da je urednički posao pusta zabava i veselje; vjerujte
mi da je takvo mišljenje daleko od istine.
— Uvjeren sam, gospodine doktore, da je vaš posao neobično težak i, naravno,
nije mi na kraj pameti da zahtijevam od vas nekakav konačan rok, ali mi je prilično
važno da znam kad biste vi otprilike mogli objaviti moj članak.
— Ja vam ne mogu obećati da će vaš članak izići iduće sedmice — reče doktor
Caton pomalo srdito kao da Dixon budalasto traži jedno te isto — kad imamo toliko
teškoća. Sigurno i sami uviđate. Čini se da vi ne shvaćate koliko treba pripremati svaki
broj, a napose prvi. To vam nije isto što i sastaviti vozni red ... Što? Što? — završi on
glasno i sumnjičavo.
Dixon nije bio načistu nije li mu se, nesvjesno, omakla kakva kletva. Iz žice dopre
potmula, metalna lupa kao da tko u katedrali udara čekićem po pocinčanu željezu. On
reče ponešto glasnije:
— Vjerujem da nije i potpuno sam se pomirio s odgodom. Ali da budem sasvim
iskren, gospodine doktore, prilično mi je hitno potrebno da se učvrstim na svom
položaju na fakultetu, i kad bih se mogao pozvati na vas, kad biste mi mogli dati ...
— Žalim što čujem da imate neprilika, gospodine Dicksone, ali, na žalost, ja ovdje
imam toliko teškoća da me vaše neprilike ne mogu jako dirnuti. Ima mnogo ljudi koji su
u istom položaju kao i vi; ne znam kamo bih dospio kad bi svi oni tražili od mene takva
obećanja.
— Ali gospodine doktore, ja ne tražim od vas nikakva obećanja. Htio bih samo da
mi kažete neki rok, čak bi mi i sasvim neodređeni rok dobro došao — recimo »u drugoj
polovici iduće godine«. Vi nećete biti ničim vezani ako mi navedete neki rok. —
Nastade šutnja koju Dixon protumači kao zatišje pred buru. — Hoćete li mi dopustiti da
kažem »u drugoj polovici iduće godine« kad me budu pitali?
Iako Dixon čekaše desetak sekundi, ništa mu ne odgovori, osim metalne lupe koja
postajaše sve jača i češća.
— Imam vrlo mnogo teškoća, vrlo mnogo teškoća, vrlo mnogo teškoća —
probrblja Dixon u telefon, zatim nabroji nekoliko teškoća koje su mu se činile pogodne
da ih doktor Caton svlada. Smišljajući još varijacije na temu, on iziđe iz sobe
mrmljajući nešto i trešući glavom i ramenima kao marioneta. Eto takmaca Welchu u
vještini izmicanja, govorni odsjek, a u fizičkom je odsjeku iste struke taj čovo natkrilio
Welcha na samu početku: bijeg u Južnu Ameriku je već po tradiciji vrhunac u karijeri
izmicanja. Vrativši se u svoju sobu, Dixon je udahnuo što je mogao više zraka i ječao
bez predaha oko pola minute. Zatim je izvadio bilješke za predavanje i nastavio rad.
Pet sati kasnije procijenio je da je ukupno napisao toliko teksta da bi mogao čitati
četrdeset i pet minuta. Sad mu se činilo da ni u cijelom svemiru, ni u njegovoj glavi ni u
bilo čijoj tuđoj ni bilo gdje na slobodi, nema više činjenica koje bi mogao upotrijebiti.
Pa ionako je većim dijelom tih četrdeset i pet minuta hodao rubom koji je dijelio ono
što je bilo u nekoj vezi s temom od onoga što nije bilo ni u kakvoj vezi s njom. Petnaest
minuta koliko mu je još nedostajalo do pedeset i devet morat će ispuniti zaključkom
koji će zacijelo biti vrlo opširan što mu se nije sviđalo. On bi bio zadovoljan i
ovakvim završetkom: »Napokon, hvala bogu što živimo u dvadesetom stoljeću«, ali ne
bi bio zadovoljan Welch. Tada ponovo zgrabi olovku, nasmija se blaženo i napisa:
»Ovaj prikaz, koliko god bio kratak, ne bi imao nikakve svrhe kad bi ostao naprosto —
precrta riječ »naprosto« — historijski zapis. Mi koji živimo u vijeku mehaniziranih
zabava možemo iz ovoga izvući vrijedne pouke. Čovjek se pita kako bi ti ljudi koje
sam pokušao opisati reagirali na takve tipične moderne pojave kao kino, radio,
televizija. Što bi mislio čovjek toga doba koji je bio (bijaše? bi bio? je?) naviknut da
sam sebi izvodi muziku (tu mora pogledati Welcha), o društvu u kojemu takve kakav je
on smatraju za čudake, u kojemu se čovjek, ako svira sam, za sebe, neki instrument
mjesto da plati drugima, ako pjeva madrigal mjesto jeftina plesnog šlagera, izvrgava
opasnosti da ga nazivaju »usijanom glavom«, u kojemu ...
On prestade pisati i otrča u kupaonicu gdje se uze prati luđački brzo. Prestao je
pisati u posljednji čas; ako bude sreće stići će da se obuče i odjuri u hotel na čaj s
Christinom, ali neće stići da misli o sastanku s njom. Ipak, ma koliko je snage ulagao u
kretanje bivalo mu je pomalo mučno od zebnje.
Zakasnio je na sastanak dvije minute. Ušavši u dvoranu u kojoj su servirali čaj,
Dixon ugleda Christinu kako već sjedi i čeka ga i nešto ga, je li od straha ili čega
drugoga, presiječe u grudima. Računao je da će mu ona dati nekoliko minuta vremena
kako bi mogao smisliti što će joj reći; Margaret bi mu dala toliko vremena, a i više.
 Ona se nasmiješi kad joj se približi.
— Zdravo, Jim!
Bio je veoma uzbuđen.
— Zdravo — odzdravi on i malo se nakašlja.
Boreći se s iskušenjem da vidi stoji li mu dobro kravata, nisu li mu zalisci na
džepovima posuvraćeni, jesu li mu razrezi zakopčani, on oprezno sjede sučelice njoj.
Danas je imala na sebi modar kaputić koji je bio od iste tkanine kao i njena suknja, a
činilo se da su i jedno i drugo i bijela bluza tek nedavno izglačani. Bila je toliko vraški
lijepa da se Dixonu zavrtje u glavi od napora da misli što će joj reći, nešto što će biti
sasvim različito od onoga što joj je kanio reći.
— Kako ste? — zapita ona.
— Hvala na pitanju, dobro; baš sam radio. Nadam se da ste uspjeli otići bez
teškoća.
— Ja ne znam kako je kad je bez teškoća.
— Ah, baš mi je žao. Što se dogodilo?
— Čini mi se da je Bertrand bio prilično sumnjičav. Rekla sam mu da moram
obaviti neke poslove u gradu. Nisam mu ništa izričito spomenula, jer sam mislila da bi
moglo biti ...
— Tako je. I kako se on držao?
— Pomalo čudno. Rekao mi je svašta, kako sam ja svoja gospodarica i neka radim
što hoću, i neka ne mislim da sam bilo čime vezana. Poslije toga sam se prilično jadno
osjećala.
— Potpuno vas razumijem.
Ona se naže naprijed i nalakti se na nizak okrugao stolić za kojim su sjedili.
— Vidite, Jim, ja zapravo mislim da je prilično ružno što sam uopće došla na
sastanak s vama. Ali kad sam. rekla da ću doći, morala sam doći. A, naravno, ipak sam
željela da dođem, isto onoliko koliko i onda kad ste mi predložili da se sastanemo. Ali
sam o svemu dobro razmislila i odlučila ... Slušajte, hoćete li da najprije popijemo čaj
pa da onda govorimo?
— Neću, radije recite sad što god želite reći.
— Dobro onda. Evo šta, Jim: mislim da sam onda kad ste mi predložili da dođem
ovamo bila koje čime zanesena. Mislim da ne bih bila pristala na vaš prijedlog da sam
imala vremena da razmislim što činim. Ipak bih bila isto toliko željela da dođem. Žao
mi je što sam odmah načela tu temu, jer smo jedva imali vremena da se pozdravimo, ali
vjerojatno i sami pogađate što hoću da kažem, je li?
Dixon nije ni pomislio da ove riječi olakšavaju njegov zadatak. On reče potmulim
glasom:
 — Dakle, vi ne želite da se ovo nastavi?
— Ja zapravo ne znam kako bi se moglo nastaviti, a vi? Radije bih da nisam
odmah počela govoriti o tome, ali mi je to bilo na duši. Vidite, vi ste tako reći vezani
za ovo mjesto, je li? Ili možda često putujete u London?
— Ne putujem gotovo nikad.
— E, dakle, mogli bismo se vidjeti jedino onda kad bi me Bertrand pozvao da
posjetim njegove roditelje, kao sad, a meni ne bi bilo ugodno kad bih se neprestano
morala iskradati na sastanke s vama. I uostalom ...
Ona ušutje, a na licu joj se pojavi izraz koji nagna Dixona da se okrenu na stolici.
Nečujno je po sagu prišao mlađahan konobar i sad stajao pred njim premještajući se s
noge na nogu i dišući na usta. Dixon pomisli da nije nikad u životu vidio ljudsku priliku
iz koje bi izbijalo toliko drskosti bez pomoći govora, kretnji ili bilo kakve grimase. Ta
je prilika mahala srebrnim poslužavnikom nastojeći biti neusiljeno graciozna i gledala
pokraj Dixona u Christinu. Kad Dixon reče:
— Molim vas dva čaja — konobar se jedva primjetno osmjehnu Christini kao da
je dostojanstveno, ali iskreno sažaljeva, zatim se obrnu i ode udarajući se u hodu
poslužavnikom po koljenu.
— Oprostite, što ste ono bili rekli? — zapita Dixon.
— Samo da sam, ah, vezana s Bertrandom, to je sve. Nije riječ o nekim obavezama
prema njemu ili što slično. Naprosto neću da pravim gluposti. Ne mislim reći da je
glupost što sam došla na sastanak s vama. Ama naprosto se ne mogu, čini se, suvislo
izražavati. — Malo po malo i na mahove, ona je poprimala svoj »uzvišeni« ton i
držanje. — Bojim se da vas mogu samo zamoliti da me pokušate razumjeti. Ja znam da
ljudi uvijek tako govore i čini mi se da ni sama sebe ne mogu sasvim razumjeti, pa kako
onda mogu očekivati da me vi razumijete, ali je, eto, tako.
— Dakle, vi povlačite ono što ste rekli o Bertrandu, da vam je prilično dodijao?
— Ne povlačim, sve je isto onako. Ja sad nastojim da sve primim onako kako jest.
Jednako mi je teško kao i onda kad smo se razgovarali o tome u taksiju, ali se moram
malo potruditi, ne smijem sve ostaviti kad mi se svidi, ne smijem očekivati da će se
ljudi uvijek vladati onako kako bih ja htjela. U takvu odnosu u kakvu sam ja s
Bertrandom mora biti stanovite nestalnosti. I ne vrijedi se živcirati što je tako, moram
to prihvatiti, čak ako i ne želim. Nezgoda je u tome što u isto vrijeme moram vama
učiniti nažao.
—Ne brinite zbog toga — reče Dixon. — Vi morate učiniti onako kako mislite da
je najbolje.
— Kako god učinim, neće biti najbolje — reče ona. — Čini mi se da sam cijelo
vrijeme bila vrlo glupa. — Iako je sad posve poprimila ono svoje držanje, Dixon ga je
jedva primjećivao. — Ne bih nipošto htjela da mislite da sam bila lakoumna, znate, kad
sam dopustila da me poljubite i kad sam rekla da ću doći ovamo i tako dalje. I mislila
sam sve onako kako sam rekla; inače ne bih rekla. I ne bih htjela da mislite da sam sve
to učinila samo radi zabave ili zato što mi se vi ne biste dovoljno sviđali ili što slično.
Nije tako i ne smijete misliti da je tako.
— U redu, Christine! Što se toga tiče, budite bez brige! Oho ... evo ga!
Konobar se ponovo pojavio pokraj Dixona s punim poslužavnikom u ruci. Spustio
ga je ili, bolje reći, ispustio i ponovo prihvatio na dva palca iznad stola; zatim ga je s
odvratnom pretjeranom brižljivošću položio nečujno na stol. Uspravivši se, ponovo se
osmjehnuo, ovaj puta Dixonu, zadržao se časak kao da želi pokazati kako ne kani
razmještati čajni pribor i udalji se oponašajući čovjeka koji jako šepa.
Christine uze razmještati posuđe i točiti čaj. Kad mu pruži šalicu, reče:
— Oprostite, Jim! Nisam htjela da budem takva. Hoćete li sendvič?
— Hvala, neću ništa jesti.
Ona klimnu glavom i poče jesti, po svemu sudeći, s velikim tekom. Dixona stade
zanimati ovaj konvencionalni nedostatak konvencionalne tankoćutnosti; gotovo je prvi
puta u životu vidio ženu koja se ponaša na način koji se smatra za tipično ženski.
— Uostalom — reče ona — vi imate obaveze prema Margaret, nije li tako?
Dixonu se ote prilično drhtav uzdah; iako je teoretski najgori dio sastanka prošao a
da on još nije obamro kao što je znao da će se uskoro dogoditi, bio je još uzbuđen.
— Tako je — odgovori on. — Baš sam vam to htio danas reći, samo ste me vi
pretekli. Došao sam da vam kažem da se, po mom mišljenju, ne smijemo dalje sastajati
radi moje veze s Margaret.
— A tako! — Ona uze jesti drugi sendvič.
— U našim je odnosima došlo do prijelomne tačke u ovih posljednjih nekoliko
dana, zapravo. Nakon plesa, ako ćemo pravo.
Ona baci hitar pogled na njega.
— Posvađali ste se zbog toga, jeli?
— Pa jest, mislim da bi se moglo i tako reći. Zapravo je bilo mnogo gore nego da
smo se posvađali.
— Eto vidite koliko sam nezgoda izazvala zato što sam onako pobjegla s vama.
— Nemojte biti smiješni, Christine — srdito će Dixon. — Govorite kao da ste vi
bili pokretač svega. Ako je tko odgovoran za nezgode, kako vi kažete, onda sam to ja.
Ne mislim ipak da me se može zbog bilo čega pokuditi, isto kao ni vas. Sve se
dogodilo sasvim prirodno. Sve to okrivljavanje same sebe čini mi se pomalo
pretjerano.
— Oprostite, sigurno sam se krivo izrazila. Koliko znam, ja nisam ni u čemu
pretjeravala.
— Ni ja ne mislim da ste u bilo čemu pretjeravali. Nisam htio da pomislite da se
ljutim. Prilično sam potišten zbog onoga s Margaret.
— Je li bilo vrlo gadno? Što vam je rekla?
— Ah, rekla mi je svašta. Gotovo sve što mi je mogla reći.
— Po vašim se riječima čini da je bilo strašno. Što se zapravo dogodilo?
Dixon ponovo uzdahnu i otpi malo čaja.
— Sve je to tako ... zamršeno. Ne bih vas htio gnjaviti.
— Nećete me gnjaviti. Rado bih čula ako mi želite ispričati. Napokon, na vama je
red.
Tu se tako osmjehnula da se Dixon gotovo sasvim smeo. Da joj nije doista sve ovo
smiješno?
— Jest — reče on nevoljko. — E pa vidite, tu je upleteno štošta iz prošlosti. Ona
je doista pristojna djevojka i veoma mi se sviđa ili bi mi se bar sviđala kad bi htjela.
Ali ja sam se vezao s njom a da zapravo nisam htio, koliko god to zvuči smiješno. Kad
sam se upoznao s njom, lani u listopadu, ona je hodala s nekim momkom koji se zove
Catchpole ...— On ispriča ukratko, ali inače s neznatnim preinakama, sve što je bilo
između njega i Margaret i, na kraju, kako su sinoć išli zajedno u kino. Ponudio je
cigaretama Christinu, koja je pojela sve što je konobar donio, uzeo jednu i dodao: —
Eto, sad se to opet manje-više sve iznova započelo, iako vam ne bih rado objašnjavao
što se to manje-više iznova započelo, a i uopće se malo nejasno izražavam. Uostalom,
mislim da ona i ne zna pravo koliko me vi zanimate i ne vjerujem da bi joj bilo drago
kad bih joj rekao.
Christine izbjegavaše njegov pogled odbijajući nevješto dim. Upita ga
ravnodušno:
— Kako se držala kad ste se sinoć rastali?
— Isto kao i cijelu večer, bila je posve mirna i naoko razborita. Ah, znam da ovo
zvuči pomalo uvredljivo; nisam baš tako mislio, mislio sam da je ... ama nije bila
onako razdražljiva, nije se opažala na njoj ona živčana napetost kakva se inače opaža.
— Mislite li da će sad, kad misli da je sve manje-više u redu, biti i dalje takva?
— Pa moram priznati da sam se počeo nadati ... — Pošto je izrekao naglas ovu
nadu, ona mu se učini dozlaboga naivna. — Ama ne znam. Uostalom, svejedno je.
— Čini se da baš niste sretni.
— Je li? Svakako da mi nije lako.
— Nije, a i neće vam biti ništa lakše, je li? — Dixona razdraži ova pripomena i on
ništa ne odgovori, a ona nastavi otresajući pepeo s cigarete u tanjurić. — Vjerojatno
vam neće biti drago što ču vam reći, ali mislim da i sami shvatate da ni vi ni ona nećete
zajedno biti jako sretni.
Dixon se nastojaše svladati.
 — Ne, mislim da nećemo, ali tome nema lijeka. Mi se naprosto ne možemo razići,
i gotovo.
— Pa šta ćete onda učiniti? Hoćete li se uskoro zaručiti ili što?
Bijaše to ona ista radoznalost koju je pokazala prije nekoliko sedmica kad ga je
ispitivala o tome koliko pije.
— Ne znam — odgovori hladno trudeći se da ne misli o zarukama s Margaret. —
Mislim da bismo se mogli zaručiti ako i dalje bude ovako kao i sad.
Činilo se da ona ne primjećuje neprijazna prizvuka u njegovu glasu. Premještajući
se na stolici, ona pogleda uokolo i reče poučno:
— E pa čini se da su se za nas oboje već drugi pobrinuli, je li? Dobro je kad je
tako.
Ova je autoritativna, plitka napomena djelovala na Dixona tako da je osjetio
mrzovoljno žaljenje i zabrzao:
— Jest, kad čovjek dobro pogleda, nema zapravo velike razlike među nama. Vi i
dalje održavate svoju tričavu vezu s Bertrandom zato što mislite da je, usprkos riziku
koji prati takve odnose, tako sigurnije nego da okušate sreću sa mnom. Vi znate kako
vam on može podvaliti, ali ne znate kako bih vam sve ja mogao podvaliti. A ja se držim
Margaret zato što nemam petlje da je ostavim neka se brine sama za sebe pa tako ne
činim ono što bih htio jer se bojim ... Mi smo oboje dozlaboga, ziheraški oprezni; ne
može se čak reći da se brinemo o sebi. — Pogleda je ponešto prezirno i ozlojedi se kad
u njenim očima pročita to isto. — U tome je, eto, sve; a najgore je što ću ja i dalje
raditi isto onako kako sam i dosad radio. To samo pokazuje kako malo vrijedi što znaš
na čemu si.
Kad je ovo rekao, pade mu na pamet, tko zna zašto, da bi s nekoliko riječi mogao
učiniti da Christine ostavi Bertranda; trebalo bi samo da joj kaže ono što mu je rekla
Carol. Ali ona vjerojatno sve zna, možda je i toliko privržena Bertrandu da ne bi
prekinula s njim čak ni zbog tako nečega i radije bi ga dijelila s nekim drugim nego da
ga izgubi. I, uostalom što bi ona mislila o njemu kad bi joj on to sad otkrio? Bolje da i
ne misli o tome. Činilo se da neće nikad imati pogodne prilike da raskrinka Bertranda,
pred bilo kim, što je bila velika nepravda kad se uzme u obzir kako je pošteno šutio i
koliko je vrebao pravi čas.
Christine je sagnula glavu — kako je pomno počešljana! — nad tanjurić u kojemu
je gasila cigaretu.
— Čini mi se da vi pravite od muhe slona. Među nama se nije dogodilo ništa što bi
bilo vrijedno spomena, nije li tako? — reče ona ne podižući glave.
— Slažem se, ali tako ne valja suditi ...
Christine mu pogleda u oči, porumenje, a on ušutje.
— Mislim da je glupo što vi govorite — reče ona s jedva primjetnim londonskim
naglaskom koji jedva da je uočio dotada. — Čini se da vi mislite da ste dokazali nešto
tim svojim riječima. Naravno da mi radimo to što vi kažete, ali vi govorite tako kao da
ne radimo ništa drugo. Ne mislite li da ljudi katkad rade nešto zato što hoće da rade
tako, zato što hoće da urade onako kako će biti najbolje. Ne razumijem što imate od
toga što nastojanje da se učini ono što je pravo nazivate oprezom i nedostatkom
hrabrosti? Katkad je strašno teško činiti ono što znaš da moraš, ali ne znači, da nije
vrijedno da se učini. Nešto ste bili rekli iz čega sam zaključila da vi mislite da ja
spavam s Bertrandom. Ako mislite tako, onda znači da ne poznajete dobro žene. Nije
čudo što vam je teško ako tako sudite. Vi ste čovjek koji neće nikad biti sretan, što god
činili. A sad idem, Jim; nema smisla da ...
— Ne, nemojte ići — uznemireno će Dixon. Događaji su se odigravali prebrzo. —
Nemojte se ljutiti! Ostanite još malo!
— Ja se ne ljutim. Naprosto mi je sve dojadilo.
— I meni isto tako.
— Četiri šilinga — reče konobar iznikavši pokraj Dixona. Prvi put su mu čuli glas
koji je navodio na misao da mu je u ustima bombon koji je dopola pojeo.
Dixon pretraži džepove i dade mu dvije polukrune. Obradovao se ovom prekidu
koji mu je omogućio da se malo smiri, kad ostadoše opet sami, on upita:
— Onda, hoćemo li se još ikad vidjeti?
— Svakako još jedanput. Doći ću na predavanje i, prije toga, na prijem kod
rektora.
— O, zaboga, Christine, ne mislite valjda ozbiljno, svisnut ćete od dosade! Kako
ste se dali uhvatiti na ljepak?
— Rektor je pozvao uju Juliusa koji je, u času slabosti, pristao da dođe i sad traži
od mene da ga pratim.
— Pomalo čudno.
— Rekao je da se veseli što će se opet sastati s vama.
— Koga je vraga to rekao? Jedva da sam izmijenio dvije-tri riječi s njim.
— E pa tako je rekao. Nemojte me pitati što je mislio kada je to rekao.
— Dakle, vidjet ću vas svakako izdaleka. Zapravo je dobro tako.
Christine će odjednom drukčijim glasom:
— Ne, zapravo nije dobro tako. Kako može biti dobro? Bit će izvanredan užitak, je
li, stajati ondje i čavrljati s Bertrandom i ujom Juliusom i svima ostalima kao dobra
mala djevojčica. Zaista, bit će mi vrlo lijepo, hvala na pitanju! Sve je tako ... To je
neizdrživo! — Ona ustade, a za njom Dixon ne znajući što da kaže. — Sad bi bilo
dosta. Ovaj puta doista odlazim. Hvala vam na čaju.
— Dajte mi svoju adresu, Christine!
 Ona ga podrugljivo pogleda; smeđe joj oči ispod crnih obrva bijahu širom
otvorene.
— Nema nikakva smisla da vam je dam. Šta će vam?
— Osjećao bih se kao da se nismo posljednji put vidjeli.
— Pa nema nikakva smisla da se tako osjećate, nije li tako?
Ona brzo prođe pored njega i iziđe iz dvorane a da se i ne osvrnu.
Dixon ponovo sjede i popuši još jednu cigaretu uz pola šalice gotovo hladna čaja.
Ne bi nikad vjerovao da čovjeka koji je učinio upravo ono što je kanio učiniti može
obuzeti ovako snažan osjećaj da je pretrpio neuspjeh i da nije nikom potreban. Pomisli
načas da bi sad bio mnogo bolje volje da je Christine po vanjštini kao Margaret, a
Margaret kao Christine. Ali to je jalovo razmišljanje. Margaret s Christininom glavom i
tijelom ne bi bila nikad mogla postati Margaret. Kad se logički rasuđuje, može se samo
reći da je Christine sretna što je tako zgodna. U svemu je potrebna sreća; da je imao
samo malo više sreće, mogao je skrenuti svoj život na kolosijek koji se odmah odvojio
od njegova. On se prenu i skoči na noge; bit će da je već započeo sastanak s
inspektorom. Nastojeći ne misliti da će i Margaret biti ondje, on iziđe, ali se začas
vrati i priđe konobaru koji stajaše naslonjen na zid.
— Molim vas, hoćete li mi vratiti sitniš?
— Sitniš?
— Jest, sitniš. Hoćete li mi ga izvratiti, molim vas?
— Dali ste mi pet šilinga.
— Tako je. Račun je iznosio četiri šilinga. Molim vas da mi vratite šiling.
— Nije li to bila napojnica?
— Mogla je biti, ali sad nije. Vratite mi ga!
— Cijeli šiling?
— Tako je. Cijeli cjelcat. Deder, vratite mi ga!
Konobar se i ne pomiče da izvadi novac. Reče svojim prigušenim glasom:
— Većina mi ljudi daje napojnice.
— Većina bi vas ljudi dosad već udarila nogom u tur. Ako mi ne date moj sitniš u
roku od pet sekundi, pozvat ću šefa.
Četiri sekunde kasnije Dixon je već izlazio iz hotela na suncem obasjanu ulicu, sa
šilingom u džepu.
 XX

»Kako se, napokon, može primijeniti sve ovo u praksi? Može li se kako usporiti ili
čak spriječiti proces koji sam opisao? Ja vam kažem da svatko od nas ovdje može
nešto učiniti u tu svrhu. Svatko od nas može odlučiti da učini nešto svaki dan, da se
odupre primjeni fabriciranih standarda, da prosvjeduje protiv nužna pokućstva i
posuđa, da digne glas protiv lažne arhitekture, da se odupire uvođenju zvučnika koji
prenose neozbiljne programe na sve više i više javnih mjesta, da kaže koju riječ protiv
senzacionalističke štampe, protiv bestselera, protiv reklamnih kazališta, da kaže koju
riječ u prilog prirodne kulture integralnih zajednica seoskog: tipa. Tako ćemo ujedno
reći. i koju riječ, kolikogod njihov učinak sam za sebe, bio neznatan, u prilog naše
nacionalne tradicije, našeg društvenog naslijeđa, jednom riječju, u prilog onoga što
smo nekad imali i što ćemo možda, jednog dana, opet imati — stare dobre Engleske.«
Rigajući i brgljajući, Dixon ustade od stola, za kojim je ovo pisao i prođe sobom
oponašajući majmuna. Pošto je jednu ruku tako savio da se prstima češao ispod pazuha,
a drugu tako da je podlakticu stavio na glavu, pošao je, pogrbljen, preklonjenih koljena,
drmajući se u ramenima i šepeljeći do postelje i stao đipati po njoj ćepurkajući
neprestano. Razlegnu se kucanje na vratima nakon čega u sobu uže s plavom baretom na
glavi Bertrand toliko brzo da je Dixon dospio samo umuknuti i ispraviti se.
Bertrand ga pogleda
— Šta radite tu?
— Sviđa mi se ovdje, hvala na pitanju. Imate li što protiv?
— Siđite s kreveta i prestanite lakrdijati? Imam vam nešto reći pa me radije
saslušajte!
Činilo se da jedva suspreže bijes; predisao je, ali možda zato što je ustrčao na
drugi kat. Dixon lako skoči na pod; i on se bio malo zadihao.
— Što mi želite reći?
— Samo ovo. Kad sam vas posljednji put vidio, rekao sam vam da se okanite
Christine. Upravo sam doznao da me niste poslušali. Prvo mi recite sve što mi imate
reći o tome!
— Što mislite kad kažete da je se nisam okanio?
— Ne vrdajte, Dixone! Ja znam sve o tome kako ste jučer potajno pili čaj s njom.
Čitam vas kao knjigu.
— A, ona vam je rekla, je li?
Bertrand stisnu zube povrh brade kojoj ne bi bilo na odmet da je se dobro
počešlja.
— Nije, nije, naravno da nije — uzvrati on bijesno. — Da je bar malo poznajete,
znali biste da ona ne bi nikad učinila tako nešto. Ona nije kao vi. Ako baš hoćete da
znate — a nadam se da će vas ta vijest obradovati — mojoj je majci to rekao jedan od
vaših takozvanih drugova iz ove kuće. Možete li biti zadovoljni! Svi vas mrze, Dixone,
a bogami, ja razumijem i zašto je tako. Kako bilo da bilo riječ je o tome da ja želim da
mi vi protumačite svoje vladanje.
— O, bože, — reče Dixon i osmjehnu se — čini mi se da previše zahtijevate. Da
protumačim svoje vladanje; to zaista nije šala. Ne znam je li itko posve dorastao takvu
zadatku.
Pažljivo je motrio Bertranda odlažući ovu vijest o najnovijem Johnsovu udarcu —
tko bi drugi mogao biti? — da poslije razmisli o njoj i učini što je potrebno.
— Dosta je toga! — uzviknu Bertrand crveneći se. — Lijepo sam vas upozorio da
ostavite Christinu na miru. Kad ja kažem tako nešto, onda očekujem da će ljudi biti
toliko pametni da učine kako kažem. A zašto vi niste? A?
Bertrand je došao ovamo i ljutio se sasvim uzaludno, jer se Dixon bio već odrekao
Christine zbog drugih razloga pa je prekinuo rat s Bertrandom. Ali bi bio lud kad ne bi
šutio neko vrijeme o tome i zabavljao se gađajući iza zasjede protivnika.
— Zato što nisam htio — odgovori on.
Nastade tajac za kojega Bertrand, kako se činilo, umalo što nije dvaput zalajao.
Njegove čudne oči kao da bijahu od brušena stakla. Tada reče tiše nego prije:
— Slušajte, Dixone, čini se da vi pravo i ne shvaćate u što ste se upleli. Dopustite
mi da vam objasnim.
On sjede na priručje naslonjača iz Pali Malla i smače s glave baretu koja se
prilično čudno slagala s njegovim tamnim odijelom, bijelim ovratnikom i kravatom s
vitičastim šarama. Dixon sjede na postelju koja pod njim tiho zacvilje.
Moja veza s Christinom — reče Bertrand čeprkajući po bradi — nesumnjivo je
ozbiljna. Mi se poznajemo već prilično dugo. I o nama se ne može reći da se samo
malo ljubakamo, razumijete li? Ja se još ne kanim oženiti, ali je vrlo vjerojatno da ću
se za dvije-tri godine oženiti Christinom. Hoću da kažem, da budem posve jasan, naša
je veza trajna. E, a Christine je vrlo mlada, mlađa nego što bi čovjek rekao. Ona nije
naviknuta da je kojekakvi tipovi odvode s plesa i pozivaju je na tajne domjenke u
hotele i sve ostalo. U ovim je prilikama posve prirodno što joj to laska, što uživa neko
vrijeme u uzbudljivosti i tako dalje. Ali samo neko vrijeme, Dixone! Ubrzo će se početi
osjećati kriva i požaliti što se uopće upoznala s vama. I eto vam nevolje; kakva je već
djevojka, bit će joj teško što će vas se morati nekako osloboditi, i što je radila iza
mojih leđa — ona još ne zna da ja sve znam — što se upetljala u sve to. Dakle, ja hoću
da sve to spriječim zbog vrlo jednostavna razloga što mi to ne ide u račun. Ja sam
utrošio mnogo vremena da je preodgojim i ne želim započinjati sve iznova. Zato vam i
kažem, maknite mi se s puta, to je sve. Svojim postupcima stvarate svima samo
neprilike. Sebi nećete ništa pomoći, a Christini ćete nanijeti bol, a meni štetu. Ona
ostaje ovdje još nekoliko dana i bilo bi glupo da ih zagorčite svima nama. Je li sad sve
ovo jasno?
Dixon je pripalio cigaretu da prikrije učinak ovog izlaganja o Christininim
pobudama; bilo je oštroumnije nego što bi bio očekivao od Bertranda.
— Jest, jasno je, donekle — reče on nadajući se da govori neusiljeno — osim,
naravno, onoga dijela o preodgajanju Christine što je obično tašto trabunjanje.
Uostalom, nije važno; očito je da je vama sve to vrlo jasno. Meni ipak nije.
— Čini se da vi ne shvaćate da je sve to tako samo ako su vam prethodne
pretpostavke tačne.
— Ama kažem vam, momče, da su tačne — povika Bertrand. — Baš vam to i
govorim.
— Jest, primijetio sam. Ali nemojte očekivati da ću se složiti s vašim
pretpostavkama. Sad je na meni red da vam nešto kažem. Vaša veza s Christinom nije
ozbiljna ni trajna. Ne, nije vaša, nego moja veza s Christinom. Ne odvraćam ja bez
potrebe Christinu od vas nego vi od mene — bar zasad. Ali nećete dugo. Je li sad vama
jasno?
Bertrand ponovo ustade i stade pred Dixona raskoračivši se malo. Nije govorio
povišenim glasom, ali je stisnuo zube:
— Imajte samo ovo na umu! Kad ja vidim nešto što želim, ja idem pravo prema
cilju. Ne dopuštam da mi takvi ljudi kao vi stoje na putu. Na to vi ne računate. Christine
je moja, jer imam pravo na nju. Razumijete li? Ako idem za čim, ja ne pazim što činim
da bih postigao svoj cilj. To je jedini zakon kojega se pridržavam i jedini način da
čovjek postigne ono što želi na ovom svijetu. Nezgoda je s vama, Dixone, što naprosto
ne spadate u moju kategoriju. Ako se želite tući, nađite nekoga tko je iste težine kao i vi
pa ćete imati neke šanse. Protiv mene nemate baš nikakvih izgleda.
Dixon mu se približi za jedan korak.
— Vi ste, Welch, već malo prestari da se tako prijetite — brzorjeko će on. —
Ljudi neće uvijek uzmicati pred vama. Vi mislite da ste nekakav polubog samo zato što
ste visoki i što znate mazati bojama platno. Ne bi bilo toliko loše da ste doista polubog.
Ali niste, nego ste varalica, i snob, i hvalisavac, budala. Vi mislite da ste tankoćutni,
ali niste: vaša se tankoćutnost javlja samo onda kad vam ljudi učine što nažao.
Osjetljivi i tašti jeste, ali niste tankoćutni. — On ušutje načas, ali je Bertrand samo
zurio u njega ne pokušavajući da ga prekine. Dixon produži: — Vi uobražavate sebi da
ste velik ljubavnik, ali se i tu varate: vi se toliko bojite mene, iako sam ja, po vašem
mišljenju, obična gnjida, da dolazite ovamo i kažete mi, kao kakav zabrinut muž, da
vam se maknem s puta. I toliko ste nepošteni da mi govorite koliko vam je stalo do
Christine a da ne pomislite da cijelo vrijeme održavate vezu s tuđom ženom. Ja vam ne
zamjeram toliko na tome koliko na činjenici šta vi, očito nikad ne mislite kako ste
neiskreni ...
— O čemu to, do đavola, govorite?
 Bertrand je puhao na nos. Stisnuo šake.
— O vašem ljubakanju s Carol Goldsmith. O tome govorim.
— Ne znam što mislite ...
— Ama nemojte poricati, drago moje momče! Uostalom, što se brinete? To je
svakako jedna od onih stvari koje imate zato što imate pravo na njih, nije li tako?
— Ako ikad pisnete o tomu Christini, skrhat ću vam vrat ...
— Ne bojte se, nisam ja takav — reče Dixon cereći se. — Nisam ja kao vi. Ja vam
mogu i bez toga preoteti Christinu, bajronski kurvišu!
— E dobro, evo ti onda! — zalaja Bertrand bijesno. — Opomenuo sam te. — On
priđe Dixonu i nadnese se nad njega.
— Hajde, postavi se, šugava pijanduro, odurno uobraženo govno!
— A šta ćemo, plesati?
— Dat ću ti ja ples, plesat ćeš ti meni, budi bez brige! Samo se postavi, ako se ne
bojiš! Varaš se ako misliš da ću ja to mirno progutati. Nisam slučajno takav, tupane
jedan!
— Nisam ja tupan, budalo! — viknu Dixon kome to bijaše najljuća uvreda. On
smače naočari i turi ih u gornji džep na kaputu.
Stajahu jedan nasuprot drugome na cvjetastu sagu nesigurno raskrečivši noge i
savivši ruke kao da se spremaju da započnu neki obred a da ne znaju kako ga treba
vršiti.
— Pokazat ću ja tebi! — odrecitira Bertrand i naglo zamahnu rukom. Dixon
zakorači u stranu, ali se okliznu i, prije nego što uhvati ravnotežu, Bertrand ga prilično
snažno udari šakom visoko u desni obraz. Ponešto poljuljan, ali nezastrašen, Dixon se
održa na nogama i, dok Bertrand još glavinjaše nakon zadana udarca, udari ga zaista
veoma snažno u ono uho koje je bilo veće i imalo više vijuga od drugoga. Bertrand
pade na pod uz silan trijesak i usput sruši porculansku figuru s ploče nad kaminom. Ona
pade na opeke ognjišta i razbi se nakon čega zavlada grobna tišina. Dixon pođe
naprijed trljajući zglobove prstiju. Prilično su ga boljeli od udarca. Nakon nekog
vremena Bertrand se poče micati na podu, ali ne pokuša ustati. Bilo je jasno da je
Dixon dobio ovo kolo i, kako se činilo, cijeli susret. Ponovo ustače naočari osjećajući
se lijepo. Bertrand ga pogleda, a na licu mu se ocrta zbunjenost i priznanje pobjedniku.
»Staro blesavo pasjoglavo, bućoglavo strašilo sa đubrišta« pomisli Dixon.
— Staro blesavo pasjoglavo bućoglavo strašilo sa đubrišta — reče.
Kao da diskretno odobrava ovoj terminologiji, razlegnu se tiho kucanje na vrata.
— Slobodno — reče Dixon spremno, bez razmišljanja.
Uđe Michie.
— Dobar dan, gospodine Dixone — reče i uljudno dobaci: Dobar dan —
Bertrandu koji je još ležao na podu i sad se pokušao osoviti na noge. — Čini mi se da
sam došao u nezgodan čas.
— Nipošto — mirno će Dixon. — Gospodin Welch upravo odlazi.
Bertrand zavrtje glavom, ali ne da porekne njegove riječi nego, očito, da razbistri
pamet. Dixon ga radoznalo pogleda i otprati ga, kao domaćin, do vrata. Bertrand bez
riječi iziđe.
— Zbogom — reče mu Dixon, a onda se okrenu Michieju.
— A što vi želite, gospodine Michie?
Iako je izraz na Michiejevu licu bio, kao i obično, zagonetan, Dixonu se činio
nepoznat.
— Došao sam zbog vašeg specijalnog predmeta — odgovori on.
— A tako! Izvolite sjesti!
— Hvala, neću; moram odmah ići dalje. Svratio sam samo da vam kažem da smo
gospođice O’Shaughenessy, McCorquođale, ap Rhys Williams i ja temeljito pretresli
pitanje i posve se odlučili.
— Odlično. I što ste zaključili?
— Pa, žao mi je što vam moram reći, ali sve tri gospođice smatraju da je predmet
ponešto težak za njih. Gospođica McCorquodale je odlučila da izabere »Dokumente«
gospodina Goldsmith, a gospođice O’Shaughnessy i ap Rhys Williams profesorov
predmet.
Ova vijest ogorči Dixona: želio je da te tri zgodne djevojke izaberu, usprkos
svojim zamjerkama, njegov predmet zato što je on tako zgodan i privlačan. Reče:
— Ah, prava šteta! A što je s vama, gospodine Michie?
— Ja smatram da je vaš predmet vrlo zanimljiv pa bih vas molio da računate na
mene.
— A tako! Dakle, samo ćete vi biti kod mene.
— Jest, samo ja.
Šutnja. Dixon se počeše po bradi.
— Pa ja vjerujem da će nam biti lijepo.
— I ja sam uvjeren da hoće. E, mnogo vam hvala; oprostite što sam onako banuo.
— Ništa, ništa; baš mi je bilo drago. Do viđenja onda, do idućeg semestra,
gospodine Michie!
— Ja ću naravno, doći na vaše večerašnje predavanje.
— Zašto, zaboga?
— Ta me tema, razumljivo, zanima. Mislim da će zanimati i mnoge druge.
— O? Kako mislite?
— Svi kojima sam spomenuo vaše predavanje rekli su da će doći. Držim da će
posjet biti vrlo dobar.
— Moram priznati da mi je drago. E pa nadam se da će vam se svidjeti.
— Rekao bih da hoće. Još jednom hvala! Želim vam mnogo sreće večeras!
— Trebat će mi. U zdravlje!
Kad Michie ode, Dixon pomisli pomalo zadovoljno da ga nijedanput nije nazvao
»sir«. Ali kako će jezovito biti u idućem semestru! S druge strane, sve je više i više
gubio vjeru da će uopće predavati u idućem semestru. Bar ne na sveučilištu.
Ponovo opipa bradu. Najbolje da se najprije obrije. Onda će otrčati gore da vidi
je li Atkinson u svojoj sobi. Slutio je da će mu njegovo društvo i možda malo viskija
dobro doći prije večerašnjeg predavanja.
 XXI

— Nadam se da vas ne boli jako, Dixone, — reče rektor.

Dixon i nehotice dotače rukom modricu pod okom.
— A, ne boli, sir, — odgovori on veselo. — Čudim se što mi je uopće ostala.
Udario sam se sasvim malo, nisam ni kožu rasjekao.
— Kažete, u ugao umivaonika? — zapita drugi čovjek.
— Tako je gospodine Gore-Urquhart! Jedna od onih glupih nezgoda koje se
dogode čovjeku od vremena do vremena. Ispala mi je britva iz ruke, sagnuo sam se da
je dignem i — tres! Zateturao sam kao da sam pijan.
Gore-Urquhart zaklima polagano glavom.
— Zaista nezgodno — reče on. Odmjeri mrkim pogledom Dixona od glave do pete
i dva-tri puta napući i razvuče usne.
— Da me je tko pitao — produži on — rekao bih da je naletio na nečiju šaku, a vi
gospodine rektore?
Rektor, trbušast čovječuljak sa sjajnom ružičastom ćelom prsnu u smijeh koji
veoma podsjećaše na grozan zlurad grohot koji se često može čuti u flimovima o
umorstvima u dvorcima. U prvim sedmicama nakon rata, kad je rektor došao na
sveučilište, taj bi smijeh ušutkao sve razgovore u skupnoj sobi ali se sad nitko nije ni
obazro na nj i samo je Gore-Urquhartu, kako se činilo, bilo malo nelagodno. Prozbori
četvrti član kvarteta:
— E, nadam se da vam neće smetati kad budete čitali svoje ... svoje ...
— A, neće, gospodine profesore — prihvati Dixon. — Jamčim vam da bih mogao
održati predavanje zavezanih očiju, toliko sam ga puta pročitao.
Welch klimnu glavom.
— Dobro ste učinili — reče on. — Sjećam se, kad sam istom počeo predavati, bio
sam toliko lud da sam samo napisao predavanje, a nisam se potrudio ...
— Hoćete li nam reći što novo. Dixone? — zapita rektor.
— Novo, sir? Pa u ovakvim ...
— Hoću da kažem, ta je tema prilično često obrađivana, je li? Ne znam može li se
u današnje doba gledati na nju s drugog gledišta, ali ja lično mislim ...
Welch ubaci:
— Ne bi se moglo reći, sir, da je riječ o ...
Započe neobičan duet. Rektor i Welch su i dalje bez prekida govorili, jedan
povisujući glas, i drugi ga pojačavajući, tako da je čovjek stjecao dojam kao da sluša
kakvo ambiciozno recitiranje stihova. Dixon i Gore-Urquhart su se zgledali, a svi su u
sobi utihnuli tako da su se razlijegali samo glasovi ..dvojice takmaca. Najposlije se
rektor oslobodio pratnje, a Welch naglo umuknuo, kao orkestar kad prepušta solistu da
odsvira kadencu.
— ... Vrijedi li u svakoj generaciji nanovo utvrditi ili ne vrijedi — zaključi rektor.
Tu privuče pažnju vratar Maconochie koji je nosio poslužavnik s čašama heresa.
Dixon se jedva suzdrža da ne posegne za čašom prije no što su se poslužila sva trojica
starijih, a zatim prinese ustima čašu koja je bila najpunija od preostalih. Bilo je
poznato da arhivar, koji je u takvim prilikama vodio brigu o piću, dopušta da se goste
posluži samo dva puta, osim rektora i one s kojima se on razgovara. Dixon je znao da
neće dugo ostati u ovoj skupini pa je odlučio da što bolje iskoristi tu prednost. Bilo mu
je već nekako mučno, ali je ipak nadušak popio pola čaše vina koje mu je, toplo,
kliznulo niz grlo i pridružilo se prethodnim trima čašama i pet-šest čašica viskija Billa
Atkinsona. U stanovitu smislu, ali samo u stanovitu smislu, nije se više toliko brinuo
zbog predavanja koje je trebalo da započne za dvadeset minuta, u šest i pol.
Pogleda uokolo po krcatoj skupnoj sobi u kojoj su se, kako se činilo, nalazili svi
ljudi koje je on ikad poznavao, osim njegovih roditelja. Welchovka je stajala nekoliko
koraka dalje razgovarajući se s Johnsom kome inače tu nije bilo mjesto. Zacijelo je baš
ona bila indirektno kriva što je on ipak sad u ovoj sobi. Iza njih su stajali Bertrand i
Christine gotovo se i ne razgovarajući. Dalje, pokraj prozora, stajao je profesor muzike
Barclay i govorio nešto ozbiljno profesoru engleskoga jezika nagovarajući ga, bez
sumnje, da na sjednici sveučilišnog vijeća, na kraju iduće sedmice, svakako glasa da se
Dixona isključi sa sveučilišta. Na drugoj su se strani Goldsmithovi smijali nečemu što
im je Beesley rekao. Naokolo bijahu osobe koje je Dixon jedva poznavao: ekonomisti,
medicinari, geografi, sociolozi, pravnici, tehničari, matematičari, filozofi, nastavnice
germanske i komparativne filologije, lektori i lektorice. Obuze ga želja da obiđe sve
redom i obavijesti svakoga da bi on najradije da svi odu. Bijaše nekoliko ljudi koje
nije vidio nikad u životu i koji bi, što se vanjštine tiče, mogli biti sve, od umirovljenih
profesora egiptologije do dekoratera koji čekaju čas kad će moći izmjeriti pod radi
novih sagova. Jednu su veliku skupinu sačinjavali mjesni uglednici: dva gradska
vijećnika sa ženama, otmjen svećenik i odlikovan liječnik. Svi su oni bili članovi
sveučilišnog vijeća. Dixon se trže kad spazi sa strane mjesnog kompozitora koji je
sudjelovao u Welchovu nazovi umjetničkom programu. Rastreseno potraži pogledom
violinistu amatera, ali ga nigdje ne mogaše vidjeti.
Poslije nekog vremena rektor se pridružio mjesnim uglednicima i pripomenuo
nešto otmjenom svećeniku čemu se svi nasmijaše osim odlikovana liječnika koji je
hladno prelazio pogledom s lica na lice. Gotovo u istom času Welchovka pozva migom
Welcha tako da Dixon ostade nasamo s Gore-Urquhartom koji ga upita:
— Onda, koliko ste već ovdje, Dixone?
— Uskoro će biti devet mjeseci. Primljen sam jesenas.
— Imam dojam da vam se tu ne sviđa baš mnogo; imam li pravo?
 — Tako je, u cjelini imate pravo.
— Tko je kriv? Vi ili oni?
— Ha, rekao bih i oni i ja. Oni meni oduzimaju vrijeme, a ja njima.
— Hm, razumijem. Poučavanje historije je traćenje vremena, je li?
Dixon odluči da ne pazi što govori ovom čovjeku.
— Nije. Kad bi se historiju dobro predavalo i pametan predavalo, ona bi mogla
biti vraški korisna ljudima. Ali u praksi nije tako. Nastaju teškoće. Ne znam pravo tko
je kriv. Najviše loši nastavnici. Nipošto loši studenti.
— Gore-Urquhart klimnu glavom, a zatim baci hitar pogled na njega.
— A što se tiče vašeg večerašnjeg predavanja, čija je to bila ideja?
— Profesora Welcha. Ja nisam mogao odbiti, naravno. Ako dobro prođe, mnogo
će mi pomoći.
— Jeste li ambiciozni?
— Nisam, nego loše stojim ovdje od sama početka. Ovo bi me predavanje moglo
spasiti da ne dobijem otkaz.
— Ovamo, momče! — doviknu Gore-Urquhart i dohvati dvije čaše heresa s
poslužavnika koji je Maconochie nosio skupini u kojoj je sad bio rektor. Dixon pomisli
da možda ne bi više smio piti — osjećao se već gotovo divno — ali prihvati pruženu
čašu i otpi iz nje.
—Zašto ste vi došli večeras ovamo? — zapita on.
— U posljednje sam se vrijeme toliko puta oglušio o pozive vašega rektora, da
sam smatrao da ovaj puta moram doći.
— Pa znate, ja ne razumijem zašto se trudite. Vi niste ovisni o rektoru. Bit će vam
strašno dosadno.
Kad ga Gore-Urquhart ponovo pogleda, Dixonu se malo zavrtje u glavi, jer se
subesjednikova glava počela udvajati.
— Meni je svakoga dana po nekoliko sati dosadno, Dixone. Od dva sata više neće
mi ništa biti.
— Zašto podnosite to?
— Ja želim utjecati na ljude da učine ono što smatram da je važno. To ne mogu
postići ako ih ne pustim da mi prvo dosađuju, razumijete? A onda, baš kad su
oduševljeni što su me ošamutili svojim riječima, ja navaljujem na njih i prisiljavam ih
da učine ono što sam predvidio.
— Kad bih bar ja mogao tako! — zavidno će Dixon. — Kad sam ja ošamućen od
nečijih riječi, kao što i jesam veći dio vremena, onda se oni obore na mene i prisile me
da činim što god žele. — Zla slutnja i alkohol pridonijeli su da je pala još jedna brana
u njegovoj pameti pa on nastavi živo:
 — Ja sam otkrivač dosade, precizan aparat. Kad bi me samouzeo kakav milijunaš,
vrijedio bih mu suha zlata. Mogao bi mе poslati naprijed na večere i prijeme i u
barove, samo na pet minuta, i onda bi samo trebalo da mi s lica pročita koeficijenat
dosade koja ondje vlada. Kao kanarinac u rudniku — isti princip. Onda bi znao isplati
li se da sam ide. Mogao bi me poslati među rotarijance, i među kazališne ljude, i među
igrače golfa, i među pseudoumjetnike koji radije govore o arcima nego o svescima, i
među muzičke ... — On ušutje kad opazi da je Gore-Urquhart nagnuo svoju veliku glavu
glatka lica i počeo je primicati njemu — Oprostite — promrmlja — zaboravio sam ...
Gore-Urquhart odmjeri ga pogledom od glave do pete i prekri rukom jedno oko, a
zatim povuče prst niz lice smiješeći se ovlaš. Iako mu smiješak nije odavao obično
zadovoljstvo, nije bio neprijazan.
— Otkrivam supatnika — reče, a onda promijeni ton: — Dopustite mi da vas
upitam, Dixone, kakvu ste školu polazili?
— Državnu srednju.
Gore-Urquhart klimnu glavom. Otmjeni svećenik i jedan gradski vijećnik
pristupiše im s punim čašama u rukama i odvukoše ga do skupine koja okružavaše
rektora. Dixon nije mogao da im se ne divi kako su lako, ne rekavši ni učinivši ništa
posebno, pokazali da ne očekuju da i on pođe s njima. Zatim, gledajući ravnodušno za
Gore-Urquhartom, opazi kako on malo zaostade za svojim pratiocima i pogleda prema
Goldsmithovima. Cecil i Beesley bijahu zaokupljeni razgovorom pa nisu primijetili da
je Carol uhvatila Gore-Urquhartov pogled. Oni izmijeniše jedva primjetno pogled
kojemu je značenje bilo sasvim nemoguće odgonetnuti. Ovo, naravno, iznenadi i čak
nekako uznemiri Dixona, ali on odluči da će o tome porazmisliti drugi puta, a možda i
neće nikad, te iskapi čašu i priđe Christini i Bertrandu.
— Zdravo, vas dvoje! — doviknu im veselo. — Gdje ste se sakrili?
Christine ošinu Bertranda pogledom koji ga spriječi da kaže što je mislio i reče:
— Nisam imala ni pojma da će ovo biti ovako svečano. Čini mi se da je polovica
gradskih glavonja ovdje.
— Christine, sad bismo mogli otići do tvog ujaka — reče Bertrand. — Sjećaš li se
da sam se htio porazgovoriti s njim.
— Odmah, Bertrand, ima vremena — reče Christine »uzvišeno«.
— Ne, ne, nema vremena; predavanje će započeti za desetak minuta, i za takav
razgovor ne preostaje mnogo vremena.
Dixon je primijetio kako Bertrand uvijek kaže »ne, ne« mjesto »ne« i kako
popraćuje te riječi uzvijanjem i spuštanjem obrva. Dixonu se to nije sviđalo. Gledajući
mimo Bertranda, opazio je kako Carol odlazi, od Cecila i Margaret — nju je večeras
prvi put vidio — i ide prema njima. Citirajući jednu rečenicu iz filma koji je nedavno
gledao, on reče Christini:
 — Radije učinite kako on veli, gospo, jer bi vam inače mogao razbiti zube.
— Gubi se bestraga, Dixone!
— Bertrande, kako možeš biti tako grub?
— Ja tako grub? Jer mi se tako sviđa. Ja tako grub. A on? Šta on vraga misli, tko je
on? Kaže ti da ...
Christine je pocrvenjela.
— Jesi li već zaboravio što sam ti rekla prije nego što smo došli ovamo?
— Slušaj, Christine, mogu ti reći da ja nisam došao ovamo da govorim s ovim ... s
ovim čovjekom ni o njemu. Došao sam ovamo naprosto i jedino zato da se sastanem s
tvojim ujakom, i sad je ...
— O, zdravo, dragi Bertie — javi se Carol odostraga. — Trebam vas nešto.
Hoćete li doći načas ovamo?
Bertrand se u isto vrijeme iznenađeno trgnuo i napola okrenuo.
— Zdravo, Carol, ali vidite, upravo ...
— Neću vas dugo zadržati — reče Carol i uhvati ga za ruku. — Vratit ću ga u
ispravnom stanju — dobaci preko ramena Christini.
— E pa ... zdravo, Christine ... — reče Dixon.
— Zdravo!
— Ovo je zaista posljednji put, je li?
— Jest, tako je.
On se rastuži i požali sama sebe.
— Čini se da vama nije toliko žao kao meni.
Ona ga gledaše časak, zatim naglo okrenu glavu kao da joj je pokazao fotografiju iz
knjige o sudskoj medicini.
— Ja sam prežalila — reče ona. — Ja više neću da žalim A nećete ni vi ako imate
imalo pameti.
— Ja ne mogu da ne žalim — preuze on. — Žaljenje ne ovisi o nama. Ja ne mogu
da i dalje ne žalim.
— Što vam je oku?
— Bertrand i ja smo se potukli danas poslijepodne.
— Potukli? On mi nije ništa rekao. Zašto ste se potukli?
— Rekao mi je da mu se maknem s puta, a ja sam rekao da neću i tako smo se
počeli tući.
— Ali mi smo se dogovorili ... Da se niste predomislili? ...
— Nisam. Naprosto mu nisam htio dopustiti da mi kaže što treba da radim, ništa
više.
 — Ali potući se! — Činilo se da se suzdržava da se ne nasmije. — Sudeći po
vašoj vanjštini, vi ste izgubili.
Njemu to nije bilo drago i on se sjeti kako se ona u hotelu za čajem, smješkala.
— Nipošto. Prije nego što zaključite tko je pobijedio, a tko izgubio, pogledajte
malo Bertrandovo uho!
— Koje?
— Desno. Ali vjerojatno nećete moći mnogo vidjeti. Rekao bih da je ozljeda više
unutrašnje naravi.
— Jeste li ga oborili na pod?
— Jesam, na pod. I ostao je neko vrijeme ležati.
— O, bože! — Zurila je u njega rastvorivši malko svoje pune, suhe usne. Dixona
razdiraše nemoćna požuda koja ga učini tromim i nepokretnim kao da sluša Welcha.
Tada pomisli da mu nikad nije tako jasno oživio u sjećanju njihov prvi susret kao u ove
dvije-tri minute. On se zapilji u nju.
U tom trenutku šutnje pojavi se iznenada, iza leđa žene jednoga gradskog vijećnika,
Bertrand vukući brzo noge, baš kao kad ljevoruk igrač kriketa s loptom izroni iza suca
pred igrača s palicom. Lice mu bijaše crveno; bilo je očito da je gotovo izvan sebe od
bijesa koji bijaše, bilo u čistu obliku, bilo s primjesom kakva drugog osjećaja.
Slijedila ga je Carol koja je, očito, bila radoznala.
— Dosta je toga — zalaja Bertrand gušeći se. — Baš je onako kako sam mislio da
će biti. — On zgrabi Christinu za ruku i povuče je prilično grubo. Prije nego što ode,
dobaci Dixonu: — Dobro, momče! Ovo ti je kraj! Najbolje da odmah potražiš drugi
posao. Pazi, ne šalim se!
Christine pogleda načas, uplašeno preko ramena Dixona dok ju je Bertrand
odvodio tako reći kao zatvorenicu prema skupini u kojoj je bio njen ujak. I Carol
pogleda Dixona, zamišljeno. Tada ode za njima. Iz skupine u kojoj je bio rektor dopre
grohot ubojice — manijaka.
Dixonu se ponovo smuči onako kao prije nekoliko minuta. Zatim mu sve misli
istisnu panika. Bertrand zacijelo misli ono što kaže, što se god zbivalo u Welchovoj
glavi, na njega će svakako izvršiti značajan utjecaj činjenice koje će mu iznijeti sin —
a ako čak i ne bude tako, njegova će žena štošta dodati, to jest ako već nije sama od
sebe dodala. Dixon shvati da se prevario kad je mislio da se završio rat s Bertrandom i
da je on pobijedio; neprijatelj nije još ispalio posljednji hitac, a on je na čistini, bez
oružja. Dogodilo se zaista ono čega se bojao u početku; on se zanio i u žaru je borbe
zaboravio da treba biti razborit i oprezan. Bio je nemoćan; što je najgore, bio je
nemoćan da spriječi onog bradatog slinavca da stoji uz Christinu i drži je za ruku,
samosvjesno, slavodobitno, posjednički. Ona je stajala uz njega u nezgodnu, nespretnu,
čak i ružnu položaju, ali po Dixonovu mišljenju žena se nije mogla ljepše držati.
 — Gledaš je posljednji put, a, James?
Kad se Margaret ovako nenadano i neopazice pojavila, Dixonu je bilo kao čovjeku
koji se bori s jednim policajcem i vidi kako se drugi približava na konju. Bijaše
ošamućen.
— Šta? — priupita.
— Dobro je se nagledaj! Nećeš više imati takvu priliku.
— Ne, ja ne mislim da ...
— Osim, naravno, ako se niste dogovorili da ti svaki čas odjuriš u London, tek
toliko da održite vezu.
Dixon je buljio u nju istinski iznenađen, iznenađen i time što ga Margaret, u ovom
času, može bilo čime iznenaditi.
— Što hoćeš da kažeš? — zapita zlovoljno.
— Nema smisla da se pretvaraš. Ne treba mnogo mašte da bi se pročitale tvoje
misli.
Vrh joj se nosa, kao i uvijek kad je govorili, neprestano micao. Stajala je
raskrečivši noge i prekriživši ruke na grudima, kao što ju je mnogo puta vidio kako
ćaska u ovoj sobi ili u kojoj od malih predavaonica na katu. Nije se činilo ni da je
neprirodna ni uzbuđena ni zbunjena ni srdita.
Dixon umorno uzdahnu, a onda stade prosvjedovati i ispričavati se onako kako je
bilo utvrđeno konvencijama ovoga posebnog progonjenja. Govoreći, razmišljao je kako
je olako, kakvim vještim manevrom, izgubio svoju jedinu moralnu prednost pred
Margaret — bez ikakva je utjecaja sa strane odlučio da se prestane aktivno zanimati za
Christinu. Bilo je pomalo bezobzirno koriti ga da čezne za nečim čega se dragovoljno
odrekao. Bio je toliko utučen da bi najradije legao na pod i dahtao kao pas: bez posla,
bez Christine i sad ovako težak poraz u igri s Margaret!
Ne zaključivši ništa, prekinuli su razgovor, jer je skupina na čelu s rektorom pošla
vratima. Gore-Urquhart je, kako se činilo, bio posve zaokupljen razgovorom s
Bertrandom i Christinom. Welch doviknu:
— Jeste li spremni, Dixone?
Uz Welchovku je više nego ikad nalikovao na stara boksača koji se oženio bivšom
sluškinjom i koga tu i tamo malo izmasiraju.
— Vidjet ćemo se u dvorani, gospodine profesore! — odgovori Dixon, zatim
dobaci dvije-tri riječi Margaret i odjuri u nastavničku garderobu. Uhvatila ga trema;
ruke mu bijahu hladne i vlažne, noge kao gumene cijevi napunjene sitnim pijeskom,
teško je disao. U nužniku se počeo kreveljiti oponašajući lice Evelyna Waugha {29} a
zatim se predomislio i napravio takvu divnu grimasu kao malokad. Stavio je jezik među
zube i napuhao obraze tako da su mu bili nalik na male hemisferične balone, spustio i
idiotski napućio gornju usnu te isturio bradu tako da nalikovaše na loptu. Neprekidno je
čas širio oči, čas škiljio. Kad se okrenuo, obreo se pred Gore-Urquhartom, uozbiljio se
i pozdravi ga.
Gore-Urquhart mu je odzdravio i prošao mimo njega.
Dixon ode do zrcala koje je visilo iznad umivaonika, i razgleda oko. Bilo je
mnogo sjajnije nego prošli put kad ga je gledao. U ovakvim se prilikama činilo posve
besmisleno da pokuša dotjerati odijelo ili kosu. Uze s police fascikl, koji je ukrao još u
avijaciji i u kojemu je sad bilo njegovo predavanje, i htjede izići kad ga Gore-Urquhart
zovnu:
— Pričekajte časak, Dixone!
Dixon stade i okrenu se. Gore-Urquhart mu priđe i stade pred njega motreći ga
pažljivo kao da smišlja kako će odmah poslije predavanja nacrtati njegovu karikaturu
ugljenom ili, možda, tušem. Napokon ga upita:
— Niste li možda malo nervozni, momče?
— Vrlo sam nervozan.
Gore-Urquhart zaklima glavom i izvadi iz džepa svoga odijela koje mu nije dobro
pristajalo vitku, ali temeljitu bočicu.
— Gucnite!
— Hvala.
Odlučivši da se ne obazire na kašalj, Dixon dobrano potegnu iz bočice piće koje
je, očito, bilo čisti škotski viski — očitije nego ijedno piće koje je ikad pio. Silno
zakašlja.
— Dobra stvar! Gucnite još!
— Hvala. — Dixon učini navlas isto onako kao i prije, a onda vrati bočicu
predišući i brišući usta rukavom. — Mnoga vam hvala!
— To će vam mnogo pomoći. Naročito iz moga bureta. E pa moramo krenuti ako
nećemo da nas čekaju.
Posljednji su gosti još izlazili iz skupne sobe i penjali se uza stepenice. Na vrhu
stepenica čekala ih je skupinica ljudi: Goldsmithovi, Bertrand, Christine, Welch,
Beesley i ostali nastavnici s historijskog odjela.
—Mogli bismo poći naprijed, sir, — reče Bertrand.
Počeše ulaziti u dvoranu koja bijaše toliko puna da se Dixon zbuni. Cijeli prvi red
galerije bijahu zauzeli studenti. Sa svih strana su dopirali isječci razgovora.
— Pokažite im što znate, Jim, — reče Carol.
— Sve najbolje, stari, — dobaci mu Beesley.
Svi se uputiše svojim mjestima.
— Samo naprijed, momče, — potiho će Gore-Urquhart.
— Nemate se čega bojati, neka sve ide k vragu! — On stisnu Dixonu lakat i ode.
 Slušajući kako ljudi za njim sjedaju, Dixon pođe za Welchom na podij. Tu već
bijahu rektor i deblji od one dvojice gradskih vijećnika. Dixon ustanovi da je prilično
pijan.
 XXII

Welch ispusti pristupni drečav glas koji bijaše srodan lajanju njegova sina i kojim
je obično, na početku predavanja pozivao prisutne da se umire; Dixon je već čuo kako
ga studenti oponašaju. Žamor postepeno utihnu.
— Mi smo se večeras ovdje okupili — obavijesti on slušateljstvo — da saslušamo
predavanje.
Dok je Welch govorio njišući se amo-tamo, a gornji mu dio tijela bio jače
osvijetljen svjetiljkom iznad stalka, Dixon je, da ne bi slušao što on govori, krišom
razgledao dvoranu. Bila je zaista puna; nekoliko je zadnjih redova bilo poluprazno, ali
su prednji bili krcati, uglavnom nastavnicima i članovima njihovih obitelji i građanima
različitih stupnjeva uglednosti. I galerija je, koliko je Dixon mogao vidjeti, bila krcata;
neki su ljudi stajali uza stražnji zid. Spustivši pogled na prve redove, Dixon opazi
mršavijega od one dvojice gradskih vijećnika, mjesnoga kompozitora i otmjenog
svećenika; odlikovani je liječnik došao zacijelo samo radi heresa. Prije nego što je
dospio pogledati dalje, nejasni se osjećaj mučnine koji ga je na mahove obuzimao
poistovetio s tjelesnom slabošću; iz križa se proširio val vrućine i, kako se činilo,
zaustavio se u glavi. Pošto je i nehotice malne zastenjao, pokušao je uvjeriti sama sebe
da se dobro osjeća. »Samo sam nervozan — reče u sebi. — I naravno, malo sam
previše pio.«
Kad Welch reče — ... gospodin Dixon — i sjede, Dixon ustade. Koljena su mu
jako klecala kao na karikaturi koja prikazuje tremu. Razlegnu se silan pljesak, pretežno
s galerije. Čuo je kako topću teškim cipelama. Prilično teško zauze mjesto za stalkom,
prijeđe pogledom prvu rečenicu i podiže glavu. Pljesak malo utihnu, toliko da se
mogao razabrati smijeh; zatim se pljesak opet pojača i ubrzo postade glasniji nego
prije, a osobito glasno bijaše toptanje. Dio slušateljstva s galerije prvi puta je jasno
vidio modricu pod Dixonovim okom.
U prvim se redovima okrenu glava i Dixon primijeti kako rektor ljutito zuri u
područje nemira. Osjećajući se općenito nelagodno, Dixon proizvede glas — a da ni
sam nije poslije mogao shvatiti kako je uspio — koji je bio veoma nalik na Welchov
pristupni drečavi glas. Razlegnu se urnebes koji se više nije moglo smatrati kao običan
pljesak. Rektor polako ustade. Urnebes se stiša, ali ne utihnu sasvim. Nakon nekog
vremena rektor klimnu glavom Dixonu i ponovo sjede.
Dixonu udri krv u uši kao da će kihnuti. Kako će stajati ovdje pred njima svima i
govoriti? Kakvi će još životinjski glasovi izići iz njegovih usta ako bude govorio? On
poravna rub rukopisa i uze čitati.
Pošto je pročitao pet-šest rečenica, Dixon je shvatio da nešto još nije u redu.
Žamor je na galeriji postao malo glasniji. Tada shvati što nije u redu: govorio je i dalje
kao Welch kad se obraća slušaocima. Nastojeći da govori prirodno, ubacio je gdje-
gdje »naravno«, »razumijete«, »ono što bi se moglo nazvati« itd.; ništa pak nije toliko
podsjećalo na Welcha kao te poštapalice. Nadalje, trudeći se, pomalo nesvjesno, da
predavanje zvuči dobro, to jest da se svidi Welchu, on je umetnuo stanovit broj
omiljenih Welchovih izričaja, kao na primjer: »integracija društvene svijesti«,
»poistovećivanje rada s obrtom« i tako dalje. I sad, kad je to sijevnulo u njegovu
mozgu koji je sporo radio, on poče zapinjati u govoru, oklijevati i ponavljati riječi, a
jednom čak zaboravi gdje je stao tako da nastade šutnja koja je trajala deset sekundi.
Žamor je na galeriji porastao pokazujući da ti efekti nisu prošli nezapaženi. Znojeći se i
crveneći se, on je s mukom čitao dalje osjećajući kako je Welchova intonacija čvrsto
prionula uz njegov glas i kako je se trenutačno ne može osloboditi. Osjeti kako mu nov
val pijanstva preplavi mozak javljajući mu da je stigla prethodnica Gore-Urquhartova
viskija — ili možda tek one posljednje čaše heresa? I kako je samo vruće!
On ušutje načas, namjesti tako usta da govori sasvim različito od Welcha i nastavi
čitati. Činilo se da je sad sve u redu.
Čitajući, bacao je poglede na prednje redove. Vidio je Gore-Urquharta i Bertranda
do kojega je sjedila njegova majka. Christine je sjedila s druge strane svoga ujaka, a do
nje Carol, pa Cecil, pa Beesley. Margaret je bila na drugom kraju, uz Welchovku, ali
joj se svjetlost odbijala od stakla naočara tako da nije mogao razabrati gleda li u njega.
Opazio je da Christine šapuće nešto Carol i da je nekako uzbuđena. Da se ne bi smeo,
pogleda dalje nastojeći da pronađe Billa Atkinsona. Jest, eno ga, uz središnji prolaz,
otprilike usred dvorane. Prije sat i pol, dok su pili viski, Atkinson je neprestano isticao
da će ne samo doći na predavanje nego da je i spreman odglumiti nesvjesticu ako
Dixon zapadne u bilo kakvu nepriliku te ako počeše oba uha u isto vrijeme.
»Nesvjestica će biti bog bogova — rekao je Atkinson svojim osornim glasom. —
Privući će svačiju pažnju. Budi bez brige! Sjetivši se sad tih riječi, Dixon samo što ne
prsnu u smijeh. U istom mu trenutku privuče pažnju smetnja nedaleko od podija:
Christine i Carol prolazile su pored Cecila i Beesleyja u očitoj namjeri da napuste
dvoranu; Bertrand se nagnuo naprijed i govorio im nešto šapatom kao glumac na
pozornici; Gore-Urquhart se pridigao i činilo se da je zabrinut. Dixon se zbunio i opet
ušutio; zatim, kad su obje žene izišle iz reda i uputile se vratima, nastavio je čitati brže
nego što je trebalo mumljajući nejasno i zapinjući u govoru, što je pokazivalo da je
trešten pijan. Premještajući se nervozno s noge na nogu, spotakao se o postolje stalka i
opasno zateturao. S galerije ponovo dopre žagor. Dixon letimično vidje kako se mršavi
gradski vijećnik zgleda sa ženom izražavajući negodovanje. On ušutje.
Kad je uhvatio ravnotežu, nije opet mogao naći mjesto u pola rečenice gdje je stao.
Ugrizavši se za usnu, odluči da neće više izići iz kolosjeka. Prokašlja se, nađe gdje je
stao i nastavi čitati odsječno naglašavajući sve suglasnike i završavajući svaku
rečenicu visokim glasom. »Sad će bar čuti svaku riječ« pomisli. Čitajući dalje, naslutio
je po drugi puta da nešto nikako nije u redu. Trebalo je nekoliko trenutaka dok je
shvatio da sad oponaša rektora.
 Pogleda gore; činilo se da je na galeriji veoma živo. Nešto je teško tresnulo na
pod. Maconochie je stajao na vratima, a sad je izišao da se, po svoj prilici, popne gore
i uspostavi red. I dolje se razlegoše glasovi; otmeni je svećenik rekao nešto gromovitim
šapatom; Dixon vidje kako se Beesley vrpolji na stolici.
— Što je s vama, Dixone? — prosikta Welch.
— Oprostite, sir ... malo sam uzbuđen ... odmah će biti sve u redu ...
Bijaše sparina; Dixonu je bilo neopisivo vruće. Drhtavom je rukom natočio sebi
čašu vode iz boce što je stajala pred njim i grozničavo je popio. S galerije je netko
nešto doviknuo glasno, ali nerazumljivo. Dixon je osjećao da će uskoro briznuti u plač.
Da li da tobože padne u nesvijest? Ne bi bilo teško. Neće, svi bi mislili da ga je shrvao
alkohol. Učini posljednji napor da se pribere i, pošto je stanka trajala već gotovo pola
minute, ponovo prozbori, ali ne svojim normalnim glasom. Činilo se kao da je
zaboravio obično govoriti. Ovaj puta je izabrao izrazit sjevernjački naglasak, jer je
mislio da tako neće nikoga uvrijediti ni oponašati glas. Nakon prve salve smijeha s
galerije, zavladala je donekle tišina, možda pod Maconochiejevim utjecajem, i
nekoliko je minuta sve teklo glatko. Pročitao je već gotovo pola predavanja.
Dok je čitao, sve je opet, po treći put, pošlo po zlu, ali nije, kao prije, bilo u vezi
ni s onim što je govorio ni kako je govorio. Zlo je bilo u njegovoj glavi. Osjećaj, ne
toliko da je pijan koliko da je veoma utučen i umoran, poprimao je gotovo opipljiv
oblik. Dok je čitao jednu rečenicu, činilo mu se kao da će mu od tuge za Christinom
jezik otkazati poslušnost i da će utonuti u elegičnu šutnju; dok je čitao drugu, srditi i
grozni krikovi tražili su pristup u grlo da objave svijetu što osjeća u vezi s Margaret;
dok je čitao treću, gnjev i strah prijetili su da mu tako iskrive usta, jezik i usne da
histerički raskrinka Bertranda, Welchovku, Welcha, rektora, arhivara, sveučilišno
vijeće, sveučilište. Nije više gotovo ni znao da je pred njim slušateljstvo; otišao je
jedini slušalac do kojega mu. je bilo stalo i po svoj se prilici neće više vratiti. E pa,
ako je ovo njegov posljednji nastup ovdje, onda će se pobrinuti da ga ljudi ne zaborave
tako lako. Učinit će neko dobro, ma koliko neznatno, nekima od prisutnih, rna koliko ih
malo bilo. Neće više nikoga oponašati, jer tako suviše plaši sama sebe, nego će im
pokazati intonacijom, veoma obazrivo, naravno, što misli o svojoj temi i o vrijednosti
tvrdnji koje iznosi.
Postepeno, ali ne onako postepeno kako se činilo nekim dijelovima njegova
mozga, davao je svom glasu prizvuk sarkastične, zajedljive gorčine. Nastojao je
natuknuti da nitko tko nije u ludnici ne može uzeti ozbiljno ni jednu jedinu rečenicu ove
neosnovane, bezvrijedne, opsjenarske, dosadne gluposti. Veoma je brzo postigao da je
govorio kao neobično fanatičan nacistički policajac koji treba da spali neke knjige pa
čita svjetini izvatke iz pamfleta što ga je napisao pacifist, Židov ili učeni komunist. Oko
njega je sve više rastao žamor, napola veseo, napola ogorčen, ali on nije htio ništa čuti
nego je čitao dalje. Gotovo je nesvjesno počeo izgovarati riječ s nekim čudnovatim
stranim naglaskom i čitati sve brže i brže tako da mu se zavrtjelo u glavi. Kao u snu čuo
je Welcha kako se oko njega muva, pa kako mu šapće, pa kako mu nešto govori.
Prekidao je na časove čitanje i podrugljivo puhao na nos. Čitao je dalje izgovarajući
slogove kao kletve, ne ispravljajući kriv izgovor ni omaške u govoru, okrećući strane
svoga rukopisa kao da čita partituru koja je napisana u brzom tempu, podižući glas sve
više. Naposljetku je došao do posljednjeg stavka, stao i pogledao slušateljstvo.
Ispod njega su mjesni uglednici buljili u njega, a na licima im se ogledalo ledeno
čuđenje i prosvjedovanje. Stariji su ga nastavnici gledali sa sličnim izrazima na licima,
a mlađi ga nisu uopće htjeli pogledati. Jedina osoba dolje u dvorani koja je trenutačno
ispuštala glasove bio je Gore-Urquhart, a glasovi koje je ispuštao bili su glasno
hihotanje. S galerije dopriješe uzvici, zvižduci i pljesak. Dixon podiže ruku da
uspostavi tišinu, ali buka nije prestajala. Ovo je bilo previše; opet mu bi slabo i on
prekri rukama uši. Svu tu buku nadjača jedan glas koji bijaše nešto između jauka i
urlika. Sjedeći nasred dvorane, Bili Atkinson, nije mogao ili nije htio vidjeti da se
Dixon nije počešao nego prekrio uši pa se opružio u prolazu koliko je dug i širok.
Rektor ustade otvarajući i zatvarajući usta, ali se buka nimalo ne smanji. Tada se saže i
uze živo nešto šaputati gradskom vijećniku pored sebe. Welch poče zvati Dixona po
imenu. Bujica studenata nadre u dvoranu i krenu prema Atkinsonu koji ležaše na podu.
Bilo ih je dvadesetak-tridesetak. Dovikujući upute i savjete jedan drugome, podigoše
ga i iznesoše iz dvorane. Dixon stade pred stalak i urnebes se stiša.
— Dosta je, Dixone! — doviknu rektor i da mig Welchu, ali prekasno.
— Kako se, napokon, može sve ovo primijeniti u praksi? — reče Dixon svojim
normalnim glasom. Osjećao je kako ga je uhvatila vrtoglavica i čuo kako govori a da
uopće nije htio govoriti. — Reći ću vam, slušajte! »Stara dobra Engleska« bilo je
najmanje dobro razdoblje u našoj historiji: bila je to samo rulja lončara, rulja iskonskih
poljoprivrednika, rulja blokflautista, esperantista ...
On ušutje i zatetura; vrućina, alkohol, nervoza i osjećaj krivnje ujedinili su
napokon svoje snage. Činilo mu se da mu glava u isto vrijeme otječe i postaje sve lakša
i da mu se tijelo mrvi; u ušima mu je zujalo, a sa strane, odozgo i odozdo nadirala je
tmasta pomrčina kao dim. Zdesna i slijeva dopiralo je struganje stolica po podu; netko
ga je uhvatio za rame tako da je posrnuo. U Welchovu je zagrljaju pao na koljena i
nejasno čuo kako je rektor rekao nadvikujući galamu:
— ... nije mogao završiti svoje predavanje zbog iznenadne indispozicije. Vjerujem
da ćete svi ...
»Sad sam gotov — pomisli još. — A nisam im rekao ni ...« On duboko udahnu; da
je mogao izdahnuti zrak, bilo bi sve u redu, ali nije mogao, pa sve utonu u silnu huku
nerazumljivih glasova.
 XXIII

— To je sve što se dogodilo — kazivaše Beesley sutradan ujutro. — Sve je

sasvim razumljivo. Ali tebe je onaj njegov viski dotukao, nije li tako?
— Jest, mislim da mi ne bi bilo ništa da nije bilo njega. Ipak ne mogu to reći
Welchu.
— Ne možeš, naravno da ne možeš, Jim. Ali se možeš braniti da si bio uzbuđen, i
da je bilo vruće i tako dalje. Uostalom, ti si se doista onesvijestio.
— Oni mi ipak neće nikad oprostiti što sam im upropastio javno predavanje. I
nisam valjda oponašao Neddyja i rektora zato što sam bio uzbuđen?
Oni prođoše kroz vratnice sveučilišta. Tu stajahu tri studenta koji ušutješe i
stadoše se gurkati kad ugledaše Dixona. Beesley reče:
— Ne znam. Mogao bi ipak pokušati, je li? Nemaš šta izgubiti.
— Jest, imaš pravo, Alfred. Ali ne mari! Kako bilo da bilo, izvukao sam kraći
kraj. A tu je i ono s Christinom. Welch sigurno već sve zna.
— Ne smiješ toliko zdvajati! Ja mislim da se Welch neće obazirati na ono što mu
kaže Bertram ili kako se ono zove onaj blesan. Šta se njega tiče što ti radiš s djevojkom
njegova sina?
— Tu je upletena i Margaret, znaš. Nema sumnje da će on misliti da sam je ja
ostavio na cjedilu. A naravno, tako i jest, kako god uzmeš.
Beesley bez riječi zirnu na nj; zatim, kad su ulazili u skupnu sobu, reče:
— Nemoj očajavati, Jim! Hoćemo li se vidjeti na kavi?
— Hoćemo — odgovori Dixon rastreseno.
Smuči mu se kad poznade Welehov rukopis na papiriću u svom pretincu. Iziđe iz
sobe i pođe uza stepenice čitajući poruku. Welch je smatrao da ga mora neslužbeno
obavijestiti da neće moći iduće sedmice, na sjednici vijeća, predložiti da ga zadrže na
sveučilištu. Savjetovao je Dixonu, također neslužbeno, da posvršava sve svoje poslove
ovdje i da što prije otputuje. On će mu dati preporuke koje bi mu mogle ustrebati za
novo namještenje, pod uvjetom da se ne zaposli u ovom gradu. Njemu je osobno žao što
Dixon mora otići, jer je rado s njim radio. U postskriptumu je pisalo neka se Dixon ne
brine »što se tiče posteljine«; sa svoje strane, Welch je spreman da »smatra slučaj
okončanim«. E, baš lijepo od njega; Dixona zapeče malo savjest što je donekle
podvalio Welchu svojim predavanjem, a nešto ga manje zapeče savjest što je potrošio
toliko vremena i snage da mrzi Welcha.
Ode u sobu koju je dijelio sa Cecilom Goldsmithom i stade pred prozor. Omara
koja je vladala nekoliko dana prošla je bez grmljavine i nebo je obećavalo da će
nekoliko sati biti sunčano. Prepravljali su fizikalni laboratorij; teretnjak se bio
zaustavio pored zgrade i sad su istovarivali opeke i cement i razlijegalo se čekićanje.
Mogao bi se lako namjestiti na školi; njegov bivši ravnatelj škole rekao mu je o Božiću
da će mjesto starijeg nastavnika historije biti slobodno do rujna. Napisat će mu da on
nije stvoren da predaje na sveučilištu. Ali neće pisati danas, nipošto danas.
A šta će raditi danas? Ode od prozora i uze s Goldsmithova stola debeo i raskošan
časopis, glasnik nekog talijanskog historijalnog društva. Nešto mu na naslovnoj strani
zape za oko pa potraži stranu koja ga je zanimala. On nije nikad učio talijanski, ali mu
nije bilo teško pročitati ime na početku članka, L. S. Caton, ni razabrati da je u tekstu
riječ o brodograđevnoj tehnici u zapadnoj Evropi u posljednjim desetljećima
petnaestoga stoljeća i o njenu utjecaju no ovo ili ono. Nije bilo nikakve sumnje; ovaj je
članak bio vjerna parafraza ili prijevod Dixonova izvorna članka. Ne znajući kako bi
se nakreveljio, on udahnu zrak da opsuje, ali mjesto toga histerično zahihota. Dakle,
tako ljudi postaju šefovi katedri, je li? U najmanju ruku, takvih katedri. Uostalom, sad
više nije važno. Ali kakav stari prepredenjak ... Sad se sjeti nečega. Jedan od poslova
koji mora danas obaviti jest da potraži Johnsa pa da ga izgrdi ili čak fizički napadne
zbog najnovije izdaje. Iziđe iz sobe i siđe niz stepenice.
Nije bilo teško rekonstruirati zločin; posavjetovavši se s Beesleyjem i
Atkinsonom, Dixon je zaključio da je Johns prisluškivao zacijelo kad su se njih dvojica
razgovarali o njegovu sastanku s Christinom pa da je ugrabio prvu priliku da priopći tu
vijest svojoj prijateljici i zaštitnici. Mogao je tako učiniti, pa je jamačno tako i učinio;
bilo kako mu drago, Bertrandove su riječi bile dokaz da ga je Johns odao, bez obzira
kako se domogao te obavijesti. Kad zakuca na vrata Johnsova ureda i uđe unutra,
mržnja mu ozari lice poput neonske reklame.
Nikoga nije bilo unutri. Dixon pristupi stolu na kojemu ležaše sva sila polica
osiguravajućeg društva. Razmišljaše časak; je li učinio štogod da je zaslužio da ga
Johns dvaput oda? Ono što je onako ukrasio kompozitorovu fotografiju na časopisu?
Bezazlena šala. Pismo Joea Higginsa? Obična nepodopština. Dixon klimnu sam sebi
glavom, zgrabi rukovet polica, strpa ih u džep i iziđe.
Nekoliko je časaka kasnije oprezno silazio u kotlovnicu. Nigdje ni žive duše.
Ugljena je prašina pucketala pod njegovim nogama dok je prelazio između kotlova
tražeći kotao pod kojim gori vatra. Zacijelo ima jedan u kojem se grije voda za
različite umivaonike. Evo ga, puši se naveliko. On dohvati s poda nekakovu alatku i
otvori vratašca. Police su gorjele vrlo brzo i temeljito ne ostavljajući nikakva traga za
sobom. Zatvori vratašca i otrča uza stepenice. Nitko ga nije vidio kad je izišao.
Šta će sad? Došao je na sveučilište bez ikakva jasna cilja, uglavnom zato što se
nije htio rastati s Beesleyjem. Međutim, pošto je dobio otkaz, nije više htio čekati kavu,
jer je još mogao nabasati na Welcha ili rektora. Nije bilo razloga da ikad više dođe
ovamo, osim da uzme svoje stvari. Eto što još mora obaviti, i to bi mogao odmah, jer
na sveučilište nije nikad ništa donio doli dva-tri priručnika i neke bilješke za
predavanja. Pope se opet u svoju sobu i uze skupljati te stvari. Razmišljao je kako, kad
bude radio u svom rodnom gradu, neće više toliko viđati Margaret, ali će je viđati više
nego dovoljno, jer su im kuće udaljene samo petnaest milja jedna od druge. Iskustvo je
već pokazalo da je ta udaljenost zgodna, ili nedovoljno nezgodna, da je zajedno
prevale uvečer bar jedanput u sedmici za školskih praznika. A pred njima su baš bila
tri mjeseca praznika.
Odlazeći sa sveučilišta, približio mu se čovjek kojega nije odmah poznao, ali koji
mu je bio nekako poznat. Taj čovjek reče:
— Vaše je sinoćnje predavanje bilo vrlo. dobro.
— Michie — uskliknu Dixon. — Obrijali ste brkove?
— Tako je. Eileen O'Shaughnessy mi je rekla da su joj dojadili pa sam se jutros
oprostio s njima.
— Dobro vam je savjetovala, Michie! Sad ste mnogo zgodniji.
— Hvala vam. Nadam se da ste se potpuno oporavili od nesvjestice ili što je ono
bilo?
— A, jesam, hvala na pitanju. Prošlo je bez trajnih posljedica.
— Sjajno! Sasvim nam se svidjelo vaše predavanje.
— Drago mi je čuti.
— Palo je kao bomba.
— Znam.
— Šteta što ga niste uspjeli dovršiti.
— Jest.
— Ipak smo shvatili glavnu misao. — Michie pošutje dok ne prođe skupina
stranaca, razočaranih posjetilaca sveučilišta u slobodnoj sedmici. On proslijedi: —
Čujte ... nemojte se ljutiti što ću vas pitati, ali su se neki od nas pitali niste li bili malo
... znate ...
— Pijan? Jesam, prilično.
— Vjerojatno je bilo gužve? Ili možda još nisu imali vremena da se pozabave s
vama?
— A jesu, našli su toliko vremena.
— Je li bila gadna gužva?
— Pa jest, kao i obično u takvim prilikama. Najurili su me.
— Šta? — Na Michiejevu se licu ne odrazi ni iznenađenje ni ogorčenje nego samo
sažaljenje. — Bogme su brzi. Zaista mi je žao. Je li samo zbog predavanja?
— Nije. Bilo je i prije nekih drugih sitnih neslaganja, kao što vjerojatno i sami
znate.
Michie šućaše neko vrijeme, a onda reče:
— Nedostajat ćete nekima od nas, znate.
 — Drago mi je. I meni će nedostajati neki od vas.
— Ja sutra putujem kući pa ću se sada oprostiti svama. Nadam se da sam prošao?
Sad mi možete reći, nije li tako? Inače neću doznati do iduće sedmice.
— Jeste, jeste, svi su vaši prošli. Ipak, Drew ja pao. Je li on vaš prijatelj?
— Nije, hvala bogu. Baš mi je drago. E pa, zbogom! Mislim da ću dogodine ipak
slušati Neddyjev specijalni predmet.
— Sve se tako nekako čini, je li? — Dixon stavi svoje stvari pod lijevu mišku i
rukova se s Michiejem. — Onda, sve najbolje!
— Na isti način.
Dixon se uputi niz Sveučilišnu cestu i prekasno se sjeti da baci posljednji pogled
na sveučilišne zgrade. Bio je gotovo sasvim bezbrižan, što ga je ponukalo, s obzirom na
prilike u kojima se nalazio, da se pomalo divi sam sebi. Otputovat će kući još danas
posljepodne; ionako bi otputovao za koji dan. Vratit će se iduće sedmice da uzme
preostale stvari, da vidi Margaret i tako dalje. Da vidi Margaret. »Uuuuuuh!« uzviknu u
sebi misleći o tome. »Vaaauuuuuu!« Budući da je njezina kuća toliko blizu njegove,
odlazak iz ovog grada neće biti korak naprijed nego u stranu. To je uistinu najgore.
Sjeti se da se dogovorio s Catchpoleom da će se danas oko podne sastati s njim.
Šta bi taj htio? Nema smisla da sad razbija sebi glavu; najvažnije je da dotle nekako
utuče vrijeme. Vrativši se kući, opra modricu ispod oka, koja je počela malo blijedjeti,
iako se činilo da će nova boja biti isto onako nakazna i mnogo nezdravija. Slijedio je
razgovor sa gospođicom Cutler o živežnim namirnicama i pranju rublja; onda se
obrijao i okupao. Dok je još bio u kadi, čuo je kako telefon zvoni, a nakon nekoliko je
časaka gospođica Cutler zakucala na vrata.
— Jeste li tu, gospodine Dixone?
— Jesam, što je, gospođice Cutler?
— Zove vas telefonski neki gospodin.
— Kako se zove?
— Na žalost, nisam mu dobro čula ime.
— Da nije Catchpole?
— Molim? Ne, mislim da nije. Bilo je nekako dulje.
— Pa u redu, gospođice Cutler! Hoćete li ga, molim vas, zamoliti da vam dade
svoj broj i reći mu da ću ga ja nazvati za desetak minuta?
— Dobro, gospodine Dixone!
Dixon se obrisa pitajući se tko bi to mogao biti. Bertrand s novim prijetnjama?
Nadao se da jest. Johns, pošto se domislio kakva je sudbina zadesila police? Možda.
Rektor ga poziva na izvanrednu sjednicu Sveučilišnog vijeća? Ne, ne, samo to ne!
Dok se oblačio, mislio je kako je divno što ne mora ništa raditi. Čovjek mnogo
dobije kad prestane biti nastavnik, a najvrednije je to što ne mora više predavati. On
obuče stari sportski sveter kako bi pokazao da je raskrstio s naučnim svijetom. Hlače
su bile one iste koje je poderao na sjedištu Welchova automobila; gospođica Cutler ih
je stručno pokrpala. Pokraj telefona je našao papirić na kojemu je ona svojim
djevojačkim, rukopisom zapisala olovkom telefonski broj. Ime nije ni ovaj puta
razabrala, ali je po broju Dixon zaključio da ga je nazvao netko iz zaseoka koji se
nalazi nekoliko milja od grada u suprotnom smjeru od Welchove kuće. Nije se sjećao
da poznaje koga ondje. Na telefonu mu se javi neka žena.
— Halo — reče on i pomisli kako bi mogao napisati dizertaciju o upotrebi
telefona u privatne svrhe.
Ženski glas kaza svoj broj.
— Imate li kakva muškarca tamo? — zapita pomalo zbunjeno.
— Muškarca? Tko je tamo?
Ton bijaše neprijazan.
— Ja se zovem Dixon.
— A tako, gospodine Dixon, naravno, strpite se samo časak, molim vas!
Uskoro se javi muškarac koji je držao telefonsku školjku preblizu ustima:
— Halo! Jeste li vi, Dixone?
— Jesam, tko je tamo?
— Ovdje Gore-Urquhart. Ostali ste bez posla, je li?
— Što?
— Kažem, ostali ste bez posla?
— Jesam.
— Dobro, onda neću odati tajnu kad vam to kažem. Pa kakve imate planove,
Dixone?
— Baš sam mislio da odem na kakvu školu.
— Jeste li tvrdo odlučili?
— Ne, nisam zapravo.
— Dobro. Imam posao za vas. Pet stotina na godinu. Morat ćete odmah stupiti u
službu, u ponedjeljak. Živjet ćete u Londonu. Pristajete li?
Dixon ustanovi da može ne samo disati nego i govoriti.
— Kakav je posao?
— Nešto kao posao osobnog tajnika. Ipak, neće biti mnogo korespondencije; time
se uglavnom bavi jedna mlađa žena. Najviše ćete se morati sastajati s ljudima ili im
govoriti da se ja ne mogu sastati s njima. O pojedinostima ćemo govoriti u ponedjeljak
ujutro. U deset sati u mojoj kući u Londonu. Zapišite adresu. — Kaza mu adresu, a onda
upita: — Je li sad sve u redu?
 — Jest, dobro se osjećam, hvala na pitanju. Otišao sam spavati čim sam ...
— Ama ne, čovječe nisam vas pitao za zdravlje. Je li vam sve jasno? Hoćete li
doći u ponedjeljak?
— Hoću, naravno, i mnogo vam hvala, gospodine ...
— Dobro onda, vidjet ćemo se ...
— Samo časak, gospodine Gore-Urquhart! Hoću li raditi s Bertrandom Welchom?
— Što vam pada na pamet?
— Pa tako, činilo mi se da je on tražio posao kod vas.
— Taj ste posao dobili vi. Ja sam vidio da mladi Welch nije ni za šta čim sam ga
ugledao. Isto kao i njegove slike. Velika je šteta što je uspio smotati moju nećakinju,
velika šteta! Ali njoj ne vrijedi ništa govoriti. Tvrdoglava je kao magare. Gora nego
njena majka. Međutim, ja mislim da ćete vi, Dixone, biti dobri za taj posao. Ne zato što
imate kvalifikacije za nj ili za kakav drugi posao, ta mnogi ih imaju, nego zato što
nemate diskvalifikacija, što je mnogo rjeđi slučaj. Imate li još što pitati?
— Nemam ništa više, hvala vam, ja ...
— U ponedjeljak u deset sati.
Objesio je slušalicu.
Dixon polako ustade od bambusova stolića. Kakvim glasovima da izrazi svoju
ludu radost punu strahopoštovanja? Udahnu zrak da zaurla od sreće, ali ga jedan jedini
otkucaj sata na nogama s kamina podsjeti na svakidašnjicu. Bilo je dvanaest i trideset,
vrijeme kad je trebalo da se sastane sa Catchpoleom i raspravlja o Margaret. Bi li
išao? Kad bude živio u Londonu, problem Margaret neće biti toliko važan — ili bar ne
toliko hitan. Radoznalost pobijedi.
Izlazeći iz kuće, radosno je razmišljao o Gore-Urquhartovu mišljenju o
vrijednostima Bertrandovih slika. Znao je on da tu ne može imati krivo. Iznenada mu
hod izgubi čilost kad se sjeti da Bertrand, iako bez posla i bez talenta, ipak ima
Christinu.
 XXIV

Pokazalo se da je Catchpole, koji je već bio na ugovorenu mjestu kad je Dixon

došao, visok, mršav mladić oko dvadesetak godina i da je nalik na intelektualca koji se
nastoji prikazati kao bankovni činovnik. On donese piće za Dixona, zamoli ga za
oproštenje što mu oduzima vrijeme i nakon još nekoliko uvodnih riječi kaza:
— Ja mislim da će biti najbolje da vam izložim istinite činjenice. Slažete li se?
— Slažem se, ali tko mi jamči da su te činjenice istinite?
— Nitko, naravno. Ali ako poznajete Margaret, svakako ćete moći zaključiti jesu li
vjerojatne. Uostalom, biste li mi najprije htjeli malo opširnije razložiti ono što ste mi
telefonom rekli o njenu zdravlju?
Dixon učini tako i usput natuknu u kakvim je on odnosima s Margaret. Catchpole je
šutke slušao, gledajući u stol, mršteći se malo i igrajući se s dvije nagorjele šibice.
Kosa mu bijaše dugačka i razbarušena. Na kraju reče:
— Mnogo vam hvala. Sad mi je sve mnogo jasnije. Da vam ja sad ispričam svoje.
Prvo, suprotno onome što se čini da vam je Margaret rekla, mi nismo nikad vodili
ljubav, ni što se tiče osjećaja ni onoga što bih mogao nazvati praktičnom stranom.
Držim da to niste znali?
— Nisam — odgovori Dixon. Bio je nekako čudno prestrašen, kao da Catchpole
pokušava da zametne kavgu.
— Mislio sam da niste znali. Dakle, upoznao sam se s Margaret na jednom
političkom sastanku i nakon nekog sam vremena, ne znajući ni sam kako, počeo izlaziti
s njom, ići u kazalište i na koncerte i slično. Uskoro sam shvatio da je ona od onih ljudi
— pretežno žena — koji ne mogu živjeti bez emocionalne napetosti. Počeli smo se
svađati ni zbog čega, mislim sasvim doslovno. Naravno, ja nisam bio toliko glup da
stupim u bilo kakve seksualne odnose s njom, ali se ona ubrzo počela tako ponašati kao
da jesam. Neprestano me optuživala da je vrijeđam, zapostavljam, da je pokušavam
poniziti pred drugim ženama i slično. Jeste li doživjeli tako što s njom?
— Jesam — odvrati Dixon, — Nastavite!
— Ja vidim da mi imamo mnogo više zajedničkih crta nego što smo mislili. Dakle,
poslije izvanredno besmislene svađe oko nekih mojih riječi koje sam rekao kad sam je
upoznao s mojom sestrom, odlučio sam da neću više to trpjeti. Tako sam joj i rekao.
Tada mi je priredila strašnu scenu. — Catchpole zabaci rukom kosu i promeškolji se na
stolici. — Ja sam to poslijepodne bio slobodan i sjećam se da smo bili u gradu
obilazeći dućane kad je počela vikati na mene na ulici. Bilo je zaista jezivo. Osjećao
sam da neću moći dugo izdržati pa sam napokon, da je umirim, pristao da dođem k njoj
te večeri oko deset sati. Kad je došlo vrijeme da dođem, nisam smogao dovoljno
hrabrosti. Dva dana kasnije, kad sam doznao da se ... pokušala ubiti, shvatio sam da je
to bilo one iste večeri kad je trebalo da je posjetim. Bio sam malo potresen kad sam
shvatio da se ništa ne bi bilo dogodilo da sam se potrudio da dođem.
— Čekajte malo — reče Dixon kome su se osušila usta.
— Ona je i mene zamolila da dođem k njoj te večeri. Poslije mi je rekla da ste vi
došli i rekli joj ...
Catchpole preču posljednju rečenicu.
— Jeste li posve sigurni? Jeste li sigurni da je to bilo te iste večeri?
— Potpuno sam siguran. Sjećam se svega vrlo dobro. Zapravo me je zamolila da
dođem k njoj baš kad smo kupovali pilule za spavanje, one iste koje je te večeri popila.
Dobro se sjećam. Zašto, što je?
— Kupila je pilule za spavanje dok je bila s vama?
— Jest, tako je.
— Kad je to bilo?
— Kad ih je kupila? Pa mislim, oko podne. Zašto?
Catchpole polako odgovori:
— Ta ona je kupila bočicu pilula poslije podne dok je bila sa mnom.
Gledahu se šutke.
— Valjda je krivotvorila recept — najposlije će Dixon.
— Trebalo je, dakle, da mi oba dvojica dođemo i da vidimo na što smo je
natjerali — ogorčeno će Catchpole. — Znao sam da je neurastenična, ali nisam znao da
je toliko.
— Njena je sreća da je onaj momak ispod nje došao da se potuži zbog radija.
— Ne bi ona toliko stavila na kocku. Ne, nego sve ovo najbolje potvrđuje što sam
i mislio. Margaret se nije htjela ubiti, ni onda ni bilo kad. Ona je vjerojatno uzela
nekoliko pilula prije nego što je trebalo da mi dođemo — naravno, nije uzela toliko da
bi mogla umrijeti — a čekala je da mi doletimo, da kršimo ruke, brinemo se za nju i
predbacujemo sami sebi. Mislim da o tom nema nikakve sumnje. Ona nije ni časka bila
u životnoj opasnosti.
— Ali nemate nikakvih dokaza — reče Dixon. — To su samo pretpostavke.
— Ne mislite li da sam u pravu, znajući sve ono što sigurno znate o njoj?
— Časna riječ, ne znam što bih mislio.
— Ali ne shvaćate li? ... Ne čini li vam se to dovoljno logično? Jedino je to
objašnjenje uvjerljivo. Pazite, pokušajte se prisjetiti; je li vam rekla štogod o tome
koliko je pilula uzela, koja je doza bila smrtonosna, ili bilo šta drugo?
— Nije, mislim da nije. Samo se sjećam da mi je rekla da je cijelo vrijeme držala
grčevito praznu bočicu ...
— Praznu bočicu. A bile su dvije bočice. To je ono. Ja sam sad zadovoljan. Imao
sam pravo.
 — Hajde da još popijemo — reče Dixon. Osjećao je potrebu da ostavi načas
Catchpolea, ali kad je otišao do tezge, uvidio je da ne može misliti, da jedino može
uzalud nastojati da sredi misli. Nije se još oporavio ni od običnog, glavnog
iznenađenja što taj stranac poznaje vrlo dobro osobu koju i on poznaje vrlo dobro;
mislio je da bi prisnost s nekim morala isključiti prisnost s bilo kim drugim. A što se
tiče Catchpoleove pretpostavke ... nije mogao u nju vjerovati. Je li mogao vjerovati?
Činilo se da je ta pretpostavka takva da joj se ne može ni vjerovati ni ne vjerovati.
Čim se vratio s pićem Catchpoleu, on mu reče:
— Nadam se da ste se sad uvjerili? — klatio se na stolici nekako nesigurno, ali
slavodobitno. — Prazna bočica. Ali su bile dvije bočice, a ona je uzela tablete samo iz
jedne. Otkud znam? Mislite li da vam ne bi rekla da je uzela dvije bočice, da ih je
doista uzela? Ne, nego je zaboravila da vam slaže. Mislila je da nije važno. Nije mogla
predvidjeti da ću vas ja potražiti. Ne krivim je zbog toga: čak ni najoštroumniji ljudi ne
mogu sve predvidjeti. Naravno, ona je sigurno najprije provjerila hoće li joj se što
dogoditi ako uzme jednu bočicu. Možda ne bi bila umrla ni od dvije, ali nije htjela ništa
riskirati. — On naže svoju čašu i spusti je na stol polupraznu. — E pa ja sam vam
neobično zahvalan što ste mi pomogli. Sad sam je se sasvim oslobodio. Hvala bogu,
neću se više brinuti kako joj je. To mnogo vrijedi. — On gledaše Dixona, kosa mu
padaše na čelo. — A nadam se da ste je se i vi oslobodili?
— Vi joj niste nikad spominjali ženidbu, je li?
— Ne, nisam bio toliko lud. A ona vam je valjda rekla da jesam?
— Jest. I niste nekako u to vrijeme otputovali u Wales s nekom djevojkom?
— Na žalost, nisam. Jesam, otputovao sam u Wales, ali službeno, za svoju tvrtku.
Oni ne opskrbljuju svoje predstavnike djevojkama kad ih šalju na put, što je svakako
šteta. — On ispi svoju čašu i ustade držeći se mirnije nego prije. — Nadam se da sam
otklonio vaše sumnje. Vrlo mi je drago što sam se upoznao s vama i htio bih vam se
zahvaliti što ste mi pomogli. — Naže se nad Dixona i doda još tiše: — Nemojte više
pokušavati da joj pomognete; to je vrlo opasno. Ja znam što govorim. I znate, njoj
zaista nije potrebna nikakva pomoć. Želim vam svaku sreću. Zbogom!
Rukovaše se i Catchpole se krupnim koracima uputi vratima dok kravata lepršaše
za njim. Dixon ispi svoju čašu i ode dvije minute kasnije. Odšeta se kući kroz svjetinu
koja je išla na ručak. Činjenice su se činile nepobitne, ali se Margaret odviše čvrsto
ukorijenila u njegovu životu i u njegovim osjećajima da bi je mogao istisnuti pukim
nabrajanjem činjenica. Budući da, osim činjenica, nije bilo drugoga sredstva za
čišćenje, mogao je već predvidjeti da će potpuno prestati vjerovati u njih.
Gospođica Cutler je servirala ručak, za one koji su tako željeli, u jedan sat.
Naumio je da iskoristi to pravo pa da odmah poslije dva sata otputuje kući. Ušavši u
blagovaonicu, zatekao je Billa Atkinsona za stolom kako čita najnoviji broj rvačkoga
vjesnika na koji bijaše pretplaćen. On pogleda Dixona i, kao što se katkad događalo,
dobaci mu nešto.
— Baš sam sad razgovarao telefonski s tvojom lutkicom — reče on.
— Ah do vraga! Šta je htjela?
— Ne govori »do vraga«! — On se prijeteći namršti. — Ne mislim onu koja mi
ide na živce, onu koja uvijek pada u nesvijest, nego onu drugu, onu za koju kažeš da
pripada bradatom sportašu.
— Christinu?
— Jest, Christinu — reče Atkinson uspjevši izgovoriti to ime kao kakvu pogrdu.
— Šta je htjela, Bili? To bi moglo biti važno.
Atkinson pogleda naslovnu stranu svoga časopisa na kojoj su se ispreplela dva
Laokoona. Pokaza da razgovor još nije završen riječima:
— Čekaj malo!
Pošto je pozorno pročitao nešto na rubu stranice, nadoveza uvredljivim tonom:
— Nisam mogao sve zapisati, ali je najvažnije što joj vlak polazi u jedan i
pedeset.
— Šta, danas? Čuo sam da će otputovati istom za nekoliko dana.
— Šta ja mogu što si ti čuo. Ja ti kažem ono što sam ja čuo. Rekla je da ti ima
nešto reći što ne može reći meni preko telefona, i ako je hoćeš ponovo vidjeti, možeš
doći da je ispratiš na taj vlak što polazi u jedan i pedeset. Uostalom, kako te volja,
rekla je. Čini se da joj je bilo mnogo stalo do toga da ti kažem kako te volja, ali me
nemoj pitati što je htjela time reći, jer nije ništa više rekla. Samo je rekla da će
»razumjeti« ako ne dođeš. Nemoj tražiti od mene ni da ti to protumačim.
Nadodao je da taj vlak ne polazi s glave gradske stanice nego s male stanice
nedaleko od Welchove kuće. Neki vlakovi iz drugih gradova zaustavljaju se na toj
stanici na putu u London.
— Onda najbolje da odmah krenem — reče Dixon računajući u sebi.
— Tako je. Ja ću reći debeloj da nećeš danas ručati. Trči na autobus!
Atkinson se ponovo zadubi u svoj časopis.
Dixon istrča na ulicu. Osjećao se kao da se cijeli život nekamo žurio. Zašto ne
putuje vlakom koji polazi s glavne stanice? Znao je da ima jedan odličan vlak koji
polazi u tri i dvadeset. Što mu ima reći? Bilo kako mu drago, on ima njoj što reći; dvije
novosti, zapravo. Odlazi li ona ovako nenadano zato što se opet posvadila s
Bertrandom? Autobus dolazi na Sveučilišnu cestu između jedan i deset i jedan i
petnaest. To je sad. Idući dolazi u jedan i trideset pet, tako nekako. Nema nade. Potrča
brže. Ne, ona ne bi otišla samo zato što se posvađala. On bi se kladio da ona nije takva
žena da bi se tako osvetila zbog tako nečega. Ah, do bijesa, ona mu vjerojatno hoće
reći samo da će mu »ujo« Julius ponuditi posao. Zacijelo nije računala da on već zna.
Bi li ona tražila od njega da prevali tolik put samo zato da mu to kaže? Ili da nije sve to
samo izlika da bi ga opet mogla vidjeti? Ali zašto bi to učinila?
On iznenada skoči na cestu gdje je, nekoliko koraka dalje, velik automobil, nalik
na taksi, čekao u pobočnoj ulici da se priključi rijeci vozila. Dixon se stade probijati
kroz bliži niz vozila vičući:
— Taksi! Taksi!
Baš ono što mu treba. Domalo je uspio da se probije do suprotnoga pločnika, ali je
taksi u isto vrijeme skrenuo na glavnu cestu i povećao brzinu.
Bio ga je malne sustigao kad se na stražnjem prozoru pojavi lice rektorove žene
koja ga ispod šešira, nalik na biret, mrko pogleda sa stražnjeg sjedišta koje mu se prije
činilo prazno. Bilo je jasno da taksi nije taksi nego rektorov auto. Da nije i rektor u
njemu? Dixon naglo skrenu u stranu i uđe na otvorene vratnice u nečiji vrt pred kućom
gdje kleknu za živicu. Je li doista toliko važno da nađe Christinu na stanici? Zar je neće
moći poslije potražiti s pomoću »uje Juliusa«? Ima li još uza se papirić na kojemu je
zapisao njen telefonski broj?
Začu kako netko zakuca po staklu pa se okrenu. S prozora u prizemlju piljili su u
njega neka stara gospođa i velika papiga. On se duboko pokloni, sjeti se autobusa i
istrča na ulicu. Oko dvjesta koraka dalje penjao se polako uzbrdo autobus koji je
dolazio iz grada. Dixon je bio predaleko da bi mogao pročitati na pločici kamo vozi,
pogotovo zato što su mu naočari, od silnih napora, bile zamagljene, ali bit će da je onaj
pravi i on mora stići na njega. Slutio je, ako je uopće mogao što slutiti u tom trenutku,
da će se dogoditi neko veliko zlo ako zakasni na stanicu, da će mu izmaći nešto što želi.
Pojuri što brže tako da mu se ljudi počeše sklanjati s puta i gledati ga začuđeno i
nezadovoljno. Autobus nije trenutačno mogao skrenuti na Sveučilišnu cestu pa je stao
usred prometa tako da je on mogao razabrati da baš taj autobus treba. Trčao je jednako
prema uglu Sveučilišne ceste, ali je autobus ponovo krenuo i stigao do ugla prije njega.
Kad ga je opet ugledao, autobus je stajao oko pedeset koračaja dalje na Sveučilišnoj
cesti i netko je upravo ušao u nj.
Dixon potrča bjesomučno, iz sve snage, dok ga kondukter mirno promatraše s
platforme. Kad je prevalio polovinu udaljenosti koja ga je dijelila od autobusa, taj
službenik pozvoni, vozač otpusti spojku i kotači se počeše okretati. Dixon ustanovi da
trči bolje nego što je mislio, ali kad između njega i autobusa ne ostade više od pet-šest
koraka, ovaj se razmak poče naglo povećavati. Dixon stade i počasti konduktera, koji
ga je još ravnodušno gledao, najpoznatijom prostačkom gestom. Kondukter odmah
pozvoni i autobus se naglo zaustavi. Dixon se skanjivaše časak, a zatim lako otkasa do
autobusa i pope se na nj pomalo snebivljivo. Izbjegavao je da pogleda u oči kondukteru
koji reče zadivljeno:
— Dobro si trčao, delijo! — i pozvoni po treći put.
Predišući, Dixon ga upita kad autobus stiže na željezničku stanicu, koja je bila
posljednja stanica, na što dobi uljudan, ali zaobilazan odgovor, zatim nekoliko
trenutaka odoljevaše pogledima okolnih putnika dok ih oni ne oboriše u pod i jedva se
nekako pope na kat. Dobasrlja do prednjeg sjedišta i svali se bez daha na nj tako da ne
mogaše čak ni prostenjati. Poče gutati gustu vrelu tvar koja mu ispunjavaše usta i grlo,
neko vrijeme snažno predisaše i drhtavom rukom izvadi iz džepa smotak malih cigareta
i kutiju šibica. Pošto je nekoliko puta pročitao šalu na poleđini kutije i nasmijao se,
pripali cigaretu; to bijaše jedina akcija koju je mogao trenutno poduzeti. Pogleda kroz
prozor; cesta se odmotavala pred njim i on se razveseli, osobito bještavilu krajolika
obasjana suncem. Za nizovima vila koje bijahu dvije po dvije povezane jednim zidom i
kojima crepovlje bijaše zeleno izranjala su polja, a gdje-gdje je kroz drveće
svjetlucala voda.
Christine mu je poručila da će »razumjeti« ako on ne dođe da je isprati. Šta to
znači? Znači li da će »razumjeti« da je odlučio ne doći zbog obaveze koje ima prema
Margaret? Ili mu te riječi nemilo nagovješćuju da će ona »razumjeti« da sve što je bilo
među njima on smatra kao romantičnu zabludu, bez obzira na Margaret? On ne smije
dopustiti da mu Christine umakne danas; ako mu umakne, možda je više nikad neće
vidjeti ... Nikad više; neugodan izričaj. Odjednom mu se lice promijeni i kao da se
cijelo pretvori u nos i naočare; autobus se približio teretnjaku što je polako vukao
neobičnu; prikolicu na kojoj je bio natpis koji je opominjao na oprez i upozoravao
koliko je prikolica dugačka. Manji je natpis navodio daljnje razloge za oprez ovim
eliptičnim izrazom: Zračne kočnice. Teretnjak, prikolica i autobus kretahu se dalje
ustaljenom brzinom od dvanaest milja na sat cestom koja se, po svemu sudeći, sastojala
od beskonačna niza zavoja. Dixon jedva odvoji pogled od stražnjeg kraja prikolice i,
da bi se ohrabrio, uze misliti o onome što mu je Catchpole rekao o Margaret.
Shvati da je donio odluku čim je pošao na ovaj put. Prvi mu je puta postalo sasvim
jasno da ne vrijedi spasavati one koji se u suštini ne žele spasiti. Svi daljnji pokušaji
da se spasi bili bi ne samo popuštanje sažaljenju i sentimentalnosti nego bi bili i štetni,
da ne kažemo nečovječni. Sve je to bila posljedica Margaretine zle sreće koja je
zacijelo potjecala, kako je i prije mislio, od prvotnje zle sreće što nije, kao žena,
privlačna. Christinin normalniji, to jest prilagodljiviji značaj proizlazio je, bar
djelomično, iz njene sreće što ima lijepo lice i stas. Ali nije samo to. Prikazati sve kao
sreću nije isto što i odbaciti sve kao da ne postoji ili kao da nekako nije vrijedno
razmatranja. Christine je zgodnija i ljepša od Margaret i iz te činjenice treba izvući sve
zaključke koji se mogu izvući: nema kraja načinima na koje je nešto lijepo ljepše od
nečega ružnoga. Sreća ga je, također, oslobodila ljepljiva povoja sažaljenja: da je
Catchpole drugačiji čovjek, on bi, Dixon, bio još isto onako čvrsto povijen kao i prije.
A sad mu je prijeko potrebno još malo sreće. Ako je bude, možda će još netko imati
koristi od njega.
Dođe kondukter da naplati kartu. Kad je naplati, reče:
— Treba da stignemo na stanicu u jedan i četrdeset i pet. Pogledao sam u vozni
red.
 — Ah, šta mislite hoćemo li stići na vrijeme?
— Na žalost vam ne bih znao reći. Rekao bih da nećemo ako se budemo i dalje
vukli za ovim čudom od tehnike. Žurite se na vlak?
— Pa htio bih ispratiti nekoga tko odlazi vlakom u jedan i pedeset.
— Da sam na vašem mjestu, ne bih se mnogo uzdao.
On još ne ode, bez sumnje zato da bi promatrao Dixonovu modricu.
— Hvala — reče Dixon kao da ga otpušta.
Pred njima bijaše sad dugačak komad prave ceste sa neznatnim uleknućem u
sredini tako da su mogli vidjeti svaku stopu njene puste površine. Daleko naprijed
pomoli se iz kabine teretnjaka mršava preplanula ruka i, svijajući se, pozva na
pretjecanje. Vozač autobusa ne obziraše se na ovaj poziv nego se polako zaustavi na
autobusnoj stanici pred nizom koliba pokrivenih slamom. Dvije pozamašne starice u
crnome, koje su se odozgora činile niske, čekahu dok se autobus posve ne smiri pa se
onda istom uhvatiše za ruke i pođoše oprezno, porebarke, prema ulazu i iščeznuše
Dixonu iz očiju. On ubrzo začu kako viču nešto nerazumljivo kondukteru, a onda se sve
umiri. Najmanje pet sekundi prođe; Dixon se vrpoljio na sjedištu, zatim se sav iskrivio
obzirući se da vidi što bi mogao biti razlog ovom zastoju. Nije mogao ništa otkriti. Da
vozača nije možda uhvatila nesvjestica za upravljačem ili da ga nije obuzelo pjesničko
nadahnuće? Još jedan časak sve mirovaše; tada slika snena seoska spokoja oživje, jer
se iz kolibe, nekoliko koraka dalje, prilično nenadano pojavi još jedna žena, u
blijedoljubičastu kostimu. Ona napeto pogleda autobus i poznade ga, očito, bez po
muke te pođe prema njemu pogrbljena i vukući noge, otprilike onako kako stari vojnik
prilazi stolu za kojim se vrši isplata. Ova se usporedba još više nametala zbog njena
šešira koji nalikovaše na gardijsku kapu sa štitnikom koja je bila sva izgažena pa su je
obojili trešnjevom bojom. Zaista je moguće da je ova stara vještica.
Dixonu se iz dubine grla ote nekakav metalan glas kad vidje kako se ona smiješi
diveći se sama sebi što je uspjela uhvatiti autobus — zbilja našla ono što je poslije
postalo njen šešir kako leži na cesti pred njenom gadnom kolibicom poslije neke vojne
vježbe, kao ostavštinu kakva vragolastog klipana iz transportnog voda kome je pala s
glave pa su preko nje prešle gusjenice i točkovi cijela bataljona.
Autobus oprezno nastavi put i razmak između njega i teretnjaka poče se smanjivati.
Dixon je osjećao da ga je svega zaokupilo kretanje autobusa; nije se više brinuo što bi
mu Christine mogla reći ako stigne na vrijeme ni što će učiniti ako ne dođe na vrijeme.
Samo je sjedio na prašnu sjedištu, galvaniziran trešnjom autobusa tako da mu je na licu
neprestano titrao osmijeh, znojeći se od vrućine i zebnje — hvala bogu, nije pio —
okrećući glavu svaki put na drugu stranu kad bi ih pretjecao kakav automobil, kad bi
ušli u zavoj, kad bi vozač zasvjedočio bezrazložnu opreznost.
Autobus je sad opet odlučno slijedio prikolicu koja je uskoro počela ići još
polakše. Prije nego je Dixon dospio kriknuti, prije nego je stigao zaključiti što će se
dogoditi, teretnjak i prikolica skrenuli su u stranu, na prošireni dio ceste, i autobus je
nastavio put sam. »Sad je vrijeme« pomisli Dixon kojemu je oživjela nada — da vozač
pokuša nadoknaditi vrijeme koje je izgubio.« Međutim, bilo je jasno da se vozač ne
slaže s tim mišljenjem. Dixon opet zapali jednu malu cigaretu kresnuvši tako šibicom
kao da je zariva vozaču u oko. Nije, naravno, imao ni pojma koliko je proteklo
vremena, ali je računao da su dosad prevalili pet milja od otprilike osam koliko ima od
grada do njihova odredišta. Baš tada autobus prođe zavoj, naglo uspori vožnju i
zaustavi se. Dižući strašnu buku, cestu je prelazio seoski traktor koji je jedva vukao
nešto što je nalikovalo na opruge divovske postelje na kojemu je gdje-gdje bilo
slijepljene zemlje i koje bijaše pokriveno vlatima trave nalik na vrpce. Dixon pomisli
da će doista morati strčati dolje i parnuti nožem oba vozača. Šta će još biti? Šta još?
Zbilja, šta još može očekivati: prepad zakrabuljenih razbojnika, sudar, poplavu,
prsnuće gume, oluju s grmljavinom, čupanjem drveća i padanjem meteorita, diverziju,
napad niskoletećih komunističkih aviona, ovce, da vozača ubode stršljen? Kad bi se
njega pitalo, on bi izabrao ovo posljednje. Škrgućući zupčanicima, autobus popuza
dalje, a na svakih su nekoliko koraka čekale gomile staraca da uđu tresući se u autobus.
Kako je promet bliže gradiću bivao malo življi, vozač je, pored hipertrofirane
opreznosti, počeo pokazivati i psihopatsku brigu za sve što se kretalo cestom; čim bi
ugledao bilo šta, od selidbenih kola do dječjega bicikla, odmah bi smanjio brzinu na
četiri milje na sat i, kako je Dixon slutio, proturio ruku kroz prozor mašući njome kao
da polagano pleše ples svetoga Vida {30} i pozivajući da ga preteknu. Učenici auto-škole
vježbali su pred njim vožnju unatrag, skupinice zabrljanih danguba lijeno bi se
sklanjale u stranu kad bi ih bojažljivo dotakao poklopcem motora, pikavci su se gegali
da izvuku svoje igračke ispod kotača što su se upravo okretali. Dixon je ljutito gledao
na sve strane tražeći uzalud kakav sat; stanovnici su ove duhovne, moralne i tjelesne
žabokrečine, posvećujući godine i godine ono malo budnih trenutaka samo prognjenju
poročnosti, bili odviše siromašni i isto tako odviše škrti .... Ugledavši na tridesetak
koračaj a zgradu željezničke stanice, Dixon se mučno vrati u stvarnost i otetura
prolazom do stepenica. Prije nego što se autobus zaustavi, on slete niza stepenice i
iskoči van, pretrča cestu i utrča u kolodvorsko predvorje. Zidni sad ponad blagajne
pokazivaše da je jedan jedan sat i četrdeset sedam minuta. Odjednom se minutna
kazaljka pomače naprijed. Dixon jurnu do pregrade. Ispriječi mu se čovjek neprijazna
lica.
— Molim vas, na kojemu peronu stoji vlak za London?
Čovjek ga pogleda ispitljivo kao da želi procijeniti je li kadar da sasluša više
nego neumjesnu šalu.
— Nešto ste uranili, a?
— A?
— Idući vlak za London polazi u osam i sedamnaest.
 — Osam i sedamnaest?
— Bez vagon-restorana.
— A šta je s onim koji polazi u jedan i pedeset?
— Nema takvoga. Da ga niste kojim slučajem pobrkali s onim koji polazi u jedan i
četrdeset?
Dixon se svlada.
— Bit će da je tako — reče. — Hvala vam.
— Žalim slučaj, pobro!
Dixon klimnu mehanički glavom i okrenu se. Bili Atkinson je zacijelo pogriješio
kad je preuzimao poruku od Christine. Ali ne bi nikad rekao da bi Atkinson tako
pogriješio. Možda je Christine pogriješila? Nije važno, uostalom. Polako se odšeta do
izlaza i zastade u sjeni gledajući malen trg obasjan suncem. Bilo kako mu drago, ima
namještenje. I neće biti teško pronaći Christinu. Jedino je slutio da će biti prekasno. Ali
se, ipak, upoznao i razgovarao s njom nekoliko puta. Hvala bogu i na tome!
Dok je gledao van pitajući se što će sad, opazi automobil s oštećenim blatobranom
kako nesigurno obilazi poštanski poluteretnjak. Nešto na tom automobilu privuče
Dixonovu pažnju. Vukao se prema njemu tutnjeći kao buldožer. Tutnjanje zamijeni
škripa zupčanika od koje su čovjeka podilazili žmarci i automobil stade kao ukopan. Iz
njega iziđe povisoka djevojka u kostimu vinske boje i požuri prema mjestu gdje je
stajao Dixon.
On se zakloni za stup što je brže mogao, jer ga je u grudima nešto presjeklo i
zacijelo mu povrijedilo ošit. Kako je baš on, nitko drugi nego on, mogao zaboraviti
kako Welch upravlja automobilom?
 XXV

Po novu nastupu mehaniziranoga bijesa napolje on zaključi da je Welch još za

upravljačem. Odlično; možda je dobio zapovijed da se odmah vrati. Sve su Dixonove
misli i osjećaji bili usredotočeni na ono što se trenutačno zbivalo. Ču kako se
približavaju Christinini koraci i privi se uza stup. Ona zakorača po daskama predvorja
i pojavi se na pet-šest stopa od njega, okrenu glavu i odmah ga spazi. Lice joj ozari
osmijeh koji odavaše, kako mu se činilo, iskrenu nježnost.
— Dakle, primili ste moju poruku — reče ona. Bila je nevjerojatno zgodna.
— Hodite amo, Christine, brzo! — Povuče je u svoj zaklon. — Samo časak!
Ona pogleda oko sebe, a onda u njega.
Ali moramo se požuriti na peron. Vlak će mi poći za koji.
— Već je otišao. Morat ćete pričekati drugi.
— Po ovom satu ima još minutu vremena. Mogu ...
— Ama kažem vam da je otišao. U jedan i četrdeset.
— Nije mogao otići.
— Mogao je i otišao je. Pitao sam onoga čovjeka.
— Ali gospodin Welch je rekao da polazi u jedan i pedeset.
— A, on je rekao! Onda je sve jasno. Zabunio se, razumijete?
— Jeste li sigurni? Zašto se krijemo? Krijemo se, je li?
Ne obzirući se na nju, ne primjećujući da je dodiruje rukom, Dixon oprezno izviri
iza stupa. Welch je upravo prepriječio automobilom izlaz s trga.
— Dobro, samo da damo vremena onoj prokletoj staroj budali da se izgubi, a onda
ćemo otići da nešto popijemo. — On će početi s osmorostrukim viskijem. — Vi ste
valjda ručali?
— Jesam, ali jedva da sam što okusila.
— Nije baš slično vama. E pa ja nisam ručao pa ćemo ručati zajedno. Znam za
jedan hotel koji nije daleko odavde. Nekad sam išao onamo s Margaret.
Ostaviše Christinin kovčeg u garderobi i iziđoše na trg.
— Dobro je što stari Welch nije navaljivao da vas smjesti u vlak — pripomenu
Dixon.
— Jest ... Zapravo sam ja navaljivala da idem sama.
— Ne krivim vas zbog toga.
Dixonu bivaše sve nelagodnije pri pomisli što mu Christine ima reći i što će
uskoro doznati. Želio se uvjeriti da će vijesti biti loše kako bi imao nade da budu
dobre. Svrbjela ga je glava i mjesto na leđima koje nije mogao dokučiti rukom.
— Htjela sam što prije ostaviti svu tu bagažu. Nisam više mogla podnositi nikoga
od njih. Još je jedan stigao noćas.
— Još jedan?
— Jest. Zove se Mitchell ili tako nekako.
— A, znam. Mislite Michel.
— Je li? Odlučila sam da otputujem prvim vlakom kući.
— Što se dogodilo? Što ste mi htjeli reći?
Nastojao je sam sebe obeshrabriti, ne nadati se ničemu osim nečemu
neočekivanom i veoma, veoma gadnom. Ona ga pogleda, a on opet primijeti da su joj
bjeloočnice ponešto plavkaste.
— Raskrstila sam s Bertrandom.
Govorila je kao da je riječ o kakvu kućanskom detergentu kojim nije bila
zadovoljna.
— Zašto? Je li zauvijek?
— Jest. Želite li čuti nešto o tome?
— Dakako!
— Sjećate li se kako smo jučer ja i Carol Goldsmith otišle s vašeg predavanja?
Dixon shvati i ostade bez daha.
— Znam. Rekla vam je nešto, je li? Znam što vam je rekla.
Oni nehotice zastadoše. Dixon isplazi jezik nekoj babi koja je buljila u njih.
Christine reče:
— Vi ste cijelo vrijeme znali što je između nje i Bertranda, je li? Mislila sam ja
da vi znate.
Činilo se da će se nasmijati.
— Tako je. Što ju je ponukalo da vam kaže?
— Zašto mi vi niste rekli?
— Nisam mogao. Ne bih imao ništa od toga. Što je ponukalo Carol da vam kaže?
— Nije mogla trpjeti da on misli da može raditi s njom što ga je volja. Ja mu
nisam ništa zamjerila na onome što je radio prije nego što je počeo ići sa mnom, ali je
pogriješio što je pokušao sjediti na dvije stolice. Carol mi je rekla da ju je pozvao da
ide s njim one večeri kad smo bili u kazalištu. Bio je čvrsto uvjeren da će ona pristati.
Rekla mi je da isprva nije mene trpjela, a onda je vidjela kako on postupa sa mnom,
kao na primjer na onom prijemu kod rektora. Onda je uvidjela da je on kriv, a ne ja.
Stajala je nešto pogrbljena i sve ovo ispričala brzo i zbunjeno, okrenuta leđima
izlogu što bijaše pun grudnjaka, steznika i ženskih pojaseva. Spušteno je sjenilo dućana
zasjenjivalo njeno lice kad ga je gotovo prevejano pogledala, možda zato da vidi je li
zadovoljila njegovu radoznalost.
— Pomalo plemenito od nje, je li? Bertrand je sad više neće ni pogledati.
 — Ah, ona više i ne mari za njega. Mislim ...
— Što?
— Mislim, sudeći po nekim njenim riječima, da se sad tu krije još netko. Ne znam
tko.
Dixon je vjerovao da zna; klupko se razmrsilo. On uhvati Christinu za ruku i pođe s
njom dalje.
— Dosta o tome — reče.
— Ima još koješta što joj je on rekao o ..
— Poslije! — Dixonovo lice zasja od sreće. Reče: — Možda će vas ovo zanimati.
Ja nemam više ništa s Margaret. Nešto se dogodilo — sad nije važno što — nakon čega
se više nе moram brinuti za nju.
— Šta, hoćete da kažete da ste sasvim ...
— Govorit ću vam o tome kasnije, obećavam vam. Nemojmo sad misliti o tome!
— U redu. Ali je doista tako kako kažete?
— Naravno, baš tako.
— Pa onda, u tom slučaju ...
— Tako je. Recite mi, što ćete raditi danas poslijepodne?
— Mislim da ću se morati vratiti u London.
— Bih li ja mogao s vama?
— Šta je ovo? — Ona ga je vukla za rukav dok je nije pogledao. — Što se
dogodilo? Ima još nešto, je li? Što?
— Moram potražiti neko mjesto gdje ću živjeti.
— Zašto? Ja sam mislila da vi živite ovdje negdje.
— Zar vam ujo Julius nije ništa rekao o mom novom namještenju?
— Za boga miloga, Jim, ispričajte mi sve kako treba! Nemojte me mučiti!
Dok joj je pričao, u sebi je izgovarao ova imena: »Bayswater, Knightsbridge,
Notting Hill Gate, Pimlice, Belgrave Square, Wapping, Chelsea {31}. Ne, radije ne
Chelsea.«
— Znala sam da on nešto sprema — kazivaše Christine. — Ipak nisam mislila na
to. Nadam se da ćete se slagati s njim. Nije moglo biti bolje, je li? Čujte, a kako ćete
ostaviti svoje mjesto na fakultetu?
— Mislim da neće biti poteškoća.
— Uostalom, kakav je taj posao koji vam je dao?
— Onaj isti na koji je Bertrand računao.
Christine se u isto vrijeme nasmija i porumenje. I Dixon se nasmija. Pomisli kako
je šteta što sva njegova kreveljenja izražavaju samo bijes ili gnušanje. Sad kad se
dogodilo nešto što je zaista zaslužilo da se nakrevelji, nije znao kako bi proslavio taj
događaj. Da ga ipak nekako obilježi, nakrevelji se kao onda kad je htio dočarati
»ljubavni život u starom Rimu«. Tada primijeti nešto pred sobom i uspori korak. Gurnu
laktom Christinu.
— Šta je? — zapita ona.
— Vidite li ovaj auto? — Bijaše to Welchov automobil, parkiran malo bliže
jednom pločniku nego drugom, pred čajanom sa zelenim platnenim zastorima i
bakrenim čajnicima u prozorima. — Šta radi ovdje?
— Mislim da je došao po Bertranda i ostale. Bertrand je rekao da neće ručati pod
istim krovom sa mnom nakon svega onoga, što sam mu rekla. Požurimo se, Jim, prije
nego što iziđu.
Baš kad su došli do izloga, otvoriše se vrata i cijela gomila Welchovih iziđe i
zakrči pločnik. Jedan je od njih, očito, bio bapsko piskaralo Michel koji se tako
napokon pojavio na pozornici, baš u času kad je trebalo da padne zastor. On bijaše
visok blijed mladić duge svijetle kose što izvirivaše ispod kape od svijetla rebrasta
baršuna. Opazivši da nailaze prolaznici, svi se, osim naravno Welcha, mahinalno
skloniše s puta. Dixon stisnu Christini ruku hrabreći je i dođe do njih.
— Oprostite — reče milozvučno kao glumac koji igra peharnika u kakvoj
komediji.
Na Welchovkinu se licu pojavi takav izraz kao da će povraćati; Dixon joj se
milostivo nakloni. (Sjeti se da je pročitao u nekoj knjizi kako uspjeh čini ljude blagima,
popustljivim i susretljivim). Na tome bi se sve i svršilo da nije opazio da su tu ne samo
Welch i Bertrand nego i Welchov šešir za ribolov i Bertrandova bareta. Bareta je,
međutim, bila na Welchovoj glavi, a šešir za ribolov na Bertrandovoj. Ovako prerušeni
i stojeći ukočeno, izbuljenih očiju, bili su kao dvije voštane figure koje je izradio neki
početnik i koje prikazuju Gidea i Lytten Strachejrja{32}. Dixon duboko udahnu zrak da ih
obojicu izruži, ali ga izdahnu smijući se grohotom. Zaglavinja, sav se opusti kao da je
uboden nožem. Christine ga je vukla za ruku, ali on zastade usred skupine i polako se
presamiti kao ranjenik. Naočari mu se zamaglile od napora, a usta razjapila kao na
samrti.
— Vi ste ... — reče. — On je ...
Welchovi prođoše mimo njih i posjedaše u automobil. Stenjući, Dixon pusti da ga
Christine povede dalje niz ulicu. Za njima se razlegnu škripa i cvilenje Welchova
pokretača koji bivahu sve slabiji i slabiji dok ih posve ne zaglušiše drugi gradski
zvukovi i njihovi vlastiti glasovi.
 BILJEŠKA O PISCU

Poslovična engleska tradicija pretrpjela je poslije ovog rata znatne promjene, koje
su utjecale u izvjesnom smislu i na izrazitu klasnu podvojenost u stjecanju
ekskluzivnog višeg obrazovanja u skupim i malobrojnim visokim školama i fakultetima.
Stipendirano školovanje, liberalizacija, zatim otvaranje univerziteta u manjim
gradovima Engleske, kao i podizanje standarda radničke i niže srednje klase,
omogućilo je širem krugu mladih ljudi iz nižih slojeva građanstva da stekne
obrazovanje, do nedavno rezervirano samo za odabrane. Taj proboj u vrh obrazovanja,
ma kako se činio čudnim, značio je istovremeno i infiltraciju tih porijeklom siromašnih
građanskih elemenata u »kremu« engleskog društva, koje ih je moralo primiti bez
ograda.
Na relacijama upravo takvih odnosa, nastala je i literatura novih, mladih i
revoltiranih ljudi, oslobođenih konzervatizma. Nova generacija deklarirala se s nizom
djela u kojima se približila običnom čovjeku i njegovim problemima, obraćajući se s
pravom na uskogrudnost privilegirane kulture, na pomanjkanje širine za primanje novih
ideja. Polazeći od različitih aspekata u koncepcijama vlastitih djela, oni su jedinstveni
u kritici i osudi društvenih pojava i takvim stavovima privlače široku čitalačku publiku,
odgojenu filmom, radiom, džezom i televizijom i tako su postali sastavni dio
suvremenog svijeta i literature današnje Engleske.
Među najpoznatijim autorima ovog novog pravca u engleskoj književnosti nalazi se
Kingsley Amis, kojeg istovremeno smatraju osnivačem i ocem tzv. »gnjevnih mladih
ljudi«. Rođen 16. travnja 1922. godine Amis je potekao iz siromašne porodice, prošao
mukotrpan put školovanja i do 1949. godine predavao engleski na University College
of Swansea. Kasnije se angažirao u novinarstvu napisima o filmu, muzici i televiziji
kao suradnik »The Observer«. Objavio je dvije knjige stihova (»A Frame of Mind«
1953. i »A Case of Samples« 1956.), a od proznih djela četiri romana: »Lucky Jim«
1954. g., »That Uncertain Feeling« 1955., »I like it Here« 1958. i »Take a Girl Like
You« 1960. godine.
Najpoznatije mu je djelo Sretni Jim (»Lucky Jim«) koje je također snimljeno za
film, a po kojem je autor postao poznat i izvan granica Engleske. U glavnom licu ovog
romana, Amis je dao prototip »radničko-provincijskog« intelektualca, koji se
školovanjem probija od nižih slojeva engleskog društva do profesora na sveučilištu i
postaje izgubljen. Odijeljen od sredine u kojoj se rodio i u koju nema više povratka, on
ne može da prihvati ni društvene norme srednje klase u koju mu njegov položaj
osigurava ulazak. Podvojen ali pošten upada u razne situacije, uvijek nezadovoljan, on
svaki puta zaključuje da ne može postati kakvim ga nastoje učiniti. U stalnoj opoziciji s
društvenim konvencijama višeg sloja Jim Dixon, prosječni obrazovani čovjek iznikao
iz puka, napada gotovo sve institucije konzervativnog bedema engleske tradicije. Na taj
način Amis izlaže osudi i najosjetljivije tačke engleskog društva kao što su državno
uređenje, crkva, obiteljska i društvena zatvorenost kao i moralnu iskvarenost višeg
sloja.
Oštrina kojom Amis napada i izlaže podsmijehu norme »dobrog ponašanja«
konzervativnog Engleza karakteristična je za većinu »gnjevnih mladih ljudi«, koji u
generalnoj liniji, svaki na svoj način, doprinose osvježenju u književnoj tematici Velike
Britanije. Naročito je to vidljivo u člancima i javnim nastupima mladih književnika
kada, bez obzira na raznorodne aspekte književnih ostvarenja, nastupaju jedinstveno u
osudi svih konzervativnih pojava. Osim Amisa, ističu se također John Wain, John
Braine, Thomas Hinde, zatim naročito kazališni pisac John Osborne, poznat i našoj
publici s komadom »Osvrni se gnjevno« (Look Back in Anger), po kojem je ova
književna grupa i dobila svoje ime. Osborneu se pridružuju još dva kazališna pisca
Michael Hastings i Nigel Dennis, dok je Colin Wilson (The Outsider 1956.) na čelu
filozofski usmjerenih pisaca, koji žele iznaći egzistencijalne forme boljih odnosa u
životu ljudi. Njemu se pridružuju Stuard Holroyd i Bili Hopkins.
Kada se Kingsley Amis prvi put javio s romanom »Sretni Jim«, kritika je bila
podijeljena, iako mu nije mogla poreći talenat i briljantnu snagu zapažanja. Današnji
čitaoci smatraju ga i najtalentiranijim satiričarem njegove genercije, mada mnogi drže
da mu drugo djelo označava pad u kvaliteti već stečenog renomea. Izgleda da se
Kingsley Amis mnogo ne osvrće na svoje kritičare, nego nastavlja izravno davno
započetu liniju vlastitih literarnih preokupacija, koje ga u sklopu prodora u književnost
Engleske, karakteriziraju kao ciničnog, ironičnog do averzije, ali neprikosnovenog
pisca »gnjevnih mladih ljudi«.

Mario Bazina
 {1}
John Dowland (1562-1626), engleski kompozitor i pjevač (Nap.prev.)
{2}
Vrsta tkanine s karakterističnim desenom koju su najprije počeli proizvoditi u
mjestu Paisley, u Škotskoj. (Nap. prev.)
{3}
Duševno zdrava (Nap. prev.)
{4}
Florin je srebrnjak koji vrjedi dva šilinga (Nap. prev.)
{5}
Neddy je Welchov nadimak, a znači u šatrovačkom engleskom (slangu) magarac
ili budala. (Nap. prev.)
{6}
U engleskom: »the tinkle of tkiy silver bells« što je uzeto iz poznate Poeove
pjesme »The Bells«. (Nap. prev.)
{7}
»Treći program« je poseban program BBC-ja, namijenjen »ozbiljnim«
slušaocima (Nap. prev.)
{8}
Fred Carno je bio komedijaš koji je sa svojom družinom izvodio različite
komične tačke. (Nap. prev.)
{9}
»Zabava je nešto drugo« (Nap. prev.)
{10}
Sjedište Laburističke stranke u Londonu (Nap. prev.)
{11}
Engleski kompozitor, rođen godine 1920 u Londonu (Nap. prev.)
{12}
Vrsta jakog engleskog piva. (Nap. prev.)
{13}
Gruba vunena tkanina, nazvana tako po mjestu Tweedu, u Škotskoj. (Nap.
prev.)
{14}
Fiktivni monstrum iz poznate Maupassantove novele. (Nap.. prev.)
{15}
Srednjega vijeka. (Nap. prev.)
{16}
Vrsta tvrda, hrskava peciva (Nap. prev.)
{17}
Engelska pjesnikinja, dramatičarka i romansijerka, rođena godine 1887. (Nap.
prev.)
{18}
Poznata mjesta u Londonu (Nap. prev.)
{19}
Suvremeni engleski kritičar (Nap. prev.)
{20}
Okrugao plod, manji i kiseliji od limuna (Nap. prev.)
{21}
Vrsta brzog fokstrota (Nap. prev.)
{22}
Osamnaestom stoljeću (Nap. prev.)
{23}
Vrsta šljive (Reine Claude). (Nap. prev.)
{24}
Živ ples udvoje koji su nekad u pariškim jazbinama plesali »apaši«. Sad se
često izvodi kao varijetska tačka. (Nap. prev.)
{25}
Društvo ljudi koji se naseljavaju u siromašnim krajevima da žive s radnim
ljudima, nazvano tako po engleskom sociologu i društvenom reformatoru Alfredu
Toynbeeju. (Nap. prev.)
{26}
Ulica u Londonu u kojoj se nalaze otmjeni klubovi (Nap. prev.)
 {27}
Koja tjera na mokrenje. (Nap. prev.)
{28}
Laka jednoprežna dvokolica (Nap. prev.)
{29}
Evelyn Arthur St. John Waugh (rođen 1903) engleski puto pisac i knjizˇevnik.
(Nap. prev.)
{30}
»Plesom svetoga Vida« zazivali su padavicˇari toga sveca. (Nap. prev)
{31}
Poznata mjesta u Londonu. (Nap. prev.)
{32}
Andre Gide (1869 —1951.), veliki francuski književnik, i Giles Lytton
Strachey (1880 —1932), engleski književni kritičar. (Nap. prev.)