Danielle Steel

Dobra žena
S engleskoga prevela Silvija Čolić
(k) Mozaik knjiga
foi-
ke. w.
to J dt
Djelo je plod autoričine mašte. Svaka sličnost sa stvarnim ljudima, mjestima i
događajima je slučajna.
Dobrim ženama — sjajnim ženama!
Najboljim ženama koje znam:
Beatrix, Sam, Victoriji, Vanessi i Zari.
Svaka od vas osobita je i jedinstvena,
hrabra, mudra, dovitljiva,
kreativna, ustrajna, poštena, cjelovita,
stabilna, ljupka i ispunjena ljubavlju.
Vi ste moje junakinje, nadahnuće mojih djela,
moje najveće blago i radost.
Hvala vam za sve što ste me naučile
i za svu bezgraničnu ljubav koju ste mi pružile.
S ljubavlju, D. S.
1. POGLAVLJE
jutro, 14. travnja 1912., Annabelle Worthington sjedila je
u knjižnici kuće svojih roditelja, otmjenoj prostoriji s pogledom na veliki vrt ograđen
visokim zidom. Prvi znaci proljeća već su bili tu, vrtlari su posadili cvijeće i sve je bilo
spremno za povratak njezinih roditelja. Za nekoliko dana bit će ponovo kod kuće.
Dom koji je dijelila s njima i svojim bratom Robertom bio je golemo impresivno
zdanje na sjevernoj strani njujorške Pete avenije. Worthingtoni i Sinclairi bili su u
bliskom srodstvu s Vanderbiltima i Astorima. Usto, također su bili u srodstvu, iako
daljem, s pripadnicima većine najutjecajnijih njujorških obitelji. Arthur, njezin otac,
posjedovao je najveću gradsku banku. Njegova obitelj bila je poznata po naraštajima
uspješnih bankara, jednako kao i majčina, u Bostonu. Robert, njezin brat, u svojoj
dvadeset četvrtoj godini već je tri godine radio za oca. Nakon što se otac jednoga
dana povuče u mirovinu, naslijedit će njegov položaj. Njihova budućnost, kao i
obiteljska povijest, bila je jednako predvidljiva koliko i sigurna. Za Annabellu se
doista moglo reći daje stasala u udobnu ozračju, zaštićena od pogubna utjecaja
vanjskoga svijeta.
Djetinjstvo joj je bilo sretno, njezini roditelji voljeli su jedno drugo, a s Robertom
je oduvijek bila bliska. Odrasli su mirno, bez ikakvih nevolja, a manje probleme koji
bi se usput pojavili u pravilu bi brzo raspravili i riješili. Okružena ljubavlju i pažnjom
osoba koje su je voljele jednako koliko i ona njih, Anna- belle je živjela kao u raju.
Posljednjih nekoliko mjeseci život joj je bio prepun uzbuđenja i jedino što je kvarilo
tu lijepu sliku bilo je malo razočaranje. U prosincu, netom prije Božića, njezini
roditelji priredili su veličanstven debitantski bal u ime njezina ulaska u društvo. Po
riječima mnogih, bio je to najotmjeniji i
najekstravagantniji bal ikada viđen u New Yorku. Njezina majka obožavala je
priređivati zabave. Vrt je bio natkriven i grijan, a plesna dvorana unutar kuće
izgledala je sjajno. Orkestar koji je svirao bio je najtraženiji u gradu. Balu je nazočilo
više od če- tiristo uzvanika, a Annabelle je nosila haljinu u kojoj je izgledala poput
princeze.
Bila je vitka, nježna i plaha, malih ruku i stopala, sitnija čak i od svoje majke.
Mala slatka plavuša, svilenkaste duge kose i velikih plavih očiju. Sve u svemu, prava
krasotica. Tijekom djetinjstva, njezin otac često je govorio da izgleda poput porcu-
lanske lutke. U osamnaestoj godini njezino tijelo poprimilo je ženstvene obline, a
otmjeno i graciozno držanje nije ostavljalo mjesta dvojbi o njezinu aristokratskom
podrijetlu.
Poslije bala proveli su lijep obiteljski Božić, a nakon toga Annabelle je nastavila
učestalo izlaziti s bratom i roditeljima. Tanke večernje haljine bile su slaba zaštita od
ljute zime i početkom siječnja razboljela se od gripe. Njezini roditelji prilično su se
zabrinuli kada se bolest naglo pretvorila u bronhitis, prijeteći upalom pluća. Srećom,
mladost i njezino općenito dobro zdravlje pomogli su oporavku. Unatoč tomu, borila
se s bolešću zamalo cijeli mjesec i stoga, na svoje razočaranje, nije mogla s
Robertom i roditeljima poći u posjet njihovim prijateljima u Europi. Mjesecima su
planirali to putovanje, ali obiteljski liječnik rekao je da takvo što ne bi bilo mudro dok
potpuno ne ozdravi. Majka je predložila da ostane s njom, ali kada se vrijeme
njihova odlaska približilo, Annabelle ju je uvjerila kako se osjeća dovoljno dobro da
može ostati sama kod kuće. Iako je u međuvremenu već prilično ojačala, bila je
svjesna da se ne osjeća dovoljno dobro za dvomjesečno putovanje u inozemstvo.
Budući da nije željela majku lišiti putovanja kojemu se tako dugo veselila, ustrajala
je u nagovaranju da pođe, kazavši kako je posve sposobna brinuti se o sebi i voditi
domaćinstvo. Ipak, kada su se članovi njezine obitelji sredinom veljače ukrcali na
Maure- taniju, brod kojim je i sama često putovala, bila je prilično tužna što im se ne
može pridružiti. Ništa manje od njih, jer iako su
majka i otac imali potpuno povjerenje u nju, bilo im je žao što i ona ne može poći.
Annabelle doista nije bila djevojka za koju bi se moglo očekivati da će odsustvo
roditelja iskoristiti za nepoćudno ponašanje. Sto se toga tiče, otac i majka bili su
posve mirni. Ipak, nerado su je ostavljali samu, a ni Annabelli nije bilo lako rastati se
od njih. U pristaništu, tijekom ispraćaja, držala se posve dobro, ali po povratku u
prazan dom, bila je pomalo snuždena. Odlučivši da se neće prepustiti potištenosti,
dane njihova odsustva provodila je baveći se stvarima koje bi usrećile bilo koju
majku pa tako i njezinu. Voljela je vesti i sate je provodila vezući prekrasne
jastučnice i stolnjake. Nije se osjećala dovoljno dobro da bi izlazila u društvo, ah
Hortense, njezina najbolja prijateljica, često ju je posjećivala. Djevojke su se zbližile
još u ranom djetinjstvu, a Hortense, koja je godinu prije nje obavila svoj debitantski
bal, već je imala ozbiljnog udvarača. Annabelle se kladila s njom da će je James
službeno zaprositi prije Uskrsa. Ispostavilo se da je bila u pravu, jer su tjedan prije
objavili zaruke. Annabelle nije mogla dočekati da to kaže majci. Uskoro će je vidjeti,
budući da su se njezin brat i roditelji prije četiri dana u Southamptonu ukrcali na novi
otmjeni brod kojim su se najkasnije do petnaestoga travnja trebali vratiti kući.
Nakon duga dva mjeseca izbivanja, doista su joj nedostajali. Tijekom toga
razdoblja Annabelle se uspjela potpuno oporaviti. Puno je čitala i kad bi završila s
brojnim svakodnevnim dužnostima vezanim uz vođenje domaćinstva, popodneva i
večeri provodila bi u očevoj knjižnici. Najradije je čitala životopise znamenitih ljudi i
knjige iz prirodnih znanosti. Ljubavni romani koje je njezina majka rado čitala nikada
je nisu osobito zanimali, a nekoliko takvih koje joj je Hortense posudila preporučivši
joj da ih obvezno pročita, proglasila je slinavima. Annabelle je bila inteligentna mlada
žena koja je znanje upijala poput spužve i takva literatura nije ju mogla zadovoljiti.
Njezini obzori bili su toliko široki daje bez teškoća mogla s bratom razgovarati o
najrazličitijim temama. Čak i on, iako to javno ne bi nikada priznao, često se u
odnosu na količinu njezina znanja osjećao
posramljenim. Robert je doista bio iznimno sposoban u poslu koji je obavljao i ništa
manje odgovoran, ali vrijeme je volio kratiti izlascima i druženjem, za razliku od
Annabelle koja je, doduše, voljela izlaziti, ali to je nije moglo u potpunosti zadovoljiti.
U dubini njezine duše skrivala se strastvena žudnja za znanjem i učenjem. Najdraža
prostorija u kući njezinih roditelja bila je upravo knjižnica i stoga je u njoj provodila
velik dio svojega slobodnog vremena.
Noću, 14. travnja, do sitnih sati čitala je u postelji i kada se probudila, prijepodne
je već bilo prilično odmaklo. Shvativši koliko je sati, hitro je ustala, oprala zube i
počešljala se pa navu- kavši prvu haljinu koja joj se našla pri ruci, uputila se u
prizemlje na kasni doručak. Silazeći, pomislila je kako je kuća neobično tiha. Nigdje
nije bilo nijednog sluge ili služavke. Napokon ih je pronašla u kuhinji, zagledane u
novine. Ugledavši je, brzo su ih presavili i maknuli u stranu. Jedan jedini pogled
Annabelli je bio dovoljan da vidi kako je Blanche, njihova odana domaćica, uplakana.
Ali Blanche je bila žena meka srca i nerijetko bi se rasplakala nad bilo čijom
nevoljom, bez obzira radilo se o djetetu ili životinji pa je njezino ponašanje nije
iznenadilo. Zaključivši kako je zacijelo upravo pročitala jednu od tih priča, blago se
nasmiješila i poželjela im dobro jutro. Istoga trenutka William, glavni sluga,
rasplakao se i izišao iz kuhinje.
- Nebesa, što se dogodilo? — zaprepašteno je upitala Annabelle, zagledavši se u
Blanche i dvije sobarice koje su stajale uz nju. Nije joj trebalo dugo da shvati kako
su zapravo sve tri uplakane. Srce joj je se odjednom stisnulo od straha. — Sto se
dogodilo? — ponovila je i nagonski pružila ruku prema novinama. Dugi trenutak
Blanche je oklijevala predati joj ih, a onda je napokon popustila. Rasklopivši ih,
Annabelle je na prvoj stranici ugledala veliki naslov. Titanic, otmjeni putnički brod,
noćas je nakon sudara s ledenim brijegom potonuo u Atlantskom oceanu. Bio je to
brod koji je njezinog brata i roditelje trebao dovesti kući iz Engleske. Sa svakim
pročitanim redom, oči su joj se sve više širile od nevjerice. Vijest je ipak bila prilično
oskudna. Osim da je Titanic unatoč svojoj veličini i najmodernijoj tehnologiji
na sveopće čuđenje potonuo u roku nekoliko sati i da se kompanija White Star Line
zasad suzdržava od izjave o nesreći, nije se imalo bogzna što pročitati. Nije bilo ni
riječi o eventualnim žrtvama. Carpathia, brod u vlasništvu Cunard Linea, požurio je
na mjesto nesreće, a budući daje brod velik poput Titanica, bio opremljen dovoljnim
brojem čamaca za spašavanje, pretpostavljalo se da su ga putnici na vrijeme
napustili. Ipak, bilo je doista teško povjerovati da se takvo što moglo dogoditi.
Annabelle je istoga trenutka stupila u akciju i rekla Blanche da pozove očeva
vozača i kaže mu neka izveze očev automobil pred kuću. Žurno se uspinjući stubama
prema svojoj sobi, preko ramena je dobacila da mora poći u sjedište kompanije
White Star, raspitati se o bratu i roditeljima. Ni u jednom trenutku nije joj palo na
pamet da će stotine drugih doći na istu zamisao.
Kao u groznici, navukla je jednostavnu sivu vunenu haljinu i na brzinu nazuvši
cipele zgrabila kaput i torbicu pa ponovo pojurila niza stube. Nije se čak potrudila ni
staviti ukosnice. Jureći širokim predvorjem, kose koja joj je lepršala oko ramena,
izgledala je poput djevojčice. Trenutak potom, vrata su se iza nje treskom zalupila.
Slugama je preostalo jedino ukočeno zuriti za njom. Nitko od njih još uvijek se nije
uspio pribrati od jutrošnjih vijesti.
Tijekom vožnje do sjedišta kompanije na Broadwayu, Annabelle je zapala u
tešku, mučnu šutnju. Kada je najednom od uglova ugledala kolportera i začula kako
viče da su stigle najnovije vijesti, brzo je naredila Thomasu da stane i pođe kupiti
novine.
Vijesti su bile poražavajuće. Pisalo je daje s Carpathije dojavljeno kako je zasad
nepoznat broj ljudi izgubio život u brodolomu. Annabelline oči naglo su se ispunile
suzama. Kako se to moglo dogoditi? Napokon, Titanic je bio najveći i najsigurniji
brod koji je ikada plovio. Kako je mogao potonuti? Nebesa, ljudi su izgubili život!
Stoje s njezinim bratom i roditeljima?
Stigavši pred sjedište kompanije, ugledala je masu ljudi koji su se gurali pred
ulazom. U nevjerici ih je promatrala, pitajući se kako će se ikada uspjeti probiti kroz
tu gužvu. Srećom, Thomas
je bio prilično krupan i uspio joj je pomoći da ude, ali unatoč tomu trebao joj je cio
sat da se pojavi pred stolom jednoga od nervoznih službenika, mahnitih od gužve i
pritiska da istodobno odgovore na stotinu pitanja. Zapisavši imena njezina brata i
roditelja, kao i podatak da su bili putnici prvoga razreda, mladić joj je uručio nekoliko
papira kazavši joj da ih potraži medu preživjelima i hitro se posvetio sljedećoj osobi u
redu. Bio je to popis osoba koje je Charpatia izvukla iz mora. Operater s Titánica
uspio se spasiti i pomoći pri dojavi njihovih imena telegrafskim putem. Na vrhu
svakog papira bilo je istaknuto da popis nije konačan, što je pružilo podosta nade
svima koji na njima nisu našli one koje su tražili.
Drhteći od straha, Annabelle je suznim očima grozničavo pretraživala popis.
Napokon je pri dnu posljednje liste ugledala majčino ime. Consuelo Worthington,
putnica prvoga razreda. Ne našavši bratovo i očevo ime, pokušala se umiriti,
podsjetivši se da popis nije konačan. Napokon, imena preživjelih bilo je
zaprepašćujuće malo. Bila je uvjerena da tako puno ljudi nije moglo nastradati.
Zacijelo ima još puno preživjelih.
— Kada ćete dobiti nove podatke? — upitala je, vrativši popis sluđenome
mladiću.
— U roku nekoliko sati, tako se barem nadamo — kratko je odvratio,
pokušavajući nadglasati ljude koji su iza njezinih leda zahtijevali da požuri. Buka je
doista bila neizdržljiva. Plač i jecaji onih koji su bili unutra miješali su se s
uzbuđenim, svadljivim glasovima ljudi koji još nisu uspjeli ući. Cijelo ozračje odisalo
je neopisivim strahom i očajem.
-Spašavaju li još uvijek ljude iz čamaca? - upitala je Annabelle, ne želeći si
dopustiti da izgubi nadu. Napokon, barem je doznala daje njezina majka medu
preživjelima. Doduše, tko zna u kakvom je stanju. Ipak, mora biti još preživjelih.
- Posljednji čamac izvukli su iz mora u pola devet ujutro — sumornim glasom
odvratio je službenik. Već je čuo priče o tijelima koja plutaju u vodi i mnogima koji
su prije nego što su se utopili vapili da ih puste u čamce, ali nije bilo na njemu da ih
širi dalje. Usto, nije imao hrabrosti svim tim ljudima koji su
očajnički čekali vijesti o svojima najmilijima reći da žrtava ima na stotine, ako ne i
više. Lista preživjelih zasad je sadržavala otprilike šeststo imena. S Carpathije su
javili da su iz mora spasili malo više od sedamsto putnika, dakle, na popisu će se
naći još preživjelih, ah ako je to doista bilo sve, više od tisuću putnika izgubilo je
život, uključujući i članove posade. Mladi službenik također nije želio vjerovati u to. -
Za nekoliko sati dobit ćemo imena ostalih preživjelih — sućutno je rekao i pružio
popis muškarcu koji mu je zaprijetio šakom ako ne požuri. Ljudi su doista bili na
rubu živaca. Mahniti od straha i neizvjesnosti, nisu mogli dočekati da se dokopaju
popisa i provjere jesu li njihovi najmiliji na njemu. Atmosfera je bila prepuna
napetosti i svakoga trenutka mogao je nastati kaos. Službenici su se doista trudili biti
što je moguće brži i učinkovitiji, ah po mišljenju okupljene gomile još uvijek su bih
prespori. Budući da joj nije preostalo ništa drugo nego čekati sljedeće vijesti,
Annabelle se zajedno s Thomasom uputila natrag prema automobilu. Vozač je ponu-
dio daje odveze kući, ah odlučila je ostati. Ionako nije postojalo mjesto gdje bi se
mogla smiriti.
Bez riječi je sjedila u automobilu, povremeno zatvorenih očiju, razmišljajući o
bratu i roditeljima. Više od svega na svijetu željela je čuti da su svi živi i zdravi. Ipak,
bila je zahvalna nebesima što je barem majčino ime pronašla na popisu. Cijeli dan
nije ništa pojela ni popila, a svaki sat izlazila bi provjeriti ima li novih vijesti. U pet
popodne napokon su rekli daje lista preživjelih potpuna, s iznimkom nekolicine male
djece koja su bila previše mala da bi znala reći svoje ime. Ali svi ostali koje je posada
Carpathije izvukla iz mora bih su na popisu.
- Postoji li mogućnost da ima preživjelih na nekom drugom brodu? — upitao je
netko iz okupljene gomile. Službenik je šutke odmahnuo glavom. Brodovima koji su
došli na mjesto nesreće preostalo je jedino skupljati tijela utopljenika iz mora. Posa-
da Carpathije bila je jedina koja je pokupila preživjele, pretežno one koje su bih u
čamcima za spašavanje, a samo nekolicinu iz vode. Gotovo svi koji su se našli u
ledenom Atlantiku umrli su od hladnoće prije nego što se Carpathia pojavila. Iako su
spasitelji
došli samo dva sata nakon potonuća Titanica, bilo je prekasno. U tako hladnom
oceanu bilo je nemoguće preživjeti.
Annabelle je još jednom pozorno provjerila listu. Bilo je 706 preživjelih. Ponovno
je vidjela majčino ime, ali nijedan drugi Worthington nije bio na popisu, ni Arthur ni
Robert. Preostalo joj je jedino nadati se daje riječ o pogrešci. Možda o propustu ili su
bili u nesvijesti i nisu mogli reći svoja imena onima koji su zapisivali. Kako bilo da
bilo, ništa se više nije moglo doznati. Rekli su još jedino da će Carpathia stići u
NewYork osamnaestoga, za tri dana. Do tada će se jednostavno morati potruditi
sačuvati vjeru i biti zahvalna što je majka preživjela. Odbila je svaku pomisao da bi
brat i otac mogli biti mrtvi. To jednostavno nije mogla biti istina.
Te noći, po povratku kući, nije ni oka sklopila. Nije mogla ni jesti. Hortense je
došla k njoj i ostala prespavati. Jedva su prozborile riječ. Većinu vremena provele su
u suzama, držeći se za ruke. Hortie se trudila utješiti je govoreći kako će zacijelo sve
biti u redu. Njezina majka također je nakratko svratila pružiti potporu Annabelli.
Ipak, nije bilo riječi kojima bi se mogla umanjiti strahota tog događaja. Cijeli svijet
bio je šokiran viješću o potonuću Titanica. Bila je to tragedija epskih razmjera.
- Hvala Bogu što se nisi dovoljno oporavila da podeš s njima — prošaptala je
Hortie. Nakon što je njezina majka otišla, djevojke su zajedno legle u postelju. Ona
je bila ta koja je kćeri predložila da prenoći kod Annabelle, dodavši kako bi, u stvari,
bilo najbolje da ostane s njom sve do majčina povratka. Pomisao da djevojka u
takvim okolnostima bude sama u kući, nije joj se svidjela. Začuvši Hortiene riječi,
Annabelle je šutke slegnula ramenima. Osjećaj krivice što nije bila uz njih posve ju je
preplavio. Nije se mogla prestati pitati bi li se tada što promijenilo. Možda je mogla
spasiti oca ili brata. Iii nekoga drugog.
 Sljedeća tri dana djevojke su lutale kućom poput duhova. Hortie je bila jedina
osoba koju je Annabelle mogla podnijeti uz sebe. Jad i tuga bili su preveliki da bi
imala snage i s kim drugim razgovarati. Sve vrijeme jedva da je išta stavila u usta,
unatoč tomu što ju je domaćica preklinjala da jede. Svi na koje
je nailazila u kući neprestano su brisali suze i djevojke su napokon odlučile barem
nakratko izići na svjež zrak. James, Horten- sin zaručnik, tom prigodom im se
pridružio. Bio je vrlo drag i pažljiv prema Annabelli ni najmanje nametljiv.
Jednostavno joj je stisnuo ruku kazavši kako je to što se dogodilo doista strašno i da
iskreno suosjeća s njom.
Cijeli New York, kao i ostatak svijeta, još uvijek nisu mogli doći k sebi od
nevjerice. S Carpathije nije bilo osobitih vijesti, osim potvrde daje Titanic potonuo
brže nego što se očekivalo i daje popis preživjelih potpun. Svi preživjeli, osim beba i
male djece, bili su na njemu. Sto se njih tiče, nije preostalo drugo nego pričekati da
se pronađu njihovi rođaci, ukoliko ih imaju u Americi. U suprotnome, bit će vraćena
u Cherbourg i Saut- hampton, rođacima svojih roditelja. Šestero njih nije pripadalo
nikome od preživjelih. Putnici su se pobrinuli za njih, ali zasad nije bilo načina da se
dozna tko su. Ali svi ostali, uključujući bolesne i ozlijeđene, bih su na popisu.
Annabelle je i dalje odbijala vjerovati u to. Uvečer, 18. travnja, dok ju je Thomas vo-
zio prema pristaništu, još uvijek se nadala da će ugledati majku kako silazi s
Carpathije u pratnji oca i brata. Hortie nije željela poći s njom, jer trenutak susreta
članova obitelji bio je previše intimna stvar da bi ih u tome ometala. Vozač je ostao
čekati u automobilu, a Annabelle se sama uputila na dok uz koji je brod trebao
pristati.
Gomila ljudi promatrala je kako se Carpathia polako približava luci i ulazi u nju,
nekoliko minuta iza devet navečer. Anna- bellino srce lupalo je kao da će iskočiti iz
grudi, a kad je brod skrenuo prema doku uz koji pristaju brodovi kompanije Whi- te
Star, gomilom se pronio zaprepašteni žamor. Približivši mu se, spustili su čamce za
spašavanje u more. Bilo je to sve što je ostalo od Titanica i jedino što je Carpathia
mogla vratiti White Staru prije nego što i sama pristane. Cijela flota čamaca i malih
brodova bila je na moru, nakrcanih fotoreporterima koji su bez prestanka škljocali
aparatima, trudeći se snimiti što je moguće bolje fotografije čamaca za spašavanje i
preživjelih putnika s Titanica koji su mirno stajali uz ogradu Carpathije. Ugođaj je bio
djelomice kao na sprovodu, a djelomice kao u cirkusu, ( "lanovi obitelji u teškoj,
mučnoj tišini čekali su vidjeti tko će od njihovih najdražih sići s broda, za razliku od
fotoreportera koji su se glasno prepirali, gurali i natezah, boreći se zauzeti što je
moguće bolji položaj za snimanje.
Iskrcavši čamce za spašavanje, Carpathia se polako uputila prema svom doku.
Zaposlenici Cunard Linea brzo su prihvatili užad i privezali je. Malo potom, most za
iskrcaj putnika bio je spušten. U mrtvoj tišini, prešutno, putnici s Carpathije stali su u
stranu, prepuštajući preživjelima s Titanica da sidu s broda prije njih. Mnogi od njih
prije rastanka su ih zagrlili i čvrsto im stisnuli ruke. Nitko nije puno govorio, ali nije
bilo muškarca, žene ili djeteta čije se oči nisu ispunile suzama dok su promatrah
kako preživjeli s Titanica napuštaju brod. Svi su bih blijedi, pojedini još uvijek u šoku
od onoga što su vidjeli i doživjeli te jezive noći. Nitko od njih neće tako skoro
zaboraviti molbe i preklinjanja onih koji su se našli u ledenome moru da ih puste u
čamce za spašavanje. Ljudi su umirali posvuda oko njih, a oni su se oglušili na
njihove očajničke pozive u pomoć, strahujući da će se svi utopiti ako čamci potonu
od prevelikog tereta. I na kraju, čekajući brod koji će ih spasiti iz mora, sve u što im
je preostalo gledati, bio je stravičan prizor tijela utopljenika koja su plutala posvuda
oko njih.
S Carpathije su silazile uglavnom žene, mnoge od njih s djecom. Pojedine su još
uvijek bile u večernjim haljinama, s pokrivačima prebačenim preko leda. Ah sve su
bile vidno potresene. Posljednja tri dana većinom su provele skutrene u brodskoj
blagovaonici ih u jednom od salona. Putnici i posada s Carpathije činili su sve što su
mogli da im se u tim teškim trenutcima nadu pri ruci, ali bez osobita uspjeha. Dah
smrti lebdio je oko njih neprestano ih podsjećajući na brojne utopljenike, medu
kojima je bilo i članova njihovih obitelji, prijatelja i poznanika. Nisu postojale riječi ni
djela kojima bi itko mogao ublažiti tu strahotu.
Do trenutka kada je ugledala svoju majku kako silazi niz most, Annabelle se
jedva usudila disati. Consuelo je bila u tuđoj odjeći, a po grču na njezinu licu i načinu
na koji je hodala,
dostojanstveno uzdignute brade, vidjelo se daje prilično potresena. Otac i brat nisu
bili uz nju. Annabelle je pogledom panično pretraživala skupinu ljudi iza majčinih
leda, no nije ih mogla vidjeti. Consuelo je koračala posve sama, okružena morem
nepoznatih osoba, većinom žena. Nekoliko muškaraca koji su sišli s broda zajedno sa
svojim ženama izgledali su kao da bi najradije propali u zemlju od srama. Reporteri
su se umiješah u gomilu, luđački bljeskajući fotoaparatima, u silnome trudu da
načine što je više moguće snimaka. Odjednom, majka se našla pokraj nje. Jedna
drugoj bez riječi su pale u zagrljaj. Consuelo se nije trudila prigušiti jecaje, a
Annabelle to ionako ne bi mogla čak i daje htjela. Nekoliko dugih minuta ostale su
čvrsto zagrljene, ne obazirući se na putnike i članove njihovih obitelji koji su se gurali
oko njih, pokušavajući se probiti prema izlazu iz pristaništa. Napokon, Annabelle se
uspjela pribrati dovoljno da položi ruku na majčinu rame i polako je povede prema
automobilu. Kišilo je, ali nijedna od njih nije marila za to. Consuelo je bila u gruboj
vunenoj haljini koja joj nije pristajala, ali na nogama je imala otmjene cipele visokih
potpetica koje je nosila u noći kada se dogodila katastrofa. Oko vrata je imala dija-
mantnu ogrlicu, a na ušima iste takve naušnice. Budući da nije imala kaput, Thomas
je iz automobila donio deku i prebacio je preko njezinih ramena.
Duboko udahnuvši, Annabelle je napokon smogla hrabrosti majci postaviti pitanje
čiji je odgovor, u dubini duše, i sama znala. Ali morala je pitati.
- Robert i otac? - prošaptala je, napeto je promatrajući. Consuelo je polako
odmahnula glavom i ponovno glasno zajecala. Bila je posve slomljena, a gledajući
kako joj Thomas pomaže ući u automobil, Annabelle je odjednom shvatila da izgleda
poput nemoćne starice. U dobi od četrdeset tri godine postalaje udovica i ta tužna
činjenica, kao i preživljeni strah, bili su dovoljni da se preko noći postara. Udobno je
smjestivši u automobil, Thomas joj je preko nogu nježno prebacio još jedan
pokrivač. Očima punim suza zagledala se u njega i tiho mu zahvalila. Cijelim
putem do kuće, majka i kći šutke su se držale za ruke. Tuga u njihovim srcima bila je
toliko golema, da nisu mogle govoriti.
Sluge su ih dočekale ispred kuće i čim su vidjeli kako Consuelo izlazi iz
automobila bez sina i supruga, očiju punih suza brzo su joj prišli i izrazili joj sućut. Za
manje od sata, crni žalobni vijenac bio je na ulaznim vratima, jedan od mnogih
kojima su Njujorčani označili gubitak voljenih osoba koje se nisu vratile u svoje
domove niti će se ikada vratiti.
Annabelle je, zajedno s Blanche koja se ustrčala da im u svemu bude pri ruci,
pomogla majci okupati se i obući spavaćicu. Stara žena brinula se za Consuelu još od
vremena kada je bila djevojka, a bila je uz u nju i dok je rađala Roberta i Annabellu.
Bila je uz nju u svim važnim trenutcima pa tako i sada. Otpra- tivši je postelju,
namjestila je jastuk pod njezinu glavu i pokrila je, bez prestanka je tješeći i brišući
joj suze s obraza. Annabelle se za to vrijeme nakratko povukla u kuhinju iz koje se
vratila s poslužavnikom na kojem je bio vrč čaja, tost, varivo od mesa i povrća,
zdjelica zobenih pahuljica, košarica s kruhom i Consu- elini najdraži kolačići. Budući
da nije znala što bi njezina majka najradije pojela, uzela je od svega pomalo. Ali
Consuelo nije ni pogledala hranu. Suznih očiju zurila je u staru domaćicu i svoju
kćer, ne progovorivši ni riječi.
Annabelle je tu noć provela s majkom u postelji. U mraku, u kasni noćni sat,
Consuelo joj je drhtavim glasom ispripovjedila što se dogodilo. Bila je u čamcu za
spašavanje zajedno s Made- leine Astor, svojom rođakinjom, čiji muž također nije
preživio brodolom. Rekla je daje čamac bio samo napola pun, ali Robert i Arthur
odbili su ući u njega, ne želeći oduzeti mjesto ženama i djeci. Ostali su na palubi
pomažući drugima da uđu. Tužna činjenica bila je daje u njezinu čamcu, kada je
spušten u vodu, bilo dovoljno mjesta. — Da su barem ušli — kroz jecaje je izgo-
vorila. Njezini dobri znanci, Widener i Trayer, bili su također u čamcu, kao i Luccille
Čarter. Ali Robert i Arthur tvrdoglavo su ustrajali da ostanu na brodu i pomognu
drugima da se spase. Prepustivši im svoja mjesta u čamcu, darovali su im život, isto-
dobno izgubivši vlastiti. Također je kazivala o čovjeku imena
Thomas Andrews, koji se te stravične noći ponašao poput heroja. Završila je
pripovijedanje kazavši Annabelli kako je to što su njezin otac i brat bili vrlo hrabri ne
može utješiti u boli zbog njihova gubitka.
Satima su tiho razgovarale u mraku. Annabelle je čvrsto zagrlila majku i slušajući
njezinu priču o posljednjim trenutcima na brodu, tiho plakala. Napokon, kada se
blijedo svjetlo zore pojavilo na prozoru, Consuelo je uzdahnula i zaspala.
2. POGLAVLJE
og tjedna u New Yorku i drugim mjestima održano je
na stotine sprovoda. Novine su diljem svijeta bile krcate bombastičnim pričama s
mnoštvom šokantnih detalja. Uskoro je svima postalo savršeno jasno kako su čamci
za spašavanje većinom spušteni s broda samo napola puni. Svijet je bio u ne- vjerici.
Svi su se pitali kako se to moglo dogoditi. O kapetanu Titanica svi su govorili kao o
heroju. Kada je brod počeo tonuti, nije oklijevao stupiti na scenu i mnogima je
pomogao da se spase. Sto se pak same nesreće tiče, razlozi tako brza potonuća još
uvijek su bili nepoznati. Činilo se da nakon udara u ledeni brijeg nisu uspjeh spriječiti
najgore. Usto, puno se naklapalo o tome zašto se nastavilo ploviti istim smjerom i
brzinom unatoč tome što su na vrijeme bili upozoreni da oceanom plove sante leda.
Srećom, s Carpathije se čuli njihove očajničke pozive u pomoć i odazvali im se, u
protivnom, vjerojatno ne bi bilo preživjelih.
Obiteljski liječnik posjetio je Consuelu i zaključio daje, barem što se fizičkoga
djela tiče, začuđujuće dobra zdravlja. Ah njezino psihičko stanje bilo je i više nego
obeshrabrujuće. Još uvijek je bila u šoku, posve izgubljena i bezvoljna. Annabelle je
preuzela na sebe sve detalje oko organizacije bratova i očeva pogreba. Budući daje
Arthur najradije odlazio u Trinity Church, zaključila je kako će biti najbolje tamo
prirediti ispraćaj.
Ugođaj tijekom mise bio je sumoran, ali uzvišen. Stotine ljudi došlo je oprostiti se
s pokojnicima, iako su njihovi mrtvački sanduci bili prazni, budući da Robertovo i
Arthurovo tijelo nije pronađeno i, nažalost, ni neće. Od 1517 umrlih pronađeno je
samo pedeset jedno tijelo. Ostali su pronašli svoje vječno počivalište u morskim
dubinama.
Nekoliko stotina ljudi nakon ispraćaja došlo je k Worthin- gtonovima na karmine.
Bilo je posluženo mnogo hrane i pića,
ali nikome nije bilo do jela. Mnogi su se prisjetili prigoda kada su u istoj kući uživali u
druženju, ali ovo zacijelo nije bila jedna od njih. Robertu su bile tek dvadeset četiri
godine, a njegovu ocu četrdeset šest. Obojica su bili u naponu snage, a umrli su na
tako tragičan način. Annabelle i Consuelo bile su shrvane od tuge, obje u crnini. Kći,
s lijepim crnim šeširićem na glavi, bila je prilično blijeda, ah pribrana. Consuelino lice
sve je vrijeme bilo zakriveno udovičkim velom pa se nije moglo zaključiti kako se
nosi s gubitkom. Ali te noći, nakon što su svi otišli, Consuelo se potpuno slomila.
Vidjevši mahnit pogled u njezinim očima, Annabelle nije mogla ne upitati se koliko je
od njezina uma ostalo netaknuto. Činilo se daje sav njezin duh umro s dvojicom
muškaraca. Ozbiljno se zabrinuvši, bila je u velikoj dvojbi hoće li majka ikada doći k
sebi.
Dva tjedna nakon ispraćaja, kada je Consuelo za doručkom izjavila kako bi željela
poći u bolnicu u kojoj je često volontirala, Annabelle je napokon odahnula. Začuvši je
kako izražava svoje mišljenje da bi joj to moglo pomoći, morala se složiti da bi joj
takvo što doista koristilo.
-Jesi li sigurna da ćeš moći? — tiho je upitala, zabrinuto se zagledavši u nju. Nije
željela da se majka nakon svega još i razboli, iako je bio rani svibanj i prilično je
zatoplilo.
- Naravno. Ne brini, dobro sam — tužno je odvratila, iako to baš nije bila potpuna
istina. Bilo joj je bolje nego prije, ali nipošto dobro. Ipak, tog popodneva obje su
preko svojih crnih haljina svezale bijele bolničke pregače i pošle u St. Vincent,
bolnicu u kojoj je Consuelo godinama volontirala, zajedno s Annabellom koja joj se
pridružila kad je navršila petnaest. Uglavnom su se bavile starima i nemoćnima ili
onima koji su se liječili od različitih ozljeda, a samo rijetko oboljelima od infektivnih
bolesti. Annabelle je od prvoga dana bila oduševljena poslom u bolnici. Bila je
prirodno nadarena za rad s bolesnim ljudima, što je jednim dijelom zacijelo
naslijedila od majke koja je imala plemenitu narav i meko srce. Ipak, više od svega
Annabellu je zanimala medicina i svaki slobodan trenutak koristila je za čitanje
medicinske literature. Često je u knjigama tražila opise i objašnjenja bolesti na koje
je nailazila tijekom rada u bolnici. Od pogleda na krv nikada joj nije pozlilo, za razliku
od Hortie koja je problijedjela i zamalo se onesvijestila kada je prvi i, kako se is-
postavilo, posljednji put pošla s njom u bolnicu. U stvari, što je slučaj nekog
pacijenta bio teži i zamršeniji, to je Annabelle bila znatiželjnija. Njezina je majka
radije pomagala u kuhinji, slažući hranu na poslužavnike, ali Annabelli je bilo draže
kad bi joj medicinske sestre dopustile da im pomogne pri presvlačenju bolesnika ili
čišćenju rana. Pacijenti su uvijek govorili kako je pažljiva i divili se njezinoj laganoj
ruci.
Nakon dugog napornog popodneva, obje su se vratile kući posve iscrpljene, a
krajem tjedna ponovo su pošle volontira- ti. Ako već ništa drugo, rad u bolnici
pomogao im je da manje razmišljaju o svom strašnom gubitku. Igrom okrutne
sudbine, proljeće, koje je Annabelli, otkad je počela učestalo izlaziti, trebalo donijeti
pregršt radosti i uzbuđenja, pretvorilo se u razdoblje žalovanja. Trebalo je pričekati
godinu dana da djevojka skine crninu i vrati se društvenom životu, što je njezinu
majku prilično zabrinjavalo. Strahovala je da se tragedija koja ih je zatekla u
konačnici ne odrazi na budućnost njezine kćeri na najgori mogući način, ali tu se
doista nije moglo ništa učiniti. Annabelle, po svemu sudeći, nije imala osjećaj da
nešto propušta. U stvari, bila je znatno više pogođena gubitkom oca i brata nego
nedostatkom društvenog života ili razmišljanjem o svojoj propaloj budućnosti.
Hortie ih je često posjećivala, a sredinom svibnja tiho su proslavili Annabellin
devetnaesti rođendan. Tijekom ručka Consuelo je, prilično uznemirena, komentirala
kako je ona u osamnaestoj godini već bila u braku, a s devetnaest je već rodila
Roberta. Prisjetivši se toga, rasplakala se. Ne želeći rastužiti djevojke, brzo se
povukla u svoju sobu, ostavivši ih same u vrtu.
— Jadnica — sućutno je rekla Hortie. — Zbilja je žalim. A i tebe — dodala je,
pogledavši svoju prijateljicu. — O, Belle, kad bi samo znala koliko! Strašno je to što
ti se dogodilo.
Hortie je toliko mučilo grizodušje stoje sretna dok je njezina prijateljica tužna, da
su trebala proći dva puna sata prije nego što joj je rekla daje sjamesom dogovorila
vjenčanje u studenome. Pripreme za veličanstven prijam s mnoštvom uzvanika već
su bile u tijeku. Annabelle joj je odvratila da se raduje zbog nje, i doista je to mislila.
-Je li moguće da doista ni najmanje ne mariš za to što ne možeš izlaziti u
društvo? — upitala je Hortie, pomislivši kako bi mrzila cijelu godinu biti zatočena
između četiri zida, da se takvo što njoj dogodilo. Ali, Annabelle je djelovala kao da o
tome nije čak ni razmišljala. Bilo joj je samo devetnaest, a biti primoran lišiti se
zabave na godinu dana, doista se činilo beskrajno dugim za tako mladu osobu. Ipak,
Annabelle je u kratkih mjesec dana koliko je prošlo od smrti njezina oca i brata naglo
odrasla.
- Ne smeta mi - tiho je odvratila. - Veselim se što majka ima volje raditi u
bolnici jer tada mogu poći s njom i zabaviti se nečim.
-Uh, ne pričaj mi o tome - rekla je Hortie, preokrenuvši očima. — Zlo mi je od
same pomisli - dodala je. Ipak, znajući koliko Annabelle uživa u radu s bolesnima,
mogla je razumjeti zašto je odlasci s majkom u bolnicu vesele. — Hoćete li ove go-
dine ipak poći u Newport? - upitala je, naglo promijenivši temu. Worthingtonovi su u
Newportu, na Rhode Islandu, imali prekrasnu kuću za odmor, tik do kuće Astorovih.
— Majka kaže da hoćemo. Ove godine vjerojatno nećemo čekati srpanj. Poći
ćemo u lipnju, prije nego što počne sezona. Mislim da će to biti dobro za nju —
odvratila je Annabelle. Briga za majku bila je u središtu njezine pozornosti, za razliku
od Hortie, koja se usredotočila na planiranje vjenčanja, milijun zabava kojima će
nazočiti i na zaručnika u kojega je bila ludo zaljubljena. Njezin život bio je onakav
kakav bi bio i Annabellin da se nije dogodila ta strašna tragedija koja gaje zauvijek
promijenila.
— Drago mije što ćemo se tamo vidjeti — veselo je rekla Hortie. Obje su voljele
plivati i često su nagovarale svoje majke da ih puste na plažu. Nastavile su
razgovarati o planovima za vjenčanje i nakon toga, Hortie je otišla. Annabellina tiha
rođendanska proslava je završila.
U tjednima nakon očeva i Robertova ispraćaja, kao što se i očekivalo, puno
različitih ljudi došlo je u posjet Consueli i njezinoj kćeri. Robertovi prijatelji svratili su
osobno izraziti sućut, nekoliko starijih udovica došlo je ponuditi utjehu Consueli pa
dvojica muškaraca iz očeve banke koje su obje dobro poznavale i napokon treći,
kojeg je Annabellina majka srela samo nekoliko puta, ali joj je bio vrlo simpatičan.
Josiah Millbank bio je tridesetosmogodišnjak, a u Arthurovoj banci zauzimao je važan
položaj. Bio je tih, gotovo povučen, ali vrlo pažljiv i uljudan. Ispričao je Consueli
nekoliko Arthurovih zgoda koje dotad nije čula i koje su je nasmijale. Doista je
uživala u njegovu društvu, što ju je prilično iznenadilo. Annabelle je, prije nego što
se Millbank pojavio, izišla prošetati s Hortie, a kada se nakon više od jednoga sata
vratila, još uvijek je bio u kući. Vidjevši ga, djevojka se prisjetila da ga je jednom
zgodom upoznala, ali nije ga dobro poznavala. Čovjek je, napokon, više pripadao
očevoj nego njezinoj generaciji. Bio je četrnaest godina stariji od njezina brata i
unatoč tomu što su se nekoliko puta susreli na zabavama, nisu imali ništa
zajedničko. Ali, kao i njezina majka, Annabelle je bila impresionirana njegovom
ljubaznošću i lijepim manirama i morala je priznati daje simpatičan.
Spomenuo je da će u srpnju, kao i uvijek, poći u Newport, gdje je imao
jednostavno uređenu, ali udobnu kuću za odmor. Josiah je bio iz Bostona,
podrijetlom iz obitelji jednako ugledne kao što je bila i njihova, ali imućnije. Unatoč
tome, vodio je miran život i nije se razmetao novcem. Obećao je da će im u New-
portu ponovo doći u posjet, na što je Consuelo odvratila da će je to veseliti. Nakon
što je otišao, Annabelle je opazila daje donio velik buket bijelih jorgovana koji su već
bili stavljeni u vazu.
— Doista je vrlo ugodan — tiho je rekla Consuelo, zagledavši se u cvijeće. —
Tvoj otac uvelike gaje cijenio, a sada mi je jasno zašto. Pitam se zašto se nikada nije
oženio.
-Neki ljudi jednostavno se ne žene, majko - nehajno je odvratila Annabelle. —
Nisu svi za brak — dodala je s osmijehom. Iskreno rečeno, počela se pitati je li i ona
od tih. Nakon svega, nije mogla zamisliti da ostavi majku i ode živjeti s nekim
muškarcem. Ne bije mogla ostaviti samu. Uostalom, što ako se i ne uda? To joj se
nije činilo ni najmanje tragičnim. Hortie bi to sigurno bio smak svijeta, ali ne i njoj.
Nakon očeve i bratove smrti, s majkom koja je bila toliko potresena, imala je
pametnija posla nego misliti na brak i nije se zbog toga ni trenutak sažali- jevala.
Briga za majku dala je svrhu njezinu životu.
- Pokušavaš li reći da se ne želiš udati, možeš na to istoga trenutka zaboraviti -
rekla je Consuelo, koja je, kao što je to često bio slučaj, uspjela pročitati misli svoje
kćeri. - Pričekat ćemo godinu dana, kako i priliči, a tada ćemo ti pronaći muža. To je
ono što bi i tvoj otac želio da je živ.
Annabelle se zagledala u nju, dugim ozbiljnim pogledom. — Sigurna sam da ne bi
želio da te ostavim — odvratila je čvrstim glasom, kao da se obraća djetetu, a ne
majci.
Consuelo je polako odmahnula glavom. — Govoriš gluposti. Sposobna sam brinuti
se o sebi — rekla je. Ali oči su joj se ponovo ispunile suzama pa njezina izjava
Annabelli nije zvučala ni najmanje uvjerljivo.
— Vidjet ćemo — odlučno je odvratila i uputila se u kuhinju reći služavkama da
pripreme čaj i odnesu ga u majčinu sobu. Vrativši se, nježno ju je obgrlila oko
ramena i povela ravno u postelju koju je godinama dijelila s voljenim suprugom.
Spoznaja da se nikada više neće u nju vratiti, slomila je Consuelino srce.
— Predobra si prema meni — prošaptala je Consuelo, srameći se svoje slabosti.
- Nipošto - odvratila je Annabelle, znajući da majci, osim nje, u životu nije
preostalo druge radosti. Bila je njezina jedina zraka sunca u toj velikoj praznoj kući.
Sada su imale samo jedna drugu. Prebacivši svilenu maramu preko majčinih ramena,
izišla je iz sobe. Spustivši se u prizemlje, uzela je knjigu namjeravajući malo čitati,
nadajući se da će se Consuelo sutra osjećati dovoljno dobro da zajedno podu u
bolnicu. Bilo je to jedino što joj je doista pričinjavalo radost u sumornom životu.
Osjećaj da čini nešto što koristi i njoj i drugima, bio joj je važan.
Barem dok ne podu u Newport. Iskreno, jedva je čekala.
3. POGLAVLJE
ipnju, mjesec prije službenoga početka sezone, Annabelle
njezina majka stigle su u Newport. Bilo je to divno doba godine, a posluga je, kao i
uvijek, krenula prije njih pripremiti kuću za njihov dolazak. Prije, tijekom boravka u
Newportu, uvijek bi vodili bogat društveni život, ali ove godine neće biti tako. Primat
će posjete, no budući da je prošlo samo dva mjeseca od Arthurove i Robertove
smrti, bilo je nezamislivo da bi Annabelle ili njezina majka izlazile. Crna traka
stavljena je na vrata kuće u Newportu odmah po njihovu dolasku, ukazujući da su u
žalosti.
Te godine u Newportu je bilo puno obitelji u sličnoj situaciji, uključujući i Astore.
Madeleine Astor koja je u tragediji Titanica ostala bez supruga, Johna Jacoba,
trebala je roditi u kolovozu. Nesreća koja je zadesila brod bila je tim veća što je to
bilo njegovo prvo putovanje i puno ljudi iz visokoga društva bilo je na njemu.
Najnovije priče o nesposobnosti osoblja koje je ukrcavalo ljude u čamce za
spašavanje bile su prilično uznemirujuće. Gotovo svi čamci spušteni su s broda
poluprazni. Pojedini muškarci ustrajali su u tome da udu u njih sa svojim ženama i
djecom, ali većina njih ostala je na brodu, zajedno s članovima posade, od kojih
gotovo nitko nije spašen. Bila su to govorkanja koja će se s vremenom pokazati
istinitima.
U lipnju, Newport je bio začuđujuće tih, ali tijekom srpnja, kada su ljudi Bostona i
New Yorka došli u svoje »ljetnikovce«, ugođaj je postao znatno življi. Doduše, to što
su zvali svojim ljetnikovcima bila su zdanja golemih razmjera koja bi svugdje u
svijetu prije prozvali dvorcima, s plesnim dvoranama, ogromnim stropnim
svjetiljkama, mramornim podovima, basnoslovno skupim komadima pokućstva i
veličanstvenim vrtovima koji
su graničili s morem. U njima je ljetovala prebogata društvena krema s cijele Istočne
obale. Worthingtonovi su se u svom ljetnikovcu, najvećem i najljepšem od svih,
osjećali kao kod kuće.
Annabellin život postao je puno zabavniji nakon Hortiena dolaska. Cesto su se
iskradale iz kuće odlazeći na plažu ili u duge šetnje, a James, Hortien zaručnik,
nerijetko bi im se pridružio tijekom piknika na travi. Tu i tamo poveo bi sa sobom
pokojeg prijatelja. Annabellije bilo drago što je u društvu vršnjaka, a njezina majka
pretvarala se da nije opazila kako se zabavlja. Sve dok ne odlazi na zabave, nije joj
smetalo što se druži s mladim ljudima. Bila je tako dobra i odana kći i dostaje
zavrijedila da se malo opusti. Consuelo se često pitala hoće li koji od Jamesovih
prijatelja ili možda kakav mladić iz Robertova starog društva privući Annabellinu
pozornost. Bila je prilično zabrinuta da će godina žalovanja uništiti njezinu
budućnost. Od Božića, kada su djevojke Annabelline dobi službeno počele izlaziti,
šest njezinih prijateljica već se zaručilo. Bilo joj je jasno da Annabelle neće naći muža
sjedeći u kući. Usto, tijekom protekla dva mjeseca naglo je odrasla i uozbiljila se, a
to bi možda moglo prestrašiti neke od mladića i odbiti ih od pokušaja udvaranja. Više
od svega, Consuelo je željela da se njezina kći uda iako se činilo da Annabelle ne
mari za to. Veselilo ju je biti u društvu Hortie i drugih mladih ljudi, ali to je bilo sve.
Nijedan mladić nije u njoj pobudio ni najmanje zanimanje.
 Od početka srpnja, kada je došao u Newport, John Millbank redovito ih je
posjećivao. Nikada nije propustio donijeti kakav mali dar, buket cvijeća, voće ili
kutiju bombona. Nerijetko je provodio sate pričajući s Consuelom na široku trijemu,
gdje je voljela sjediti u stolici za ljuljanje. Nakon njegova trećeg posjeta, Annabelle
je počela zadirkivati majku.
— Mislim da mu se sviđaš — rekla je, smiješeći se od uha do uha.
— Pričaš gluposti — odvratila je Consuelo, lagano porumenjev- ši. Posljednje što
je željela bio je muškarac koji bi joj udvarao. Namjeravala je zauvijek ostati vjerna
uspomeni na svog supruga. Bilo je to nešto što je često ponavljala svakome tko bi
želio
slušati. Nije bila od žena koje jednom kad ostanu udovice jedva čekaju da se ponovo
udaju. Njoj nije trebao muž, ali očajnički je željela da ga njezina kći pronađe. -
Ljubazan je i to je sve - čvrsto je dodala, posve uvjerena u točnost svojih riječi. -
Usto, mlađi je od mene. Ako ga itko ovdje zanima, onda si to ti - zaključila je,
svjesna da to nema čime potkrijepiti. John Millbank jednako je opušteno razgovarao
s njom kao i s njezinom kćeri. Nikada se nijednoj od njih nije ni pokušao udvarati,
jednostavno se držao prijateljski.
- Ne, majko, nisam ja ta koja ga zanima - s osmijehom je odvratila Annabelle. -
Mladi je od tebe samo pet godina. Jest, priznajem daje vrlo ugodan, ali dovoljno je
star da mi bude otac.
-Puno djevojka tvojih godina udaje se za starije muškarce - tiho je odvratila
Consuelo. - Napokon, nije baš tako star. Kao da su to neke godine!
- U svakom slučaju, tebi bi puno bolje pristajao - rekla je Annabelle i potrčala u
susret Hortie koja se upravo pojavila pred kućom. Bio je vruć ljetni dan i dogovorile
su se da će poći na plivanje. James je obećao da će im se kasnije pridružiti. Kod
Schuylerovih će se večeras održati velika zabava i svi mladi, uključujući Hortie
ijamesa, bit će tamo. Dakako, Annabelle će ostati kod kuće. Ni u snu ne bi mogla
pitati majku daje pusti. To bije zacijelo uznemirilo, a Annabelle je nije željela
rastužiti.
Ali te noći, dok su zajedno sjedile na terasi, nisu mogle ne čuti zvuke glazbe iz
daljine. Imali su i vatromet, a budući daje Consuelo znala daje zabava priređena u
ime proslave zaruka jedne od Schuylerovih kćeri, srce ju je zaboljelo od tuge što
Annabelle mora sjediti u kući, dok se ostali mladi provode.
Na njihovo nemalo iznenađenje Josiah je te večeri, prije povratka kući, svratio k
njima, donijevši svakoj komad kolača sa zabave. Majka i kći bile su uvelike dirnute
njegovom pažnjom. Popio je s njima čašu limunade i ustao kako bi pošao, rekavši da
se mora vratiti gostu koji ga čeka u kući. Consuelo i Annabelle još jednom su mu
zahvalile, na što je obećao da će ih uskoro ponovo posjetiti. Annabelle se uvelike
sviđalo njegovo prijateljsko držanje. Nije ju zanimao na romantičan način, ali držala
ga
Dobra ima
je zabavnim i u njegovoj blizini osjećala se pomalo kao u Ro- bertovoj. Voljela je
razgovarati s njim. Usto, sviđao joj se način na koji ju je zadirkivao, upravo onako
kako je to činio i njezin brat, što joj je od njegove smrti prilično nedostajalo.
— Pitam se zašto nije poveo tog svoga gosta na zabavu — zamišljeno je
promrmljala Consuelo.
— Možda nije za pokazivanje - nasmijala se Annbelle. — Otkud znaš da nije riječ
o gošći? O nekoj iz one klase, znaš već na koju mislim? Možda mu je to ljubavnica -
znakovito je izjavila, visoko podigavši obrve, na što se njezina majka glasno
nasmijala. Nije bilo lijepo ogovarati Josiaha, pogotovo zato što je bio tako ljubazan
prema njima. Ipak, znala je da ni u ludilu ne bi spomenuo kako mu je netko došao u
posjet, daje riječ o ljubavnici.
— Doista imaš bujnu maštu - blago je prekorila kćer. Malo potom, obje su ustale
i pošle u kuću, čavrljajući usput kako je doista bilo lijepo od Josiaha što je mislio na
njih i donio im kolače. Bio je to prvi put da je Annabelle požalila što nije mogla poći
na zabavu. Svi njezini prijatelji bili su tamo, a zvučalo je doista spektakularno s
cijelom tom glazbom i vatrometom. Bit će to doista dugo i ne baš zabavno ljeto.
Srećom, to što su Hor- tie i Josiah, kao i nekolicina drugih, često dolazili u posjet,
svakako će pomoći.
Josiah je ponovo svratio sutradan, a Consuelo mu je predložila da se pridruži
Annabelli i Hortie na pikniku. Bio je vrlo opušten u društvu djevojaka, iako se Hortie,
sve u svemu, previše smijala i izvodila budalaštine. Rekao je da ima polusestru
njihovih godina, iz očeva drugoga braka, u koji je ušao nakon što je ostao udovac.
Annabelle jednostavno nije mogla zamisliti Hortie kao udanu ženu, što će uskoro
postati. Bila je prilično djetinjasta, ali istodobno i luda zajamesom. Cesto je, kada su
bile same, govorila o predstojećoj prvoj bračnoj noći i medenom mjesecu, začinivši
priču mnoštvom pikantnih detalja na koje je Annabelle kolutala očima. Srećom, ništa
od toga nije rekla 11 Josiahovoj prisutnosti, a on je spomenuo kako se njegova
sestra udala u travnju i da već očekuje prinovu. Činilo se da dobro
razumije sve djevojačke probleme, želje i interese. Annabelle i Hortie doista su
uživale u razgovoru s njim.
Spomenuo je i svoga gosta, kazavši kako je riječ o prijatelju iz studentskih dana
na Harwardu koji mu svakog ljeta dolazi u posjet. Opisao gaje kao mirna čovjeka koji
više voli knjige nego druženje pa rijetko izlazi u društvo.
Ostao je s njima do kasna popodneva, a kad ih je Hortie napustila, otpratio je
Annebellu kući. Njezinu majku zatekli su kako sjedi na terasi zabavljena razgovorom
s jednom od svojih prijateljica. Ne želeći joj smetati, spustili su se do obale i sjeli na
stijene do mora. Sada, kada je u Newportu bilo puno ljudi, mnogi su svraćah u
posjet pa je ugođaj u kući općenito živnuo. Annabelle je zbog toga bila prilično
zadovoljna, ali strahovala je od povratka u grad. Nakon što je ispričala Josiahu o
svom radu u bolnici, rekavši mu kako će je doista veseliti da nastavi s tim po
povratku u New York, počeo ju je zadirkivati.
-Čini se kako sanjaš o tome da jednoga dana postaneš medicinska sestra —
rekao je, iako je, baš poput nje, dobro znao da se to nikada neće ostvariti. Najviše
što je ikada mogla očekivati u vezi s tim bilo je povremeno volontiranje, ali Annabelle
je svejedno svaki slobodan trenutak koristila čitajući medicinsku literaturu. Medicina
je bila njezina skrivena strast.
- Zapravo, radije bih bila liječnica — iskreno je priznala, budući da joj nije bilo
teško otvoreno razgovarati s njim. Imala je osjećaj da mu može povjeriti što god
želi. Nikada joj se nije smijao ili je izrugivao. Otkad ih je, nakon očeve i bratove smr-
ti, počeo učestalo posjećivati, njih dvoje doista su se zbližili. U kratkom roku, unatoč
razlici u godinama, Annabelle i Josiah postali su pravi prijatelji. Ipak, ovoga puta
izgledao je zgranuto. Bilo je očito da gaje njezina izjava prilično iznenadila. Po svemu
sudeći, Annabelle je bila znatno ozbiljnija nego što je očekivao, a po izrazu njezina
lica shvatio je kako doista misli to što je upravo rekla.
 - To je prilično dojmljiva ambicija - rekao je, nakon što je na trenutak razmislio.
— Imaš li se namjeru upustiti u to?
— Majka mi to nikada ne bi dopustila. Ali, kad bih mogla, doista bih rado
studirala medicinu. Katkad iz bolničke knjižnice posuđujem knjige iz anatomije. Ne
razumijem sve što tamo piše, ali naučila sam pregršt zanimljivih stvari. Medicina me
doista zadivljuje, a sada već ima puno više žena koje se bave tim zanimanjem nego
prije.
Bila je u pravu, jer žene su se još prije šezdesetak godina počele baviti tom
strukom, ali svejedno nije mogao zamisliti da bi se Annabelle upustila u takvo što.
Usto, kada je rekla kako joj to majka nikada ne bi dopustila, zacijelo je bila u pravu.
Consuelo je za svoju kćer priželjkivala znatno tradicionalniji život koji se svodio na
udaju i djecu, a ne na karijeru.
— Nikada nisam poželio postati liječnikom - priznao je Josi- ah. - Ali, u desetoj ili
dvanaestoj godini, silno sam želio raditi u cirkusu.
Annabelle se glasno nasmijala, zaključivši kao je doista simpatičan, tako spontan i
duhovit.
— Volio sam i životinje, ali zapravo sam želio postati mađioničarom, tako da
mogu učiniti da učitelj nestane. Nikada nisam bio osobito dobar učenik.
— Ne bih rekla daje baš tako — nasmijala se Annabelle. — U protivnom ne bi
nikada studirao na Harwardu. Mislim da bi bilo doista zabavno raditi u cirkusu. Zašto
si odustao od tog sna?
— Tvoj otac ponudio mije posao u banci — odvratio je s osmijehom. — Doduše,
bilo je to puno kasnije. Ne znam, možda nisam bio dovoljno hrabar upustiti se u to.
Vjerojatno je stvar u tome što nisam osobito ambiciozan. U svakom slučaju, znatno
manje od tebe. Sto se medicine tiče, dotukla bi me i sama pomisao na duge godine
studiranja. Previše sam lijen za takvo što.
— Nisi me osobito uvjerio - blago je odvratila Annabelle. Ali, ja doista obožavam
medicinu i znam da bih u tome uživala — odvratila je sa sjajem u očima.
— Tko zna, jednoga dana možda će ti sve što si naučila iz tih knjižurina koristiti
u volontiranju. Prilično je plemenito baviti se time — rekao je, odavši joj priznanje za
njezino zalaganje 11.1 tom području.
— Ne dopuštaju nam da se previše petljamo u njihov posao - razočarano je
odvratila.
— Cime bi se voljela baviti kad bi bila liječnica? - upitao je sa zanimanjem.
— Volim raditi iglom i koncem. U tome sam prilično vješta, barem svi tako kažu
kada vide moje ručne radove. Voljela bih jednom nekoga zašiti. Sigurna sam da bih
to mogla dobro učiniti.
Josiah je na trenutak izgledao istinski zaprepašteno, ali ubrzo se na njegovu licu
pojavio širok osmijeh. — Nadam se da se neću posjeći u tvojoj blizini. Bojim se da bi
mogla doći u iskušenje uzeti iglu i konac i doista to učiniti.
— I bih — vragolasto se osmjehnula. — Doista bih uživala u tome.
— Netko će se doista morati pozabaviti time da te zaokupi drugim poslovima.
Imam osjećaj da se ne bi libila to učiniti kada bi ti se pružila prilika.
— Medicina me doista zanima i vjerujem da bih se u tom poslu odlično snašla.
Zamisli, da nisam to što jesam, mogla bih studirati medicinu i ispuniti sve svoje
snove. Nije li to nepravedno? - upitala je, ljutito napućivši usnice. Izgledala je
dražesno, istodobno poput male djevojčice i odrasle djevojke. Josiah nije mogao
odoljeti daje na zagrli, upravo onako kako bi zagrlio svoju mladu sestru. Annabelli to
nije ni najmanje smetalo. Doista ga je doživljavala kao starijega brata. Bilo je
nadasve lijepo imati takva prijatelja.
— Da nisi to što jesi, ne bi mogla ni pomisliti da studiraš medicinu — odvratio je.
— Ne bi si to mogla priuštiti.
— Istina - kimnula je Annabelle. - Ali da sam muško, mogla bih. Robert bi to, za
razliku od mene, mogao. Da je htio, roditelji mu ne bi branili da studira što želi.
Katkad doista nije lako biti žena. Puno je toga što nam se zabranjuje ili se ne smatra
prikladnim. To me doista živcira — rekla je, nogom ljutito od- gurnuvši kamenčić.
Josiah se nasmijao. — Nemoj mi samo reći da si jedna od onih žena koje se žele
boriti za svoja prava — rekao je. Doduše, nije mu tako izgledala, ali tko zna?
Dobni 'cii,i
— Nisam - odvratila je Annabelle. - Posve sam zadovoljna po tom pitanju.
Jednostavno bih željela postati liječnica i to je sve.
— Ah, ja bih možda želio postati engleskim kraljem, ah to se također neće
ostvariti. Nisu sve želje ostvarive, Annabelle. Moramo se pomiriti s time. Imaš dobar
život i trebala bi biti zadovoljna.
— I jesam — priznala je. - Volim svoju majku i nipošto je ne bih željela
uznemiriti. A takvo što sigurno bi je uznemirilo.
— U pravu si — složio se Josiah.
— Doista je pretrpjela strašan šok. Znam da joj nije lako. Voljela bih kad bih je
mogla usrećiti.
— Ali, to i jest ono što činiš — tješio ju je Josiah. - Svatko bi bio sretan s takvom
kćeri. Vrlo si draga i pažljiva prema svima.
— Ne, nije — rekla je Hortie koja se iznenada pojavila iza njihovih leđa. Vratila
se k Annabelli u želji daje ponovo pozove na plivanje i ne našavši je u kući, sišla je
na obalu kako bije potražila. -Jednom je secirala žabu. Pročitala je u knjizi kako se to
radi. Bila je to najodvratnija stvar koju sam ikada vidjela. I zato nipošto nije zaslužila
naslov drage i pažljive osobe.
Josiah je prasnuo u smijeh. — Pretpostavljam daje to istina? - upitao je. Sto je
bolje upoznavao Annabellu, sve se više čudio. Na mnoštvo načina, bila je doista
posebna.
— Istina je - s osmijehom je odvratila Annabelle, očito prilično ponosna na sebe.
— Postupala sam prema uputama iz knjige. Bilo je doista zanimljivo. Voljela bih
secirati ljudsko tijelo. Onako, kako to čine studenti medicine.
— Nebesa — uzdahnula je Hortie preokrenuvši očima kao da će se onesvijestiti
od same pomisli. Josiah je također izgledao zgranuto, ah ipak se osmjehnuo.
— Radije pođite na plivanje prije nego što sunce zađe — rekao je i uputio se
prema trijemu pozdraviti se s Consuelom prije nego što ih napusti.
— O čemu ste vas troje razgovarah? — upitala je Annabellina majka čim gaje
ugledala. - Smijeh se čuo sve dovde.
— Ah, ni o čemu posebnom. O izlascima, zabavama, zarukama, vjenčanjima i
sličnom — rekao je, zaobilazeći istinu. I
predobro je znao da bi se Consuelo prilično uzrujala daje čula kako njezina kći
priželjkuje secirati mrtvaca. Putem prema svojoj kući nije se mogao prestati smijati.
Annabelle Worthington bila je doista nadasve zanimljiva djevojka, nimalo nalik
svojim vršnjakinjama.
U blizini kuće ugledao je svoga prijatelja kako se upravo vraća s ručka i mahnuo
mu. Henryja Orsona poznavao je još od dana kada su dijelili sobu na koledžu.
Svakoga ljeta kad bi mu došao u posjet, uživao je u njegovu društvu. Henry je bio
čovjek koji je čvrsto stajao na zemlji i općenito dobre reputacije.
- Kako je bilo na ručku? - upitao ga je Josiah. Obojica su bili pristala izgleda i
mogli su dobiti ženu koju požele, ali živjeli su prilično suzdržano. Nisu imali običaj
udvarati ženama niti su pokušavali obrlatiti ih da pristanu s njima poći u postelju.
Henry se prije dvije godine zaručio i uvelike se razočarao kad se njegova zaručnica
zaljubila u muškarca svojih godina. Otada nije ulazio u vezu, na temelju čega su
mnoge majke u Newportu gradile nade za udaju svojih kćeri. Jednako tako bilo je i s
Josiahom.
-Prilično dosadno — iskreno je odvratio Henry. — Kako si se ti proveo?
Henryjeva vizija zabave tijekom društvenih okupljanja svodila se na razgovor o
poslu s ozbiljnim poslovnim ljudima, a ne na udvaranje djevojkama.
- Bio sam na pikniku s djevojkom koja bi rado secirala mrtvaca - s osmijehom
je odvratio Josiah.
Henry se glasno nasmijao. — Isuse! — rekao je, jednako zbunjen koliko i
zadivljen. — Opasna cura, čini se. Drži se podalje od nje - dodao je, glumeći
zabrinutost.
-Ne brini - odvratio je Josiah. S osmijehom na usnama poveo je prijatelja u kuću.
— To i namjeravam.
Dvojica muškaraca ostatak popodneva provela su kartajući i razgovarajući o
svijetu financija, što je bila Henryjeva strast. Zbog toga su ga žene često smatrale
dosadnim, jednako koliko su ga muškarci smatrali zanimljivim, budući daje bio
iznimno obaviješten u tom području i umio je dijeliti pametne savjete. Josiah je
uvijek volio razgovarati s njim o tim stvarima. Prije
Dobrii .Vidi
nekoliko godina pronašao mu je posao u banci Annabellina oca, gdje je bio iznimno
cijenjen među kolegama i nadređenima kao izvrstan financijski savjetnik. Ipak,
budući da nikada nije došao u prigodu upoznati Annabellu ili Consuelu, Josiah mu je
obećao da će ga uskoro povesti sa sobom. Začuvši to, Henry se namršteno zagledao
u svoje karte i polako odmahnuo glavom. — Radije ne bih — zabrinuto je odgovorio.
- Sto ako joj padne na pamet isjeckati me? - dodao je pa s pobjedničkim osmijehom
spustio kartu na stol.
— Prokletstvo - rekao je Josiah. Nasmijavši se, zavalio se unatrag u stolac. — Ne
brini. Ona je još dijete.
4. POGLAVLJE
Josiah je nastavio posjećivati Worthingtonove tijekom srpnja i kolovoza, kao i Hortie
i James i brojni drugi prijatelji. Također, ubrzo je ispunio obećanje i predstavio im
Henryja koji je izrazio sućut Consueli i naučio Annabellu nekoliko novih kartaških
igara. Bila je istinski oduševljena, pogotovo kada gaje nekoliko puta uspjela
pobijediti. Uživala je u društvu prijatelja u Newportu i premda nije išla na zabave,
osjećala se manje usamljeno, nego u New Yorku. Život je ponovo bio gotovo norma-
lan, unatoč odsustvu brata i oca. Ionako su, zbog posla u banci, uvijek samo kratko
ljetovali s njom i majkom u Newportu.
Do kraja kolovoza, kada su se vratili u New York, Annabelle je, vedra i
preplanula, izgledala prilično zdravo, a njezinoj majci također je bilo bolje. Tiho i
mirno ljeto očito im je godilo nakon tragedije doživljene u proljeće.
Po povratku u grad, Annabelle se ponovo pridružila majci u radu u bolnici. Usto,
jednom na tjedan počela je sama volonti- rati u njujorškoj traumatološkoj bolnici.
Njihov rad doista ju je opčinio. Jedva je dočekala dajosiahu ispriča sve o tome čim je
svratio k njima na čaj.
— Nisi još secirala nijedan leš, zar ne? — upitao je, glumeći zabrinutost.
Annabelle se glasno nasmijala.
— Nisam. Nosim hranu i vodu pacijentima i to je sve. Ali jedna od sestara rekla
mije kako će mi možda dopustiti da jednoga dana gledam operaciju.
— Doista si posebna — rekao je Josiah, široko se osmjehnuvši.
Krajem mjeseca, Consuelo je konačno smogla snage pregledati muževljeve i
sinovljeve stvari. Annabelle joj je pomogla pri razvrstavanju odjeće. Većinu toga
odlučile su darovati, ali sve što se nalazilo u Arthurovoj radnoj sobi i Robertovoj
spavaonici
ostavile su kako je bilo. Nijedna od njih nije se željela služiti tim prostorijama, a
uostalom, nije ni bilo potrebe za tim. Kuća je bila i više nego dovoljno prostrana.
Tijekom rujna jedva da su uopće vidjele Josiaha. Bio je prilično zauzet poslom u
banci. Annabelle i njezina majka bavile su se sređivanjem imovinskih pitanja. Iako
Arthur nije imao razloga očekivati da će mu se što dogoditi, pobrinuo se ostaviti
oporuku. Njih dvije bile su financijski osigurane, toliko da bi do kraja života mogle
lagodno živjeti i još bi preostalo novca i za Annabellinu djecu, iako je to bilo
posljednje o čemu je ona trenutačno razmišljala.
Tog mjeseca rijetko je viđala i Hortie. Do njezina vjenčanja preostalo je samo
šest tjedana, a bilo je toliko toga za učiniti. Puno vremena gubila je na probama
vjenčanice, zajedno s djeve- rušama čije su haljine također morale biti sašivene.
Njezin otac darovao je njoj i Jamesu kuću pa su se njih dvoje uputili u kupnju
namještaja. Nakon vjenčanja provest će medeni mjesec u Europi, a budući da se
neće vratiti prije Božića, Annabelle je znala da će joj Hortie uvelike nedostajati. Usto,
kad postane udana žena, između njih dvije više nikada neće biti kao što je bilo.
Annabelle se u to već uvjerila na primjeru drugih prijateljica.
Početkom listopada Josiah je napokon svratio. Annabellu nije zatekao kod kuće,
budući daje toga dana pošla u traumatološku bolnicu, ali Consuelo je sa šalicom čaja
u ruci sjedila u vrtu, upijajući posljednje popodnevne zrake sunca. Bila je iznenađena
što ga vidi, ah kada je ustala pozdraviti ga, lice joj je bilo obasjano radosnim
osmijehom.
-Imam osjećaj daje prošlo stoljeće otkad smo se posljednji put vidjeli - rekla je.
Kako ste?
-Hvala na pitanju, dobro sam — odvratio je s osmijehom. - Proteklih tjedana bio
sam u Bostonu. Morao sam srediti neke poslove za obitelj. Kako ste vi? Ima li štogod
novoga?
-Dobro samo. Annabelle ponovo odlazi volontirati u bolnicu. Drago mije da se
nečim zanima. Kod kuće se samo dosađuje - objasnila je Consuelo. Preostalo je još
pola godine do kraja razdoblja žalovanja i znala je da Annabelli nije lako, iako joj se
nikada nije požalila. Već šest mjeseci nije izlazila sa svojim prijateljima, a za
devetnaestogodišnju djevojku poput nje, to je moralo biti poput kazne. Društveni
život sigurno joj je nedostajao, ali Consuelo doista nije mogla ništa učiniti u vezi s
tim.
— Znam da nijednoj od vas nije lako - tiho je rekao Josiah. Sjeo je u stolicu
nasuprot Consueli, ali kad mu je ponudila šalicu čaja, odbio je.
— Ne žalim sebe, ali zbog nje mije doista žao - priznala je Consuelo. — Bit će joj
već dvadeset kad počne ponovo izlaziti. To se doista čini nepoštenim - tiho je
dodala, pomislivši kako je život prema njoj također bio nepošten. Ali tragedije se
događaju i s tim se valja pomiriti.
— Ne trebate se brinuti zbog nje — rekao je Josiah pokušavajući je razuvjeriti. —
Annabelleje osoba koja je u stanju izvući najbolje iz svake situacije. Nijednom mi nije
rekla da joj je krivo što ne može izlaziti — povjerio joj je.
v
Consuelo je kimnula. - Znam. Doista je draga. Zao mije što je nema kod kuće. Bit
će razočarana što vas nije vidjela, ali ponedjeljkom popodne uvijek je u bolnici.
Josiah je kratko kimnuo i na trenutak se zamišljeno zagledao u daljinu, kao da o
nečemu duboko razmišlja, pa svrnuo pogled na Consuelu. - Zapravo, nisam došao
vidjeti Annabellu, nego vas. Želio bih s vama porazgovarati o jednoj važnoj stvari —
rekao je, uputivši joj dug, uporan pogled.
—Je li riječ o nečemu vezanom uz Arthurovu ostavštinu? Ne biste li to radije
sredili s odvjetnicima? Poznato vam je da se osobito ne razumijem u te stvari. Arthur
se oduvijek sam brinuo o svemu. Menije sve to jedna velika nepoznanica.
— Ne, što se toga tiče, sve je u najboljem redu. Zastupnici rade svoj posao i
vaša imovina i ulaganja u sigurnim su rukama. Riječ je o osobnoj stvari. Bojim se da
sada možda nije najbolje vrijeme za to, ali nadam se da ćete biti diskretni.
Consuelo doista nije mogla zamisliti o čemu bi Josiah želio razgovarati ni zašto to
Annabelle ne bi trebala čuti. Na trenutak se zabrinula daje njezina kći bila u pravu
kadje ljetos spomenula kako je moguće da joj se Josiah diskretno udvara. Ipak,
nadala
se daje pogriješila. Doista joj se sviđao, ali nije imala namjeru upuštati se s njime ni
u što, ako mu je to slučajno palo na pamet. Nije ju zanimao na takav način,
uostalom, kao ni itko drugi. Sto se nje tiče, to poglavlje njezina života bilo je
završeno.
-Želio bih razgovarati s vama o Annabelli - otvoreno je priznao, otklonivši svaku
mogućnost zabune. Bilo mu je savršeno jasno daje razlika u godinama između njega
i Consuele znatno manja nego u odnosu na Annabellu, ali iako ju je uvelike po-
štovao, sve što je osjećao prema njoj bilo je toplo prijateljstvo. Nakon Arthurove
smrti Consuelo se pokazala prilično dragom i gostoljubivom. Doista je uživao
provoditi vrijeme u druženju s njom i njezinom kćeri. — Znam da vama dvjema
predstoji još pola godine žalovanja, a poznati su mi i razlozi vaše zabrinutosti za
Annabellu. Doista je velika šteta što je primorana godinu dana lišiti se izlazaka u
društvo i svega lijepoga što bi mogla doživjeti. Iskreno rečeno, u početku sam
namjeravao ostati suzdržan, neovisno o svojim osjećajima. Annabelle je jako mlada i
mislio sam da bi bila sretnija kad bi pronašla muškarca svojih godina. Ali, sada više
nisam siguran u to — rekao je i zagledao se u daljinu.
- Annabelle je doista neobična djevojka — nastavio je. — Znatiželjna,
inteligentna, žedna znanja. Neusporedivo je zrelija od svojih vršnjakinja. Ne znam
što vi mislite, ali volio bih dobiti vaše dopuštenje daje zaprosim i vidim što ona misli
o tome. Naravno, ne prije nego što završi razdoblje žalovanja. Ako biste mogli biti
diskretni i pristati da ovo što sam vam rekao ostane između nas, sljedećih pola
godine rado bih joj pružio priliku da me bolje upozna i privikne se na mene. Ukoliko
se slažete, namjeravao sam vas češće posjećivati. Ali prije svega, želio bih vaše
dopuštenje.
Consuelo je na trenutak ostala bez riječi, zureći u njega širom rastvorenih očiju.
Sto se nje tiče, Josiah je bio pravi dar s neba. Njezini snovi ipak bi se mogli ostvariti.
Sve vrijeme nije se mogla prestati brinuti da će Annabelle kroz godinu dana ža-
lovanja propustiti sve dobre prilike za udaju i ostati usidjelicom.
Iako je bio devetnaest godina stariji od njezine kćeri, Josiahje, po njezinu mišljenju,
bio savršen suprug za nju.
Potjecao je iz ugledne obitelji, a bio je obrazovan, iznimno uljudan, šarmantan i
nadasve pristao. Usto, bio je na važnom položaju u banci njezina pokojnog oca.
Sudeći po onome čemu je ljetos svjedočila, njih dvoje postali su pravi prijatelji, što je
po njezinu mišljenju bio znatno bolji temelj za brak nego nekakva romantična ljubav
na prvi pogled, koja najčešće ne potraje predugo. Uostalom, nisu li ona i Arthur
upravo tako počeli? Njegovi i njezini roditelji bili su bliski prijatelji i Arthur je zamolio
njezina oca da mu dopusti viđati se s njom. U braku su se još više zbližili, ali temelj
svega bio je prijateljstvo. Consuelo doista nije mogla zamisliti muškaraca koji bi za
Annabellu bio bolji od Josiaha. Morala je priznati i da se potpuno slaže s njim daje
njoj potreban netko stariji i ozbiljniji.
— Nadam se da niste previše šokirani mojim prijedlogom - zabrinuto je rekao
Josiah.
— Nipošto. Zapravo, oduševljena sam — rekla je Consuelo i nagnuvši se preko
stola, stisnula mu ruku. — Mislim da ćete vi i Annabelle biti savršen par.
Kako stvari stoje, godina provedena u žalovanju ipak se neće pokazati kao
izgubljeno vrijeme, zaključila je Consuelo. Vrijeme će zapravo biti savršeno
iskorišteno da se njih dvoje dobro upoznaju i zbliže. Usto, Annabelle neće doći u
prigodu da na kakvom balu ili zabavi naleti na neozbiljna mladića u kojeg bi se
mogla zaljubiti niti će se s drugim djevojkama morati natjecati za pozornost nekog
od poželjnih kandidata za brak. Josiahje bio zreo i ozbiljan čovjek koji je čvrsto
stajao na zemlji. Takva muža svaka bi djevojka mogla samo poželjeti. Annabelle je
bila prava sretnica. Više od svega činilo se da uživa u njegovu društvu. Po svemu
sudeći, sviđao joj se. — Imate li dojam da Annabelle naslućuje vaše namjere? —
otvoreno je upitala. Nije imala pojma je li joj Josiah pokušao udvarati, poljubiti je ili
joj na bilo koji drugi način dati do znanja da želi više od prijateljstva. Doduše, iz
razgovora s Annabellom takvo što nije se moglo naslutiti. Vjerojatno nije imala
pojma o Josiahovim namjerama.
- Ne bih rekao - iskreno je odvratio Josiah. - Nisam želio ništa pokušavati dok ne
porazgovaram s vama. Ipak, cijelo ljeto razmišljao sam o tome, ali zaključio sam da
bi bilo prerano. Nažalost, proteklih nekoliko tjedana bio sam odsutan i tako se sve
oduljilo. Siguran sam da Annabelle ništa ne sumnja. Ne bih želio razgovarati s njom
o tome prije nego što se u travnju navrši godina žalovanja. Možda tek u svibnju -
objasnio je. Znao je da će joj tada već biti dvadeset, a njemu trideset devet. Bio je
uistinu poprilično stariji od nje i bojao se da će joj to možda smetati, ali nije mogao
biti siguran dok je ne pita. Nikada nije pokušala očijukati s njim, ali postali su doista
dobri prijatelji. Poput njezine majke, i Josiah je mislio daje to odličan temelj za brak.
Nikada se nije ženio niti je ikada ikoga zaprosio, ali nadao se da nije prekasno. Otkad
je upoznao Annabellu, počeo je razmišljati kako bi volio imati djecu s njom. Činila mu
se kao savršena životna partnerica.
Consuelo je, sve u svemu, bila oduševljena. — Ne bih mogla pronaći boljeg muža
za nju ni da sam ga sama tražila — s osmijehom je priznala pa posegnula za
zvoncem i pozvala poslužitelja. Kada se William pojavio, rekla mu je da im donese
dvije čaše šampanjca.
 Josiah je izgledao pomalo zaprepašteno. Doista nije očekivao da će sve proći tako
glatko. - Bojim se da je prerano za slavlje
- rekao je. — Ne bismo li trebali pričekati svibanj i vidjeti što će mi odgovoriti?
Annabelle možda neće biti oduševljena tom za- mišlju poput nas. Napokon,
dvostruko sam stariji od nje.
-Ne bih rekla da će joj to smetati - odvratila je Consuelo.
- Annabelle je prilično razborita — dodala je, uzevši čašu šampanjca s poslužavnika
u Williamovim rukama. Arthur je imao izvanredan vinski podrum prepun probranih
vina. — Usto, znam da joj se sviđate. Vas dvoje doista se dobro slažete.
- I sâm sam stekao takav dojam — odvratio je Josiah. Sto se njega tiče, najradije
bi zaprosio Annabelle već te večeri, ali znao je kako mora pričekati da prođe
najmanje godinu dana od smrti njezina oca i brata. — Nadam se da će pristati —
dodao je, očiju punih nade.
— To uvelike ovisi o vama - podsjetila gaje Consuelo. — Imate šest mjeseci da
osvojite njezino srce i osigurate potvrdan odgovor.
— Želite li reći da bih joj trebao udvarati? I to tako da ne opazi? — zbunjeno je
upitao Josiah.
— Mogli biste joj s vremena na vrijeme ponešto diskretno nagovijestiti -
predložila je njegova buduća punica.
Josiah se nasmijao. - Prepametna je da to ne bi shvatila. Ako još išta natuknem o
svojim osjećajima, onda bih je isto tako mogao i zaprositi. Usto, ne bih je želio
prestrašiti. Bojim se da bi se mogla povući ako posumnja da imam neke druge
namjere, osim prijateljskih.
-Mislim daje neće biti baš toliko teško uvjeriti koliko vi to pretpostavljate —
odvratila je Consuelo pa podigla čašu i nazdravila mu, u odbljesku posljednjih zraka
sunca tog kasnog listopadnog popodneva. Zahvaljujući njemu, sve je odjednom
došlo na svoje mjesto. Bio je to savršen dan i jedino je žalila što Ar- thur nije bio tu
da zajedno podjele sreću. Bila je sigurna da bi bio jednako zadovoljan kao i ona.
Još uvijek su ugodno čavrljali o Josiahovim planovima kada se Annabelle pojavila
u vrtu, s bolničkom pregačom svezanom oko struka. Vidjevši je poprskanu krvlju,
Consuelo se naglo namrštila.
-Skini tu stvar sa sebe — prekorila ju je. — I podi oprati ruke. Nebesa, Annabelle,
unosiš bacile u kuću — dodala je, zakolutavši očima.
Nekoliko minuta poslije Annabelle se vratila, bez pregače, odjevena u crnu haljinu
jednostavna kroja. Izgledala je gotovo poput mlade opatice. Pogled joj je bio miran i
trezven, ali kad je ugledala Josiaha, licem joj se razlio radostan osmijeh i sve što je
bilo kruto na njoj, bila je njezina haljina. Činila se prilično raspoloženom.
- Provela sam fantastično popodne - rekla je, zavalivši se u jednu od stolica.
Vidjevši kako njezina majka i Josiah piju šampanjac, začudila se. - Čemu šampanjac?
Sto slavite?
—Josiah mije upravo rekao daje unaprijeđen — ravnodušno je odvratila
Consuelo. - Sada ima znatno odgovorniji posao. Pomislila sam da bi tome svakako
trebalo nazdraviti. Bi li nam se i ti pridružila?
Annabelle je kimnula. Ustala je i pošla po piće, a kada se vratila, čestitala je
Josiahu na promaknuću iako, iskreno rečeno, bankarske poslove nije nikada držala
osobito uzbudljivima. Svaki puta kada bi otac i Robert pričali o tome, jedva bi
prikrivala dosadu. Znatno više zanimala ju je znanost.
 — Sto si danas radila u bolnici? — uljudno se raspitivao Josiah. Odjednom mu se
učinilo kao da su njih dvoje već u braku. Nježni osjećaji posve su ga preplavili, ali
znao je da ih mora prikriti.
— Puno toga zanimljivoga - s osmijehom je odvratila Annabelle pa popila gutljaj
šampanjca. Nije imala pojma da upravo nazdravlja svojim budućim zarukama i
znajući to, Consuelo i Josiah razmijenili su urotnički osmijeh. — Dopustili su mi da
gledam kako šivaju otvorenu ranu.
— Nastaviš li o tome, pozlit će mi — upozorila ju je majka. — Jednoga dana
morat ćeš se prestati baviti time — dodala je, tajanstveno se osmjehnuvši Josiahu. -
Kada odrasteš i udaš se, nećeš više moći obilaziti bolnice i gledati liječnike kako
šivaju rane pacijentima.
— Ali, ti si također volontirala u bolnici - podsjetila ju je Annabelle.
— Ne na taj način. Samo sam slagala hranu na poslužavnike i činila sam to u
znatno pristojnijoj bolnici. I ne u vrijeme kada ste ti i tvoj brat bili djeca. Možeš se
time nastaviti baviti kada budeš starija.
— Nije mi jasno zašto bih se time trebala prestati baviti kada se udam —
protestirala je Annabelle. — Mnoge žene imaju djecu i bave se radom u bolnici. Usto,
možda se nikada neću udati. Tko zna?
— Ne želim čuti ni riječi o tome — rekla je Consuelo i namrštena izraza lica
svrnula pogled na Josiaha. Jedva je čekala da se njih dvoje vjenčaju i dobiju djecu.
Bit će to potpuno novo
poglavlje u njihovim životima, a znala je da će Annabelle biti savršena majka. Bila je
strpljiva i puna ljubavi. Jest, Annabelle će biti odlična majka i supruga.
Razgovor su nastavili komentiranjem Hortiena skorog vjenčanja. Hortie je sada
bila toliko zauzeta pripremama daju je Annabelle jedva vidala. Josiah je rekao da će
biti na vjenčanju, na što je Annabelle tiho odvratila da ona, nažalost, ne može poći.
- Ne vidim zašto ne bi mogla poći na obred - blagonaklono je izjavila Consuelo. —
Tko kaže da se tijekom žalovanja ne smije ići u crkvu? U stvari, nas dvije možda
bismo trebale češće ići na misu. Nakon obreda možeš se vratiti kući. Ne bi bilo u
redu da podeš na prijam, ali barem ćeš vidjeti kako se Hortie udaje. Ona je ipak
tvoja najdraža prijateljica. Družite se još od malih nogu i doista bi trebala biti na
njezinu vjenčanju — rekla je, znajući da će njezina kći vjerojatno predložiti Hortie da
joj bude kuma kada se bude udavala za Josiaha.
- Rado ću biti vaš pratilac, ukoliko želite - hitro je ponudio Josiah i pogledom
punim nade zagledao se u Annabellu koja nije imala pojma što mu je na umu. Sto se
njega tiče, bit će to sjajna prilika da se pokaže s njom u javnosti.
-Mislim da ja ipak ne bih trebala poći — tiho je rekla Consuelo, budući da još nije
bila spremna za izlazak u društvo. — Ali, doista bi bilo lijepo ako biste vi s
Annabellom prisustvovali obredu.
- Bi li pošla sa mnom? — upitao je Josiah, svrnuvši pogled na Annabellu.
- Naravno da bih - s osmijehom je odvratila. Napokon, svi njezini prijatelji bit će
tamo. Hortie je željela da joj bude djeve - ruša, ali taj plan je, dakako, propao. Ako
već ništa drugo, barem će biti u crkvi kada se njezina prijateljica bude udavala. I
doista je lijepo od Josiaha što joj se ponudio za pratitelja. To je gotovo isto kao da
izlazi u bratovoj pratnji. Robert ju je uvijek pratio na zabave. Nažalost, nije bila na
puno njih otkad je počela izlaziti. A Hortie će zacijelo imati veličanstveno vjenčanje.
Osam stotina ljudi bilo je pozvano i većina njih vjerojatno će doći.
 — U tom slučaju, morat ćemo smisliti što ćeš odjenuti - zamišljeno je rekla
Consuelo, znajući da njezina kći morati biti u crnom, a sve njezine crne haljine bile
su jednostavna kroja. To što joj je trebalo bila je otmjena crna haljina kakva se nosi
u .sve- čanim prigodama.
— Baš se veselim. Sigurno će biti fantastično - rekla je Anna- belle pljesnuvši
rukama poput djeteta.
Vidjevši kako su joj se oči zacaklile, Josiah i njezina majka blago su se
osmjehnuli.
— Odsad pa nadalje sve će biti dobro — odvratila je Consuelo uputivši kćeri
pogled pun ljubavi. Otkad ju je Josiah izvijestio o svojim namjerama, laknulo joj je.
— Hvala ti što si mi ponudio pratnju — rekla je Annabelle i čvrsto zagrlila
Josiaha.
— U životu se katkada treba i žrtvovati — našalio se, oduševljen njezinom
reakcijom. — Ne brini, izdržat ću - dvosmisleno je dodao. Istina, nije mogao dočekati
da prođe pola godine i da, uz malo sreće, njih dvoje stanu pred oltar. Njezina majka
očito je bila u istim mislima. Razmijenila je s Josiahom pogled pun razumijevanja
preko Annabellina ramena i osmjehnula se. Njezina kći to još nije znala, ali
budućnost joj je bila osigurana. Bilo je to jedino što je Consuelo priželjkivala od dana
Annabellina rođenja.
5. POGLAVLJE
ok se odijevala za prijateljičino vjenčanje, Annabelle je bi
la uzbuđena gotovo koliko i Hortie. Consuelo je pozvala svoju krojačicu koja je u
rekordnom vremenu sašila prekrasnu crnu haljinu od tafta. Porub i dekolte bili su
obrubljeni crnim baršunom. Od istog materijala bila je sašivena i kratka jakna. Na
glavu je stavila šeširić obrubljen finim crnim krznom, što je crtama njezina lica dalo
osobito otmjen izraz. Izgledala je poput ruske princeze. Zanemarivši pravilo koje je
nalagalo da se tijekom žalovanja ne nosi nakit, majka joj je posudila par svojih
dijamantnih naušnica. Kada je Josiah došao po Annabellu, ostao je zatečen njezinom
ljepotom. U fraku, s leptir-mašnom i šeširom kupljenim u otmjenoj pariškoj trgovini,
on je također izgledao vrlo pristalo. Doista su bih lijep par. Promatrajući ih,
Consueline oči navlažile su se suzama radosnicama. Kad bi barem Arthur bio tu, da
ih vidi, pomislila je. Ah da jest, to se vjerojatno nikada ne bi dogodilo. Josiah ih je
počeo posjećivati tek nakon njegove i Robertove smrti. Sudbina katkad utire doista
čudne puteve.
Consuelo je ustrajala da ih Thomas odveze na vjenčanje u His- pano-Suizau,
očevu najvrjednijem i najotmjenijem automobilu kojim su se služili samo u posebnim
prigodama. Sto se Consuele tiče, to što će se njezina kći jedinica prvi puta pokazati u
javnosti s njezinim budućim zetom bila je upravo takva prigoda. Sto može biti važnije
od toga? Osim, dakako, njihova vjenčanja.
Pogledom ih je ispratila sve do vrata, a potom se popela u svoju sobu, izgubivši
se u vlastitim mislima. Prisjetila se kada je prvi put izišla s Arthurom, nakon što je od
njezina oca isprosio njezinu ruku. Pošli su na spektakularan bal koji se održavao u
kući njezine prijateljice. U to vrijeme, bila je samo godinu dana mlada od Annabelle.
Dovezavši ih u episkopsku crkvu sv. Tome u Petoj aveniji, Thomas je izišao iz
automobila i otvorio vrata Josiahu koji je potom pružio ruku Annabelli pomogavši joj
da iziđe. Plava kosa bila joj je skupljena u punđu ispod malenog šešira s kratkim
velom. Izgledala je otmjeno poput bilo koje Parižanke iz visoka društva, a
zahvaljujući raskošnoj crnoj haljini, i starije. Josiah je pucao od ponosa.
 — Znaš, za djevojku koja nema ništa protiv ribanja podova u bolnici i seciranja
leševa izgledaš vrlo privlačno - našalio se. Umjesto odgovora, Annabelle gaje
zabljesnula osmijehom. Kad bi se tako osmjehivala, bila bi još ljepša. Majčine
dijamantne naušnice kratko su bljesnule ispod crnoga vela. Istodobno je izgledala
otmjeno, senzualno i romantično. Josiah, koji je navikao na društvo lijepih žena koje
su se nadale da će ih možda oženiti, bio je istinski iznenađen. Dosad još nije shvatio
koliko je Annabelle lijepa. Nikada se nije previše dotjerivala, a sve vrijeme žalovanja
nije nosila otmjenu odjeću niti se šminkala. Prije godinu dana bio je na njezinu balu,
ali čak ni tada nije bila toliko lijepa. U kratkom vremenu pretvorila se u pravu
krasoticu.
Razvodnik u fraku i s bijelom leptir-mašnom otpratio ih je do sjedala u crkvi
namijenjenih mladenkinoj rodbini i prijateljima. Josiah je opazio kako ih ljudi, koji su
već bili unutra, s odobravanjem odmjeravaju. Bili su doista lijep par. Annabelle je,
zagledana u šumu predivnih bijelih orhideja koje je Hor- tiena majka odabrala za
uređenje crkve, to propustila opaziti. Vjenčanicu je već vidjela i znala je da će Hortie
u njoj izgledati prekrasno. Bila je izvrsno građena i pristajat će joj kao salivena. Bila
je sašivena od bijeloga satena i prekrivena čipkom s, kako se činilo, miljama dugim
šlepom koji se vukao za njom. Imala je šesnaest djeveruša koje će biti odjevene u
svijetlosive satenske haljine ukrašene majušnim orhidejama. Bit će to osobito otnije
no vjenčanje, s mladenkom koja će u rukama nositi ogroman buket bijelih đurđica.
Čim su sjeli, Annabelle se diskretno osvrnula oko sebe. Sv.i lica u klupama ispred
i iza njih bila su joj poznata. Josiah je, t.i koder, poznavao većinu prisutnih. Uhvativši
njihove poglede
ljudi su se osmjehivali i pozdravljali ih laganim naklonom glave. Po svemu sudeći,
Annabelle i Josiah uspjeh su izazvati pozornost. Pogledavši je, Josiah je opazio da joj
je majka dopustila našminkati usnice. Po njegovu mišljenju, u crkvi nije bilo ljepše
ženske osobe od nje, uključujući i mladenku koja je upravo krenula prolazom između
sjedišta praćena zborom što je izvodio Wagnerovu svadbenu skladu iz Lohengrina.
Svi pogledi sada su bih uprti u Hortie, a njezin otac nikada nije izgledao ponosniji.
Promatrajući ih, Annabelle je odjednom shvatila da na dan njezina vjenčanja neće
biti ni oca ni brata koji bi je mogli odvesti do oltara. Oči su joj se naglo ispunile suza-
ma. Opazivši to, Josiah ju je nježno potapšao po ruci. Dosad ju je već dovoljno
dobro upoznao da ne bi znao što je pomislila. U tako kratkom razdoblju, uspjela je
osvojiti njegovo srce. Sjedeći uz nju tijekom obreda, doista je uživao u njezinoj
blizini. Sve je prošlo lijepo i dostojanstveno i kad je netom vjenčan par krenuo prema
izlazu, praćen Mendelssohnovom glazbom, svi su počeli klicati. Šesnaest djeveruša i
jednako toliko muških pratilaca hodah su za njima, uključujući i trogodišnju
djevojčicu, odjevenu u haljinu od organdija, s košaricom latica u ruci te
petogodišnjeg dječaka u svečanom odijelu koji je nosio zvonce.
Annabelle i Josiah pošli su probijati se do predvorja crkve u namjeri da čestitaju
mladencima. Red čestitara sastavljen od mladenkinih i mladoženjinih prijatelja i
članova obitelji bio je doista dug. Sat po završetku obreda ljudi su napokon izišli iz
crkve i uputili se na prijam. Annabelle je znala da ih čeka izvanredan provod. Bilo joj
je žao što im se ne može pridružiti, ah to doista nije dolazilo u obzir. Zajedno s
Josiahom uputila se prema automobilu. Čim su sjeli, iskoristila je priliku da mu se po-
novo zahvali.
 — Doista sam uživala — rekla je, očiju sjajnih od oduševljenja. Bilo je lijepo
barem nakratko sresti stare prijatelje pa čak i upoznati neke od Josiahovih, koji su,
doduše, bili u ozbiljnijim godinama, ali izgledah su prilično pristalo.
-I ja sam uživao - iskreno je priznao Josiah, još uvijek ispunjen osjećajem ponosa
što se pojavio s njom u crkvi. Uz takvu krasoticu svatko bi se osjećao ponosnim.
- Moraš požuriti da ne zakasniš na prijam - rekla je Annabe- lle kada su ušli u
kuću. Skinuvši šeširić, poljubila gaje u obraz i uzela pod ruku u namjeri da ga otprati
do vrata. Bez vela koji joj je zaklanjao oči, bila je još ljepša. Dijamanti na njezinim
ušnim resicama neodoljivo su blještali pri najmanjem pokretu glave.
- Nikamo ne žurim - blago je odvratio Josiah. - Odbio sam poziv na prijam — s
osmijehom je dodao.
- Doista? — zaprepastila se Annabelle. - Ali, zašto? To će zacijelo biti vjenčanje
godine.
Napokon, Hortieni roditelji doista su se potrudili da vjenčanje njihove kćeri zasluži
takav naslov i Annabelle nije željela da Josiah propusti prijam. Nije mogla shvatiti
kako je mogao odbiti poziv na takvo što.
Josiah se glasno nasmijao. — Bio sam na mnogim vjenčanjima godine - rekao je.
- Tijekom puno godina - dodao je. - Dakako, tuđima. Zašto bih išao na prijam ako ti
ne ideš? To mi se ne čini poštenim. Obred je bio doista krasan, vidjeli smo puno po-
znatih ljudi, a bit će još zabava na koje mogu poći. Bismo li ti i ja radije pošli u
kuhinju i napravili si nešto za jelo? Znam složiti fantastične sendviče, a i omlet mi ide
od ruke.
Nijedno od njih nije bilo večeralo. Osoblje je već pošlo na spavanje, kao i njezina
majka.
-Mora da se šališ - odvratila je Annabelle. - Doista ćeš propustiti prijam? Mislim
da bi ipak trebao poći - ustrajala je, obuzeta krivicom što Josiah propušta zabavu
zbog nje.
- Bilo bi prilično čudno da se pojavim tamo nakon što sam odbio poziv — s
osmijehom je odvratio. - Vjerojatno bi pomislili da sam sišao s uma. Usto, gdje bih
sjedio? Radije pogledajmo što ima u hladnjaku. Siguran sam da ćeš biti očarana
mojim kulinarskim vještinama.
- Nećeš valjda kuhati u tome? - rekla je Annabelle polako ga odmjerivši od
glave do pete. U fraku, s leptir-mašnom i dugma
di za manžete izrađenima od sedefa s dijamantom u sredini, nije joj baš izgledao
prikladno odjeven za takvo što.
-Mogao bih skinuti jaknu ako ti to neće previše smetati - predložio je. Skinuvši je,
ostao je samo u košulji i prsluku s dugmadi od sedefa ukrašenih dijamantima,
također kupljenom u Parizu. Bio je doista naočit muškarac.
- Ne smeta mi - odvratila je Annabelle. — I ja ću skinuti jaknu — dodala je.
Jakna od baršuna obrubljena tamnim krznom uskoro je bila prebačena preko naslona
stolice i Josiah je diskretno odmjerio njezina ružičasta ramena i lijepo zaobljeno
poprsje.
- Kakve li haljine - s odobravanjem se osmjehnuo.
- Drago mije da ti se sviđa — sramežljivo je odvratila. Po svemu sudeći, večer
će završiti bolje nego što je očekivala. Njezin bal bio je jedini na kojem je ikada bila i
bilo joj je žao što nije mogla poći na Hortien prijam, ali doista je uživala u Josiahovu
društvu dok su bili u crkvi.
 Povela gaje u kuhinju i upalila svjetla. Svaka stvar bila je na svome mjestu i sve
je bilo savršeno čisto i pospremljeno. Otvorivši hladnjak ugledali su jaja, maslac,
kuhano povrće, pola pečene purice i malo šunke. Annabelle je izvadila većinu toga i
stavila na stol pa iz ostave donijela zelenu salatu i nekoliko komada svježega povrća.
Stavila je na stol tanjure i pribor za jelo te sjela, promatrajući Josiaha kako
priprema večeru. Narezao je puricu i šunku na tanke kriške, napravio salatu i u tavi
ispekao izvrstan omlet sa sirom. Annabelle je doista uživala u jelu, a ništa manje i u
razgovoru s Josiahom. Razgovarali su o vjenčanju i uzvanicima, a Josiah joj je
ispričao i nekoliko svježih tračeva o pojedinim ljudima. Annabelle mu je uzvratila
pričama koje su kružile o nekima od njezinih prijatelja. Bila je to simpatična
razmjena popraćena smijehom i dobrim raspoloženjem. Nažalost, Annabelle nije
imala ključ od vinskog podruma, ali Josiah je rekao da će ga čaša mlijeka posve
zadovoljiti. Sve u svemu, bila je to večera u kakvoj već dugo nije uživala.
Prisjetili su se i događaja s ljetovanja, a Josiah je tada rekao kako će Dan
zahvalnosti provesti s obitelji u Bostonu, ali do
Božića će se vratiti u New York. Annabelle se podsjetila spomenuti majci kako bi ga
mogli pozvati na božićnu večeru. Za njih dvije, bit će to neveseo Božić, tužno je rekla
Josiahu. Bilo je teško vjerovati kako se u samo godinu dana od njezina bala sve iz
korijena promijenilo. Povjerivši mu se, osjećala se puno lakše. Doista je umio slušati.
— Čovjek nikada ne može znati što ga sve čeka u životu — tiho je rekao. —
Trebala bi biti zahvalna na svemu što imaš. Sudbina je nepredvidljiva i katkada
nismo svjesni što imamo dok ne ostanemo bez toga.
Kimnuvši, tužno se zagledala u njega. — Zahvalna sam na svemu što imam, a
vjerujem daje tako i s mojom majkom. Doista. Oduvijek sam bila sretna što imam
takve roditelje i brata. Samo... ne mogu vjerovati da otac i Robert više nisu s nama
— jedva čujno izgovorila je.
— Sudbina nas katkad razdvoji od voljenih osoba, a potom, kad to najmanje
očekujemo, netko novi ude u naš život. Moraš vjerovati da će odsad pa nadalje sve
biti dobro. Tvoj život tek je započeo — rekao je Josiah i nježno položio ruku preko
njezine.
Annabelle je ponovo kimnula. — Ali za moju je majku završio. Mislim da se ona
nikada neće oporaviti od očeve i bratove smrti — zabrinuto je odvratila.
— Ne možeš u to biti sigurna - blago je rekao. — I nju zacijelo čeka još puno
toga lijepoga.
— Nadam se da je tako — uzdahnula je. Zahvalivši mu se na večeri, ustala je
staviti posude u sudoper. Josiah je također ustao i pomagao joj u pospremanju. Bio
je doista pažljiv i Annabelle je morala priznati da uživa u svakom trenutku
provedenom s njim.
— Doista dobro kuhaš — rekla je smiješeći se kada su završili.
— Pričekaj dok probaš moje umake. Najčešće sam pripremam preljev za purana
za Dan zahvalnosti - pohvalio se.
— Kako to da si naučio kuhati? — upitala je, izgledajući prilično zbunjeno. Oca i
Roberta takvo što nikada nije zanimalo, a nije čak bila ni sigurna bi li uopće znah
pronaći kuhinju.
Josiah se glasno nasmijao. — Ako živiš sam toliko dugo kao ja, naučit ćeš kuhati
ili ćeš umirati od gladi. Doduše, možeš i jesti
vani, ali to nakon nekog vremena postane prilično zamorno. Većinom mije draže
ostati kod kuće i skuhati si nešto za jelo.
 -I meni, barem što se tiče ostanka u kući. Ah baš i nisam neka kuharica.
-Nisi imala potrebe naučiti kuhati — odvratio je, vidjevši da joj je nelagodno što
je to morala priznati. Cijeli život bila je okružena slugama. Kao i on.
-Ipak, stignem to još i naučiti. Možda i hoću, jednoga dana - rekla je, zadivljena
njegovom vještinom i snalažljivošću u kuhinji.
- Mogu ti pokazati nekoliko kulinarskih trikova - ponudio je.
- To bi doista moglo biti zabavno — odvratila je, oduševljena njegovim
prijedlogom. Uvijek se dobro osjećala u njegovu društvu. Nije bio ni najmanje
dosadan i naporan. Doista se veselila što je pronašla tako dobra prijatelja.
- Bit će ti lakše budeš li gledala na to kao na znanost ili na umjetnost —s
osmijehom je rekao. Umjesto odgovora nasmijala se pa ugasila svjetlo i povela ga
uskim hodnikom prema izlazu. Prošavši kroz dvoja vrata, vratili su se u predvorje.
Josiah je navukao frak pa uzeo rukavice i stavio šešir na glavu. Izgledao je jednako
otmjeno kao i kada su ušli u kuću. Nitko, doista, ne bi pomislio da se netom bavio
kuhanjem.
- Izgledate vrlo pristalo za kuhara, gospodine Millbank — našalila se Annabelle.
— Doista sam uživala u tvom društvu večeras - dodala je smiješeći se.
-I ja u tvojem — odvratio je i čedno je poljubio u obraz. Nije želio žuriti.
Napokon, unatoč blagoslovu njezine majke, držao je kako je bolje da što dulje
ostanu prijatelji. - Nadam se da ćemo se uskoro vidjeti. Hvala ti što si pošla sa
mnom na Hortieno vjenčanje, Annabelle. Te stvari znaju biti ubitačno dosadne ako
nisi u dobrom društvu.
-Hvala i tebi što si me pratio — odvratila je. - Ali ono što si izveo u kuhinji, što se
mene tiče, bio je vrhunac cijele večeri - nasmijala se.
-Laku noć - rekao je Josiah, otvorivši vrata. Prije nego što ih je zatvorio, osvrnuo
se i uputio joj dug oproštajni pogled.
Annabelle je uzela svoju jaknu, nabila šeširić na glavu pod čudnim kutom pa
glasno zijevnula i s osmijehom na usnicama uputila se u svoju spavaonicu. Provela
se bolje nego što je i u snu očekivala, a više od svega bilo joj je drago što ima tako
dobra prijatelja.
6. POGLAVLJE
Consuelo je oduševljeno prihvatila Annabellin prijedlog da im sejosiah pridruži na
božičnoj večeri. Sto se Annabelle tiče, povod za takvo što nisu bili njezini romantični
osjećaji prema njemu. Jednostavno je pomislila kako bi bilo lijepo od njih da mu na
neki način uzvrate pažnjom i pozovu ga k sebi, tako da ne bude sam na Božić. Kao i
uvijek, imali su svečanu božičnu večeru. Annabelle i njezina majka odjenule su
večernje haljine, a Josiah se pojavio u smokingu, uštirkane košulje i s prslukom.
Ovoga puta na orukvicama je imao dugmad od bisera i dijamanta, koji su pripadali
njegovu djedu. Vidjevši da im je donio i darove, obje su bile ganute njegovom
pažnjom.
Annabelle mu je darovala šal od kašmira, a u želji da se našali, tomu je dodala i
knjigu recepata. Ah Josiah je bio oduševljen. Sto se nje tiče, bilo joj je pomalo
neugodno kada je otkrila da joj je darovao prekrasnu Tiffanyjevu zlatnu narukvicu.
Njezinoj majci darovao je krasnu crnu svilenu maramu.
Proveli su divnu, toplu i ugodnu večer. Nakon što su ustali od stola, pošli su sjesti
uz kamin. Josiah je pio vinjak, a njih dvije liker od jaja s rumom, izrađen po
Arthurovu omiljenom receptu. Josiah je pohvalio način na koji su okitile božično
drvce. Znao je daje taj Božić objema pao osobito teško i trudio se izbjeći razgovor o
najnovijim vijestima u vezi s potonućem Titanica. Sto god daje uzrokovalo nesreću,
toga trenutka to zacijelo nisu željele čuti. Napokon, time se ionako ne bi ništa
promijenilo.
Annabelle je izjavila kako se Hortie napokon tog popodne- va vratila s bračnog
putovanja. Čim su se vidjele rekla joj je da je zatrudnjela. Iako je prošlo malo
vremena, bila je sigurna u to. James nije bio ništa manje oduševljen od nje, ali ona
je, za razliku od njega, bila pomalo uplašena. Tek što se udala, a već
će postati majka. Pretpostavljala je da će se dijete roditi krajem kolovoza. Začeto je
u Parizu, rekla je, tajanstveno se hihoćući. Unatoč tome što je sada bila udata žena,
još uvijek se ponašala poput tinejdžerice. Nastavila je pričati o njihovu intimnom
životu tijekom medenoga mjeseca, nabacujući mnoštvo aluzija koje Annabelle nije
željela slušati. Rekla je kako je seks bio fantastičan, a James nenadmašan u postelji,
iako ga, doduše, nije imala s kime usporediti. Ipak, nikada u životu nije se tako
dobro provela. Annabelle nije rekla ni riječi o tome svojoj majci ijosiahu. Umjesto
toga samo je spomenula kako Hortie očekuje dijete i da se tome jako veseli. Čuvši
to, Consuelo se ponadala da će je do sljedećega Božića njezina kći ijosiah obradovati
istim vijestima. Ali prije toga moraju se zaručiti i ubrzo potom vjenčati. Duge zaruke,
po njezinu mišljenju, nisu imale nikakva smisla.
Prije odlaska Josiah je rekao da će Novu godinu dočekati u Vermontu, gdje će
poći na skijanje zajedno s Henryjem. Budući da nijedan od njih nije bio oženjen,
dodao je kako je lijepo imati prijatelja s kojim može putovati i podijeliti zajedničke
interese. Novogodišnje skijanje u Woodstocku pripadalo je tradiciji koju su već
godinama održavali, a ove godine bit će osobito uzbudljivo budući daje nedavno
uređena nova skijaška staza. Upitao je Annabellu zna li skijati i kad je odgovorila da
ne zna, ali bi voljela naučiti, razmijenio je s njezinom majkom kratak znakoviti
pogled. Annabelli je to, dakako, promaklo, ali začuvši kako je obećao da će je prvom
prigodom rado podučiti, razveselila se. Dodao je kako bi bilo lijepo da njih dvije
jednom također podu na izlet u Vermont. Annabelline oči zacaklile su se na taj pri-
jedlog i odvratila je kako bi to bilo doista krasno. Josiah je nato rekao da u
Woodstocku imaju i staze za sanjkanje.
Ostao je kod njih do malo iza ponoći, a potom se zahvalio na pozivu i izvrsnoj
večeri pa ustao kako bi pošao. Consuelo se brzo pozdravila s njim i tajanstveno
nestala, ostavivši ga da se oprosti s njezinom kćeri. Annabelle mu je još jednom
iskreno zahvalila na predivnoj narukvici. Bila je toliko oduševljena njome daju je
odmah stavila na ruku.
— Drago mi je što ti se sviđa — toplo je odvratio Josiah. — Znam da sada ne
možeš nositi nakit, ali ako tvoja majka nema ništa protiv, možeš je nositi poslije, kad
god poželiš — rekao je. Nadao se da se Consuelo nije uvrijedila što je njezinoj kćeri
darovao narukvicu u vrijeme žalovanja, ali želio joj je darovati nešto vrijedno, no
ipak ne i previše raskošno, što bije navelo da posumnja u njegove namjere. Pomislio
je kako je jednostavna zlatna narukvica dovoljno diskretan dar, a budući da se Anna-
belli sviđala, bio je oduševljen.
— Lijepo se provedi na skijanju — rekla je Annabelle isprativši ga do vrata. U
besprijekornom crnom kaputu, s bijelim šalom oko vrata i otmjenim šeširom,
izgledao je doista nadasve pristalo. Kao i Annabelle u svojoj jednostavnoj crnoj
večernjoj haljini.
— Posjetit ću vas čim se vratim — obećao je. — Odmah iza Nove godine —
dodao je, nakon čega su razmijenili čedne poljupce u obraz i mahnuli si pozdrav.
 Annabelle je pronašla majku u knjižnici zadubljenu u jednu od očevih omiljenih
knjiga koju je i ona sama već prije pročitala.
— Kako to da si ovdje? - začudila se, budući da njezina majka nije bila osobito
sklona čitanjem kratiti vrijeme.
— Pomislila sam da biste se ti i Josiah željeli nasamo oprostiti — odvratila je
Consuelo blago joj se osmjehnuvši. Prepoznavši u njezinim očima osobit pogled,
Annabelle se naglo smrknula.
—Ja i Josiah? Govoriš bedastoće, majko. Nas dvoje smo samo dobri prijatelji.
Možeš slobodno zaboraviti na bilo što drugo ako ti je to slučajno na umu. To bi sve
pokvarilo, a ja doista uživam u našem druženju.
— Sto ako on poželi nešto više od toga? - upitala je Consuelo i dugim pogledom
zagledala se u kćer.
Annabelle se ponovo namrštila. — To mu zacijelo nije ni nakraj pameti. Kao ni
meni. Ovako nanije posve dobro. To što se Hortie udala i očekuje dijete ne znači da i
ja moram. Ne mogu čak ni izlaziti u društvo sljedeća četiri mjeseca. Dakle, zasad io-
nako nema šanse da nekoga upoznam. Uostalom, tko zna hoću li ikada sresti
muškarca za kojeg bih se poželjela udati — rekla
je pa brzo prišla majci i zagrlila je. — Pokušavaš li me se riješiti, majko? - blago je
upitala.
— Naravno da ne pokušavam. Sve što želim jest da budeš sretna. Za ženu nema
veće sreće od muža i djeteta. Pitaj Hortie ako mi ne vjeruješ. Kladim se da jedva
čeka uzeti dijete u naručje.
— Istina, zvučala je prilično sretno — priznala je Annabelle. — Pričala mije o
svom medenom mjesecu — stidljivo je dodala. — Čini se da se odlično provela.
Doduše, Hortie se po svemu sudeći najbolje provodila u postelji, ali Annabelle to
ipak nije namjeravala pričati svojoj majci. Sto se toga tiče, nije to željela ni slušati.
— Kada će roditi?
— Krajem kolovoza. Hortie kaže da nije sigurna, ali tvrdi daje zanijela u Parizu.
James je također oduševljen. Priželjkuje sina.
— Kao i svi muškarci — nasmijala se Consuelo. — Ali na kraju se zaljube u svoje
kćeri. Tako je bilo i s tvojim ocem, čim te je ugledao.
Prisjetivši se Arthura, razmijenile su sjetne osmijehe. Za obje, bio je to tužan
Božić, ah Josiahova prisutnost ipak im je pomogla da lakše prebrode tu večer. U
njegovoj blizini sve je bilo lakše i ljepše.
Ruku pod ruku uspele su se stubama do svojih soba. Sljedećega jutra razmijenile
su darove. Consuelo je kćeri darovala prekrasan krzneni kaput, a ona njoj par
Cartierovih naušnica od safira. Željela joj je darovati nešto što bi joj i otac poklonio,
ah ipak malo skromnije. Uvijek im je poklanjao predivne stvari i Annabelle je na neki
način tim darom pokušavala utješiti majku zbog gubitka voljenoga supruga, iako je
znala daje to nemoguće. Ipak, Consuelo je bila duboko ganuta njezinom pažnjom.
Rekavši da su naušnice prekrasne, odmah ih je stavila na uši.
Spustivši se u prizemlje, pojele su obilan doručak koji im je Blanche priredila.
Cijele noći padao je snijeg i vrt je bio prekriven bijelim pokrivačem. Nakon doručka
toplo su se obukle i izišle u šetnju. Bit će to dug dan, tim duži što Arthur i Robert
nisu bili uz njih. Njihova mala obitelj bila je zauvijek prepolov
ljena, a nedostatak muške polovice u kući bio je osobito bolan u vrijeme blagdana.
Na kraju, sve je prošlo bezbolnije nego što su se pribojavale. To što su se sve
vrijeme trudile biti nečim zauzete, zacijelo je pomoglo. Zajedno su ručale, a potom
provele popodne u kartanju i kada je došlo vrijeme za večeru, obje su već bile
prilično umorne i spremne za odlazak u postelju. Kako bilo, uspjele su prebroditi taj
dan. U vrijeme kada se svlačila za odlazak u postelju, Annabelle se zatekla kako
razmišlja o Josiahu, pitajući se jesu li on i Henry sretno stigli u Vermont. Nadala se
da jesu i da se dobro zabavljaju. Doista bijednom rado pošla s njima na skijanje. Po
Josiahovim riječima, takvo što zvučalo je prilično uzbudljivo. Nadala se kako će
sljedeće godine imati prigodu i sama se uvjeriti u to, pod uvjetom da uspije
nagovoriti majku da podu.
Blagdanski dani koji su uslijedili iza Božića prošli su znatno lakše. Annabelle se u
nekoliko navrata susrela s Hortie, koja je sada pričala samo o djetetu, jednako kao
stoje prije pola godine pričala samo o vjenčanju. Osim toga, malo što ju je zanimalo.
Consuelo joj je čestitala čim ju je vidjela, a Hortie nakon toga cijelih pola sata nije
zatvorila usta, pričajući o gomili odjeće koju je kupila u Parizu i koju uskoro više neće
moći nositi. Rekla je i da će tog ljeta svejedno poći u Newport i da nema ništa protiv
ako se dijete rodi tamo. Ionako namjerava roditi kod kuće, bilo u New Yorku ili
Newportu. Slušajući ih kako razgovaraju, Annebelle se osjećala posve isključena iz
razgovora. Nije znala što bi rekla na sve to. Hortie se preko noći pretvorila u udanu
ženu i majku. Ali Annabelle ju je svejedno voljela, bila dosadna ili ne. Hortie joj je iz
Pariza donijela prelijepu vestu blijedoru- žičaste boje s bisernim dugmima.
- Nisam željela kupiti crnu - objasnila je. — Izgledala mije previše neveselo.
Usto, uskoro ćeš je moći nositi. Nadam se da ti se sviđa.
- Divna je - oduševljeno je odvratila Annabelle, vrhovima prstiju dodirujući
čipkasti ovratnik i meku tkaninu čija će blijeda boja savršeno pristajati njezinoj kosi i
očima.
Narednih dana nekoliko puta zajedno su pošle na ručak 11 Astor Court, poznati
restoran hotela St. Regis. Osjećale su se vrlo zrelo i odraslo odlazeći tamo, a Hortie
je svoj novi status udane žene shvaćala vrlo ozbiljno, noseći posebno odabranu
odjeću i nakit koji joj je James darovao. Izgledala je doista otmjeno. U tim
prigodama Annabelle bi redovito nosila krzneni kaput koji joj je majka poklonila za
Božić. Ipak, pomalo se osjećala poput djevojčice koja se igra odrasle žene
isprobavajući stvari iz majčina ormara.
- Odakle ti to? — upitala je Hortie, opazivši narukvicu na njezinoj ruci. - Doista
je krasna - dodala je.
-Jest — složila se Annabelle. -Josiah Millbank darovao mi ju je za Božić. Lijepo od
njega, zar ne? Majci je poklonio krasan svileni šal.
-Izgledali ste sjajno na mom vjenčanju — rekla je Hortie. Trenutak potom, oči su
joj se naglo raširile. - Ima li Štogod između vas?
- Kako to misliš? - blijedo ju je pogledala Annabelle.
- Namjeravaš li se udati za njega?
Umjesto odgovora, Annabelle se glasno nasmijala. — Ne budi luda, Hortie - rekla
je čim je došla do daha. - Dvostruko je stariji od mene. Počinješ zvučati poput moje
majke. Kladim se da bi me udala i za mljekara kad bi mogla.
-Je li barem zgodan? — nasmijala se Hortie.
- Nije. Bliži se stotoj i nema zube.
-Ozbiljno te pitam, zašto ne Josiah? Očito je da mu se sviđaš. Stalno ste zajedno.
- Nas dvoje smo samo dobri prijatelji, a na tome i treba ostati. Ni on ni ja ne
želimo riskirati prijateljstvo zbog nekih drugili osjećaja. To bi sve pokvarilo.
-Ipak, darovati prijateljici takvu narukvicu...
 -To je samo narukvica, a ne zaručnički prsten. Došao je k nama na božićnu
večeru. Ove godine Božić nam je bio doist.i tužan, bez oca i Roberta — dodala je,
namjerno promijeni v ši temu.
-Znam, Belle — suosjećajno je odvratila Hortie. — Doista je strašno to što vas je
zadesilo - dodala je. Annabelle je šutke ki- mnula. Zaboravivši na Josiaha, Hortie je
nastavila pričati o drugim stvarima, pretežno o odjeći. Izjavila je kako nema pojma
što će obući kada se udeblja, što će se uskoro zacijelo dogoditi. Stoga je odlučila
poći majčinoj krojački i zamoliti je da joj nešto sašije u idućih nekoliko tjedana.
Dodala je kako joj se struk već proširio i daje korzet toliko steže da u njemu jedva
diše, a na kraju se zaklela da su joj se grudi dvostruko povećale.
- Možda nosiš blizance - s osmijehom je odvratila Annabelle.
- Ne bi li to bilo fantastično? — nasmijala se Hortie. Budući da nije mogla
zamisliti što znači imati jedno dijete, a kamoli dva, bilo je razumljivo što ju je ta
pomisao oduševila.
Dva tjedna poslije toga, kada su počele prve mučnine, njezino oduševljenje naglo
je splasnulo. Iduća dva mjeseca jedva je uopće izlazila iz postelje. Osjećala se i više
nego grozno. Stanje joj se popravilo tek sredinom ožujka, ali u postelji je ostala do
travnja. U međuvremenu, nije bilo druge nego da Annabelle odlazi k njoj. Hortie je
doista bila u očajnu stanju. Žalila se kako od Božića nije bila ni na jednoj zabavi.
Trudnoća je više nije ni približno veselila. Jadikovala je kako je debela i kako joj je
zlo od jutra do mraka, a o dosadi da se ne govori. Annabelle ju je pokušala razvedriti
donoseći joj knjige, cvijeće i časopise. Tješenje i uveseljavanje Hortie postalo je
njezinom životnom misijom. Napokon, u travnju, kada je bila trudna već pet mjeseci,
smogla je snage izići iz kuće. Trbuh joj prilično narastao pa je i dalje sumnjala da
nosi blizance, ali žene iz njezine obitelji tvrdile su daje isto tako bilo sa svakom od
njih, a nosile su samo jedno dijete. Hortiena majka bila je sigurna da se radi o
dječaku.
Trudnoća je bila jedina tema o kojoj je Hortie željela razgovarati, ali ne s
radošću. Rekla je da se osjeća golemom poput tuljana i da James s njom rijetko vodi
ljubav, zbog čega je bila prilično razočarana. Cesto je uvečer izlazio s prijateljima,
obećavši joj kako će joj sve nadoknaditi kada se dijete rodi. Rekao je da će tada
izlaziti samo s njom. Doduše, majka ju je upozorila kako
to neće biti lako, jer će morati dojiti, a čak i ako neće, morat će se brinuti za dijete.
Bračni život se, na kraju krajeva, nije pokazao ni upola toliko zabavnim koliko je
Hortie očekivala. Anna- belle je nastavila strpljivo slušati njezine jadikovke i
pokušavala je utješiti kako je znala i unijela. Nažalost, bez osobita uspjeha, jer Hortie
je neprestano plakala.
Za godišnjicu Arthurove i Robertove smrti Consuelo je pozvala prijatelje na misu
koja se održala u istoj crkvi kao i ispraćaj, a potom na ručak u njihovoj kući. Svi
očevi bliski prijatelji bili su tamo, kao i nekoliko rođaka i rođakinja, uključujući i
Madeleine Astor čiji je pokojni muž bio Consuelin bratić. Naravno, bio je prisutan
ijosiah, zajedno s Henryjem Orsonom i ostalima iz banke.
fosiah ih je nastavio učestalo posjećivati, uvijek jednako drag, opušten, uljudan, s
osmijehom na usnama i pokojim malim darom. Kupio je Annabelli mnoštvo knjiga iz
oblasti medicine, uključujući i Grayjevu Anatomiju. Izuzev Hortie, postao je njezinim
najboljim prijateljem, a nije bilo dvojbe da se s njim, otkad je Hortie zatrudnjela i
provodila vrijeme plačući nad sobom, znatno bolje zabavljala. Uvijek su imali o čemu
razgovarati, a posljednjih dana počeo ju je izvoditi na ručak ili na večeru u otmjene
restorane. Nakon što su obilježili godišnjicu očeve i bratove smrti, Annabelle se
radovala što može ponovo izlaziti. Napokon, osim što je prisustvovala Hortienu
vjenčanju u crkvi, dulje od godinu nije bila nigdje. Prije nesretnog potonuća Titanica
njezini roditelji bili su dva mjeseca odsutni, a uračuna li i vrijeme koje je provela
liječeći se od gripe, petnaest mjeseci provela je daleko od svih društvenih zbivanja.
U njezinim godinama, takvo što bilo je ravno cijeloj vječnosti.
Dva tjedna nakon što je održana misa za pokojnike, Josiah ju je pozvao u
Delmonico's, osobito otmjen njujorški restoran. Annabelle u njemu nije nikada bila i
jedva je čekala da pođu. Za tu prigodu kupila je novu haljinu, a majka joj je uredila
frizuru. Consuelo je naslućivala što se sprema i iskreno se nadala da će sve proći
glatko, upravo onako kako je priželjkivala i kako je najbolje za njezinu kćer.
U sedam navečer Josiah je došao po nju. Dovezao se vlastitim automobilom.
Vidjevši Annabellu u novoj haljini, kratko je zazviždao. Obnaženih ramena ogrnutih
samo tankim bijelim šalom, u prekrasnoj svilenoj haljini boje slonove kosti, izgledala
je poput priviđenja. Doista, u odnosu na crninu koju je tako dugo nosila, kontrast je
bio i više negoli upadljiv. Njezina majka još uvijek je nosila žalobnu odjeću i po
svemu sudeći, nije ju tako skoro namjeravala skinuti. Kazala je kako se još ne osjeća
spremnom za to. Annabelle je katkad pomišljala da nikada neće ni biti. Njoj je pak
bilo drago što napokon može svući crninu. Došlo je vrijeme da nastavi sa životom.
Pola sata kasnije bili su u restoranu. Koračajući prema stolu u kutu, Annabelle se
u Josiahovu društvu osjećala prilično ozbiljnom i odraslom, čak i više nego dok je
objedovala u restoranima s Hortie. Kada je sjela i spustila šal s ramena, Josiah je
opazio da nosi njegovu narukvicu. Otkad ju je dobila, nikada je nije skinula.
Konobar ju je upitao bi li popila koktel, ali odbila je. Majka ju je upozorila da
pripazi i ne popije previše, dodavši da uz večeru smije pijuckati vino. Tvrdila je da će
tako ostaviti dobar dojam. Zamislivši se pijanom u Josiahovu društvu, Annabelle se
glasno nasmijala i odvratila joj da ne brine. Začuvši kako je Josiah naručio viski sa
sodom, začudila se. Nikad dotad nije pio žestoka pića. Pomislila je daje možda
nervozan poput nje, iako nije mogla dokučiti zašto bi bio.
— Bi li možda popila malo šampanjca? — upitao je, nakon što mu je konobar
donio piće.
— Ne bih, hvala — odvratila je. — Majka mije rekla da moram pripaziti da se ne
napijem i osramotim te - nasmijala se. I Josiah se nasmiješio. Između njih nije bilo
tajni. Usto, imali su mnoštvo zajedničkih interesa i nikada im nije ponestalo tema za
razgovor. A dijelili su i iste sklonosti. Oboje su naručili specijalitet restorana
Delmonico, jastoga na njuburški način i sladoled Alaska za desert.
S jelom su završili uz ugodan razgovor, a kad je na stol stigao desert, Josiah je
naručio šampanjac. Konobar je donio bocu,
otvorio je i napunio im čaše. Annabelle se osmjehnula i popila mali gutljaj.
Imajući na umu majčino upozorenje, tijekom večere popila je samo čašu vina.
— Izvanredan je - rekla je. Josiah je naručio izvrstan šampanjac. Dotad je popio
puno više od Annabelle, ali ne toliko da bi se napio. Želio je biti trijezan dok joj bude
govorio ono što je toliko dugo skrivao. Trenutak da joj otkrije svoje osjećaje na-
pokon je došao. S leptirićima u želucu, podigao je čašu i nazdravio joj.
— Hvala ti na divnom prijateljstvu, A nnabelle — rekao je smiješeći se.
— I tebi — odvratila je i ponovo otpila gutljaj šampanjca. Nije imala ni
najmanjeg pojma što se sprema. Po izrazu njezina lica, Josiahu je to bilo jasno kao
dan. Doista je bila posve bezazlena.
 — Otkad sam te upoznao, uživam u svakom trenutku provedenom s tobom —
priznao je. To mu barem nije bilo teško izreći, budući daje rekao istinu.
— I ja s tobom — odvratila je. - Uvijek se dobro zabavljamo - dodala je i počela
govoriti o nečemu što je pročitala u jednoj od knjiga iz med'cine koju joj je darovao.
Vidjevši kako je blago podigao ruku i prekinuo je, iznenadila se. Najčešće bije pustio
da satima priča o toj temi.
— Postoji nešto što ti moram reći - kratko je izgovorio. Annabelle se blijedo
zagledala u njega pitajući se o čemu bi se moglo raditi. Nadala se nema neku lošu
vijest.
— Dugo sam čekao da ti to kažem. Zaključio sam kako ne bi bilo u redu da ti išta
govorim prije nego što prođe godina od smrti tvog oca i brata. Znam da ćeš uskoro
proslaviti dvadeseti rođendan i eto, pomislio sam daje sada najbolji trenutak.
— Slavimo li štogod? — naivno je upitala, osjećajući kako joj se od šampanjca
pomalo vrti u glavi.
— Nadam se — blago je odvratio. — To, zapravo, ovisi o tebi. Želio sam ti reći
da si mi, otkad sam te upoznao, postala jako draga. Postupno sam te iskreno
zavolio. Ne želim uništiti naše prijateljstvo, a još manje bi mi se svidjelo da se zbog
toga povučeš, ali istina je. Zaljubio sam se u tebe, Annabelle. Mislim da se
nas dvoje odlično slažemo, a ne mogu dovijeka ostati samcem. Dosad nikada nisam
sreo ženu s kojom bih poželio ući u brak. Ali ne mogu zamisliti bolji temelj za takvu
zajednicu od prijateljstva kakvo nas dvoje imamo. Stoga sam te želio upitati bi li se
udala za mene, Annabelle.
Izgovorivši to, dugi trenutak zagledao se u Annabellu. Sudeći po širom otvorenim
očima i rastvorenim usnicama, bila je prilično zapanjena.
— Ne šališ se? — upitala je čim je uspjela doći do daha.
Josiah je polako odmahnuo glavom. - Ne - odvratio je. —
Znam da si iznenađena i razumjet ću ako mi kažeš da moraš malo razmisliti o tome.
Ali istina je, već dugo sam zaljubljen u tebe, Annabelle.
— Zašto mi to nisi rekao? - upitala je. Po njezinu tonu, Josiah nije mogao
dokučiti je li ljuta ili radosna. Ali jedno je barem bilo sigurno: bila je zgranuta.
— Zaključio sam da je pametnije pričekati da prođe vrijeme žalovanja.
Annabelle je šutke kimnula. To je doista imalo smisla. Josiah je uvijek prilično
držao do reda. Nikada ništa nije učinio u pogrešno vrijeme ili na pogrešnome mjestu.
Voljela je tu njegovu osobinu. Ipak, i dalje je nepomično zurila u njega.
—Jesam li te uzrujao? — zabrinuto je upitao.
Annabelle je polako odmahnula glavom. Oči su joj se iznenada ispunile suzama. -
Ne, naravno da nisi. Zapravo, prilično sam ganuta — rekla je i posegnula za
njegovom rukom.
— Znam da sam puno stariji od tebe. Mogao bih ti biti ocem. Ali to nije ono što
želim. Obećavam ti, zauvijek ću se brinuti o tebi.
Vjerovala je kako doista misli to što je rekao. Odjednom, pogled joj se ispunio
znatiželjom. - Zna li moja majka? - upitala je. To bi objasnilo njezine povremene
diskretne upadice o Josiahu, do kojih Annabelle nije osobito držala.
— Povjerio sam joj svoje namjere još u listopadu i rekla je da nema ništa protiv.
Stekao sam dojam kako misli da bismo nas dvoje bili dobar par.
— I ja tako mislim — rekla je Annabelle sramežljivo se osmjeh- nuvši. - Samo,
nisam očekivala da ćeš mi ponuditi brak. Bila sam uvjerena da smo samo prijatelji.
 — I jesmo — s osmijehom je odvratio Joasiah. - I ako želiš, uvijek ćemo biti.
Mislim da muž i žena prije svega trebaju biti najbolji prijatelji. Napokon, želio bih s
tobom podizati djecu i provesti ostatak života s tobom pa što je bolje nego da
budemo prijatelji? Uvijek ću biti tvoj najbolji prijatelj, Annabelle.
— I ja ću tebi biti najbolja prijateljica - tiho je odvratila Anna- belle. Pomisao da
bi njih dvoje mogli imati djecu pomalo ju je šokirala, ali bila je ganuta. Trudila se ne
razmišljati o pikanterijama s Hortiena medenog mjeseca. Odnos između nje i Josiaha
bio je znatno uzvišeniji. Pomisao da bi ga mogla uprljati takvim budalaštinama bila
joj je doista odbojna. Ali Hortie je oduvijek bila pomalo šašava, a nakon što je otkrila
seks, stanje joj se prilično pogoršalo. Jedino što ju je privremeno smirilo bila je trud-
noća i to što je svakim danom postajala sve deblja.
— Želiš li malo razmisliti o tome? Znam da si iznenađena. Ali imaj u vidu da sam
dugo bio primoran držati jezik za zubima i više nisam mogao izdržati — rekao je
Josiah. — Ipak, morao sam popiti viski i pola boce vina ne bih li smogao dovoljno
hrabrosti da ti to kažem - nasmijao se. - I sad još šampanjac. Tvoja majka zapravo
je trebala upozoriti mene da ne pijem previše. Nisam bio siguran hoćeš li pristati ili
me ošamariti.
— Dakle, mogu pristati ili te ošamariti — rekla je Annabelle pa posegnula i za
drugom njegovom rukom.
— U osnovi, da - osmjehnuo se, čvrsto stisnuvši njezine dlanove.
— U tom slučaju, stvar je jednostavna. Pristajem. Ako te oša- marim, nastat će
grozan nered i vjerojatno će nas izbaciti iz restorana. Sumnjam da bi mi nakon toga i
dalje želio biti najboljim prijateljem.
— Naravno da bih - odvratio je Josiah. Trenutak potom ponovo ju je upitao bi li
mu učinila čast da postane njegovom ženom.
— Da — sramežljivo je odvratila, ali u njezinu glasu nije bilo ni trunke
neodlučnosti.
—Jesi li sigurna? — upitao je, jedva vjerujući vlastitoj sreći.
— Naravno. Nikada o nama nisam razmišljala na taj način i kad god bi moja
majka natuknula nešto o tome, držala sam to suludim. Ali kad malo bolje razmislim,
na svijetu ne postoji nitko s kim bih radije bila u braku nego s tobom. Izuzev Hortie,
možda, ah ona uistinu zna biti naporna. Dakle, ako se moram udati za jednoga od
svojih dvoje najboljih prijatelja, radije biram tebe — izjavila je.
Oboje su se glasno nasmijali. — Jesam li ti rekao da te volim? - upitao je Josiah.
— Mislim da jesi. Ah nemam ništa protiv ako to joŠ jednom ponoviš — odvratila
je, zabljesnuvši ga dražesnim osmijehom.
— Volim te, Annabelle.
— I ja tebe. Doista te volim. Mislim daje to najbolji način da zauvijek očuvamo
naše prijateljstvo — tiho je izgovorila. Trenutak potom, oči su joj se ispunile suzama.
Po načinu na koji je zagrizla donju usnicu, Josiahu je bilo jasno daje uznemirena.
— Sto te muči? — prošaptao je.
— Voljela bih kad bih to mogla podijeliti s ocem i Robertom. Ovo je najvažniji
trenutak u cijelome mom životu, a nemam nikoga iz obitelji kome bih to rekla. Moja
majka već ionako zna. I tko će me otpratiti do oltara? - jedva čujno je prozborila, ne
obazirući se na suze koje su joj se slijevale niz obraze.
— Već ćemo nešto smisliti — rekao je Josiah, nježno joj obri- savši suze. — Ne
plači, ljubavi. Sve će biti u redu.
 — Znam — odvratila je. Imala je potpuno povjerenje u njega. Josiah je uvijek
znao izići na kraj na svakom situacijom. Odjednom, znala je da će sve doći na svoje
mjesto. Nikada u životu ni u što nije bila toliko sigurna. Njih dvoje bili su u stanju
riješiti svaki problem. - Kada bi želio da se vjenčamo?
— Nisam o tome razmišljao. Sto se mene tiče, kad god želiš.
— Mogli bismo se vjenčati ovoga ljeta, u Newportu — zamišljeno je rekla
Annabelle. — U vrtu. To bi bilo znatno manje ceremonijalno nego da se vjenčamo u
crkvi — objasnila je. Dakako,
vjenčaju li se u vrtu, neće biti potrebe daje netko prati do oltara. Nije imala ujaka ili
stričeva koji bi to učinili umjesto njezina oca ili brata. Zapravo, nijednoga bliskog
rođaka. Kad bi se vjenčali u crkvi, morala bi sama hodati kroz prolaz između klupa, a
ta pomisao bila je i više nego grozna. — Možda bismo mogli imati malo vjenčanje, a
poslije prirediti zabavu s više uzvanika - predložila je. — Nakon očeve i Robertove
smrti, ne čini mi se u redu priredi spektakularnu svadbu. Vjerujem da bi se i mojoj
majci to puno više svidjelo. Sto misliš o tome?
- Zvuči izvrsno — uskliknuo je Josiah. Sve se odvijalo znatno lakše nego što je
očekivao ili se čak usudio nadati otkad je u listopadu njezinoj majci obznanio svoje
namjere. - Hoćeš li imati dovoljno vremena za pripreme?
- Vjerujem da hoću. Ne želim veliko vjenčanje poput Hor- tiena. Usto, ona je
jedina djeveruša koju želim vidjeti uz sebe. Zamisli, tada će biti u devetom mjesecu
trudnoće.
- Bilo bi doista čudno da ti žena pred porodom bude djeveruša. Prije kuma -
našalio se Josiah. Oboje su znali da bi ljudi bili zgranuti kad bi vidjeli djeverušu s
trbuhom do zuba.
-Rekla je da će možda roditi u Nevvportu - rekla je Anna- belle.
- Nadam se da neće usred našega vjenčanja — nasmijao se Josiah. Život s
Annabellom bit će doista zabavan, zaključio je.
-Mogu li nakon udaje nastaviti volontirati u bolnici? — zabrinuto je upitala
Annabelle.
- Možeš činiti što god te volja — odvratio je s osmijehom.
- Majka je rekla da ću morati prestati s tim.
-Sto se mene tiče, ne smeta mi. Osim, možda, dok budeš očekivala dijete. Mislim
da u to vrijeme ne bi bilo loše privremeno odustati.
To što je rekao zvučalo je doista razumno. Iz svake njegove izgovorene riječi
Annabelle je stekla dojam da će se uvijek brinuti za njezino najveće dobro. Brak s
njim doista je bilo najbolje što joj se moglo dogoditi i nije se mogla načuditi kako joj
to nikada nije palo na pamet. Od prvog trenutka slagali su se u svemu.
Nastavili su razgovarati o svojim željama i planovima. Nakon smrti Josiahove
majke njegov otac ponovo se oženio, ženom koja Josiahu nije bila osobito prirasla k
srcu, ali držao je kako bi bio red da ih oboje pozove na vjenčanje, kao i svoju
polusestru i njezina supruga. Usto, imao je dva strica i brata koji je živio u Chicagu.
Opisao ga je kao pomalo ekscentričnog i rekao kako za njega nije siguran da će doći.
To je, što se njegove obitelji tiče, bilo uglavnom sve. Annabelle osim majke nije
imala bliskih rođaka, samo daljnje, pa je računala da bi trebalo pozvati najmanje
pedesetero ili najviše sto osoba. Njezina majka, ukoliko želi, može ujesen u New
Yorku prirediti veliku zabavu. Josiah je bio oduševljen tim prijedlogom. Zamisao o
malom vjenčanju u krugu obitelji doista mu se svidjela znatno više od spektakla sa
stotinama uzvanika. Po njegovu mišljenju, bila je to posve osobna prigoda, a ne
zabava za masu više ili manje poznatih ljudi. Nikada nije volio velika vjenčanja.
- Kamo bi željela poći na medeni mjesec? — veselo je upitao. Napokon, kolovoz
je već bio tako reći pred vratima.
- Bilo kamo ako ne moramo putovati brodom. Mislim da bi majku uznemirila ta
pomisao, a ni meni se osobito ne sviđa.
-Smislit ćemo nešto — odvratio je Josiah. - Možda bismo mogli poći u Kaliforniju.
Ili u Rocky Mountains. Ima lijepih mjesta i u Kanadi. I u Maineu. Nova Engleska
također je prekrasna u to doba godine.
- Nije mi važno kamo ćemo — iskreno je odvratila Annabel- le. — Bit će nam
dobro kamo god pođemo. Uvijek je tako kada smo zajedno.
Josiah se u potpunosti složio s tim. Predložio je da pođu pa pozvao konobara da
mu donese račun. Sve je prošlo znatno lakše nego što je mogao i sanjati. Ispričao se
Annabelli što joj nije ponudio prsten. Rekao je kako je bio previše nervozan da bi ga
mogao odabrati.
Vrativši se kući, zatekli su njezinu majku budnu. Budući daje znala što se sprema,
bila je suviše uzbuđena da bi pošla na spavanje. Vidjevši kako joj dolaze u susret,
napeto se zagledala u njih. Oboje su izgledali ozareno.
—Jesam li dobila zeta? — jedva čujno je prošaptala.
— Ne još, ali dobit ćete ga u kolovozu - ponosno je odvratio Josiah, zagrlivši
svoju buduću suprugu.
— U Newportu — s osmijehom je dodala Annabelle.
— Nebesa! — uskliknulaje Consuelo. — Pa to je za samo tri mjeseca. Kako ćemo
stići sve pripremiti? Ne šalite se, zar ne?
-Ne želimo veliko vjenčanje, majko - blago je objasnila Annabelle. Po izrazu
majčina lica vidjela je da joj je laknulo. Naravno, i njoj je to više odgovaralo. Ipak,
nije željela da se žrtvuju zbog nje.
-Ne obazirite se na mene - rekla je. - To je vaše vjenčanje i priredite ga onako
kako želite.
— Doista, majko, želimo malo vjenčanje - razuvjeravala ju je Annabelle. — U
vrtu, sa samo šezdesetak ljudi, najviše sto ako baš neće ići drukčije.
-Vaše želje su moja zapovijed — veselo je odvratila majka. Najradije bi odmah
počela nazivati cvjećare i ugostitelje, ali umjesto toga prišla je Josiahu i zagrlila ga
pa poljubila i svoju kćer. — Ne mogu vam opisati koliko sam sretna zbog vas. Sigur-
na sam da ćete biti jako sretni zajedno.
- I hoćemo - izgovorili su uglas. Sve troje prasnuli su u smijeh. Consuelo je potom
ustrajala da popiju čašu šampanjca, što je Annabeliu podsjetilo na dan kada je došla
kući iz bolnice i našla majku i Josiaha kako piju šampanjac.
—Jeste li vas dvoje toga dana doista slavili tvoje promaknuće? — upitala je
Josiaha.
-Nismo. Tog dana rekao sam tvojoj majci kako bih se želio vjenčati s tobom, ali
da ću pričekati do svibnja da te zaprosim.
— I sve to iza mojih leda — nasmijala se Annabelle. — Prave ste mustre - dodala
je.
Consuelo joj je uzvratila osmijeh pa visoko podigla čašu. - Zelini vam da budete
sretni barem onoliko koliko smo to Arthur i ja bili. Želim vam svu sreću ovoga svijeta.
I mnoštvo djece.
 Nakon zdravice, Annabelle je prišla majci i čvrsto je zagrlila. Znala je daje na neki
način to za obje ipak tužan trenutak, bu
dući da nisu mogle podijeliti sreću s Arthurom i Robertom. - Volim te, majko —
prošaptala je.
— I ja tebe volim, dušo — odvratila je Consuelo, jače je pri- vivši k sebi. — Ne
možeš zamisliti koliko sam sretna zbog tebe. I znam da su, ma gdje sada bili, tvoj
brat i otac također sretni zbog toga.
I majčine i kćerine oči ispunile su se suzama. Ganut, Josiah je kratko pročistio
grlo i nakratko im okrenuo leda pa rubom maramice obrisao kutove očiju. Bio je to
najsretniji dan u cijelome njegovu životu.
tfniiimca B. Adip
7. POGLAVLJE
Idućih nekoliko tjedana Consuelo je imala posla preko glave.
Morala je pronaći dobavljače hrane, cvjećara koji će urediti vrt za vjenčanje i
unajmiti glazbenike. Josiahov otac najavio je da će doći u Newport nekoliko dana
prije svadbe. Odsjest će u Country Clubu u Newportu, ali čim se smjesti, svratit će k
njima na ručak da se upoznaju.
Također, preuzela je na sebe brigu oko slanja pozivnica. Usto, morala se
pobrinuti i za Annabellinu vjenčanicu. Zapravo, bilo je toliko toga oko čega se morala
pobrinuti da se na trenutke osjećala posve sluđenom, ali iskreno rečeno, već odavno
nije bila toliko sretna. Jedino zbog čega je žalila bilo je to što Arthur i Robert nisu s
njima. Upravo zato još više je željela Annabelli nadoknaditi taj gubitak i vjenčanje
učiniti nezaboravnim.
Zaruke su bile oglašene u njujorškom Heraldu dan prije Anna- bellina
dvadesetoga rođendana. Tu prigodu Josiah je iskoristio da joj daruje prekrasan
zaručnički prsten s desetkaratnim dijamantom, koji je nekada pripadao njegovoj
majci. Izgledao je predivno na Annabellinoj ruci. Zaključio je da to što joj je darovao
majčin prsten ima znatno dublje značenje nego da kupuje novi, a Annabelle je time
bila iskreno oduševljena. Zajedno s majkom već je bila u potrazi za savršenom
vjenčanicom. Napokon, početkom sedmoga mjeseca pronašli su je kod Altman'sa.
Bila je to uska svilena haljina ukrašena predivnom francuskom čipkom, izrađena po
Patouovu dizajnu, prilično otmjena, a ipak dovoljno jednostavna za malo vjenčanje u
vrtu. Imala je i dug šlep, a u kompletu je bio i predivan tanki veo. Annabelle je u njoj
izgledala očaravajuće.
Hortie je pak nakon Annabelline zamolbe da joj bude kuma zamalo dobila slom
živaca. —Jesi li sišla s uma? - zavrištalaje. -
Ne možeš se udati dok ne rodim! Ako tvoja majka namjerava naručiti šator za vrtnu
zabavu, neka naruči jedan i za mene. To je jedino u što se mogu obući.
- Nije me briga što ćeš obući ni što će ljudi reći — ustrajala je Annabelle. —
Želim da budeš uz mene.
—Jasno ti je kako se ne očekuje da ću se pojavljivati u javnosti u ovom stupnju
trudnoće. Zaboga, Belle! Trebala bih roditi samo tjedan nakon tvog vjenčanja. Sve
babetine u Newportu godinama će pričati o tome - jadikovala je Hortie.
Annabelle nije mogla zanijekati tu činjenicu. Hortie je doista izgledala očajno. Bila
je na rubu suza. — Koga je briga za to? Ja te volim kako god izgledala. Josiah i ja ne
bismo željeli odgađati vjenčanje, Hortie. Kolovoz je upravo savršen za to. Hajde, reci
da pristaješ - nagovarala ju je.
 — Mrzim te. Budem li puno plivala, možda uspijem roditi prije vremena. Ah
svejedno ću biti debela — razočarano je izjavila. Shvativši kako neće uvjeriti
prijateljicu da odgodi vjenčanje, duboko je uzdahnula i napokon odustala, obećavši
da će doći, makar i četveronoške. Annabelle ju je pokušala utješiti kazavši da će
možda roditi i petnaestak dana poslije njezina vjenčanja, na što ju je Hortie
pogledala kao da bi joj najradije iščupala svu kosu. Željela je roditi stoje prije
moguće. Osjećala se ružnom i debelom i bila je sita svega.
Sljedećih dana prijateljice su pošle u kupovinu detalja kojima će uresiti svadbeni
stol i uzvanike. Annabelle i Josiah još nisu odlučili gdje će živjeti. Josiah je u
Newportu imao krasnu staru vilu koju je naslijedio od majke, ali njegov njujorški stan
bit će premalen jednom kada dođu djeca. Dogovorili su se da će potražiti veći nakon
što se vrate iz Wyominga, gdje su odlučili provesti medeni mjesec. Uz sve što je
trebalo obaviti, jednostavno nije preostalo dovoljno vremena da se time pozabave.
Napokon, njegov stan bio je dovoljno velik za njih dvoje i nije bilo potrebe žuriti.
Usto, nalazio se u blizini majčine kuće, što je Annabelli prilično odgovaralo. Mrzila je
pomisao da će morati odseliti i ostaviti je samu. Znala je da će biti usamljena.
Dobni iciiii
Ipak, barem nakratko, Consuelo je imala previše posla da bi se osjećala
usamljenom. Dvaput je išla u Newport sastati se s vrtlarom ne bi li mu objasnila
svoje želje vezane uz uređenje vrta za vjenčanje. Usto, u susjedstvu je uspjela
pronaći i šator, preostao od prošlogodišnjeg vjenčanja, koji je bio savršene veličine
za njezin vrt.
Na Annabellino i Josiahovo čuđenje, do kraja lipnja uspjela je srediti sve do
posljednje sitnice. Consuelo je bila primjer učinkovitosti ijednom kad bi se pokrenula,
ništa je nije moglo zaustaviti da provede u djelo što je zamislila. Željela je da njezina
kći ima savršeno vjenčanje i ništa manje od toga nije ju moglo zadovoljiti. Josiah se
također pokazao vrijednim svake pohvale. U njegovu ponašanju nije bilo ni najmanje
naznake straha ili nervoze zbog predstojećeg vjenčanja. Dugo je čekao da se oženi i
sada, kada je napokon pronašao ženu s kojom želi podijeliti život, bio je potpuno
smiren. Cak i smireniji od Annabelle.
Čim su zaruke objavljene u Heraldu, ljudi su ih masovno počeli pozivati na
zabave. Annabelle i Josiah izlazili su gotovo svake večeri. Bili su izvanredan par i
samo dvije Consueline prijateljice komentirale su da je Josiah prestar za njezinu
kćer. Consuelo im je odvratila daje upravo savršenih godina. Njezin bratić, John
Jacob Astor, oženio je Madeleine u svojim četrdesetima, a njoj je tada bilo
osamnaest. Uostalom, Josiah je iz dana u dan dokazivao kako Annabelle nije mogla
izabrati boljeg supruga. Čak nije imao ništa protiv da nastavi s radom u bolnici.
Odlučila je volontirati do kraja lipnja, a potom uzeti stanku do jeseni.
Sve što je Consuelo tražila od svoje kćeri ijosiaha bilo je da joj što prije podare
unuke. Toliko je često to ponavljala, daje Annabelle pomislila kako će početi vrištati
ako to još jednom čuje.
Hortie pak nije prestajala pričati o iznenađenjima koje ju čekaju u postelji, nakon
što otkrije kako je seks fantastičan. Annabelle je preko volje slušala neželjene
savjete koje joj je prijateljica dijelila šakom i kapom, nadajući se da će napokon
prestati. Hortie je svakim danom bivala sve deblja i već je bila toliko okrugla daje
jedva mogla hodati. Annabelle se iskreno nadala da, kad
zatrudni, neće izgledati poput nje. Kada je to povjerila Josiahu, prasnuo je u smijeh.
 — Ti ćeš biti prekrasna trudnica, Annabelle. A naša djeca bit će savršena —
dodao je, nježno je poljubivši. Bilo je pregršt toga čemu su se mogli veseliti u
budućnosti i ništa manje poslova koje je valjalo obaviti u sljedeća dva mjeseca.
Josiah se ponašao kao da je cijeli život čekao da se oženi. U trideset devetoj
godini, to se napokon ostvarilo. Henry Orson priredio mu je momačku večer nakon
koje je cijelom muškom društvu trebalo tri dana da se otrijezne i dodu k sebi. Josiah
je priznao daje zabava bila paklena, iako nije ulazio u detalje. Kao ni bilo koji od
ostalih.
Annabelle se majci, koja je već otišla u Newport, pridružila sredinom srpnja.
Krajem mjeseca Josiah je također došao u svoju kuću, zajedno s Henryjem Orsonom
kao moralnom potporom, iako mladoženja nije izgledao kao da bi mu takvo što bilo
potrebno. Njih dvojica dogovorili su se da će Henry ostati u kući tijekom Josiahova i
Annabellina medenoga mjeseca. Josiah je uspio dobiti dodatna tri tjedna odmora
zbog bračnog putovanja. U banci su imali prilično razumijevanja za stvari poput tih,
osobito zato što je mladenka bila Arthurova kći.
Annabelle je u međuvremenu prilično zavoljela Henryja. Uvijek je bio iznimno
uljudan prema njoj, a ubrzo je shvatila kako je prilično pametan i duhovit, iako
pomalo sramežljiv. Neprestano se pokušavala dosjetiti koja bi mu od njezinih pri-
jateljica najviše odgovarala. Već gaje upoznala s nekoliko djevojaka i priznao je da
mu se dvije od njih sviđaju. Doduše, između njih nije se dogodilo ništa ozbiljnije, ali
Annabelle se nije prestala nadati. Više od svega bio je pravi užitak slušati ga kako
razgovara s Josiahom. Obojica su bili zabavni i dosjetljivi i Anna- belle bi se uvijek
odlično zabavljala u njihovu društvu. Kao što je Hortie bila njezina najbolja
prijateljica, Henry je Josiahu bio najbolji prijatelj, a Annabelle je doista cijenila takvu
vrstu dugogodišnje povezanosti.
Hortie je dotad već stigla u Newport i zajedno s Jamesom smjestila se u kuću
svojih roditelja. Bila je gotovo sigurna da
će tu i roditi. Annabelle je koristila svaki slobodan trenutak da je posjeti. Usto, trudila
se što je više moguće biti majci pri ruci. Ipak, Consuelo nije imala namjeru ispustiti
konce iz ruku i ustrajala je u tome da većinu toga učini sama. Također, učestalo su
izlazili na zabave, a Astorovi su u njezinu i Josiahovu čast priredili krasan bal.
Consuelo se žalila kako ujutro jedva uspijeva ustati iz postelje zbog svih tih izlazaka
do kasnih noćnih sati, ali svejedno je uživala u svakom od njih.
Broj osoba koje su pozvali na vjenčanje već je nadmašio stotinu. Svaki puta kad
bi netko priredio zabavu u njihovu čast, morali su ga pozvati. Po svemu sudeći,
budući mladenci bili su prilično popularni. Jednom prigodom, kada su bili na pikniku
s Henryjem, Josiah je komentirao kako bi se već odavno oženio daje znao koliko je
sav taj cirkus oko vjenčanja zabavan.
— Na svoju sreću, nisi to učinio — nasmijala se Annabelle. — U protivnom ne bi
mene upoznao — podsjetila gaje.
— U pravu si — odvratio je s osmijehom.
Tom prigodom pridružila im se i Hortie. Svaki put kada bi vidjela kako se njezina
prijateljica gega, Annabelle se jedva suzdržavala da ne prasne u smijeh. Bilo je
doista teško povjerovati da se može još više udebljati. Izgledala je kao da bi se
svakoga trenutka mogla rasprsnuti. Josiah i Henry morah su se poprilično pomučiti
da joj pomognu sjesti na livadu, a još više da ustane.
 — To nije ni najmanje smiješno — rekla je nakon što nitko od njih troje nije
uspio suspregnuti smijeh. — Mjesecima nisam vidjela svoja stopala. Izgledam poput
slonice. A tako se i osjećam
- požalila se.
— Što ćeš obući za vjenčanje? — zabrinuto je upitala Annabelle. Doista je bilo
teško zamisliti otmjenu haljinu koja bi bila dovoljno velika da Hortie stane u nju.
— Mislim da mi preostaje još jedino plahta s vlastitog kreveta
— promrmljala je Hortie. — Ili šatorsko krilo.
— Ozbiljno, postoji li išta barem donekle prigodno u što bi se mogla ugurati?
Nemoj mi ni slučajno pokušati reći da si odustala.
— Ne brini, bit ću tamo - uvjeravala ju je Hortie. - Ne bih propustila tvoje
vjenčanje ni za što na svijetu.
Hortie je, u stvari, već zamolila majčinu krojačicu da joj sa- šije haljinu, ako su se
metri široke ravno krojene svijetloplave tkanine spojene po šavovima mogli tako
nazvati. Naručila je i odgovarajuće cipele. To baš nije bila odjeća dostojna časne
uloge Annabelline kume, ali bilo je to jedino u što je stala.
Consuelo je odlučila odjenuti smaragdnozelenu haljinu i upotpuniti je
odgovarajućim šeširom i parom smaragdnih naušnica koje joj je Arthur svojedobno
darovao. Bila je to boja koja je savršeno odgovarala njezinoj kosi i očima. Annabelle
je znala da njezina majka neće propustiti prigodu da na vjenčanju svoje kćeri izgleda
nadasve otmjeno.
Josiahov otac i pomajka došli su iz Bostona zajedno s njegovom polusestrom te
njezinim mužem i djetetom. Dogovoreni obiteljski ručak prošao je u izvrsnu
raspoloženju i Annabelle je morala priznati da su joj se svidjeli. Svi su bili oduševljeni
njihovim vjenčanjem. Napokon, obje obitelji bile su prilično ugledne. Annabelle i
Josiah, što se toga tiče, bili su savršen par. Kao što je Josiah i predvidio, George,
njegov otkačeni brat koji je živio u Chicagu, odbio je poziv rekavši da mora
sudjelovati na golf-na- tjecanju. Bilo je to posve nalik njemu pa Josiah nije bio ni
najmanje razočaran zbog njegova nedolaska. Čak i da se pojavio, vjerojatno bi se
svima popeo navrh glave. Srećom po Josiaha i ostale, nije. Bilo je to doista pravo
olakšanje. Članovi Josiaho- ve obitelji međusobno nisu nikada bili bliski i povezani
poput Annabellinih. Pomajka mu je osobito išla na živce. Ton njezina glasa bio je
iritantno visok i neprestano se žalila na nešto.
Na dan vjenčanja Consuelo je priredila obilan kasni zajutrak za članove Josiahove
obitelji, kojemu mladenka i mladoženja nisu prisustvovali. Bilo to praznovjerje ili ne,
Annabelle nije željela vidjeti Josiaha prije vjenčanja. Budući daje dan bio prilično
vruć, Josiah i Henry odlučili su ne izlaziti iz kuće. Iz istog razloga Consuelo je bila na
rubu živaca strahujući da će cvijeće uvenuti, a svadbena torta se rastopiti prije
početka vjenčanja. Dogovoreno je da obred započne u sedam uvečer, dva sata
nakon
toga imala se održati svečana večera. Zabava će se potom nastaviti do kasnih noćnih
sati.
Ukupan broj uzvanika na kraju se popeo na sto četrdeset, od kojih je bilo
približno podjednako mladenkinih i mlado- ženjinih. Dakako, Henry Orson bit će
Josiahov kum, a Hortie Annabellina kuma, osim ako ne počne rađati prije vjenčanja,
budući da je izgledala posve spremna za takvo što. Tog prije- podneva upozorila je
Annabelle da već dva dana osjeća lagane trudove. Iskreno se nadala da joj vodenjak
neće puknuti pred oltarom. Bilo je dovoljno loše što izgleda poput slonice. Znala je
da će svi biti užasnuti kad je vide kako stoji uz mladenku. Ali nije mogla svoju
najbolju prijateljicu ostaviti na cjedilu u takvu trenutku. Za Annabellu, bilo je
dovoljno tužno što njezin otac i brat neće biti na vjenčanju, a kad bi izostala i Hortie,
to bi doista bilo previše.
Blanche je također došla u Newport pomoći Consueli u pripremama. Cijelo
popodne skakutala je oko Annabelle ponašajući se prema njoj kao prema malenom
djetetu. Napokon, obje žene pomogle su mladenki odjenuti vjenčanicu i zakopčati
sićušnu dugmad. Uska haljina prekrasno je naglašavala njezin uzani struk. Duboko
udahnuvši, Consuelo je napokon stavila veo na njezinu glavu. Obje žene bez riječi su
odstupile korak unatrag i očiju punih suza zagledale se u Annabelle. Bez sumnje, bila
je najljepša mladenka koju su ikada vidjele.
— O, moj Bože — prošaptala je Consuelo. — Izgledaš poput priviđenja.
Annabelle nije mogla dočekati da je Josiah ugleda. Na svijetu nije bilo sretnije
žene od nje. Kad bije barem otac mogao vidjeti! Gledajući je, Consuelo je pomislila
isto. Znala je da bi Arthuru srce zacijelo htjelo iskočiti iz grudi od sreće i ganuća dok
bi svoju miljenicu vodio prema oltaru.
Consuelo i Blanche pomogle su joj da se spusti u prizemlje, pridržavajući njezin
dugi šlep. Jedna od mladih djevojaka prišla je Annabelli i stavila joj u ruke golem
buket đurđica. Napokon su sve tri izišle u vrt kroz stražnja vrata. Blanche je požurila
izvijestiti voditelja ceremonije da mladenka stiže. Uzvanici su
već bili na svojim mjestima. Josiah i Henry stajali su pred oltarom zajedno s Hortie,
koja je izgledala poput ogromnoga svije- tloplavog balona. Nekoliko starijih udovica
zapanjeno je buljilo u nju, ali što se ostalih tiče, znali su da ovo neće biti uobičajeno
vjenčanje. Mladoženja je bio zamalo dvadeset godina stariji od mladenke i to 11111
je bio prvi brak, a obitelj je teško pogođena tragedijom prije nešto više od godine
dana. U skladu s tim, bilo je za očekivati određene ustupke i prilagodbe.
Consuelo je pričekala do posljednjega trenutka prije Annabe- llina ulaska u vrt
daje uzme u zagrljaj. — Želim ti svu sreću ovoga svijeta, draga moja. Znam da ti i
otac želi isto — prošaptala je, očiju punih suza. Čvrsto joj stisnuvši dlanove, hitro se
okrenula i požurila do reda stolica ispred oltara. Čim je sjela na svoje mjesto,
glazbenici su počeli svirati svadbenu skladbu iz Lohengrina. Trenutak Annabellina
izlaska je došao. Consuelo je kratko pogledala Josiaha. Vidjevši njegov topao
osmijeh, više nego ikada prije bila je sigurna da je on pravi muškarac za njezinu
kćer. I znala je da bi se i Arthur složio s time.
Na župnikov poziv, svi uzvanici su ustali. Sve glave istodobno su se okrenule
unatrag promatrajući predivnu mladenku kako polako i dostojanstveno, posve sama
korača prema oltaru. Nitko nije bio uz nju. Nije bilo muškaraca na čiju bi se ruku
oslonila i prepustila mu daje preda budućem suprugu. Umjesto toga, koračala mu je
u susret posve sama, uzvišena i ponosna poput kraljice. Budući da nije bilo nikoga
tko bi je mogao predati u njegove ruke, predavala se sama, uz majčin blagoslov.
Gledajući je, svi su nakratko ostali bez daha. Nije bilo očiju koje se nisu orosile
suzama pri pomisli na tragediju koja je zadesila to predivno stvorenje lica zakrivena
velom, s velikim buketom nježnih đurđica u rukama.
Polako je prišla Josiahu i stala uz njega. Henry i Hortie stali su uz njih. Dugi
trenutak Annabelle i Josiah bez riječi su se promatrali. Josiah je potom posegnuo za
njezinom rukom i nježno je stisnuo. Bio je doista ponosan na nju što je bila toliko
hrabra.
 Župnik se obratio skupu pitanjem tko predaje mladenku. — Ja — samouvjereno
je odvratila njezina majka iz prvoga reda. Obred
se nastavio i u ključnom trenutku Josiah je podigao Annabellin veo. Nježno se
gledajući u oči, izrekli su bračni zavjet. Josiah je tada stavio uski dijamantni prsten
na njezin prst, a ona na njegov jednostavni zlatni prsetn. Nakon što ih je župnik
proglasio mužem i ženom, poljubili su se i ozarenih lica krenuh zajedno niz prolaz.
Henry je krenuo za njima zajedno s Hortie koja se, oslonjena o njegovu ruku, gegala
poput patke. Gledajući ih, Consuelo se nije trudila prikriti suze. Ustavši, polako je
krenula za njima, sama, kao i njezina kći kada je koračala prema oltaru. Henry, kao
uostalom ni itko drugi, nije nikada vidio ženu u tom stupnju trudnoće koja bi izišla u
javnost, ali Hortie se po svemu sudeći nije dala smesti. Uživala je u vjenčanju i bila
je oduševljena poput maloga djeteta. James se probio do nje, a potom su svi prišli
mladencima koji su, stojeći na izlazu, primali čestitke uzvanika.
Pola sata poslije, svi su se izmiješali, razgovarajući, smijući se i pijuckajući
šampanjac. Bilo je to nadasve lijepo i dirljivo vjenčanje. Prišavši mladencima da im
čestita, Henry je opazio kako Annabelle promatra Josiaha s izrazom obožavanja u
očima. Srdačno ju je poljubio i čvrsto stisnuo ruku svom prijatelju, poželjevši mu
svako dobro.
— Dakle, ipak si ga uspjela dovesti pred oltar — nasmijao se, svrnuvši pogled na
Annabellu. - Govorilo se daje to nemoguće.
— Ti si sljedeći - s osmijehom je odvratila. - Naći ćemo nekoga i za tebe.
— Nisam siguran da sam spreman na takav korak — odvratio je, glumeći
zgranutost. — Mislim da ću se zadovoljiti time da katkad svratim k vama i uživam u
pogledu na vašu bračnu sreću. Nadam se da vam neću smetati? — našalio se.
Annabelle mu je odvratila daje dobrodošao u svakom trenutku. Napokon, on je bio
Josiahov najbolji prijatelj. Njih dvojica bili su bliski baš kao ona i Hortie. U njihovu
životu uvijek će biti dovoljno prostora za drage prijatelje.
U devet navečer, bilo je vrijeme za večeru. Consuelo i Anna- belle do detalja su
razradile raspored sjedenja za stolovima, pazeći da svi važni uzvanici budu propisno
smješteni. Consuelo je
sjedila za jednim stolom zajedno s članovima Josiahove obitelji, a mladenci za
drugim. Uz njih su sjedili Hortie i James sjedne te Henry ijedna od Annabellinih
prijateljica s druge strane. Nasuprot njima sjedila su tri mlada para njihovih
prijatelja. Većina uzvanika bili su ljudi koje su doista željeli vidjeti na vjenčanju.
Pojedine su pozvali iz obveze, uključujući i nekoliko muškaraca koji su bili na važnom
položaju u Arthurovoj banci. Iako nisu bile u bliskom odnosu s njima, nisu ih mogli
ne pozvati.
Josiah i Annabelle savršeno su otplesali svoj prvi valcer. Oboje su bili izvanredni
plesači i gledajući ih kako klize po uglačanom parketu, ljudima je zastao dah od
ushićenja. Potom je Josiahov otac plesao s mladenkom, a mladoženja s Consuelom.
Na kraju su im se pridružili i ostali uzvanici. Sat poslije poslužena je večera. Hrana je
bila izvanredna, pravi užitak za oko i nepce, a Consuelo je primila mnoštvo pohvala
za odabir jelovnika. U dobru raspoloženju ljudi su nastavili jesti, piti i plesati sve do
ponoći kad su mladenci razrezali svadbenu tortu. Veselje je potrajalo do dva ujutro.
Svadba se na kraju pokazala boljom i ljepšom nego što je itko očekivao. Napokon,
mladenci su ustali od stola i krenuli prema Arthurovoj limuzini kojom će se odvesti
do New Cliff Hotela, gdje će provesti svoju prvu bračnu noć.
 — Hvala ti za najljepši dan u mom životu — rekao je Josiah zastavši da poljubi
Annabellu pod kišom riže i ružinih latica. Prije odlaska oboje su se od srca zahvalili
njezinoj majci na pre- divnom vjenčanju koje im je priredila i obećali da će ujutro,
prije nego što vlakom podu na bračno putovanje u Wyoming, svratiti k njoj da se
pozdrave. Prtljaga ih je već čekala u hotelu. Annabelle će poći na put u
svijetloplavom platnenom kostimu, uz koji će nositi veliki slamnati šešir ukrašen
plavim cvjetovima i plave rukavice.
Hortie i Henry otpratili su ih do automobila. Žene su se zagrlile, a muškarci si
čvrsto stisnuli ruke. Henryjevo lice sijalo je od radosti jednako kao i Josiahovo. Bio je
doista divan prijatelj, a Annabelle je znala da ga Josiah voli više od vlastitoga brata.
Mahnuvši uzvanicima koji su im veselo klicali na pozdrav, napokon su sjeli u
automobil. Sada, kada su bili sami, Annabelle
se nakratko upitala što će se dogoditi kada dodu u hotel. Osvrnuvši se, posljednje
što je vidjela bila je Hortie kako joj maše. Odmahnuvši joj, glasno se nasmijala.
Iskreno se nadala da neće izgledati poput nje kada zatrudni.
Stigavši u hotelski apartman, neko vrijeme proveli su u dnevnom boravku
razgovarajući o vjenčanju, prijateljima i uzvanicima. Oboje su bili zadivljeni
rezultatima Consuelina truda. Doduše, odsustvo oca i brata nije se moglo ničim
nadoknaditi, ali sada kada je imala Josiaha, bilo joj je znatno lakše. Znala je da će
uvijek biti uz nju i u svakom trenutku pružiti joj ljubav i potporu. Kao i ona njemu,
do kraja života. Tko bi mogao poželjeti više od toga?
U tri ujutro pošli su presvući se, svatko u svoju kupaonicu. Annabelle se ubrzo
pojavila na vratima spavaće sobe u prekrasnoj, tankoj bijeloj spavaćici ukrašenoj
majušnim perlama i odgovarajućem kućnom ogrtaču. Josiah je već bio u postelji, u
bijeloj svilenoj pidžami koju je dobio na dar za tu prigodu. Hihoćući se poput malene
djevojčice, požurila je leći uz njega. Nježno ju je zagrlio i privio uza se. Znao je daje
prilično napeta, a oboje su bili umorni od slavlja.
- Ne brini, draga - tiho je rekao. — Pred nama je sve vrijeme ovoga svijeta. Ne
moramo žuriti - dodao je i na njezino oduševljenje, i dalje je držeći u zagrljaju, ubrzo
zaspao. Annabelle je također sklopila oči i.zaspala, sanjajući sebe i Josiaha pred
oltarom, ali ovoga puta, njezin otac i brat bili su uz njih, lica ozarenih od sreće i
ganuća. Ujutro, pokušavajući otjerati posljednje ostatke sna s očiju, svrnula je
pogled na Josiaha i nježno se osmjehnula shvativši da ju je cijele noći držao uza se
poput dragulja.
8. POGLAVLJE
10 što su i obećali, Annabelle i Josiah svratili su do njezine
najke prije odlaska iz grada. Popodne, nakon ručka, Thomas će ih odvesti na
željeznički kolodvor. Prije svega, poći će u Chicago, a potom nastaviti prema zapadu,
sve do Wyominga, gdje će odsjesti na ranču na kojem je Josiah već boravio tijekom
jednog od svojih putovanja. Vrijeme će provoditi u jahanju, pecanju i planinarenju
po prekrasnim obroncima Grand Tetona. Josiah joj je rekao daje krajolik ljepši od
švicarskih Alpa, a što je bilo najvažnije, nije im trebao brod da bi stigli tamo. Za tri
tjedna vratit će se u New York i tada će se baciti u potragu za novim stanom,
dovoljno prostranim za obitelj, koja će se u dogledno vrijeme zacijelo proširiti.
Consuelo, kao i Hortie, iskreno su se nadale da će se Annabelle s bračnog putovanja
vratiti s viješću da očekuje dijete.
Cinije ugledala kćer, Consuelo se pozorno zagledala u njezino lice, tražeći na
njemu izvjesne promjene, uočljive na licima mladenki nakon prve bračne noći.
Katkad je to bila i određena uznemirenost, ali sve što je vidjela na njezinu licu bio je
radostan i miran izraz. Ništa se nije promijenilo. Consuelo je bila sretna što je sve,
očito, prošlo kako treba. Annabelle je bila vedra i lepršava kao i uvijek, a prema
Josiahu se i dalje odnosila više kao prema dobrom prijatelju nego kao prema
muškarcu u kojeg je ludo zaljubljena. Oprostivši se s Consuelom, mladenci su svratili
u Josiahovu kuću i pozdravili se s Henryjem.
Članovi Josiahove obitelji također su došli na oproštajni ručak s mladencima. Svi
su bili izvrsno raspoloženi. Ushićeno su komentirali vjenčanje i ugođaj, rekavši kako
su se predivno proveli. Nakon ručka mladenci su ustali i pozdravivši se sa svima
krenuli prema automobilu. Consuelo je na odlasku još jednom
čvrsto zagrlila kćer, ajosiah se srdačno rukovao s ocem. Trenutak potom krenuli su
prema kolodvoru.
Annabelle je prije puta namjeravala svratiti k Hortie i po zdraviti se s njom, ali
majka joj je rekla kako je James javit) da se počela porađati. Lagani trudovi koje je
jučer spomenula Anna belli tijekom noći su se pojačali. Majka i liječnik bili su s njom,
a James je izišao na ručak s prijateljima. Annabelle se nadala da će sve proći dobro.
Znala je koliko je Hortie uznemirena zbog veličine svog trbuha, pretpostavivši da će
porod biti težak bude li dijete veliko koliko je mislila da će biti. Pomisao na jednu od
njihovih prijateljica koja je prije mjesec dana umrla na porodu prilično ju je plašila.
Svi su bili zgroženi tom viješću. Ali takve stvari katkad se događaju i tu doista nema
pomoći. Pojedine žene nakon poroda podlegnu infekciji koja ih često košta života.
Annabelle se u automobilu tiho pomolila da s Hortie bude sve u redu. Njezina majka
tvrdila je da će zacijelo roditi dječaka i prisjetivši se toga, nije se mogla prestati pitati
hoće li se i sama s bračnog putovanja vratiti s viješću daje trudna. Možda će ona i
Josiah začeti dijete u divljinama Wyominga, pomislila je s osmijehom.
Bila mu je doista zahvalna što je prošle noći bio toliko ljubazan i pun
razumijevanja za nju. Upustiti se u otkrivanje intimnoga odnosa između žene i
muškaraca bilo bi doista previše za nju nakon svih uzbuđenja, iako bi bila voljna
pristati daje ustrajao. Ipak, bilo joj je drago što nije. Josiah je doista bio savršen
suprug, nadasve ljubazan i staložen. Kao što je i obećao kad ju je zaprosio, i dalje se
ponašao poput njezina najboljeg prijatelja. Vozeći se prema središtu grada, opušteno
su razgovarali o predstojećem putovanju. Josiah je tvrdio da će biti oduševljena
Wyomingom i obećao je da će je naučiti pecati. Annabelle nije mogla zamisliti ljepše
bračno putovanje, a kada je to glasno izrekla, Josiah se složio s njom.
U New York su stigli u pet popodne, upravo na vrijeme da uhvate drugi vlak koji
je kretao sat kasnije. Ušavši u prostrani odjeljak prvoga razreda, Annabelle je
oduševljeno pljesnula dla nom o dlan.
— Ovo je fantastično — uskliknula je, svrnuvši pogled pun radosti na Josiaha.
— Prava si mala šašavica - nasmijao se. - Jesam li ti već rekao da te volim? -
dodao je. Privukavši je u zagrljaj nježno ju je poljubio.
Sljedeći dan proveli su u kratkom obilasku Chicaga. Stigli su i malo otpočinuti u
sobi hotela Palmer House, a uvečer su nastavili putovanje vlakom prema zapadu.
Josiah je doista mislio na sve, trudeći se da joj putovanje bude što manje naporno.
Doista ju je želio usrećiti. Nakon tragedije koju je doživjela, zavrijedila je biti sretna.
U trenutku kada je vlak napuštao Grand Central Station, sam sebi tiho se zakleo daje
nikada neće iznevjeriti. Iskreno je namjeravao održati obećanje.
Do šest popodne, kada su Annabelle i Josiah vlakom krenuh iz New Yorka, Hortie još
nije rodila. Porod je bio iznimno težak, a trudovi neizdržljivi. Dijete je očito bilo
prilično veliko za sitnu ženu poput nje. Satima je vrištala previjajući se u bolovima,
ali nije htjelo izići. James se, nakon što je ručao s prijateljima, vratio kući i začuvši
njezino glasno vrištanje, toliko se uznemirio daje morao popiti nekoliko čaša oštrog
pića. Malo potom ponovo je izišao iz kuće. Pomisao da se Hortie toliko muči, bila mu
je prilično nelagodna, ali ionako joj nije mogao pomoći. Napokon, to je nešto što
žene moraju same odraditi. Bio je uvjeren da će liječnik, dvije medicinske sestre i
njezina majka učiniti sve što je potrebno.
U dva ujutro, kada se mrtav pijan vratio kući, čuvši da se dijete još nije rodilo,
prilično se začudio. Daje bio pri sebi, kao što nije, zacijelo bi opazio daje njegova
punica prilično uznemirena. Hortie je, srećom po njega, dotad već bila toliko
iscrpljena da više nije mogla glasno vrištati. Ipak, iz sobe u kojoj je rađala
povremeno se čulo prigušeno stenjanje i cviljenje. Duboko uz- dahnuvši pošao je na
spavanje u sobu koja je bila najdalje od te i jastukom pokrio glavu. Napokon, u pet
ujutro, punica gaje probudila kazavši mu daje dobio sina teška četiri i pol kilograma.
Porod je bio toliko težak daje njezina kći zamalo izdahnula, ali
to mu nije rekla. Da nije bio toliko pijan, i sam bi shvatio. Zahvalio joj je na novosti i
nastavio spavati, rekavši da će ujutro pogledati Hortie i dijete. Ionako nije bilo koristi
od toga da ustaje, budući da ju je liječnik morao zašiti nakon poroda.
Hortie je bila potpuno iscrpljena od poroda koji je trajao ukupno dvadeset šest
sati. Prije šivanja dali su joj kloroform i njezini jecaji napokon su se utišali. Porod je
bio toliko težak daje zamalo umrla. Doduše, još uvijek je postojala opasnost od
infekcije pa nisu mogli bit sigurni da će preživjeti. Ali dijete je, za razliku od lije, bilo
potpuno čilo i zdravo. Hortie je doista postala majkom na najgori mogući način koji
se mogao zamisliti. Njezina majka mjesecima će šapatom svojim prijateljicama
prepričavati strahote koje je njezina kći te noći pretrpjela. Ali sve što će ikada izreći
u javnosti, bit će vijest daje dijete stiglo i da se oboje osjećaju dobro. Pojedinosti o
tome kako je prošao porođaj nisu bile za muške uši. O tome su isključivo raspravljale
žene, iza zatvorenih vrata, dobro pazeći da njihovi muževi slučajno ne načuju bilo što
o agoniji kroz koju su prolazile rađajući im djecu.
Sljedećega dana, kada je Consuelo od Hortiene majke čula kako je prošao
porođaj, iskreno se sažalila nad mladom majkom. Morala je priznati da s Robertom
nije imala problem a, ali Annabelle se okrenula u njezinoj utrobi i izišla na noge, tako
da se s njom prilično namučila. Pravo je čudo što su obje preživjele. Nadala se da
Annabelle neće morati prolaziti kroz takve muke kada bude rađala. Usto, kod teških
porođaja bilo je teško izbjeći infekciju, iako nitko nije znao zašto. Srećom, u Horti-
enu slučaju poduzete su sve mjere predostrožnosti da se to ne dogodi, a budući da
se zasad dobro držala, nadali su se da će sve biti u redu.
Consuelo je rekla da će joj za koji dan doći u posjet, ali njezina majka sumnjala
je da će Hortie tako skoro moći ustati iz postelje. - Nastojat ćemo je uvjeriti da
ostane ležati cijeli mjesec - rekla je i nastavila pričati kako je James došao nakratko
pogledati nju i dijete. Počešljali su je i stavili joj malo rumenila na lice, ali samo je
plakala. Bio je vrlo ponosan na sina, ali nije se osobito trudio utješiti Hortie.
Consuelo se, htjela-ne htjela, morala
prisjetiti Arthura, koji je prema njoj nakon porođaja uvijek bio iznimno pažljiv,
suosjećajan i pun razumijevanja. Za mlada čovjeka poput njega, to je doista bilo
neobično. Imala je osjećaj da ce 1 J°siah biti takav prema Annabelli, ali James je još
uvijek bio veliki dječak i nije imao pojma što znači donijeti dijete na svijet- Prisjetila
se kako je na vjenčanju rekao da uskoro očekuje jos jednog sina. Hortie je na to
samo zakolutala očima. Znajući kroz što upravo prolazi, Consuelo se sažalila nad
njom. Na kraju, odustala je 0j zamisli o posjetu i istog popodneva poslala joj košaru
voća i veliki buket cvijeća, sa željama za brzim oporavkom. Bilo je to sve što je
mogla učiniti. Hortie je bila u dobrim rukama i preostalo je jedino nadati se da će sve
biti u redu. Ali jedno je sigurno: nikada više neće biti bezbrižna djevojka kakva j e }3jla
To poglavlje njezina života je završeno.
Na krajU) ispostavilo se daje Hortie ustala iz postelje nakon tri tjedna. Dijete je dobro
napredovalo i pronašli su mu dojilju, a Hortiene su grudi povezali da zaustave
curenje mlijeka. Još uvijek je
bila prilično nesigurna na nogama, ali sve ostalo bilo je u redu. Bila je mlada i
zdrava i sve u svemu, brzo se oporavila. Srećom, izbjegla je infekciju pa više nije bila
u opasnosti. Consuelo ju je u međuvremenu nekoliko puta posjetila. James se
presijavao od ponosa na svoga velikog i snažnog sina. Odlučili su da će se zvati
Charles. Maleni je doista lijepo napredovao, a ti i tjedna nakon porođaja Hortie se
vratila u New York. Bila je sretna Što ide kući. Consuelo je također, istog dana,
otputovala iz Newporta.
U praznoj kući, bez Annabelle, koja je uvijek unosila živost i veselje u prostor,
osjećala se prilično usamljeno. Nedostajao joj je njezin smijeh, njihovi razgovori i sve
one male stvari koje su cmile Zajedno. Kućaje bez nje jednostavno bila tiha poput
grob- mce. Sva težina života udovice odjednom se sručila na njezina leđa, ne
ostavljajući joj puno nade u vedriju budućnost. Samoća J u je pritiskala poput teška
tereta i jedino što ju je tješilo bila je pomisao da će se mladenci za dva dana vratiti s
medenoga mjeseca. Nedavno je u prolazu susrela Henryja Orsona i kratko s
njim porazgovarala. I on je izgledao usamljeno. Josiah i Anna- belle doista su svojom
vedrinom unosili svjetlo u živote svih koji bi se našli u njihovoj blizini. Bez njih, svi su
se osjećali potišteno. Consuelo, Hortie i Henry jedva su čekali da se vrate.
Napokon, na sveopću radost, stigli su. Čim su izišli iz vlaka, Annabelle je ustrajala
da podu u posjet njezinoj majci. Consuelo je bila presretna kad ju je vidjela.
Preplanula od sunca, Annabe- lle je bila vedra i opuštena. D jelovala je prilično
sretno. Josiah je također dobro izgledao. Još uvijek su se jedno prema drugome
odnosili poput dvoje nestašnih školaraca, smijući se i zbijajući šale na račun svega
oko sebe. Annabelle je rekla da ju je Josiah naučio pecati i pohvalila se kako je
uspjela uloviti ogromnu pastrvu. Josiah je zbog toga bio prilično ponosan na nju.
Cesto su odlazili na jahanje, planinarili i sve u svemu, doista su uživali u životu na
ranču. Annabelle se ponašala poput djeteta koje se vratilo kući s ljetnih praznika.
Slušajući je i gledajući, njezinoj majci bilo je teško povjerovati da joj je kći sada
udana žena. Usto, izraz njezina lica bio je jednako naivan i bezazlen kao i prije. Na
njemu nije bilo ničega po čemu bi mogla pretpostaviti daje njezina kći trudna, a bilo
joj je neugodno pitati. Kako god, Annabelle je i dalje izgledala poput vedre i
bezbrižne djevojke kakva je bila kada je otišla. Raspitivala se o Hortie i Consuelo joj
je odvratila daje dobro. Nije ju željela uplašiti pričama o teškom porodu. Usto, to
ionako nije bila tema o kojoj bi mogle raspravljati pred Josiahom. Stoga je
jednostavno rekla daje s Hortie sve u redu i dodala da su djetetu nadjenuli ime
Charles. Sto se ostalog tiče, Hortie će joj sama ispričati, bude li htjela. Iskreno se
nadala da neće. Takva priča bila je previše strašna za mladu ženu koja još nije
rodila, osobito ako je na putu da uskoro doživi to iskustvo. Nije imalo nikakva smisla
prestraviti je.
 Ostali su na večeri, a sat potom ustali od stola i oprostili se. Annabelle je prije
odlaska čvrsto zagrlila majku i utješila je obećanjem da će sutra svratiti i ručati s
njom. Consuelo je bi la doista sretna što ih je vidjela, ali istoga trenutka kad su se
v.\ njima zatvorila vrata, samoća se ponovo sručila na njezina leđa poput teška
tereta. Proteklih dana jedva daje išta jela. Osjećala
se previše usamljeno kada bi potpuno sama sjedila za stolom u blagovaonici.
Kao stoje i obećala, sljedećega dana Annabelle je došla ručati s majkom. Bila je
odjevena u krasan mornarsko plavi kostim, jedan od onih koji su pripadah garderobi
udane žene. Njih dvije prije vjenčanja pobrinule su se da Annabelle ude u brak
solidno opremljena stvarima poput tih, ali kći je, unatoč kostimu, visokim
potpeticama i vjenčanom prstenu, majci i dalje izgledala poput djevojčice. A tako se i
ponašala. Tijekom ručka bila je vedra i opuštena, veselo čavrljajući o svemu. Upitala
je majku čime se bavila minulih dana i Consuelo je morala priznati da već dugo nije
izišla iz kuće. Rekla je daje ostala u Newportu dulje nego inače, uživajući u toplim
danima rane jeseni. Dodala je i da ima namjeru vratiti se volontiranju u bolnici.
Očekivala je da će Annabelle reći kako će joj se rado pridružiti ili, možda, da će
nastaviti s radom u traumatološkoj bolnici, ali ono što je čula doista ju je prenerazilo.
Annabelle je izjavila da namjerava poći volontirati u useljeničku bolnicu na Ellis
Islandu. Kazala je kako će to biti znatno zanimljiviji i veći izazov za nju, a budući da
su imali kroničan nedostatak osoblja, tamo će joj napokon vjerojatno pružiti priliku
da pomogne u radu s oboljelima. Željela je više od pukog promatranja ili nošenja
hrane na poslužavnicima. Začuvši to, Consuelo se prilično uznemirila.
—Jesi li svjesna da ti ljudi boluju od svakakvih zaraznih bolesti koje su donijeli iz
svojih zemalja? Nerijetko dolaze u Ameriku u više nego očajnu stanju. Ta je zamisao
suluda! Sjeti se kako si teško preboljela gripu, a tamo se možeš zaraziti nečim puno
gorim. Ne dolazi u obzir da se upustiš u takvo što — rekla je, zdvojno odmahnuvši
glavom. Ali, Annabelle je sada bila udata žena i Consuelo je znala da joj više ne
može određivati što će činiti. Takvo što sada je bilo u Josiahovoj nadležnosti. Prilično
zabrinuta, upitala je kćer zna li njezin muž što joj je na umu. Annabelle se
osmjehnula i rekla da zna, dodavši kako je Josiah prilično osjetljiv na ljudsku
tragediju i da je oduvijek imao razumijevanja za njezino zanimanje za medicinu.
Dapače, u tome
ju je još i poticao. Kako bilo, nije imao ništa protiv da započne volontirati na Ellis
Islandu.
— Alija imam — odvratila je Consuelo, namršteno se zagledavši u kćer.
— Majko, imaj na umu da sam najgoru moguću gripu zaradila medu gomilom
otmjenih ljudi na nekoj od zabava, a ne medu siromašnim useljenicima.
— To je samo još jedan dobar razlog da odustaneš — čvrstim glasom odvratila
je Consuelo. — Ako si se uspjela zaraziti medu civiliziranim ljudima koji paze na
zdravlje i higijenu, zamisli s čime bi sve mogla doći u dodir radeći s onima koji su
živjeli u jezivim uvjetima. Ti ljudi navukli su na sebe kojekakve boleštine. Usto, ako
zatrudniš, što se nadam da uskoro hoćeš, ukoliko još nisi, mogla bi i dijete dovesti u
opasnost. Čudim se da Josi- ahu to nije palo na pamet — dodala je.
Neobičan izraz proletio je licem njezine kćeri, ali nestao je jednako brzo kao što
se i pojavio pa Consuelo nije znala što bi o tome mislila.
— Ne žudim za time da što prije dobijem dijete, majko. Josi- ah i ja želimo se
prije toga malo zabavljati i uživati u životu - odvratila je. Bilo je to prvi put što je
Annabelle progovorila o njihovim planovima za budućnost i Consuelo je bila prilično
iznenađena. Pitala se rabi li njezina kći koju od novih ili možda starih metoda protiv
začeća. Ipak, nije se usudila pitati.
— Kada ste to odlučili? — raspitivala se, budući daje po onome što je Annabelle
upravo izjavila bilo jasno da nije zatrudnjela tijekom medenog mjeseca.
—Jednostavno se osjećam premladom za dijete — odvratila je Annabelle,
zaobilazeći izravan odgovor. — S djecom dolaze obveze, a nas dvoje želimo se još
malo provesti prije nego što proširimo obitelj. Rado bismo putovali i obišli još koja
mjesta. Iduće godine možda pođemo u Kaliforniju. Josiah kaže da je San Francisco
prekrasan, a želio bi me odvesti i u Grand Canyon. Zatrudnim li, mogu zaboraviti na
to.
— Grand Canyon neće ti nikamo pobjeći - razočarano je odvratila Consuelo. -
Zao mije što to čujem. Veselila sam se
pomisli na unuke - tužno je dodala. Sada se više nije imala čemu veseliti. Osim
Annabellinim povremenim posjetima. Znala je da kći neće moći dolaziti k njoj onoliko
često koliko bi to ona željela. Unuci bi doista dali svrhu njezinu životu. Ispunili bi
prazninu nastalu Annabellinom udajom.
- Imat ćeš ih - tješila ju je kći. - Samo ne još. Strpi se malo. Kao što Josiah
kaže, bit će i više nego dovoljno vremena za sve — dodala je. Istina, ponovio je to
nekoliko puta tijekom njihova medenog mjeseca, a njoj nije preostalo drugo nego da
se složi. Napokon, bio je njezin muž i dužnost supruge nalagala joj je poštivati
njegove odluke.
- Ipak, ne želim da radiš u bolnici na Ellis Islandu. Mislila sam da te posve
zadovoljava volontirati na način na koji si to prije činila — ustrajala je Consuelo. Po
njezinu mišljenju, rad u traumatološkoj bolnici bio je najviše što bi si njezina kći
mogla dopustiti. Zamisao da netko poput nje pode volontirati na Ellis Island bila je
suluda.
- Uvjerena sam da će mi tamo biti neusporedivo zanimljivije raditi. Usto, imat
ću prigodu naučiti puno toga što dosad nisam znala — odvratila je Annabelle.
- O čemu govoriš? — zgranuto je upitala Consuelo. — Kakve bi potrebe imala
išta više o tome naučiti? Imaš li u planu nešto o čemu ja ništa ne znam? — dodala
je, pozorno se zagledavši u kćer. Annabelle je oduvijek bila prilično znatiželjna,
osobito kada se radilo o medicini. Ah nikada prije nije glasno izrekla da bi voljela
proširiti svoje znanje na tom području.
- Nemam, majko — tužno je odvratila Annabelle. - Jedino što želim jest pomoći
ljudima i mislim da sam sposobna učiniti nešto više od onoga što mije bilo dopušteno
u bolnicama u kojima sam dosad volontirala - tiho je dodala, znajući da majka nema
pojma o njezinoj želji da postane liječnicom. Bio je to jedan od onih snova koji se
ionako nikada neće ostvariti. Stoga, kakve je svrhe imalo pričati o tome? Kad bi
začula takvo što, majka bi se zacijelo uznemirila, a to je doista bilo posljednje što bi
Annabelle željela postići. Ipak, iako nikada neće biti liječnica, volontirajući na Ellis
Islandu mogla bi se tom zvanju približiti
najviše što je moguće. Napokon, bolnica za useljenike bila je pretrpana, a osoblja
koje bi se brinulo o njima bilo je premalo i zacijelo bi dobila priliku za rad s
bolesnicima. Henry Orson to joj je osobno predložio. Poznavao je jednoga od
liječnika koji je tamo radio i obećao joj da će je upoznati s njim. Josiah je vjerovao
njegovoj prosudbi i složio se s tim.
Nakon ručka s majkom, Annabelle se uputila k Hortie. Vidjevši koliko je u
međuvremenu smršavjela, prilično se iznenadila. Usto, djelovala je umorno i
iscrpljeno. Još uvijek je provodila puno vremena u postelji, ali ipak, ustajala je češće
nego prije. Dijete je bilo lijepo i veliko, ali Hortie je izgledala kao da se vratila s
bojišta, a po njezinim riječima, tako se i osjećala.
- Bilo je i više nego jezivo - iskreno je priznala očiju punih suza. - Nitko nikada
nije rekao da bi moglo biti tako. Mislila sam da ću umrijeti. Majka kaže da zamalo i
jesam. Zamisli, James je rekao da želi još jednoga sina. Čini se da pokušava osnovati
dinastiju ili nogometnu momčad. Još uvijek nisam u stanju sjediti. Sva je sreća što
nisam dobila infekciju. To bi me zacijelo pokopalo, kao i Aimee Jackson — drhtavim
je glasom rekla, još uvijek pod dojmom strahota koje je preživjela. Annabelle se nije
mogla ne upitati vrijede li djeca prolaska kroz takav pakao. Istina, Hortien sin bio je
predivan, ali bilo bi doista tragično daje umrla rađajući ga, što se, po svemu sudeći,
zamalo dogodilo. To što joj je upravo povjerila doista je zvučalo i više nego jezivo. -
Dvadeset šest sati bez prestanka sam vrištala - nastavila je. - Nisam sigurna da bih
ponovo mogla proći kroz to. MožeŠ li zamisliti što bi tek bilo da sam morala roditi
blizance? Dvoje u jednoj noći! Radije bih se ubila nego to doživjela - rekla je,
pogleda ispunjena užasom od same pomisli na to, iako nije prošlo vise od pola
godine kako je tvrdila da bi bilo krasno dobiti blizance. Po svemu sudeći, donošenje
djece na svijet pokazalo se znatno težim i ozbiljnijim poslom nego što je to mogla i
sanjati. Anna- belle je bila zgranuta time što je upravo čula. Kada se sve skupa uzme
u obzir, bila je posve zadovoljna što još nije trudna.
-Sto je s tobom? — znatiželjno je upitala Hortie, odjednom znatno više nalik sebi
nego prije nekoliko trenutaka. — Kako je
prošao medeni mjesec? Je li seks bio fantastičan? Nije li strašno što tako dobra stvar
mora završiti djecom? Ali, imaš li sreće, ne mora uvijek. Sto misliš, jesi li zatrudnjela?
— Nisam — hitro je odvratila Annabelle. — Ima vremena, nikamo nam se ne
žuri. Sudeći po tome što si mi upravo rekla, nisam sigurna da bih uopće željela
djecu.
— Majka me je upozorila da o tome ne pričam ženama koje nisu rađale —
odvratila je Hortie. — Zao mije što sam te prestrašila — pokajnički je dodala.
— Ne brini, sve je u redu — osmjehnula se Annabelle, zadovoljna što su zaobišle
temu njezina intimnog života. - Ipak, sretna sam što još nisam trudna.
Kucanje na vratima prekinulo ih je u daljnjem razgovoru. Trenutak potom
nasmiješena dojilja ušla je u sobu noseći Hor- tiena sina. Umorno uzdahnuvši Hortie
se zabacila unatrag u jastuke i primila ga u naručje. Bio je slatko djetešce, bucmastih
obraščića i ručica.
— Valjda je vrijedan sve te muke - nesigurno je izjavila Hortie promatrajući
usnula sina. Malo potom vratila gaje dojilji. Nije ga voljela dugo držati uza se.
Majčinstvo ju je plašilo, a usto, nije mu još oprostila agoniju koju joj je priredio.
Znala je da će je još dugo pamtiti, ako ne i zauvijek. Pričekalaje da dojilja uzme
dijete u naručje i iziđe iz sobe, a potom svrnula pogled na Annabellu. — Majka kaže
da ću sve to uskoro zaboraviti. Sumnjam daje tako. Bilo je doista grozno - ponovila
je. —James nema pojma o tome, a ne smijem mu reći. Muškarcima se o tome ne
govori.
Annabelle je pomislila kako je to doista glupo pravilo. Napokon, daje Hortie
slučajno umrla, Jamesu bi morali objasniti zašto se to dogodilo. Kao i bilo kome
drugome. Unatoč tome, sve je trebalo ostati obavijeno velom tajne. Ako bi porod
prošao kako treba, od svih se očekivalo da se pretvaraju kako je proteklo lijepo i
lako.
 — Ne razumijem zašto ne bi smio znati. Ja bih Josiahu sve ispričala. Nema toga
što mu ne bih mogla reći. Uostalom, ako i ne bih, sigurna sam da bi me pitao.
— Nisu svi muškarci isti. James je drukčiji. I puno je mladi od Josiaha. Kad
pogledaš, mogao bi ti biti ocem, a tako se donekle i ponaša. Dakle, jeste li se vas
dvoje dobro zabavili?
— Odlično — osmjehnula se Annabelle. — Naučila sam pecati, a svaki dan
provodili smo sate jašući prekrasnim krajolicima.
— Sto si još naučila? - upitala je Hortie, zločesto se osmjeh- nuvši. Annabelle se
očito pravila nevjestom. — Mene je James tijekom medenog mjeseca podučio nekim
doista zanimljivim stvarima — dodala je. Annabelle je mogla pretpostaviti kojim, iako
joj nije bilo ni na kraj pameti raspitivati se o pojedinostima. Napokon, govorkalo se
da je James, prije nego što se oženio, često boravio u javnim kućama. Hortie očito
nije osobito marila za to, ali po svemu sudeći, tamo je štošta naučio. Kako bilo,
Annabelli je bilo puno draže što je u braku s osobom poput Josiaha, iako proširenje
obitelji zasad nije bilo u planu. Ionako bi prije svega trebali pronaći kuću u kojoj će
živjeti. Njegov stan bio je premalen za njih i dijete.
Shvativši da se Annabelle ne obazire na njezina dvosmislena pitanja i primjedbe,
Hortie je napokon odustala od daljnjeg raspitivanja o njezinu intimnom životu. Usto,
bila je umorna i rekla je da mora malo otpočinuti. Annabelle se brzo oprostila s njom
i pošla kući. Veselila se što ju je vidjela, sinjoj je bio prekrasan, ah priča o porodu
prilično ju je potresla. Željela je jednoga dana imati dijete, ali pomisao da bi morala
proći kroz sve to da ga dobije doista ju je. strašila. Usto, tko bi znao kada bi se to
moglo dogoditi? Voljela bi da je nakratko mogla uzeti Charlesa u naručje, ali Hortie
joj to nije ponudila, a bilo je očito da ni sama ne uživa u tome. Ipak, u svjetlu
proživljenog iskustva, mogla ju je razumjeti. Hortie je trebalo vremena da se privikne
na dijete i razvije majčinski nagon, jednako kao što nekim ljudima treba vremena da
se priviknu na brak. Ni ona ni Josiah nisu se na to još potpuno priviknuli.
9. POGLAVLJE
studenom, kada je društvena sezona bila u punom jeku,
Hortie je već bila na nogama. Njezin stari duh ponovo se vratio, zajedno s dobrim
raspoloženjem. Josiah i Annabelle nerijetko bi svratih k njoj i Jamesu na neku od
brojnih zabava koje su priređivali. Malom Charlesu bilo je već gotovo tri mjeseca, a
upravo toliko Annabelle i Josiah bili su u braku.
Gotovo preko noći, njih dvoje postali su najpoželjniji i najpopularniji par u New
Yorku. Svatko ih je želio vidjeti na svojoj zabavi i neprestano su dobivali brojne
pozive. Opušteni, razigrani i uvijek spremni na šalu, djelovali su jednostavno
neodoljivo. Daleko od svake površnosti, bili su vješti i u ozbiljnim raspravama, bilo o
politici, znanosti ili umjetnosti. Cesto bi s Henryjem, kad bi svratio k njima na večeru,
satima živahno raspravljali o pročitanim knjigama. Dijelili su mnoštvo zajedničkih
interesa, a kada se nisu imali volje upuštati u ozbiljne teme, provodili su vrijeme
kartajući, uz puno smijeha i dobrog raspoloženja.
Josiah i Annabelle objedovali su s Consuelom najmanje dvaput na tjedan, a
katkad i češće. Annabelle se trudila provoditi s majkom što je više moguće vremena.
Znala je daje usamljena, iako se Consuelo nije nikada žalila. Držala se
dostojanstveno i samozatajno, u svakom trenutku spremna pružiti ljubav i pažnju.
Iako je silno željela unuke, nije više s kćeri razgovarala o tome. Ipak, nije mogla ne
opaziti kako se Annabelle prema Josiahu odnosi kao prema svom pokojnom bratu.
Unatoč tomu što je bila udana žena, jednim djelom i dalje je bila velika djevojčica.
Ali činilo se daje Josiah očaran tom njezinom osobinom i da uživa ponašati se prema
njoj kao prema djetetu.
Kao što je i obećao, Henry ju je upoznao s liječnikom koji je radio na Ellis Islandu
i Annabelle je uskoro počela volontirati u
bolnici na otoku. Posao je bio prilično težak i naporan, a najčešće je radila s
bolesnom djecom. Iako joj to nikada ne bi priznala, ispostavilo se daje njezina majka
bila u pravu. Mnogi useljenici bili su ozbiljno bolesni, a zaraza se medu njima brzo
širila. Ali rad u bolnici doista ju je oduševljavao i nije željela odustati. Svaki puta
kada bi se susreli, zahvaljivala je Henryju što joj je omogućio to iskustvo. Josiah je
bio vrlo ponosan na činjenicu što njegova žena obavlja tako težak posao, unatoč
tomu što mu je Annabelle rijetko prepričavala pojedinosti. Ali znao je da joj rad u
bolnici i s useljenicima puno znači i daje cijelim svojim bićem posvećena tom poslu.
Na Ellis Island odlazila je triput na tjedan. Nakon dugih i napornih sati koje, sve u
svemu, ne bi mijenjala ni za što na svijetu, kući se uvečer često vraćala posve
iscrpljena. Najčešće je radila u bolničkom odjelu na južnoj strani otoka, ali katkad
bije poslali u aulu u kojoj su se obavljali razgovori s useljenicima da pomogne pri
registraciji i provjeri njihove dokumentacije. Ogromna prostorija bila je teško
oštećena požarom prije šesnaest godina, ali dio u kojem je radila nakon tri godine je
obnovljen. Useljenici su tu čekali na registraciju i pregled dokumenata u odjeljcima
koji su izgledali poput velikih kaveza. Većina njih bili su snažni fizički radnici, mnogi
sa ženama i djecom. Pojedini su dolazili vjenčati se s mladenkama koje nikada nisu
vidjeli ili su ih jedva poznavali. Manji dio useljenika, oko dva posto, morao je biti
vraćen u zemlje odakle su došli, što je doista bilo frustri- rajuće, kako za njih, tako i
za osoblje. Strahujući od deportacije, ljudi su u očajanju bili spremni poslužiti se
svim mogućim lažima samo kako bi ostali. Duboko suosjećajući s njima, Annabelle je
često prelazila preko njihovih nejasnih ili netočnih odgovora. Nije imala srca odbiti
njihove zahtjeve i time zapečatiti deportaciju.
Pedeset tisuća ljudi svakoga mjeseca dolazilo je na Ellis Island, a daje Consuelo
mogla doći u situaciju vidjeti ih, bila bi znatno više zabrinuta za Annebelle nego što
je bila. Mnogi od njih bili su u očajnu stanju, a bilo je i bolesnih. Takvi su odmah po-
slani u otočni bolnički odjel. Bilo je sretnika koji bi kroz cijelu
proceduru prošli u roku nekoliko sati, ali oni koji su bili bolesni ili nisu imali urednu
dokumentaciju mogli su mjesecima pa čak i godinama ostati u karanteni ili u
skupnim spavaonicama na otoku. Svaki od useljenika morao je imati dvadeset pet
dolara, a oni koji su iz bilo kojeg razloga bili sumnjivi, do daljnjega su zadržavani u
pritvoru. Bolesnici su bili smještani u jednu od 275 bolničkih postelja, što znači daje
Annabelle imala pune ruke brinući se za njih, ali činila je to s voljom i radošću.
Liječnika i medicinskih sestara bilo je premalo i nedvojbeno su bili dovoljno
preopterećeni da dio posla prepuste volonterima poput Annabelle, što ju je nadasve
veselilo, u protivnom ne bi nikada dobila priliku raditi s bolesnicima. Pomagala je pri
porođajima, brinula se za bolesnu djecu i asistirala prilikom pregleda očiju na
trahom, kojim su mnogi useljenici bili zaraženi. Pojedini su pokušavali prikriti
simptome, strahujući da će biti deportirani. Drugi, kod kojih je postojala sumnja da
su oboljeli od ospica, šarlaha ili difterije, smješteni su u karantenu, ali to je bio odjel
u koji Annabelle nije smjela ulaziti, kao ni u sobe u koje su bili smješteni oboljeli od
teških zaraznih bolesti, koji nažalost nikada neće napustiti Ellis Island. Ali osim toga
smjela se kretati gotovo posvuda, a liječnici s kojima je radila često su bili zadivljeni
njezinim smislom za postavljanje točnih dijagnoza. Za osobu koja nije imala formalno
medicinsko obrazovanje ni osobito iskustvo u radu s pacijentima, njezino znanje bilo
je doista zapanjujuće. Bilo je doista teško vjerovati daje sve to naučila samo iz
knjiga. I više od toga, njezina urođena sklonost medicini učinila ju je savršenom
osobom za rad s bolesnim ljudima. Pacijenti su je voljeli i imali su potpuno
povjerenje u nju. Unatoč tomu što bi katkad u jednom danu pregledala više stotina
pacijenata, bilo sama, ako se radilo o manjim tegobama, bilo pomažući liječnicima u
težim slučajevima, uvijek je bila strpljiva i puna razumijevanja.
Odjel za oboljele od tuberkuloze pripadao je jednima od najtužnijih u bolnici i
Consuelo bi zacijelo dobila slom živaca daje znala kako Annabelle tamo često
volontira. Iako joj to nikada nije priznala, kao uostalom nijosiahu, najteži pacijenti
najviše su
je zanimali. Boraveći uz njih i pomažući im, stjecala je neophc >ii no znanje i
iskustvo za budući rad s teško oboljelim ljudima .
Jednom prigodom, vrativši se kući oko deset navečer, nakon što je cijeli dan
provela u bolnici, zatekla je Henryja ijosiaha k.i ko razgovaraju u kuhinji. Čim ju je
ugledao, Josiah je pogledao na sat i rekao kako se doista ne bi trebala tako dugo
zadržavati na poslu. Osjećajući se krivom, ispričala se, kazavši kako doista nije imala
srca odvojiti se od djece oboljele od tuberkuloze koja su trebala njezinu pomoć.
Josiah joj je odmah prišao i nježno je zagrlio, odvrativši kako nije važno, jer su on i
Henry prekrati li vrijeme kuhanjem i razgovorom o poslu. Opazivšidaje mrtva umorna
i kako još uvijek dršće od hladnoće nakon putovanja brodom, rekao joj je da sjedne
za stol i stavio pred nju tanjur tople juhe pa nastavio s kuhanjem.
Tijekom večere, kao i uvijek, živahno su razgovarali o svemu i to joj je pomoglo
da nakratko svrne misli s teško oboljelih pacijenata. Voljeli su razmjenjivati mišljenja
o politici ili o zastarjelim društvenim pravilima kojih su se ljudi još uvijek držali, a
njihove rasprave često su bile oštre i dinamične. Ali unatoč razlikama u mišljenju, bili
su najbolji prijatelji. Annabelle je zavoljela Henryja gotovo koliko ijosiaha. Na
odredeni način, on joj je također postao poput brata koji joj je tako silno nedostajao.
Ipak, te večeri bila je preumorna da bi dulje sudjelovala u razgovoru, a budući da
su Josiah i Henry upravo bili usred vruće rasprave oko nekoga političkog pitanja,
poželjela im je laku noć i pošla na spavanje. Izišavši iz vruće kupke,
navuklajespavaćicu i s uzdahom olakšanja skliznula pod pokrivače. Kada se Josiah
napokon pojavio u sobi, zatekao ju je u čvrstu snu. Ali čim je legao pokraj nje,
probudila se. Sneno ga pogledavši, okrenula se prema njemu. — Oprosti mi što sam
vas ostavila same. Bila sam doista umorna — pospano je izgovorila i stisnula se uz
njega. 1 )o ista je uživala s njime dijeliti postelju. Iskreno rečeno, uživala je u
svakom trenutku provedenu s njim i jedino čemu se nadala bilo je da i on jednako
uživa u vremenu provedenu s njom. Katkad nije bila posve sigurna u to. Annabelle
nije znala kako se od nositi prema muškarcima i njihovim slabim točkama. Ali jedno
je bilo sigurno: za supruge ne vrijede ista pravila kao za oca ili brata. Njima očito
treba pristupiti na znatno suptilniji način. U najmanju ruku, sve to bilo je prilično
zbunjujuće.
— Ne govori gluposti - blago je odvratio. — Imala si naporan dan. Mogu to
razumjeti - dodao je, razmišljajući kako je Anna- belle doista divno i nesebično biće.
Nikada joj nije bilo teško raditi za dobrobit drugih. Imala je zlatno srce i doista ju je
volio. Nije o tome ni najmanje dvojio.
Na trenutak je nastala potpuna tišina. Annabelle gaje željela nešto upitati, ali
oklijevala je. Uvijek se sramila započeti razgovor o toj temi. — Sto misliš... bismo li
uskoro mogli... proširiti obitelj — tiho je promucala i osjetila kako se Josiahovo tijelo
naglo ukrutilo. Prošla je cijela vječnost dok nije odgovorio ili se tako barem njoj
činilo. Jednom je već pokušala razgovarati s njim o tome i ni tada mu se nije
svidjelo. Bilo je stvari u vezi s kojima Josiah nije podnosio da se na njega vrši ikakav
pritisak. Ovo je svakako bila jedna od njih.
— Ima vremena za to, Annabelle - hladno je odvratio. — U braku smo tek tri
mjeseca. Ljudima treba vremena da se naviknu jedni na druge. O tome smo već
razgovarali. Daj mi malo vremena i sve će biti u redu. Vršiš pritisak na mene i to mi
se ne sviđa.
— Ne vršim pritisak na tebe. Samo pitam — branila se Annabelle. Nije osobito
žudjela proći kroz ono što je Hortie prošla, ali željela je njegovo dijete i bila je
spremna hrabro se suočiti sa svakim izazovom, ma koliko bio težak.
— To je suvišno pitanje. Dogodit će se kad bude vrijeme za to. Moramo se prvo
skućiti.
Ton njegova glasa bio je prilično oštar, a Annabelle se nije željela prepirati s njim
ni razljutiti ga. Uvijek je bio drag i ljubazan prema njoj, ah kad mu je išla na živce,
povukao bi se u sebe i postao vrlo hladan prema njoj. Katkad bi to trajalo i po
nekoliko dana. Annabelle je svakako željela izbjeći da se stvori jaz između njih.
— Oprosti. Neću to više spominjati — prošaptala je, osjećajući se poput djeteta
stjerana u kut.
— I nemoj - rekao je i okrenuo joj leda. Uvijek je prema njoj bio pun
razumijevanja i mogli su o svemu razgovarati, ali ne i o tome. To je bila njegova
slaba točka. Nekoliko minuta prošlo je u napetoj tišini. Josiah je potom ustao i bez
riječi izišao iz sobe. Dugo je budna čekala da se vrati i ne dočekavši ga, napokon je
zaspala. Ujutro, kada se probudila, već je bio odjeven. Tako je bilo svaki put. Bio je
to način na koji bije kažnjavao što mu je dosadivala, šaljući joj nijemu poruku da
ubuduće više ne pokušava vršiti pritisak na njega.
Sljedećega tjedna pošla je u posjet Hortie i našla je u suzama. Kroz jecaje joj je
povjerila daje opet trudna. Bila je izvan sebe od očaja. Dijete će se roditi u srpnju,
jedanaest mjeseci nakon Charlesa. James je također bio izvan sebe, ali od sreće.
Nadao se da će dobiti još jednoga sina. Sjećanje na muke koje je preživjela tijekom
prvoga porođaja još uvijek je bilo svježe i Hortie je bila toliko prestravljena pomišlju
da će ponovo morati proći kroz to, da nije imala snage ustati iz postelje. Po cijele
dane samo je ležala i plakala. Annabelle ju je pokušala utješiti, ali nije znala kako.
Sve što je uspjela smisliti bilo je da drugi porođaj vjerojatno neće biti tako težak.
Hortie nije bila uvjerena u to.
— Opet ću izgledati poput krave - kukala je. - James me sve vrijeme nije želio ni
pipnuti. Život mije uništen. Ovoga puta mogla bih doista umrijeti — dodala je,
nadlanicom brišući suze. — Zamalo jesam.
— Nećeš umrijčti - čvrstim glasom odvratila je Annabelle, nadajući se daje u
pravu. — Uz tebe će biti iskusan liječnik i tvoja majka. Neće dopustiti da ti se išta
dogodi - uvjeravala ju je, iako su obje znale da ima žena koje unatoč svim mjerama
predo- strožnosti umiru tijekom poroda ili neposredno nakon njega. - Ne može biti
gore nego što je bilo - dodala je.
Ali Hortie je bila neutješna. - Zamisli, ne mogu čak reći ni da volim djecu —
priznala je. - Mislila sam da će Charles biti poput velike lutke. Ali on samo jede, sere
i vrišti. Hvala Bogu što ga nisam morala dojiti. Zašto staviti život na kocku za takvo
što?
 — Zato jer je to ono što žene u braku čine. Rađaju djecu — oštro je odvratila
njezina majka koja se upravo pojavila na vratima. — Trebala bi biti sretna što
svojemu mužu možeš roditi djecu — dodala je, zagledavši se u kćer pogledom punim
neodobravanja. Svima su bili poznati slučajevi kada žena nije mogla zanijeti pa ju je
suprug ostavio i potražio drugu. Pomislivši na to, Anna- belle je odjednom shvatila
kako je Josiah zbog toga nikada ne bi ostavio. Pretpostavljala je da bi 11111 trebala
biti zahvalna na tome. Kako bilo, mali Charles sviđao joj se puno više nego njegovoj
majci. Ipak, mogla je razumjeti svoju prijateljicu. Dvoje djece u manje od dvije
godine braka nije bilo malo.
— Sebična si i razmažena - prekorila ju je majka i izišla iz sobe, očito joj stavivši
na znanje kako nema namjeru suosjećati s njom ili plakati nad njezinom sudbom,
neovisno o tomu što je bila uz nju tijekom prvoga poroda i znala je sve o paklenim
mukama koje je njezina kći proživjela. Sve što je ikada rekla o tome bilo je daje
sama preživjela i gore, mučeći se s jednako velikom djecom. Usto, imala je i nekoliko
spontanih pobačaja, a dvoje djece rodilo se mrtvo pa doista nije vidjela razloga da
Hortie izvodi takav cirkus.
— Je li to sve čemu žene služe? Za rađanje djece? — Ijutito je upitala Hortie
nakon što je njezina majka zatvorila vrata za sobom. — Prokletstvo, muškarcima je
život doista lijep. Malo se poigraju s tobom i potom te ostave na cjedilu da sama
obaviš ostatak posla kako znaš i umiješ. Mjesecima te ne žele ni pogledati, a ti si
svakim danom sve deblja, ružnija i jadnija. Riskiraš vlastiti život da bi rodila i što
imaš od toga? Neke žene i umru tijekom poroda. Ali njih to uopće ne zanima. Nakon
svega, jednostavno ti naprave drugo dijete i nastave se zabavljati i izlaziti kao da se
ništa nije dogodilo.
Annabelleje znala, iako o tome nisu razgovarale, daje i Hortie načula priče o tome
kako se James malo previše zabavlja, i to, po svemu sudeći, i sa ženama. Pomisao
da ničiji život ili brak nije savršen na neki je način bila utješna. Josiah zasad nije želio
djecu, ali barem je bila sigurna daje ne vara. Nije bio taj tip muškarca. U stvari,
jedini savršen brak bio je brak njezinih roditelja. Ali
njezin je otac umro, a majka je u četrdeset četvrtoj godini bila tužna i usamljena
udovica. Život doista zna biti okrutan.
Nekoliko je sati slušala Hortiene jadikovke, a potom pošla kući, sretna što je
njezin život ipak jednostavniji, unatoč tome što je Josiah opet bio hladan i suzdržan
prema njoj. Večer prije, dok su razgovarah, nabacila je blagu aluziju o djeci i
budućnosti i to mu se nije svidjelo. Vrativši se kući, zatekla gaje na izlasku. Rekao je
da će s Henryjem večerati u Metropolitan Clubu, jer moraju razgovarati o poslu.
Ostavši sama, Annabelle se zabavila proučavanjem medicinske literature. Sutra će
ponovo poći na Ellis Island. Pokušala je pronaći i pročitati sve što je mogla o za-
raznim bolestima, osobito o tuberkulozi. Iako je posao u bolnici bio prilično težak,
nijednog trenutka nije joj palo na pamet da bi mogla odustati.
Te noći, došavši kući u sitne sate, Josiah ju je zatekao kako spava. Ali osjetivši
kako je, ušavši u postelju, prebacio ruku preko nje i privio je u naručje, Annabelle se
nasmiješila u snu. Sve je opet bilo dobro.
10. POGLAVLJE
Budući dajosiah nije bio osobito blizak s članovima svoje obitelji, Dan zahvalnosti i
Božić proveli su s Annabelli- nom majkom. Također su pozvali i Henryja. Ionako nije
imao ništa drugo u planu, a Consuelo nije imala ništa protiv da im se pridruži.
Napokon, bio je doista zabavan i šarmantan i uvijek je uživala u njegovu društvu.
 Hortie se u međuvremenu pomirila sa sudbinom i privikla na pomisao da će dobiti
još jedno dijete. Nije bila oduševljena time, ali što je, tu je. Tješila se pomišlju da je
ionako namjeravala imati više od jednoga djeteta. Doduše, ne baš toliko brzo nakon
groznog iskustva s prvim porođajem. Kako bilo, preostalo joj je nadati se da će
ovoga puta biti lakše. Ako ništa drugo, mučnine koje su je prikovale uz postelju prvi
put sada su bile znatno rjeđe.
Annabelle je i dalje odlazila volontirati na Ellis Island, unatoč učestalim majčinim
prigovorima. Ali barem ju je prestala gnjaviti pitanjima kada će dobiti unuke. Nakon
što joj je Annabelle glasno i jasno dala do znanja da se to neće dogoditi u bliskoj bu-
dućnosti, izrazila je žaljenje i rekla da više neće navaljivati. Prema Josiahu i dalje se
odnosila kao prema voljenom sinu.
U travnju, svi su bili pomalo šokirani spoznajom da je prošlo već dvije godine od
potonuća Titanica. Sjedne strane, činilo se kao da se tragedija dogodila jučer, a s
druge strane kao daje proteklo puno vremena, barem ako je suditi po tome što se
sve u međuvremenu dogodilo. Annabelle je na godišnjicu smrti pošla s majkom u
crkvu na misu za pokojnike. Consuelo je i dalje bila usamljena, ali postupno se
privikla na život bez muža i sina. Bila je zahvalna Annabelli ijosiahu što provode
toliko vremena s njom. Doista su bili vrlo pažljivi i nesebični.
U svibnju su proslavili Annabellin dvadeset prvi rođendan. Consuelo je tom
prigodom odlučila prirediti malu zabavu na koju je osim Hortie i Jamesa bilo pozvano
još nekoliko mladih parova. Henry se također pojavio, s lijepom djevojkom koju je
nedavno upoznao. Annabelle se nadala da će nešto ispasti iz toga.
Večera je bila nadasve ukusna, a budući daje Consuelo unajmila svirače, nakon
jela svi su ustali od stola i zaplesali. Bila je to doista lijepa zabava i svi su se odlično
proveli. Te noći, kada su po povratku kući legli u postelju, Annabelle je ponovno Jo-
siahu postavila pitanje na koje joj, što je dosad već postalo očito, nije želio
odgovoriti. Za rođendan joj je darovao predivnu zlatnu narukvicu urešenu
dijamantima koja je zadivila sve njihove prijatelje, ali postojalo je nešto drugo što je
željela od njega, a to zacijelo nije bila narukvica. To ju je već mjesecima kopkalo i
htjela je napokon istjerati stvari na čistac.
- Ne želim brak bez djece. Sto ti misliš o tome? — upitala ga je, pogleda uprta u
strop. Ne bude li gledala u njega, možda će mu biti lakše iskreno odgovoriti, tako se
barem nadala. Dosad se između njih nakupilo previše toga neizgovorenoga. Nije
željela vršiti pritisak na njega niti ga napasti, ali nakon devet mjeseci braka štošta je
bilo teško objašnjivo. Doista nije imala namjeru dopustiti mu da se ponovo izvuče s
odgovorom kako ima vremena za to i da nema potrebe žuriti.
- Kada ćemo imati djecu? — upitala je, kada joj nakon nekoliko dugih trenutaka
nije ništa odgovorio.
-Ne znam — iskreno je odvratio. Svrnuvši pogled na njega, opazila je da izgleda
prilično utučeno. - Ne znam što bih ti rekao. Trebam još malo vremena — dodao je.
Glas mu je prilično podrhtavao i Annabelle se odjednom uplašila. Zvučao je kao da bi
se svakoga trenutka mogao rasplakati. Okrenuvši se prema njemu, nježno gaje
pomilovala po obrazu.
-Sve je u redu — rekla je, pokušavajući ga utješiti. — Volim te - šapatom je
dodala. Bilo je toliko toga što nije razumjela, ali nije ga se usudila pitati. -Je li
problem u meni? Postoji li nešto što bih u vezi s tim mogla učiniti? - napokon se
odvažila.
 - Ne — odvratio je, pogledavši je ravno u oči. — Problem je isključivo u meni.
Obećavam ti, poradit ću na tome — dodao je, nježno je zagrlivši. Tog trenutka bili su
bliskiji nego ikada prije i Annabelle se ponadala daje zid koji je Josiah podigao
između njih napokon srušen. Možda će je sada pustiti k sebi. S osmijehom na
usnicama čvrsto gaje zagrlila, nudeći mu ohrabrenje. — Ima vremena. Nikamo nam
se ne žuri.
Znala je da su to iste riječi koje joj je sam već toliko puta izgovorio, ali vidjevši
kako mu se suze slijevaju niz obraze, nije si mogla pomoći.
Consuelo je u lipnju pošla u Newport. U gradu je ionako provodila previše vremena u
kući, a svidjelo joj se biti na moru prije početka sezone. Annabelle je obećala da će
joj se pridružiti sredinom srpnja. Budući da Josiah nije mogao izostati s posla prije
kraja mjeseca, njih dvije imat će sve vrijeme samo za sebe.
Tijekom srpnja, oči cijeloga svijeta bile su uprte u Bosnu, gdje je Srbin Gavrilo
Princip, na temelju naloga čelnika tajne udruge Crna ruka, 28. lipnja 1914. izvršio
atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda, pretendenta na austrougarsko prijestolje,
i njegovu ženu Sofiju, za njihova službenog posjeta Sarajevu. Cilj urotnika udruge
Crna ruka bio je raspad Austro-Ugarske Monarhije i dokinuće njihove vladavine na
Balkanu. Nadvojvoda Ferdinand i njegova žena ubijeni su tijekom vožnje
automobilom, hicima iz pištolja. Sokantna vijest odjeknula je svijetom poput bombe.
Diljem Amerike danima se nagađalo o tome kakve će posljedice taj strašni čin imati
na Europu.
Austro-Ugarska je držala srbijansku vladu odgovornom za atentat i zatražila
potporu od Njemačke. Nakon mjesec dana neuspješnog diplomatskog natezanja, 28.
srpnja Austro-Ugarska je navijestila rat Srbiji i obrušila se na Beograd. Dva dana
poslije Rusija je mobilizirala svoje trupe i pripremila se za rat. Francuska je, u skladu
s postojećim sporazumom, poduprla Rusiju u njezinim ratnim planovima. U samo
nekoliko dana, Europa se počela raspadati poput kule od karata. Dva hitca kojima su
ubijeni austrougarski nadvojvoda i njegova žena bila su dovoljna da
cijelu Europu uvuku u rat. Unatoč protestu domaćina, Njemačke trupe 3. kolovoza
umarširale su u neutralnu Belgiju u namjeri da napadnu Francusku.
U kratkom roku, Rusija, Engleska i Francuska zajednički su objavile rat Njemačkoj
i Austro-Ugarskoj Monarhiji. Amerikanci su bili zgranuti događajima. Biloje doista
teško povjerovati da su do 6. kolovoza sve glavne europske sile ušle u rat.
Annabelle je zbog toga odgodila odlazak u Newport. Budući daje Amerika
surađivala s Francuskom, Italijom i Velikom Britanijom, situacija je, sve u svemu, bila
prilično osjetljiva i željela je ostati uz Josiaha dok se ne vidi što će se dalje događati
u Europi. Doduše, to ipak nije bio njihov rat i zasad nije bilo znakova da bi se u
njega mogli uključiti. I Josiah je to neprestano ponavljao, tvrdeći da nema razloga za
bojazan. Napokon, predsjednik Wilson uvjeravao je američku javnost da nema
namjeru miješati se u europski sukob. Ali, kad bi se nekim slučajem i dogodilo da
Amerika stupi u rat, Josiaha ionako ne bi pozvali u vojsku. Tako je barem sam tvrdio,
podsjetivši je da se udala »za starca«. Annabelle je ipak bila uznemirena.
U Newport su pošli zajedno, krajem srpnja, dva tjedna kasnije nego što je
Annabelle planirala. Dotad je, kao i obično, bila okupirana poslom na Ellis Islandu.
Mnogi od useljenika bili su u strahu za sudbine pripadnika svojih obitelj u europskim
zemljama. Bilo je realno za očekivati da će ratna situacija mnoge od njih spriječiti da
im se pridruže u Americi. Nemali broj njihovih rođaka dotad je već bio mobiliziran.
 U New Yorku, prije odlaska, Annabelle i Josiah često su s Henryjem do kasnih
noćnih sati razgovarali o ratu u Europi tijekom večera u Millbanksu. Čak i u Newportu
pričalo se samo o tome i bilo je doista neobično doživjeti da su najnoviji tračevi
barem jednom prepustili vodeće mjesto događajima u svijetu.
Na večeri priređenoj u proslavu Annabelline i Josiahove prve godišnjice braka,
Consuelo je opazila daje par bliskiji nego ikad, iako joj nije promaklo da su oboje
znatno ozbiljniji. Ali, s obzirom na situaciju u svijetu, to je bilo razumljivo. Henry je
također došao iz New Yorka kako bi zajedno s njima proslavio godišnjicu.
Prvoga kolovoza Hortie je rodila, ovoga puta djevojčicu. Porođaj je bio dug, ali ni
približno težak kao prvi. Louise, kako su nazvali kćer, bila je teška 3,5 kilograma.
Hortie nakon porođaja nije žurila ustati iz postelje. Mirne duše prepustila je majci da
skakuće oko nje i dojilji da se pobrine oko njezina djeteta. U skladu s tim, nije bilo za
očekivati da će se pojaviti na večeri povodom Annabelline i Josiahove godišnjice, za
razliku od Jame - sa, koji to ni za živu glavu ne bi propustio. Po dobrom starom
običaju, tog ljeta nije propustio nijednu zabavu u Newportu, ali ruku 11a srce, isto se
ponašao i 11 New Yorku, bez obzira bila Hortie sposobna pridružiti mu se ili ne.
Kolovoz je te godine u Newportu, zbog situacije u Europi, bio mirniji nego inače.
Činilo se kao da se golem težak oblak nadvio nad njih. Svi su željno iščekivali
najnovije vijesti i mnogi su bili zabrinuti za svoje prijatelje s druge strane Atlantika.
Annabelle i Josiah neprestano su razgovarali o ratnim zbivanjima. Nakon Henryjeva
odlaska između njih kao da se uvukla neka neobična tišina. Izgledalo je kao da medu
njima postoji mirno razumijevanje ili prešutan sporazum. U svakom slučaju, bili su
puno tiši i ozbiljniji nego u početku braka i Consuelo je time bila pomalo začuđena.
Na njezinu žalost, Annabelle još uvijek nije zatrudnjela. U protivnom bi joj to zacijelo
rekla. Jednom prigodom zatekla ju je prilično tužnu i tada se počela pitati je li
između nje i Josiaha sve u redu. Ali Annabelle joj ništa takvo nije povjerila. I dalje je
bila odana Josiahu, čak i više nego prije. Consuelo je pak i dalje bila uvjerena da su
njih dvoje savršen par. Istinski je uživala u njihovu društvu i jedino čemu se nadala
bilo je da će jednoga dana ipak dobiti unuke, po mogućnosti što prije.
Njih dvoje vratili su se u New York početkom rujna, Josiah poslu u banci, a
Annabelle volonterskom radu na Ellis Islandu. Svakim danom postajala je sve bliskija
s liječnicima i sestrama kojima je pomagala. Većina osoblja bila je poljskoga,
njemačkoga i irskoga podrijetla, a uvelike su je cijenili i simpatizirali,
kao i ona njih. Njezina je majka, doduše, još uvijek bila prilično zabrinuta. Nije joj se
sviđalo što Annabelle dolazi u dodir s bolesnim ljudima i k tomu još s takvima koji
boluju od tko zna kakvih bolesti. Znala je da medu njima ima puno djece i odraslih
koji boluju od tuberkuloze. Ali, Annabelle je bila neustrašiva i nije se ni najmanje
obazirala na njezina upozorenja. Te jeseni radila je na Ellis Islandu više nego ikada
prije.
Josiah je također radio više nego ikada, ali u banci, baveći se vrlo osjetljivim
sadržajima. Budući daje Amerika bila neutralna sila, vlada je, unatoč simpatijama
prema zemljama s kojima je surađivala, morala odbiti službeno ih financijski
poduprijeti u ratu. Stoga su privatne tvrtke i pojedini bogati poduzetnici stvar uzeli u
svoje ruke, ponudivši im pomoć u novcu i drugim stvarima koje su slali brodovima u
Europu. Ali bilo je i onih koji su pomoć slali i njihovim neprijateljima. Glasine o tome
podigle su veliku buru, a samo po sebi bilo je jasno da takve transakcije zahtijevaju
apsolutnu diskreciju. Josiah je osobno bio zadužen za većinu njih, a budući daje
imao neograničeno povjerenje u Annabellu, često je s njom razgovarao o tome. Bio
je prilično ogorčen što su pojedini važni klijenti banke njezina pokojnoga oca
novčano pomagali Nijemce. Nije se dobro osjećao igrajući dvostruku igru, ali tu
doista nije bilo pomoći. Morao je ispuniti zahtjeve klijenata.
Bila je javna tajna da se takve stvari događaju i u pokušaju da zaustave opskrbu
Nijemaca morskim putem, Britanci su postavili mine u Sjeverno more. Za odmazdu,
Nijemci su zaprijetili da će potopiti svaki brod koji plovi pod britanskom zastavom ih
zastavom njihovih saveznika. Ubrzo potom Njemačke podmornice počele su
patrolirati Atlantikom. To zacijelo nije bilo najbolje vrijeme za putovanje preko velike
bare, ali unatoč tomu, emigranti su nastavili masovno dolaziti na Ellis Island, odlučni
po svaku cijenu započeti novi život u Americi.
Useljenici koji su sada dolazili bili su u gorem stanju i bolesniji od svih koje je
Annabelle ikada vidjela na Ellis Islandu. Mnogi od njih u posljednji su trenutak
pobjegli iz svoje domovine, gdje ih je zacijelo čekala smrt. Iskrcavši se na američko
tlo, padali bi
na koljena i ljubili zemlju. Bili su neopisivo zahvalni za svaku pruženu pažnju ili samo
ljubaznu riječ. Annabelle je uporno pokušavala objasniti majci kako je tim ljudima
pomoć doista očajnički potrebna, ali ona je i dalje ustrajno tvrdila da odlaskom tamo
riskira vlastiti život. Iako joj to nije bila spremna priznati, Annabelle je bila svjesna
daje donekle u pravu. Josiah je bio jedini koji je u potpunosti razumio i podražavao
njezin rad. U međuvremenu je kupila hrpu novih knjiga i svake večeri prije spavanja
pokušavala iz njih naučiti što je više mogla. Tako se barem imala čime baviti u
danima kada bi Josiah ostajao doka- sna na poslu ili izlazio s Henryjem u klub u
kojem ženama nije bio dopušten pristup. Nije joj smetalo što izlazi bez nje. Uvijek bi
mu poželjela dobru zabavu, zadovoljna što će do kasno u noć moći čitati i učiti.
Dotad je već bila u prilici vidjeti nekoliko operacija, što je bilo doista zanimljivo,
ali većinu vremena provodila je čitajući sve što je mogla o zaraznim bolestima,
osobito o onima od kojih su bolovali ljudi kojima je pomagala. Mnogi useljenici umi-
rali su od njih, posebice ako su bili stariji ili iscrpljeni putovanjem. Pacijenti, ali i
medicinsko osoblje na Ellis Islandu, držali su Annabellu osobom koja je, unatoč
nedostatku kvalifikacije, puno puta u praksi dokazala kako može biti ravna onima
koja je imaju, ako ne i bolja. Imala je odličnu intuiciju i još bolji talent za
postavljenje točnih dijagnoza. U nekoliko navrata to se pokazalo iznimno korisnim,
osobito kada je ljudima život visio o koncu. Josiah ju je neprestano nazivao
sveticom, na što bi ona u pravilu odmahnula rukom, govoreći mu da pretjeruje. Kako
god, odlazila je na Ellis Island češće nego prije, a njezina majka nije se mogla oteti
dojmu da radom pokušava ispuniti prazninu zbog toga što nema djeteta kojim bi se
bavila. Nije mogla pre- žaliti nedostatak unuka, a žalila je i kćer, iako se Annabelle
po tom pitanju nije nikada požalila.
Te godine Henry se pridružio Annabelli i Josiahu na božičnoj večeri kod njezine
majke. Bio je to treći Božić bez Arthu- ra i Roberta, a njihovu odsutnost Consuelo je
osobito teško podnosila tijekom blagdana. Annabelle je to mrzila priznati, ali
nakon njihove smrti, njezina majka naglo je počela venuti. Doduše, veselila se
svakom trenutku koji bi ona i Josiah proveli s njom i ne bi se moglo reći daje
događaji oko nje nisu zanimali. Ali činilo se daje nakon potonuća Titanica izgubila
svako zanimanje za vlastiti život i sudbinu. Ponašala se kao daje nije briga što će se
s njom dogoditi. Henry je bio jedini kojem bi uspijevalo do suza je nasmijati. Za
Consuelu, gubitak muža i sina bio je teret s kojim se nije mogla nositi. Jedino što je
željela bilo je poživjeti dovoljno dugo da vidi svoje unuke. Budući da Anna- belle
dosad još nije zatrudnjela, ozbiljno se zabrinula da s njom nešto nije u redu. Ako već
ništa drugo, činilo se da je veza između nje i Josiaha dovoljno čvrsta i stoga joj je
jedino preostalo i dalje se nadati.
Kao i uvijek u posljednje vrijeme, unatoč Božiću, u razgovoru su se dotakli i rata.
Posljednje novosti bile su prilično loše. Sve je manje ljudi vjerovalo da se Amerika
neće uplesti u rat. Svima je bilo jasno da će u tom slučaju biti izgubljeni mnogi mladi
životi. Ali predsjednik Wilson i dalje je uporno tvrdio da će Amerika ostati izvan
sukoba. Josiah je ozbiljno sumnjao u to.
Dva dana poslije Božića, Annabelle je ponovo svratila k majci. Shvativši da nije
ustala iz postelje, požurila je k njoj. Zatekavši je kako dršće ispod pokrivača,
zabrinula se. Lice joj je bilo bijelo poput krede, s dvije rumene točke na obrazima.
Malo potom stigla je i Blanche, noseći joj šalicu čaja, ali Consueloju je odbila popiti.
Izgledala je prilično loše, a kada joj je Annabelle stavila ruku na čelo, iznenadila se
kako je vruće.
— Sto ti je? - zabrinuto je upitala, nadajući se da se Consuelo razboljela od gripe,
a ne od nečega goreg. Toga se njezina majka sve vrijeme i bojala. Bolesti. Doduše,
nije se bojala za sebe, nego za nju. Ali, Annabelle je bila mlada i snažna, za razliku
od majke, koja je posljednje dvije godine izgubila snagu i postala prilično krhka.
Tuga zbog smrti sina i supruga posve ju je iscrpila. - Otkad imaš vrućicu? - upitala
je, pokušavajući se prisjetiti kako je izgledala prije dva dana. Činilo se daje dobro.
Sudeći po tome, razboljela se nakon njihova posljednjeg susreta. Dakako, nije mogla
znati daje Consuelo upozorila Blanche da
o tome ne govori njezinoj kćeri, uvjeravajući je kako doista nije potrebno
uznemirivati je zbog svake sitnice.
— Od jučer - odvratila je Consuelo, slabašno se osmjehnuvši. - Ne brini, nije to
ništa. Zacijelo sam se prehladila dok sam na Božić šetala vrtom.
Annabelli je to izgledalo ozbiljnije od obične prehlade, a i Blanche je bila
sumnjičava. - Jesi li pozvala liječnika? - zabrinuto je upitala. Consuelo je odmahnula
glavom i zakašljala. — Mislim da bi trebala - rekla je Annabelle, opazivši kako joj se
oči neobično sjaje.
— Ne želim ga nepotrebno gnjaviti u vrijeme blagdana. Sigurno ima pametnija
posla.
— Ne pričaj gluposti, majko - blago ju je prekorila Annabelle pa tiho izišla iz sobe
i nazvala liječnika. Vrativši se, stala je uz majčinu postelju i nasmiješila se,
pokušavajući djelovati bezbrižnije nego što se osjećala. - Rekao je da će uskoro doći
- izjavila je, kratko joj stisnuvši ruku. Očekivala je da će se majka pobuniti, ah kada
se to nije dogodilo, iznenadila se. To doista nije bilo nalik na nju. Vjerojatno se
osjeća puno gore nego što želi priznati. Unatoč tomu što je u blizini bolesnih ljudi na
Ellis Islandu uvijek bila pribrana, Annabelle je odjednom osjetila kako je hvata
panika. Osjećala se posve bespomoćnom. Nije se mogla sjetiti daje ikada u životu
vidjela majku u takvu stanju. K tomu, dotad nije čula ni riječ o epidemiji gripe, što
joj zacijelo ne bi promaklo daje kojim slučajem vladala. Čim je stigao, liječnik je
potvrdio njezine sumnje.
— Nemam pojma kako ju je uspjela dobiti - začuđeno je izjavio. - Nekolicina
mojih pacijenata razboljela se od gripe, ali to su sve stariji ljudi krhka zdravlja. Vaša
je majka još mlada i organizam joj je znatno otporniji. Vjerujem da će se ubrzo
oporaviti — rekao je pa ustao, ostavivši na noćnom ormariću nekoliko aspirina i
pilula za spavanje.
 Ali, do šest popodne Consuelino stanje toliko se pogoršalo da je Annabelle
odlučila provesti noć uz njezinu postelju. Nazvala je Josiaha da mu kaže kako neće
doći kući. Začuvši što se dogodilo, zabrinuo se i upitao može li joj kako pomoći.
Zahvalila
mu se na ponudi rekavši da se zasad snalazi, ali bude li joj štogod trebalo, svakako
će mu javiti.
-Jesi li sretna s njim? - tiho je upitala Consuelo, nakon što se kći vratila i sjela uz
nju.
Annabelle je pomislila kako je to doista čudno pitanje. - Naravno da jesam - s
osmijehom je odvratila. Uhvativši majku za ruku, odjednom je shvatila kako su se
njihove uloge promijenile. Nema tome tako davno kako je ona sjedila uz njezinu
postelju, držeći je za ruku. - Doista ga volim - nastavila je. -Josiah je nadasve dobar i
drag čovjek.
— Zao mi je što nemate dijete. Pretpostavljam da nemaš veselu vijest za mene?
Annabelle je polako odmahnula glavom. — Ima vremena — odgovorila je.
Ništa novo, s uzdahom je zaključila Consuelo. Nadala se da njezina kći nije jedna
od onih žena koje nikada neće moći uzeti vlastito dijete u naručje. Bilo bi to doista
tragično. I Annabelle je mislila isto, iako to majci ne bi nikada priznala.
-Ne brini za mene - rekla je, pokušavajući je odvratiti od teških misli. - Sada je
najvažnije da ozdraviš.
Consuelo je šutke kimnula i malo potom utonula u san. Tako sitna i nemoćna, u
velikoj postelji, izgledala je poput djeteta. Annabelle je sve vrijeme sjedila uz nju,
nadajući se da će groznica oslabjeti. Nažalost, do ponoći se još i pojačala. Blanche je
neprestano donosila nove hladne obloge koje je Annabelle stavljala na majčino čelo.
Istim postupkom često se služila pri snižavanju temperature u bolesnika na Ellis
Islandu, ali u ovom slučaju, rezultat je izostao. Cijelu noć provela je budna uz
majčinu postelju, nadajući se da će se groznica do jutra smiriti. Ipak, nada se
pokazala uzaludnom.
Sljedeća tri dana liječnik je svakoga jutra i popodneva obilazio Cunsuelo, ali
unatoč svemu što je poduzeo, stanje joj se uporno pogoršavalo. Rekao je daje to
jedan od najtežih slučajeva gripe koji je vidio. Consuelo je bila u znatno lošijem
stanju od Anna- belle kada se prije tri godine razboljela i igrom sudbine izbjegla
nesretno putovanje Titanicom.
Josiah je jednoga popodneva izišao ranije s posla pa sjeo uz postelju svoje
punice, kazavši Annabelli da pode malo se odmoriti. Nedugo nakon što je njezina kći
izišla iz sobe, Consuelo je otvorila oči. Vidjevši kako joj se pogled razbistrio, Josiah se
iznenadio. Bila je posve pri sebi i ponadao se da joj se stanje ipak popravlja. Znao je
koliko je Annabelle zabrinuta za majku. Ne bez razloga, jer dogadalo se da ljudi
umru od gripe. Ipak, nije vjerovao da bi ishod mogao biti fatalan. Consuelo je imala
najbolju moguću njegu. Liječnik ju je obilazio dvaput na dan, a kći nije napuštala
mjesto uz njezinu postelju osim kad bije on ili Blan- che na nekoliko sati zamijenili,
tako da može malo odspavati.
— Znaš li da te moja kći jako voli? — tiho je upitala Consuelo, slabašno se
osmjehnuvši. Lice joj je bilo samrtnički blijedo i djelovala je prilično iznemoglo.
-I ja nju volim — odvratio je Josiah. - Ona je divna mlada žena i savršena
supruga.
Consuelo je šutke kimnula, očito zadovoljna time što je upravo čula. Gledajući
svoju kćer ijosiaha, često je imala dojam kako se on prema njoj odnosi više poput
brata ili oca nego kao suprug. Ali možda je to bilo samo zbog razlike u godinama.
Ipakje bio znatno stariji od nje i nije bilo za očekivati da će se ponašati poput
njezinih vršnjaka.
— Trebali biste se odmarati i što prije ozdraviti — rekao je Josiah, pokušavajući
je ohrabriti. Začuvši njegove riječi, Consuelo je nakratko pogledala u daljinu, izraza
lica kao daje pomirena sa sudbinom, pa svrnula pogled na njega. Dugi trenutak bez
riječi gaje promatrala, napetim, upornim pogledom. —Josiah, ako mi se nešto
dogodi, željela bih da mi obećaš da ćeš se pobrinuti za Annabellu. Neće imati nikoga
osim tebe. I, nadam se da ćete jednoga dana ipak dobiti djecu.
-I ja se tome nadam — blago je odvratio Josiah. - Uvjeren sam da će Annabelle
biti savršena majka. Ali, ne smijete tako govoriti. Zacijelo ćete ozdraviti i sve će biti u
redu.
Consuelo nije izgledala kao da vjeruje u to. Očito je mislila da će umrijeti ili je, u
najmanju ruku, strahovala da bi se to moglo dogoditi.
— Potrudi se da bude sretna - ponovila je i trenutak potom zatvorila oči.
Razgovor ju je očito iscrpio. Ubrzo je zaspala i nije se ni pomaknula sve dok
Annabelle nije ponovo ušla u sobu i provjerila joj temperaturu. Na njezino
razočaranje, porasla je. Obeshrabrena, polako je odmahnula glavom, ali opazivši da
je majka otvorila oči, primorala se na osmijeh. - Osjećaš li se bolje? - upitala je,
trudeći se zvučati vedro. Vidjevši kako je šutke odmahnula glavom, Annabellu je
obuzeo čudan osjećaj da je odustala od borbe. To je, naravno, bio loš znak,
pogotovo zato jer ni od čega što su poduzeli nije bilo rezultata.
josiahje uskoro pošao kući, kazavši joj da ga obvezno pozove u bilo koje doba
noći, bude li potrebno. Annabelle je obećala da hoće. Putem do stana Josiahje
razmišljao o obećanju koje je dao njezinoj majci. Naravno, bio je spreman održati
ga. Znao je da Annabelle, ostane li bez majke, na svijetu nema nikoga osim njega.
Ipak, bio je svjestan tereta koji dolazi s takvom odgovornošću. A on, u svjetlu
činjenica, nije bio malen.
Prvoga dana nove godine liječnik im je rekao da Consue- lo ima upalu pluća. To
je ono čega se od početka bojao. Iako je općenito bila dobra zdravlja i nije bila stara,
upala pluća opasna je bolest, pogotovo zato što se Consuelo ponašala kao daje
odustala od borbe za život. Razlog za to bio je svima poznat. Naočigled je venula i
nisu je mogli spriječiti. Ma što poduzeli, bila je to bitka koju nisu mogli dobiti bez
njezina sudjelovanja. Trebali su njezinu pomoć, ali da su je i dobili, ishod bi svejedno
bio nepredvidljiv.
Vijesti o majčinu stanju za Annabellu su bile prilično poraža- vajuće. Satima je
sjedila uz njezinu postelju, potpuno utučena. Jedini trenuci kad bi nakratko živnula
bili su kada bi Consuelo otvorila oči. Nutkala joj je hranu i piće, uporno joj govoreći
kako će ozdraviti i da će sve biti u redu. Iznemogla od visoke temperature, Consuelo
jedva daje bila u stanju išta pojesti i popiti. Iz dana u dan sve je više slabjela.
Blanche nije bila ništa manje očajna od Annabelle. Neprestano je trčala gore-dolje
noseći po- služavnike s hranom koju je Consuelo najviše voljela, nadajući se kako će
dobiti volju za jelom, ali sve je bilo uzalud.
Rano uvečer šestoga siječnja, Consuelo je tiho odustala od borbe. Izmučena
groznicom i visokom temperaturom, jednostavno je zaspala dok ju je kći držala za
ruku. Tog popodneva njih dvije kratko su porazgovarale i prije nego što je zaspala,
Consuelo se osmjehnula i rekla kćeri daje voli. Annabelleje za- drijemala u stolici do
njezina kreveta i u osam navečer, osjetivši da nešto nije u redu, naglo se razbudila.
Consuelin izraz lica, prvi put otkad se razboljela, bio je potpuno miran. Podozrivo se
zagledavši u nju, shvatila je da majka više ne diše. Skočivši na noge, Annabelle ju je
pokušala razbuditi, ali to je bilo nemoguće. Glasno zajecavši, pala je na koljena uz
postelju, ne puštajući majčinu beživotnu ruku iz svoje. Željela se oprostiti s majkom
na način na koji se nikada nije mogla oprostiti s ocem i bratom.
Malo kasnije, kada je Blanche ušla u sobu, vidjevši Annabe- llu, istoga trenutka
se rasplakala. Nježno je pomilovala Consu- elino lice pa zagrlila Annabellu i povela je
niz stube, sve do salona. Očiju punih suza, rekla je Thomasu neka pođe po Josiaha.
Nedugo potom, ušavši u kuću, Josiah je požurio k Annebelli i uzeo je u naručje
pokušavajući je utješiti. Znao je da je posve shrvana od tuge za voljenom majkom.
Iste večeri liječnik je ustanovio smrt i potpisao smrtovnicu, a rano ujutro osoblje
iz mrtvačnice došlo je urediti Consuelo za ispraćaj. Malo potom, njezino tijelo bilo je
izloženo na odru u plesnoj dvorani, s pregršt cvijeća uokolo. Zagledavši se u spo-
kojan izraz majčina lica, Annabelle se ponovo rasplakala. Očiju punih suza, Josiah ju
je nježno zagrlio.
Mnogi prijatelji i znanci sljedećeg dana došli su Annabelli izraziti sućut nakon što
su u novinama vidjeli obavijest o Con- suelinoj smrti. Kuća Worthingtonovih ponovo
je bila zavijena u crninu, tako brzo nakon smrti dvojice muškaraca prije tri godine.
Annabelle je odjednom shvatila daje postala siroče. Osim Josiaha, nije više imala
nikog svog i narednih dana uhvatila se za njega poput utopljenice. Tijekom ispraćaja
u crkvi svetoga Tome, njegova ruka stalno je bila na njezinu ramenu. Josiah je
održao riječ koju je dao njezinoj majci prije nego što je umrla, čuvajući Annabellu
kao najveće blago. Svakog trenutka bio
je uz nju, čak i noću, u uskoj postelji sobe u kojoj je živjela kao djevojka. Annabelle
se nije željela vratiti u njihov stan i ustrajala je da ostanu u kući svojih roditelja.
Neprestano je ponavljala da bi trebah ostati živjeti u njoj, ali Josiahje pomislio kako
bi joj to bilo previše tužno i teško. Ipak, zasad je udovoljio njezinoj želji i pustio da
bude po njezinu. Znao je da u stanju u kakvom se nalazila ionako ne može jasno
razmišljati. Henry ih je često posjećivao i većinu vremena provodio s Josiahom u
knjižnici, dok je Annabelle, shrvana tugom, ležala u svojoj sobi.
Prošao je cio mjesec dok nije napustila kuću. Za to vrijeme nije ni taknula stvari u
majčinoj sobi. Sva Consuelina odjeća bila je još uvijek tamo. Josiah se pobrinuo oko
sređivanja svih imovinskih pitanja. Cijela imovina Annabellinih roditelja sada je bila
njezina, uključujući i dio koji je pripadao bratu. Preko noći postala je bogatom
nasljednicom, ali to je nije moglo ni najmanje utješiti. Iako je znao da će joj time
nanijeti bol, Josiah ju je u ožujku morao izvijestiti o želji jedne imućne obitelji da
kupe njezinu kuću. Annabelle je bila užasnuta tom zamišlju. Rekla je da o tome
nema ni govora. Josiah joj je, što je pažljivije mogao, odvratio kako misli da ona
ionako tamo ne bi mogla biti sretna. Izgubila je sve koje je voljela i ta kuća za nju je
bila kuća duhova. Ponuda koju je dobila bila je dobra, vjerojatno bolja od svih koje
će ikada primiti, ako se ikada predomisli i odluči prodati je. Znao je daje to bolno za
nju, ali rekao je kako misli da bi ipak trebala.
- Ali, gdje ćemo živjeti? - upitala je, glasa ispunjena tjeskobom. - Tvoj stan bit će
premalen za djecu. Usto, ne želim živjeti u nekoj drugoj kući - odlučno je izjavila,
želeći Josiahu dati do znanja daje spremna odbiti ponudu. Napokon, kuća im je ipak
trebala. Iii će im trebati, kad Josiah prihvati zamisao o proširenju obitelji, što se
nadala da će se prije ili poslije dogoditi. Ipak, morala je priznati da u onome što je
rekao ima istine. Kuća njezinih roditelja bila je kuća duhova. Čak i kad bije ispunili
djecom, svaka stvar u njoj i svaki kut podsjećali bije na bolan nedostatak onih koje
je voljela.
Razgovarajući o tome s Hortie, donekle se pokolebala. Hortie je opet bila trudna i
jednako očajna kao i prethodna dva puta. Zalila se da je James želi pretvoriti u
tvornicu djece, ali njezini problemi činili su se beznačajnima u odnosu na Annabelline
pa ju je pokušala savjetovati najnježnije što je mogla. Kazala joj je kako misli da je
Josiah u pravu što se tiče prodaje kuće. Bilo bi im doista najbolje daje prodaju i kupe
si novu, uz koju je neće vezati tužne uspomene.
Annabellu je i dalje boljelo srce kad bi na to pomislila, ali za dva tjedna pristala je
na prodaju. Bilo joj je doista teško zamisliti da će ostati bez kuće 11 kojoj je tijekom
djetinjstva provela toliko sretnih dana, no između zidina toga golemog zdanja nije
ostalo ništa osim tuge. Josiah je obećao da će se za sve pobrinuti i dodao kako će
njih dvoje uskoro potražiti novu kuću ili je dati sagraditi prema vlastitim zamislima.
Sve ono što je između njih dugo bilo neizgovoreno ili napola dorečeno tijekom
žalovanja palo je u drugi plan. Annabelle više nije razmišljala o tome kada će imati
djecu. Bila je previše shrvana majčinom smrti da bi imala snage misliti o budućnosti.
Travanj je provela raspremajući kuću i šaljući stvari u skladište. Novac joj je bio
zadnja briga i nije ih željela prodati, a trenutačno nije imala pojma što bi s njima.
Josiah i Henry, kao i sluge, neumorno su se trudili biti joj pri ruci, ali Annabelle je,
jednako neumorno, danima plakala. Od majčine smrti nijednom nije otišla na Ellis
Island. Rad u bolnici očajnički joj je nedostajao, ali imala je previše posla s
raspremanjem roditeljske kuće da bi mogla pomisliti na volontiranje. Posljednje
stvari poslala je u skladište u svibnju, na godišnjicu njezinih i Josiahovih zaruka.
Kuća je bila spremna za prodaju. Annabelle je izvijestila Josiaha da u lipnju
namjerava poći u Newport, gdje će odsjesti u kući svojih roditelja koju nema
namjeru prodati.
U svibnju, šest dana nakon što je Annabelle zatvorila kuću, njemačka podmornica
torpedirala je Lusitaniju, poslavši u smrt 1198 osoba. Ta strašna tragedija, koja je
svijetom odjeknula poput one koja je zadesila Titanic, otvorila je Annabelline stare
rane, pogotovo zato što je jedan od onih koji su pronašli grob u
moru bio i Alfred Gwynne Vanderbilt, rođak njezine majke. On je također, poput
njezina oca i brata, ostao na brodu pomažući drugima da se spase. Ali, Lusitaniaje
potonula za manje od dvadeset minuta i mnogima nije bilo spasa. Dva tjedna potom
Italija je stupila u rat pridruživši se saveznicima. Posvuda su kolale strašne priče s
ratišta, poput one da se Nijemci služe smrtonosnim bojnim otrovima. Cijela Europa
bila je u stanju očaja, koji je, kako se Annabelli činilo, savršeno odražavao stanje
njezine izmučene duše.
Ostatak svibnja provela je u Josiahovu stanu, a početkom lipnja otišla je u
Newport, povevši sa sobom Blanche i preostale sluge. Krajem ljeta, većina njih
potražit će drugi posao. Jedna etapa njihovih života bila je zauvijek završena. Jedino
će Blanche, William i nekolicina drugih sluga ostati u Newportu.
Josiah je obećao da će doći u Newport sredinom srpnja, kada je planirao uzeti
duži odmor. Znao je kako će Annabelle željeti da bude uz nju. Prije odlaska iz New
Yorka doimala se potpuno slomljeno. Dom koji je toliko voljela sada je bio u
vlasništvu drugih ljudi.
U Newportu, Annabelle je većinu vremena provodila s Horde, koja je već stigla
zajedno s majkom, djecom i njihovom dadiljom. Iako je bila tek šest mjeseci trudna,
trbuh joj je bio ogroman. Annabelle je bila previše nemirna da bi provodila puno
vremena s njom. Tuga koja ju je obuzela nakon majčine smrti i dalje ju je prožimala.
Kuća se činila pustom bez nje, jednako kao što je bilo i poslije smrti njezina oca i
brata. Nije mogla dočekati da se Josiah pojavi. Kada je napokon došao, odahnula je.
Već prije su se dogovorili da će odsjesti u majčinoj kući umjesto u njegovoj.
Često su šetali uz more. Josiah je bio tih i zamišljen poput nje, ali nije ga htjela
gnjaviti pitanjima što mu je. Izgledao je kao daje potpuno klonuo duhom, ali to nije
bilo ništa novo. Katkad bi jednostavno zapao u takvo raspoloženje i tada bi danima
bio potišten. Ni ona nije bila osobito raspoložena. Jednom prigodom upitala gaje kad
će Henry doći u Newport. Oklijevao je s odgovorom i napokon rekao da ne zna
točno.
Pred kraj prvoga tjedna boravka u Newportu, dok su uvečer sjedili ispred kamina
u salonu, napokon je rekao da mora razgovarati s njom. Toplo mu se osmjehnula,
pitajući se o čemu bi se moglo raditi. U posljednje vrijeme razgovarah su samo o
ratu. Ali ovoga putajosiah je duboko udahnuo, a kada ju je pogledao, opazila je da
su mu oči pune suza.
—Je li s tobom sve u redu? — zabrinuto je upitala. Vidjevši kako polako
odmahuje glavom, srce joj je se od straha naglo spustilo u pete.
— Ne, Annabelle, nije.
11. POGLAVLJE
Nije bilo toga što bi Annabellu moglo pripremiti na udarac koji je uslijedio. Josiahove
riječi pogodile su je jednako snažno kao i vijesti o potonuću Titanica. Sve što je te
večeri izgovorio u njezinoj glavi odjeknulo je poput bombe. U početku nije znao kako
bi započeo.
— Sto te muči? — blago je upitala, posegnuvši za njegovom rukom. Nije mogla
zamisliti da je doista riječ o nečem toliko strašnom. Josiah je izgledao poput hrpe
jada. Sto god bilo, zacijelo se može riješiti.
Duboko je uzdahnuo i dugo gledao u nju. — Ne znam kako bih ti to rekao,
Annabelle - tiho je izgovorio, stisnuvši joj ruku. Znao je koliko je naivna i bezazlena.
Kako će ona to ikada shvatiti? Nije joj želio nanijeti bol, a bilo je to točno ono što će
učiniti. Imao je namjeru priznati joj sve prije pola godine, ali onda je odlučio kako će
biti bolje pričekati dok prođu božični i novogodišnji blagdani. Onda se njezina majka
razboljela. A kada je umrla, nije mogao razgovarati s njom o takvim stvarima. Bila je
previše pogođena njezinom smrću da bi mogla podnijeti još jedan udarac, k tomu
još i takav koji dolazi od njega. Prodaja kuće njezinih roditelja također joj je teško
pala. Znao je da joj treba vremena da dođe k sebi, ali nije više mogao čekati. Morala
je znati. Nije više mogao živjeti u toj šaradi. Bio je već
napola lud od svega.
»
— Ne vjerujem da išta može biti toliko strašno — tiho je prozborila, očiju punih
suza. -Jesam li u čemu pogriješila? Mogu li to ikako popraviti?
— Nisi, Annabelle - odvratio je, naglo odmahnuvši glavom. - Nema toga što bih ti
mogao predbaciti. Od prvog trenutka bila si mi odana. Uvijek vjerna i iskrena. Ne,
Annabelle, nisi ti ta koja je pogriješila... nego ja... na samom početku. Doista
sam vjerovao da te mogu usrećiti i biti ti dobar suprug. Želio sam...
- Ali, ti si doista dobar suprug - naglo gaje prekinula Anna- belle, pokušavajući
zaustaviti bujicu koja je prijetila potopiti je svojim mračnim dubinama. — Naravno da
me usrećuješ — dodala je drhtavim glasom.
 Prizvuk straha u njezinu glasu Josiaha je pogodio poput noža zabodena 11 srce. -
Ne, Annabelle. Nisam ti dobar suprug i ne usrećujem te. Zavređuješ puno više nego
što ti ja mogu pružiti. Mislio sam da ću moći. U početku sam bio siguran u to, u
protivnom ne bih nikada učinio što sam učinio. Ali, ne mogu. Annabelle, zavređuješ
muškaraca koji ti može pružiti sve što želiš, uključujući i djecu.
-Nema potrebe za žurbom. Nisi li i sam uvijek govorio da imamo vremena?
- Ne, Annabelle, nemamo — odlučno je odvratio. Mračna izraza lica s čvrsto
stisnutim usnicama, izgledao je prilično turobno. Znao je da će biti teško, ah ne
toliko. Najgore od svega bilo je to što mu je doista stalo do nje. Volio ju je, iako nije
imao pravo na to, ni sada ni ikada prije. Usto, razdirao gaje osjećaj krivnje što neće
moći ispuniti obećanje koje je dao njezinoj majci na samrti. Ali situacija je bila
znatno zamršenija nego što je Consuelo mogla i sanjati. — Ti i ja u braku smo
gotovo dvije godine, Annabelle, a nikada nismo vodili ljubav. Pronašao sam tisuću
izgovora da te odbijem, ali sve vrijeme sam te zavaravao — priznao je.
Annabelle je šutke kim nula. I sama se već više puta pitala ima li Josiah kakvih
zdravstvenih tegoba o kojima mu je neugodno govoriti. Ali, naposljetku bi uvijek
zaključila da je problem psihičke naravi. Josiah je bio iznimno osjećajan i
pretpostavila je kako mu treba vremena da stupi u intiman odnos s njom. Nadala se
da hoće, ah to se nije dogodilo. Oboje su znali daje nakon dvije godine braka još
uvijek djevica. Nikada to nikome nije priznala. Čak ni Hortie ili svojoj majci, djelomice
zato što se sramila, a djelomice iz straha da čini nešto pogrešno i time odbija Josiaha
od sebe. Bojala se daje ne drži dovoljno privlačnom.
Dobni .'r/M
Pokušala je promijeniti frizuru i način odijevanja, čak je nabavi la zavodljive
spavaćice i donje rublje. Budući da se sve pokazalo nekorisnim, odustala je.
Zaključila je daje prestrašen i nesiguran i prepustila vremenu da riješi problem. Prići
će joj u postelji kad bude spreman za to, ni prije ni poslije. Ipak, htjela to priznati li
ne, bila je prilično zabrinuta zbog toga. Nije bilo lako pretvarati se daje sve u redu,
kad nije.
— Kada smo se vjenčah, doista sam vjerovao da sam sposoban voditi ljubav s
tobom. Ah nisam. Svaki put kad pomislim na to, osjećam se poput izdajice. Izdao
sam jednako i tebe i sebe. Sve je to jedna velika laž.
— Naravno da nije — naglo je izgovorila Annabelle, hrabro se boreći za svoj
brak. Dakako, nije mogla znati daje ta bitka unaprijed izgubljena. Nije ju mogla
dobiti. - Važno je da se nas dvoje volimo. Ostalo je sporedno. Nije mi važno ni ako
nikada nećemo vociiti ljubav. U životu postoje znatno važnije stvari od toga —
uvjeravala gaje.
Josiah se tužno osmjehnuo. Doista je bila pravo neiskvareno čeljade. Svijet je bio
pun ljudi obaju spolova koji se ni u ludilu ne bi složili s njom. Uključujući i njega. Ali
Annabelle jednostavno nije poznavala drugu stranu medalje i ostane li s njim, bit će
zauvijek zakinuta za to iskustvo. - Zavređuješ više nego što ti ja mogu pružiti.
Annabelle, molim te, slušaj što ti pokušavam reći. Znam da ti neće biti lako shvatiti,
ah ne želim više biti neiskren prema tebi - rekao je, dobro znajući kako je otpočetka
trebao biti iskren. Ali što je, tu je. Bio je svjestan da nakon te večeri Annabelle više
nikada neće biti kakva je bila. Možda će zauvijek uništiti njezinu vjeru u muški rod.
Ali nije imao drugog izbora. Predugo je odlagao taj razgovor, na svoju i njezinu
štetu. Nije više mogao šutjeti. Niti je to smio. Volio ju je. Ali njihov brak bio je velika
pogreška. Morala je to znati.
 Bez riječi gaje prtim at rala, širom rastvorenih očiju. Osjetivši kako joj ruke
podrhtavaju, Josiah joj je čvrsto stisnuo dlanove, pripremajući je na udarac koji će
joj zadati. Podigavši pogled, shvatio je kako joj ne drhte samo ruke. Podrhtavala je
cijelim tijelom. Ramena su joj se tresla od napetosti i neizvjesnosti. —
Annabelle - započeo je, glasa promukla od boli - ne želim voditi ljubav sa ženom.
Nego s muškarcem. Mislio sam da ću moći s tobom, ali ne mogu. Ne mogu se boriti
protiv svoje prirode. Takav sam kakav sam. Zato sam tako dugo izbjegavao brak.
Doista te volim, ali ne na takav način.
Annabelle je zurila u njega s izrazom nevjerice kakav nikada u životu nije vidio.
Ali nije još bilo gotovo. Slijedio je završni udarac. - Henry i ja u ljubavnoj smo vezi
još od mladosti - napokon je priznao.
Vidjevši Annabellin ukočen pogled, na trenutak je pomislio da će se onesvijestiti.
Ali bila je jača nego što je očekivao. Od- bivši ustuknuti pred surovom istinom,
duboko je udahnula pokušavajući se pribrati. Doista je bila hrabra.
— Henry? - jedva čujno je prošaptala. Henry, koji je neprestano bio s njima i
kojeg je držala njihovim najboljim prijateljem? Njemu je, dakle, njezin muž pripadao
na način na koji njoj nikada neće. Iznevjerili su je. Obojica.
— Da. Razumio je da se želim vjenčati s tobom i imati djecu. Doista sam iskreno
suosjećao s tobom kada si izgubila oca i brata. S vremenom sam te i zavolio. Želio
sam ti sve nadoknaditi, biti tvojim, ocem, bratom, prijateljem. Jedino ti nisam mogao
biti pravim suprugom u postelji, iako sam želio. Ne mogu više živjeti u toj laži niti se
mogu promijeniti. Sve u meni protivi se tome. Jednostavno sam takav.
Annabelle je šutke kimnula, pokušavajući sažvakati to stoje upravo čula. Ali bio je
to prevelik zalogaj za nju. Nije ga mogla odjednom progutati. Njihovo vjenčanje,
bračna prisega, medeni mjesec, sve što su protekle dvije godine gradili... sve je bila
puka obmana.
— Mislio sam da se mogu primorati voditi dvostruki život. Ali ne mogu. Ova
situacija postala mije neizdrživa. Ne mogu ti to više činiti. Ne mogu se praviti ludim i
pretvarati se da je sve u redu, dok ti pokušavaš doznati zašto se između nas, otkad
smo u braku, nije ništa dogodilo. Usto, već pola godine znam nešto zbog čega
neprestano zahvaljujem nebesima što nisam uspio prevladati svoju manu. U prosincu
mije rečeno da imam sifilis.
Nakon tog otkrića, ni pod kojim okolnostima ne bih pokušao imati odnos s tobom, a
kamoli začeti djecu. Znam da ih želiš, Annabelle, ali ne bih se nikada kockao s tvojim
životom. Previše te volim da bih učinio takvo što.
- Josiah... to ne može biti istina - zgranula se, pozorno se zagledavši u njega.
Izgledao je kao i uvijek, ali to što na njegovu licu nije mogla vidjeti nikakve znakove
bolesti nije moralo ništa značiti. S vremenom će se pojaviti. Naposljetku će oslijepiti i
prije ili kasnije umrijeti. Sudbina mu je bila zapečaćena. Kao i Henryjeva. U isto su
vrijeme doznali da boluju od sifilisa, kazao je Josiah, i ako već ništa drugo, bilo je
utješno što će jedan za drugim poći u grob. Proveli su zajedno dvadeset sretnih go-
dina života i zajedno će umrijeti.
—Jesi li siguran? — promucala je Annabelle.
- Potpuno. Čim sam doznao, znao sam da ti moram reći, ali tvoja majka tada se
razboljela i... nisam mogao. Ionako si bila potpuno utučena. Ali došlo je vrijeme da
poduzmemo nešto po tom pitanju. Ne možemo tako dovijeka živjeti.
- Ne želim po tom pitanju išta poduzimati — odlučno je izjavila Annabelle. —
Želim s tobom ostati u braku do zadnjega trenutka.
 - Ne mogu ti dopustiti. I neću. To ne bi bilo pošteno prema tebi. Usto, Henry i
ja želimo negdje otputovati i provesti zajedno posljednje dane života.
Začuvši kako Josiah posljednje dane života ne želi provesti s njom, nego s
voljenim muškarcem, Annabelle se osjećala kao daju je upravo ošamario. Odbio ju je
na najokrutniji način koji je mogla zamisliti.
Josiah je duboko udahnuo, skupljajući hrabrost za ostatak tog mučnog
razgovora. — Razgovarao sam sa svojim odvjetnikom. Ne brini, vrlo je pouzdan. Već
je pripremio papire za razvod. Učinit ćemo to što je diskretnije moguće. Ukoliko
netko pita, slobodno reci da sam bio grozan prema tebi i da više nisi mogla podnijeti
takav život.
-Ali, ne želim se razvesti od tebe - zajecala je Annabelle i ponovo ga zgrabila za
ruku. Oboje su znali daje brakolomstvo
jedini temelj za razvod braka i ako ga on navede kao razlog, ljudi će misliti da mu je
bila nevjerna. Dakle, tim razlogom trebala se ona poslužiti, a to nije željela. I neće.
Josiah je to i predobro znao. Ako je se želi riješiti, a očito je da želi, preostalo mu je
pokrenuti brakorazvodnu parnicu. U tom slučaju, ruke bi joj bile svezane.
- Ne bismo li jednostavno mogli ostati u braku? - upitala je, glasa ispunjena
panikom.
Josiah je polako odmahnuo glavom. Očito je pod bilo koju cijenu odlučio provesti
ono što je zamislio. Annabelle je znala da se neće pokolebati. Predobro gaje
poznavala. Josiah nipošto nije bio čovjek teške naravi, ali katkad je bio vrlo
tvrdoglav. Rekao je daje to naslijedio od svog oca.
- Ne možemo ostati u braku, Annabelle — blago je odvratio. ~ Mogli bismo
pokušati poništiti brak, ali u tom slučaju morali bismo navesti razlog, a to bi i tebi i
meni izazvalo znatno veće neugodnosti. Usto, nakon dvije godine, nisam siguran ni
da bismo mogli. Bit će brže i lakše ako se jednostavno razvedemo. Želio bih da
kreneš dalje sa svojim životom što je prije moguće. To je najmanje što mogu učiniti
za tebe. Moraš pronaći drugog muškarca, udati se i napokon početi živjeti onako
kako zavređuješ. Potreban ti je pravi muškarac, Annabelle, i pravi brak, a ne varka
poput ove kakvu mi imamo.
- Ali, ja se ne želim udati za drugoga muškarca — izgovorila je jecajući.
- Znam da želiš djecu, Annabelle, a ja ću možda godinama biti teško bolestan.
Ne želim te vezati uz sebe i dopustiti da profućkaš vlastiti život - odvratio je,
primoravajući je da se suoči s istinom. On je želio da odustane, tako da može otići s
Hen- ryjem, a ona je željela da ostane s njom. Još uvijek gaje voljela, ništa manje
nego u početku. Nije se ljutila na njega. Nije mogla. Ali srce joj je bilo slomljeno.
Posljednje što je željela bio je razvod
-Poslušaj me, Annabelle - ustrajao je Josiah. - Vjeruj mi da znam što je dobro za
tebe. Učinio sam strašnu pogrešku i došlo je vrijeme daje ispravimo. Mogli bismo se
na brzinu razvesti u
Kentuckyju, ali to bi ostavilo prilično loš dojam. Moraš misliti na svoju budućnost. Bit
će znatno bolje ako se razvedemo u NewYorku, budući da smo tamo i živjeli. Nitko
ne mora doznati pojedinosti. Parnica će biti zatvorena za javnost i sve će ostati
unutar zidova sudnice - rekao je pa duboko udahnuo. - Sutra se vraćam u grad i čim
stignem, poći ću k odvjetniku. Nakon toga, Henry i ja ćemo otputovati. Za početak,
odlučili smo poći u Meksiko, a poslije ćemo vidjeti što dalje.
Ustvari, Europa je bila njihov prvi izbor, ali s obzirom na situaciju, bili su primorani
potražiti drugo odredište. Meksiko je bio dovoljno daleko pa je mogućnost da
susretnu nekoga poznatog bila zanemariva. Tamo će na miru provesti ostatak života,
a to je bilo jedino što su željeli.
-Kada ćeš se vratiti? - tiho je upitala Annabelle. Pomisao da će nakon svih izgubiti i
njega bila je doista nepodnošljiva.
-Ne tako skoro — odvratio je grublje nego što je htio. Ipak, nije joj htio reći
»nikada«. Ali jest htio da shvati kako je između njih gotovo. Nije trebalo ni započeti,
ali neka kraj onda barem bude brz. To mu se činilo boljom zamišlju nego da
produljuje njezine muke. No jedan pogled na njezino lice bio mu je dovoljan da
shvati koliko griješi. Annabelle je izgledala kao daje posve zatečena i krajnje
nespremna pomiriti se sa situacijom, osobito ne s time da će on već sutra izići iz
njezina života.
Doista, Annabelle nije mogla zamisliti život bez njega. Kada ode, neće više imati
nikoga koga bi mogla zvati svojim. Josiah će imati Henryja, kao što gaje, po svemu
sudeći, uvijek imao. Ali ona će biti potpuno sama. Bez brata i roditelja. I napokon,
bez njega.
- Zašto ne možemo ostati u braku? - upitala je plačnim glasom. Zvučala je poput
uplašenog djeteta. - Mogli bismo nastaviti kao i prije...
- Ne, Annabelle, ne bismo. Sada kada znaš istinu, svi bismo se osjećali nelagodno.
Želim ti dati slobodu, Annabelle, da nastaviš sa svojim životom. Toliko ti barem
dugujem. Protraćio sam dvije godine tvoga života.
I gore od toga. Uništio ih je. Sada više nije imala ništa osim nasljedstva. Čak ni
kuću u kojoj je odrasla. Kada se vrati u New York, morati će stanovati u hotelu. Sto
bi drugo? Ako se razve- du, neće moći živjeti u njegovu stanu. Ali čini se dajeJosiah
mislio i na to. - Možeš stanovati u mom stanu dok se ne snadeš. Ja ću ionako
otputovati za nekoliko dana - predložio je.
Annabelle nije mogla vjerovati daje isplanirao sve u tančine.
— Da barem nisam prodala kuću — jedva čujno je prozborila. Ipak, oboje su znali
da je to bila pametna odluka. Kuća je bila ogromna, svakako prevelika da bi u njoj
živjela sama. Trebalo joj je nešto manje i praktičnije. Josiah je bio uvjeren da će se
ona ionako ubrzo preudati. Bila je prava ljepotica. K tomu još mlada i neiskvarena.
Annabelle se, doduše, s time ne bi složila. Imala je osjećaj kako je u posljednji sat
vremena ostarjela sto godina.
Dugi trenutak nitko od njih nije rekao ni riječ. Josiah je napokon ustao i uzeo je u
naručje, ali nije ju poljubio. Igri muža i žene došao je kraj. Nije joj više pripadao.
Iskreno rečeno, nikada nije bio njezin. Nego Henryjev. Naposljetku, svi oni platit će
visoku cijenu zbog njegova pokušaja da bude nešto što nije. Volio ju je, ali ne na
način na koji bije suprug trebao voljeti. Bio je prilično utučen kada je to shvatio. Bio
je svjestan daje njoj znatno teže nego njemu. Nije joj ostavio ni trunku nade. Ipak, u
cijeloj toj tragediji jedino olakšanje predstavljala mu je pomisao da nije vodio ljubav
s njom. Ne bi si nikada oprostio da ju je zarazio. To što ju je varao s Henryjem bilo
je već dovoljno loše. Sve vrijeme mučila gaje neopisiva grižnja savjeti. Gore od
svega, lagao je samome sebi. Volio ju je, ali njegov bračni zavjet bio je puka
sprdnja. Niz praznih riječi i ništa više od toga.
Otpratio ju je do spavaće sobe, ali odbio je ući. Rekao je da više ne bi bilo u redu
da zajedno legnu u postelju. On će poći u prizemlje, u sobu za goste. Annabelle je
cijelu noć provela u suzama. U trenutku očaja, kada joj se učinilo da će poludjeti od
boli, ušla je u njegovu sobu moleći ga daje pusti u postelju. Sve što je željela bilo je
zaspati u njegovu naručju. Odbio je i otpratio je do vrata. Zatvorivši ih za njom,
osjećao se poput čudovišta. Očiju punih suza, vratio se u postelju. Doista ju je volio i
srce mu se slamalo od pomisli daje mora ostaviti, ali nije imao izbora. Znao je koliko
je morala biti zbunjena i nesretna što se nikada ništa između njih nije dogodilo i
sada, kada je znao da mu se kraj pouzdano bliži, brži ili sporiji, ali svakako ne lagan,
nije imao prava zadržati je uza se. Napokon, bolest je svakim danom napredovala i
na Henryju su se već mogli prepoznati prvi znaci. Čim su doznali, obojica su započeli
terapiju arsenom, ali nije im osobito pomagala. Jedino što su mogli bilo je što prije
otići iz New Yorka i nastaviti život negdje gdje ih nitko ne poznaje. Došlo je vrijeme
da napusti Annabelle i pusti je da započne novi život. Bio je siguran da će s
vremenom, kada se smiri, shvatiti daje bio u pravu.
Sljedećega dana, kad je odlazio, stajala je pred kućnim vratima, u crnini koju je
nosila za majkom i koja je savršeno odražavala svu njezinu bol. Ostaviti je samu i
otići bila je najteža stvar koju je ikada u životu učinio. Bio je potpuno slomljen.
Cijelim putem do New Yorka nije mogao prestati plakati. Ako je već želio da sve
prođe što je moguće bezbolnije po nju, po svemu sudeći, bilo bi manje bolno da ju
je po kratkom postupku ubio. Annabelle bi manje patila, a njemu bi zbog toga bilo
lakše.
12. POGLAVLJE
akon Josiahova odlaska, Annabelle nije željela vidjeti ni
koga. Blanche je shvatila da se dogodilo nešto strašno, ali nije se usudila pitati što.
Većinu vremena njezina mlada gospodarica provodila je zatvorena u svojoj sobi.
Blanche joj je donosila hranu i odnosila je gotovo netaknutu. Jednom na dan An-
nabelle je izlazila u dugu šetnju uz more, ali izbjegavala je susrete s ljudima i nije
razgovarala ni s kim. Kada je Hortie jednoga popodneva svratila do nje, odbila ju je
vidjeti, rekavši Blanche neka joj poruči da se ne osjeća dobro. Bila je suviše nesretna
da bi razgovarala čak i s najboljom prijateljicom. Usto, sramila se priznati da se
razvodi. Doduše, ne svojom krivnjom, ali nije joj mogla reći razlog. Takvo što bilo je
previše skandalozno, a željela je zaštititi Josiaha. Svaki puta kada bi pomislila da ga
više neće vidjeti, uhvatila bije panika.
Znala je da će, kada se vijest o razvodu proširi, svi biti zgranuti. Nije se mogla
prestati pitati kada će se to dogoditi. Znala je da se ne može dovijeka skrivati u kući i
pretvarati se da se ništa nije dogodilo. Tijekom žalovanja za majkom nitko nije očeki-
vao da će se pojavljivati u društvu, ali ljudima će biti čudno što nigdje ne vide
Josiaha. Blanche je već shvatila da se između njih nešto dogodilo, ali nije joj bilo ni
na kraj pameti da se razvode. Sapućući o tome s Williamom, zaključila je da se
Josiah vjerojatno upleo s nekim, ali ni u snu nije posumnjala da bi to mogao biti
Henry. Pokušala je utješiti Annabellu govoreći joj kako će sve biti u redu, ali ona je
na svaku njezinu riječ samo zdvojno odmahivala glavom. Nikada više ništa neće biti
u redu.
Josiahov odvjetnik posjetio ju je u srpnju. Josiah je dotad odstupio sa svoga
položaja u banci i otputovao u Meksiko. Dva tjedna prije, Henry je učinio isto, a kao
razlog napuštanja posla
naveo je bolest u obitelji. Nikome nikada nije palo na pamet da poveže ta dva
slučaja, ali to štosu u kratkom roku izgubili dvojicu sposobnih ljudi, za banku je bio
veliki gubitak.
Prije odlaska Josiah joj je poslao pismo u kojem je ponovo izrazio žaljenje zbog
svoje strašne izdaje. Napisao je da se do posljednjeg trenutka života neće riješiti
krivnje zbog toga što joj je učinio, ali ponovio je daje njegova ljubav prema njoj bila
iskrena.
Brakorazvodni spis već je bio predan na sud u New Yorku i odvjetnik joj je donio
kopiju. Vidjevši kako je Josiah kao razlog razvoda braka naveo nevjeru, stresla se od
gnušanja. Znala je da je to bilo jedino na što se mogao pozvati. Napokon, budući da
je odbila zatražiti razvod na temelju njegove nevjere, nije mu preostalo drugo nego
da to sam učini. Ipak, vidjeti te riječi napisane na papiru, bilo je doista strašno.
- Svi će misliti da sam ga varala - rekla je, u nevjerici odmahujući glavom. Bila
je doista zgrožena. Sve vrijeme nadala se da će Josiah odustati od te zamisli, ali nije.
Zatražio je razvod, na- vevši jedini razlog koji je mogao.
- Nitko nikada neće čuti ni riječ o tome - uvjeravao ju je odvjetnik. - Nažalost,
budući da ste odbili zatražiti razvod od supruga na temelju njegove nevjere, ne
postoji drugi način.
Annabelle bi prije umrla nego to učinila. Voljela gaje.
Žalosno, ali istinito, na kraju se ispostavilo da je povjerenje koje su Josiah i
njegov odvjetnik imali u sustav bilo posve neutemeljeno. Jedan od sudskih
službenika dokopao se kopije brakorazvodnog spisa i prodao je novinarima. U
kolovozu, kada je vijest objavljena u novinama, Annabelle je preko noći postala
izopćenicom. Njezin ugled zauvijek je uništen, a vrata kuća svih uglednih obitelji za
nju će otada pa nadalje biti zatvorena.
Bila je još uvijek u Newportu kada joj je netko iz očeve banke javio tu vijest. Bilo
kako bilo, glasine o tome proširile su se mjestom brzinom požara. Svi su govorili
samo o njihovu razvodu. Dva tjedna Annabelle je skupljala hrabrost poći razgovarati
s Hortie i kad je to napokon učinila, doživjela je novi udarac. Umjesto da je puste da
ravno od ulaza požuri u
Hortienu sobu gdje bi je u pravilu našla kako ljenčari na krevetu, sluga koji je otvorio
vrata zamolio ju je da ude u salon, gdje je zatekla Hortienu majku. Čim ju je
ugledala, ustala je i bez riječi izišla iz prostorije, uputivši joj u prolazu pogled pun
neodobravanja. Prošlo je punih deset minuta prije nego što se Hortie pojavila. U
međuvremenu se zaokružila poput bačve, a djelovala je prilično napeto. Nije čak ni
pokušala sjesti. Vidjevši suze u Annabellinim očima, okrenula je glavu od nje i
zagledala se kroz prozor.
— Vjerojatno si čula novosti. Napokon, tko nije? - rekla je, glasno ispuhavši nos
u majčin čipkani rupčić. Budući daje tog dana sunce prilično pržilo, uzela je i njezin
suncobran.
— Nikada nisam pomislila da u tvom životu postoji itko osim Josiaha - rekla je
Hortie, tonom koji je napola bio ispunjen čuđenjem, a napola gnušanjem. Nije joj ni
pokušala prići ni utješiti je. Jednostavno je stajala, podalje od Annabelle, pogleda
uperena u neku daleku točku iznad njezine glave.
— I ne postoji. Niti je ikada postojao — odvratila je Annabelle. — Brak se može
razvrgnuti jedino na temelju nevjere. Ja se nisam željela razvesti. Ali Josiah jest.
Mislio je kako je najbolje... nije mogao drugačije... nije htio... — kroz jecaje je
izgovorila. Nije znala kako bi to ikada ikome mogla objasniti. Sve to bilo je potpuno
suludo, a nije mogla reći istinu čak ni najboljoj prijateljici. Nije željela izdati Josiaha,
neovisno o tomu što on nju jest. Nije mu to mogla učiniti. Njegov ugled bio bi
zauvijek upropašten kad bi bilo kome rekla daju je ostavio zbog muškarca. Ili kada bi
progovorila i riječ o njegovoj strašnoj bolesti. Usto, nije imala hrabrosti priznati
Hortie da je još uvijek djevica. - Ne znam što ću - zdvojno je izjavila. - Najradije bih
umrla.
Bilo je očito daje Hortie njezine riječi shvatila kao priznanje krivnje. Njezina
majka rekla je da Annabelle zavređuje svu sramotu koju trpi. Ugledan i moralan
čovjek poput Josiaha nikada se ne bi razveo od žene bez dobra razloga. To što je
Annabelle učinila doista je neoprostivo. U protivnom bi zacijelo ostao s njom.
Napokon, ako je zatražio razvod braka na temelju nevjere, sve je savršeno jasno.
Bila mu je nevjerna. Izjavila je i da iskreno
suosjeća s Josiahom. Annabelle, naprotiv, ni najmanje ne žali. Dobila je što je
zaslužila. Sto sejamesa tiče, rekao je da odsad pa nadalje može zaboraviti svoju
prijateljicu i zabranio joj je da se vida s njom. Mogla bi loše utjecati na nju, a to
nipošto nije želio.
— Zao mije što je tako ispalo — rekla je Hortie, iako Annabelle u njezinu glasu
nije mogla čuti ni natruhu suosjećanja. — Mora da si strašno pogriješila — dodala je,
trudeći se zvučati ljubazno, iako je mislila kako je njezina majka, u osnovi, u pravu.
Josiah je bio prevelik džentlmen da bi se olako upustio u razvod braka. Mora daje
Annabelle doista pretjerala kada je bio spreman razvesti se od nje, napustiti posao i
otići iz grada. Ni u snu ne bi pomislila daje sposobna za takvo što, ali to samo
dokazuje kako nikada ne možeš tvrditi da nekoga dobro poznaješ. Doista se
razočarala u nju, a potoci suza koji su se slijevali niz njezino lice bili su samo dokaz
daje svjesna svoje krivnje. Njezina majka i James bili su u pravu.
— Nisam ni u čemu pogriješila — kroz jecaje je promucala Annabelle, osjećajući
se poput odbačena djeteta. Bila je doista užasnuta Hortienim ponašanjem. Očekivala
je da će joj pružiti barem mrvicu pažnje i razumijevanja. Ipak su od djetinjstva bile
prijateljice. Ali ne, Hortie se odjednom pretvorila u hladno, suzdržano stvorenje bez
ikakvih osjećaja prema njoj.
— Ne bih željela slušati pojedinosti — rekla je, uputivši se prema vratima. —
Oprosti, ali bilo bi najbolje da odeš. James je rekao da se više ne smijemo viđati.
Zbogom, Annabelle. Moram ići malo prileći. Ne osjećam se dobro.
Trenutak potom, nestala je. Annabelle je u nevjerici zurila za njom pa naglo
ustala i izjurila iz sobe. Cijelim putem do kuće nije prestala trčati. U jednom trenutku
poželjela se baciti u more, ali nije imala hrabrosti za to. Iskreno je žalila zbog toga,
jer tada bi ponovo mogla biti sa svojim bratom i roditeljima. Nije mogla vjerovati da
ju je Hortie tako lako odbacila, poput nepotrebnoga komada odjeće koji više ne želi
ni pogledati. Odjednom, shvatila je da će se tako ponijeti svi koji je poznaju. Sva
vrata bit će joj zatvorena pred nosom bude li se ikada pokušala vratiti u društvo, bilo
u New Yorku ili Newportu.
Ušavši u kuću pustila je da se vrata snažno zalupe za njom i pojurila uz stube
ravno u svoju sobu. Bacivši se na postelju, shvatila je daje u prevelikom šoku da bi
mogla plakati. Nedugo potom, Blanche je došla k njoj i bez riječi sjela na rub
postelje.
- Znam da niste učinili to što se uokolo govori, gospođice Annabelle — napokon
je tiho prozborila. — Provela sam godine u kući vaših roditelja i poznajem vas od
rođenja. Znam da ste bili dobra žena svom suprugu i što god se dogodilo između
vas, znam da to nema nikakve veze s vama — rekla je i uzela je u naručje. Dugo su
ostale zagrljene, obje u suzama. Annabelle joj nije mogla reći istinu, ali ako već ništa
drugo, bilo je prilično utješno što je barem Blanche vjerovala kako nije mogla učiniti
ono za što su je okrivljavali. 1 )ok je plakala u naručju stare služavke, majka joj je
nedostajala više nego ikada. Nije mogla zamisliti što će i kako će dalje. Na što će
nalikovati njezin život, sada kada su joj svi okrenuli leđa? Odbila je podnijeti zahtjev
za razvod braka na temelju njegove nevjere, nadajući se da će se predomisliti i
spasiti je od sudbine razvedene žene, a on ju je tom krivotvorinom zauvijek izopćio iz
društva, obilježivši je pečatom preljubnice.
Dobila je prigodu uvjeriti se u to tijekom posljednjih dana kolovoza. U nekoliko
navrata pošla je na poštu i u trgovinu, i svaki put ljudi su joj okretali leđa,
pretvarajući se daje ne vide. Pojedini muškarci otvoreno su zurili u nju, a žene kroz
nju. Dogodilo se upravo ono što nije željela da se dogodi Josiahu. Izopćili su je.
Mislio je kako će za nju biti najbolje da se razvedu, a eto u što se to pretvorilo.
Bezdušno joj je okrenuo leđa prepustivši joj da se snalazi sa sudbinom raspuštenice
kako zna i umije. Bila je osuđena na doživotnu kaznu progonstva iz svijeta u kojem
je oduvijek živjela, prezrena i izložena javnom prijekoru i osudi. Napokon je znala na
što će ubuduće nalikovati njezin život. Nikada je više neće pozvati ni u jednu
pristojnu kuću. Zauvijek će ostati ženom od koje se Josiah Millbank razveo,
proglasivši je preljubnicom. Bilo je to isto kao da ju je ubio. Njezin ugled bio je
uništen. I više od toga. Bila je uništena njezina čast. Sto se svijeta tiče, bilo je to isto
kao daje mrtva.
13. POGLAVLJE
Prvoga tjedna u rujnu Annabelle se vratila u New York. Blanche, William i nekolicina
drugih slugu ostali su u Nevvpor- tu, u kući koja je sada bila njezina. Thomas ju je
dovezao u New York jedinim očevim automobilom koji još nije prodala.
Budući da nije znala kamo bi, vratila se u Josiahov stan. £na- la je da bi trebala
kupiti kuću, ali nije imala pojma s čime bi za_ počela i kako bi to provela u djelo.
Josiah bi joj zacijelo niogao u tome pomoći, ali on se neće tako skoro vratiti, ako se
uopće i vrati. Rekao je da će on i Henry biti odsutni mjesecima, a tnož- da i dulje.
Otkad je otišao u Meksiko, nije joj se javio. Okrenuo joj je leđa kao i svemu
ostalome u svom životu i jednostavno nestao. I još se usudio tvrditi kako to čini za
njezino dobro.
Dok ne smisli što će dalje, vratila se poslu na Ellis Islandu Unatoč tomu što su
Britanci posijali mine u Atlantik, a Nijemci uporno potapah brodove, ljudi su još
uvijek masovno dolazili iz Europe. Slučajno se upustivši u razgovor o ranjenicima i
nedostatku medicinskog osoblja s jednom francuskom useljenicom Annabelle je
odjednom znala što će dalje. Nakon toga nije vj_ še mogla razmišljati ni o čemu
drugome. Odlazak u Francusku imao je znatno više smisla od ostanka u New Yorku,
gdje bi svi okretali glavu od nje kada bije susreli. Nije marila ako izgubi život
prelazeći Atlantik ni ako je ubiju u Europi. Sto se nje tiče, bilo bi to pravo olakšanje
od sudbine koju joj je namijenio Josiah, iako ne namjerno, obilježivši je kao
preljubnicu.
Zatražila je savjet od nekolicine uglednih liječnika iz Hllis Islanda, pitajući ih što
misle o tome. Jedan od onih s kojir^ je najviše surađivala rekao joj je za bolnicu koja
je bila smještena unutar samostana, u Asnières-sur-Oiseu, nedaleko od Pariza.
Skotkinja, dr. Elsie Inglis osnovala ju je prije godinu dana
Namjeravala je to učiniti u Engleskoj, ali nisu joj dopustili. Ali Francuzi su je zato
dočekali raširenih ruku. Povela je sa sobom i kompletno osoblje, sastavljeno većinom
od liječnica i medicinskih sestara te nekolicine uglednih liječnika. Bilo kako bilo, li-
ječnik je pozdravio njezinu namjeru da ode u Francusku i napisao joj odličnu
preporuku u kojoj je pohvalio njezine vještine.
 Elsie Inglis bila je žena naprednih stavova i sufražetkinja. Završila je studij
medicine na ženskoj medicinskoj školi u Edinbur- ghu i osnovala vlastitu medicinsku
školu u kojoj je i predavala. Liječnik koji je Annabelli napisao preporuku rekao je
kako se dr. Inglis u svom radu služi iznimno naprednim metodama. U Edmburghu je
otvorila vlastitu bolnicu Abbey de Royaumont, kojom je ravnala do početka rata
1914. Od svih liječnika s kojima je razgovarala, Annabelle je o njoj čula samo
pohvale i divljenje. U Francuskoj se brinula za ranjenike koji su u samostan dovedeni
iz poljskih bolnica na ratištu. Sve što je čula o njoj uvjerilo ju je daje to mjesto na
kojem želi biti i na kojemu će, po svemu sudeći, biti dobrodošla. Nije ju bilo briga što
će tamo raditi ni hoće li od nje tražiti da vozi bolnička kola ili da pere podove. Jedino
važno bilo je da radi u bolnici. Što god budu tražili, ona će to rado učiniti.
Nije postojao više ni jedan jedini razlog zbog kojeg bi željela ostati u Americi. Nije
imala ni kuće ni rodbine ni supruga, a čak joj je i najbolja prijateljica rekla daje ne
želi više vidjeti. Prijatelji njezinih roditelja, kao i oni koji su poznavali Josiaha, bili su
osobito zgroženi njihovim razvodom. Budući daje napustio grad, svi su pretpostavili
daje otišao zato što mu je ona slomila srce. Bila je obrukana na najgori mogući
način, a nije mogla reći istinu. Nitko nikada neće doznati što se zapravo između njih
dogodilo. Nije postojao nijedan razlog zbog kojega bi poželjela ostati.
Sljedećih nekoliko dana provela je pakirajući stvari koje će poslati u skladište.
Budući daje posljednji put putovala u inozemstvo prije šest godina, u šesnaestoj,
nabavilaje i novu putovnicu. Rezervirala je kabinu na brodu Saxonia i spakirala stvari
za put. Svoj i majčin nakit položila je u sefu očevoj banci. Više joj nije
trebao, a tamo kamo ide zacijelo i neće. Pobrinula se i da joj se sredstva potrebna za
život proslijede u Europu. Nikome nije rekla što namjerava i krajem rujna vratila se u
Newport oprostiti se s Blanche i ostatkom osoblja, koji će se tijekom njezina odsu-
stva brinuti za održavanje kuće i vrta. Blanche je bila prva kojoj je rekla kamo će i da
se vjerojatno neće uskoro vratiti.
Stara žena počela je plakati nad sudbinom svoje mlade gospodarice. Tko zna što
je čeka u Francuskoj? Tko zna hoće li uopće preživjeti putovanje u Europu? More je
puno mina, a Njemačke podmornice torpediraju brodove. Bila je svjesna da
Annabelle ne mari što će biti s njom. Nije imala što izgubiti i nikoga za koga bi
poželjela živjeti. Možda bi doista mogla ispuniti životni cilj pomažući ranjenicima.
Annabelle je odlučila ponijeti sve medicinske knjige koje je imala, pomislivši da će
joj možda trebati. Nakon dva dana ponovo je napustila Newport. Sluge su je ispratile
do izlaza i očiju punih suza dugo gledale za njom, pitajući se hoće lije ikada više
vidjeti.
Vrativši se u New York, pošla je na Ellis Island oprostiti se s liječnicima, sestrama
i nekolicinom pacijenata s kojima se u međuvremenu zbližila, osobito s djecom.
Svima je bilo žao što odlazi, ali poželjeli su joj svako dobro.
U Josiahovu stanu od njezinih stvari više nije ostalo ništa osim triju putnih torbi
koje će ponijeti. U jednoj od njih bila je obična, svakodnevna odjeća te nekoliko
toplih jakni i kaputa. Budući da nije imala namjeru tijekom putovanja izlaziti iz
kabine, nije ponijela otmjene večernje haljine. Dan prije odlaska prošetala je do kuće
u kojoj je nekada živjela s roditeljima. Željela ju je još jednom vidjeti i makar
izdaleka oprostiti se s njom. Nekoliko dugih minuta stajala je pred kućom,
razmišljajući o svemu što je izgubila, kad je ugledala jednoga od njihovih bivših
susjeda kako izlazi iz automobila. Ugledavši je, prezirno ju je odmjerio od glave do
pete i bez riječi pozdrava uputio se prema svojoj kući pa ušao, snažno zalupivši
vratima. Na putu prema Josiahovu stanu shvatila je kako je taj završni udarac samo
učvrstio njezinu odluku o odlasku. Ništa je više nije vezalo uz New York.
Sljedećega jutra Thomas je odvezao Annabellu na pristanište kompanije Cunard
upravo na vrijeme da stigne utovariti tri njezine putne torbe na Saxoniju, golem,
petnaestak godina star brod za prijevoz putnika i tereta, s četiri jarbola i velikim dim-
njakom. Pri njegovoj gradnji mislilo se više na veličinu nego na brzinu i stoga se
kretao Atlatnikom brzinom najviše petnaest čvorova. Nije pripadao klasi otmjenih
brodova, ali bio je udoban, a zbog velikog prostora za smještaj tereta i unosan.
Putovanje prvom klasom potpuno je ukinuto od početka rata. Saxonia se zacijelo nije
mogla usporediti s otmjenim brodovima kojima je Annabelle dotad putovala u pratnji
svojih roditelja, ali to je nije ni najmanje omelo da rezervira jednu od većih kabina
druge klase.
Dvojica mladih mornara pomogla su Thomasu unijeti Anna- belline stvari. Prije
odlaska, vozač se od svoje mlade gospodarice oprostio toplim zagrljajem pa pošao
odvesti automobil u unajmljenu garažu gdje će ostati sve dok ga ljudi koji su se
brinuli o njezinim poslovima ne prodaju. Budući da Annabelle nije znala kada će se
vratiti, Thomas je već bio u potrazi za novim poslom.
Pola sata kasnije, kada se brod polako otisnuo iz luke, Thomas je još uvijek bio
na pristaništu i mahao joj. Izrazi lica putnika na palubi bili su prilično tmurni. Svima
je bio poznat rizik plovidbe Atlantikom. Oni koji bi se u njega upustili činili su to s
dobrim razlogom. U to vrijeme zacijelo više nitko nije putovao iz užitka. S obzirom na
rat u Europi, takvo što bilo je preopasno.
Annabelle je ostala na palubi sve dok nisu mimoišli Kip slobode. Bacila je
posljednji pogled na Ellis Island i srca stegnuta od boli uputila se prema svojoj kabini
pa uzela jednu od knjiga koje je ponijela i počela je čitati, trudeći se ne misliti na
opasnosti koje se kriju na putu. Bilo je to prvo putovanje oceanom na koje se uputila
nakon očeve i bratove smrti na Titanicu i zbog toga se osjećala prilično napetom.
Neprestano je osluškivala rad brodskog motora pitajući se koliko su duboko zlosretne
njemačke podmornice ušle u američke vode i hoće li ih torpedirati. Svatko na brodu
bavio se istim mislima.
Objedovala je u kabini, a kada je uvečer legla u brodsku postelju, ostala je budna
do dugo u noć, razmišljajući hoće li uopće stići na odredište i što je tamo očekuje.
Planirala je otići u područje za koje su joj rekli da će tamo zacijelo biti objeručke
dočekana. Budući da Amerika nije sudjelovala u ratu, nije bilo načina da volontira u
ime svoje zemlje. Doduše, Astorovi su financirah poljsku bolnicu u kojoj je volontirao
jedan od Van- derbiltovih, ah budući daje i s jednima i s drugima bila u rodu, nakon
razvoda odjosiaha nije im se usudila javiti. Radije će pronaći vlastiti način da
postigne svoj cilj, nakon što dode u Francusku. Vjerovala je da će se snaći.
Kada dode u bolnicu, učinit će sve daje zadrže. Bude li trebalo, radit će i najteže
fizičke poslove, ali po onome što je čula, bolnica je bila prepuna ranjenika, toliko da
su neki ležali i na nosilima. Bila je sigurna da će tamo za nju biti posla, naravno,
preživi li putovanje.
Radeći na Ellis Islandu, puno je toga naučila od liječnika i sestara, a i sama se
neprestano usavršavala svakodnevnim čitanjem medicinske literature. Napokon, ako
joj i ne dopuste išta drugo osim vožnje bolničkih kola, i to će biti bolje i korisnije od
skrivanja pred prezirnim pogledima ljudi s kojima je donedavno bila bliska.
Iako joj Josiah nije želio zlo, njezina čast, ugled i budućnost bih su uništeni
razvodom. Nije vjerovao da će se to dogoditi, ah dogodilo se. Bilo je to kao daje
osuđena za zločin koji joj nikada neće biti oprošten. Kazna je bila doživotna, a
krivnja očigledna. Ipak, Annabelle ni pod kojim okolnostima ne bi odala Josiahovu
tajnu. Previše ga je voljela da bi takvo što učinila, a to što je skrivao bilo je
šokantnije od njihova razvoda. Otkriće dugogodišnje ljubavne afere s Henryjem i
podatka da su obojica oboljeli od sifilisa uništilo bi mu ono što mu je preostalo od
života. Nije mu to mogla učiniti. Još uvijek joj je stalo do njega. Njegova tajna otići
će u grob zajedno s njom. Iako mu to nije bila namjera, Josiah ju je žrtvovao.
Bilo je pravo olakšanje otići u Francusku, gdje ju nitko ne poznaje. U početku,
dvojila je bi li ljudima rekla daje udovica ili
da nije nikada bila u braku. Ali ukoliko bi naišla na nekoga tko poznaje Josiaha, što
je bilo moguće, čak i u Europi, uz sve ostalo ispala bi i lažljivicom. Naposljetku je
odlučila da će ipak reći kako se nikada nije udavala. To će biti jednostavnije, čak i
ako sretne nekoga tko ga poznaje. Ponovo je bila Annabelle Worthington, kao da se
dvije godine braka s Josiahom nikada nisu dogodile. Ali jesu, i unatoč svemu, bile su
to dvije lijepe godine njezina života kroz koje ga je zavoljela dovoljno da mu oprosti
slabost s kojom se nije mogao nositi i duboko žali zbog bolesti koja će ga prije ili
poslije stajati života.
Možda će poginuti u Francuskoj i tako izbjeći nove boli i gubitke, razmišljala je
dok je brod polako plovio oceanom. Znala je da će, unatoč tome što su bili
razvedeni, njezino srce biti ponovo slomljeno kad čuje vijest o njegovoj smrti. Sve
što je željela bilo je sretno živjeti s njim do kraja života i roditi mu djecu. Hortie nije
ni sanjala koliko je sretna što ima normalnog muža i djecu. A nije više imala ni nju.
Svi koje je poznavala okrenuli su joj leda i odbacili je. Hortiena izdaja pogodila ju je
gotovo koliko i Josiahova. I sve o čemu je te noći, dok je Saxonia oprezno plovila
Atlantikom, mogla razmišljati bilo je daje potpuno sama na svijetu. Bila je to strašna
spoznaja za mladu ženu koja je cijeli život provela zaštićena od okrutnosti vanjskog
svijeta, prvo u okrilju roditeljskog doma, a potom braka. A sada, ostala je ne samo
bez svih njih nego i bez osobne časti i ugleda. Zauvijek će nositi pečat preljubnice.
Pomislivši na to, oči su joj se ponovo ispunile suzama.
Te noći plovidba je prošla bez problema. Broj ljudi koji su promatrali ima li mina
u oceanu, udvostručen je. Nitko nije mogao znati gdje bi se mogle nalaziti ili koliko
će se Njemačke podmornice usuditi približiti Americi. Sat nakon isplovljavanja iz luke
imali su vježbu spašavanja. Svatko je znao u koji čamac treba ući u slučaju potrebe,
a u kabinama su imali prsluke za spašavanje. Prije rata takvo što provodilo se znatno
diskretnije, ali nakon potonuća Lusitanije u svibnju, brodska kompanija više nije
željela ništa staviti na kocku. Poduzete su sve moguće
mjere predostrožnosti, ali s druge strane, to je samo povećalo napetost tijekom
puta.
Annabelle se držala podalje od svih. Pregledavši listu putnika, vidjela je dva
poznata imena. Bili su to znanci njezinih roditelja, a u svjetlu skandala povodom
njezina razvoda koji se New Yor- kom proširio poput plimnog vala, nije imala
apsolutno nikakvu želju susresti se s njima i doživjeti da joj okrenu leda ili učine
nešto gore od toga. Bilo joj je draže većinu vremena provoditi u kabini i izlaziti u
šetnju palubom tek uvečer, dok bi ostali putnici večerali u salonu. Sto se nje tiče,
objedovala je sama u kabini. Unatoč tome što je pokušavala što je više moguće skre-
nuti misli s teških tema i zabaviti se čitanjem, to joj nije osobito uspijevalo. Misli o
bratovoj i očevoj smrti na Titanicu neprestano su je opsjedale. I gore od toga, priče
koje je čula o potonuću Lusitanije bile su još strašnije. Neprestano je bila u strahu,
napeto iščekujući hoće li začuti sirenu za uzbunu. Spavala je malo i nemirno, ali ako
već ništa drugo, barem je mogla prekratiti vrijeme knjigama.
Nitko od osoblja koje je vodilo brigu o njezinoj kabini nije joj pokušao predložiti
da pode jesti u salon. I )ruge večeri plovidbe kapetan ju je pozvao za svoj stol, što je
bila čast za kojom je većina putnika žudjela, ali uljudno se zahvalila i odbila, zamoliv-
ši poslužitelja da mu prenese poruku kako se ne osjeća dobro. More je tog dana bilo
pomalo nemirno pa je takva izlika djelovala dovoljno uvjerljivo za nekoga tko nije
navikao na plovidbu. Doduše, ne i u njezinu slučaju. Osjećala se dobro u svakom
pogledu, ali kapetan to nije mogao znati.
Brodska sobarica i poslužitelj nisu mogli ne upitati se oporavlja li se ta lijepa
mlada žena od kakva tragičnoga gubitka. Sudeći po crnini i tužnu, ali dostojanstvenu
držanju, zaključili su daje možda ostala udovicom ili je izgubila dijete. Naravno, nisu
mogli znati da crninu nosi zbog majke, ali bilo je jasno da je u žalosti. Kad bije
opazili kako navečer izlazi iz kabine da bi prošetala palubom, izgledala im je jednako
tragično koliko i romantično. No, Annabelle bi najčešće dugo stajala uz ogradu i
pogleda uprta u daljinu razmišljala o Josiahu, pitajući se hoće
li ga ikada više vidjeti. Nastojala je ne misliti o Henryju. Nije imalo nikakva smisla
mrziti ga.
Po povratku u kabinu koja se sastojala od dnevnoga boravka i spavaonice, oči su
joj često bile pune suza. Prije izlaska na palubu na glavu bi uvijek stavila šešir s
velom, koji je zaklanjao veći dio njezina lica. Nije željela daje itko prepozna. Trudila
se biti nevidljivom i što je moguće tiše i bezbolnije nestati iz svijeta kojemu je
nekada pripadala. Skrivajući osobnost, lišila je sebe svega ugodnoga i poznatoga što
je dotada predstavljalo sastavni dio njezina života. Sve što je željela bilo je započeti
novi život služeći ranjenicima.
Pomisao kako osim ljetnikovca u Newportu više nema ničega što bi mogla
smatrati svojim domom istinski ju je šokirala. Ono što nije prodano ostalo je u
skladištu i sve što je imala uz sebe bile su tri torbe. Nije čak ponijela nijedan sanduk
sa stvarima, što je doista bilo toliko neobično za ženu njezina statusa, daje čak i
brodsko osoblje međusobno šaputalo o tome. Jer, čak i bez raskošnih krzna, nakita i
večernjih haljina, po njezinu držanju i načinu ophođenja bilo je jasno da pripada
visokom društvu. Gledajući je tako žalosnu i potištenu, mlada sobarica iskreno se
sažalila nad njom. Bile su približno istih godina, a Annabelle je uvijek prema njoj bila
iznimno ljubazna.
Četvrtoga dana plovidbe, kada su već prešli polovinu puta do Europe, brod se
iznenada zaustavio. Mornari zaduženi za promatranje dojavili su kapetanu da su
opazili nešto sumnjivo. Zabrinut da bi se moglo raditi o podmornici, istog trenutka
naredio je da se motori ugase. Pojedini putnici odmah su navukli prsluke za
spašavanje, iako uzbuna nije bila oglašena. Prvi put Annabelle je usred dana izišla na
palubu provjeriti što se zbiva. Jedan od časnika, tiho odgovarajući na njezin upit,
ostao je zatečen njezinom ljepotom. Unatoč šeširu s velom, nije ju uspjela sakriti.
Crni kostim koji je nosila bio je iznimno dobra kroja, a kada je skinula rukavicu,
opazio je kako joj je ruka nježna i otmjena. Pitao seje li ona možda jedna od čuvenih
glumica koje putuju inkognito ili neka druga poznata osoba. Nakon što ju je umirio
rekavši joj daje brod stao samo zbog opreza, kratko
mu se zahvalila i prošetala palubom, držeći se podalje od ljudi. Ubrzo potom vratila
se u svoju kabinu.
 Istoga popodneva mladi časnik pokucao je na njezina vrata. Otvorivši, izgledala
je prilično iznenađeno što ga vidi. S knjigom u ruci i plavom kosom rasutom po
ramenima, djelovala je poput mlade učenice. Vidjevši je bez šešira, u crnoj bluzi i
dugoj suknji, bio je još više zatečen njezinom ljepotom. Poput sobarice i poslužitelja,
također je pretpostavio daje mlada udovica, ah nije mogao dokučiti zašto putuje u
Europu. Ispričao se što je ometa i dodao kako je svratio uvjeriti seje li s njom sve u
redu, budući daje bila toliko zabrinuta. Rekao joj je i da će se brod, za svaki slučaj,
neko vrijeme kretati sporije nego prije. Začuv- ši njegovo objašnjenje, zahvalila se i
rekla daje dobro. Spustivši pogled na knjigu u njezinoj ruci, ponovno se iznenadio
shvativši kako čita jednu od knjiga dr. Rudolfa Virchova. Druge dvije, Louisa
Pasteura i Claudea Bernarda, stajale su na stolu iza nje. Sve tri držala je svojim
Biblijama.
— Studirate li medicinu? - upitao je, vidljivo zadivljen. Bila je to doista neobična
literatura za ženu. Pomislio je daje možda medicinska sestra, iako bi to bilo prilično
čudno s obzirom na njezin društveni status.
—Ja... zapravo, ne - slegnula je ramenima, očito obuzeta nelagodom. - Uživam
čitati takvu literaturu. Medicina je, na neki način, moja skrivena strast.
- Moj brat je liječnik - ponosno je izjavio časnik. - Njemu je pripala uloga
pametnijeg — nasmijao se. — A majka je medicinska sestra — dodao je. Oklijevao je
otići, tražeći izliku da nastavi razgovor s njom. Bilo je nečeg tajanstvenog u vezi s
njom i nije se mogao prestati pitati što ju je navelo da putuje u Francusku. Možda je
tamo imala obitelj. Tih dana rijetko koja žena usudila se putovati brodom preko
oceana. — Gospođice Worthin- gton, ako postoji išta što bih mogao učiniti za vas,
molim vas, nemojte oklijevati đa mi kažete — napokon je rekao, ne znajući što bi
drugo. Začuvši kako ju je nazvao, polako je kimnu- la. Nakon dvije godine, bilo je
doista neobično čuti daje netko ponovo oslovljava prezimenom njezine obitelji. Nije
se na to još
naviknula. Na neki način, bilo je to poput povratka u bezbrižne djevojačke dane.
Nebesa, kako se samo ponosila kad bi joj se obratili kao gospodi Millbank. Bilo je
doista tužno što je morala ponovo uzeti svoje djevojačko prezime. Činilo se kao da
ne zaslužujeJosiahovo. Mogla gaje zadržati, ali oboje su se složili daje bolje ovako.
Bilo je lakše započeti novi život kao da se u međuvremenu nije ništa dogodilo, ali
njegovo prezime svejed- no joj je nedostajalo.
-Hvala vam - uljudno je odvratila. Naklonivši se, časnik je otišao svojim puteni, a
ona se vratila knjigama. Do večeri više nije izlazila iz kabine. Jedva je čekala da
stigne na odredište. Budući daje većinu vremena provodila zatvorena u kabini, pu-
tovanje se činilo beskrajno dugim. Usto, sporije kretanje broda stajat će ih cijeloga
jednog dodatnog dana putovanja, ali svi su se složili daje mudrije biti oprezan i
sigurno stići na odredište. Bolje i sa zakašnjenjem nego nikako.
Sljedeći dan donio je još više stresa od prethodnoga. U rano jutro, u daljini, s
desne strane broda uočene su mine. Tog puta sirene su oglasile uzbunu i svi su
putnici bih odmah pozvani da se okupe na palubi, gdje su bili izvješteni o mogućoj
opasnosti. Većina putnika već je navukla prsluke za spašavanje, a onima koji nisu
rečeno je da ih navuku. Preporučeno im je da ih ne skidaju do daljnjega. Annabelle
je u žurbi izišla iz kabine bez šešira. Njezina duga plava kosa lepršala je na toplu
povjetarcu. U crnoj pamučnoj haljini izgledala je doista neodoljivo. Mladi časnik s
kojim je dan prije razgovarala nije mogao odoljeti da joj ponovo ne priđe.
 -Ne brinite — s osmijehom je rekao. - To su samo mjere opreza. Daleko smo od
mina, a naši momci imaju oštro oko. Nađe li nam se koja od njih na putu, sigurno će
je na vrijeme opaziti.
Začuvši to, Annabelle je odahnula, ali situacija svejedno nije bila ugodna.
Nevoljko je s njim podijelila svoje strahove. - Moj otac i brat izgubili su život na
Titanicu — tiho je izgovorila i istoga trenutka zgranula se nad svojom nesposobnošću
da kontrolira vlastite osjećaje.
— Žao mije što čujem — odvratio je, tonom u kojem se mogla prepoznati
iskrena sućut. — Ali, ne bojte se. Ništa takvo neće nam se dogoditi. Kapetan ima sve
pod kontrolom — blago je dodao. No Annabelle se svejedno nije mogla opustiti.
Opasnost koja je prijetila iz daljine značila je da će brod morati ponovo usporiti
kretanje, čime će se putovanje produljiti za još jedan dan. A kada se približe
Francuskoj, bit će još oprezniji.
Naposljetku, putovanje je trajalo punih sedam dana. U Le Havre su stigli u šest
ujutro, a brod je privezan u luku dok je većina putnika još spavala. Doručak je bio
predviden u sedam, tako da se putnici stignu iskrcati i uhvatiti vlak koji je kretao u
devet. Brod će potom nastaviti do Liverpoola, budući daje Sau- thampton preuzela
vojska. Na tom putovanju, Francuska je bila prvo odredište, budući da su bili
primorani prilagodavati kurs minama. Istoga trenutka kad su pristali, Annabelle se,
potpuno odjevena, pojavila na palubi. Ugledavši je, mladi časnik brzo joj je pristupio.
Bila je potpuno budna i, po svemu sudeći, prilično ushićena. Dotada je nije vidio tako
sretnu. Nakratko se upitao je li njezina potištenost tijekom putovanja možda
povezana s njezinim strahom od plovidbe, budući da su joj se i otac i brat nalazili na
brodu koji je potonuo. Doda li se k tomu opasnost od mina i podmornica, mogao je
shvatiti da joj nije bilo lako. I putnici i posada odahnuli su nakon uplovljavanja u
luku.
— Veselite li se posjetu Parizu? — uljudno je upitao, iako je odgovor bio i više
nego uočljiv u izrazu njezina lica. Odjednom se upitao ima li tamo zaručnika koji je
nestrpljivo očekuje. Na glavi je tog jutra imala šešir, ali bez vela. Dugi trenutak
zagledao se u njezine velike plave oči.
- Da — odvratila je, zabljesnuvši ga vedrim osmijehom. - Iako će to biti doista
kratak posjet - dodala je.
Mladi časnik začuđeno ju je pogledao. Tih dana nitko nije dolazio u Europu da bi
se tamo kratko zadržao. Putovanje je bilo previše rizično za takvo što. — Znači li to
da se uskoro vraćate?
- Ne, nipošto - brzo je odvratila. — Nadam se da će za mene biti posla u bolnici
koja se nalazi sjeverno od Pariza, približno tridesetak milja od bojišnice.
— Doista ste hrabri - zadivljeno je rekao. Bila je tako mlada i lijepa da gaje
pomisao na njezin boravak u bolnici koja se nalazi toliko blizu pokolju prilično
uznemirio. Ali ona je, čini se, bila oduševljena tom zamišlju. Napokon je shvatio
zašto je tijekom cijelog putovanja proučavala medicinske knjige. —Jeste li sigurni da
vam se tamo neće ništa dogoditi? — zabrinuto je upitao.
— Onoliko koliko mogu biti — odvratila je s osmijehom. Kad bi to bilo moguće,
najradije bi radila u poljskoj bolnici, ali rekli su joj da su male šanse za to. Takvo što
bilo je dopušteno samo iskusnom vojnom osoblju. Bolnica unutar samostana Abbaye
de Royaumont u Asnières-sur-Oiseu bila je organizirana tako da vjerojatno neće
odbiti njezinu pomoć.
— Hoćete li već danas poći tamo? - upitao je časnik.
 Annnabelle je odmahnula glavom. - Namjeravala sam prenoćiti u Parizu, a sutra
ću se raspitati za put do samostana - rekla je. Sve što je znala bilo je da se
samostan nalazi dvadeset milja sjeverno od Pariza i nije imala pojma kojim bi
prijevoznim sredstvom mogla doći do njega.
— Čudim se što se usuđujete putovati sami. Mora da ste vrlo hrabri — rekao je,
ispravno zaključivši kako Annabelle pripada ženama koje su cijeli život provele
zaštićene u krugu obitelji. Dakako, nije mogao znati kako nije imala drugog izbora.
Kao ni to da putovanje u Francusku za nju predstavlja novi početak. Bio je to bijeg
od društvenog progonstva čije je posljedice već osjetila na svojoj koži. Znala je kako
bi se situacija, daje ostala u New Yorku, s vremenom samo pogoršala.
Mladi časnik morao se tada vratiti svojim dužnostima, a Annabelle je pošla u
kabinu spakirati stvari. U sedam ujutro bila je spremna za polazak. Zahvalila je
mladoj sobarici i diskretno je nagradivši napojnicom, pošla u glavni brodski salon na
doručak. Bio je to prvi i jedini put tijekom cijeloga putovanja da je odlučila
objedovati s ostalim putnicima. Ali pretpostavila je kako će svi biti u žurbi oko
odlaska pa neće obraćati pozornost na nju. Tako je i bilo. Glasno se opraštajući od
novih znanaca, brzo su ustajali od stola i žurili u svoje kabine spremiti se za odlazak.
Annabelle je bila medu prvima koji su se iskrcali. Prije silaska s broda pozdravila
se s mladim časnikom. Iskreno joj je poželio svako dobro. Malo potom uspela se u
vlak i ušla u odjeljak koji je rezervirala na svoje ime. Znala je daje to luksuz koji si
zadugo neće moći priuštiti. Već sljedećega dana, uz malo sreće, radit će naporan
posao i poput ostaloga medicinskog osoblja živjeti u skromnim samostanskim
uvjetima.
Izišavši iz vlaka na pariškoj postaji Gare du Nord, potražila je taksi. Budući daje
ručala u vlaku, nije bila gladna pa se uputila izravno u Hotel de Hollande, gdje je
rezervirala sobu. Hotel se nalazio nedaleko od Montmartrea. Vozeći se u taksiju,
promatrala je muškarce s plavim kapama koji su patrolirali gradom na biciklima,
najčešće po četvorica u skupini. Stolovi i stolice koji su inače stajali ispred brojnih
kafeterija bih su uklonjeni s ulica, što je doista bila velika promjena od posljednjeg
puta, kada je kao šesnaestogodišnjakinja s roditeljima posjetila Pariz. U zraku se
osjećala prilična napetost. Ulice su bile gotovo puste, tek s pokojim prolaznikom.
Većina muškaraca bila je na bojištima diljem Francuske, gdje su se hrabro borili za
svoju domovinu. Ah grad je svejedno bio prekrasan, točno onakav kako ga je
upamtila. Place de la Concorde izgledao je veličanstveno, jednako kao i Champs
Elysees. Vrijeme je bilo prekrasno i u raskoši tople jeseni sve je izgledalo još ljepše.
Naravno, čovjek za hotelskim pultom bio je star i djelovao je prilično umorno. Svi
mladi otišli su rat. Teškim korakom otpratio ju je do njezine sobe na prvom katu. Bila
je mala, ah svijetla i puna sunca, s prozorom koji je gledao na lijepo uređenu
hotelsku terasu. Nekoliko ljudi sjedilo je za stolovima i ručalo. Prije nego što je izišao
iz sobe, upitala je staroga čovjeka kako bi mogla doći do Asnieresa. Željela je znati
postoji li mogućnost da unajmi vozača koji bije odvezao onamo. Pritom mu nije
propustila diskretno dati do znanja, bez namjere da bude vulgarna, kako je spremna
velikodušno platiti vozaču za putovanje u jednom smjeru. Naravno, nadala se da će
to doista biti jednosmjerno putovanje. S obzirom na preporuku liječnika s Ellis
Islanda koju je čuvala u torbici, bila je vrlo optimistična
po pitanju svog ostanka. Budući daje u mladosti u dio njezina obrazovanja pripadalo
i učenje francuskoga, odlično je poznavala jezik svojih domaćina pa nije ni najmanje
sumnjala daju je starac pogrešno razumio.
 — Zašto idete tamo? - upitao je, pozorno se zagledavši u nju. Za njegov ukus, to
mjesto bilo je preblizu bojišnici, ali ne i za njezin.
— Idem u samostan u Asnieresu — objasnila je.
— To više nije samostan — izvijestio ju je — nego bolnica.
— Znam — odvratila je s osmijehom. — Zato i idem onamo.
— Vi ste medicinska sestra? — začuđeno je upitao. Hotel je bio previše otmjen
da bi si neka od medicinskih sestara mogla priuštiti boravak u njemu. A mlada dama
koja je stajala pred njim, čak i u jednostavnoj sivoj haljini, izgledala je prilično aristo-
kratski.
— Nisam, ali često sam volontirala u bolnicama. Budu li mi dopustili da ostanem,
rado ću se prihvatiti bilo kojeg posla — skromno je odvratila.
Licem staroga poslužitelja istoga trenutka razlio se širok osmijeh. — Došli ste čak
ovamo da biste pomogli našim ranjenicima? - zadivljeno je upitao.
Annabelleje šutke kimnula. Te večeri starac joj je osobno donio večeru u sobu,
zajedno s malom bocom vina koju je dugo čuvao u namjeri daje upotrijebi u
posebnoj prigodi. — Vi ste doista žena zlatna srca — rekao je.
— Hvala vam na tom divnom komplimentu — blago je odvratila, pomislivši kako
se njezin nekadašnji društveni krug s time ne bi nipošto složio.
U večernjim satima ponovo je tiho pokucao na njezina vrata i rekao joj kako je
zamolio svoga nećaka daje sutra odveze do bolnice. Momak je prošle godine ranjen i
ostao je bez nekoliko prstiju. Dodao je kako ne treba biti zabrinuta za svoju
sigurnost, jer je Jean-Luc izvrstan vozač. Na kraju je izrazio žaljenje što će je morati
prevesti u kamionu. Nažalost, bilo je to jedino vozilo koje im je preostalo. Ananbelle
mu se s osmijehom zahvalila, rekavši kako joj to neće ni najmanje smetati.
Te noći jedva je uspjela zaspati od uzbuđenja. Nije imala pojma što joj donosi
sljedeći dan i hoće li joj uopće dopustiti da ostane u samostanu. Jedino što je mogla
bilo je moliti se da sve prođe dobro.
14. POGLAVLJE
šest ujutro, kada su prve zrake sunca obasjale Pariz, Anna-
belle i Jean-Luc uputili su se prema samostanu. Danje bio prekrasan, unatoč
sumornoj atmosferi koja je vladala u gradu. Jean-Luc bio je zabrinut zbog strašne
bitke koja je u pokrajini Champagne započela prethodnoga dana i još uvijek nije
završila. Rekao je daje to druga bitka koja se vodi za tu pokrajinu i daje broj
poginulih i ranjenih dosad već prešao sto devedeset tisuća. Annabelle je u nevjerici
šutke odmahnula glavom. Bilo je to doista nezamislivo.
Upravo zato je i došla. Pomoći ranjenicima, učiniti sve što zna i umije da ponovo
stanu na noge ili, ako već ništa drugo, barem ih utješiti. Tog jutra Annabelle je na
sebi imala tanku crnu vunenu haljinu, crne čarape i čizme. U putnim torbama bile su
sve njezine knjige, a u torbici je ponijela čistu bijelu pregaču koju je nosila kad bi
radila na Ellis Islandu, u kombinaciji s ponešto svjetlijim haljinama, u vrijeme dok
nije bila u crnini, kao sada, kada je žalila za majkom. Većina odjeće koju je ponijela
sa sobom bila je crne boje.
Trebalo im je gotovo tri sata da se sporednim putevima probiju do bolnice. Ceste
su bile u očajnom stanju, razrovane i pune rupa. Nije bilo vremena za popravke ni
muškaraca koji bi to učinili. Svaki iole sposoban muškarac bio je u vojsci i izuzev
staraca, žena, djece i ranjenika koji su poslani kućama, nije bilo nikoga tko bi se
mogao pobrinuti za stvari poput tih. Annabelle nije marila za udobnost niti joj je
smetalo što kamion, kojim se Jean-Luc, kako je rekao, služio za prijevoz peradi,
poskakuje cestom. Vidjevši kako se pokoje pero uhvatilo za njezinu prtljagu,
osmjehnula se. Nakratko se zagledala u svoje nokte kako bi provjerila jesu li
dovoljno kratko podrezani i opazivši uski bijeli
krug na mjestu gdje je nekada stajao njezin vjenčani prsten, srce joj se na trenutak
stegnulo od boli. Skinula gaje u kolovozu i još uvijek joj je nedostajao. Ostavila gaje
u sefu, zajedno s drugim nakitom, kao i zaručničkim prstenom za koji je Josiah
ustrajao da ga zadrži. Ali sada nije bilo vrijeme za razmišljanje o tome.
Malo iza devet stigli su u Abbaye de Royaumont, samostan iz trinaestog stoljeća
koji je djelovao pomalo zapušteno. Ipak, bilo je to prekrasno staro zdanje, s divnim
jezerom u vrtu. Posvuda je vladala gužva. Medicinske sestre gurale su dvorištem
kolica s ranjenicima, pojedine žene ulazile su ili izlazile iz zgrade, dok su druge na
nosilima iznosile muškarce iz bolničkih kola, koja su također vozile žene. Posvuda su
bile samo žene, uključujući i liječnice. Jedini muškarci koje je Annabelle vidjela bili su
ranjenici. Ugledavši napokon i jednoga liječnika, osmjehnula se. Doista je izgledao
čudno u moru žena.
Nekoliko dugih trenutaka Annabelle se zbunjeno osvrtala oko sebe, ne znajući
kamo bi pošla. Jean-Luc napokon ju je upitao bi lije pričekao. - Molim vas, ukoliko
vam nije teško - rekla je, prilično oduševljena time što vidi, ali ipak nesigurna hoće
lije zadržati. Odbiju lije, nije imala pojma kamo će. Voljela bi vo- lontirati u
Francuskoj, ali ne bude li druge, poći će u Englesku. Sto god bilo, sigurno se neće
vratiti kući. Zacijelo ne uskoro, a možda i nikad. Ali nije sada željela razmišljati o
tome. — Moram potražiti nekoga s kime bih mogla razgovarati. Ne znam hoće li me
primiti — tiho je dodala. Usto, ako joj i kažu da ostane, nije znala gdje će stanovati.
Sto se nje tiče, mogla bi spavati i u barakama ili garaži. To joj je doista bilo najmanje
važno.
Prešavši dvorište, ušla je u bolnicu smještenu u nekadašnjem samostanskom
zdanju. Zagledavši se u oznake koje su pokazivale smjer prema različitim odjelima,
opazila je strelicu s natpisom »Administrativni poslovi i uprava«. Ušavši u dug, lučno
nadsvoden hodnik, ugledala je nekoliko zatvorenih vrata, ali jedna su bila širom
otvorena. Došavši do njih, našla se na pragu velike prostorije ispunjene stolovima za
kojima je sjedilo jato žena trudeći se izići na kraj s papirologijom, dok su im vozačice
bolničkih kola istodobno pokušavale ugurati u ruke neophodne
formulare koje je valjalo ispuniti. Annabelle je znala da se trude prikupiti točne
podatke o svim ranjenicima koji su zaprimljeni na liječenje, što nije posvuda bio
slučaj, osobito kada se radilo o poljskim bolnicama. Ali tamo je vladala znatno veća
strka pa su takvi propusti bili razumljivi. Ovdje je, unatoč užurbanosti, prevladavao
ugođaj reda. Žene koje su obavljale uredske poslove bile su većinom Francuskinje,
iako se u pojedinim glasovima mogao prepoznati engleski naglasak. Vozačice su pak
redom bile mještanke, mlade žene i djevojke. Pojedinima nije moglo biti više od
šesnaest, ali u toj situaciji nitko nije pitao za godine. S dvadeset dvije, Annabelle je
bila starija od većine njih, iako nije tako izgledala. Ali zacijelo je imala više iskustva
od većine njih u radu koji se tu tražio.
— S kime bih mogla razgovarati o volontiranju? — obratila se besprijekornim
francuskim jednoj od žena za stolom.
— Sa mnom — s osmijehom je odvratila mlada zaposlenica. Annabelle je
ocijenila daje približno njezinih godina, a iako je radila uredski posao, bila je u odori
medicinske sestre. Poput svih, radila je sve što je bilo potrebno, čak i ako je to
značilo da nakon smjene u bolničkom odjelu produži u ured. Vozačice bolničkih kola,
liječnici, sestre i kirurzi katkad su bez prestanka radili i po dvadeset četiri sata. Nitko
ovdje nije pitao za vrijeme provedeno na poslu. Unatoč tome, ugođaj je bio vedar i
poletan. Sve je prštalo od pozitivne energije. Annabelle je bila istinski zadivljena.
- Sto znaš raditi? - upitala je mlada ženii, polako je odmjeriv- ši od glave do
pete. Annabelle je prije ulaska svezala oko struka bijelu pregaču, u nadi da će se
tako predstaviti na najbolji moguć način. U crnoj haljini i bijeloj pregači djelovala je
poput mješavine bolničarke i opatice, iako nije bila nijedno od tog.
-Imam preporuku - napeto je izjavila Annabelle pa izvukla iz torbice komad
presavijena papira. Sto ako je odbiju? Sto ako kažu da upošljavaju samo medicinsko
osoblje? — Volontiram u bolnicama od svoje šesnaeste godine - započela je. —
Posljednje dvije godine radila sam u bolnici na Ellis Islandu, gdje se liječe useljenici i
tamo sam stekla prilično iskustvo vezano uz zarazne
bolesti. Prije toga radila sam u njujorškoj traumatološkoj bolnici. Tamo obavljaju
poslove poput ovih kojima se vi bavite — u dahu je izgovorila, glasa puna nade.
— Medicinska izobrazba? - upitala je mlada žena čitajući njezinu preporuku.
Liječnik koji ju je napisao visoko je ocijenio njezin rad, opisavši je kao najvještiju i
najnadareniju pomoćnicu s kojom je ikada radio, dodavši da znanjem nadmašuje
većinu medicinskih sestara pa čak i pojedine liječnike. Annabelle se za- rumenjela do
korijena kose kad gaje prvi puta pročitala.
— Zapravo, ne - iskreno je priznala. Nije željela lagati i pretvarati se da zna
stvari koje ne zna. - Ali, pročitala sam puno stručne literature, osobito o zaraznim
bolestima, ortopedskoj kirurgiji i liječenju gangrene.
Mlada žena je kimnula i pozornije se zagledala u Annabe- llu. Svidjelo joj se to
što je vidjela. Pomislila je kao da ne može dočekati da se baci na posao. — Dojmljivo
pismo - priznala je. — Pretpostavljam da si Amerikanka? — upitala je. Po naglasku,
Annabelle je zaključila daje Engleskinja, iako je dobro govorila Francuski, uostalom,
kao i ona.
-Jesam - odvratila je. - Doputovala sam jučer.
— Zašto si došla k nama? — znatiželjno je upitala sestra.
Annabelle je kratko oklijevala. — Zbog ove bolnice — s osmijehom je odvratila. —
Liječnik s Ellis Islanda pričao mije o njoj. To što sam čula doista me zadivilo i
pomislila sam da bih ovdje možda mogla biti korisna. Spremna sam primiti se bilo
kakva posla, pražnjenja noćnih posuda, pranja kirurških instrumenata, bilo čega.
— Znaš li voziti?
— Ne još - odvratila je Annabelle pomalo zbunjeno. Njezina obitelj oduvijek je
imala vozača. — Ali mogu naučiti.
— Primljena si - kratko je odvratila mlada Britanka. S preporukom poput njezine,
nije bilo potrebe za dodatnim ispitivanjem, a Annabelle joj se doista svidjela.
Začuvši njezin odgovor, Annabellinim licem razlio se osmijeh. To je bilo točno ono
po što je i došla. Cijelo dugo i napor
no putovanje, strah od mina i podmornica i strepnja da brod ne potone poput
Titanica, sve se napokon isplatilo.
— Javi se na odjel C u trinaest sati — rekla je Engleskinja. Za dvadeset minuta.
— Trebam li nositi odoru? - upitala je Annabelle s osmijehom koji nije silazio s
njezinih usana.
— Dobro je i ovako — rekla je žena, kratko pogledavši njezinu bijelu pregaču. —
Jesi li našla kakvu rupu u kojoj ćeš spavati? — upitala je. — Mislim na smještaj — s
osmijehom je dodala.
 — Ne još. Postoji li ovdje nešto takvo? Svejedno mije gdje ću spavati. Makar to
bilo i na podu.
— Pripazi da te netko ne čuje — upozorila ju je Engleskinja. — Mogli bi te
ozbiljno shvatiti. Kratki smo s posteljama i svatko bi jedva dočekao da se dočepa
tvoje. Najčešće ih dijelimo s kolegicama koje rade u suprotnoj smjeni. Postoji jedna
spavaonica u samostanu, no taje već pretrpana. Ali mislim da ima nekoliko praznih
ćelija u kojima su spavale opatice pa pokušaj tamo pogledati. Na tvome mjestu
pokušala bih se dokopati jedne od njih dok ih netko drugi ne zauzme. Možeš se i
pokušati s nekim dogovoriti da podijeliš koju od njih. Pogledaj uokolo i raspitaj se.
Netko će te već uzeti za cimericu — rekla je i potom je uputila kamo da ide.
Ushićena, Annabelle je po izlasku iz zgrade pošla reći Jan- Lucu daje njezina
misija uspješno završena. Dopustit će joj da radi u bolnici. Jedva je mogla vjerovati
vlastito sreći. Još uvijek se smiješila kad gaje ugledala kako stoji uz svoj kamion,
narogušen poput pijetla. Vozila su predstavljala pravo blago i strahovao je da bi
nekome moglo pasti na pamet da mu ga uzme i pretvori u bolnička kola.
— Ostajete li? - upitao je čim ju je ugledao.
— Ostajem - s olakšanjem je odvratila. — Počinjem raditi za dvadeset minuta, a
još moram pronaći i mjesto za spavanje - dodala je, skidajući svoje torbe iz stražnjeg
dijela kamiona. Spustila ih je na zemlju pa dlanom očistila perje s njih. Jean-Luc
ponudio se da ih ponese, ali odvratila je da će se snaći. Budući da mu je jutros
platila za vožnju, još jednom mu se zahvalila na
svemu i pružila mu ruku. Poljubio ju je u oba obraza, poželio joj sreću i otišao.
Vukući svoje teške torbe, Annabelle se uputila prema zgradi u kojoj su bile ćelije.
Bila je to stara i trošna katnica s nizom mračnih i vlažnih sobičaka u prizemlju i na
katu. Golih, oguljenih zidova, izgledali su prilično jadno. Na podu svakog od njih bio
je po jedan kvrgav madrac preko kojeg je bila prebačena deka. Rijetko gdje vidjela
je plahtu i za taj luksuz vlasnice su se vjerojatno same pobrinule. Na svakom katu
postojala je po jedna zajednička kupaonica i vidjevši je, Annabelle je bila sretna što
je na unutarnjoj strani vrata barem bila postavljena brava s ključem. U trinaestom
stoljeću opatice zacijelo nisu uživale u pretjeranoj udobnosti. Cijelo imanje davno
prije je prodano i bilo je u privatnom vlasništvu kada gaje Elsie Inglis preuzela,
pretvorivši ga u bolnicu.
Ugledavši kako iz jednog sobička izlazi mlada crnokosa djevojka, Annabelle ju je s
osmijehom pozdravila. Bila je visoka i vitka, svijetle puti tipične za Engleskinju. Kosa
joj je bila tamna onoliko koliko je njezina bila svijetla, a na sebi je imala odoru
medicinske sestre. Na prvi pogled joj se svidjela.
— Nije baš kao u hotelu — rekla je djevojka, uzvrativši joj osmijeh. Simpatije su
očigledno bile obostrane. Po njezinu naglasku moglo se zaključiti da pripada višoj
društvenoj klasi. Djevojci je bio dovoljan jedan pogled da za Annabelle pomisli isto,
ali nijednoj od njih nije bilo do toga da to oglase na velika zvona. Došle su ovamo
kako bi požrtvovano radile i to im je bilo dovoljno. - Pretpostavljam da tražiš sobu.
Ja sam Edwina Sussex - predstavila se. — U kojoj smjeni radiš?
Annabelle se također predstavila pa odvratila da ne zna. - Rečeno mije da se u
trinaest sati pojavim u odjelu C. Za deset minuta - dodala je, bacivši pogled na sat.
— Tako ti Bog pomogao - nasmijala se djevojka. - To je kirurški odjel. Nadam se
da nisi pretjerano gadljiva.
 Annabelle je odmahnula glavom. Edwina joj je tada rekla da već dijeli sobičak s
dvjema djevojkama i pokazala joj susjednu ćeliju, dodavši kako je djevojka koja tu
spava dan prije otišla kući
jer joj se majka razboljela. Dakako, nijedna od djevojki koje su tu radile nije bila
daleko od kuće. Engleskinjama nije bio problem nakratko otići kući, iako prelazak
preko kanala u to vrijeme također nije bio siguran. Ipak, bio je neusporedivo
sigurniji od plovidbe Atlantikom. Annabelle joj je nato rekla kako je dan prije došla iz
Amerike. — Prilično si hrabra — zadivljeno je odvratila Edwina. Odmah potom
Annabelle je doznala da su istih godina i daje Edvvina zaručena za mladića koji se
trenutačno bori na talijanskoj granici. Nije ga vidjela šest mjeseci.
Annabelle je zatim pošla zaviriti u susjedni sobičak. Bio je malen, mračan i ružan
poput ostalih, ali to joj nije bilo osobito važno. Edvvina je rekla da im ćelije ionako
služe samo za spavanje.
Jedva što je spustila torbe na pod, došlo je vrijeme da požuri u odjel C. Trčećim
korakom spustila se niz stube i nije se zaustavila sve dok nije stigla do ogromne
prostorije u kojoj se davnih dana vjerojatno služila misa. Unutra je bilo smješteno
najmanje stotinu kreveta. Bila je prohladna pa su ranjenici bili pokriveni debelim
dekama. Mnogi od njih bili su u stanju šoka. Posvuda su se čuli glasni jauci i
stenjanje. Pojedinima su bili razneseni udovi, drugi su tek stigli s operacije, a bilo je i
puno onih koji su buncali u groznici. Dok je prolazila pokraj njih tražeći dežurnu
medicinsku sestru, pružali su ruke prema njoj moleći za pomoć. Iza velike prostorije
bile su dvije manje, u kojima su se izvodile operacije. Iz njih su dopirali očajnički
krici. Prizor je doista bio stravičan i da se Annabelle nije proteklih šest godina
nagledala svega i svačega volontirajući u bolnicama, vjerojatno bi se na licu mjesta
onesvijestila. Budući da jest, mirna izraza lica nastavila je prema prostorijama za
operacije. Malo potom, ugledala je glavnu sestru kako izlazi iz jedne od njih.
Izgledala je kao da bi se svakog trenutka mogla srušiti od umora, a u ruci je nosila
metalnu posudu punu krvavih zavoja i tampona. Pri- šavši joj, Annabelle je objasnila
kako su joj rekli da se ovdje javi na dužnost. Glavna sestra bez puno priče gurnula
joj je u ruke metalnu posudu i rekla joj gdje daje isprazni. Annabelle ju je uzela ne
trepnuvši i kada se vratila, glavna sestra odmah joj je
pronašla novo zaduženje. Punih deset sati Annabelle nije uspjela čak ni sjesti. Bilo je
to njezino vatreno krštenje, ah glavna je sestra naposljetku bila zadovoljna.
- Nije loše - rekla je, hladno se osmjehnuvši.
Malo poslije netko joj je rekao da osoba s kojom je radila nije glavna sestra, nego
dr. Inglis osobno. U međuvremenu se vratila iz Škotske u namjeri da otvori još jednu
bolnicu u Francuskoj.
Ponoć je već bila prošla kada se Annabelle vratila u svoj sobičak. Bila je
preumorna da bi imala snage raspakirati stvari pa čak se i svući. Legla je na madrac,
pokrila se dekom i minutu poslije utonula u san. Posljednja misao toga dana bila joj
je da su njezine molitve uslišane. Sto se nje tiče, bila je kod kuće.
15. POGLAVLJE
Annabellini prvi dani u L'Abbaye de Royaumontu bili su prilično naporni. Žrtve druge
bitke za Champagne neprestano su pristizale. Nastavila je raditi na kirurgiji. Čistila je
rane od zgrušane krvi, najčešće s razorenih udova, praznila noćne posude, stavljala
obloge na čela muškaraca koji su se tresli od groznice i držala za ruku one koji su
umirali. Ništa što je ikada vidjela nije se moglo usporediti s tim niti je ikada toliko
naporno radila, ali bilo je to točno ono što je željela. Osjećala se korisnom i svaki
dan naučila bi nešto novo.
Rijetko je viđala Edwinu. Radila je na drugom odijelu, a i smjene su im bile
različite. S vremena na vrijeme naletjele bi jedna na drugu u kupaonici ili bi se
susrele u nekom od bolničkih hodnika i mahnule si u prolazu. Nije bilo vremena za
sklapanje prijateljstva, bolnica je bila dupkom puna teško ranjenih vojnika, nerijetko
i onih koji su bili na samrti. Svi kreveti bili su puni, a pojedini ranjenici ležali su na
madracima stavljenim na goli pod.
Jednog popodneva napokon je uhvatila malo slobodnog vremena da pođe do
lokalne banke i pošalje poruku svojim opunomoćenicima u New Yorku daje sretno
stigla i daje dobro. Osim njima, nije se imala kome drugom javiti. Nitko za nju nije
pitao niti je mario. Iako je u Asnièresu bila tek dva tjedna, činilo joj se kao daje
prošla cijela godina. Englezi i Francuzi iskrcali su se u Solun u Grčkoj. Austrougarska
vojska ušla je u Bugarsku i zajedno s Njemačkom primorala Srbe na povlačenje
prema jugu. U Francuskoj, ljudi su u rovovima ginuli poput muha. Trideset milja od
bolnice još uvijek su se vodile žestoke bitke. Postojale su poljske bolnice koje su se
nalazile bliže crti bojišnice, najčešće u crkvama, ali općenito se nastojalo što je više
moguće ranjenika
dopremiti u samostan u Asnieresu, gdje im je mogla biti pružena bolja njega.
Annabelle je u međuvremenu naučila puno o kirurgiji. Također, često su se hvatali u
koštac s gangrenom, dizente- rijom i kolerom. Bilo je strašno gledati tolike ranjene i
oboljele, ali Annabelle je bila sretna što im može pružiti pomoć.
Tijekom rijetkih slobodnih prijepodneva, jedna od djevojaka s kojima je dijelila
ćeliju podučila ju je vožnji kamiona kojim su se služili za prijevoz ranjenika, nalik
onome kojim je Jean-Luc prevozio perad. Nije imala puno vremena za učenje vožnje,
jer bije, gotovo u pravilu, netko u tome prekinuo pozvavši je da se vrati na posao.
Najčešće bije zvali na kirurški odjel, budući da je bila toliko pedantna daje to
graničilo sa sitničavošću pa su liječnice i liječnici znali da će do posljednjeg slova
slijediti njihove upute. Nekolicina njih, u razgovoru s glavnom sestrom, pohvalila je
njezin rad. Ona se također u potpunosti slagala s njihovom ocjenom. U
međuvremenu je zaključila kako bi Annabelle bila odlična medicinska sestra i
predložila joj je da nakon rata pođe na izobrazbu. Ali glavni kirurg bio je uvjeren
daje sposobna postići i više od toga. Jedne kasne večeri, poslije dugotrajne opera-
cije, odlučio je porazgovarati s njom. Annabelle, koja se nakon svega primila još i
čišćenja operacijske dvorane, nije izgledala ni najmanje umorno, unatoč tomu što je
posao tog dana bio toliko naporan da nije imala ni minute slobodna vremena.
- Izgledaš kao da doista uživaš u poslu - rekao je, svukav- ši krvavu pregaču. Ni
njezina nije izgledala puno bolje. Opa- zivši kako joj je lice zamrljano krvlju, stavio
joj je gazu u ruku, rekavši neka ga obriše. Zahvalila mu je osmjehnuvši se. Glavni
kirurg, dr. Hugues de Bre, bio je ugledni francuski liječnik koji je u Asnieres došao iz
Pariza. Bio je jedan od rijetkih muškaraca u bolnici. Većinu osoblja, u skladu sa
željama Elsie Inglis, činile su žene. Ali s obzirom na situaciju, bili su spremni na
ustupke. Nije bilo lako pronaći žene koje bi obavljale te poslove, a ranjenika je bilo
toliko da su bile zahvalne svakom liječniku koji bi im ponudio pomoć.
— Istina, volim raditi u bolnici — iskreno je odvratila Annabelle, odloživši gazu u
koš s ostalim rubljem koje će biti odneseno
u praonicu. — Oduvijek sam bila zaljubljena u taj posao. Žao mi je samo što svi ti
ljudi toliko pate. Na svijetu nema gore stvari od rata.
 Liječnik je šutke kimnuo. U pedeset godina svog života nije vidio takav pokolj. —
Glavna sestra misli kako bi nakon rata trebala poći u školu za medicinske sestre —
rekao je, pozorno se zagledavši u nju dok su izlazili iz dvorane. Bilo je nemoguće ne
opaziti daje prava krasotica, ali po svemu sudeći, posjedovala je i brojne vrline. Svi
su bili zadivljeni njezinim znanjem i vještinom. Liječnik koji joj je napisao preporuku
nije ni najmanje pretjerao s pohvalama njezina rada. -Je li to ono čime bi se željela
baviti u budućnosti? — upitao je. Između ostalog, bio je zadivljen i njezinim znanjem
jezika. Bilo je očito da brzo uči. Nakon samo dva tjedna boravka u bolnici bila je u
stanju razgovarati s njim kao daje rođena Francuskinja.
Annabelle je trenutak oklijevala s odgovorom. Nije više bila u braku s Josiahom, a
roditelji su joj umrli. Mogla je sa svojim životom činiti što želi. Nikome više nije
morala polagati račune. Ukoliko bi željela poći u školu za medicinske sestre, mogla bi
to učiniti, ali to zapravo nije bilo ono što je željela. Pogledavši liječnika ravno u oči, i
sama je ostala iznenađena vlastitim riječima. — Radije bih bila liječnica — tiho je
izgovorila, očekujući da će je ismijati. Doduše, Elsie Inglis bila je liječnica, ali malo
žena školovalo se za to zvanje. Takvo što jednostavno nije bilo uobičajeno.
Na njezino čuđenje, nije se nasmijao. - Tako sam i mislio - zadovoljno je kimnuo.
- Mislim da bi trebala pokušati. Rođena si za to zvanje, u to sam potpuno uvjeren -
rekao je. Budući daje godinama predavao na medicinskom fakultetu, znao je o čemu
govori. Imao je studente koji joj nisu bili ni do koljena. — Mogu li ti ikako pomoći da
ostvariš taj cilj?
Annabelle je zbunjeno slegnula ramenima. Bila je istinski zgranuta. Nikada si nije
dopustila pomisliti da bi se takvo što moglo ostvariti. I odjednom, našla se pred
nekim tko je doista mislio daje to izvrsna zamisao i nudio joj pomoć. - Mislite li da bi
to doista bilo moguće? — upitala je, očiju punih suza.
— Naravno. Sve je moguće ukoliko netko to doista želi i spremanje raditi na
tome. Budući da posjeduješ i želju i volju za to, rekao bih da ćeš uspjeti. Razmisli o
tome i javi mi što si odlučila.
Prije njihova sljedećega susreta prošlo je punih mjesec dana. Doktor de Bre u
međuvremenu je pošao raditi u jednu od poljskih bolnica na bojišnici, a u samostan
se vratio tek u studenome. Čim ju je ugledao, nasmiješio se. Upravo je uspavljivala
jednog od ranjenika prije operacije, pod nadzorom mlade liječnice. Kao i uvijek, čega
god bi se primila, učinila je to besprijekorno. Te večeri de Bre je ponovo razgovarao
s njom.
— Jesi li razmislila o mom prijedlogu? — upitao je. — Ukoliko te zanima, postoje
neke stvari o kojima bismo morali porazgovarati - oprezno je dodao. - Studij
medicine prilično je skup. Možeš li si to priuštiti? - upitao je, iako je imao osjećaj da
može. Ipak, morao je biti siguran. Ukoliko je griješio, bio je spreman razmisliti o
načinu da joj osigura stipendiju. Ali to, dakako, ne bi bilo lako izvedivo, budući daje
bila Amerikanka.
— Mislim da mogu — diskretno je odvratila.
— Sto kažeš na studij medicine doktorice Inglis? Bi li pošla u Škotsku?
— Radije bih ostala u Francuskoj — odvratila je Annabelle. Doduše, s jezikom bi
lakše izišla na kraj u Škotskoj, ali pomisao na njihovo turobno vrijeme nije joj se
svidjela. S druge strane, francuski joj nije predstavljao osobit problem.
— Istina, mogao bih ti više pomoći ako ostaneš u Francuskoj — složio se liječnik.
— Na jugu, nedaleko od Nice, postoji mali koledž koji mi se oduvijek sviđao. Mislim
da s tim ne bi trebala odugovlačiti do kraja rata. Sada ćeš se lakše upisati. Rade s
malim skupinama studenata, a znam da vape za polaznicima. Mnogi mladići otišli su
rat i nećeš se morati previše boriti da te prime. Vjerujem da će te dočekati raširenih
ruku. Ukoliko se slažeš, pisat ću im pa ćemo vidjeti što će nam odgovoriti.
Zaprepaštena, Annabelle je oduševljeno kimnula. Bilo je doista teško vjerovati da
se to doista događa. Prije manje od pola godine bila je u braku, nadajući se da će
dobiti djecu i cijeli život
provesti u svom poznatom, zaštićenom okružju. Odjednom, ne samo što se našla
sama, usred Francuske, nego je i razmišljala o studiju medicine. Njezin život iz
korijena se promijenio. Josi- ah je s Henryjem otišao u Meksiko, a ona više nikome
nije bila dužna polagati račune. Mogla je ispuniti svoj san. Nije postojao nitko tko
bije u tome mogao spriječiti. Jedino zbog čega ju je obuzela tuga bilo je to što osim
doktora de Brea nije imala s kime podijeliti radost.
Pred kraj godine, prilično je zahladnjelo. Ranjenici su i dalje u velikom broju
pristizali u bolnicu, a sve je više ljudi umiralo od posljedica ranjavanja, zaraznih
bolesti i dizenterije. Togjutra Annabelleje izgubila dvojicu pacijenata. Budući daje do
Božića preostalo samo dva tjedna, bila je prilično potištena. Prvi put otkad je stigla u
Francusku, obuzela ju je čežnja za domom. Jedva je mogla vjerovati da će se uskoro
navršiti godina dana od smrti njezine majke. Bilo kako bilo, mračno raspoloženje u
kojem ju je doktor de Bre zatekao ubrzo se promijenilo. Rekao je daje dobio pismo iz
Nice pa zašutio, značajno se zagledavši u nju. Annabelle je na trenutak zadržala dah.
- Kažu da će te rado primiti na temelju moje preporuke. Neće te odmah upisati
kao redovitog studenta, ah ukoliko zadovoljiš kriterije, a uvjeren sam da hoćeš, to će
se ubrzo promijeniti — rekao je s osmijehom. - Ako ti odgovara, možeš započeti već
petnaestog siječnja.
Annabelle je dugi trenutak zurila u njega, usta i očiju širom otvorenih od
nevjerice. — Ne šalite se, zar ne? — prošaptala je. Doktor de Bre stekao je dojam
kao da bi mu najradije skočila u naručje. Izgledala je poput djevojčice koja je upravo
dobila dugo željeni dar. Bilo mu je doista drago što joj je pomogao. Ne susreće se
često djevojka poput nje, koja je toliko nadarena za medicinu. Po njegovu mišljenju,
u svijetu bi trebalo biti više liječnica. Znao je da će njezin odlazak iz bolnice za sve
njih biti veliki gubitak, ah za nju je bilo znatno bolje da što prije započne izobrazbu.
Od toga će naposljetku svi imati više koristi.
-Savršeno sam ozbiljan - odvratio je. — Čeka se još samo tvoja odluka — dodao
je.
Annabelle je još uvijek bila zatečena. Kad je doktor de Bre poslao pismo, bila je
znatiželjna što će mu odgovoriti, ali nije očekivala da će stvar teći tako glatko i brzo.
Ali po svemu sudeći, očajnički su trebali studente, a s obzirom na preporuku
uglednog liječnika kao što je doktor Bre, bili su uvjereni da joj vrijedi pružiti priliku.
- O, moj Bože! - rekla je nakon što su zajedno izišli u hladnu zimsku noć. — O,
moj Bože... ne mogu odbiti!
Kako bi to uopće mogla učiniti? Njezin se san ostvario. Nije očekivala da bi se to
ikada moglo dogoditi niti se usudila posvetiti tomu jednu ozbiljnu misao. Bilo je to
doista čudesno. Sada će napokon moći učiti o svemu onome o čemu je čitala u
svojim knjigama. Studirat će medicinu. Njezina najveća želja ispunila se. Postat će
liječnicom. Doktor de Bre darovao joj je najljepši dar koji je ikada u životu dobila. Ne
znajući kako bi mu zahvalila, zagrlila gaje oko vrata i poljubila u obraz.
-Postat ćeš vrsna liječnica, draga moja. Želim da ostanemo u kontaktu.
Očekujem tvoj posjet kad ovaj prokleti rat završi i život se ponovo vrati u normalu.
Katkad mislim da se to nikada neće dogoditi - sjetno je rekao. Doista, bilo je teško
vjerovati u to. Ratni vihor oduzeo je već tri milijuna života. Unatoč tomu, kraj se još
uvijek nije nazirao. Cijela Europa bila je u ratu, a Amerika je i dalje ustrajala na tome
da se neće uključiti.
Annabelle je mrzila pomisao da mora napustiti bolnicu. Znala je da im je
potrebna, ali doktor de Bre bio je u pravu. Nije postojao bolji trenutak da započne
studirati medicinu. Kad nastupi mir, na studij će se prijavljivati znatno više mladića i
tada je zacijelo ne bi tako lako primili. Napokon, napisali su da će biti jedina djevojka
u skupini. Doduše, ne i prva, jer kod njih je studiralo i nekoliko žena koje su
uspješno diplomirale. Studij će trajati ukupno šest godina, a sastoji se od predavanja
i praktičnog dijela koji će se održavati u obližnjoj bolnici, jednoj od najboljih u Nici.
Na taj način studenti stječu neophodno iskustvo u radu s pacijentima. Doktor de Bre
dodao je i da će joj se Nica zacijelo svidjeti. Grad je lijep i ugodan za život, manji i
mirniji od Pariza, usto i sigurniji, što se ne smije zanemariti, budući da
će živjeti sama. Rekao je da ne mora tražiti mjesto gdje bi stanovala, jer je
studentima u istoj instituciji osiguran smještaj, ali ona će, kao jedina studentica,
dobiti zasebnu sobu. Na kraju je ponovio kako očekuje da ga nakon završetka studija
potraži u Parizu. Nadao se da će možda raditi zajedno. Njegovo povjerenje doista ju
je dirnulo. Dakako, odlučila gaje opravdati.
Annabelle se vratila u svoju ćeliju misleći da sanja. Doktor de Bre rekao je da će
pismeno potvrditi njezin dolazak. Do prvoga siječnja morat će platiti dio školarine,
što nije bio problem. Ostatak iznosa za prvu godinu školovanja može platiti po dola-
sku. Misli su joj bile preplavljene brojnim uzbudljivim planovima. Veći dio noći
provela je budna, razmišljajući o svemu što je očekuje. Prisjetila se kako je jednom
prigodom rekla Josiahu da bi voljela secirati ljudsko tijelo. Sada će to doista moći
učiniti. Nitko je više ni u čemu neće spriječiti. Dosad je već naučila podosta o
anatomiji, osobito tijekom operacija koje je vršio doktor de Bre. Uvijek bi joj strpljivo
objašnjavao sve što ju je zanimalo, osim kada bi operacija bila osobito teška. Ali i
tada, Annabelle je bila sretna što barem može gledati kako radi. Njegov rad u njoj je
izazivao istinsko strahopoštovanje.
Sve do Badnjaka nije nikome rekla ni riječ o svojim planovima, a onda ih je
objelodanila glavnoj sestri koja je, nakon što ju je saslušala, bila jednako iznenađena
koliko i radosna.
- Nebesa — rekla je, lica ozarena osmijehom. - Mislila sam da ćeš biti medicinska
sestra. Nikada mi nije palo na pamet da bi željela biti liječnica. Ali, zašto ne?
Doktorica Inglis jedna je od najboljih. Jednoga dana i ti bi mogla biti poput nje -
ponosno je izjavila. - Dostaje lijepo što se doktor de Bre zauzeo za tebe. Svim srcem
podržavam njegovo mišljenje.
Annabelle je u bolnici radila već tri mjeseca i svakim danom dokazivala svoje
sposobnosti. Posao je, doduše, bio toliko naporan da joj nije preostalo vremena za
sklapanje prijateljstava, budući daje često radila i kada nije trebala. Ah bilo je toliko
ranjenih za koje se valjalo pobrinuti. S vremena na vrijeme, kad se za time ukazala
potreba, nije joj bilo teško uskočiti u bolnička kola i dovesti ranjenike iz poljske
bolnice. Odjeci borbi tu su bili
znatno glasniji i kad god bi se našla tako blizu bojišnici obuzeo bije osjećaj krivice što
napušta ranjenike zbog školovanja u Ni- ci. Ipak, izazov je bio prevelik da bi mu
odoljela. Pomisao kako će joj, po završetku studija, biti dvadeset osam godina
pomalo ju je strašila. Šest godina činilo se dugim poput vječnosti, ali zacijelo će puno
toga naučiti.
Na božično jutro naletjela je na Edwinu. Nakon što su se zagrlile i izljubile,
Annabelle joj je rekla da za tri tjedna odlazi. Začuvši to, Edwina je bila razočarana.
— Šteta - uzdahnula je. - Zao mije što nismo imale više vremena za razgovor i
druženje. Voljela bih da jesmo - rekla je. Sve vrijeme Edwina se nadala da će se njih
dvije zbližiti, ali posla je bilo previše da bi im preostalo vremena za takvo što.
Odjednom, Annabelle se prisjetila svoga zadnjeg susreta s Hortie i načina na koji ju
je izdala, okrenuvši joj leda u trenutku kada joj je bila najpotrebnija. Iako su od dje-
tinjstva bile najbolje prijateljice, nije dvojila poslušati Jamesa koji joj je zabranio da
se druži s njom. Jednim dijelom, to je također pripadalo razlozima zbog koji je
odlučila napustiti New York. Izgubila je previše ljudi koje je voljela, a to što je
doživjela od Hortie bilo je poput kapi koja je prelila čašu.
-Možda ću se moći vratiti tijekom praznika - rekla je, tužno se osmjehnuvši
Edwini. Doista je žalila zbog propuštene prilike za stvaranje novog prijateljstva. -
Nisam sigurna kada su, ali vjerujem da ih imaju - dodala je, glasa puna nade. Rado
bi se vratila u bolnicu i ponovo vidjela sve drage ljude koje je tu upoznala. Iako se
veselila studiju, bilo joj je žao što odlazi. Tu je provela tri sretna mjeseca i unatoč
teškom poslu i svim grozotama koje je vidjela, doista se zbližila s osobljem.
— Dakle, studirat ćeš medicinu? — zadivljeno je rekla Edwina. To je doista bilo
pravo iznenađenje.
— Doktor de Bre pomogao mi je da se upišem — odvratila je Annabelle, očiju
zacakljenih od radosti. Svakim danom njezino oduševljenje sve je više raslo. - Nisam
ni sanjala da bi se to ikada moglo dogoditi - dodala je.
-Što tvoji kažu na to? — raspitivala se Edwina. - Vjerojatno im je laknulo što ideš.
Zacijelo su bili zabrinuti - dodala je.
Dakako, uvijek je postojala opasnost da crta obrane bude probijena i da svi budu
odvedeni u zarobljeništvo. Bio je to rizik o kojemu nitko nije želio razmišljati, ali svi
su ga bili svjesni. Edwi- nini roditelji protivili su se njezinu naumu da pode volontirati
u vojnu bolnicu. Osobito majka, koja ju je uporno nagovarala da odustane, ali
Edvvina se nije dala razuvjeriti. Oba njezina brata pošla su u rat i na neki način
željela je i sama pridonijeti tome.
— Nemam nikoga. Moja majka umrla je prije godinu dana, a otac i brat izgubili
su život na Titanicu — tiho je izgovorila Annabelle, propustivši spomenuti kako je
izgubila i Josiaha. Ali, kako nitko nije imao pojma o njezinu braku, bilo bi previše
komplicirano objašnjavati tko je on i što se dogodilo. Usto, nije to ni željela. Bilo je to
nešto što će u dubini duše uvijek tiho oplakivati.
-Zao mije — suosjećajno je odvratila Edwina. - Nisam znala, inače te ne bih pitala
- dodala je. Nažalost, nikada nisu imale dovoljno vremena da se jedna drugoj
povjere ili kažu nešto o svojoj prošlosti. Nekoliko puta kratko su porazgovarale uz
šalicu čaja, ah većinom su se susretale samo u prolazu. Posla je jednostavno bilo
previše da bi dobile prigodu graditi blizak prijateljski odnos. Okolnosti u kojima su se
našle zacijelo nisu pogodovale toplim međuljudskim odnosima. Žene u bolnici radile
su rame uz rame sve dok ne bi pale s nogu od umora, a potom bi odlazile na
spavanje u svoje oskudno uređene sobičke. Vrhunac druženja bio bi kad bi se
povremeno iskrale zajedno popušiti cigaretu, smijuljeći se poput šiparica u internatu.
Annabelle nije osobito uživala u pušenju, ah budući da je to pripadalo dijelu društve-
nog obreda, u nekoliko navrata im se pridružila.
 Naposljetku, Edwinajoj je poželjela sreću na studiju. Jedna drugoj obećale su
kako će se još svakako vidjeti prije rastanka i popiti čaj u kantini, iako su obje
prešutno znale da se to vjerojatno neće dogoditi. Nakon toga, svaka je pošla svojim
putem, pobrinuti se za ranjene i bolesne. Božić je bio dan kao i svaki drugi. Proslave,
čestitanja i darovi morat će pričekati neko drugo vrijeme. Iako je toga dana bio
dogovoren prekid vatre, Nijemci su popodne prekršili dogovor i svom snagom
raspalili po
suprotnoj strani. Te noći bolnica je ponovo bila preplavljena ranjenicima, a mnogi od
njih ostali su bez ruke ili noge. Ratni vihor nije imao smisao za razlikovanje dana u
godini.
Annabelle je bila zadovoljna što je posla bilo previše da bi mogla razmišljati o bilo
čemu drugome. Pomisao kako je te godine izgubila dvoje voljenih ljudi bila je
preteška. Nije se željela prisjećati posljednje božićne večere u majčinoj kući. Srce bi
joj se još uvijek kidalo od tuge kad bi pomislila na to. Umjesto toga, svim silama
trudila se usredotočiti na budućnost. Uskoro će otputovati u Nicu. Tamo će za nju
započeti novi život. Pokušala je zamisliti što će sve raditi tijekom studija, ali svako
malo lice njezine majke pojavilo bi joj se pred očima... kao i zvuk njezina glasa. Te
noći, legavši na madrac u svojoj ćeliji, pitala se što bi njezina majka mislila o svemu
što se dogodilo u posljednjih godinu dana. Nadala se daje, gdje god se sada nalazila,
ponosna na to što će joj kći postati liječnicom. Doduše, to je bilo prilično upitno,
budući daje znala kako njezina majka time zacijelo ne bi bila oduševljena. Ali za što
se drugo mogla uhvatiti osim za ispunjenje tog sna? Ni za što. I ni za koga. Postati
liječnicom za nju je bilo više od ostvarenja djevojačkog sna. Bila su to vrata u novi
život.
16. POGLAVLJE
inabelle je bez puno huke napustila Abbaye de Royau-
Tiont. Dan prije oprostila se s de Breom i još jednom iskreno mu zahvalila na svemu,
a potom i s glavnom sestrom. Osim njih i Edwine, nije se imala s kime oprostiti. Na
nju je naletjela ujutro prije odlaska. Jedna drugoj poželjele su sreću i izrazile nadu
da će se ponovo vidjeti. Nakon toga jedna od djevojaka pre- vezlaju je do
željezničke postaje. Putovanje do Nice pokazalo se prilično dugim i napornim. Zbog
blizine bojišnice vlakovi su se morali kretati zaobilaznim putem, što je često bilo
povezano i s brojnim presjedanjima.
Potrajalo je cijeli dan i noć dok napokon nije stigla u Nicu. Izišavši iz vlaka,
ugledala je dva taksija. Oba su vozile žene. Sjela je ujedan i rekla vozačici kamo daje
odveze. Uspinjući se cestom prema malom dvorcu na uzvisini, u kojem će sljedećih
šest godina boraviti i školovati se za liječnicu, ostala je zapanjena ljepotom krajolika i
pogledom na more. Dr. Graumont, ugledni liječnik i vlasnik tog prekrasnog zdanja,
ujedno će biti i jedan od njezinih predavača. Izišavši iz taksija, još se više iznenadila.
Dvorac je bio okružen vrtom prepunim orhideja, a ozračje je bilo toliko mirno daje
bilo doista teško povjerovati da se nedaleko od njih vodi krvavi rat u kojem ljudi
gube živote. Osjećala se potpuno zaštićenom i odvojenom od svih vanjskih zbivanja.
Spokoj koji je tu vladao donekle ju je podsjetio na Newport.
Debela domaćica otpratila ju je u sobu, uručila joj posteljinu da sama napravi
krevet i rekla joj neka u osam navečer side na večeru. Studenti prve godine u pravilu
su bili smještani po nekoliko njih u jednu od soba, a jedino su stariji imah povlasticu
dobiti vlastitu sobu. Ali budući daje bila žensko čeljade, k tomu još i jedino, tu
povlasticu nije morala zaslužiti. U dvorcu su
trenutačno boravila četrdeset četiri studenta, mladića koji su iz različitih razloga bili
oslobođeni vojne službe. Osim dvojice Talijana te jednoga Engleza i Skota, ostali su
bili Francuzi. Anna- belle je bila jedina Amerikanka. Rekli su joj da će po povratku u
Ameriku morati nostrificirati diplomu, ali Annabelle trenutačno nije razmišljala toliko
daleko u budućnost. Sljedećih šest godina zacijelo će provesti ovdje i to joj je bilo
dovoljno. Znala je daje na pravome mjestu čim gaje ugledala. Tu se osjećala posve
sigurnom i zaštićenom.
Soba u kojoj je bila smještena bila je udobna i prostrana, s pogledom na more.
Annabelle je raspakirala stvari, a ostatak vremena prije večere provela u odmoru i
šetnji okolicom. Vrativši se u dvorac, oprala je ruke i lice pa uredno svezala kosu na
zatiljak. Nakon toga obukla je jednu od svojih boljih crnih haljina. Željela je izgledati
besprijekorno. Nekoliko minuta prije osam sišla je u salon u kojem su se studenti
redovito okupljali prije objeda. Svi oni bili su tu još od rujna i dosad su se prilično
zbližili. Ušavši u prostoriju, Annabelle se osjećala poput uljeza. Na trenutak je nastala
mrtva tišina. Sve oči okrenule su se prema njoj, a malo potom studenti su nastavili
međusobno razgovarati, ne obazirući se na nju. Zaprepaštena hladnim dočekom,
Annabelle se odlučila držati po strani. Nije joj promaklo kako je neprestano kriomice
pogledavaju, ali budući da joj se nitko nije izravno obratio, nije se željela nametati ili
upletati u njihov razgovor. Očito su se odlučili ponašati kao da je nema ili kao da
misle da će nestati ako na nju ne budu obraćali pozornost.
Starac, koji se po njezinu mišljenju bližio stotoj, u još starijem fraku, pozvao ih je
na večeru. Svi su se istodobno uputili u blagovaonicu u kojoj su se nalazila tri stola,
stara koliko i dvorac. Sve u što je Annabelle pogledala bilo je staro, ali raskošno na
način svojstven starinama.
Doktor Graumont srdačno joj je poželio dobrodošlicu i pozvao je da sjedne uz
njega. Annabelle je odahnula pomislivši kako će sve biti u redu, ali ubrzo se
razočarala. Tek što su sjeli za stol, dr. Graumont okrenuo se prema mladiću koji je
sjedio s njegove lijeve strane i započeo razgovor o operaciji kojoj su tog
dana prisustvovali. Ni u jednom trenutku nije se potrudio uključiti je u razgovor.
Osjećala se nevidljivom poput duha.
Tijekom večere još jednom joj se nakratko obratio, upitavši je kako je doktor de
Bre, i to je bilo sve. Naposljetku joj je poželio laku noć i udaljio se. Momci su također
ustali od stola i uputili se u svoje sobe, a daje nijedan od njih nije pogledao ili se
potrudio predstaviti. Ušavši u svoju sobu, Annabelleje sjela na krevet, ne znajući što
bi mislila o tome. Zamisao o studiju odjednom se više nije činila ni upola toliko
sjajnom. Bit će to dugih šest godina ako nitko od njezinih kolega ne bude htio
razgovarati s njom. Bilo je i više nego očito kako im se pomisao na žensko stvorenje
u njihovu okružju ni najmanje ne sviđa. Ali došla je tu kako bi učila, a ne da bi se
družila.
U sedam ujutro sišlaje u blagovaonicu. Doručak je, zahvaljujući ratnoj situaciji,
bio škrt, ali ionako nije imala volje za jelom. Prizor za stolom bio je isti kao i tijekom
večere. Nijedan od njezinih muških kolega nije joj uputio ni riječ. Nekoliko minuta
prije osam svi su ustali od stola i uputili se prema svojim predavaonicama. Cijeli
dvorac bio je pretvoren u učilište, što je doktoru Graumontu i njegovoj obitelji
omogućilo izvor prihoda za održavanje zgrade i imanja. Čim je predavanje započelo,
Annabelleje zaboravila sve nevolje. Tema koju su obrađivali bile su bolesti bubrega,
a bila je popraćena brojnim primjerima iz prakse. Također, rečeno im je da će
sljedećega dana poći u bolnicu gdje će u pratnji kirurga obići pacijente i dodatno se
uputiti u tijek bolesti i oporavka. Annabelleje bila oduševljena. Jedva je čekala
sljedeći dan. Više nego ikada bila je zahvalna doktoru de Breu što joj je omogućio
dolazak na studij.
Predavanje ju je toliko oduševilo daje tijekom ručka odlučila zanemariti
neprijateljsko držanje svojih kolega. Okrenuvši se prema Englezu koji je za stolom
sjedio do nje, izrekla je nekoliko riječi vezanih uz temu o kojoj su slušali. Zagledao se
u nju s izrazom kao da se upravo pred njim svukla gola.
— Oprostite, jesam li rekla nešto pogrešno? — zbunjeno je upitala.
-Ne sjećam se da sam vam se obratio - drsko je odvratio, hladno je pogledavši
svisoka, na način iz kojeg je bilo potpuno jasno kako joj nema namjeru odgovoriti.
-Ne, ali ja sam se obratila vama — mirno je odvratila, odbijajući se povući. Čula
je kako se hvalio da dolazi iz obitelji koja je iznjedrila četiri naraštaja liječnika, ah
poput nje, bio je tek student prve godine medicine. Doduše, prilično stariji. U raz-
govoru s nekim spomenuo je kako je bio na Eatonu, potom i na Cambridgeu, što je
objašnjavalo razliku u godinama. Očito je mislio kako je u svakom pogledu bolji od
nje i nije mu bilo ni na kraj pameti gubiti vrijeme na razgovor s njom. To što je bila
lijepa nije ga s# ni najmanje dojmilo. Znatno više stalo mu je do toga da joj pokaže
gdje joj je mjesto.
—Ja sam Annabelle Worthington — uljudno se predstavila, ne obazirući se na
njegovu drskost, iako bi mu najradije bacila tanjur u glavu. Umjesto toga, čarobno
mu se osmjehnula i okrenula se prema studentu koji je sjedio s njezine druge strane
pa se i njemu uljudno predstavila. Kratko je pogledao uokolo, kao da očekuje
odobrenje, a potom joj uzvratio osmijeh.
— Marcel Bobigny — predstavio se, ne obazirući se na zgranute poglede svojih
kolega. Ali čim ih je Annabelle pogledala, svrnuli su pogled na svoje tanjure i šutke
nastavili jesti.
Annabelle i Marcel nastavili su razgovarati o predavanju koje su tog jutra slušah.
Nitko drugi nije se potrudio uključiti u razgovor. Otvoreno su pokazivah da nije
dobrodošla. Čak se i ravnatelj držao prilično suzdržano. Nakon ručka, Annabelle se
zahvalila Marcelu na ugodnom razgovoru pa ustala od stola kazavši da mora požuriti
na novo predavanje. Uljudno joj se naklonio, a dok je visoko podignute glave izlazila
iz blagovaonice, iza leda je čula došaptavanje na svoj račun.
— Prokletstvo, briga me što je zgodna — ispod glasa rekao je jedan od njezinih
kolega. - Nema što tražiti ovdje.
Ali imala je jednako pravo biti tamo kao i bilo koji od njih. Platila je školarinu i
stalo joj je do toga da završi studij jednako kao i svakome od njih, a vjerojatno i
više. Unatoč tome držali su je uljezom i nisu se to potrudili prikriti.
Sljedeća četiri tjedna nastavili su se ponašati jednako neuljud- no. Neovisno o
tomu jesu li bili na predavanjima ili na praksi u obližnjoj bolnici, ponašali su se kao
daje nema. Ipak, opazila je da pozorno prate sve što radi ili govori. I ne samo
studenti, nego i njihovi predavači. Stekla je dojam kako bi jedva dočekali da u
nečemu pogriješi, tako da to mogu uporabiti protiv nje. Stoga je oprezno vagala
svaku riječ prije nego što bije izgovorila. Na njihovu žalost, nadasve uspješno. Čak je
njezin pismeni uradak o bolestima bubrega i urinarnog trakta ocijenjen kao
besprijekoran.
Više od svega, njezini kolege pozelenjeli bi od ljubomore zbog načina na koji se
ophodila s pacijentima. Kad bi se raspitivala o njihovim simptomima, činila je to
blago i suosjećajno, s puno razumijevanja za njihove tegobe. Nije bila nimalo
nadmena i ljudi su voljeli razgovarati s njom više nego s bilo kojim od njezinih
kolega. Imali su u nju znatno više povjerenja i radovali bi se kad bije ponovo vidjeli.
Njezine kolege to je izluđivalo više od bilo čega.
-Previše si prisna s pacijentima - predbacio joj je Englez koji je od prvoga dana
odlučio biti na ratnoj nozi s njom i nije mu bilo ni na kraj pameti odustati.
- Zanimljivo — hladno je odvratila Annabelle. - Ja mislim da se ti prema njima
odnosiš previše oholo.
— Kako bi ti mogla znati išta o odnosu između liječnika i pacijenta? — nasmijao
se. — Zacijelo dosad nisi ni vidjela bolnicu, a kamoli išta drugo.
— O da, i te kako jesam — odvratila je Annabelle. — Šest godina volontirala sam
u njujorškim bolnicama, od toga posljednje dvije na Ellis Islandu. A prije dolaska
ovamo, tri mjeseca provela sam radeći u bolnici u Asnièresu, nedaleko od bojišnice.
Englez nato nije rekao ni riječ, ali iako joj to nikada ne bi priznao, spoznaja daje
radila u Asnièresu prilično gaje impresionirala. Priče o požrtvovanom radu osoblja te
bolnice bile su nadaleko poznate. Za razliku od njega, Marcel Bobigny bio je znatno
manje suzdržan. Po izlasku iz bolnice zamolio ju je da mu kaže nešto o svojim
iskustvima u Abbaye de Royaumontu.
Bio je to prvi pravi razgovor u koji se Annabelle upustila s nekim od njih nakon
mjesec dana suživota.
- Bilo je prilično teško - iskreno je izjavila. — Radili smo po osamnaest sati na
dan, katkad i dulje. Po želji doktorice Inglis, osoblje pretežno čine žene, ali ima i
nekoliko liječnika. Potrebna im je svaka pomoć koju mogu dobiti.
-S kakvim si se slučajevima tamo susrela? — raspitivao se. Po njegovu mišljenju,
nije bilo u redu što se kolege ružno odnose prema njoj. Bila je inteligentna, duhovita
i u svakom pogledu korektna. Također, bila je i marljivija od većine njih, a svejedno
su se odnosili pi^ma njoj kao prema manje vrijednoj.
- Sa svime onime što se može očekivati kada je riječ o ranjenicima. Puno ljudi
ostalo je bez udova, a bilo je i gangrene, di- zenterije, kolere, također i onih koji su
otrovani plinom — jednostavno je odvratila, bez namjere da pokuša ostaviti dojam.
- Jesi li radila samo pomoćne poslove ili su ti dopustili nešto više d toga?
-Većinom sam njegovala ranjenike nakon operacije i radila niz drugih pomoćnih
poslova. Ali glavni kirurg bio je vrlo ljubazan i rado me je podučavao koječemu pa
mije tako nekoliko puta dopušteno da uspavani pacijente prije operacije. Više ili
manje radio je tko je što stigao pa tako i ja. Dogodilo se da nakon smjene sjednem u
kamion i pođem u poljsku bolnicu po ranjenike
- Meni zvuči kao da su ti dopustili puno toga, s obzirom da nemaš medicinsku
izobrazbu - zadivljeno je odvratio Marcel.
- Trebala im je pomoć i ako je netko mogao učiniti nešto kako treba, nisu imali
ništa protiv.
v
- Volio bih to doživjeti - zamišljeno je rekao Marcel. - Zao mije što nisam.
Annabelle je šutke kimnula i nasmiješila se, pomislivši kako je doista drag i
simpatičan, za razliku od ostalih koji su je uporno ignorirali.
U veljači, mjesec i pol nakon njezina dolaska, tijekom večere, povela se rasprava
o surovoj bitki za Verdun koja je započela prije nekoliko dana. Gubitci u ljudstvu na
objema stranama bili
su veliki i svi su zbog toga bili prilično uznemireni. Rasprava za stolom bila je toliko
dinamična daje momcima promaklo kako je Marcel u razgovor uključio i Annabellu.
Kako god bilo, propustili su se mrštiti na činjenicu da se usudila progovoriti.
Puna dva tjedna bitka za Verdun bila je glavna tema o kojoj se raspravljalo
tijekom večere, sve dok je početkom ožujka nije zamijenila peta po redu bitka na
Soči, koja se vodila između Italije i Austro-Ugarske. Razgovor o ratu potisnuo je sve
druge teme pa i medicinske, o kojima se prije znatno više raspravljalo. Svi su bili
prilično zabrinuti situacijom u Europi.
Naposljetku, Englez se obratio Annabelli upitavši je misli li da će se Amerika
uključiti u rat. Predsjednik Wilson i dalje je tvrdio da neće, iako je bila javna tajna da
Amerika pomaže objema zaraćenim stranama, zbog čega su je svi oštro kritizirali.
Annabelle je jasno i glasno rekla kako to doista nije u redu, dodavši da misli kako bi
se Amerika trebala uključiti i pomoći svojim europskim saveznicima. Po svemu
sudeći, njezin stav im se svidio. Nastavili su razgovor prisjetivši se potonuća
Lusitanije. Svi do jednoga bili su uvjereni daje brod potopljen zbog tereta kojim je
potajno bio nakrcan, što službeno nikada nije bilo priznato. Govoreći o ogromnom
broju ljudskih žrtava, prisjetili su se i Titanica. Tog trenutka Annabelle je naglo
zašutjela.
Rupertu, Englezu, nije promakao bolan izraz njezina lica. — Taj događaj nikome
ne služi na čast — rekao je, kiselo se osmjeh- nuvši.
- Slažem se — tiho je odvratila Annabelle. - Moji roditelji i brat bili su na Titanicu
- dodala je. Istoga trenutka svi su se zagledali u nju.
—Jesu li se uspjeli spasiti? — upitao je jedan od Francuza.
Annabelle je polako odmahnula glavom. - Majka je uspjela ući ujedan od čamaca,
ali otac i brat potonuli su zajedno s brodom.
Svi su joj istodobno počeli izražavati sućut, a Marcel, želeći joj olakšati situaciju,
ubrzo je diskretno skrenuo razgovor na drugu temu. Annabelle mu je bila draga i
uvijek ju je nastojao što je više moguće poštedjeti nelagode u društvu kolega. Ali,
malo-pomalo, ipak su je počeli prihvaćati. Bilo je doista teško odoljeti njezinoj
ljubaznosti, jednostavnosti, inteligenciji i nenametljivu pristupu.
Dva tjedna potom, francuski putnički brod Sussex torpediran je i sve je krenulo
iznova. Situacija na bojišnici se pogoršala. Broj žrtava popeo se na četiri milijuna i
svaki dan sve je više rastao. Pod utjecaje strašnih vijesti, studentima je bilo teško
razmišljati o bilo čemu drugome. Ipak, marljivo su radili, trudeći se biti što bolji.
Medu njima nije bilo lijenčina, vjerojatno i stoga što su skupine bile tako male i
povezane.
Unatoč namjeri daje ostave po strani, studenti su se do travnja navikli na
Annabellu, a do kraja svibnja, većina njih opustila se u njezinu društvu i bila
spremna razgovarati s njom, razmijeniti mišljenja pa čak i pokoju šalu. Počeli su se s
uvažavanjem odnositi prema njezinu radu s pacijentima pa čak i oponašati njezin
blag pristup. Profesori su također opazili isto, a doktor Graumont napokon je odlučio
pisati doktoru de Breu i reći mu kako nije pogriješio u ocjeni Annabellinih
sposobnosti. Dodao je kako je Annabelle Worthington odlična studentica i izrazio
uvjerenje da će jednog dana biti nadasve dobra liječnica. Za Annabellu, bolnica u
Nici nije se mogla ni približno usporediti s onom u Asnieresu. Ugođaj je bio znatno
mirniji, a posao koji se ovdje obavljao posve drugačiji, ali svejedno, bio je jednako
zanimljiv. Naposljetku, ispunilo se i ono što je dugo priželjkivala. Počeli su secirati
ljudska tijela, što ju je doista zadivilo, kako je i očekivala.
 Novosti s ratišta i dalje su bile uznemirujuće. Dana 1. srpnja započela je bitka na
Sommi koja je za posljedicu imala dotad najveći broj žrtava. Samo prvoga dana na
bojišnici je poginulo i ranjeno šezdeset tisuća ljudi. Brojke su bile doista
zastrašujuće. Kako je vrijeme prolazilo, bilo je sve gore. Uz stravične vijesti koje su
neprestano pristizale, nije bilo lako usredotočiti se na rad i učenje. Europa je tada
bila već dvije godine u ratu, a kraj se još nije nazirao.
U kolovozu, jedanaest mjeseci nakon njezina dolaska u Francusku, Annabellu je
ponovo obuzela tuga. Svim silama trudila
se ne razmišljati kako bi ona ijosiah, da su ostali zajedno, proslavili treću godišnjicu
braka. Pomislivši kako je od njezina dolaska u Nicu vrijeme jednostavno proletjelo u
radu i učenju, doista se iznenadila.
Sada su puno više vremena provodili u radu s pacijentima. Tri puta na tjedan
odlazili su u bolnicu, a počeli su im pristizati i ranjenici koji su s bojišta poslani
kućama. Annabelle je tijekom obilaska pacijenata naletjela i na dvojicu vojnika koje
je poznavala iz Asnieresa. Bilo im je drago što je vide i kad god bi mogla, pošla bi ih
nakratko obići.
Marcel i ona u međuvremenu su postali pravi prijatelji. Svake večeri dugo su
razgovarali, a često su zajedno i učili. Ostali studenti napokon su je u potpunosti
prihvatili. Uspjela je zadobiti njihovo povjerenje i uvažavanje. Pojedini su se čak i
smijali tomu kako su u početku prema njoj bili neljubazni. Rupert, oholi Englez koji
se prema njoj ponašao gore od svih, najviše se promijenio. Nitko od njih nije uspio
pronaći joj manu. Sve što je činila, Annabelle je činila besprijekorno, a bila je prema
svima iznimno ljubazna. Marcel ju je počeo zvati njihovom sestrom.
Jednoga dana, kada su njih dvoje pošli prošetati vrtom, na njezino iznenađenje,
zastao je i pozorno se zagledao u nju. — Zašto ljepotica poput tebe nije udata? —
upitao je. Annabelle je znala da joj se ne pokušava udvarati. Imao je zaručnicu u
Nici, djevojku iz obitelji prijatelja njegovih roditelja. Njegovi su živjeli u Bea- ulieu,
nedaleko od Nice pa je često odlazio kući, katkad i samo na večeru. Njegova
zaručnica s vremena na vrijeme svratila bi mu u posjet i Annabelle je u nekoliko
navrata razgovarala s njom u salonu. Svidjela joj se jednako koliko i Marcel.
— Da sam udata, ne bih nikada mogla studirati medicinu. Slažeš se? - upitala je,
izbjegavši izravan odgovor. Ipak, bilo je u tome istine. Za ženu su važila druga
pravila nego za muškarca. Bez sumnje je trebalo podnijeti veću žrtvu i uložiti više
truda.
— Zašto imam osjećaj da si u Europu došla slomljena srca? — ustrajao je
Marcel. Dotad ju je već dobro upoznao i tuga u njezinim očima nije mu promakla. —
Nisam siguran da je stvar u tome što si odlučila žrtvovati osobni život u korist
profesije. Prije
bih rekao da bježiš od toga i skrivaš se u medicini. Ipak, uvjeren sam da bi mogla
imati oboje — blago je rekao gledajući je oči.
Izbjegavajući odgovor, Annabelle je zagrizla jabuku. U svibnju je navršila
dvadeset tri godine. Bila je mlada i lijepa i doista je bilo čudno što nije u braku. Ali
Marcel je imao pravo. Bojala se. Predobro ju je poznavao da bi mu to promaklo.
— Ne možeš to prikriti - nastavio je. - Ispod tvoje vedre površine i nasmiješena
lica krije se velika tuga. Mislim da to nema veze samo s gubitkom roditelja. Žene u
pravilu imaju taj pogled kada im je muškarac slomio srce — sa žaljenjem je
zaključio, po- mislivši kako Annabelle više nego itko koga poznaje zavređuje
muškaraca koji bije volio.
 — Mislim da si promašio zanimanje. Trebao si se baviti gledanjem u kristalnu
kuglu — našalila se, široko mu se osmjehnuvši. Ali, priznalo ona to ili ne, Marcel je
znao daje u pravu. S druge strane, Annabelle mu nije mogla reći da je razvedena.
Nije to mogla nikome priznati. Suviše se sramila.
Prije nekoliko mjeseci dobila je pismo od svog opunomoćenika u kojem je pisalo
daje razvod postao pravovaljan. U pošiljci je bilo priloženo i pismo koje joj je Josiah
napisao prije Božića. U to vrijeme on i Henry bili su još uvijek u Meksiku, ali nije
imala pojma jesu li i dalje tamo. Kako god bilo, nadala se da mu se zdravstveno
stanje popravilo. Iz onoga stoje napisao dalo se zaključiti da su on i Henry prilično
loše. Odgovorila mu je, ali budući da nakon toga više nije primila nijedno njegovo
pismo, bila je doista zabrinuta.
-Jesam li u pravu? — ustrajao je Marcel. Bila mu je doista draga i želio je doznati
više o njezinoj prošlosti. Nikada nije govorila o sebi, bilo o djetinjstvu ili o čemu
drugome. Ponašala se kao da se u njezinu životu do dolaska u Francusku nije ništa
događalo. Marcel je zbog toga stekao dojam kako želi krenuti ispočetka. Svaki puta
kada je razgovarao s njom imao je jak osjećaj da u njezinoj prošlosti postoje tajne o
kojima ne želi govoriti.
- Stanje moga srca je nevažno. Sada sam tu i to je jedino važno — odvratila je.
- Razmišljaš li ikada o povratku? - znatiželjno je upitao.
Dugi trenutak Annabelle nije rekla ni riječ. I sama se često pitala hoće li se ikada
vratiti u Ameriku. — Iskreno rečeno, ne znam — napokon je priznala. — Tamo
nemam više ništa osim kuće na Rhode Islandu - dodala je, slegnuvši ramenima.
Doduše, sluge su još uvijek bile u ljetnikovcu, čekajući njezin povratak. S vremena
na vrijeme, napisala bi Blanche pismo i to je bilo sve. Nikome drugome nije se javila.
Nije imala kome. — Nemam više ni obitelji. Kome bih se vratila?
— Zacijelo imaš prijatelje — zaključio je Marcel, pozorno se zagledavši u nju.
Nije volio vidjeti je tužnu. Pomisao kako je sama na svijetu bila mu je doista mrska.
Drago i toplo biće poput nje zacijelo je moralo imati prijatelje, a on nije stekao
dojam da je previše sramežljiva i povučena. - Mora postojati netko tko ti je drag. Nisi
odrasla na pustom otoku - dodao je.
Prisjetivši se Hortie, Annabelle je polako odmahnula glavom. Tužno, ah istinito, u
Americi nije bilo ljudi koje bi mogla nazvati svojim prijateljima. Josiah se pobrinuo da
ostane bez njih, neovisno o svojim dobrim namjerama. Bio je doista naivan kada je
mislio kako će joj darovati slobodu da započne novi život. Sve što je postigao bilo je
da su joj svi okrenuli leda. Marcel je sada bio njezin jedini prijatelj.
— Nemam nikoga. Cio moj život se promijenio. Zato sam došla u Francusku -
tiho je prozborila. Ipak, nije imala pojma hoće li ostati i dokad niti je znala kamo bi
uopće pošla. Jedino što ju je zanimalo bilo je postati liječnicom, za što će joj trebati
još pet dugih godina. Mah dvorac postao je njezin jedini dom, a kolege s kojima je
studirala njezini jedini prijatelji, osobito Marcel.
— Drago mije što jesi — iskreno je odvratio, ne želeći više kopati po njezinim
starim ranama.
— I meni — s osmijehom je odvratila. Polako su se uputili natrag u dvorac.
Marcel je bio donekle iznenađen što joj se nitko od studenata nije pokušao udvarati.
Ah, s druge strane, Annabelle je svojim ponašanjem slala jasnu poruku kako ne želi
da joj itko priđe suviše blizu. Podigla je oko sebe zid koji nitko nije mogao srušiti.
Marcel je to i predobro osjećao, ah nije mogao
dokučiti zašto. Za lijepu i pametnu djevojku poput nje bila je to prava šteta. Zaslužila
je upoznati muškaraca koji bi je volio i poštovao. Iskreno se nadao kako će se to
jednoga dana ipak dogoditi.
Predavanja i vježbe u bolnici trajali su sve do sredine kolovoza, kada su dobili dva
tjedna za odmor i posjet obiteljima. Anna- belle je bila jedina koja je ostala u dvorcu.
Nije imala kamo poći. Vrijeme je provodila u šetnjama, a u nekoliko navrata pošla je
u Nicu, u kupnjrn iako se u ratno vrijeme nije imalo bogzna što kupiti. Ipak, uspjela
je osvježiti garderobu s nekoliko novih stvari, budući da više nije morala nositi
crninu. Jednoga po- podneva pošlo joj je za rukom nagovoriti domara da joj posudi
stari kamionet i njime se odvezla u Antibes. Kružeći okolicom pronašla je predivnu
crkvu iz jedanaestoga stoljeća. S mjesta na kojem je bila sagrađena pružao se
predivan pogled na grad. Bio je to, sve u svemu, jedan od ljepših dana. Prije
povratka objedovala je u malom restoranu i uvečer se vratila u prazan dvorac. Čak je
i doktor Graumont otputovao, tako da u kući nije bilo nikog osim domara, domaćice
ijedne služavke. Posvuda je vladala takva tišina da je bila sretna kada su se kolege
nakon dva tjedna vratili, osobito kada je ugledala Marcela. Svi osim Ru- perta,
Engleza koji je u početku nije mogao smisliti, rekli su da su se dobro proveli i
odmorili. Ali Rupert se vratio s viješću da je u ratu izgubio brata pa je to bilo
razumljivo. Nije bio prvi koji je pretrpio takav gubitak. Nekolicina studenata već je
izgubila rođake ili prijatelje. Bio je to tužan podsjetnik na ratnu strahotu koja je
harala Europom, kako se činilo, bez kraja.
Početkom rujna, kada su ponovo krenuli na predavanja, još uvijek se vodila
žestoka bitka na Sommi. Posljedice su bile stravične. Sredinom studenoga, kada je
napokon završila, ukupna bilanca bila je više od milijun ranjenih i poginulih. Ipak, svi
su odahnuli. Ali samt> desetak dana poslije, Nijemci su napali Britance, prvi put iz
zraka. Bio je to potpuno nov pristup ratovanju koje je sve prestravio. Do Božića, svi
su bili demoralizirani vijestima o učestalim napadima i gubicima u ljudstvu. Dvojica
studenata u međuvremenu su izgubila braću. Krajem prosinca
doktor Graumont pozvao ih je da se okupe u velikoj dvorani, u namjeri da im pročita
pismo koje je stiglo od francuske vlade. Bio je to poziv svim osobama koje posjeduju
medicinsko znanje da se prijave u ratnu službu. Očajnički su vapili za bilo kime tko bi
se mogao pobrinuti za ranjenike u poljskim bolnicama. Završivši s čitanjem, doktor
Graumont šutke je pogledom okružio prostoriju pa dodao da sami odluče što će
učiniti. Rekao je i da, ukoliko netko od njih želi poći, neće biti problema s nastavkom
školovanja. Annabelleje znala daje Elsie Inglis nedavno otvorila novu bolnicu, ovoga
puta bliže crti bojišnice, u Villers-Cotterêtsu, sjeveroistočno od Pariza, čije su osoblje,
kao i u Abbaye de Royaumontu, većinom činile žene. Pretpostavljala je da bije tamo
rado primili.
Tema je pobudila veliko zanimanje i poslije večere povela se žustra rasprava o
tome treba li otići ili ostati. Polovina studenata bila je za, ostali su bili protiv. Ujutro,
studenti koji su odlučili poći izvijestili su doktora Graumonta o tome. Zima je bila
prilično oštra, posebice na bojištu, i savjest im nije dopuštala da se ogluše na pozive
ranjenika. U roku nekoliko dana, pridružili su im se i ostali, osim četvorice studenata
koji su odlučili ostati. Annabelle je odluku o odlasku donijela prvoga dana. Bilo joj je
žao što prekida obrazovanje, ali nije mogla drukčije. Činilo se sebičnim u toj situaciji
misliti na svoje interese.
-Dakle, i vi ćete nas napustiti, gospođice Worthington? — upitao je doktor
Graumont tužno se osmjehnuvši. Ipak, nije bio iznenađen. U proteklih godinu dana
stekao je o njoj nadasve dobro mišljenje. Bio je uvjeren da će prije ili poslije postati
odličnom liječnicom. Na neki način, to je već i bila.
-Nemam drugog izbora — tužno je odvratila. Pomisao da će prekinuti školovanje
bila joj je doista mrska. — Ali, vratit ću se — dodala je s osmijehom.
- Tome se iskreno nadam — rekao je doktor Graumont. - Kamo ste odlučili
poći?
- U bolnicu doktorice Inglis u Villers-Cotterêtsu, ukoliko me prime - odvratila je,
iako je znala da su nakon obuke koju su prošli svi oni savršeno sposobni brinuti se
za ranjenike u
poljskim bolnicama. Napokon, sada je znala znatno više nego kada je došla u
Asnieres.
— Čuvajte se - blago je odvratio ravnatelj. — I vratite nam se živi i zdravi. Čekat
ćemo vas.
— Hvala, gospodine Graumont — odvratila je s osmijehom. — Hoću.
Tog dana spakirala je svoje stvari. Dvije torbe odlučila je ostaviti u dvorcu, a sa
sobom će uzeti samo jednu, manju. Do sljedećeg jutra, većina studenata već je
otišla. Prije rastanka svi su se izgrlili i izljubili, poželjevši jedni drugima sreću. Osobito
toplo oprostili su se s Annabellom. Tijekom vremena koje su proveli zajedno postala
im je poput sestre. Upozorili su je da se čuva i natjerali je da obeća da će se ponovo
vidjeti.
Marceljuje, prije nego što je i sam otišao, otpratio na vlak. Rastanak s njim
Annabelli je pao teže od svih drugih. Jedino je on od prvoga do posljednjeg trenutka
bio drag i ljubazan prema njoj. Njegovo prijateljstvo puno joj je značilo i bila mu je
iskreno zahvalna zbog toga.
— Čuvaj se, Annabelle — rekao je, toplo je zagrlivši i poljubiv- ši u oba obraza. -
Nadam se da ćemo se uskoro vidjeti - vatreno je dodao, stisnuvši joj ruke. Tog
popodneva i sam je trebao poći na vlak.
-1 ja se tome nadam - odvratila je. Kada je vlak krenuo, mahala mu je s prozora
sve dok gaje mogla vidjeti, kao i on njoj, stojeći sam na peronu. Bio je to posljednji
put što gaje vidjela. Dva tjedna potom, bolnička kola koja je vozio naletjela su na
minu. Marcel je bio prvi student koji se nikada neće vratiti na nastavak školovanja.
Annabelle je zauvijek izgubila još jednoga prijatelja.
17. POGLAVLJE
nabelle je sretno stigla do bolnice koju je Elsie In-
lis otvorila u Villers-Cotteretsu, pedesetak kilometara sjeveroistočno od Pariza.
Bolnica je bila kojih dvadeset pet kilometara udaljena od crte bojišnice i izdaleka su
se čuli odjeci borbi. Bila je veća i bolje opremljena od one u Asnieresu, u kojoj je
Annabelle radila prije godinu dana. Po želji doktorice Inglis, osoblje su činile samo
žene. Medu njima se moglo pronaći žena različitih nacionalnosti, ah prevladavale su
Francuskinje i Engleskinje, a Annabelle je bila jedna od triju Amerikanki. Dobila je
svoju sobu, malu i oskudno namještenu prostoriju koju je dijelila s još jednom
ženom. Osim ranjenika, nisu imah drugih pacijenata. Pogled na njih bio je doista
strašan. Bila je to prava poplava ljudi razorenih tijela i umova. Mnogi od njih umirali
su prije nego što su im stigli pružiti pomoć ili netom poslije toga.
Zene koje su vozile bolnička kola neprestano su dovozile ranjenike. Čim bi
dovezle jednu skupinu, otišle bi po drugu. Nosila su bila puna raskomadanih,
osakaćenih i umirućih ljudi. U kolima koja su odlazila po ranjenike u pravilu se
nalazila ijedna od žena koje su posjedovale dovoljno medicinskoga znanja da mogu
pružiti pomoć tijekom prijevoza. Svaka od njih ulagala je nadljudski napor da spasi
što je moguće više života do dolaska u bolnicu. Ukoliko su vojnici bih toliko teško
ranjeni daje postojala opasnost kako neće preživjeti transport, ostavljah su ih u
poljskoj bolnici. Ali sve koje je bilo moguće staviti na nosila odvozili su u Villers-
Cotterets na operaciju i daljnji tretman.
Nakon dugog iskustva u volontiranju i godine studija, Annabelle je bila
raspoređena u jedinicu koja je ranjenike dovozila s terena. Ovoga puta dobila je i
odoru. Radila je po osamnaest sati na dan. Truckajući se u kolima po razrovanim
cestama pružala je
pomoć ranjenicima kako je znala i umjela, služeći se svim metodama koje je ikada
vidjela ili naučila. Katkad nije mogla učiniti ništa drugo nego ih držati u naručju.
Unatoč svim naporima i vratolomnoj vožnji do bolnice, neki su umirali na putu.
Annabelle je stigla u Villers-Cotterets na samu Novu godinu, ali što se nje tiče,
bio je to dan poput bilo kojega. Dotad je već više od šest milijuna ljudi poginulo u
ratu. U dvije i pol godine od početka sukoba, Europa je bila desetkovana, a gubitak
mladih ljudi u racama rata bio je doista poražavajući. Annabelle je ponekad
pomišljala kako su napori koje ulažu u spas tih mladih života uzaludni poput
pokušaja da se ocean isprazni šalicom čaja ili, još gore, žlicom. Doista, bili su
preplavljeni bespomoćnim, osakaćenim tijelima i slomljenim umovima koji se nikada
neće oporaviti od užasa što su ga vidjeli. Nikome od medicinskog osoblja nije bilo
lako boriti se s tim. Osjećaj gorkog poraza bio je prisutan na kraju svakoga radnog
dana. Ali neovisno o svim naporima i uzaludnim pokušajima spašavanja nečijeg
života, Anna- belle je više nego ikad bila uvjerena kako je njezina odluka da postane
liječnicom ispravna. Iako joj se srce slamalo od pogleda na izgubljene živote, voljela
je svoj posao i dobro gaje radila.
U siječnju, predsjednik Willson pokušao je orkestrirati kraj rata poticanjem
saveznika na sklapanje mirovnoga sporazuma. Trud nije urodio plodom, ali
predsjednik je i dalje ustrajao na odluci da zemlju zadrži izvan rata. Nitko u Europi
nije mogao shvatiti razlog američke suzdržanosti pri uključivanju u rat na strani
saveznika, ali sumnjalo se da će na tome ostati. Sumnje su se u konačnici pokazale
opravdanima.
Dana 1. veljače, Njemačka je najavila neograničeni podmornički rat. Dva dana
poslije Amerika zaoštrava diplomatske odnose s Njemačkom. U sljedeća tri tjedna
predsjednik traži suglasnost Kongresa za naoružavanje posada trgovačkih brodova.
Kongres odbija zahtjev. Unatoč tomu, 12. ožujka predsjednik Wilson na temelju
posebnih ovlasti objavljuje da će američki trgovački brodovi-biti naoružani. Osam
dana poslije, 20. ožujka, predsjednikov ratni kabinet većinom glasuje u korist
objavljivanja rata Njemačkoj.
Dana 2. travnja, predsjednik dostavlja Kongresu objavu rata. Četiri dana poslije,
6. travnja, Amerika objavljuje rat Njemačkoj. Amerika je tako napokon ušla u rat, na
olakšanje svojih onemoćalih saveznika koji su očajnički trebali njezinu pomoć. Sljede-
ćih tjedana i mjeseci američka mladost odlazit će od kuće u rat, opraštajući se s
članovima svojih obitelji, ženama i djevojkama. Mnogi životi zauvijek će se
promijeniti.
- Bilo je i vrijeme - rekla je Georgina, Annabellina zemljakinja kada su se jedne
kasne večeri srele u kantini. Obje su radile devetnaest sati i padale su s nogu od
umora.
 -Jesi li završila školu za medicinske sestre prije rata? — znatiželjno je upitala. Bila
je lijepa mlada djevojka, podrijetlom s juga Amerike, iz Alabame, što se moglo čuti u
njezinu naglasku. Odrasla je na velikom imanju, ali to sada više nije imalo nikakav
značaj, kao ni Annabellino podrijetlo ili odrastanje u velikoj otmjenoj kući u New
Yorku. Sve što je time dobila bio je dobar odgoj, dobro obrazovanje i dobro znanje
francuskoga jezika. Ostalo više nije igralo nikakvu ulogu.
-Ne. Prošle godine počela sam studirati medicinu u Nici - odvratila je Annabelle,
srknuvši gutljaj čaja. Obroci su zbog rata bili prilično oskudni. Stedjelo se na svemu
na čemu se moglo, u korist pacijenata. Ishod je bio taj da se nitko od medicinskog
osoblja mjesecima nije pošteno najeo, ali nisu se žalili. Anna- belle je u
međuvremenu prilično smršavjela. Katkad joj je bilo doista teško povjerovati daje
već travanj 1917. i daje od njezina dolaska u Francusku prošlo više od godine i pol.
Georgina je bila zadivljena spoznajom daje Annabelle odlučila postati liječnicom.
Neko vrijeme provele su razgovarajući
0 tome. Obje su bile umorne do kostiju, ali trenutak opuštanja nakon naporna posla
u svakom slučaju bio je dobrodošao. Medicinska sestra bila je lijepa djevojka zelenih
očiju i jarkocrvene kose. Glasno se nasmijavši, priznala je kako se njezin francuski
1 nakon dvije godine koliko je bila tu nije ni najmanje popravio. Ali s obzirom na ono
što je čula o njezinu radu i zalaganju, Annabelle je zaključila kako je to posve
sporedno. Nikada
u životu nije susrela toliko savjesnih, sposobnih i požrtvovanih ljudi. Bili su istinski
posvećeni poslu koji su radili.
— Namjeravaš li nastaviti studij? — upitala je Georgina.
Annabelle je zamišljeno kimnula. - Nadam se da ću uspjeti završiti što sam
započela — rekla je. Sto se nje tiče, samo bije smrt mogla zaustaviti.
— Ne bi li radije pošla kući nakon rata? - začudila se Georgina. Nije mogla
zamisliti da u Francuskoj ostane dulje nego što je potrebno. U Alabamije imala
roditelje, tri mlađe sestre i brata. Annabel]^, za razliku od nje, nije imala nikoga niti
je žudjela za povratkom u New York. Tamo je nije čekalo ništa osim boli i prijezira.
— Ne bih. Malo toga veže me uz domovinu. Mislim da ću ostati ovdje — odlučno
je odvratila. Proteklih dana puno je razmišljala o tome. Pred njom je bilo još pet
godina studija, a nakon toga rado bi pošla u Pariz. Uz malo sreće, možda bi mogla
raditi i s doktorom de Breom. U New Yorku za nju nije bilo budućnosti. Bila je
potpuno sigurna da njezin život u Americi pripada prošlosti. Jedina budućnost koju je
vidjela bila je ovdje. Tu je čeka potpuno nov život. U Francuskoj nitko nije imao
pojma o njezinoj prošlosti ni o sramotnom razvodu. Nisu ni znah daje ikada bila u
braku. Za nekoliko tjedana bit će joj dvadeset četiri godine. Jednoga dana, uz malo
sreće i puno truda postat će liječnicom. U New Yorku nije bila nitko i ništa. Iako ne
svojom krivnjom, bila je obeščašćena.
Dvije djevojke naposljetku su se uputile prema svojim sobama u barakama, usput
obećavši jedna drugoj da će se svakako naći budu li uskoro dobile koji slobodan dan.
Ali ijedna i druga dobro su znale da ga ne bi iskoristile. Annabelle to nije učinila
nijednom otkad je došla.
Treća bitka za Champagne krajem travnja završila je porazom Francuske, što im
je donijelo poplavu novih ranjenika. Svi su imali posla preko glave. Annabelle je
neprestano dopremala nove žrtve s bojišnice. Jedina utjeha bila je kanadska pobjeda
u bitki za Vilmy Ridge. Ali zahvaljujući velikom padu morala unutar redova francuske
vojske, tijekom svibnja izbila je pobuna. Usto,
puno se govorilo i o Ruskoj revoluciji koja je sredinom ožujka za posljedicu imala
abdikaciju cara Nikole II. Ipak, sve što se događalo dalje od crte bojišnice i rovova
punih ranjenika nedaleko od Villers-Cotteretsa svima se činilo dalekim i nestvarnim.
Bih su previše okupirani poslom da bi imah vremena razmišljati o bilo čemu
drugome.
Annabelle je potpuno zaboravila na svoj rođendan. Dani su bih toliko nalik jedan
drugome daje posve izgubila pojam o vremenu. Tek kad je slučajno bacila pogled na
tjedan dana stare novine koje je netko donio iz Pariza, shvatila je da su joj dvadeset
četiri. Mjesec poslije, u lipnju, svi su bih uzbuđeni viješću da su američke trupe ušle
u Francusku.
Tri tjedna poslije, sredinom srpnja, bojna američkih vojnika došla je na područja
Villers-Cotteretsa, gdje su se privremeno ulogorili u namjeri da se pridruže
britanskim snagama u pripremi zajedničke ofenzive na Ypres. Preplavljeno britanskim
i američkim vojnicima koji su lutali uokolo, područje je prilično oživjelo. Glavna
zabava bila im je zavođenje lokalnih stanovnica. Vojna policija neprestano je imala
pune ruke posla izvlačeći ih mrtve pijane iz gostionica i odvozeći ih natrag do mjesta
gdje su bili stacionirani. Ako već ništa drugo, anegdote o njihovu ponašanju unijele
su malo smijeha u tmurnu svakodnevnicu, a pojedini vojnici bili su doista simpatični.
Annabelle je jednom, pri povratku iz poljske bolnice, naletjela na skupinu Amerikana-
ca. Budući daje njezin pokušaj spašavanja jednog mladog života upravo propao, nije
bila ni najmanje raspoložena za razgovor, ah mlada Francuskinja koja je vozila
bolnička kola očito jest. Čim su ugledah dvije lijepe djevojke, momci su im počeli
mahati i pozivati ih da im priđu. Začuvši poznati jezik, Annabelle je na trenutak
uhvatila nostalgija. Kratko im je odmahnula i produžila, povukavši kolegicu sa
sobom. Ah jedan od mladića požurio im je u susret, a mlada Francuskinja stala je
kao ukopana i nasmiješila mu se, došapnuvši Annabelli kako je zgodan. - Bo- njour
— s osmijehom je izgovorila.
— Hi - rekla je Annabelle.
-Ti si Amerikanka? - upitao ju je momak, začuđeno se zagledavši u nju.
-Jesam - umorno je odvratila Annabelle.
- Kada si došla u Francusku? Mislio sam da ovdje nema naših medicinskih
sestara. Prve bi trebale stići tek za mjesec dana - rekao je. Bio je to logičan
zaključak, jer trebalo je više vremena za prikupljanje i organiziranje skupina žena
koje su željele vo- lontirati nego za novačenje muškaraca.
Annabelle je zamalo prasnula u smijeh. Po njegovu naglasku zaključila je daje ft
Bostona i unatoč svemu, bilo joj je drago čuti poznati govor. — Tu sam već dvije
godine — rekla je, široko se osmjehnuvši. — Vi, momci, ste zakasnili.
-Tako mi svega, jesmo — osmjehnuo se momak. — Ali još stignemo raspaliti
Švabe u stražnjicu i poslati ih tamo odakle su došli - rekao je. Izgledao je poput
velikog djeteta, što je i bio. Gledajući ga, Annabelle se odjednom prisjetila svog
posjeta Bostonu, i na njezino čuđenje, nakratko ju je obuzela čežnja za domom. Nije
se mogla čak ni sjetiti kad joj se to posljednji put dogodilo.
-Odakle si? - upitao je mladić, dok se jedan od njegovih prijatelja upustio u
razgovor s mladom Francuskinjom. Ipak, obje se znale da ovo nije najbolja prigoda
za druženje. Vidjevši kako bolničari upravo stavljaju u kola tijelo preminula vojnika,
pomislila je kako se ne pristaje kratiti vrijeme usputnim razgovorima, iako su, na
određeni način, svi otupjeli na užase rata i u skladu s time se i ponašali.
- Iz New Yorka — tiho je odvratila.
 - Ja sam iz Bostona — rekao je. Osjetivši kako bazdi na alkohol, Annabelle se
nije začudila. Momci su se većinom opijali do besvijesti čim bi izišli iz svojih vojnih
kampova. Usto, koristili bi svaku prigodu da se udvaraju ženama na koje bi usput
naletjeli. S obzirom na situaciju, nije im bilo za zamjeriti.
- Znala sam — odvratila je, s obzirom daje to već i sama zaključila po njegovu
naglasku. - Sretno - dodala je, mahnuvši njemu i ostalima na pozdrav. Povukavši
kolegicu za ruku, uputila se prema bolničkim kolima.
— I tebi — rekao je, zakoračivši u stranu. Vraćajući se u bolnicu, nije se mogla
riješiti nostalgije za domom. Nije bila ni svjesna koliko joj je nedostajao, možda i
zato što si nikada nije dopustila pretjerano razmišljati o svemu što je prije dvije godi-
ne ostavila iza sebe. Gledajući kako iz kola iznose preminulog mladića, duboko je
uzdahnula. Nažalost, tijela poginulih nije bilo moguće poslati obiteljima da im prirede
dostojan ukop. Bilo ih je jednostavno previše. Sve što će obitelj ikada primiti, bit će
štura obavijest o njegovoj smrti. Kao i nebrojeno drugih, bit će pokopan na jednoj
od poljana nedaleko od bojišta na kojem je izgubio život.
Još uvijek pod dojmom susreta sa zemljacima, Annabelle je te noći, po završetku
posla, izišla u kratku šetnju. Dan koji je prošao bio je jedan od gorih. Puno ranjenika
koji su dovezeni u bolnicu je preminulo. Bilo je to prilično obeshrabrujuće pa iako se
na to, možda, dosad već trebala naviknuti, preplavio ju je osjećaj bespomoćnosti. Bili
su tako mladi, mnogi čak i nekoliko godina mladi od nje. Sto se toga tiče, i većina
sestara bila je mlada od nje. U dobi od dvadeset četiri i s godinom studija medicine
iza sebe, osjećala se puno starijom i ozbiljnijom od njih. Previše se toga posljednjih
godina dogodilo u njezinu životu, a doda li se i sva ljudska patnja kojoj je u
međuvremenu svjedočila, tome se i nije bilo za čuditi.
Razmišljajući o svemu što je izgubila, spuštene glave uputila se natrag prema
barakama. Ponoć je već prošla, a bila je na nogama od šest ujutro. Odjednom je iza
sebe začula muški glas i stala kao ukopana.
-Hej, ljepotice - tiho je rekao. - Sto radiš sama u ovo doba noći?
Naglo se okrenuvši, zaprepašteno se zagledala u britanskoga časnika. Dok nije
progovorio, nije ga uopće čula. Očito je zalutao na putu iz neke gostionice. Jedan
pogled bio joj je dovoljan da shvati kako je poprilično pijan. Ali sve u svemu,
izgledao je pristalo. Bio je približno njezinih godina, a vidjevši njegovu časničku
odoru, zaključila je kako nema razloga za strah. U pro
tekle dvije godine susrela je mnogo pijanih vojnika i uvijek joj je uspjelo zadržati
ih na odstojanju.
— Čini se da vam je potreban prijevoz - rekla je, samouvjereno se osmjehnuvši.
- Produžite ovim putem - rekla je, upe- rivši prst prema upravnoj zgradi u kojoj su
volonterke u noćnoj smjeni rješavale takve i slične slučajeve, budući da se u
posljednje vrijeme ukazala potreba za tim. Napokon, bio je rat i to doista nije bilo
ništa neobično. Vojnici su se opijali i danju i noću. - Tamo ćete pronaći nekoga tko
će vas odvesti natrag u kamp — dodala je. Budući da se radilo o časniku, znala je da
nitko neće postavljati previše pitanja. Običnim vojnicima katkad su znali otežati život,
ali njemu zacijelo neće. Časnici su uvijek imali poseban tretman. Sudeći po
oznakama na njegovoj odori, bio je poručnik, a po naglasku, poticao je iz više klase.
To ga, doduše, nije spriječilo da se naloče kao svinja i baulja poput svakoga drugog
pijanca.
 -Ne želim se vratiti u kamp — tvrdoglavo je rekao odmah- nuvši glavom. — Bilo
bi mi draže da me odvedeš k sebi. Mogli bismo usput popiti još koju. Sto kažeš na
to? Sto si ti... neka bolničarka? — nadmeno je upitao pokušavajući usmjeriti pogled.
-Studentica medicine - hladno je odvratila Annabelle. - I mislim da će vam doista
trebati liječnička pomoć ako ubrzo ne legnete u postelju - dodala je. Izgledao je kao
da bi se svakog trenutka mogao srušiti.
— Odlična zamisao. Predlažem da legnemo zajedno.
— To ne dolazi u obzir - odvratila je, pitajući se bi li jednostavno trebala
produžiti i ostaviti ga da se snađe kako zna i umije. Bili su sami na puteljku, ali ipak
ne daleko od baraka. Sve žene, osim onih koje su noću dovozile ranjenike, bile su u
duboku snu.
- Tko si ti, uostalom, da tako dižeš nos? — rekao je, zakora- čivši prema njoj u
namjeri daje zgrabi. Budući daje Annabelle naglo ustuknula, spotaknuo se i zamalo
pao. U posljednji trenutak uspio je zadržati ravnotežu, a kada se uspravio, izgledao
je prilično ljutito. - Nitko i ništa — promrmljao je, prezirno je odmjerivši. - Nisi nitko i
ništa — ponovio je. - Moj otac je grof.
Lord Winshire. A ja sam lord Harry Winshire. Plemić — ponosno je izgovorio
zaplećući jezikom.
— Drago mije — uljudno je odvratila Annabelle. — Ali doista se morate vratiti u
kamp prije nego što se negdje srušite. Ostavljam vas da sami pronađete put dalje.
Laku noć — rekla je i okrenula se od njega. Razgovor je predugo trajao i nije ga
željela produljivati. Piće mu je očito pomutilo um. Sumnjala je da bi se u protivnom
ponašao tako neuljudno. Nije ga se bojala, ali nije željela izazivati sudbinu.
— Kučko! — promrmljao je zakoračivši za njom i prije nego što se stigla udaljiti,
zgrabio je i privukao k sebi pokušavajući je poljubiti. Pokušala gaje odgurnuti, ali bio
je previše jak, unatoč količini alkohola koju je ulio u sebe.
— Prestani! — povikala je, ali istoga trenutka jače ju je stisnuo uz sebe i rukom
joj prekrio usta. Ne obazirući se na njezino otimanje, snažno ju je povukao prema
najbližoj baraci. Nigdje nije bilo nikoga tko bi joj mogao pomoći. U očajanju, snažno
ga je ugrizla za ruku, ali to ga nije omelo. Bacio ju je na zemlju i svom težinom legao
na nju. Od siline udarca ostala je bez zraka. Prije nego što je došla k sebi, njegova
ruka ponovo je bila na njezinim ustima, dok joj je drugom naglo podigao haljinu i
grubo strgnuo gaćice. Nije mogla vjerovati da se to doista događa. Svom snagom
pokušala gaje odgurnuti sa sebe, ali bio je velik i jak, a ona preslaba i presitna da bi
se mogla oteti njegovu čeličnom stisku. Pijan i srdit kakav je bio, odlučio ju je uzeti
pod bilo koju cijenu. To što mu se usudila okrenuti leđa prilično gaje razbjesnilo i
odlučio joj je naplatiti uvredu. Pogled mu je bio mračan i ispunjen ludilom. Nijednoga
trenutka nije maknuo ruku s njezinih usta. Njezini panični jecaji bili su pretihi da bi ih
itko čuo.
Sve stoje Annabelle mogla čuti bih su glasovi pijanih vojnika i smijeh žena koje
su im pravile društvo na odlasku iz gostionice. Ali bili su predaleko da bi čuli njezino
tiho stenjanje ili vidjeli što se događa. Vidjevši kako časnik raskopčava hlače, oči su
joj se ispunile užasom. Trenutak potom na trbuhu je osjetila njegov napeti ud. Ono
na što se Josiah nije nikada uspio prisiliti,
pijani vojnik upravo je namjeravao uzeti silom. Učinila je sve da ga zaustavi, ali
bezuspješno. Snažno joj je nogom razdvojio skupljena koljena i grubo se zabio u nju.
Nastavio se zabijati rokćući poput svinje i svaki puta kada bi se trgnula od boli,
pokušavajući se osloboditi, još bije jače pritisnuo o zemlju i snažnije se zabio u nju.
Malo potom muklo je zastenjao i opustio se. Podigavši se s nje, uhvatio ju je za
ramena i odgurnuo od sebe poput stare krpene lutke pa mirno zakopčao hlače.
Annabelle se bez daha srušila na koljena. Nije bila u stanju čak ni vrištati. Bila je
suviše prestrašena da bi m^gla ispustiti iz sebe išta osim niza tihih jecaja. Presavivši
se u struku, počela je povraćati.
— Zucneš li i riječ o ovome, možeš se oprostiti sa životom - rekao je, hladno je
promatrajući. - Osim toga, tko bi ti vjerovao?
Annabelle je znala daje to istina. Bio je časnik, a oni su bili na glasu kao
džentlmeni. I više od toga, bio je plemenita roda. Sto god da ona kaže ili poduzme,
nitko se neće usuditi ni prekoriti ga, a kamoli kazniti za djelo poput tog. To što je
učinio, njemu nije značilo ništa. Njoj pak način na koji je izgubila dje- vičanstvo, koje
je nekim čudom uspjelo ostati očuvano tijekom braka sjosiahom, bio je i više nego
strašan. Iskoristio ju je i odbacio poput stare krpe. Ponašao se prema njoj kao
prema smeću. Polako je ustala, poravnala haljinu i bez riječi se uputila prema svojoj
baraci, teturajući od slabosti i udarca glavom o zemlju kada se bacio na nju. Tiho
jecajući, nakratko je sjela na prag jedne od baraka pokušavajući se pribrati.
Kao u snu pronašla je put do svoje barake, nakratko zastavši da još jednom
povrati. Bila je sretna stoje noć i što je nitko nije mogao vidjeti. Najradije bi se
negdje sakrila i umrla od srama i poniženja. Bila je sigurna da nikada u životu neće
zaboraviti izraz njegova lica i njegov luđački pogled dok ju je silovao. Srećom, nestao
je u noći ne obazirući se na nju. Posrćući, ušla je u svoju baraku i uputila se ravno
prema kupaonici. Vidjevši da u njoj nema nikoga, odahnula je. Noge i haljina bile su
joj zamrljane krvlju. Njezino djevičanstvo nije mu ništa značilo. Za njega nije bila
nimalo bolja od kurve koju je pobrao na putu iz
gostionice u kojoj se nalokao. Oprala se najbolje što je mogla, ali poniženje koje je
doživjela nije se moglo oprati. Glava ju je luđački boljela kao i cijela utroba, ali sve to
nije bilo ništa u usporedbi s boli u njezinu srcu.
Gore od svega, bio je u pravu. Pokuša li kome reći, nitko je neće slušati niti će
mariti. Djevojke su stalno ulagale pritužbe na silovanja, ali nitko se nije potrudio
učiniti išta u vezi s tim. Ukoliko bi ustrajale na prijavi i suđenju, bile su izložene dalj-
njem sramoćenju i poniženjima. Nitko im nije vjerovao. Svi su se odnosili prema
njima kao prema običnim bludnicama i najčešći odgovor bio bi da su dobile ono što
su tražile, jer su same mamile muškarce. Ako bi joj nekim slučajem i palo na pamet
optužiti britanskoga plemića za takvo zlodjelo, istoga trenutka bila bi ismijana i
istjerana iz bilo kojeg vojnog ureda. Sve čemu se mogla nadati bilo je da nije
zanijela. Sudbina valjda ne može biti toliko okrutna. Te noći, kada se napokon
skutrila u postelji, nije mogla prestati razmišljati o doživljenoj strahoti. Bila je
uvjerena da ništa ne može biti strašnije od toga. Jecajući, prisjetila se Josiaha.
Jedino što je željela bilo je podijeliti život s njim i roditi mu djecu. Umjesto toga, taj
prokletnik izopačio je ljubavni čin pretvorivši ga u nešto najprljavije i najodvratnije
što je mogla zamisliti. I nije ništa mogla u vezi s tim, osim pokušati zaboraviti.
18. POGLAVLJE
rujnu se Njemačka probija u Rusiju. U Villers-Cotteretsu,
Annabelle je svakoga jutra počela povraćati. Najgore se dogodilo. Od srpnja nije
dobila mjesečnicu. Znala je daje trudna, ali nije imala pojma što bi učinila u vezi s
tim. Nije mogla nikome reći niti je mogla zaustaviti neminovno. Glavi i tijelu trebali
su tjedni da zacijeli, ali ta posljedica njegova gnusna čina trajat će zauvijek.
Razmišljala je o pobačaju, ali nije znala koga pitati. Usto, opasnosti tog zahvata bile
su joj poznate. Otkad je radila u bolnici, čula je za dvije medicinske sestre koje su
umrle nakon pobačaja. Nije se usudila riskirati. Najradije bi se ubila, ali ni za to nije
imala hrabrosti. S druge strane, nije željela dijete tog monstruma. Koliko je mogla
izračunati, trebalo bi se roditi krajem travnja. Stoje, tu je, znala je da će morati
napustiti bolnicu čim trudnoća postane vidljiva. Srećom, nitko još nije opazio. U
međuvremenu, radila je više i napornije nego ikad. Svaki dan satima bi se truckala u
kolima prelazeći milje razrova- nih cesta, a usto je neprestano prenosila tešku
opremu i ljude na nosilima, nadajući se kako će joj se priroda smilovati i obdariti je
spontanim pobačajem, ali kako je vrijeme prolazilo, postalo je jasno da neće. Struk
joj se polako, ali sigurno širio i na kraju joj nije preostalo drugo nego da s kirurgije
ukrade nekoliko koluta širokih zavoja i stegne trbuh što je jače mogla. Jedva je
mogla disati, ali čvrsto je odlučila ostati u bolnici što je dulje moguće. Nije imala
pojma kamo će kad to više ne bude mogla.
Tijekom Božića još uvijek je uspješno skrivala trudnoću, ali dijete se počelo
pomicati. Trudila se ne obazirati na to, govoreći sebi kako ga ima razloga mrziti, ali
nije mogla. Dijete je bilo nevino, kao i ona, unatoč tome što je pomisao na njegova
oca u njoj izazivala samo prijezir i gađenje. Razmišljala je o tome da
stupi u kontakt s njim i kaže mu što se dogodilo, ali s obzirom na njegovo ponašanje
one noći, znala je da bi sve zanijekao i odbio preuzeti odgovornost. Tko bi znao
koliko je žena silovao prije nje ili otada? Za njega, ona je, kao što je i rekao, bila nit-
ko i ništa, samo naplavina koja se u moru rata našla na njegovu putu i koju je
iskoristio i odbacio, zajedno s posljedicama. Nije se imala kome obratiti za pomoć.
Bila je samo jedna od nebrojenih žena koja je u ratu izvanbračno začela i nitko nije
mario niti će mariti kako se to dogodilo.
U siječnju je još uvijek bila u bolnici. Već u šestome mjesecu trudnoće, uspješno
je to prikrivala stežući trbuh zavojima i prekrivajući ga pregačom koju je nosila
svezanu oku struka. Nitko dotada nije ništa opazio, vjerojatno i zato što je malo jela i
umjesto da se udeblja, još je i smršavjela. Od srpnja, otkad se to dogodilo, bila je u
očajnom stanju. Gore od svega, nije to mogla nikome priznati.
Jednoga hladnog, kišovitog siječanjskog popodneva, dok je radila na kirurškom
odjelu, slučajno je načula razgovor dvojice britanskih časnika. Obojica su ostala bez
noge tijekom posljednje jezive bitke. Začuvši kako je jedan od njih spomenuo
Harryja, nakratko je zastala i oslušnula, iako za to nije bilo nikakva razloga. Bilo je to
uobičajeno ime i moglo je pripadati bilo kome. Ali malo potom, časnik je rekao kako
je doista strašno što je Harry Winshire poginuo. Nastavili su govoriti kako je bio
dobar čovjek i kako će im svima nedostajati. Annabelle je tog trenutka poželjela
vrisnuti da nije bio dobar čovjek, nego čudovište, ali suzdržala se. Umjesto toga,
naglo je izjurila iz zgrade. Pomislivši da će se ugušiti, oslonila se o dovratak. Cijelim
je tijelom drhtala i jedva se držala na nogama. Pokušavajući se pribrati, širom
otvorenih usta gutala je ledeni zimski zrak. Kao da to što ju je silovao nije bilo
dovoljno, sada je još i poginuo. Njezino dijete nikada neće moći vidjeti oca. Znala je
da je bolje tako i daje zaslužio smrt, ali teret svega što je doživjela odjednom je bio
prevelik za njezina krhka leda. Nakratko joj se zamaglilo pred očima i sljedećeg
trenutka srušila se usred blatnjave lokve ispred ulaza. Vidjevši je skupljenu na zemlji
ispred
zgrade, dvije medicinske sestre požurile su prema njoj. Netko je pozvao liječnika koji
je ubrzo dotrčao pa kleknuo pokraj nje i opipao joj čelo. Dakako, kao i svi drugi,
strahovao je od kolere. Uvjerivši se da nema vrućicu, odahnuo je. Pretpostavio je da
se onesvijestila od pretjeranog rada i umora. Napori kojima su svi neprestano bili
izloženi imah su svoju cijenu.
U trenutku kada su je unijeli u bolnicu i položili na krevet s kotačima, Annabelle
se osvijestila. Shvativši da leži tamo, u mokroj, zaprljanoj odjeći, kose slijepljene uz
lice, žurno se ispričala što je izazvala takvu strku i pokušala ustati, ali čim je stala na
noge, ponovo je izgubila svijest. Tada je liječnik ugurao krevet u malu ordinaciju i
zatvorio vrata. Nije mogao reći da dobro poznaje Annabellu, ah često ju je viđao u
prolazu.
Čim je došla k sebi, upitao ju je ima li dizenteriju. Zanijekala je, kazavši daje sve
u redu i daje zacijelo samo iscrpljena, budući daje radila od ranoga jutra, a nije ništa
pojela od jučer navečer. Čak se i pokušala nasmiješiti, ah bio je to doista jadan
pokušaj. Čovjek pred njom nije trebao biti liječnik da bi vidio kako joj je lice bijelo
poput pregače koju je nosila.
— Gospođice Worthington, očito je da ste pretjerali s poslom. Kronično ste
iscrpljeni. Trebah biste uzeti nekoliko slobodnih dana i odmoriti se.
Annabelle je polako odmahnula glavom. Nitko mjesecima nije pošao na odmor. U
takvim uvjetima to je jednostavno bilo nezamislivo. Ali s druge strane, znala je da su
njezini dani u bolnici odbrojeni. Trbuh joj je svakim danom sve više rastao i unatoč
naporima da sakrije trudnoću, to će uskoro postati nemoguće.
— Postoji li nešto u vezi s vašim zdravljem što mi niste rekli? - zabrinuto je
upitao liječnik. Posljednje što su željeli bilo je da njihovo medicinsko osoblje zarazi
kolege i pacijente kakvom opakom bolešću. U pretjeranoj brzi za druge i premaloj za
sebe, znalo se dogoditi da zanemare simptome, misleći da će proći. Bojao se da bi
tako moglo biti i u njezinu slučaju. Izgledala je očajno loše.
Annabelle je ponovo odmahnula glavom. — Sve je u redu - tiho je rekla, ali
liječniku nije promaklo da su joj oči pune suza.
— Doista? Zato ste se dvaput onesvijestili? - blago je rekao i potom joj naložio
da ispruži ruke i noge da je može pregledati. Imao je osjećaj da mu nije rekla istinu,
a izgledala je prilično pothranjeno. Čim gaje poslušala, ugledao je njezin blago zao-
bljeni trbuh. Bez riječi ju je pogledao u oči pa dlanom prešao preko njega kako bi se
uvjerio daje doista riječ o tome što je pomislio. Nije bila ni prva ni posljednja žena
koja je tijekom rata zatrudnjela s vojnikom. Shvativši kako je njezina dugo čuvana
tajna otkrivena, Annabelle se rasplakala.
— Čini se da smo otkrili izvor vaših problema — rekao je, po- nudivši joj
maramicu. Annabelle je sjela i glasno ispuhala nos. Bila je prilično utučena i djelovala
je kao da bi najradije umrla od srama. — Kada biste trebali roditi? — upitao je.
Zamalo je vrisnula kako uopće ne želi roditi, ali nije ništa rekla. Željela mu je
objasniti kako se to dogodilo, ali nije se usudila. Zacijelo joj ne bi vjerovao. Kao i svi,
mislio bi daje sama kriva. Imala je prilike uvjeriti se u to na primjeru drugih žena.
Medu njima je bilo i onih koje su lagale tvrdeći kako su silovane. Time su nastojale
prikriti svoje pustolovine, ali zašto bi liječnik mislio daje ona drukčija od njih? Stoga
je odlučila šutjeti. Kao što je čuvala Josiahovu tajnu želeći ga zaštiti od posljedica
pogubne istine, šutnjom će sačuvati i Winshireovu čast, iako to nije željela. Ali nije
joj preostalo ništa drugo. U oba slučaja, ona je bila ta koja će platiti najveću cijenu.
— U travnju — tiho je rekla.
— Prilično dugo skrivate trudnoću - zaključio je liječnik. Podigavši rub njezine
bluze, ostao je zaprepašten vidjevši kako joj je trbuh čvrsto povezan. - Čudim se da
uopće možete disati - rekao je, zabrinuto odmahujući glavom. Ovako se sapeti, kao
u korzetu, bilo je okrutno i prema sebi i prema djetetu.
— I ne mogu - kroz suze je priznala Annabelle.
— Ne možete dovijeka skrivati trudnoću - rekao je, iako je i sama to znala. —
Stoje s ocem? - blago je upitao.
— Mrtav je — prošaptala je. — Danas sam to doznala - dodala je. Najradije bi
rekla da ga mrzi i da joj je drago zbog toga, ali nije. Znala je da bi liječnik bio
užasnut kad bi čuo takvo što.
— Razumijem — suosjećajno je kimnuo. — Što ćete sad. Hoćete li poći kući?
— Ne mogu to učiniti — odvratila je, znajući kako i to pripada stvarima koje mu
ne može objasniti. Nije više bila dobrodošla u njujorškom i njuportskom društvu, a
kad bi se tamo pojavila trbuha do zuba, to bi prevršilo svaku mjeru.
— Morat ćete naći neki smještaj. Želite li da se raspitam za obitelj kod koje biste
mogli stanovati? Možda biste mogli podučavati njihovu djecu ili takvo što.
Annabelle je polako odmahnula glavom. Otkad je shvatila da je trudna
neprestano je razmišljala što će i kamo će. Nije se mogla vratiti u Nicu i nastaviti
studij. Barem dok ne rodi. Ali jedno mjesto ostalo joj je u lijepu sjećanju i rado bi se
tamo vratila. U Antibes. Ako bi tamo mogla unajmiti kakvu malu kuću u kojoj bi
ostala dok ne rodi, bilo bi to savršeno rješenje. Poslije bi se mogla vratiti volontiranju
u bolnici ili nastaviti studij. Doduše, bilo je teško zamisliti da bi u bolnici nedaleko od
bojišta mogla živjeti s malim djetetom. Tko bi ga čuvao dok ona radi? O tome je još
valjalo razmisliti, ali liječnikov prijedlog nije dolazio u obzir. Naravno, znala je kako
mu nije ni na kraj pameti da ona ima dovoljno sredstava unajmiti ili kupiti vlastitu
kuću.
— Hvala, ali to doista nije potrebno. Snaći ću se — tužno je odvratila pa ustala s
kreveta.
— Nemojte predugo čekati — rekao je, još uvijek se čudeći kako joj je uspjelo
šest mjeseci skrivati trudnoću.
— Neću — obećala je. — Hvala vam — ponovila je, očiju punih suza. Potapšao ju
je po ramenu i rekao da će sve biti u redu, a potom je poveo iz prostorije. Dvije
mlade sestre još uvijek su bile pred vratima, čekajući da vide je li s njom sve u redu.
— U redu je — rekao je liječnik. - Vi, djevojke, trebale bi više paziti na sebe. Ne
smijete se toliko iscrpljivati. Uzmite katkad slobodan dan prije nego što se ozbiljno
razbolite - s osmijehom je dodao. Okrenuvši se prema Annabelli, još jednom ju je
blago potapšao po ramenu i udaljio se. Djevojke su uhvatile Annabe- llu pod ruku i
otpratile je do njezine sobe. Ostatak popodneva provela je u postelji.'
Kad je na miru razmislila o svemu, morala je priznati daje liječnik u pravu. Uskoro
će morati otići. Svakako prije nego što itko dozna i ponovo je razapne na stup
srama. Nije bila kriva zbog toga što se dogodilo, ali nova poniženja doista joj nisu
trebala.
Annabelle je uspjela ostati u Villers-Cotteretsu do početka veljače. Nekoliko dana
prije obavijestila je upravu da odlazi, navevši kao razlog povratak na studij.
Volontirala je četrnaest mjeseci i u skladu s tim, nitko joj nije mogao zamjeriti. Ali
unatoč tomu što je znala kako nema drugog izbora, osjećala se poput izdajice.
Doista je žalila što mora otići.
S tugom u srcu rastala se od ljudi s kojima je svakodnevno dijelila dobro i zlo.
Sljedeća dva dana provela je putujući do Nice. U nekoliko navrata satima je sjedila u
kupeu čekajući da vlakovi kojima se na bojište dostavljala vojna oprema i namirnice
mi- moiđu njezin, tako da može nastaviti putovanje.
Prvo što je učinila kada je stigla u Nicu bila je kupnja vjenčanog prstena u maloj
zlatarnici. Zlatar, drag simpatičan starčić, od srca joj je čestitao i rekao kako se nada
da će biti jako sretna. Jedva se suzdržavajući da se ne rasplače, izišla je iz trgovine.
U međuvremenu je smislila odgovarajuću priču. Svima koji budu pitali reći će daje
ratna udovica i da joj je suprug poginuo kod Ypresa. Nije bilo razloga da itko
posumnja u to. Izgledala je dovoljno časno i ugledno, a posvuda je bilo ratnih udovi-
ca. Mnoge od njih ostale su bez supruga u vrijeme dok su bile trudne. Tragedija
poput njezine bila je samo kap u moru sličnih ratnih sudbina.
Pronašla je sobu u malom hotelu i nakon toga pošla u kupnju nekoliko novih
crnih haljina, širih od onih koje imala. Sada, kada više nije skrivala trudnoću, bila je
zaprepaštena veličinom svoga trbuha. Doduše, nije bio velik ni približno koliko
Hortien, ali svakome tko bije pogledao bilo je jasno da očekuje dijete. Više nije
postojao razlog zbog kojeg bi ga trebala skrivati. S vjenčanim prstenom na ruci i u
crnoj udovičkoj haljini djelovala je dovoljno ugledno, a po tuzi u njezinu pogledu,
koju, zapravo, nije bila primorana glumiti, nitko ne bi posumnjao da nije udovica.
Voljela bi posjetiti doktora Graumonta, ali zasad nije bila spremna na susret s
njim. Kao ni s bilo kime drugim. Poslije, kada rodi, pojavit će se s djetetom i pričom
kako se udala za muškarca koji je poginuo u ratu. Zasad će se primiriti i pokušati
organizirati vlastiti život. Još uvijek nije imala pojma kako će ikome objasniti zašto
nosi isto prezime. Ali nešto će valjda smisliti. Prije svega, morala je pronaći kuću u
kojoj će živjeti. Nakon nekoliko dana uputila se u Antibes, do stare crkve koja joj se
pri prethodnom posjetu toliko svidjela. Bila je to mornarska kapelica, a s mjesta na
kojem je bila podignuta pružao se divan pogled na luku i dio Alpa. Po izlasku iz crkve
upitala je čuvaricu zna li za kakvu kuću u blizini koju bi mogla unajmiti.
Žena je polako odmahnula glavom. — Ne bih rekla. Sve kuće u mjestu su
nastanjene — rekla je, glasom u kojem je Annabelle prepoznala izrazit južnjački
naglasak. Njezin francuski bio je znatno uglađeniji, toliko da nitko ne bi dvojio daje
rođena Parižanka. — Ipak, postoji nešto - zamišljeno je dodala. - Bračni par koji je
živio tu s dvojicom sinova preselio se u Lyon nakon što su obojica poginula u ratu.
Otad ih nisam vidjela i sumnjam da će se vratiti. Sinovi su obožavali ovo mjesto.
Jadni roditelji, mora da su slomljeni od tuge — rekla je, objasnivši joj kamo treba
poći kako bi se raspitala. Kuća nije bila daleko od crkve i Anna- belli se na prvi
pogled svidjela. Bio je to mala lijepa vila koja je najvjerojatnije služila kao
ljetnikovac. Ugledavši u dvorištu starog vrtlara, Annabelle mu je prišla i upitala ga
zna li možda bi li je vlasnici htjeli iznajmiti. Odgovorio je kako misli da ne bi, ali
ukoliko želi, rado će im pisati i upitati ih. Dodao je da vlasnici nisu odnijeli stvari iz
kuće i upitao je bi li joj to smetalo. Odvratila je da nipošto ne bi i objasnila da bi joj
takvo što upravo savršeno odgovaralo.
Naravno, nije mu promaklo daje trudna, a Annabelle je objasnila daje u sedmom
mjesecu i daje udovica. Rekla je da bi kuću željela unajmiti na dulji rok, najkraće do
kraja godine, bude li moguće. Planirala je ujesen nastaviti studij, a pokaže li se to
nemogućim, najkasnije u siječnju. U rujnu će djetetu biti pet mjeseci i pronađe li
nekoga tko bi se za njega mogao brinuti
tijekom njezine odsutnosti, mogla bi nastaviti školovanje. Mogla bi čak odavde
putovati na predavanja, ako uspije kupiti ili unajmiti kakvo vozilo. Rekla je starcu
gdje je može pronaći i oprostivši se s njim, vratila se u hotel, nadajući se da će se
sažaliti nad njom i nagovoriti vlasnike da joj iznajme kuću. Kako god bilo, obećao je
da će joj javiti što su odlučili, neovisno o tome jesu li pristali ili ne.
Na povratku u Nicu zaključila je da će, ne bude li druge mogućnosti, ostati u
hotelu, lako to nije bio idealan smještaj za ženu s djetetom, soba je bila čista i
uredna. Znatno više odgovaralo bi joj živjeti u kući, ali ne uspije lije pronaći, ostat će
gdje jest.
Sljedećih tjedana svakodnevno je odlazila u duge šetnje plažom. Dulje je spavala
i trudila se ne preskakati obroke. Pošla je i liječniku, ljubaznom starijem čovjeku,
jednom od onih koji je obavljao privatnu praksu, te mu ispričala istu priču kao i
svima, dodavši kako bi željela roditi kod kuće. Odvratio je kako nema ništa protiv.
Nije željela riskirati da u bolnici naleti na liječnika koji bije prepoznao.
Jednoga dana u ožujku, kada se vratila iz šetnje, dočekala ju je poruka koju je
ostavio Gaston, čovjek što je vodio brigu oko kuće u Antibesu. Zamolio ju je da dode
razgovarati s njim. Vijesti su bile dobre. Vlasnici su bili voljni iznajmiti kuću, a možda
je čak i prodati, iako to još nisu čvrsto odlučili. Poslije, u razgovoru, Gaston joj je
rekao kako ih uz kuću veže puno uspomena na njihovu djecu i da su kazali kako bi
im bilo pretužno živjeti u njoj. Zasad su bili spremni iznajmiti je na pola godine, a na-
kon toga će vidjeti. Razgledavši kuću iznutra, Annabelle je bila oduševljena. Na katu
je bila svijetla i prostrana spavaća soba i do nje dvije manje. Imale su zajedničku
kupaonicu, ali to joj nije smetalo. Kada je bila velika, načinjena od mjeda, a pod i
zidovi bili su prekriveni lijepim starinskim pločicama. U prizemlju se nalazio dnevni
boravak, blagovaonica i prekrasna loda, sva u staklu, s velikim vratima koja su vodila
na trijem. Kuća je bila savršene veličine za nju i dijete, a možda i djevojku koja će
poslije voditi brigu o njemu. Zasad je željela biti sama.
Rekla je da će napisati pismo vlasnicima i dogovoriti sa svojom bankom način
plaćanja. Gaston je bio vrlo zadovoljan ishodom. Rekao je kako će biti doista lijepo
vidjeti daje kuća ponovo puna života. Dodao je da će se njegova žena rado primiti
kućanskih poslova, a može joj pomoći i oko djeteta, kada se rodi. Annabelle mu je
zahvalila, a čim se vratila u grad, pošla je u banku. Budući daje zatvorila račun u
banci u Villers- Cotteretsu, morala je otvoriti novi u Nici, na koji će joj stizati novac.
Njezini opunomoćenici u Americi nisu imali pojma što ona radi u Nici i dokle će tu
ostati, ali Annabelle nije imala namjeru polagati im račune o svom životu. To ih se
jednostavno nije ticalo. Ipak, nije se mogla prestati pitati što se događa kod kuće.
Tko bi znao je li Hortie rodila još koje dijete nakon njezina odlaska. Još uvijek joj je
nedostajala. Njezina izdaja bila je strašna, ali Annabelle je znala daje Hortie to
učinila zato što je bila preslaba da bi se usprotivila svojemu mužu i ostalima. Iako joj
je bilo savršeno jasno daje njihovo prijateljstvo završeno, nije se mogla prestati
brinuti za nju. Ali, čak i da se jednoga dana vrati u Ameriku, u međuvremenu se
previše toga dogodilo da bi njih dvije mogle biti bliske kao što su bile.
Četvrtoga travnja preselila se u kuću ponad Antibesa. Liječnik joj je rekao da bi
uskoro mogla roditi, iako nije mogao pouzdano znati kada. Trbuh joj je već prilično
narastao i osjećala se ogromnom. Sporo se kretala, ali to je nije omelo da odlazi u
duge šetnje kad god je mogla. Često bi prošetala do male crkve na brdu i uživala u
pogledu na okolicu. Florine, Gastonova žena, primila se čišćenja kuće, a s vremena
na vrijeme i kuhanja. Večeri je Annabelle najradije provodila čitajući medicinske
knjige. Njezini osjećaji u vezi s djetetom još uvijek su bili pomiješani. Začeto je u
tako gnusnim okolnostima daje sumnjala kako se toga neće sjetiti svaki puta kada
ga pogleda. Ah sudbina ih je, po svemu sudeći, namijenila jedno drugome.
Razmišljala je bi li se javila Harryjevoj obitelji i rekla im da očekuje njegovo dijete, ah
napokon je zaključila da, im ništa ne duguje. Usto, ako su jednako drski, oholi i
nečasni kao njihov sin, nije želje-
la imati s njima nikakva posla. Njoj i njezinu djetetu neće biti potrebna njihova
pomoć.
Trećega tjedna u travnju pošla je u dugu šetnju i po običaju zastala pokraj
crkvice. Nakratko je sjela na klupu i uživala u vidiku, a potom upalila svijeću za
majku i pomolila se za Josiaha. Već dvije godine nije čula ni riječi o njemu. Nije
imala pojma jesu li on i Henry još uvijek u Meksiku ili su se vratili u New York.
Jednostavno ju je ostavio, bez namjere da nastavi kontaktirati s njom. Znala je da
joj je htio ostaviti prostora da započne novi život. Pritom mu zacijelo nije bilo ni u
primisli u što bi se to moglo pretvoriti.
U smiraj dana polako se uputila kući, usput razmišljajući o Josiahu, Hortie, svojoj
majci, ocu i bratu. Na trenutak joj se učinilo kao da osjeća njihovu prisutnost.
Došavši kući, vidjela je daje Florine već otišla. Na brzinu se okupala i legla u poste-
lju. Ubrzo je zapala u miran san, ali oko ponoći, osjetivši bol u leđima i pritisak u
donjem djelu trbuha, iznenada se probudila. Istoga trenutka shvatila je o čemu se
radi. U kući nije bilo nikoga koga bi mogla poslati po liječnika, a nije imala telefon.
Ipak, nije se prestrašila. Znala je daje to tek početak i bila je posve uvjerena daje
sposobna sama proći kroz to. Ali kako je noć odmicala, a bolovi se pojačavah, nije
više bila toliko sigurna u to. Činilo se nevjerojatno okrutnim što je morala podnijeti
toliku bol kada je začela, a sada mora podnijeti još i veće patnje da bi rodila dijete
koje čak nije ni željela. Sve vrijeme žudjela je za Josiahovim djetetom, a dobit će
dijete bez oca. Bilo je to doista izvan svake pameti.
Grčeći se od boli, stisnutih zubi promatrala je prve zrake sunca na prozoru,
pitajući se koliko će se još morati mučiti. Kupala se u znoju, a bolje postajala sve
jača i dugotrajnija. Katkad je bila toliko neizdržljiva daje pomislila kako će zacijelo
umrijeti ako ubrzo ne prestane. Prisjetivši se priče o jezivu Hortienu iskustvu,
uhvatila ju je panika. Srećom, Florine je ušla u kuću i činije s vrata začula njezino
jecanje, potrčala je na kat. Našavši je u postelji, izbezumljena pogleda i zgrčenu od
bolova, brzo ju je upitala kada je dobila trudove.
-Oko ponoći — teškom mukom promucala je Annabelle. Flo- rine ju je mirnim
glasom uvjerila daje sve u redu. Pomogla joj je ustati pa prekrila postelju s nekoliko
plahti koje su pripremile za tu prigodu. Kazavši joj da legne, na brzinu ju je
pregledala da provjeri koliko je otvorena. — Već se nazire glavica — rekla je.
— Briga me — zastenjala je Annabelle. — Želim da što prije iziđe...
Začuvši kako je mlada žena obuzeta agonijom ispustila očajnički vrisak, Florine je
pošla pronaći Gastona i reći mu neka požuri po liječnika. Ipak, s obzirom na to što je
vidjela, znala je da nema potrebe za pretjeranom žurbom. Sve je bilo u najboljem
redu. Dotad je već u više navrata pomagala rodiljama i imala je dovoljno iskustva.
Najgore će tek doći, jer kako se na vlastite oči uvjerila, od djetetove glavice zasad se
vidjela samo površina veličine novčića.
Obraza mokrih od suza, Annabelle je ležala na postelji dok joj je Florine na čelo
stavljala obloge koje je natopila vodom s nekoliko kapljica lavandina ulja. Napokon
joj je rekla da prestane. Nije mogla podnijeti ničiji dodir. Sve što je željela bilo je da
mučenje napokon prestane, a činilo se da liječniku treba cijela vječnost da se pojavi.
Konačno je stigao, kazavši kako se zadržao na još jednom porođaju, sa ženom koja
je dobila blizance. Bilo je već dva popodne i Annabellini bolovi postajali su sve jači,
ali dijete očito još nije željelo izići.
Liječnik ju je kratko pregledao pa zadovoljno kimnuo. - Sve je u najboljem redu
— rekao je, pokušavajući je ohrabriti. Unatoč tome Annabelle nije mogla prestati
vrištati od boli i zahtijevati daje porodi. - Morate biti strpljivi — rekao je. - Siguran
sam da ćete roditi prije nego što padne noć.
Začuvši njegove riječi, oči su joj se raširile od panike. Nije više mogla izdržati ni
minute. Idućih nekoliko sati prošlo je u nezamislivoj agoniji. Liječnik je naposljetku
zaključio daje vrijeme. Rekao je Florine neka stavi nekoliko jastuka iza Annabe- llinih
leda i čvrsto je pridrži. Razdvojivši noge svoje pacijentice, naložio joj je da tiska, ali
nije htjela surađivati. Umjesto toga povlačila se unatrag i sa suzama u očima glasno
dozivala majku.
Nakon što ju je liječnik oštro upozorio da dijete neće izići ne bude li tiskala, napokon
se umirila i poslušala ga. Začuvši kako je već dovoljno otvorena i da se mora još
malo potruditi, počela je tiskati, ali kada ni nakon nekoliko uzastopnih pokušaja nije
bilo rezultata, iznemoglo je utonula u jastuke. Ali liječnik je nije želio ostaviti da na
miru umre kako je zahtijevala. Umjesto toga ustrajao je da se još malo potrudi i ne
prestaje. Lica orošena znojem i rumena od napora, Annabelle je stisnutih zubi počela
tiskati najjače što je mogla i djetetova glavica napokon je izišla, a ubrzo potom i
ostatak majušnoga tijela.
Vidjevši malo naborano lišće i začuvši piskutav zvuk prvoga plača svojega djeteta,
Annabelline oči ispunile su se suzama ra- dosnicama. Florine je veselo uskliknula i
čim je liječnik prerezao pupkovinu, umotala je dijete u plahtu i stavila ga u
Annabellino naručje. Bila je djevojčica.
- O, predivna je — uzdahnula je Annabelle, brišući suze koje su joj se slijevale niz
obraze. Majušno biće bilo je doista savršeno, lijepe glavice i skladnih, tanušnih ručica
i nožica. Liječnik je bio u pravu kada je rekao da će roditi prije nego što padne noć.
Bilo je tek šest popodne, što je, sve u svemu, značilo daje prilično brzo rodila, s
obzirom daje bila prvorotkinja. Annabelle nije mogla ispustiti kćer iz ruku i
neprestano ju je ljuljala i tepala joj, dok je liječnik obavljao završne poslove. Rekao
je Florine daje poslije opere, a zasad neka ostane pokrivena i malo otpo- čine.
Annabelle je, vodena savršenim majčinskim instinktom, položila dijete na grudi.
Majušni anđeo u njezinu naručju bio je jedini živi stvor kojeg je mogla nazvati svojim
i vrijedio je svakog trenutka boli koju je morala podnijeti da ga donese na svijet. Sve
muke koje je proživjela odjednom su se činile posve beznačajnima.
- Kako ćete je nazvati? - upitao je liječnik, široko se osmjeh- nuvši. Bilo mu je
žao što je ostala bez muža, ali ako već ništa drugo, barem je imala njegovo dijete.
-Consuelo - tiho je odvratila Annabelle. - Po mojoj majci — dodala je pa utisnula
nježan poljubac na vrh glave svoje pre- divne kćeri.
19. POGLAVLJE
Beba je bila savršena u svakom pogledu, zdrava, mirna i vesela. Annabelle s njom
nije imala ni najmanjih problema. Bila je poput malog anđela koji se s neba spustio
ravno u njezino naručje. Annabelle nije očekivala da će je toliko zavoljeti. Svaka
ružna pomisao vezana uz njezino začeće nestala je istoga trenutka kada je ugledala
to maleno bespomoćno stvorenje. Njezina kći pripadala je njoj i nikome drugome.
Annabelle je sredinom srpnja, u vrijeme početka druge bitke na Marni, pošla u
posjet doktoru Graumontu. Rat je i dalje okrutno proždirao žrtve nakon njezina
odlaska iz Villers- Cotteretsa. Nakon Consuelina rođenja, Annabelle je shvatila kako
se ne može vratiti na bojište. Nije željela povesti dijete sa sobom i prepustiti nekom
drugom da se brine o njemu dok ona radi niti ga je željela izložiti opasnosti da
postane žrtvom neke od brojnih zaraza. Iako se osjećala krivom što ne može pružiti
pomoć ranjenim vojnicima, mjesto joj je sad bilo uz dijete. Florinejoj je ponudila
pomoć u čuvanju djeteta tijekom njezine odsutnosti, ah Annabelle nije mogla
podnijeti pomisao da se od kćeri udalji i na jedan sat, a kamoli dulje. Stoga je
odlučila do daljnjeg ostati u Antibesu.
Još uvijek je željela nastaviti studij i nadala se da će moći. Smislila je i priču za
doktora Graumonta. Rekla mu je kako se kratko nakon dolaska u Villers-Cotterets
udala za britanskog časnika. Odlučili su to kriti od njegove obitelji sve dok ne dođu u
prigodu otputovati u Englsku, ali on je u međuvremenu poginuo. Budući da nitko nije
znao da se udala, odlučila je zadržati svoje prezime, djelomice i stoga da ime njezine
obitelji ostane sačuvano. Bila je to prilično nategnuta priča, ali činilo se da Graumo-
unt vjeruje u nju ili da ju je u najmanju ruku spreman prihvatiti kao istinitu. Rekao je
daje dijete prekrasno i predložio joj da u
rujnu, kada počnu predavanja, njih dvije usele u malu kuću na imanju. U dvorcu su
trenutačno stanovala devetorica studenata, a još trojica pridružit će im se ujesen.
Nažalost, sedmero njezinih kolega je poginulo, ali bilo mu je drago što je Annabelle
živa i zdrava, i još ljepša otkad je rodila. Doista, bila je to istina. Annabelle je
izgledala puno ženstvenije, a u dobi od dvadeset pet godina bila je posve spremna
za nastavak studija. Činjenica što će joj biti trideset kada diplomira i postane
liječnicom nije ju ni najmanje plašila. Jedva je čekala da se za šest tjedana ponovo
pojavi na predavanjima.
Odlučila je zadržati kuću u Antibesu tako da može poći tamo kad god joj se ukaže
prigoda. Pronašla je i dadilju, Brigittu, mladu djevojku koja će se brinuti za Consuelu
tijekom njezina odsustva. Sve tri živjet će u kućici na imanju koju joj je doktor
Graumont iznajmio po povoljnoj cijeni. Sve je došlo na svoje mjesto.
U skladu s dogovorom, Annabelle, Consuelo i Brigitte početkom rujna uselile su u
malu kuću na imanju. Dan poslije, počela su predavanja. Annabelle je bila
uzbuđenija i sretnija nego ikad. Njezina voljena kći bila je s njom, a uspjelo joj je i
nastaviti studij. Vježbe u bolnici bile su joj lakše i jednostavnije nego prije. Iskustvo
koje je stekla radeći u Villers-Cotteretsu pokazalo se i više nego korisnim.
U rujnu, dok je rat i dalje nezadrživo divljao, stigla je nova pošast. Strašna
epidemija gripe počela je harati Europom i Amerikom, ne praveći razliku između
civila i vojnika. Tisuće ljudi je umiralo, osobito djeca i starci.
Naposljetku, krajem rujna, Francuzi i Amerikanci započeli su ofenzivu Meuse-
Argonne. U kratkom roku snage generala Do- uglasa Haiga na više mjesta probijaju
Hindenburgovu crtu. Šest dana poslije Njemačka i Austro-Ugarska šalju mirovne
poruke predsjedniku Wilsonu, zahtijevajući primirje. Britanske, američke i francuske
snage nastavile su s napadima na neprijatelje. Borbe su potrajale idućih pet tjedana.
Sve to vrijeme Annabelle i njezini kolege tijekom večernjih sati nisu mogli razgovarati
ni o čemu drugome.
Napokon, 11. studenoga u 11 sati, borbe su prestale. Rat koji je harao Europom
dulje od četiri godine i stajao života više od petnaest milijuna ljudi, bio je završen.
Začuvši vijest, Annabelle je s kćeri u naručju zastala kao ukopana. Dugo je ostala
tako, ne brišući suze koje su joj se slijevale iz očiju.
20. POGLAVLJE
Po završetku rata, život se postupno počeo vraćati u normalu.
 Vojnici koji su stigli kućama vratili su se svojim prijašnjim poslovima, ženama i
obiteljima ili djevojkama koje su čekale njihov povratak s bojišta. Svi su nastavili
ondje gdje su stali. Na ulicama se moglo vidjeti puno kljastih i osakaćenih, u in-
validskim kolicima ili na štakama. Katkad se činilo daje pola muškaraca u Europi
postalo invalidima, ah barem su se vratili živi. Obiteljima onih koji se nikada neće
vratiti ostala je samo tuga i sjećanje. Annabelle se često prisjećala svojih poginulih
kolega. Marcel joj je jako nedostajao, pa čak i Rupert, koji ju je u početku
nemilosrdno mučio, da bi na kraju ipak postali dobri prijatelji.
Nova lica počela su se pojavljivati i u dvorcu je naposljetku bilo šezdeset
studenata, spremih marljivo učiti i raditi kako bi jednoga dana služili svijetu kao
liječnici. Annabelle je i dalje bila jedina studentica. Njezini kolege obožavali su
Consuelu, a kad je malena navršila godinu dana, svi su bili pozvani na njezinu
rođendansku zabavu. Sljedeći dan napravila je svoje prve korake. Sretno je rasla u
krugu ljudi koji su je smatrali svojom mezimicom. Uspjela je raznježiti čak i doktora
Graumonta koji je bio pomalo krut u pokazivanju osjećaja. U vrijeme kada je njezina
majka započela treću godinu studija, bilo joj je sedamnaest mjeseci. Annabelle se,
strahujući od gripe koja je harala svijetom, trudila držati je podalje od nepoznatih
ljudi. Bolest je dotad stajala života već nekoliko milijuna ljudi.
Okolnosti pod kojima je Annabelle tijekom studija, zajedno s Consuelom, živjela
na imanju doktora Graumonta pokazale su se doista savršenima. Consuelo je
neprestano bila okružena šezdesetoricom ujaka koji su je, kad god su mogli, čuvali,
pazili
i mazili. Donosili su joj male darove, a uvijek bi se našao netko tko bi se igrao s njom
ili je držao u krilu. Sve u svemu, obje su bile sretne i zaštićene u svojemu malom
svijetu.
Annabelle je naposljetku odustala od kuće u Antibesu, nakon što su je vlasnici
odlučili prodati. Bilo joj je žao što se morala oprostiti s Gastonom i Florinom. Ali
Brigitte je i dalje ostala s njom i Consuelom, a mala kuća na imanju doktora
Graumonta bila je dovoljno udobna za sve tri.
Annabelle je s vremena na vrijeme razmišljala bi li se javila obitelji oca svoga
djeteta. Otkako je postala majkom, počela se pitati bi li se njegovi roditelji možda
razveselili kad bi čuli da imaju unuku. S obzirom da su izgubili sina, možda bi ih ta
spoznaja na neki način utješila. Ipak, nije se mogla primorati da s njima stupi u
kontakt. Nije željela dijeliti Consuelu ni s kim. Malena nije bila nimalo nalik ocu. Svi
koji su je vidjeli rekli su daje ista majka.
Godine studija jednostavno su proletjele u radu i učenju. Nakon što je, u svibnju,
u svojoj tridesetoj diplomirala i postala liječnicom, obuzeo ju je čudan osjećaj daje
vrijeme proletjelo u tren oka. Bilo je doista teško povjerovati da je Consuelo već
petogodišnjakinja. Kako god bilo, došlo je vrijeme da napuste kuću koja im je svih
tih godina bila jedinim domom. Obje su zbog toga bile jednako tužne koliko i
uzbuđene. Annabelle je odlučila poći u Pariz gdje će započeti privatnu praksu u
vlastitoj ordinaciji kao liječnica opće medicine i u vezi s tim stupila je u kontakt s
upravom najstarije europske bolnice, Hôtel-Dieu de Paris koja se nalazila na Ile de la
Cité, nedaleko od Notre Dame. Njezina nada da će raditi s doktorom de Bréom
potonula je prije godinu dana, kada je čula vijest o njegovoj smrti. Jednako tako,
posljednja veza s njezinim domom prekinula se nekoliko mjeseci prije nego što je
diplomirala, nakon što je primila pismo od svojega opunomoćenika u kojem je pisalo
daje Josiah u veljači preminuo u Meksiku. Bilo mu je samo četrdeset devet godina.
Henry Orson također je preminuo kratko nakon njega. Opunomoćenik joj je također
poslao pismo koje joj je Josiah napisao zadnjih dana svojega života.
Čitajući ga, obuzela ju je neopisiva tuga. Stara sjećanja posve su je preplavila i
bilo je doista teško vjerovati daje prošlo osam godina otkad ju je napustio. Pismo je
bilo puno nježnih riječi, ispunjeno tugom čovjeka koji je svjestan da mu se bliži kraj.
Rekao je kako je sretan što je posljednje godine života mogao provesti s Henryjem u
Meksiku, ali da nikada neće prežaliti zbog onoga što joj je učinio i da se iskreno nada
kako će i ona jednom u životu pronaći sreću i oprostiti mu. Pročitavši ga, Anna- belle
je možda po prvi put istinski shvatila kako svijet u kojem je odrasla i koji je
poznavala za nju više ne postoji. I posljednja osoba s kojom je dijelila zajedničku
prošlost, nestala je. Njezin život bio je u Francuskoj i sve što je imala bila je njezina
kći i posao kojim se namjeravala baviti. Došavši ovamo, porušila je mostove za
sobom i izuzev kuće u Newportu koja je godinama zjapila prazna, u Americi nije bilo
više ničega njezinoga. Sumnjala je da će i nju više ikada vidjeti, ali nije imala srca
prodati je. Novac joj, uostalom, nije trebao. Od roditelja je naslijedila i više nego
dovoljno da sebi i kćeri osigura lagodnu budućnost. Jednoga dana, kad smogne
hrabrosti za to, prodat će i ljetnikovac svojih roditelja, ali još ne. Zasad se na to još
nije mogla primorati, jednako kao što se nije mogla primorati ni da se javi obitelji
oca svoga djeteta. Živjela je s Consuelom u njihovu malenom svemiru i bila je time
posve zadovoljna.
Ipak, rastanak s kolegama pao joj je teže nego što je očekivala. Većina njih vratit
će se svojim domovima i pronaći posao u mjestima u kojima su živjeli prije dolaska
na studij. Nakon što ode u Pariz, tko zna hoće li ih više ikada vidjeti? Tijekom godina
koje je provela u Europi, nikada se ni s kim nije upustila u romantičan odnos. Za
takvo što, dok je volontirala na bojištu, jednostavno nije bilo vremena, a poslije je
bila prezauzeta studijem i brigom za kćer. Budući da su vjerovali kako je mlada
udovica, muškarci su se prema njoj odnosili s poštovanjem i nisu joj se ni pokušali
udvarati. U njezinu životu nije bilo mjesta ni za što osim za kćer i studij, a sada kada
je postala liječnicom, željela je da tako i ostane. Josiah joj je slomio srce, a
Consuelin otac smrvio je ostatak njezina povjerenja u muški rod. Muškarac
joj nije bio potreban niti gaje željela u svom životu. Kći i posao bili su joj posve
dovoljni.
Annabelle i Consuelo u srpnju su pošle u Pariz, zajedno s Bri- gittom, koja je bila
vrlo uzbuđena zbog odlaska u glavni grad. Budući da već odavno nije bila u Parizu,
Annabelle je bila iznenađena vidjevši kako grad vrvi od života i užurbanosti. Izišavši
iz vlaka na postaji Gare de Lyon, uzele su taksi do hotela na lijevoj obali u kojem su
imale rezerviran smještaj. Bio je to lijep mali hotel koji joj je doktor Graumont
preporučio kao pogodan za dvije žene i dijete. Želio je biti siguran da im se u Parizu
neće dogoditi nikakve neugodnosti. Annabelle je opazila daje vozač taksija Rus,
prilično nadmena držanja. Mnogi Rusi nakon revolucije i ubojstva carske obitelji
završili su u Parizu kao vozači taksija ili obični fizički radnici.
Prvi puta u životu, Annabelle se u hotelsku knjigu gostiju upisala kao dr.
Worthington i bila je zbog toga prilično ponosna. Oči su joj se zacaklile kao mladoj
djevojci. Tako je izgledala i u prigodama kada bi se igrala s Consuelom, ali ispod nje-
zine ljepote i mladalačkog duha krila se ozbiljna i odgovorna mlada žena. Svakome
tko bi je pogledao bilo je savršeno jasno da posjeduje dovoljno znanja i stručnosti da
joj s povjerenjem može prepustiti brigu o svom zdravlju i životu. Njezin odnos prema
pacijentima oduvijek je izazivao zavisti njezinih kolega i divljenje njezinih profesora.
Doktor Graumont nije ni najmanje sumnjao da će biti izvrsna liječnica čiji će rad
služiti na ponos njegovu učilištu.
Annabelle je odlučila ostati u hotelu dok ne pronađe kuću u kojoj će živjeti i
započeti s privatnom praksom. Sa sobom je ponijela samo najnužnije stvari, a ostalo
će im doktor Graumont poslati kada se smjeste.
Dan po dolasku u Pariz pošla je u Hotel-Dieu provjeriti je li joj zahtjev za
otvaranjem ordinacije odobren. Za to vrijeme, Brigitte je odvela Consuelo u Jardin
du Luxembourg. Činije ugledala majku kako im na povratku iz bolnice dolazi u
susret, plavokoso stvorenje oduševljeno je zapljeskalo ručicama.
- Vidjela sam devu, majko! - viknula je. - Ali nisu mi dali da jašem na njoj —
dodala je, veselo se nasmijavši. Annabelle i Brigitte također su se nasmijale.
Consuelo je doista bila nadasve dražesna.
Budući da su joj u upravi bolnice, dobrim dijelom zahvaljujući odličnoj preporuci
doktora Graumonta, dopustili otvaranje ordinacije, stoje za njezinu budućnost bio
velik i važan korak, Annabelle je odlučila Consuelu i Brigittu počastiti večerom u
otmjenom restoranu hotela Maurice. Budući da se spuštala večer, zamolila je ruskog
taksista da ih proveze središtem Pariza. Grad je doista izgledao predivno kupajući se
u večernjem svjetlu. Bio je znatno ljepši nego kada je Annabelle nakratko boravila u
njemu nakon stoje slomljena srca napustila New York. I ona i Pariz tada su djelovali
potišteno, a sada su oboje sjajili svjetlom koje je pružalo nadu u blistavu budućnost.
U hotel su se vratili u deset navečer. Consuelo je na povratku zaspala 11 taksiju i
Annabelle ju je nježno odnijela u krevet. Vrativši se u svoju sobu, dugo je stajala uz
prozor, zagledana u parišku noć. Nije se mogla sjetiti kada se posljednji put osjećala
toliko mladom i uzbuđenom. Jedva je čekala da počne raditi, ali prije svega, morala
je pronaći odgovarajuću kuću.
U sljedeća tri tjedna pogledala je valjda svaku kuću koja se prodavala na lijevoj i
desnoj obali. Brigitte je za to vrijeme s Consuelom vjerojatno obišla svaki park u
Parizu, poput Ba- gattelle, Jardin du Luxembourga ili Bois de Boulognea. Dok je
majka gledala kuće, kći se zabavljala vožnjom na vrtuljcima. Svake večeri sve tri
odlazile su zajedno na večeru u neki od poznatih restorana. Annabelle se godinama
nije tako dobro zabavljala i doista je uživala u svom novom životu.
Kad nije razgledavala kuće, odlazila je u kupnju nove garderobe koja je morala
biti dovoljno ozbiljna za liječnicu i dovoljno otmjena za stanovnicu velegrada poput
Pariza. To ju je podsjetilo na prigode kad je, kao djevojka, s majkom obilazila
njujorške trgovine. Često je pričala kćeri o njezinoj baki. Malena je voljela slušati
dogodovštine iz njezine prošlosti. To što je Annabelle imala majku, oca 1 brata na
neki način pružalo joj je
osjećaj pripadnosti određenoj obitelji. Annabelle bi pritom često zaboljelo srce što joj
ne može dati obitelj koju je zaslužila imati. Ali imale su jedna drugu, a to je ipak bilo
najvažnije. Consuelo je, kad god bi je majka na to podsjetila, govorila kako bi morali
imati i psa. Svi u Parizu imali su psa i Annabelle joj je obećala da će nabaviti jednoga
čim pronađu kuću u kojoj će živjeti. Dani su prolazili u sreći i veselju, a Brigitte se
također odlično zabavljala flertujući s jednim od hotelskih poslužitelja. U svojoj
dvadeset prvoj, bila je vrlo pristala.
Krajem srpnja Annabelle je bila prilično obeshrabrena. Još uvijek nije pronašla
kuću kakvu je željela. Sve što je vidjela bilo je preveliko ili premalo. Ukoliko bi i našla
kuću odgovarajuće veličine, raspored prostorija nije bio takav da bi mogla otvoriti
ordinaciju. Činilo se da nikada neće pronaći ono što traži. Kad je već izgubila svaku
nadu, naletjela je na savršenu kuću. Bila je mala, ali otmjena, s prednjim dvorištem i
lijepim vrtom odostraga. Najbolje od svega, po strani je imala zaseban ulaz, što je
bilo savršeno za ordinaciju. Kuća je odlično održavana, a za kupnju se trebalo
obratiti banci u čijem je vlasništvu bila. Annabelle je više od svega oduševio njezin
otmjen i dostojanstven izgled. Djelovala je savršeno pogodno za liječnicu poput nje.
Usto, u blizini je bio mali park u kojem se Consuelo mogla igrati s djecom iz
susjedstva.
Krajem kolovoza, kuća je postala njezino vlasništvo. U međuvremenu je kupila
pokućstvo, posteljinu, posude, nekoliko dražesnih komada antiknoga namještaja za
Consuelinu sobu, također i nekoliko jednostavnih za Brigittinu. Kupila je i namještaj
za ordinaciju, a tijekom rujna i medicinsku opremu. Pošla je i k tiskaru naručiti
papirnatu robu, a pronašla je i medicinsku sestru, ženu koja je svojedobno također
volontirala u Abbaye de Roya- umontu, iako se tamo nisu srele. Helene je bila
prilično starija od nje, a prije rata radila je kod nekolicine liječnika. Bila je odušev-
ljena što Annabelle otvara ordinaciju i što će raditi s njom.
Početkom listopada sve je bilo spremno za početak rada. Cijeli proces potrajao je
dulje nego što je očekivala, ali nije htjela započeti prije nego što sve ne bude kako
treba. Drhtavim rukama
objesila je ploču iznad ulaznih vrata ordinacije. Preostalo je čekati prvoga pacijenta.
Trebao joj je samo jedan, a posao će potom krenuti usmenom predajom. Kad bi
doktor de Bre bio živ, zacijelo bi joj poslao nekoliko pacijenata, ah to nažalost nije bi-
lo moguće. Doktor Graumont pisao je nekolicini svojih pariških kolega i zamolio ih
daje preporuče, ali to dosad nije urodio plodom.
Prva tri tjedna nije se dogodilo apsolutno ništa. Annabelle i Helene sjedile su u
ordinaciji gledajući jedna drugu, jer osim toga nisu imale što raditi. Svaki dan
Annabelle bi u vrijeme ručka izlazila iz ordinacije i ulazila u kuću objedovati s
Consuelom. Napokon, početkom studenoga, pojavila se žena koja je iščašila nogu i
muškarac koji je porezao prst. Otad pa nadalje, kao potezom čarobnoga štapića,
Annabellina čekaonica više nije zjapila prazna. Dobar glas brzo se proširio i ljudi su
nastavili dolaziti. Nije bilo teških slučajeva, u pravilu se radilo o jednostavnim
stvarima s kojima je lako izlazila na kraj, ali njezina ozbiljnost, vještina i više od
svega pažljiv, suosjećajan odnos prema pacijentima bili su najbolja preporuka.
Pojedini ljudi došli s k njoj od drugih liječnika, a potom doveli i svoju djecu i prijatelje
na konzultacije o većim i manjim problemima koji su ih mučili. Do siječnja imala je
posla preko glave. Radila je ono što je voljela i uživala u svakoj minuti. Nikada nije
smetnula s uma zahvaliti kolegama koji bi joj uputili kojeg pacijenta i uvijek je držala
do njihova mišljenja o odredenom slučaju. Nije joj bilo ni na kraj pameti napraviti ih
budalama u očima njihovih pacijenata, iako su pojedini to zavrijedili. Annabelle je
bila vješta, pedantna i iznimno korektna u svemu što je radila. Unatoč ljepoti i mla-
dalačkom izgledu, bila je nadasve ozbiljna i odgovorna, a pacijenti su joj u
potpunosti vjerovali.
U veljači je hospitalizirala sina jedne svoje pacijentice, dvanae- stogodišnjaka koji
je bolovao od ozbiljne upale pluća. Dvaput na dan posjećivala ga je u bolnici,
neprestano provjeravajući kako je. Bila je prilično zabrinuta za njega, ah uspio se
izvući. Njegova majka bila joj je nadasve zahvalna. Annabelle je u njegovo liječenje
uvela neke nove metode kojima su se služili u Villers-
Cotteretsu, a pokazale su se uspješnima kod oboljelih ranjenika. Uvijek je nastojala
kreativno prići miješanju novih i starih metoda. Po običaju, svake večeri čitala je
stručnu literaturu, s naglaskom na novim istraživanjima. Trudila se biti otvorena uma
i neprestano je nabavljala nove medicinske priručnike i časopise koje je čitala do
duboko u noć, nakon što bi uspavala Consuelu, koja je posljednje vrijeme govorila
kako i ona želi biti liječnica. Njezine vršnjakinje obično su govorile kako bi željele biti
medicinske sestre, ah Annabelle je očito svojim primjerom postavila viši standard.
Često se pitala što bi njezina majka mislila kad bi je danas vidjela. Znala je da to nije
bilo ono što joj je željela, ali svejedno se nadala da bi ipak bila ponosna. S druge
strane, zacijelo bi bila jako razočarana daje doživjela njezinu i Josiahovu rastavu.
Nije se mogla prestati pitati bi lijosiah ustrajao na razvodu da njezina majka nije
umrla. Ah tko bi to više mogao znati? Usto, kakva bi smisla imalo daje ostao u braku
s njom, kada je cijeli život bio zaljubljen u Henryja? Gledajući na taj način, ionako
nije imala šanse. Srećom, nije zbog toga bila ogorčena, nego samo tužna. Kako god,
bol koju joj je nanio bila je preduboka i sumnjala je da će njezino srce ikada
zacijeliti.
■ Jedino zbog čega nikada nije tugovala bila je Consuelo. To malo, divno, dražesno
stvorenje bilo je izvor njezine najveće sreće. Nema toga što joj Annabelle u životu ne
bi pružila i jedino zbog čega je katkad bila potištena bilo je to što joj ne može pružiti
obitelj. Nije željela da se njezino sunašce na bilo koji način osjeća prikraćenim i
stoga je izmislila priču o njezinu ocu. Rekla joj je daje bio Englez, divan čovjek
podrijetlom iz fine, ugledne obitelji, daje u ratu bio vrlo hrabar i poginuo kao heroj,
prije njezina rođenja. Čudno, ah malenoj nikada nije palo na pamet priupitati za
obitelj svoga oca. Znala je da su članovi obitelji njezine majke mrtvi, ah Annabelle
nije nikada rekla da je jednako tako i s Harryjevima. Budući daje Consuelo o tome
nikada nije pitala, Annabelle je zaključila kako vjerojatno misli da jesu. Ali, jednoga
dana, tijekom ručka, kći ju je iznenada upitala hoće li im njezina »druga« baka, ona
iz Engleske, ikada doći u posjet. Dugi trenutak Annabelle je zgranuto gledala
u nju, ne znajući što bi joj rekla. Nikada joj nije palo na pamet da će doći dan kada
će je kći upitati takvo što i to ju je potpuno zateklo. Ali Consuelo je već bila
šestogodišnjakinja, a prijateljice s kojima se igrala u parku imale su bake. Stoga,
gdje je njezina? Zašto nikada ne dolazi?
—Ja... ah... pa, ona je u Engleskoj. Nisam je već odavno vidjela. .. zapravo... -
zamuckivala je Annabelle. Doista je mrzila lagati kćeri. Odjednom je shvatila da to i
ne može. — U stvari, nisam je nikada vidjela - priznala je. Tvoj otac ija zaljubili smo
se tijekom rata i ubrzo smo se vjenčali, a potom je on poginuo i tako nisam nikada
upoznala njegove — rekla je, iznoseći onoliko istine koliko je malena mogla podnijeti.
— Zar me ne želi vidjeti? - razočarano je upitala Consuelo. Annabellino srce
stisnulo se od boli. Nastavi li tako, jedna laž vodit će drugoj. Bio je to zatvoreni krug
iz kojeg nije vidjela izlaz. Ipak, nije mogla reći kćeri da njezina baka nema pojma da
ona uopće postoji. Jednako tako, nije željela doći u situaciju da mora kontaktirati s
Harryjevima. Našla se u procjepu iz kojeg nije vidjela izlaz.
— Sigurna sam da bi te željela vidjeti, ukoliko bi ikako mogla. .. mislim, ako nije
bolesna ili takvo što... znaš, sigurno je već jako stara - promucala je. Trenutak
potom, duboko je uzdahnula. - Pisat ću joj pa ćemo vidjeti što će nam odgovoriti -
teška srca je obećala.
— Dobro — osmjehnula se Consuelo. Nastavili su s ručkom prešavši na drugu
temu, a kad je Annabelle ustala i pošla u ordinaciju, u sebi je proklela Harryja
Winshirea kako već godinama nije.
21. POGLAVLJE
i stoje i obećala kćeri, Annabelle je sjela i napisala pismo
arryjevoj majci. Nije imala pojma što bi joj rekla ni kako bi objasnila zašto se dosad
nije javljala. Dakako, nije joj mogla napisati da ju je njezin sin silovao i kako je
nakon toga zatrudnjela. To baš ne bi bio najbolji način za početak odnosa. Ali nije joj
željela ni lagati. Naposljetku, napisala je samo skraćenu verziju. Nije imala nikakvu
želju upoznati lady Winshire niti joj je stalo do toga daje Consuelo upozna. Ali barem
će joj moći reći daje pokušala.
Napisala je kako se s Harryjem susrela tijekom rata u Villers- Cotteretsu, u bolnici
u kojoj je volontirala. To je barem bila istina, iako je propustila reći daje susret
završio time da ju je bacio na zemlju i silovao. Umjesto toga napisala je da se nisu
dobro poznavali i dodala daje stjecajem nesretnih okolnosti zatrudnjela i rodila
djevojčicu kojoj je sada šest godina. Rekla je i da dosad nije željela stupiti u kontakt
s Harryjevom obitelji jer ne želi niti treba išta od njih. Objasnila je daje Amerikanka i
da je u Francusku došla kao volonterka pa dodala da se na njezin susret s Harryjem,
kao i na to što je zatrudnjela, može gledati kao na jednu od nesretnih ratnih priča.
Ali, njezina kći, prekrasna mala djevojčica, nedavno je izrazila želju da upozna svoju
baku po ocu, što je nju, kao majku, stavilo u prilično nezgodan položaj, jer ne želi
djetetu lagati više nego što je dosada bila primorana. Istaknula je kako malena
vjeruje da su njezini roditelji bili vjenčani, što, dakako, nije istina. Naposljetku joj je
predložila da, ukoliko želi, napiše Consueli kratko pismo, a možda bi joj mogla poslati
i fotografiju. To će, po njezinu mišljenju, biti dovoljno. Završila je pismo potpisavši se
kao dr. Annabelle Worthington, ne zato da bi se razmetala, nego da lady Winshire,
ako već ništa
drugo, barem stekne dojam daje riječ o osobi kojoj se može vjerovati na temelju
ugleda. Njezin sin bio je osoba kojoj se na temelju ugleda nije moglo vjerovati i
stoga je zaslužio trunuti u zatvoru. Ali postao je ocem najdivnijeg djeteta na svijetu i
zato ga nije mogla mrziti. Na određeni način, bit će mu zahvalna na tome do kraja
života, iako je uz njega nisu vezala lijepa sjećanja.
Poslala je pismo i odbila dalje razmišljati o tome. Tijekom svibnja, s čekaonicom
koja je neprestano bila dupkom puna ljudi, imala je posla preko glave. Budući da joj
lady Winshire dotad nije odgovorila, Annabelle se time više nije zamarala, a činilo se
i daje Consuelo zaboravila na cijelu stvar, vjerojatno zato što je bila zauzeta brojnim
aktivnostima poput baleta, učenja glazbe i jezika. Te jeseni krenut će u školu.
Vrijeme je doista proletjelo.
Annabelle se upravo vratila iz kućnog posjeta jednom od svojih pacijenata kada
joj je Helene rekla kako neka starija žena već dva sata sjedi u čekaonici. Navodno
želi razgovarati s njom, iako nije rekla o čemu. Annabelle je pretpostavila da
vjerojatno ima nekih zdravstvenih tegoba o kojima joj je neugodno govoriti. Navukla
je bijelu kutu i rekla Heleni neka je uvede.
Minutu poslije na vratima se pojavila impresivna pojava s ogromnim šeširom na
glavi i niskom od šest redova bisernih perli na širokom poprsju. Uspravnih ramena
umarširala je u ordinaciju oslanjajući se na srebrni štap. Izgledala je poput vojsko-
vođe, a tako se i ponašala. Ustavši daje pozdravi, Annabelle se morala truditi da ne
prasne u smijeh. Zastavši ispred nje, žena ju je dugi trenutak bez riječi promatrala,
ignorirajući njezinu ispruženu ruku. Kratko je osmotrivši, Annabelle nije stekla dojam
da je bolesna. Dapače, izgledala je prilično zdravo. Kako god bilo, nije morala dugo
čekati da otkrije razlog njezina posjeta.
 — Kakve su to gluposti o tome da imam unuku? — snažnim glasom progovorila
je žena. — Moj pokojni sin nema djece, ni bračne ni izvanbračne, niti je u vrijeme
kada je umro bio u ozbiljnoj vezi s nekom ženom. Uostalom, ako je istina da imate
dijete s njim, što ste dosad čekali da mi to javite? - upitala je, spustivši svoje veliko
tijelo u stolicu nasuprot Annabellinu stolu. Dakako, pomislila je Annabelle, bilo bi
suludo očekivati kako
će majka biti sušta suprotnost sinu. Žena je bila prilično drska i nasilna kad je,
umjesto da joj odgovori na pismo, jednostavno uplovila u njezinu ordinaciju poput
ratne krstarice. Ali doznavši
0 čemu se radi, volja za smijehom ju je prošla.
- Sto se mene tiče, ne bih vam se ni javila — ledenim tonom je odvratila, želeći
joj staviti do znanja kako može biti jednako neotesana. Kratko je osmotrivši,
zaključila je kako se bliži sedamdesetoj, što se uklapalo, budući daje Harry u vrijeme
kad ju je silovao zacijelo bio u ranim tridesetim. — Pisala sam vam samo zato što se
moja kći raspitivala za vas. Nije mogla shvatiti zašto vas nikad nije upoznala. Stvar je
u tome što sam joj rekla da smo njezin otac i ja bili prekratko u braku da bih vas
stigla upoznati. I menije cijela ta situacija prilično nelagodna.
-Želite li reći kako ste ipak bili u braku s mojim sinom? — zgranuto je upitala
grofica.
Annabelle je hitro odmahnula glavom. — Ne, nismo. Sreli smo se samo jednom
— mirno je odvratila, svjesna da će takvom izjavom ostaviti prilično loš dojam na
njegovu majku. Ipak, makar
1 oštrokondža, zacijelo nije zaslužila znati da joj je sin silovatelj. S druge strane,
Consuelo nije bila kriva ni za što i zaslužila je imati lijepo mišljenje o ocu, makar to
bila puka iluzija. Stoga, Annabelle se činilo poštenim poštedjeti istine i jednu i drugu,
makar i po cijenu svoje reputacije. — Ipak, voljela bih da moja kći ostane u
uvjerenju kako smo Harry i ja bili vjenčani. Kad već nema oca, to je najmanje što
mogu učiniti za nju.
—Jeste li bili liječnica u vrijeme kad ste upoznali moga sina? — sa zanimanjem je
upitala lady Winshire.
Annabelle je ponovo odmahnula glavom. — Ne, nisam. U to vrijeme bila sam
studentica medicine. Pretežno sam radila na terenu, u hitnoj pomoći.
-Kako ste se vas dvoje upoznali? — upitala je, pogleda uperena u daljinu. U
ratuje izgubila oba sina i boljoj nije bila nepoznata.
-To doista nije važno — tiho je odvratila Annabelle, poželjevši daje nikada nije
upoznala. — Nismo se dobro poznavali. Začela sam pukim slučajem.
- Kakvim slučajem? - ustrajala je grofica. Izgledala je poput psa koji je zgrabio
kost. Ona je bila pas, a Annabelle je bila kost.
Pokušavajući smisliti što bi joj odgovorila, Annabelle je duboko uzdahnula. Znala
je da joj ne može reći istinu. - Bio je prilično pijan - napokon je izjavila.
Grofica nije izgledala iznenađeno. - Ne čudi me - mirno je odvratila. - Harry je
oduvijek puno pio i u takvu stanju redovito činio gluposti - dodala je, oštro se
zagledavši u Annabellu. - Pitam se, je li i vama učinio kakvu svinjariju?
Pomislivši kako grofica možda misli daje pokušava ucijeniti, Annabelle se
osmjehnula i požurila je razuvjeriti. - Ne tražim ništa od vas.
-To nije važno. Ako je moj sin učinio kakvu svinjariju, imam pravo znati.
- Zašto? Kakva bi to smisla više imalo? - upitala je Annabe- lle, ponosno
uzdignute glave.
 - Vrlo ste plemeniti - mirno je odvratila lady Winshire i dublje se zavalila u stolac.
Izgledala je kao daje u njemu spremna, ako treba, ostati do vječnosti, sve dok ne
dozna istinu. - Ništa u vezi s Harryjem ne može me iznenaditi. Edward, moj drugi
sin, bio je pravi svetac. Harry je bio davo. Kao dijete je bio uzoran, ali pretvorio se u
lošeg čovjeka. Katkad vrlo lošeg. Osobito kada bi popio. Mislila sam da sam dosad
već čula sve o njegovim svinjarijama, ali čini se da nisam - uzdahnula je. - Željela
sam doći i porazgovarati s vama zato što je ovo prvi put što čujem da s nekom
ženom ima dijete. Kada sam primila vaše pismo, bila sam prilično sumnjičava.
Pomislila sam da želite nešto od mene. Ali sada imam dojam da ste pošteni i iskreni.
Osjećam vaš otpor prema meni i vjerujem da niste bili oduševljeni zamišlju da me
upoznate - rekla je, hladno se osmjehnuvši. - Dugo sam razmišljala o dolasku -
priznala je. - Nisam se željela uplesti s kakvom prostakušom koja se valjala tko zna s
kim i sada tvrdi da je moj sin otac njezina kopileta. Ali sada, kada vas gledam, jasno
mije da ste vi posve drugi slučaj. Usto, imam jak predosjećaj da
je vaš susret s mojim sinom bio, najblaže rečeno, neugodan. Što god bilo, ne želim
da zbog toga mislite loše o meni.
-Hvala vam — odvratila je Annabelle. Cijenila je njezinu iskrenost, ali unatoč
tomu, odlučila je ostati suzdržana. Ali grofica se nije predavala.
-Je li vas silovao? - naglo je upitala. Annabelle je bila zgranuta. Bilo je očito da
žena i više nego dobro zna na što je sve njezin sin mogao biti spreman. Dugi
trenutak u sobi je vladala mrtva tišina. Annabelle je napokon polako kimnula.
-Jest - tiho je priznala, žaleći što je primorana reći istinu.
-Zao mije - blago je odvratila grofica. - Nažalost, niste prva koja mog sina tereti
za takvo zlodjelo - preko volje je dodala. — Doista ne znam kako se Harry mogao
pretvoriti u takvo čudovište - tužno je uzdahnula, očiju ispunjenih bolju pri pomisli na
sina. Dugi trenutak dvije žene gledale su jedna drugu ravno u oči. - Što ćemo sad? -
upitala je grofica. - Moram priznati, strahovala sam od susreta s vama. Ipak, nisam
mogla odoljeti da ne vidim svoje unuče, ukoliko je doista moje. Oba moja sina su
mrtva, a i suprugje proljetos umro od upale pluća. Nijedan od sinova nije se nikada
oženio niti ima djecu. Osim vaše kćeri. To je doista iznenađenje - rekla je, očiju
punih suza.
-Biste li željeli upoznati Consuelu? — suosjećajno je upitala Annabelle. - Iako,
moram priznati da ne nalikuje vašem sinu - upozorila ju je. — Nego meni.
-Rekla bih daje to pravi blagoslov — osmjehnula se grofica pa ustala, oslanjajući
se na štap.
Annabelle je također ustala i nakon što je izvijestila Helenu da će uzeti stanku,
povela je groficu prema glavnom ulazu. Consuelo se dotad već trebala vratiti kući.
Izvadivši ključ iz džepa svoje liječničke kute, otvorila je vrata i pozvala stariju ženu u
predvorje. Visoko podignute glave umarširala je unutra i ogledala se oko sebe.
-Imate krasan dom — uljudno je rekla, zadovoljna time što vidi. Sve u što je
pogledala bilo je odabrano s ukusom, a očito i s dobrim poznavanjem starina. Sudeći
po tome, Annabelle je morala potjecati iz imućne obitelji.
— Hvala - rekla je Annabelle i povela je u salon. Ponudivši joj da sjedne, pohitala
je stubama do Consueline sobe. Rekavši kćeri da imaju gošću, ali ne i tko je to,
pozvala ju je da zajedno sidu u salon. Ruke u ruci, veselo čavrljajući, spustile su se
stubama. Na pragu salona Consuelo je zastala i vidjevši stariju ženu, sramežljivo se
osmjehnula, pristojno naklonila i pošla joj u susret. Gledajući je, lady Winshire
zaključila je kako je dijete iznimno dobro odgojeno. Kratko svrnuvši pogled na
Annabellu, s odobravanjem je kimnula.
— Veselim se što sam te upoznala, Consuelo — rekla je, nježno je privinuvši na
svoje bujne grudi. Consuelina glavica na trenutak se izgubila ispod oboda njezina
ogromnog šešira.
— Imate vrlo lijep šešir — rekla je mala djevojčica, zadivljeno se zagledavši u
njega.
— Hvala ti, drago dijete - osmjehnula se grofica. — To je prilično šašav šešir, ali
volim ga. A ti si prilično zgodna djevojčica - zaključila je. Bilo je doista neobično
razgovarati s djetetom. Već godinama to nije činila. — Došla sam čak iz Engleska
kako bih te vidjela — rekla je, pozorno se zagledavši u Consuelo. — Znaš li tko sam
ja? — blago je upitala. Consuelo je polako odmahnula glavom. - Ja sam tvoja baka.
Majka tvog oca — objasnila je. Consueline oči raširile su se u nevjerici. Kratko je
pogledala majku pa opet baku. — Žao mi je što se nismo prije upoznale. Morat ćemo
nadoknaditi izgubljeno vrijeme — svečano je izjavila. Nikada nije vidjela tako
dražesno dijete i usto, toliko dobro odgojeno. - Ponijela sam nekoliko fotografija
tvoga oca, iz vremena kada je bio dječak. Bi li ih voljela pogledati?
Consuelo je hitro kimnula pa sjela pokraj nje na kauč. Lady Winshire izvadila je iz
torbice snop starih fotografija, a Annabelle je tiho izišla iz salona potražiti Brigittu i
reći joj da pripremi čaj.
Stara grofica ostala je s njima dulje od sata, a nakon što je Bri- gitte odvela
Consuelu natrag u sobu, čestitala je Annabelli na tome kako ju je odgojila.
— Consuelo je čarobno malo stvorenje — rekla je Annabelle.
-Moj nevaljali sin ni ne zna kakvu je sreću imao stoje naletio na nekog poput vas
i ostavio mi tako divnu unuku — rekla je, pogledavši Annabellu očima ispunjenim
odobravanjem koliko i suosjećanjem. Na prvi pogled zaljubila se u Consuelu. Bilo bi
čudno da nije i Annabelle je po prvi put bila sretna što je lady Winshire došla u
posjet umjesto da joj odgovori pismom. Njezinoj kćeri to je također bilo prekrasno
iznenađenje.
-Zao mije što se prema vama tako loše ponio — nastavila je stara dama. Imao je
i dobrih osobina. Žao mije što ga niste upoznali s te strane. Sigurno ste strašno
patili, barem u početku.
Annabelle je kimnula. - Ostala sam raditi u bolnici najdulje što sam mogla, a
nakon toga otišla sam u Antibes. Tamo sam i rodila.
- Pretpostavljam da u Americi imate obitelj? — upitala je grofica. Bilo je čudno
da Annabelle kao Amerikanka ostane raditi u Francuskoj. Ipak, dijete joj je
vjerojatno zakompliciralo život.
- Svi su umrli - odvratila je Annabelle. — Prije mog dolaska u Francusku —
dodala je. - Nemam nikoga osim Cunsuele.
Stara grofica također je ostala sama na svijetu. Igrom sudbine, odjednom su
imale jedna drugu. Consuelo ih je neraskidivo povezala. Naglo je ustala i prišla
Annabelli. - Draga moja, hvala ti za najljepši dar koji sam mogla dobiti — izgovorila
je suznih očiju. — Ne mogu ti opisati koliko me tješi što mije barem nešto preostalo
od sina. Consuelo je sama po sebi osobito stvorenje — dodala je, snažno je zagrlivši
i poljubivši u oba obraza.
Annabelle je ispratila groficu do automobila koji ju je čekao pred kućom.
Pogledavši je, odjednom je pomislila kako izgleda staro i umorno, ni približno čilo
kao kad je umarširala u njezinu ordinaciju. Prije odlaska grofica joj se nasmiješila i
gurnula joj nešto u dlan. — Za tebe, draga moja. Zaslužila si barem tu sitnicu.
Annabelle je odmahnula glavom, ali grofica je ustrajala. Još jednom su se
zagrlile, a gledajući je kako ulazi u automobil, Annabellu je obuzeo osjećaj kako je
pronašla novu prijateljicu, pomalo ekscentričnu, ali punu duha. Bilo joj je drago što
se pojavila. Učinila je pravu stvar, za sve njih.
Mahnula joj je na pozdrav i pričekala da se automobil udalji pa krenula prema
kući. Prije ulaska otvorila je dlan i pogledala predmet u svojoj ruci. Kao što je i
mislila, bio je to prsten, ali vidjevši kakav, prilično se iznenadila. Bio je to prekrasan
starinski prsten s ogromnim smaragdom okruženim dijamantima. Annabelle je bila
zaprepaštena. Izgledao je poput prstena kakve je nosila njezina baka, a koji su se
sada nalazili u sefu njujorške banke, zajedno s ostalim nakitom. Stavila gaje na prst
uz vjenčani prsten koji sije sama kupila. Bila je duboko dirnuta grofi- činom gestom.
Jednoga dana taj prsten darovat će svojoj kćeri, ali u međuvremenu će ga nositi.
Vraćajući se prema ordinaciji pomislila je kako je doista lijepo što Consuelo ima
barem jednu baku. Na kraju krajeva, ni ona ni njezina kći više nisu same na svijetu.
22. POGLAVLJE
og ljeta gripa je počela vladati i Parizom, možda i zbog
vrućine, kako su neki pretpostavljali. Nekoliko Annabel- linih pacijenata bilo je u
bolnici. Posjećivala ih je dvaput na dan, nadajući se kako će, ako ne sada, barem u
kolovozu moći poći s Consuelom i Brigittom na odmor. Nije se mogla odlučiti bi li
pošla uBretanju, u Dordogne ili na jug Francuske. Naposljetku nije otišla ni na jedno
od tih mjesta. Bolesnika je bilo previše da bi takvo što bilo moguće. Umjesto toga,
kada su se pacijenti dovoljno oporavili da ih nakratko može napustiti, provele su
nekoliko dana na moru, u Deauvilleu u Normandiji.
Po povratku je doznala kako je još dvoje njezinih pacijenata hospitalizirano zbog
upale pluća. Izlazeći iz bolnice jednoga kasnog popodneva, razmišljala je o
pacijentici koju je upravo posjetila, starijoj ženi koja se nije dobro nosila s bolešću.
Silazeći niz stube pokušavala je smisliti što bi joj od novih metoda najviše koristilo,
kada se iznenada sudarila s čovjekom koji se uspinjao. Sudar ju je zamalo oborio s
nogu, ah muškarac ju je u posljednji trenutak uspio zadržati da ne padne.
— Ah, oprostite — ispričala se. — Nisam gledala kuda hodam.
— Kao ni ja — odvratio je, zabljesnuvši je čarobnim osmijehom. -Jeste li bili u
posjetu nekome od obitelji ili prijatelja?
Bio je to pogrešan zaključak i Annabelle se glasno nasmijala. — Ne, ja sam
liječnica — odvratila je. Na kraju krajeva, barem nije pomislio daje medicinska
sestra.
— Kakve li slučajnosti — nasmijao se. — I ja sam liječnik. Šteta što me sreća
nije poslužila da prije naletim na vas.
Bio je vrlo šarmantan, ali Annabelle nije navikla na taj način razgovarati s
muškarcima. Sve vrijeme uporno se skrivala iza maske liječnice, udovice i majke.
Muškarci joj se u pravilu nisu
usuđivali udvarati, ali ovaj se, po svemu sudeći, nije dao smesti. Bio je neobično
opušten i nedvojbeno vrlo naočit. - Sto ste specijalizirali? - upitao je, a potom se
predstavio, prisjetivši se da se nisu upoznali. — Antoine de St. Gris — rekao je.
Začuvši njezino ime, iznenadio se. Nikada ne bi pomislio daje Amerikanka, rekao je i
pohvalio njezin francuski.
 -Ja sam liječnica opće prakse — odvratila je Annabelle. Još uvijek se osjećala
prilično nelagodno što se upustila u razgovor s nepoznatim muškarcem.
—Ja sam ortopedski kirurg — ponosno je izjavio. Annabelle to nije začudilo. Znala
je da većina ortopedskih kirurga ima običaj dizati nos do neba. Ego im je ponešto
splasnuo u vrijeme rata, kada su došli u prigodu vidjeti koliko malo mogu učiniti da
poprave nastalu štetu.
Otpratio ju je niz stube, rekavši kako se želi uvjeriti da se opet neće spotaknuti
pa krenuo s njom do automobila koji je parkirala u blizini. - Pitam se hoće li me
sreća poslužiti da vas opet vidim — rekao je, ne skidajući pogleda s nje.
Annabelle se glasno nasmijala. — Slomim li nogu, svakako ću vam se javiti —
odvratila je.
— Tek tada? Mislim da ću se morati potruditi zaraditi upalu pluća. To je valjda
jedini način da vas vidim. Kakve li štete! Bilo bi mi puno draže da se vidimo dok smo
još oboje zdravi - rekao je, mahnuvši joj dok je odlazila. Vozeći se kući, Annabelle se
osmjehnula. Taj kratki razgovor doista joj je razvedrio sumoran dan. Rijetko se
događalo da joj se netko tako otvoreno udvara, gotovo nikad.
Provela je mirnu večer pročitavši kćeri priču za laku noć, a potom ju je stavila u
postelju. Consuelo je u međuvremenu krenula u školu i morala je odlaziti na počinak
ranije nego inače. Sljedećega dana, u ordinaciji, dok je pregledavala jednoga od
pacijenata, Helene joj je rekla kako je neki liječnik želi vidjeti. Rekao je da mora s
njom hitno razgovarati o jednom slučaju. Završivši pregled, Annabelle je izišla iz
ordinacije pitajući se tko bi to mogao biti i o čemu bi se moglo raditi. Ugledavši
Antoi- nea de St. Grisa, iznenadila se. U laganom tamnoplavom kaputu
izgledao je vrlo pristalo, a sudeći po glasnom smijehu u čekaonici, vrijeme je
prekratio zabavljajući pacijente. Osmjehnuvši se, pozvala gaje u ordinaciju.
- Sto radite ovdje? - upitala je, pokušavajući prikriti nelagodu. Bilo joj je drago
što ga ponovo vidi, ah ovo baš nije bio najbolji trenutak za takvo što. - Doista imam
puno posla — rekla je.
- U to sam se i sam uvjerio — odvratio je s osmijehom. - Ali stvar je hitna.
Mislim da sam sinoć navukao opasnu prehladu. Grlo me jako boli - rekao je pa
isplazio jezik.
Annabelle se glasno nasmijala. Bio je doista drzak, samouvjeren i neodoljivo
šarmantan. - Izgleda mi posve dobro - rekla je, u nevjerici odmahujući glavom.
- Kako je vaša noga?
- Moja noga? Hvala na pitanju, dobro. Zašto?
- Izgleda mi kao da ste iščašili koljeno. Dajte da pogledam - rekao je, sagnuvši
se da podigne rub njezine haljine, ah Annabelle se nasmijala i hitro odstupila korak
unatrag.
- Doktore, moram vas zamoliti da odete - rekla je. - Pacijenti čekaju.
- U redu, neka vam bude — osmjehnuo se. - Odgodit ćemo susret do večeras.
Vodim vas na večeru.
- Ah ja... nisam... ne mogu...
- Ne možete čak smisliti ni pošten izgovor - nasmijao se. - To je doista dirljivo.
Doći ću po vas u osam — rekao je i izišao iz ordinacije. Trenutak potom začula je
kako pozdravlja pacijente u čekaonici, a potom su se za njim zatvorila vrata. Bio je
nevjerojatno samouvjeren, nimalo suzdržan pa čak i drzak, i možda upravo zato
toliko privlačan. U stvari, bio je jednostavno neodoljiv.
 - Tko je to bio? — upitala je Helene, pogledavši je s izrazom neodobravanja na
licu.
- Ortopedski kirurg - uzdahnula je Annabelle.
- To sve govori - progundala je Helene. Vidjevši kako se njezina poslodavka
zarumenjela, pozornije se zagledala u nju. Nikada dotad nije ju vidjela toliko
smetenu. - Sašavac - rekla je, polako odmahnuvši glavom. - Ali vrlo privlačan
šašavac -
dodala je, osmijehom ublaživši mrzovoljan izraz. - Hoćete li se ponovo vidjeti?
-Večeras — odvratila je Annabelle i još jače porumenjela. — Pozvao me na
večeru.
—Je li? - nasmijala se Helene. - Čuvajte se - upozorila ju je.
-Hoću - obećala je Annabelle i rekla joj da uvede sljedećega pacijenta.
U sedam navečer završila je s posljednjim pacijentom i zatvorila ordinaciju.
Ušavši u kuću, začula je Consuelin smijeh koji je dopirao iz kupaonice. Brigitte ju je
kupala prije spavanja. Provjerivši vrijeme shvatila je kako joj je ostalo manje od sata
da se presvuče za večeru s najblaže rečeno otkačenim doktorom St. Grisom. Ušavši
u kupaonicu poljubila je kćer i umotala je u ručnik. — Hoćemo li se malo kartati prije
spavanja? — upitala je Consuelo.
-Ne možemo - uzdahnula je Annabelle. - Večeras izlazim.
-Izlaziš? - začuđeno je upitala Consuelo. Bilo je to doista neobično. Takvo što
rijetko se događalo. U stvari, nikada, osim kad bi Annbelle s vremena na vrijeme
pošla na neku od konferencija koje su se ticale njezine struke. Otkad je prije devet
godina napustila New York, nije imala društveni život. Stoga nije bilo čudno što je
njezina izjava odjeknula poput bombe. - Kamo ideš? — raspitivala se Consuelo.
- Na večeru s jednim liječnikom - odvratila je Annabelle.
- Gdje? - ustrajala je Consuelo, budući daje voljela sve znati.
-Ne znam. Doći će po mene u osam - rekla je Annabelle. Htjela to priznati ili ne,
osjećala se pomalo nelagodno.
- Kako izgleda?
- Kao i svaki drugi čovjek - neodređeno je odvratila Annabelle. Nije željela reći
daje jako naočit.
Izišavši iz kupaonice, pošla se presvući. Budući daje bilo toplo, odabrala je bijeli
laneni kostim koji je kupila u Deauvilleu i zgodan šeširić. Uređujući se za izlazak
osjećala se pomalo čudno, ali ipak, bila je to posebna prigoda. Ne može se u
otmjenom restoranu pojaviti u kostimu i šeširu koji nosi tijekom dana.
Antoine de St. Gris pojavio se točno u osam. Brigitte ga je uvela u salon, a
Consuelo, koja ni pet minuta nije mogla izdržati sama, u spavaćici i kućnom haljetku
spustila se niz stube i požurila zadovoljiti znatiželju. Vidjevši posjetitelja, nasmiješila
se i uljudno ga pozdravila, ne obazirući se na Brigittu koja ju je pokušavala odvesti
natrag u njezinu sobu. — Jeste li vi doktor s kojim moja mama izlazi na večeru? -
odmah je upitala, čarobno se osmjehnuvši. Prednja dva zuba su joj odnedavno
nedostajala, što je osmijeh činilo osobito slatkim.
—Jesam. Sto se dogodilo tvojim zubima? — upitao je Antoine, pozorno se
zagledavši u nju.
— Izgubila sam ih — ponosno je odvratila.
— Zao mi je što to čujem — odvratio je ozbiljna tona. — Nadam se da ćeš ih
uskoro naći. Uvjeren sam da će ti trebati. Inače nećeš moći zagristi jabuku, a to bi
doista bilo šteta.
 — Ne, neću ih naći - rekla je Consuelo glasno se hihoćući. - Dobra vila ih je uzela
i umjesto njih mi ostavila bombone. Uskoro ću dobiti nove. Već izlaze... pogledajte -
rekla je pa zabacila glavu i prstima raširila usnice.
— O, drago mije što to vidim — s osmijehom je odvratio pa svrnuo pogled na
Annabellu koja je upravo ulazila u salon.
— Jeste li se vas dvoje upoznali? — upitala je, potpuno svjesna da djeluje
pomalo napeto.
— Ne službeno — priznao je i elegantno se naklonio Consueli. — Antoine de St.
Gris - svečano je izjavio. - Drago mije što smo se upoznali, osobito kada znam da
ćeš dobiti nove zube.
Consuelo se ponovo počela hihotati, ali kad ju je majka predstavila Antoineu,
uljudno se naklonila i rekla daje i njoj drago što su se upoznali.
— Hoćemo li poći? — upitao je Antoine svrnuvši pogled na Annabellu. Kratko je
kimnula pa poljubila Consuelu i budući da je znala kako je prije kupanja večerala,
rekla joj da pode ravno u postelju. Istoga trenutka kći je pojurila uz stube, a na pola
puta okrenula se i mahnula im. Annabelle ju je ispratila pogledom pa zajedno s
Antoineom krenula prema izlazu. — Zao mije — rekao je, vodeći je prema
prekrasnom plavom kabrioletu parkiranom
pred kućom. Sve u vezi s njim odisalo je stilom i dobrim ukusom. - Nisam vas smio
pozvati van. Trebali smo ostati u društvu vaše kćeri. Upravo sam se zaljubio u nju. U
životu nisam vidio čarobnije malo stvorenje.
Annabelle se osmjehnula. - Čini se da znate s djecom.
— Nekada sam i ja bio dijete, iako je otad prošlo puno vremena. Doduše, moja
majka tvrdi da sam još uvijek dijete i da nikada neću odrasti — nasmijao se.
Annabelle je mogla shvatiti zašto, ali kada ne bi bio takav, bio bi upola manje
šarmantan. Pitala se koliko bi mu moglo biti godina i napokon zaključila da nema
više od trideset pet, što bi značilo daje pet godina stariji od nje. To nije bila prevelika
razlika, ali osjećala se puno starijom i ozbiljnijom od njega. Njegov pristup životu bio
je znatno opušteniji i lepršaviji. Morala je priznati da joj se to zapravo sviđa. Imao je
odličan smisao za humor, što su prepoznali i pacijenti u njezinoj čekaonici. Činilo se
da s lakoćom osvaja sve oko sebe.
Polako se vozeći prema Maximu, neusiljeno su čavrljali. Nikada nije bila tamo, ali
znala je da se radi o jednom od najboljih pariških restorana. I vrlo pomodnom, iako
je odavno otvoren.
Čim su ušli, postalo je jasno daje tu čest gost. Glavni konobar dočekao gaje
osmijehom i dubokim naklonom, a Antoine je u prolazu nekoliko puta zastao kako bi
pozdravio znance i predstavio im Annabellu. Začuvši kako je nije propustio predstavi-
ti kao dr. Annabellu Worthington, osjećala se vrlo ponosnom. Naporno je radila za tu
titulu.
Predložio joj je što da odabere iz jelovnika pa naručio večeru i bocu šampanjca.
Annabelle je rijetko pila, ali ovo je bila posebna prigoda. Posljednji put bila je na
večeri u muškom društvu prije desetak godina, u vrijeme dok je izlazila s Josiahom.
Život koji je vodila u Francuskoj bio je potpuno drukčiji od načina na koji je živjela u
New Yorku. Prvo je bila na bojištu pa studirala, a usto je postala i majkom. To što se
odjednom našla u čuvenom restoranu s Antoineom bilo je doista neobično.
-Kada ste postali udovicom? - blago ju je upitao tijekom večere.
—Još prije Consuelina rođenja - odvratila je Annabelle.
— Dugo ste sami - zaključio je. — Barem tako pretpostavljam
—dodao je, nadajući se da je u pravu. Želio je doznati više o njoj. Bila je doista
neobična - lijepa, suzdržana, očito iz ugledne obitelji, a k tomu još i liječnica. Nikada
u životu nije sreo ženu poput nje. Doista gaje privukla.
-Jesam - priznala je Annabelle. U stvari, bila je sama puno dulje. Devet godina,
otkad ju je Josiah napustio, ali to mu nije mogla priznati.
— U tom slučaju, niste bili dugo u braku — zaključio je, zamišljena izraza lica.
— Samo nekoliko mjeseci. Moj muž poginuo je u ratu ubrzo nakon našeg
vjenčanja. Upoznali smo se dok sam volonti- rala u Villers-Cotterêtsu, u bolnici koju
je osnovala doktorica Elsie Inglis.
— Jeste li već tada bili liječnica? — zbunjeno je upitao. To bi značilo da je starija
nego što je pretpostavio, a djelovala mu je prilično mladoliko.
— Nisam — s osmijehom je odvratila. — Bila sam studentica medicine. Napustila
sam studij kako bih pošla volontirati. Prije toga radila sam u Abbaye de Royaumontu,
u Asnièresu. Nakon Consuelina rođenja nastavila sam studij.
— Vrlo ste hrabri i poduzetni — rekao je, zadivljeno je pogledavši preko stola.
Večera je bila nadasve ukusna. Antoine je za sebe naručio jastoga, a Annabelle je
jela delikatno pripremljen teleći odrezak.
— Sto vas je ponukalo na studij medicine? — raspitivao se. Želio je znati sve o njoj.
— Vjerojatno isto što i vas. Od mladosti sam bila zaljubljena u medicinu, ali
nisam mislila da ću ikada dobiti prigodu studirati je. Kako je bilo s vama?
— Moj otac i oba brata su liječnici. Majka nije, ali je trebala biti. Često nam
govori u čemu griješimo. Nevoljko to priznajem, ali katkad je u pravu - s osmijehom
je rekao. - Godinama pomaže ocu u ordinaciji. Ali, kako to da radite ovdje, a ne u
Americi?
— znatiželjno je upitao. Još uvijek mu je bilo teško povjerovati da
je Annabelle strankinja. Vladala je jezikom kao daje rođena u Francuskoj. Nikada ne
bi pomislio daje Amerikanka.
— Ne znam. Tako se jednostavno dogodilo. Došla sam vo- lontirati u Francusku i
nakon toga, jedno je vuklo drugome. Bio je to puki stjecaj okolnosti. Jedan od
kirurga u Asnieresu pomogao mi je da se upišem na studij medicine u Nici. Takvo što
ne bih mogla ni sanjati da su mi roditelji bili živi. Moja majka uvijek je poprijeko
gledala na moje zanimanje za medicinu. Određeno vrijeme provela sam radeći s
imigrantima koji su stizali 11 New York i uvijek je strahovala da ću se zaraziti
kakvom opakom bolešću.
— Drago mije što ste ovdje jer vas u protivnom ne bih upoznao - osmjehnuo se
Antoine. - Mislite li se jednoga dana vratiti u Ameriku?
Annabelle je polako odmahnula glavom. — Nemam tamo više nikoga. Svi su
umrli.
— Zao mije što to čujem — suosjećajno je odvratio. — Vrlo sam blizak sa
svojima. Bio bih izgubljen bez njih. Mi smo poput plemena — nasmijao se.
Annabelle je pomislila kako je to nadasve krasno. Činilo se da su članovi
Antoineove obitelji međusobno vrlo složni i prisni, a ukoliko su upola zabavni kao on,
život im zacijelo nikada nije dosadan.
— Stoje s obitelji vašega pokojnog supruga? Viđate li ih? - raspitivao se Antoine.
— Rijetko. Žive u Engleskoj — odvratila je. — Consuelina baka nedavno nam je
svratila u posjet. Vrlo je draga - dodala je, pro- pustivši reći kako je to bio prvi put
što ju je vidjela. Bilo je puno toga što mu nije mogla reći. Poput toga da ju je njezin
pravi suprug napustio zbog muškarca s kojim je godinama bio u vezi i da se zbog
toga razvela. I da nikada nije bila u braku s Consu- elinim ocem. Ali kako mu je
mogla reći da ju je silovao? Istina je bila znatno šokantnija nego što je Antoine
mogao i sanjati. Najgore od svega, bila je primorana plaćati zbog grijeha koje nije
počinila i tako će zacijelo ostati dokle bude živa. Antoineov život bio je znatno
jednostavniji i nekome poput njega bilo bi
doista teško objasniti stvari poput tih. Nije mu mogla reći istinu. Verzija koju mu je
ispričala bila je dovoljno uvjerljiva i nije imao nikakva razloga posumnjati u nju. Sve
što je rekla zvučalo je potpuno normalno, a naposljetku, ona nije djelovala poput
žene sumnjive reputacije.
Tijekom večere Antoine je spomenuo kako nikada nije bio oženjen. Specijalizacija
za kirurga ortopeda oduzela mu je puno vremena. Studirao je na medicinskom
fakultetu u Parizu, a na vježbe odlazio u bolnicu Pitie-Salpetriere. Tijekom rata,
poput mnogih drugih, na odredeno vrijeme prekinuo je studij. Kroz razgovor o
ratnim danima izišlo je na vidjelo i daje dvaput odlikovan. Unatoč tomu što je na prvi
pogled djelovao neozbiljno, bio je vrlo čvrst i pouzdan. Annabelle je istinski uživala u
njegovu društvu i na trenutak je pomislila kako se Antoine u njezin život spustio
poput dara s nebesa. Bilo joj je drago što su se zaletjeli jedno u drugo kada je
izlazila iz bolnice, u protivnom ga nikada ne bi upoznala. Po svemu sudeći, i njega je
to radovalo.
Na povratku kući, upitao ju je kada bi se ponovo mogli vidjeti. Budući da se cijeli
njezin život u večernjim satima svodio na druženje s vlastitom kćeri, rekla je da
nema osobitih planova. Sto se njezina društvenog angažmana tiče, bila je slobodna
odsad pa do vječnosti. Antoine je obećao da će je sutra nazvati. Na njezino čuđenje,
i jest.
Sjedila je za svojim radnom stolom popunjavajući kartone kada joj je Helene
rekla da ima poziv. Pozvao ju je da u subotu, za dva dana, iziđu na večeru. Otkad se
pojavio, život joj je odjednom postao pun ugodnih iznenađenja. Usto, predložio je da
u nedjelju zajedno s Consuelom dode na ručak k njegovima. Rekao je da bi mu bilo
drago kad bi upoznala njegove roditelje, dvojicu braće te njihove žene i djecu. Bio je
to vrlo primamljiv poziv. Iste večeri upitala je Consuelu što misli o tome. Kći je bila
oduševljena. Antoine joj se na prvi pogled svidio i nije imala ništa protiv da ga opet
vidi. Široko otvorenih očiju rekla je majci kako je zgodan i zabavan. Annabelle se
osmjehnula i odvratila da doista jest.
U subotu, poveo ju je u La Tour d'Argent, restoran još otmjeniji od čuvenoga
Maxima. Za tu prigodu odjenula je jednostavnu crnu haljinu. Jedini nakit koji je
nosila bio je smaragdni prsten koji je dobila od grofice Winshire. Sve ostalo bilo je u
sefu njujorške banke, a i nije joj trebalo. I bez nakita je izgledala nadasve otmjeno.
Njezino držanje i ljepota bili su dovoljan ukras. Ponovo su se izvrsno proveli. Gotovo
do ponoći razgovarali su o mnogim zanimljivim temama - o ratu, kirurgiji, medicini i
obnovi Europe. Antoine je bio izvrstan sugovornik, vrlo zanimljiv i duhovit.
Nedjeljni ručak u krugu njegove obitelji prošao je uspješnije nego što je
očekivala. Ispostavilo se daje dom njegovih roditelja samo nekoliko ulica udaljen od
njezina. Antoineova braća bila su opuštena i zabavna poput njega, a njihove supruge
pokazale su se kao vrlo drage i prijateljski naklonjene. Djeca su bila približno
Consuelinih godina, a cijela obitelj neprestano je razgovarala o medicini, što je bila
Annabellina omiljena tema. Antoineova majka vodila je glavnu riječ i vladala svojom
obitelji poput dobroćudnog tiranina. Neprestano je prekoravala Antoinea što se još
nije oženio. Po svemu sudeći, Annabelle joj se svidjela. Odbila je vjerovati da nije
Francuskinja i daje veći dio života provela u New Yorku. Djeca su je očito obožavala
jer su joj se svi, pa i Consuelo, uporno pentrali u krilo, tako da ih se napokon morala
osloboditi rekavši im da podu u vrt igrati se. Do trenutka kada je došlo vrijeme da se
oproste, Annabelle i Consuelo odlično su se provele i opustile.
— Hvala ti što si bila toliko strpljiva i ljubazna prema mojoj majci — rekao je
Antoine kada ih je dopratio kući. — Nemam običaj pozivati prijatelje na nedjeljni
ručak u krug svoje obitelji. Većina žena pobjegla bi glavom bez obzira.
— Svidjela mi se — iskreno je priznala Annabelle. — Kao i svi drugi — dodala je.
Njezina obitelj toliko joj je nedostajala daje doista uživala u prigodi da se druži s
njegovima. Usto, tako velika obitelj za Consuelu je bila pravo otkriće. Budući da
sama nije imala bliske rođake, uživala je u svakoj minuti, čak i vi
še od svoje majke. — Hvala ti što si nas pozvao — nasmiješila se Annabelle prije
rastanka.
— Nadam se da ćemo to uskoro ponoviti - odvratio je. — Nazvat ću te — obećao
je. - Postoji još nekoliko zgodnih mjesta na koje bih te želio izvesti - dodao je.
Nekoliko. Ne jedno. Odjednom, Antoine je postao važnim djelom njezina života.
Annabelle je morala priznati da joj se to sviđa. A njegova obitelj bila je dodatni plus.
Nazvao je u utorak i pozvao je na večeru u petak. Dan poslije, u subotu, izveo ju
je na ručak u La Cascade, jedan od najstarijih i najljepših pariških restorana, a
potom predložio da sutradan, u nedjelju, ponovo dođe s Consuelom na objed k
njegovima, ukoliko to može podnijeti. Annabelle je jedva mogla vjerovati koliko joj
se život u kratkom roku promijenio.
Svaki od njihovih izlazaka bio je savršen. U Ritzu, gdje ju je izveo u petak, proveli
su se jednako dobro kao i tijekom dviju prethodnih večeri, a raskošni ručak u La
Cascadi prošao je u opuštenu ugođaju. Nakon toga prošetali su parkom i uživah u
pogledu na paunove koji su se uokolo šepirili. Po povratku kući pozvala gaje da se
pridruži njoj i Consueli na ranoj večeri u kuhinji, a nakon toga Antoine je u dnevnom
boravku odigrao nekoliko partija karata s njezinom kćeri i čupao kosu od očaja
nakon što gaje pobijedila. Annabelle je znala da joj je pustio, ah Consuelo je bila
oduševljena.
Nedjelja u krugu njegove obitelji prošla je još bolje nego prethodna. Po pogledu
na život, političkim uvjerenjima, temeljnim vrijednostima i ustaljenim pravilima
ponašanja, njegovi su bili klasičan primjer francuske buržoazije. Annabelle se to
uvelike svidjelo. Njezin odgoj bio je jednako tradicionalan. Prije ručka istinski je
uživala u razgovoru o djeci s Antoineovim šogo- ricama.
Poslije ručka upustila se u razgovor o medicini s Antoineovim starijim bratom,
kirurgom, koji je također bio u Asnieresu. Doduše, došao je tamo u vrijeme kada je
ona već otišla na studij u Nicu pa se nisu mogli sresti. Kako god bilo, činilo se da sa
svakim od njih ima nešto zajedničko i to ju je oduševilo.
Sljedećega vikenda Antoine ju je, zajedno s Consuelom, pozvao u Deauville.
Rezervirao je odvojene sobe, što je bilo nadasve razborito. Consuelo time nije bila
ništa manje oduševljena od nje. Odsjeli su u prekrasnu hotelu i odlazili u duge šetnje
obalom. Na plaži su skupljali školjke i kamenčiće, zavirivali u trgovine i u obližnjim
restoranima uživali u ukusno pripremljenim morskim delicijama. Po povratku,
Consuelo je, nakon dugih sati provedenih na putu, bila toliko umorna daju je Brigitte
odmah uvela u kuću i povela na spavanje. Annabelle je nakratko ostala u prednjem
dvorištu, u namjeri da se oprosti s Antoi- neom. Svrnuvši pogled na njega, rekla je
kako ne može opisati koliko je uživala u izletu pa dodala da mu je beskrajno
zahvalna za sve lijepe trenutke. Nježno ju je pomilovao po licu i polako je uzevši u
naručje, spustio usnice na njezine.
- Zaljubljen sam u tebe, Annabelle - tiho je izgovorio. Činilo se daje prilično
začuđen time što je upravo rekao. Annabelle nije bila ništa manje iznenađena jer je i
sama isto osjećala prema njemu. Nikada u životu nije upoznala muškarca poput
njega, koji bi bio toliko divan prema njoj i njezinoj kćeri. Josiah joj je bio drag i
blizak, ali u njega nije bila zaljubljena. Naravno, voljela gaje, ali više kao prijatelja. U
njihovu odnosu nedostajalo je romantike. Antoine ju je po tom pitanju doslovce
oborio s nogu. Ludo se zaljubila u njega, kao i on u nju. Doduše, nisu se dugo
poznavali, ali to nije bilo ni najmanje važno. Kada je ponovo spustio usnice na
njezine, osjetio je kako podrhtava.
-Ne boj se, ljubavi. Sve će biti u redu - rekao je. - Sada znam zašto se dosad
nisam oženio - dodao je, zagledavši se u nju dugim upornim pogledom. Osjećao se
poput najsretnijeg muškarca na cijelome svijetu. Annabelle se osjećala poput
najsretnije žene. — Zato što sam čekao tebe — prošaptao je.
- Kao i ja tebe — tiho je izgovorila Annabelle, pomislivši kako će se zacijelo
rastopiti u njegovu zagrljaju. Uz njega se osjećala posve sigurnom i zaštićenom. Bila
je sigurna kako mu može u potpunosti vjerovati. Antoine je nikada neće povrijediti.
Nikada u životu ni u što nije bila toliko sigurna.
23. POGLAVLJE
ani koji su uslijedili za Annabellu i Antoinea bili su poput
sna. Svaki slobodan trenutak Antoine je provodio s njom i njezinom kćeri. Dopustio
je Annabelli da gleda neke njegove operacije. Ona se pak konzultirala s njim u vezi s
nekolicinom slučajeva. Uvelike je uvažavala njegovo iskustvo i stručnost u
postavljanju ispravne dijagnoze i držala do njegova mišljenja, katkad i više nego do
svojega. U međuvremenu, nastavio ju je izvoditi u poznate pariške restorane,
uključujući i one u kojima se plesalo, u čemu je Annabelle doista uživala. Kada je
malo zahladnjelo, počeli su odlaziti u duge šetnje parkovima. Ni prvi snijeg nije ih
omeo u šetnji vrtovima Versaillesa. Držali su se za ruke, pričali i ljubili poput mladića
i djevojke koji su se susreli na pragu života. Svaki trenutak koji su podijelili bio je
čaroban. Nijedan muškarac u Annabellinu životu nije prema njoj nikada bio toliko
pažljiv i pun ljubavi, čak ni Josiah. Njezina veza s Antoineom bila je puno zrelija i
romantičnija. Usto, vezala ih je i ista profesija. Antoine ju je neprestano obasipao
malim znakovima pažnje, donoseći joj cvijeće i darove, a Consueli je darovao
najljepšu lutku koju je ikada vidjela. Neprestano je govorio da su to sve samo
sitnice. Svaku nedjelju provodile su u krugu njegove obitelji. Annabelle se osjećala
voljenom, prihvaćenom i u svakom pogledu zaštićenom.
Za Dan zahvalnosti pozvala gaje na večeru k sebi. Sama je priredila hranu i
uresila stol, želeći Antoineu prirediti obiteljski ugođaj, što gaje doista dirnulo.
Badnjak su proveli u krugu njegove obitelji, uzajamno se darivajući. Annabelle se
potrudila svakome od njih pronaći odgovarajući dar. Njegovoj majci darovala je šal
od kašmira, ocu rijedak primjerak prvog izdanja knjige o kirurgiji, braći zlatna
nalivpera, njihovim ženama lijepe
pulovere, a djeci igračke. Oni su prema njoj i Consueli bili jednako velikodušni.
Na Božić ih je pozvala na objed u svoj dom, ne bi li im zahvalila za sve nedjelje
koje su ona i Consuelo proveli kod njih. Antoine se dotad nije službeno izjasnio o
prirodi njihove veze, ah bilo je očito da razmišlja na duge staze, budući da joj je spo-
menuo planove vezane uz ljetni odmor. Čak je i Helene shvatila kako se stvar
između njih ozbiljno zahuktava i zbog toga ju je neprestano zadirkivala.
— Čini mi se da čujem svadbena zvona — s osmijehom bi govorila. U
međuvremenu je zaključila da joj se Antoine ipak sviđa. Bilo je očito da djeluje dobro
na njezinu poslodavku. Otkad gaje upoznala, procvjetala je.
Za doček Nove godine poveo ju je na večeru i bal u Hotel de Crillon. U ponoć ju
je nježno poljubio i dugi trenutak zagledao se u njezine oči. Potom je, bez
upozorenja, kleknuo i uzeo je za ruku. Stojeći pred njim u bijeloj satenskoj haljini
protkanoj srebrnim nitima, Annabelle se začuđeno zagledala u njega, pitajući se što
se zbiva.
— Annabelle, učini mi čast i postani mojom ženom - rekao je, glasom koji je
podrhtavao od navale osjećaja. Očiju punih suza, izrekla je potvrdan odgovor.
Antoine je ustao i uzeo je u naručje, a ljudi koji su sjedili za okolnim stolovima
glasno su zapljeskali i podigli čaše, nazdravljajući im. Gdje god bi se pojavili,
Annabelle i Antoine privukli bi pozornost. Bih su savršen par, oboje naočiti, otmjeni,
nadareni, ambiciozni i inteligentni. Slagali su se u svemu i dijelili ista mišljenja i
stavove.
Ujutro su njegovima objavili da su se zaručili. Njegova majka rasplakala se od
sreće. Izgrlila ih je i izljubila, a potom rekla ocu neka otvori bocu šampanjca. Nakon
toga pošli su isto reći njezinoj kćeri. Kada se vjenčaju, Antoine će preseliti k njima. O
djeci su već prije razgovarah. Oboje su ih silno željeli i jedva čekali da ih dobiju.
Annabelle je bila sretnija nego ikad. Ovoga puta sve će biti kako i priliči, u braku i sa
suprugom. Bilo je to ono što je oduvijek željela i što bi zacijelo imala da se sudbina
nije grubo poigrala s njom. Napokon je došlo vrijeme da se
!
nepravda ispravi. Doduše, njih dvoje dotad se još nisi upustili u intiman odnos, ali
Antoine je bio toliko nježan i strastven da se oko toga nije zabrinjavala.
Jedino što ju je kopkalo bilo je to što mu još uvijek nije rekla istinu o svojoj
prošlosti. Antoine nije imao pojma o njezinu braku s Josiahom. Nije znao ništa o
njezinu razvodu i razlozima zbog kojih je morala napustiti New York, ponižena,
osramoćena i prognana iz društva, samo zato što nitko nije znao Josiahovu mračnu
tajnu, a ona je nikome nije željela otkriti.
Nije imao pojma ni o tome daju je Harry Winshire silovao i da za njega nikada
nije bila udana. U početku, nije vidjela nikakva razloga da s njim podijeli svoje tajne.
Bilo je prerano za takvo što. Kada su se zbližili, željela mu je reći, ali nikada nije bio
pravi trenutak. Naposljetku ju je zaprosio prije nego što mu je stigla reći i sada se
zbog toga osjećala pomalo nelagodno. Ipak, nijednoga trenutka nije mu namjeravala
zatajiti svoju prošlost. Čast joj to nije dopuštala. Iako vjerojatno nikada ništa ne bi
doznao, držala je da treba znati. Bila je udata za jednoga muškarca, ali imala je
dijete s drugim. Antoine nije mogao ni sanjati daju je taj drugi silovao i daje dotada
bila djevica. U svojoj trideset prvoj godini iza sebe je imala dva braka, a nikada nije
vodila ljubav s muškarcem. Čin koji je Harry izvršio nad njom bacivši je na zemlju
nije se mogao nazvati vođenjem ljubavi. Kako god bilo, držala je da bi on to trebao
znati. Njezina prošlost i iskustva bili su dio nje. Iako su obje priče bile prilično
sablažnjive, bila je sigurna da će joj pružiti razumijevanje i suosjećanje.
Drugoga dana nove godine započeli su s planovima za vjenčanje. Budući da se
nikada nije ženio, Antoine je želio veliku svadbu. Annabelli bi bila draža manja,
budući daje službeno bila udovica, a osim Consuele nije imala nikoga od obitelji.
Antoine je imao puno prijatelja, a ona samo nekolicinu. Ipak, htjela mu je udovoljiti i
stoga se složila sa svim njegovim željama.
Tijekom ručka u le Pré Catalanu razgovarah su o listi uzvanika, mjestu na kojem
će se svadba održati i drugim stvarima, a potom su pošli prošetati Bulonjskom
šumom. Danje bio vedar i prilično hladan. Odjednom, dok su hodali stazom držeći se
za
ruke, Annabelle je shvatila daje došlo vrijeme za njezinu ispovijest, neovisno o tomu
sviđalo se to njoj ili ne. Nije mogla nastaviti razgovor o vjenčanju i budućem životu
dok Antoine ne dozna sve o njezinoj prošlosti. Bila je sigurna da time između njih
neće ništa promijeniti, ali čast joj je nalagala da mu kaže.
Iskoristivši trenutak šutnje tijekom šetnje, okrenula se prema njemu i pogledala
ga, ozbiljna izraza lica. — Postoji nešto što ti moram reći o sebi — tiho je izgovorila.
Bila je pomalo napeta, ali željela je reći što ima i završiti s tim.
— O čemu se radi? - upitao je s osmjehom.
— O mojoj prošlosti.
-Je li? - nasmijao se. - Znam. Zacijelo si plaćala studij medicine novcem koji si
zaradila kao plesačica u Folies Bergereu.
— Ne baš — s osmijehom je odvratila. Bilo je lijepo znati da će cijeli život imati
uza se nekoga tko će je nasmijavati.
Predložila je da sjednu na obližnju klupu. Pristao je i čim su sjeli, prebacio je ruku
preko njezina ramena pa je privukao bliže k sebi. Voljela je kad bi to učinio. Nakon
dugo vremena, napokon se osjećala voljenom, sigurnom i zaštićenom.
— Postoje stvari koje ti nisam kazala o sebi — iskreno je priznala. - Ne bih rekla
da je to osobito važno za našu vezu, ali svejedno mislim da imaš pravo znati -
dodala je, pokušavajući skupiti hrabrost. Bilo je teže nego što je mislila. - Jednom
sam već bila u braku - u dahu je izgovorila.
Antoine se široko osmjehnuo. — Znam, ljubavi.
— Ali ne baš onako kako ti misliš.
— To doista zvuči čudno.
— I jest čudno. Zapravo, bilo je. Doista, vrlo čudno. U devetnaestoj godini udala
sam se za muškarca koji se zvao Josiah Mi- llbank. Radio je u banci moga oca, u
New Yorku. Kako sada gledam na sve to, mislim da se sažalio nada mnom nakon
očeve i bratove smrti. Bio je devetnaest godina stariji od mene i ubrzo smo postali
doista dobri prijatelji. Godinu nakon njihove smrti, zaprosio me. Bio je iz vrlo ugledne
obitelji i u ono vrijeme činilo se da naš brak ima smisla. Kako god bilo, vjenčali smo
se. Ali
između nas se nikada ništa nije dogodilo — rekla je pa nakratko zašutjela. Antoine je
također šutio.
- Točnije rečeno, nikada nismo vodili ljubav. Sve vrijeme mislila sam da nešto sa
mnom nije u redu. Neprestano je to odgađao i ponavljao kako imamo vremena —
nastavila je sa suzama u očima. Prisjećanje na svu tugu i razočaranje koje je doživje-
la doista je bilo bolno. Antoine je i dalje šutio. Duboko uzdah- nuvši, nastavila je. -
Nakon dvije godine braka rekao mije kako više ne može voditi dvostruki život. Mislio
je da će naš brak uspjeti, ali to se nije dogodilo. Naime, bio je u ljubavnoj vezi s
dugogodišnjim prijateljem, muškarcem koji je svugdje išao s nama i bio čest gost u
našoj kući. Nikada nisam ništa posumnjala. Naposljetku mi je priznao da njihova
veza traje već dvadeset godina. Rekao je da me napušta i odlazi s njim u Meksiko.
Odluku o tome ubrzala je njihova spoznaja da imaju sifilis. Nikada ga više nisam
vidjela. Nema tome dugo kako sam doznala daje umro. Ali, bez obzira na sve, barem
me nije zarazio. Nikada nije pokušao voditi ljubav sa mnom. Iz braka sam izišla kao
djevica. Iskreno rečeno, željela sam ostati s njim. Nisam se htjela razvesti. Voljela
sam ga i u to ime bila sam spremna odustati od svega pa i od želje za djecom. Ali,
odbio je. Rekao je da zaslužujem boljeg muža od njega, nekoga s kim ću imati djecu
i sve ono što mi on ne može pružiti — dometnula je, brišući suze koje su joj se
slijevale niz obraze. — Odbila sam podnijeti zahtjev za razvod braka pa mu nije
preostalo drugo nego da on to učini. Bio je uvjeren da postupa ispravno i da čini
najbolje za mene. U New Yorku brak se može razvrgnuti jedino na temelju
brakolomstva. Stoga je to naveo kao razlog. Ali, netko iz suda prodao je tu priču
novinarima i preko noći sam postala preljubnicom. Svi su mi okrenuli leda,
uključujući i najbolju prijateljicu. Bila sam ponižena i osramoćena. Nitko više nije htio
imati nikakva posla sa mnom. Nisam više mogla ostati u New Yorku i stoga mi nije
preostalo drugo nego da spakiram stvari i dođem u Francusku. Odlučila sam
volontirati ovdje i tako sam došla u Abbaye de Royaumont.
— A poslije si se ponovno udala? — upitao je Antoine. Izgledao je i više nego
začuđeno. Bio je zapanjen.
Polako je odmahnula glavom. - Ne, nisam — uzdahnula je.
- Nisam se nikada upetljala ni u kakvu vezu. Bila sam previše povrijeđena i
razočarana da bih na takvo što mogla i pomisliti. Sve što me zanimalo bio je posao.
Danju i noću sam radila. Ništa drugo nije me zanimalo, a osobito ne muškarci.
— A Consuelo je nastala bezgrešnim začećem? — upitao je, u nevjerici
odmahujući glavom.
— Tako nekako — rekla je Annabelle pa ponovo duboko udahnula, skupljajući
hrabrost za ostatak priče. —Jedne noći, kad sam bila u Villers-Cotteretsu, silovao me
britanski časnik. Bio je mrtav pijan, a zaskočio me na putu kada sam se vraćala u
svoju baraku na spavanje. Ispostavilo se daje iz ugledne engleske plemićke obitelji,
ah on je očito bio crna ovca. Vidjela sam ga tada i nikad više. Ubrzo sam shvatila da
sam trudna, a potom sam čula daje poginuo. Nisam znala što ću. Gotovo sedam
mjeseci skrivala sam trudnoću povezujući trbuh zavojima - priznala je. Bio je to vrlo
bolan detalj, ah odlučila je da mu neće ništa skrivati. Nije željela da između njih više
bude tajni. Reći će mu sve kako je bilo i mirne savjesti nastaviti život. — Nisam bila
u braku s njim. Nisam ga čak ni poznavala. Sve što sam znala bilo je njegovo ime.
Ah zatrudnjela sam i rodila Consuelu. Tek nedavno stupila sam u vezu s njegovom
majkom. Nakon toga, došla nanije u posjet i na moje iznenađenje, pokazala se vrlo
dragom i plemenitom. Rekla je kako joj je poznato daje njezin sin silovao nekoliko
žena. Nije bila iznenađena time što mije učinio
—rekla je pa pogledala Antoinea ravno u oči. — Dakle, bila sam u braku, ali ne s
njim. Consuelo je u stvari izvanbračno dijete. Stoga nosi moje prezime. I nisam
udovica. Nego razvedena žena. To je sve — izgovorila je pa s olakšanjem uzdahnula.
-Jesi li sigurna? — napeto je upitao Antoine. - Nadam se da ne želiš dodati kako
si neko vrijeme provela u zatvoru ili ubila nekoga?
Annabelle se osmjehnula i odmahnula glavom. — Ne. To je doista sve - rekla je,
uputivši mu pogled pun ljubavi. Nije joj
bilo lako izreći sve to, ali bilo joj je drago stoje uspjela. Željela je biti posve iskrena s
njim. Po izrazu njegova lica zaključila je daje prilično zatečen. Iskreno rečeno, to je
nije previše čudilo. Priča je doista bila šokantna.
 — Nisam siguran da sam dobro shvatio — rekao je, pa na Anna- bellino čuđenje
naglo ustao s klupe i počeo hodati gore-dolje ispred nje. — Hajde da to još jednom
ponovimo. Bila si u braku s čovjekom koji je imao sifilis, ali tvrdiš da nikada niste
imali odnos?
— Točno — prošaptala je, zabrinuvši se zbog oštra tona njegova glasa.
— Znači, on se razveo od tebe zbog preljuba za koji tvrdiš da ga nikada nisi
počinila, iako ti i tvoj muž niste imali odnose. Potom si izbačena iz njujorškoga
društva zbog preljuba koji nisi počinila, ali tvoj muž svejedno je podnio zahtjev za
razvod braka jer se ti nisi željela razvesti od njega, unatoč tome što te sve vrijeme
varao s nekim muškarcem pa ti nije preostalo drugo nego da nakon razvoda
pobjegneš iz New Yorka. A onda si tu, daleko od domovine, ostala trudna s
muškarcem za kojeg tvrdiš da te silovao. Nikada prije niti poslije toga nisi ga vidjela
niti si bila u braku s njim. Sve u svemu, rodila si kopile, pretvarala se da si udovica, a
ne raspuštenica koju je muž odbacio proglasivši je preljubnicom. Dakle, dovela si
svoje kopile u kuću mojih roditelja da se igra s mojim nećacima i nećakinjama, lažući
meni i mojim roditeljima da si udovica. Nebesa, Annabelle, jesi li ikada izgovorila
ijednu istinitu riječ? Povrh svega, tvrdiš da si, izuzev onog silovanja, tako reći
djevica. Bit će da me doista držiš budalom ako misliš da ću u to povjerovati - u dahu
je izgovorio. Iz očiju su mu frcale iskre, a svaka njegova izgovorena riječ parala joj je
srce poput noža. Nikada u životu nije vidjela nikoga tko bi bio toliko izvan sebe. Ali i
sama je bila u sličnu stanju. Dršćući, skupila se na klupi ne trudeći se obrisati suze
koje su joj se slijevale niz obraze. Antoine je i dalje nemirno koračao i umjesto da se
smiri, iz trenutka u trenutak postajao je sve ljući. Nije ga se usudila čak ni dodirnuti
iz straha da je ne udari. Izgledao je
kao da bi to doista mogao učiniti. Ali to što joj je rekao bilo je doista neoprostivo.
— Moraš priznati daje doista teško vjerovati u takvo što — ledenim tonom je
nastavio. — Pokušavaš izigravati sveticu i izbjeći odgovornost, ali stvari po svemu
sudeći stoje malo drugačije. Vjerojatno si doista varala svog muža, a moguće je da
imaš i sifilis. Hvala Bogu što nisam spavao s tobom. Pitam se kada bi mi se sjetila
reći tu svoju malu tajnu. Njujorško društvo ponašalo se prema tebi kao prema kurvi,
što si očito i bila. Napokon, to si dokazala rodivši kopile nakon valjanja s nekim za
koga tvrdiš da je bio britanski plemić. Prokletstvo, tko bi uopće mogao znati s kim si
zatrudnjela? Otpočetka do kraja ponašala si se poput drolje. Molim te, poštedi me
priče o svojoj nevinosti i neiskustvu — bjesnio je. — S obzirom na mogućnost da se
zarazim sifilisom, ne bih to ni u ludilu pokušao provjeriti.
Daju je išamarao, manje bije boljelo nego to što je rekao. Naglo je ustala i
unatoč tomu što je cijelim tijelom drhtala, pogledala gaje ravno u oči. Svojim
ponašanjem upravo je dokazao ono od čega je sve vrijeme strahovala. Kaže li istinu,
nitko joj nikada neće vjerovati. Bila je zauvijek obilježena zbog grijeha koji su drugi
počinili i nitko nikada neće vjerovati ako kaže da je nedužna. Čak ni muškarac koji je
tvrdio daje voli.
— Rekla sam ti istinu — kroz jecaje je izgovorila. - Od prve do posljednje riječi. I
da se nisi usudio moje dijete ikada više nazvati kopiletom. Consuelo nije kriva što je
začeta na takav način, a tako mi svega, ni ja nisam kriva što sam silovana. Mogla
sam i pobaciti, ali bojala sam se. Odlučila sam roditi i prikriti nedostatak njezina oca
najbolje što sam znala, samo da ljudi ne bi rekli to što si ti upravo rekao. Sifilis je
zarazan, ali zbog toga se ne ide u zatvor. Ne moraš biti zabrinut da su se tvoji nećaci
i nećakinje zarazili igrajući se s Consuelom. Uvjeravam te da ni u jednom trenutku
nisu bili u opasnosti — ljutito je odvratila, pogođena okrutnošću njegovih riječi.
— Za razliku od tebe - srdito je odbrusio prostrijelivši je pogledom. — Kako si se
usudila pomisliti da me možeš upecati da te oženim, pretvarajući se da si mi slučajno
propustila reći kako
nisi udovica? I sve ostalo, od sifilisa do razvoda na temelju preljuba, a o kopiletu da i
ne govorimo. Kako si se mogla predstaviti mojoj obitelji kao nešto što nisi? I sada se
još usuđuješ govoriti kako nisi lažljivica. Budi barem toliko poštena pa priznaj što si -
bjesnio je Antoine. Nije mogao vjerovati da mu se to doista događa. Jednim potezom
razorila je sve što je mogla. Više joj nije vjerovao. Oskvrnula je njegov obiteljski
hram. To što je rekla bilo je nezamislivo. Nikada joj više ne bi mogao vjerovati, a
sigurno nije bio toliko lud da bi povjerovao i riječ od onoga što je rekla.
— Sto bi želio da ti priznam? Da sam kurva? Ako je istina da me voliš, gdje je
nestala tvoja ljubav i povjerenje? Nisam ti morala reći ništa od ovoga. Vjerojatno ne
bi nikada doznao. Ali željela sam ti reći istinu zato jer te volim i mislim kako imaš
prava znati sve o meni. Sve te strašne stvari koje su mi se dogodile, dogodile su se
tuđom krivicom, a ja sam za to platila najvišu cijenu. Bila sam u braku s muškarcem
koji me je obmanuo na najgori mogući način, a iz njega sam izišla osramoćena i
izbačena iz vlastitoga svijeta, prognana od ljudi koje sam cijeli život poznavala,
izgubila sam sve koje sam voljela i s dvadeset dvije godine krenula u svijet potpuno
sama. Kada sam silovana, još uvijek sam bila djevica. Potom sam rodila dijete koje
nisam željela. Sve vrijeme bila sam potpuno sama. Sto mi se gore od svega toga
moglo dogoditi u životu da izazove u tebi trunku sućuti ih razumijevanja?
— Ti si propao slučaj, Annabelle. Obična si lažljivica. To ti piše na čelu.
— Kako je onda moguće da to nisi ranije vidio? - zajecala je. Stajali su tamo,
usred Bulonjske šume, i na sav glas vikali jedno na drugo. Srećom, nije bilo nikoga u
blizini.
— Zato što si vraški dobra glumica. Najbolja koju sam ikada vidio. Nijednoga
trenutka nisam posumnjao. Okužila si moju obitelj i srušila sve u što sam vjerovao -
pompozno je istaknuo. — Nemam ti što više za reći — nadmeno je dodao i
odmaknuo se korak od nje. — Vraćam se kući i ne mislim te povesti sa sobom.
Najbolje ti je da usput pobereš nekog mornara ih vojnika
i s njime se zabaviš na povratku. Što se mene tiče, ne bih te dotakao ni potplatom
svoje cipele — rekao je. Naglo joj okrenuvši leda, uputio se natrag, ljutito koračajući
stazom. Annabelle je bez riječi gledala za njim, ne vjerujući što je upravo čula. Toliko
je drhtala daje pomislila kako će se zacijelo srušiti. Trenutak potom začula je kako
pali motor svoga automobila i odlazi. Polako se uputila prema izlazu iz šume. Cijeli
njezin svijet bio je srušen. Nikada više neće moći nikome vjerovati. Hortie, Antoine,
svi koji su je poznavali okrenuli su joj leda. Odsad pa nadalje njezine tajne ostat će
duboko zakopane u njoj. Ona i Consuelo imale su jedna drugu. Nitko im drugi ne
treba. Osjećala se toliko jadnom i razočaranom da bi se najradije bacila pod prvi
automobil na ulici.
Ušla je u taksi i rekla vozaču kamo daje odveze. Sjedeći otraga, nije znala drhti li
više od hladnoće ili od šoka. Nije mogla prestati plakati. Ljubazan Rus napokon ju je
upitao može li joj kako pomoći. Nije mu mogla čak ni odgovoriti. Samo je odmahnula
glavom. Antoine je upravo dokazao ono što je i sama znala, da na svijetu nema
osobe koja bi vjerovala daje nedužna. Zauvijek će biti osuđena na izgnanstvo iz
kruga normalnih ljudi zbog grijeha koje nije počinila. Srce joj se paralo od boli. Sve
njezine nade razbile su se u tisuću komadića. Antoine je upravo dokazao kako ne
postoji nešto poput ljubavi ili povjerenja. Od pomisli na njegove riječi i uvrede,
osobito na to kako je Consuelo okužila njegovu obitelj, počelo joj se povraćati.
Dovezavši je pred kuću, stari ljubazni Rus odbio je naplatiti joj vožnju. Odmahnuo
je glavom i blago odgurnuo novčanicu koju mu je ponudila. - Ništa ne može biti
toliko strašno — rekao je. Znao je što govori. I sam je, ne tako davno, proživio teške
trenutke.
- O da, može — odvratila je. Nezadrživo jecajući, brzo mu se zahvalila i potrčala
prema ulazu.
24. POGLAVLJE
Sljedeća tri dana Annanbelle je hodala kućom poput duha.
Nije prišla ni blizu ordinaciji. Rekavši daje bolesna, otkazala je sve dogovore. I
bila je. Srce ju je boljelo od tuge zbog svega što je Antoine nepovratno uništio.
Osobito zbog njegovih riječi. Mogao ju je kamenovati ili pljunuti na nju, manje bi je
boljelo. U stvari, učinio je oboje. I gore od toga. Slomio je njezino srcei
Brigitte je vodila Consuelu u školu i u park. I njima je rekla da je bolesna. Helene
je bila jedina koju nije uspjela zavarati. Pretpostavljala je kako se dogodilo nešto
strašno, a imala je osjećaj da to ima veze s Antoineom.
Annabelle je ležala u postelji, razmišljajući o svemu, kada je začula zvonce na
ulaznim vratima. Bila je sama u kući, ali nije željela ustati i pogledati tko je. Nije
htjela nikoga vidjeti. Nakon svega što je Antoine rekao, bila je previše slomljena da
bi imala snage razgovarati i s kim, osobito s njim. Otkad ju je ostavio u parku, nije
se više javio. Kako god bilo, nije imala namjeru ikada više reći mu ni riječ. Sumnjala
je da bi i on to želio.
Budući da zvonjava nije prestala ni nakon deset minuta, navukla je kućnu haljinu
i sišla u prizemlje. Možda se radilo o nekom hitnom slučaju i netko iz susjedstva
treba liječničku pomoć. Ne trudeći se provjeriti tko je, širom je otvorila vrata i našla
se oči u oči s Antoineom. Dugi trenutak promatrala ga je bez riječi. Kao i on nju.
- Smijem li ući? — mrtvački ozbiljno je upitao. Trenutak je oklijevala, a potom se
polako odmaknula u stranu. Nije bila sigurna želi li ga ikada više vidjeti u svojoj kući.
Zatvorivši vrata, ostala je stajati u predvorju. Nije joj bilo ni na kraj pameti pozvati
ga u salon.
— Možemo li nakratko sjesti i razgovarati? — obazrivo je predložio. Srećom, nije
joj dao zaručnički prsten pa nije postojalo ništa što bi mu trebala vratiti.
— Radije ne — mrtvački ozbiljno je odvratila. — Čula sam od tebe i više nego
dovoljno. Mislim da nas dvoje jedno drugome više nemamo što reći.
Vidjevši pogled u njezinim očima, Antoine je bio zgranut. Izgledala je poput živog
mrtvaca.
— Annabelle, priznajem da sam reagirao oštrije nego što sam trebao. Ali to što
si rekla nije bilo lako progutati. Bila si u braku o kojem nisam imao pojma i imaš
nezakonito dijete. Lagala si da si udovica. Mislim da sam zaslužio bolje objašnjenje
od onoga što si mi ponudila. Napokon, bila si izložena fatalnoj zaraznoj bolesti koju
si mi mogla prenijeti nakon što se vjenčamo.
Bila je to nova pljuska posred njezina lica, još jedna koju nije zaslužila. Time što
je govorio upravo je iznova dokazao kako ne vjeruje ni riječi od onoga što mu je
kazala. Ponovo joj je zabio nož ravno u srce.
— Rekla sam ti da nikada nisam bila u opasnosti da se zarazim. Da jesam, ne bih
nikada pristala izići s tobom čak ni na običnu večeru. Zašto bih riskirala da se
zaljubim u tebe? Kako bih mogla mirne savjesti biti s tobom, znajući da bolujem od
bolesti kojom bih te mogla zaraziti? Volim te, Antoine. U stvari, doista sam te voljela.
Rekla sam ti. Nikada nisam imala odnos s Josiahom.
— To je pomalo teško vjerovati. Bili ste u braku dvije godine.
— On je sve vrijeme bio u vezi sa svojim prijateljem. Te stvari činio je s njim, a
ne sa mnom — hladno je odvratila. - Nisam znala za to. Mislila sam da nešto nije u
redu sa mnom. Naposljetku je ispalo da štošta nije u redu s njim. To što govoriš
upravo dokazuje da ti nisam trebala reći ni riječi o tome — slomljeno je izgovorila
gledajući ga ravno u oči.
— Radije bi mi nastavila lagati, kao što si to činila od samog početka? Udala bi
se za mene zatajivši mi bitne okolnosti. Trebam li te podsjetiti da se to tretira kao
obmana?
— Zato sam ti i rekla. Ali, kako sada gledam na sve to, nisam se trebala truditi
išta ti objašnjavati. Trebala sam znati da nećeš razumjeti. Pogriješila sam što sam se
uopće uplela u vezu s tobom.
— Kako to možeš reći? Volim te - teatralno je izgovorio. Ali nije ju više mogao
zavarati.
— To mi više ne zvuči osobito uvjerljivo nakon svega onoga što si neki dan
izgovorio. Ne ponašaš se tako prema osobi koju voliš.
— Bio sam izvan sebe — opravdavao se.
Annabelle je šutke slegnula ramenima i zagledala se u daljinu. Nije joj se
pokušao približiti. Pogled u njezini očima bio je previše ubojit da bi se usudio. — To
što si rekao za Consuelu, neoprostivo je. Nikada više nećeš dobiti priliku približiti joj
se. Nije njezina krivica što je izvanbračno dijete, nego moja, jer sam je odlučila
roditi, unatoč svemu. Zapravo, nije čak ni moja, nego onoga pijanog luđaka koji me
je bacio na zemlju i silovao. A ti si u stanju zbog toga me zauvijek okrivljavati
umjesto da mi vjeruješ —ledenim je glasom izgovorila, ne pokušavajući prikriti koliko
je povrijeđena i razočarana.
— Zato sam i došao razgovarati s tobom. U međuvremenu sam razmislio o
svemu - oprezno je rekao. — Moram priznati da si me prilično iznenadila. To baš nije
ono što sam očekivao od žene s kojom namjeravam ući u brak. Ali volim te i stoga
sam spreman zažmiriti na jedno oko i oprostiti ti pogreške koje si učinila u prošlosti.
Mogu prijeći preko toga, ali jedino što od tebe tražim jest da se testiraš na sifilis i
dokažeš mi da nisi zaražena.
— To doista neće biti potrebno - odvratila je pa širom otvorila ulazna vrata. Na
trenutak je zadrhtala od ledenoga siječanjskog zraka koji je nahrupio unutra. - Ne
tražim od tebe da zažmiriš na jedno oko i oprostiš mi pogreške koje sam počinila. Ne
moraš to učiniti. I ne boj se, Consuelo neće zaraziti tvoje nećake i nećakinje,
jednostavno zato što im više neće ni prići. Sto se mene tiče, ne moram se testirati na
sifilis jer ni ti mi nikada nećeš prići toliko blizu.
— Znači, ipak si zaražena — rekao je, pozorno se zagledavši u nju.
— Trebam li te podsjetiti kako si rekao da me ne bi dotaknuo ni potplatom svoje
cipele? Ne brini, nisam to zaboravila. Kao ni sve ostalo što si rekao. Pamtit ću to
cijeloga života. Možda bi mi i mogao oprostiti, ali je tebi ne bih.
— Kako se usuđuješ tako razgovarati sa mnom nakon svega što si učinila? —
srdito je odvratio. — Trebala bi biti sretna što želim imati ikakva posla s tobom. Sa
ženom poput tebe, koja je imala sifilitičnog muža i zaradila izvanbračno dijete
valjajući se s nekim časnikom, a samo Bog zna s koliko još muškaraca između te
dvojice pa sve do danas.
Poželjela gaje ošamariti, ali suzdržala se. Nije bio vrijedan truda. Ne više. — Čula
sam sve što si rekao, Antoine. Neću to nikada zaboraviti. Budi dobar i iziđi iz moje
kuće — ponovila je, rukom mu pokazavši prema izlazu. Dugi trenutak Antoine je
zurio u nju, s izrazom nevjerice u očima.
— Mora da se šališ — rekao je. — Trebala bi mi biti zahvalna što uopće želim biti
s tobom. Sto misliš, tko bi te drugi htio nakon svega što si učinila?
U otmjenom kaputu, ponosno uzdignute glave, izgledao je nadasve pristalo. Ali
ono što se Annabelle više nije moglo dojmiti bio je čovjek koji se krio ispod otmjene
odjeće. - Možda nitko — mirno je odvratila. — I to me ni najmanje ne brine. Bila
sam sama otkad me Josiah napustio prije gotovo deset godina pa mogu i dalje.
Imam Consuelu, svoje kopile, kako sije nazvao, i to mi je dovoljno. Nitko drugi mi ne
treba pa ni ti - rekla je i ponovo mu pokazala da iziđe. — Hvala vam na vašoj veliko-
dušnoj ponudi, doktore, ali nažalost, moram je odbiti. Molim te, iziđi.
Zakoračio je prema izlazu pa naglo zastao i zagledao se u nju. - Doista si glupa
ako misliš da će te itko htjeti nakon što mu kažeš istinu o sebi.
— Nemam namjeru ponovo iskušavati svoju sreću. I predobro sam naučila tu
lekciju. Hvala ti na tome. Zao mi je što sam te razočarala, ali i ti si mene. Očito je
kako ne možeš prihvatiti da je sve što sam ti rekla bila istina.
— Rekao sam ti da ću ti sve oprostiti ako se testiraš na sifilis — ponovio je. —
Mogu tolerirati sve osim toga. Moraš priznati da je to prilično pošteno od mene.
— Ništa u vezi s tim nije pošteno niti je ikada bilo, ni prije ni poslije tebe. I nisam
tražila od tebe da budeš tolerantan. Željela sam da me voliš. Bila sam uvjerena u to.
Po svemu sudeći, oboje smo učinili fatalnu pogrešku.
Antoine je dugi trenutak zurio u nju, u nevjerici odmahujući glavom, a potom bez
riječi izišao. Zatvorila je vrata i oslonila se o njih. Cijelim je tijelom drhtala. Nitko
prema njoj nije bio toliko divan, a na kraju toliko okrutan.
Polako se uputila u salon pa sjela i zagledala se u daljinu. Nikada neće shvatiti
kako je mogao Consuelu proglasiti kopiletom koje je okužilo njegovu obitelj. Onako
kako je on gledao na to, bila je kurva samo zato što se razvela i potom izvanbračno
začela. Nijednog trenutka nije povjerovao daje silovana.
Još uvijek je sjedila tamo kada su Brigitte i Consuelo ušle u kuću. Kći je odmah
potrčala k njoj i popela joj se u krilo. — Volim te, mamice — rekla je, stavivši joj
ručice oko vrata. Bilo je to sve što je Annabelle tog trenutka trebala. Njezina kći bila
je jedina osoba kojoj je mogla vjerovati daje doista voli.
— I ja tehe, ljubavi — odvratila je suznih očiju. — Uvijek ću te voljeti — dodala
je, jače je zagrlivši.
Iako se još uvijek osjećala smoždeno i izgledala kao daje izišla iz rata, drugoga
dana vratila se poslu. Nije imala izbora. Morala je nastaviti sa svojini životom. To što
je doživjela od Antoinea bila je školska lekcija o tome koliko ljudi mogu biti
ograničeni i opterećeni predrasudama. Imala je prilike uvjeriti se u to još dok je
boravila u New Yorku, ali ovo sada do kraja je uništilo njezinu vjeru u cijeli ljudski
rod.
Sljedećih tjedana Helene je neprestano skakutala oko nje kao kokoš oko pileta.
Bilo je očito daje prilično zabrinuta za nju. Antoine se više nije javio. Bilo je očito da
se nije promijenilo njegovo uvjerenje kako je glupa što mu ne dopušta da joj »opro-
sti« grijehe koje nije počinila i što ne vidi koliko je »tolerantan«.
Bio je uvjeren daje u pravu i nespreman prihvatiti bilo koju drugu verziju priče osim
najgore, koju je sam ponudio.
Nastavila je život usredotočivši se na posao i svoju kćer. Ništa je drugo nije
zanimalo. Ni prije nije marila za muškarce pa neće ni odsada. Srce joj je bilo
preduboko ranjeno. Cijele zime tiho je patila, ali u ožujku, s prvim zrakama sunca,
raspoloženje joj se počelo popravljati. Svake nedjelje odlazila je s Consuelom u park
i odjednom shvatila da se ponovo smiješi. Malena djevojčica u početku je bila
razočarana što nedjeljom više ne odlaze Antoineovim roditeljima na ručak. Voljela se
igrati s njegovim nećacima i nećakinjama. Ali majka joj je rekla da njih dvoje više
nisu u dobrim odnosima. Svaki put kada bi se Annabelle prisjetila kako se Antoine
uplašio daje Consuelo okužila njegovu obitelj, prisjela bi joj i pomisao na bilo kojeg
muškarca u njezinoj budućnosti. Sto se nje tiče, bilo je dobro s vremena na vrijeme
prisjetiti se zašto je sama. Namjeravala je zadržati taj status, za svoje dobro i za
dobro svoje kćeri. Neovisno o tomu što ju je Antoine razočarao i razorio njezinu
vjeru u razum i suosjećanje ljudskoga roda, potvrdio je ono što je već znala — da
nikada neće pobjeći od sudbine koju joj je Josiah namijenio. Razvod od njega
dovijeka ju je obilježio i sve što će itko ikada vidjeti na njoj bit će etiketa preljubnice.
Nitko nikada neće dvojiti o njezinoj krivnji. Napokon je bila posve sigurna kako ne
postoji osoba koju bi mogla uvjeriti u svoju nevinost. Nitko joj nikada neće vjerovati i
voljeti je, bez obzira na sve. Antoine je dokazao daje bila u pravu kada je tako i
mislila.

25. POGLAVLJE
Početkom proljeća, Annabelle je primala dva pisma. Prvo je bilo od lady Winshire,
koja ih je pozivala u posjet. Napisala je kako misli da bi za Consuelu bilo dobro da
dozna nešto o svojim precima s očeve strane i vidi odakle dolaze i gdje su živjeli.
Dodala je kako se nada da će njih dvije doći čim prije budu mogle. Razmislivši o
tome, Annabellini osjećaju bili su pomiješani. Prisjećanje na Harryja Winshirea bilo je
sve samo ne ugodno, ali njegova majka bila je u pravu. Harry je u svemu tome bio
najmanje važan, za razliku od Consuelina odnosa s bakom koju je konačno upoznala.
Usto, imala je osjećaj da će Consuelo biti oduševljena tim pozivom.
Drugo pismo bilo je od njezina opunomoćenika iz Amerike. U očevoj banci imala
je otvoren račun s kojeg je po potrebi raspolagala naslijeđenim novcem, ali golem
dio njezine imovine ostao je netaknut. Kako god bilo, čovjek koji se brinuo oko
njezinih poslovnih stvari nakon dugo vremena upitao ju je što namjerava s kućom u
Newportu. Iako je nije vidjela već deset godina, Annabelle je nikada nije imala srca
prodati. Bila je vezana uz nju s previše lijepih uspomena, ali unatoč tomu nije se
mogla primorati da se vrati, čak ni u kratak posjet. Konačno, kuća nije pripadala
samo njoj. Bilo je to i nasljedstvo koje je pripadalo njezinoj kćeri, znatno više nego
sva imovina lady Winshire, budući da Consuelin otac nije nikada živio s njima.
Opunomoćenik je napisao kako je dobio vrlo dobro ponudu za kupnju njezina
ljetnikovca. Blanche i nekoliko drugih slugu još uvijek su bili tamo, održavajući kuću i
imanje. U međuvremenu su se prestali nadati da će se Annabelle više ikada vratiti.
Morala je priznati da su u pravu. Sve te godine to joj nijednom nije palo na pamet. S
vremena na vrijeme uhvatila bi je
nostalgija, ali čim bi se prisjetila prezirnih pogleda i hladnoga dočeka koji bi joj
njezini bivši znanci i prijatelji priredili u slučaju povratka, izgubila bi volju za
putovanjem. Tamo više nije bilo nijedne osobe koju bi željela posjetiti. Čak i kad bi
skupila hrabrost za takvo što, znala je da bi se njezine stare rane otvorile čim bi
vidjela kuću. Istoga trenutka sjetila bi se bolnoga gubitka brata i roditelja, pa čak i
Josiaha. Nije željela ponovo proživjeti tu bol. S druge strane, nije bila spremna
prodati kuću i odreći se posljednje veze sa svojom prošlošću, iako je morala priznati
daje opunomoćenik u pravu. Ponuda je doista bila dobra. Naposljetku je odlučila da
će još malo razmisliti o tome.
Odlučila je rješavati jedno po jedno. Prije svega usredotočit će se na poziv grofice
Winshire. Za večerom je pitala Consuelu što misli o tome. Mala djevojčica odmah je
oduševljeno izjavila da bi rado pošla. Iako nije mogla razumjeti zašto, Annabellu je
to također veselilo. Imala je osjećaja da bi za njih dvije bilo dobro da se malo udalje
iz Pariza. Consuelo ju je već nekoliko puta molila da ponovo podu u Deauville, ali
Annabellu je uz to mjesto vezalo previše bolnih uspomena. Proganjao ju je osjećaj
daje neprestano primorana skrivati se od vlastitih duhova. Bolne uspomene
jednostavno su bile posvuda oko nje.
Sljedećega dana napisala je lady Winshire da bije voljele posjetiti. Grofica je
odmah odgovorila i predložila nekoliko termina. Na kraju, odabrale su vikend koji se
poklopio s Consue- linim sedmim rođendanom. Dotad će već zatopliti. Annabelle je
zamolila Helenu da rezervira karte za put. Poći će vlakom do Calaisa, a potom
brodom do Dovera, gdje će ih dočekati vozač lady Winshire. Od Dovera do njezina
imanja bilo je još dva sata vožnje.
Kad je došlo vrijeme za polazak, Consuelo je jedva mogla mirno sjediti. Brigitte je
ostala u Parizu. Njihovu odsutnost iskoristit će da provede više vremena s momkom
s kojim se u međuvremenu upustila u vezu. S dva mala kovčega, Annabelle i
Consuelo ušle su odjeljak prvoga razreda vlaka kojim će se odvesti do Calaisa.
Izuzev njihova dolaska u Pariz prije dvije godine te vikenda koji su u Deauvilleu
provele s Antoineom, Consuelo
nije nikamo putovala i to je za nju bila prava pustolovina. Njih dvije više nisu
razgovarale o njemu. Iako je još uvijek bila dijete, Consuelo je mogla razumjeti kako
je ta tema za njezinu majku bolna i stoga je nije načinjala. Annabelle ga je jednom
slučajno vidjela u bolnici i istoga trenutka požurila uz stube u posjet jednome od
svojih pacijenata. Nije željela progovoriti s njim više ni riječi. Sto se nje tiče, Antoine
više nije postojao.
Cinije vlak krenuo iz postaje Gare du Nord, Consuelo je zalijepila nosić uz prozor.
Bila je oduševljena svime što je vidjela. Poslije su pošle u vagon-restoran na ručak,
»kao dvije prave dame«, kako je rekla Consuelo, a potom su se vratile u svoj
odjeljak i uživale u pogledu na krajolik sve dok Consuelo nije spustila glavu u
majčino krilo i zaspala. Pogleda uperena kroz prozor, Annabelle je razmišljala o
proteklim mjesecima. Bih su prilično teški. Antoine je uništio više od njezinih snova o
njihovoj sretnoj budućnosti. Uništio je njezinu vjeru u bilo kakvu budućnost u kojoj
bi mogla biti voljena i prihvaćena.
Činilo se da će njezina kazna ostati doživotna. Postala je žrtvom odluka drugih
ljudi, njihovih laži i slabosti. Bilo je prilično teško pomiriti se s time da istina nikada
neće izići na svjetlo dana i da će njezino ime ostati zauvijek uprljano. Neovisno o
svemu-što je postigla, neće ga moći oprati. Bilo je to isto kao da na sebi nosi urezan
znak koji svi mogu vidjeti i uprijeti prstom u nju. Bila je dobra majka, vrsna liječnica,
ugodna i uljudna osoba, ah unatoč tome, prošlost ju je zauvijek označila. Gore od
svega, Consuelo, koja nije nikome ništa skrivila, mogla bi također postati žrtvom
ljudske okrutnosti. Antoine ju je već nazvao kopiletom. Bio je to jeziv naziv za nevino
dijete.
Tri sata poslije, ukrcale su se na brod. Annabelle je bila prilično zabrinuta kako će
Consuelo podnijeti putovanje brodom, budući da je prijelaz preko Kanala zbog
nemirna mora često bio neugodan. Naposljetku se ispostavilo daje njezina kći, za
razliku od nje, uživala u svakoj minuti. Sto se brod više ljuljao, dijete se više
hihotalo. Annabelle, koja je za sebe mislila kako ima dovoljno iskustva u plovidbama,
nakon određenog vremena počela je osjećati prve znakove morske bolesti, ah
Consuelo
je bila veselija nego ikada. Silazeći s broda, još uvijek je skaku- tala, s lutkom u
jednoj ruci, dok je drugu ugurala u dlan svoje nemoćne majke.
Kako je bilo i dogovoreno, vozač grofice Winshire dočekao ih je u pristaništu i
poveo prema otmjenom rolls royceu. Sljedeća dva sata prošla su u laganoj vožnji
pokraj velikih seoskih imanja s kravama koje su mirno pasle travu. S vremena na vri-
jeme u daljini bi ugledale zamak. Sirom otvorenih očiju, Consuelo je upijala sve oko
sebe. Ako se nju pita, bila je to krasna pustolovina. Sada, kada su napokon sišli s
broda, i Annabelle je počela uživati.
Ipak, nijedna od njih nije bila pripremljena na prizor koji ih je očekivao. Imanje
grofice Winshire bilo je veličanstveno. Na kraju dugoga prilaznog puta uz koji je raslo
golemo staro drveće, bila je ogromna građevina iz šesnaestoga stoljeća. Iako stara,
zahvaljujući trudu grofice Winshire i njezina pokojna muža, bila je u odličnu stanju.
Nedaleko od nje nalazila se štala za konje, koja je bila veća, čišća i ljepša nego
većina kuća koje su usput vidjele. Lady Winshire u mladosti je bila odlična jahačica i
još uvijek je imala pola tuceta vrsnih konja u štali.
Ugledavši je kako ih čeka pred zamkom, u tamnoplavoj haljini, s niskom
obiteljskih perli oko vrata i još jednim iz kolekcije svojih ogromnih šešira na glavi,
Annabelle je pomislila da izgleda još grandioznije nego pri njihovu prvom susretu. Na
nogama je imala čvrste cipele za šetnju, a u ruci srebrni štap. Uperivši ga u njihovu
prtljagu, rekla je vozaču da se pobrine da bude odnesena u njihove sobe. Svrnuvši
pogled na majku i kćer, široko se nasmiješila i nakon što ih je izgrlila i izljubila,
pozvala ih je da pođu za njom.
Ušavši, beskrajno dugim hodnikom čiji su zidovi bili urešeni brojnim portretima
predaka, prošle su pokraj ogromnoga dnevnog boravka s veličanstvenim lusterom,
knjižnice s mnoštvom starih knjiga, glazbenog salona s dvije harfe i velikim gla-
sovirom i blagovaonice sa stolom dovoljno dugim da za njime može objedovati
četrdesetero ljudi. Napokon su stigle do maloga udobnog salona u kojem je grofica
voljela sjediti i uživati
u pogledu na vrt. Vidjevši svu tu raskoš, Annabelle je bilo teško zamisliti da bi itko
tko je odrastao ovdje mogao silovati ženu i nakon toga joj prijetiti ubojstvom ako
ikome kaže i riječ o tome. Na polici iznad kamina u salonu stajale su uokvirene
fotografije obaju grofičinih sinova. Uskoro im je poslužen čaj, zajedno s kolačićima
punjenim džemom i tučenim slatkim vrhnjem, a grofica je nakon toga zamolila jednu
od služavki da Consuelu povede u štalu i pokaže joj konje. Pobrinula se nabaviti i
jednog ponija, ukoliko se malena želi okušati u jahanju. Vidjevši kako je njezina kći
oduševljeno skočila na noge, Annabelle se nasmiješila grofici i od srca joj se zahvalila
na ljubaznosti i pažnji.
- Puno je toga što moram pokušati ispraviti i nadoknaditi vam — iskreno je
odvratila grofica. Annabelle se blago nasmiješila. Nije ju držala odgovornom za
zlodjelo njezina sina. Consuelo je bila divno dijete, bez obzira kako je začeta, i u
skladu s tim, kako bi njih dvije uopće mogle govoriti o zlodjelu? Rekla je grofici svoje
mišljenje, a ona joj je odvratila daje zacijelo vrlo plemenita i velikodušna kad može
tako gledati na stvar. Dodala je kako njezin sin to ne zavređuje i s tugom u glasu
priznala da, unatoč majčinskoj ljubavi, nije bila slijepa da ne bi vidjela koliko je bio
raspušten i razmažen.
Malo potom izišle su u vrt i ugledale kako Consuelo, u pratnji mladoga konjušara,
upravo izlazi iz štale jašući ponija. Lice joj se presijavalo od sreće i uzbuđenja. Dijete
je, po svemu sudeći, barem što se jahanja tiče, naslijedilo bakine gene. Grofica je
upitala Annabellu bi li i ona željela jahati. S osmijehom je odvratila kako to već
godinama nije činila, ali rado bi opet sjela u sedlo, možda sljedećega prijepodneva.
Dodala je kako su raskoši poput tih nestale iz njezina života nakon što je napustila
Ameriku. Ali bilo bi lijepo ponovo jahati. U mladosti je to često činila, uglavnom
tijekom ljetovanja u Newportu.
Gledajući kako se Consuelo u pratnji konjušara udaljava od štale, spomenula je
kako razmišlja o prodaji ljetnikovca.
— Zašto bi to učinila? - upitala je grofica, glasa puna neodobravanja. - Rekla si
daje već generacijama u vlasništvu tvoje
obitelji. To je dio tvoga obiteljskog naslijeđa. Ne smiješ ga prodati.
— Nisam sigurna hoću li se ikada vratiti u Ameriku. Ta kuća već deset godina
zjapi prazna. Osim nekolicine slugu, nitko u njoj ne živi.
— Trebala bi katkada otići tamo — čvrstim glasom odvratila je grofica. — To je
također dio Consueline obiteljske povijesti. Ima pravo na nju, kao što ima pravo i na
naslijeđe obitelji svoga oca. Ne možeš je lišiti veze s njezinim korijenima. To je dio
onoga što jest i što će jednoga dana postati. Jednako je tako i s tobom.
Annabelleje pomislila kako sve to nije pomoglo Harryju da postane boljim
čovjekom, ali tu misao zadržala je za sebe. Grofica je to ionako predobro znala.
— Ne možeš pobjeći od sebe, Annabelle — nastavila je lady Winshire. - Ne
možeš zanijekati svoje podrijetlo. Consuelo mora vidjeti odakle potječe. Trebala bi je
odvesti tamo i pokaza-
— Raskrstila sam s time. Ne želim se tamo vraćati - tvrdoglavo je odvratila
Annabelle.
Lady Winshire polako je odmahnula glavom. — U zabludi si, Annabelle. Tvoja kći
tek je započela živjeti. Ne možeš je zatočiti u Parizu i reći daje to sve. Ni sebe
također. Moraš joj darovati cijeli buket, a ne samo jedan cvijet. I svoju i moju
obiteljsku povijest. To je ono što joj duguješ.
— Dobila sam izvrsnu ponudu za prodaju — ustrajala je Annabelle. — S tim
novcem mogla bih kupiti krasno imanje u Francuskoj - dodala je, pitajući se zašto to
dosad već nije učinila. Sve što je imala bila je lijepa, ali relativno skromna kuća u
Parizu. Nije se potrudila pronaći nikakvo ladanjsko imanje, a gledajući Consuelu kako
uživa u prirodi, zaključila je kako je to doista bio velik propust.
— Rekla bih da si to ionako mogla učiniti da si htjela - ispravno je zaključila
grofica. Annabelleje naslijedila brdo novca od oca, ne računajući majčinu imovinu
koja nije bila mala. Tijekom proteklih godina jedva daje išta od toga potrošila. S
obzirom na
mogućnosti, sve vrijeme živjela je prilično skromno. Imala je osjećaj da se raskošan
način života ne uklapa u njezino liječničko zvanje, ali u dobi od trideset dvije godine,
koliko će uskoro imati, zavrijedila je malo se opustiti i uživati.
 Lady Winshire s osmijehom se okrenula prema njoj. — Nadam se da ćete me
obje ubuduće češće posjećivati. S vremena na vrijeme boravim u Londonu, ali
većinom sam ovdje - rekla je pa dodala kako imanje pripada obitelji njezina
pokojnoga supruga, što je zapravo bio uvod u temu o kojoj je namjeravala
razgovarati s Annabellom kad Consuelo ne bude u blizini. Nije bila sigurna je li
možda prerano za taj razgovor, ali željela je to što prije riješiti. - U međuvremenu
sam puno razmišljala o svemu - započela je. - Consuelo je u prilično nezgodnom po-
ložaju, budući da ti i njezin otac niste bili u braku. Bojim se da bi zbog toga mogla
imati problema u budućnosti. Ne možeš joj dovijeka skrivati istinu, a jednoga dana
naći će se netko tko će joj reći. Razgovarala sam sa svojim odvjetnicima. Nema
smisla daje posvojim, ipak je ona tvoje dijete. Nažalost, Harry je mrtav pa se ne
možete vjenčati. Ali mogla bih je službeno priznati kao svoju unuku. To će na neki
način popraviti cijelu sliku, pogotovo ako bi pristala da Consuelo uz tvoje nosi i
prezime naše obitelji - oprezno je predložila. Nije željela da se Annabelle na bilo koji
način osjeća ugroženom. Dosad se pokazala prilično hrabrom, preuzevši cijeli teret
na svoja leda. Vidjevši kako se mlada žena osmjehnula, grofica je odahnula.
— Mislim daje to izvrsna zamisao — zahvalno je odvratila Annabelle. Nakon
gorkog iskustva s Antoineom, postala je puno svjesnija tog problema. Prisjećanje
kako je Consuelu nazvao kopiletom još uvijek ju je prilično peklo. - To bi znatno
pojednostavilo stvari.
— Nemaš ništa protiv? — oduševljeno je upitala grofica.
— Nipošto — s osmijehom je odvratila Annabelle. Winshirovo ime ionako je
povezivala s groficom, a ne s njezinim opakim sinom. - Mogla bi se zvati Consuelo
Worthington Winshire. Ili obrnuto, ako želite.
— Mislim da Worthington Winshire zvuči posve dobro. Ako se slažeš, reći ću
odvjetnicima da to srede — veselo je dodala.
Annabelle je kimnula i čvrsto je zagrlila. — Doista ste divni prema nama —
ganuto je dodala.
— Zašto ne bih bila? — odvratila je grofica. — Ti si jedna nadasve dobra žena.
Divna si majka, a uz sve nevolje koje su te snaš- le, uspjela si postati liječnicom. I
to, koliko sam čula, vrsnom — dodala je. Njezin liječnik diskretno se raspitao o
Annabelli kod svojih pariških kolega. — Unatoč gorkom iskustvu s mojim sinom,
oporavila si se i nisi odgojila dijete tako da mrzi svog oca ili mene. Nisam čak ni
sigurna da ga doista mrziš. Sumnjam da bih ja bila toliko plemenita da sam se našla
u tvojoj situaciji. Ugledna si, odgovorna, vrijedna i uljudna. Tijekom rata nisi se
štedjela i skrivala u kakvom zapećku. Nemaš obitelj koja bi te poduprla i sve što si
učinila, učinila si posve sama, bez ičije pomoći. Bila si dovoljno hrabra roditi
izvanbračno dijete i podignuti ga na noge. Ne pada mi na pamet ni jedna jedina
stvar koju bih ti mogla zamjeriti. U svakom si pogledu zavrijedila poštovanje i
divljenje. Zapravo, mislim da si iznimna žena i ponosna sam što te poznajem.
Začuvši njezine riječi, Annabelline oči ispunile su se suzama. Bilo je to posve
suprotno od onoga kako ju je Antoine ocijenio. — Mnogi se s vama ne bi složili —
tiho je prozborila. — Zamjeraju mi mnoge pogreške. Svi osim vas na meni vide samo
etikete koje sam zadobila tuđom krivicom — dodala je i potom joj povjerila svoju
drugu mračnu tajnu, rekavši kako se dogodilo da se razvela i zbog čega je morala
napustiti Ameriku.
Čudno, ali njezin ugled u grofičinim očima time je još više porastao. — To je
doista čudnovata priča - rekla je. Nije bila osoba koju je bilo lako iznenaditi i sve što
je osjećala nakon Annabe- lline ispovijesti bila je sućut. — Tvoj muž mora daje bio
lud ako je mislio da će samo tako moći promijeniti svoje sklonosti.
— Čini se daje bio uvjeren kako će moći, a onda se ispostavilo da ne može. Usto,
njegov prijatelj bio je stalno uz nas. Tko zna što bi bilo da nije? Josiahu je to zacijelo
sve učinilo još težim.
— Ljudskoj gluposti doista nema kraja - rekla je grofica, polako odmahnuvši
glavom. - Više od svega bio je glup ako je mislio da te neće osramotiti tako što je
zatražio razvod braka. Vjerojatno se tješio time kako to čini za tvoje dobro, ali morao
je znati da će te optužbom za preljub baciti ravno u ralje vukovima. Jednako tako
mogao te je pribiti i na križ na glavom gradskom trgu. Doista je nevjerojatno koliko
muškarci katkad mogu biti glupi i sebični. Takva šteta više se ne može lako popraviti.
Annabelle se, nažalost, morala složiti s tim.
— Moraš se uvjeriti kako ne mariš za tude mišljenje — nastavila je grofica. — Ti
znaš istinu i to je jedino važno.
— To neće spriječiti ljude da mi zalupe vrata ispred nosa — tiho je rekla
Annabelle. - A tako će se ponašati i prema Consueli.
-Je li ti doista stalo do tuđeg mišljenja? - iskreno je upitala grofica. — Ako su
toliko mizerni i uskogrudni, nisu ni zavrije- dili da se družiš s njima. Draga moja, oni
nisu dovoljno dobri za tebe i Consuelu, a ne obrnuto.
Annabelle je duboko uzdahnula i potom joj povjerila svoje najnovije razočaranje
vezano uz Antoinea. Grofica je bila osupnuta. - Kako se usudio reći ti sve to? - ljutito
je komentirala. - Doista, istina je da nema uskogrudnijih i primitivnijih ljudi od
takozvane buržoazije. Sva je sreća što nisi ostala s njim. Bila si potpuno u pravu kad
si ga izbacila iz kuće. Nije te vrijedan.
Annabelle se morala složiti s njom. U prvo vrijeme bila je razočarana što je
njihova veza pukla, ah poslije je shvatila da joj Antoine, takav kakav je, ni ne treba.
To što joj je nedostajalo bio je samo san o mužu, djeci i obitelji, za koji se nadala da
se može ostvariti. Ali nije. Bila je to samo puka iluzija. Onog trenutka kada ju je
Antoine obasuo pogrdama, njezin san pretvorio se u najgoru noćnu moru. Muškarac
kojemu je vjerovala bio je i više nego spreman tumačiti njezinu priču onako kako je
mislio da glasi, nijednoga trenutka se ne upitavši je li moguće da mu je rekla istinu.
Malo potom Consuelo im se pridružila u salonu i pršteći od veselja počela pričati
koliko je uživala u jahanju. Bila je zadivljena svime što je vidjela, a osobito nakon što
je vidjela svoju sobu,
veliku sunčanu prostoriju zidova prekrivenih svilom cvjetnog uzorka. Majčina soba
bila je jednako lijepa i otmjena. Iste večeri, za stolom, majka i baka rekle su joj da
će dobiti još jedno prezime.
-Uh, tko će to sve izgovoriti - rekla je djevojčica širom rastvorenih očiju.
Annabelle i grofica glasno su se nasmijale.
- Naviknut ćeš se - rekla je Annabelle. Više od svega, bila je zahvalna grofici na
ponudi da službeno prizna njezino dijete. Nakon toga više nikome neće pasti na
pamet Consuelo nazvati kopiletom.
Poslije večere odigrale su nekoliko partija karata, a potom su sve tri pošle na
spavanje. Consuelo je izrazila želju da te noći spava u majčinu krevetu, a čim se u
rano jutro probudila, odjurila je u štalu.
Annabelle i grofica cijeli dan provele su razgovarajući o različitim temama, od
politike do medicine i književnosti. Grofica je bila vrlo inteligentna, širokih obzora i
načitana. Njihov razgovor u mnogočemu ju je podsjetio na bliske trenutke koje je
svojedobno podijelila s vlastitom majkom. Usto, stavom kako se ne bi trebala
zamarati time što ljudi misle ili govore o njoj dala joj je podosta materijala za
razmišljanje. Tijekom vikenda, grofica ju je nekoliko puta podsjetila na to,
ponavljajući joj kako je doista iznimno dobra žena i kako se nema čega stidjeti.
Annabelle se nakon dugo vremena u društvu ugledne osobe poput nje osjećala
vrijednom i cijenjenom. Grofica se ponašala potpuno drukčije od ljudi koje je cijeli
život poznavala i koji su joj okrenuli leda proglasivši je preljubnicom. Antoineova
izdaja bila je još gora od njihove, jer gaje voljela i vjerovala mu.
Posljednjega dana objedovale su u vrtu, a Consuelina baka pripremila je
iznenađenje za unuku. Mladi konjušar pridružio im se kada je na stol stavljena
Consuelina rođendanska torta, noseći u rukama veliku kutiju za šešire povezanu
ružičastom vrpcom. I Consuelo i njezina majka bile su uvjerene daje unutra šešir, dio
jahaće opreme, koji će Consuelo nositi kad sljedeći put dođe u posjet. Ah Annabelle
je tada vidjela kako se kutija lagano trese i pretpostavivši što je unutra, osmjehnula
se. Mladi
konjušar pridržao je kutiju dok je Consuelo odmotavala vrpcu i polako podigla
poklopac. Istoga trenutka pojavila se crna njuški- ca. Bila je to mala crna kujica,
mops namreškana nosića, baš poput pasa lady Winshire. Consuelo ju je bez daha
uzela u naručje, a pasjoj je odmah počeo lizati lice. Promatrajući ih, Annabelle i
grofica nisu mogle prikriti osmijeh.
-Hvala! Prekrasna je! Kako se zove? - upitala je Consuelo nakon što je prišla baki
i zagrlila je.
— Prepustit ćemo tebi da joj nadjeneš ime, draga moja — veselo je odvratila
lady Winshire. Stara žena ni u snu se nije mogla nadati unuci, a otkad se pojavila u
njezinu životu, neopisivo ju je radovala.
Sljedećega dana, kada je došlo vrijeme rastanka, sve tri bile su pomalo tužne.
Prije nego što su sjele u automobil kojim će se odvesti do Dovera, Consuelo je
ponovno zahvalila baki na kujici kojoj još nije nadjenula ime. Bilo joj žao što odlazi
kući, ali veselila se putovanju brodom i vlakom do Pariza. Grofica je diskretno
spomenula Annabelli da će joj uskoro poslati dokumente vezane uz Consuelino
priznanje.
Stara žena stajala je ispred dvorca i mahala im sve dok ih je mogla vidjeti. Cijelim
putem do Pariza Consuelo se igrala sa psićem. Rekla je majci da je to bio najljepši
od svih rođendana koje je proslavila, a Annabelle se morala složiti s time.
Dan po povratku kući Annabelle je napisala svom opunomoćeniku da nema
namjeru prodati kuću u Newportu. Sljedećega jutra zamolila je Helenu da rezervira
karte za putovanje brodom do New Yorka. Poći će tamo u lipnju, a u Pariz će se
vratiti u srpnju. Odlučila je poslušati lady Winshire. Stara žena bila je u pravu.
26. POGLAVLJE
Trećega tjedna u lipnju, Annabelle, Consuelo i Brigitte ukrcale su se na Mauretaniju.
Bio je to isti brod kojim su njezini roditelji i Robert isplovili na svoje posljednje kobno
putovanje u Europu. To je prisjećanje za Annabellu bilo prilično mučno. Ali kada su
isplovili iz Le Havrea, danje bio lijep i sunčan, a more prilično mirno i doista nije bilo
razloga i za kakvu zabrinutost.
Mauretaniaje bila jedan od najvećih i najluksuznijih brodova. Annabelle je njome
već plovila, zajedno s roditeljima, prije šesnaest godina. Ovom prigodom rezervirala
je dvije krasne kabine, jednu do druge, na gornjoj palubi. Putnici koji su često
putovali brodom bili su oduševljeni udobnošću i prostranošću kabina na Mauretaniji,
čak i u drugoj klasi, što je doista bila rijetkost. Prva klasa bila je osobito otmjena.
Consuelo je bila izvan sebe od oduševljenja. Ali Brigitte je bila prilično nervozna
zbog plovidbe Atlantikom. Neki njezini daljnji rođaci nisu preživjeli putovanje
Tkanicom. Kako god bilo, čim su se ukrcale, počela se križati i govoriti o katastrofi
koja je zadesila Titanic. Slušajući je, Annabelle se prilično uznemirila. Posljednje što
je željela bilo je da se njezina kći uplaši prisjetivši se kako su se njezin djed i ujak
utopili. Brigitte očito nije imala namjeru poštedjeti ih jezivih detalja o kojima se
pričalo ili pisalo u novinama, poput preklinjanja ljudi koji su našli u oceanu da ih
puste u čamce.
-Je li to istina? — upitala je Consuelo zagledavši se u majku širom otvorenih
očiju. Nije mogla zamisliti da bi tako velik brod mogao potonuti. Priča o potonuću
Titanica bila joj je poznata, ali ne i pojedinosti.
- Ponešto jest - iskreno je odvratila Annabelle. — Nesreće se katkad događaju.
Ipak, ne često. Od toga je prošlo već puno,
puno vremena, a puno brodova otad je prešlo ocean bez ikakvih problema.
Mauretania već osamnaest godina plovi oceanom. Usto, na putu nećemo naletjeti ni
na kakav ledeni brijeg. Neće ih biti. Pogledaj, vrijeme je lijepo, a more je potpuno
mirno. Ovo je velik i siguran brod. Obećavam ti, sve će biti u redu - blago je rekla,
pogledom upozorivši Brigittu da prestane s tiradom.
— Titanic je bio veći i sigurniji... a Lusitana? To je također bilo strašno - ustrajala
je Brigitte. Annabelle ju je poželjela zadaviti. Kako ne razumije da plaši dijete?
— Sto je lusimanija? — upitala je Consuelo.
— Brigitte je uplašena i priča gluposti, eto što — odvratila je Annabelle,
izbjegavši odgovor. — Ne brini, odlično ćemo se zabavljati na brodu. A tek u New
Yorku! Nakon toga povest ću te da vidiš našu kuću u Newportu — napeto je dodala.
Iskreno rečeno, bila je jednako nervozna kao i Brigitte, ali iz drugih razloga. Ovoga
puta nije strahovala od potonuća broda, osobito ne otkad je zavladao mir, ali bit će
to njezin prvi posjet New Yorku nakon deset godina i strahovala je od toga što će je
tamo dočekati. Bit će primorana suočiti se s duhovima i traumama koje je ostavila
iza sebe, ali lady Winshire bila je u pravu. Consuelo je imala pravo vidjeti odakle
potječe i naučiti više o svojim precima i sjedne i s druge strane. Usto, Annabelle je
znala da se ne može dovijeka skrivati. Ionako je to već predugo činila. Rat je bio
dobar izgovor za takvo što, a nakon toga studij. Ali rat je završio prije gotovo sedam
godina, u vrijeme kad je Consuelo bila beba. Dovoljno dugo odgađala je povratak i
došlo je vrijeme da se to promjeni. To, dakako, nije značilo da bi usput trebala
slušati jezive pojedinosti o potonuću Titanica iz usta Consueli- ne dadilje. Hvala joj
lijepa na tome, ali to ih doista ne zanima. Kratko i jasno to joj je dala do znanja
istoga trenutka kada je Consuelo otrčala pogladiti psa jedne putnice. Puno je ljudi
putovalo sa psima, a na brodu je bilo i mnoštvo djece s kojom se Consuelo mogla
igrati.
Zamolivši Brigittu da raspakira stvari, pozvala je Consuelu da pođu u
razgledavanje broda na kojem je, između ostaloga,
bio i bazen, blagovaonica golemih razmjera, kockarnica pa čak i prostor za čuvanje
pasa. Coco, kako je Consuelo nazvala svoga malog mopsa, ostao je s Helenom, koja
nije imala ništa protiv toga da ga pričuva tijekom njihova odsustva. Obožavala je tog
malog psića.
 Kad se brod otisnuo iz luke, sve tri stale su uz ogradu i promatrale kako se
francusko tlo polako udaljava od njihova pogleda. Consuelo ju je potom počela moliti
da podu igrati mini golf i Annabelle joj je obećala da će popodne odigrati s njom
nekoliko partija. Iste večeri pošle su na objed u impozantnu brodsku blagovaonicu.
Za razliku od putovanja na koje se uputila prije deset godina, ovo je bilo posve
drukčije. Tada je jedva izišla iz kabine i sve se vrijeme brinula što je čeka po dolasku
na odredište. Jedino što je željela bilo je pobjeći od ljudi koji su je ocrnili, istih onih
kojima se sada, nakon deset godina, vraćala.
Sve je bilo dobro, dok trećega dana nije ugledala stariji bračni par koji je igrao
mini golfs djevojkom i mladićem, koji su im po svemu sudeći bili kći i sin. Annabelle
nije promaklo kako zure u nju. Držeći Consuelu za ruku, prošla je pokraj njih,
pretvarajući se da ih ne vidi. Budući daje sve vrijeme živahno razgovarala s kćeri,
nisu joj mogli predbaciti da ih namjerno ignorira. Izgledalo je kao da ih doista nije
opazila. Žena i muškarac koji su zurili u nju bili su znanci njezinih roditelja. Zastavši
uz ogradu, nedaleko od njih, začula je kako žena ispod glasa govori mužu o njoj. -
Bila je udata za Josiaha Millbanka... zacijelo se sjećaš... kći Arthura Worthingtona...
bio je to strašan skandal... pobjegla je s nekim muškarcem u Francusku...
Dakle, to je ono što su mislili, zaključila je Annabelle, kratko zadrhtavši od ljutnje.
Gore od svega, još uvijek je nisu zaboravili. Pitala seje li tako sa svima. Doista je
služila doživotnu kaznu. Nikada neće biti oslobođena niti će ikada dobiti zadovoljštinu
zbog svih okrutnosti koje je doživjela. Zauvijek će ostati prezrena.
Taj ogavni trač, kako je pobjegla u Francusku s ljubavnikom, doista ju je šokirao.
Istoga trenutka poželjela je pobjeći u kabinu i više ne izlaziti iz nje. Tada se sjetila
riječi lady Winshire.
»Podigni glavu, Annabelle. Ti si dobra žena. Nemaš se čega stidjeti. Ne budi
opterećena time što govore o tebi, njihovo mišljenje nije važno.«
Razmislivši o tome, morala je priznati daje grofica do izvjesne mjere bila u pravu.
Doista se nije imala čega stidjeti, ali unatoč tomu, nije joj bilo nevažno što drugi
misle o njoj. Nije željela da misle kako je kriva za propast braka s Josiahom i iz dna
duše mrzila je etikete koje su joj prišivali. Nije bila preljubnica niti je upropastila svoj
brak. Sve vrijeme bila je vjerna i odana suprugu. Bila je dobra žena, kako onda, tako
i sada. Razvedena ili ne, ništa se nije promijenilo. Napokon, nakon svih tih godina,
koga je uopće bilo briga zašto je otišla u Europu ili s kim? Nitko od njih nije bio uz
nju da bi joj u najgorim trenucima pružio bilo kakvu potporu, makar i samo stisak
ruke ili koju lijepu riječ. Život bi joj u tom slučaju zacijelo bio znatno lakši. Ali daje
bilo tako, nikada ne bi otišla u Europu i postala liječnicom niti bi imala Consuelu.
Kako god bilo, u Ameriku se vraćala kao pobjednica, a ne kao gubitnica.
Poslije, kada se zajedno s kćeri vraćala iz još jednoga obilaska prostora u kojem
su bili smješteni psi, ponovo je naletjela na isti par, ali ovoga puta pogledala je ženu
ravno u oči i kimnula joj na pozdrav. U sivom svilenom kostimu skrojenom po pariš-
koj modi i odgovarajućem šeširiću, Annabelle je izgledala više poput otmjene
Francuskinje nego Amerikanke. Istoga trenutka ženino lice ozarilo se prijetvornim
osmijehom. Glasno ju je pozdravila, glumeći srdačnost.
-Nebesa, Annabelle, jesi li to ti? Drago mi je što te vidim nakon svih tih godina.
Kakve li krasne djevojčice! Je li to tvoja kći? Mora da jest, iste ste. Je li i tvoj suprug
na brodu?
-Nije — odvratila je Annabelle uljudno se rukujući s oboje. - Udovica sam. Ovo je
moja kći, Consuelo Worthington Win- shire - dodala je, predstavivši kćer. Consuelo,
odjevena u lijepu haljinu s volanima, sa šeširićem na glavi i bijelim rukavicama,
uljudno se naklonila poput princeze.
-Aaah... kako je to lijepo... nazvala sije po svojoj majci. Bila je doista iznimna
žena. Živiš li još uvijek u Francuskoj?
- Da - hladno je odvratila Annabelle. - U Parizu.
-Nikada ne dolaziš u New York? Nismo te vidjeli već stoljećima.
- Ne. Tek sada sam se odlučila na put — odvratila je Annabelle. Zbog dvoličnih
ljudi poput vas, koji prišivaju etikete i šire glasine, zamalo je dodala.
-To je doista nevjerojatno. Sto je s tvojom kućom u New- portu?
- Uskoro ćemo otići onamo. Željela bih je pokazati kćeri.
- Prije toga malo ćemo se zabavljati u New Yorku - rekla je Consuelo. Malena je
govorila engleski s izrazitim francuskim naglaskom, što je bilo prilično simpatično.
Annabelle se nasmiješila pa im kimnula na pozdrav u namjeri da zajedno s kćeri
produži svojim putem. Ako već ništa drugo, žena je barem razgovarala s njom. I
barem se pretvarala daje ljubazna, bez obzira što mislila ili govorila iza njezinih leda.
U odnosu na situaciju od prije deset godina, bio je to velik napredak. Tada su svi
okretali glavu od nje i nikome nije bilo ni na kraj pameti obratiti joj se i jednom
jedinom riječju.
-Možda se vidimo u Newportu - rekla je žena, odmjeravajući njezin otmjeni
kostim i Consuelinu lijepu haljinu. - Sto radiš u Parizu? — upitala je, ne obazirući se
na Annabellinu namjeru da se udalji. Bilo je očito da želi doznati što je više moguće
detalja iz njezina života, tako da po povratku u New York može širiti tračeve. Nije to
mogla prikriti. Pogled kojim ju je odmjeravala bio je previše znatiželje/n. Annabelle
je znala da joj nije promakao ni veliki smaragdni prsten koji je nosila na ruci uz
vjenčani, onaj koji je sama kupila prije Consuelina rođenja i nikada ga nije skinula.
- Liječnica sam — s osmijehom je odvratila Annabelle. Prisje- tivši se grofičinih
riječi, malo je nedostajalo da prasne u smijeh. Ti ljudi bili su tako sitni i beznačajni,
obični jadn ici koji kopaju po smeću u potrazi za biserima kojima će razveseliti druge
jadnike, poigravajući se s ugledom ljudi koji vrijede deseterostru- ko više od njih.
— Doista? Pa to je zbilja fantastično — u dahu je izgovorila žena, očiju
raskolačenih toliko daje Annabelle pomislila kako će joj zacijelo ispasti iz duplji. —
Kako ti je to uspjelo?
Annabelle se blagonaklono nasmiješila. — Nakon smrti supruga pošla sam na
studij medicine.
— Je li i on bio liječnik?
— Nije — odvratila je Annabelle. Nije bio ni liječnik ni njezin suprug, ali potonje
joj nije željela priznati. - Consuelin otac bio je grof Winshire. Poginuo ju u ratu,
nedaleko od Ypresa - rekla je. To je barem bila istina. Ostalo je se ionako nije ticalo.
Bila udata za njega ili ne, to nije moglo umanjiti njezinu vrijednost i vrijednost onoga
što je u međuvremenu postigla.
— Razumijem — kimnula je žena glumeći sućut. Unatoč svemu, bila je znatno
više impresionirana nego što je to željela priznati. Jedva je čekala da sve što je
upravo čula ispriča svojoj kćeri, djevojci koju je Annabelle površno poznavala, što
očito nije bilo ni najmanje važno. Upravo se zabavljala igranjem mini golfa sa svojim
bratom i prijateljima. U međuvremenu se toliko udebljala da ju je Annabelle jedva
prepoznala.
— Tko su ti ljudi? — upitala je Consuelo čim su se udaljile.
 — Znanci mojih roditelja — odvratila je Annabelle. Sve u svemu, već dugo se
nije tako dobro osjećala. Rana koju joj je An- toine zadao bila je duboka. Oni koji su
je ranili prije njega, također se nisu trudili biti nježni. Ipak, činilo se da njihovi ubodi
više nemaju istu snagu.
— Nije mi se svidjela — rekla je Consuelo. — Ima zle oči.
Annabelle se nasmijala. — I zla usta — rekla je. — Poznavala sam
puno ljudi poput nje.
-Jesu li u New Yorku svi takvi? — zabrinuto je upitala Consuelo.
— Nadam se da nisu - s osmijehom je odvratila Annabelle. - Ali ne idemo tamo
zbog njih, nego zbog nas.
Annabelle više nije imala namjeru stajati po strani i skrivati se od ljudi. New York
i Newport nije bio njihovo vlasništvo da bije mogli istjerati. Imala je svoj život, svoju
ordinaciju, pacijente i svoje dijete, cijeli svoj mali svijet. Jedino što je u njemu
nedostajalo bio je muškarac, ali ukoliko je to značilo da mora pristati na poniženja i
omalovažavanje, radije će biti sama. Nije joj trebao »oprost« muškarca poput
Antoinea ni bilo čiji drugi. Ako nije zaslužila povjerenje i poštovanje, u redu. Sto se
nje tiče, bilo je dobro i ovako.
Plovidba Atlantikom pretjecala je bez ikakvih problema. Annabelle i Consuelo sve
vrijeme odlično su se zabavljale. Odlazile su na objed u glavnu blagovaonicu, a kad
ih je kapetan jednom pozvao za svoj stol, Annabelle je uljudno odbila. Nije željela
biti u središtu pozornosti ni postati metom ogovaranja sitnih duša i licemjera poput
znanaca njezinih roditelja.
Kada su se uz pomoć tegljača počeli primicati njujorškoj luci, Annabelline oči
ispunile su se suzama. Ugledavši Kip slobode kako ponosno stoji na otoku, grlo joj se
stisnulo od ganuća. Bio je to doista dirljiv trenutak. Pokazala je kćeri Ellis Island i
ispričala joj kako je tu volontirala u bolnici za useljenike prije nego što je postala
liječnicom, dodavši kako u to vrijeme nije mogla ni sanjati da će takvo što uopće biti
moguće.
— Ali, zašto, mama? Zašto nisi mogla ni sanjati da ćeš postati liječnicom? -
zbunjeno je upitala Consuelo. To što je njezina majka liječnica činilo joj se
najnormalnijom stvari na svijetu. I sama je željela isto i nije mogla razumjeti zbog
čega to ne bi mogla ostvariti.
— Zato jer nije bilo uobičajeno da se žene bave tim zanimanjem. Još uvijek je
tako. Općenito se misli kako se žena treba udati, roditi djecu i potom ostati kod kuće
i brinuti se za obitelj.
-Zar to ne bi mogla i kad bi radila? — upitala je mala mudrica.
-Ti ćeš zacijelo moći - odvratila je Annabelle, svrnuvši pogled na Kip slobode,
ženski lik koji je uspravno stajao na otoku, kao vječni podsjetnik da svjetlo slobode
neće nikada biti ugašeno. Čak i ako zatvoriš oči ili ga ne vidiš, ono svejedno tinja u
svakom ljudskom biću, ženi i muškarcu, bogatome ili siromašnome. Sloboda pripada
svima. Pa i Annabelli.
— Što bi bilo da si se udala za Antoinea? Ili za nekoga drugog. Bi li prestala
raditi? - upitala je Consuelo zamišljeno se zagledavši u majku.
— Ne bih - hladno je odvratila Annabelle. Od pomisli na Antoinea dizao joj se
želudac. Nikada mu neće oprostiti što je njezino dijete nazvao kopiletom. Ni išta
drugo od onoga što je rekao.
Po silasku s broda Annabelle je unajmila dva taksija za prijevoz do Plaze, hotela u
kojem je rezervirala smještaj, jedan za njih dvije, a drugi za prtljagu. Iz hotela se
pružao lijep pogled na park, a nalazio se nedaleko od kuće u kojoj je nekada živjela.
Bila je prilično zaprepaštena kada je otkrila koliko se New York u međuvremenu
promijenio. Posvuda su iznikle nove građevine, a gužva je bila znatno veća nego
prije. Consuelo je bila očarana svime što je vidjela. Jedva je čekala da se smjeste i
ručaju, tako da što prije mogu poći u obilazak grada.
Annabelle se ni uz najbolju volju nije uspjela othrvati želji da prije svega pođe
pogledati kuću u kojoj je odrasla. Morala ju je vidjeti. Izgledala je lijepo kao i prije,
ali preko svih prozora bile su navučene zavjese. Stanari su očito bili odsutni, možda
na odmoru, budući da je bilo ljeto. Nekoliko dugih minuta šutke je stajala pred njom,
držeći Consuelu za ruku.
— Tu sam provela cijelu mladost - tiho je rekla, zamalo dodavši »dok se nisam
udala«. Ali, na vrijeme se zaustavila. Consuelo nije imala pojma o njezinu braku s
Josiahom. Nije joj to namjeravala zatajiti. Jednog dana će joj reći, ali ne sad.
— Sigurno si bila jako tužna kada su tvoj otac i brat umrli — suosjećajno je rekla
Consuelo, kao da se nalaze na groblju. Na neki način, tako je i bilo. Bilo je to groblje
svih uspomena. Njezina majka umrla je u toj kući. A njezina smrt bila je početak
kraja njezina dotadašnjeg načina života.
— Tvoja baka živjela je ovdje sve do svoje smrti.
— Kakva je bila? Je li bila dobra? - znatiželjno je upitala Consuelo.
—Jako dobra — osmjehnula se Annabelle. — I vrlo lijepa. Kao i ti. Bila je
neizmjerno draga i plemenita. Jako sam je voljela.
— Sigurno ti strašno nedostaje - tiho je rekla Consuelo.
— Da - priznala je Annabelle, prisjetivši se jutra kada je čula za potonuće
Titanica i dana kada je njezina majka umrla. Ali bilo je i lijepih uspomena, osobito u
djetinjstvu, kada se sve činilo lakim i jednostavnim. Živjela je poput princeze,
okružena ljubavlju i pažnjom ljudi koji su je čuvah od svakoga zla. Činilo se daje sve
protekle godine morala otplaćivati taj dug, ali nadala se daje napokon otplaćen.
Dok su se polako udaljavale, Annabelle je pripovijedala kćeri o svom prvom balu i
drugim radosnim trenutcima, a potom ju je odvela u očevu banku, gdje ju je
predstavila nekolicini ljudi koje je poznavala. Pri svakom upoznavanju Consuelo se
pristojno naklonila i rukovala poput prave male dame. Krajem popodneva vratile su
se u hotel pa sišle u Palm Court na čaj. Ugođaj je doista bio čaroban, s mnoštvom
otmjenih ljudi koji su međusobno čavrljah uživajući u popodnevnoj šalici čaja pod
golemom ostakljenom kupolom. Dame su bile u gizdavim, pomodnim toa- letama, s
ekstravagantnim šeširima na glavi i urešene posebno odabranim komadima nakita.
Consueli se New York prilično svidio, a Annabelle je bila veselija nego što je
očekivala. Bilo je lijepo vratiti se kući i pokazati kćeri gdje je i kako živjela. Grofica
Winshire bila je u pravu. Bio je to neizbrisiv dio njezina života, a Consuelo je imala
pravo vidjeti odakle potječe. Tjedan dana provele su u gradu, a za to vrijeme
Annabelle nije susrela nijedno poznato lice. Doduše, bilo je to posljednje za čime bi
žudjela. Krajem tjedna uhvatila ju je želja da što prije pođu u Newport. Consuelo će
tamo zacijelo uživati, baš poput nje dok je bila njezine dobi. Neovisno o burnom
društvenom životu, priroda i plaže bili su prekrasni, a ti sadržaji Annabelli su bili
znatno privlačniji od kraćenja vremena s vlasnicima brojnih ljetnikovaca.
Odjavivši se iz Plaze, pošle su na vlak kojim su se odvezle do Bostona, gdje ih je
William, stari sluga, na željezničkoj postaji dočekao u jednom od starih automobila
njezinih roditelja. Čim ih je ugledao, oči su mu se orosile suzama. Naklonivši se Con-
sueli, rekao je da se veseli što je upoznao mladu damu, a ona je
bila oduševljena poštovanjem koje joj je iskazao. Bilo joj je žao što se rasplakao pa
je stala na prste i poljubila ga. Njezina majka također gaje zagrlila, očiju punih suza.
Iz pisama koje je Anna- belle redovito slala Blanche, posluga je znala za Consuelu,
ali priča o njezinu ocu nije im bila potpuno jasna. Nisu znali tko je ni kada se točno
udala i jedino što su uspjeli shvatiti bilo je da je poginuo kratko nakon vjenčanja.
— Kao da gledam vas kada ste bili tih godina - ganuto je rekao William
zagledavši se u Consuelu. - Pomalo je nalik vašoj majci — dodao je i potom im
pomogao da uđu u automobil. Svih sedam sati, koliko je trajala vožnja do Newporta,
Consuelo nije prestala gledati kroz prozor i komentirati sve što je vidjela. Imala je
stotinu pitanja, ali William je na svako od njih strpljivo odgovarao. Promatrajući
okolicu Annabelle se ponovo začudila koliko se sve promijenilo, ali sam grad bio je
jednako dostojanstven kao i prije. Kada su se napokon zaustavili pred ljetnikovcem,
Consueline oči raširile su se od iznenađenja. Kuća i imanje bili su znatno veći nego
što je očekivala, a ijedno i drugo izgledali su čarobno.
— Velika je gotovo kao bakina — rekla je, zadivljeno promatrajući golemu
građevinu. Annabelle se osmjehnula. Sve je izgledalo isto kao i prije. Na trenutak joj
se učinilo kao da se vratila u prošlost.
— Ni približno - odvratila je. — Tvoja baka živi u dvorcu. Ali, provela sam ovdje
mnoga lijepa ljeta — dodala je. Izuzev posljednjega, pomislila je. Znala je da će
dolazak ovamo ponovo oživiti bolna sjećanja na Josiaha i strašan kraj njihova braka.
Ali nije sve bilo toliko crno. Početak je bio lijep i prepun nade. Sada, u dobi od
trideset dvije godine, puno toga bilo je iza nje, ali ovo je još uvijek bio njezin dom.
Činije vidjela da su stigli, Blanche je u pratnji ostalih slugu istrčala iz kuće. Očiju
punih suza zagrlila je svoju mladu gospodaricu, a potom i Consuelu. — Ista si majka
— s osmijehom je rekla pa svrnula pogled na Annabellu. — Sada ste liječnica — za-
divljeno je rekla. Još uvijek nije mogla povjerovati u to. Kao ni u to da se napokon
vratila. Svi su bili uvjereni daje nikada više
neće vidjeti i na smrt uplašeni da će prodati kuću, koja je svima njima s vremenom
postala dom. Sve u što je Annabelle pogledala bilo je lijepo, uredno i savršeno
održavano. Kuća i imanje izgledali su kao da ih je napustila jučer, a ne prije deset
godina. Od njezina odlaska prošla je cijela vječnost, ali sve je bilo potpuno isto.
Prolazeći hodnikom pokraj majčine nekadašnje spavaonice, srce joj se ponovo
stisnulo od tuge. Odlučila se smjestiti u jednu od soba za goste, a Consuelo će
boraviti u njezinoj bivšoj sobi, gdje se može igrati s Brigittom. Ionako će većinu
vremena provoditi vani. Kao i sva djeca njezinih godina, jedva je čekala da pode na
plivanje. Annabelle joj je obećala da će poći na plažu čim se raspakiraju.
Ubrzo je ispunila obećanje, a dok su se spuštale prema obali, rekla je kćeri kako
je upravo na tom mjestu naučila plivati. Consuelo je preplivala još dok su bili u Nici.
— Voda je ovdje hladnija - zaključila je malo potom, ali to je nije spriječilo da
uživa u plivanju. Majka i kći uživale su u ljuljuš- kanju na valovima i šetnji plažom, a
po povratku kući, Annabe- lle je prepustila Brigitti daljnju brigu o njoj. Željela je
sama poći u šetnju i obići mjesta uz koje su je vezale uspomene koje nije htjela ni s
kime podijeliti. Ali kad je izlazila iz kuće, Consuelo je dotrčala za njom i nije imala
srca reći joj da se vrati. Otkrivanje majčina svijeta doista ju je veselilo. Ovdje je sve
bilo toliko drukčije nego u njihovoj maloj udobnoj pariškoj kući. U odnosu na nju,
Annabelli se odjednom sve činilo ogromnim, a njezinoj kćeri posebno.
Kuća koju je željela vidjeti nije bila daleko. Došavši do nje, prilično se iznenadila
vidjevši kako je zapuštena. Grane drveća nisu bile podrezane, a vrt je bio obrastao
korovom. Kapci na prozorima bili su čvrsto zatvoreni i posvuda je vladao dojam na-
puštenosti. U razgovoru s Blanche doznala je kako je kuća prije dvije godine
prodana, ali djelovala je kao da u njoj već godinama nitko ne živi. Bio je to Josiahov
ljetnikovac, kuća u kojoj su njih dvoje proveli mnoge lijepe trenutke. U njoj je Josiah
podijelio i mnoge lijepe trenutke s Henryjem, ali nije sada željela
razmišljati o tome. Izbacila je Henryja iz misli i usredotočila se samo najosiaha.
—Jesi li poznavala ljude koji su ovdje živjeli? — upitala je Consuelo. Po tužnu
izrazu majčina lica zaključila je kako joj je ta mračna napuštena kuća ne neki način
važna.
—Jesam — tiho je odvratila Annabelle. Na trenutak joj se učinilo kao daje
osjetilaJosiahovu blizinu. Gdje god daje, nadala se da je napokon miran. Trebalo joj
je dugo da mu oprosti i napokon je uspjela. Učinio je najbolje što je znao i mogao.
Na određeni način, doista ju je volio. Kao i ona njega. Sjećanje na njihov brak nije ju
boljelo niti je izazivalo gorčinu poput pomisli na vezu s Antoineom. Ožiljci od rane
koju joj je Josiah zadao odavno su zacijelili, za razliku od potonjih.
— Jesu li i oni umrli? - upitala je Consuelo. Sudeći po tome kako je kuća
izgledala, bio je to logičan zaključak.
—Jest, umrli su.
— Jeste li bili dobri prijatelji? - raspitivala se Consuelo, zbunjena majčinim
izgledom. Djelovala je prilično potreseno. Dugi trenutak Annabelle nije rekla ni riječ.
Pitala seje li došlo vrijeme da kćeri ispriča taj dio svoje prošlosti. Nije joj željela
lagati. To što je bila primorana lagati o braku s njezinim ocem bilo je i više nego
dovoljno. Jednoga dana reći će joj istinu i o tome. Doduše, neće joj reći da ju je
silovao, ali priznat će joj da nisu bili vjenčani. S obzirom da ju je lady Winshire
službeno priznala kao unuku, takvo što bilo bi doista prilično mučno i teško
objašnjivo.
— Ta kuća pripadala je muškarcu koji se zvao Josiah Millbank — tiho je
progovorila, kružeći pogledom po zapuštenom vrtu. - Bila sam s njim u braku.
Vjenčali smo se tu, u Newportu, kad sam imala devetnaest godina - rekla je pa
pozvala kćer da sjednu na stari panj u blizini. Sirom otvorenih očiju, malena je čekala
da nastavi.
— Bili smo u braku dvije godine. Dobro smo se slagali. Josiah je doista bio divan
prema meni i jako sam ga voljela — rekla je, želeći kćeri dati do znanja da nije sve u
njezinu braku bilo loše.
— Što mu se dogodilo? — tiho je upitala Consuelo, zgranuta činjenicom da su svi
važni ljudi u životu njezine majke mrtvi. Činilo se daje izgubila sve koje je voljela.
—Jako se razbolio i zaključio kako bi bilo bolje da se razvede - mo. Budući daje
znao da neće ozdraviti, držao je kako bi bilo pošteno prema meni da me oslobodi
prije svoje smrti. Stoga se razveo od mene i otišao u Meksiko.
— Ali, zar ga nisi željela njegovati i biti uz njega kad je već bio toliko bolestan? -
zaprepašteno je upitala Consuelo.
Annabelle se tužno osmjehnula. - Naravno, predložila sam mu to, ali odbio je.
Nije to želio. Mislio je kako čini najbolje za mene, jer bila sam jako mlada, puno
mlada od njega. Po godinama, mogao mije biti otac. Držao je da bih se trebala udati
za nekoga mladog i zdravog muškarca i imati djecu s njim.
— Za nekog poput mog oca - ponosno je rekla Consuelo, ali trenutak potom,
rastužila se. - Ali, i on je umro — tiho je dodala. Bilo je to dosta tužno i unatoč tome
što joj je bilo samo sedam godina, Consuelo je mogla shvatiti koliko je njezinoj majci
bilo teško probijati se kroz život i napokon postati liječnicom.
— Kako god, razveo se od mene i otišao u Meksiko — nastavila je, prešutjevši
dio koji se odnosio na Henryja. Bilo je to nešto što njezina kći nije trebala znati. —
Čim su ljudi doznali za to, bili su zgranuti. Svi redom pomislili su da sam učinila nešto
loše. Josiah, moj muž, nije nikome rekao daje bolestan, a ni ja. Stoga su zaključili da
me ostavio jer sam u nečemu pogriješila. Ružno su se ponijeli prema meni i zbog
toga sam bila vrlo tužna. Otišla sam u volontirati u Francusku. Tamo sam srela tvog
oca i dobila tebe. I otada nas dvije živimo sretno i veselo — s osmijehom je završila,
uhvativši Consuelu za ruku. Bila je to prilično dotjerana verzija dogadaja, ali
dovoljna. Najvažnije od svega bilo je da njezin brak sjosiahom više nije bio tajna.
Učinila je što je trebalo. Annabelle je bila sita skrivanja i tajni. Usto, kao i uvijek, bila
je poštena prema Josiahu.
— Ah mamice, zašto su se ljudi ponašali ružno prema tebi kada je on otišao, a
ne ti? — upitala je Consuelo kojoj se sve to činilo jezivo nepoštenim.
— Zato jer nisu znali što se zapravo dogodilo. Nisu to mogli shvatiti. Iz tog
razloga počeli su izmišljati svakakve priče i govoriti loše o meni.
— Zašto im onda nisi rekla istinu? — ustrajala je Consuelo. Bilo je to nešto što
joj nikako nije išlo u glavu.
—Josiah nije želio da itko dozna za njegovu bolest — kratko je odvratila
Annabelle. Doduše, bilo bi točnije reći kako nije želio da itko dozna da ju je dobio. O
Henryju Orsonu da se i ne govori.
— Bilo je to zbilja glupo od njega — rekla je Consuelo, okr- znuvši pogledom
praznu kuću.
-Jest.
-Jesi li ga ikada više vidjela?
Annabelle je odmahnula glavom. — Nisam. Umro je u Meksiku. Ja sam tada već
bila u Francuskoj.
-Jesu li ljudi ikada doznali istinu? - zamišljeno je upitala Consuelo. Taj dio priče
nije joj se nikako svidio. Pomisao da se netko ružno ponašao prema njezinoj majci
bila joj je prilično mrska. Sigurno je bila jako tužna zbog toga. Izgledala je tužno čak
i dok je samo pričala o tome.
— Nisu. Otada je prošlo puno vremena — odvratila je Annabelle.
— Hvala ti što si mi to ispričala, mamice — ponosno je rekla Consuelo.
— Oduvijek sam ti namjeravala reći. Čekala sam da malo na- rasteš, tako da
možeš shvatiti.
— Zao mije što su ljudi bili zli prema tebi - tiho je rekla Consuelo. - Nadam se da
više neće biti.
Ali Antoine je nedavno bio zao prema njoj. I ne samo zao nego i okrutan. Bila je
to najgora moguća izdaja koju je Annabelle mogla zamisliti. Uspio je otvoriti njezine
stare rane. Ali razgovor s lady Winshire prilično joj je pomogao. Napokon je bila u
stanju vidjeti Antoinea u pravom svjetlu. Doista je bio sitna i jadna duša ako je nije
mogao voljeti unatoč njezinoj prošlosti. Ona to njemu nikada ne bi učinila. Bila je
iznad toga.
— Nije važno. Imam tebe i to mije dovoljno — rekla je Annabelle. Bila je to čista
istina. Osim Consuele, nitko joj nije trebao.
 Ustale su i pošle natrag prema svojoj kući. Sljedeća tri tjedna plivale su,
zabavljale se i činile sve one stvari u kojima je Annabelle uživala u djetinjstvu, a
morala je priznati da još uvijek uživa.
Posljednjega tjedna njihova boravka uputila se s Consuelom na ručak u Country
Club. Bila je to jedna od onih stvari koje su činile kada su se željele ponašati poput
pravih dama. Dotad je Annabelle uporno izbjegavala sva mjesta na kojima je mogla
sresti nekoga poznatog. Najčešće su se držale po strani i provodile puno vremena u
šetnjama prirodom ili na imanju, koje je bilo dovoljno veliko za sve sadržaje koji su
ih zanimah. Ali tog puta, odlučile su izići, što je doista bilo vrlo hrabro od Annabelle.
Poslije ručka, pri izlasku iz restorana, Annabelle je ugledala krupnu, zajapurenu
ženu s djetetom na boku i šestero drugih koji su skakali oko nje. Izgledala je prilično
iscrpljeno i nervozno. 1 )adilja ju je slijedila u stopu pokušavajući umiriti djecu, ali
bez osobita uspjeha. Krupna žena izderala se na jedno od njih istodobno
pokušavajući ispraviti nakrivljeni šešir dok je dijete obješeno o njezinu boku na sav
glas vrištalo. Opći dojam bio je kao u cirkusu. Tek kada joj se približila, Annabelle je
prepoznala Hortie. Zaprepaštene, obje su zastale i zagledale se jedna u drugu.
— Annabelle... što ti radiš ovdje? — upitala je Hortie, očito pomislivši kako joj tu
nije mjesto. Trenutak potom pokušala je umanjiti nelagodu nervozno se nasmijavši.
Consuelo se napeto zagledala u nju, namrštena čela. Hortie je nije ni pogledala,
samo je uporno zurila u njezinu majku, s izrazom kao daje ugledala duha.
— Ljetujem s kćeri u svojoj kući - s osmijehom je odvratila Annabelle. Vidjevši je
u takvu stanju, malo je nedostajalo da kaže kako iskreno suosjeća s njom. — Vidim
da se plan o nogometnoj momčadi ostvaruje — našalila se. Hortie je zakolutala
očima. Na trenutak je izgledala poput stare, dobro poznate Hortie koju je Annabelle
toliko voljela i nikada je ne bi odbacila.
— Ponovo si se udala? — znatiželjno je upitala Hortie, pogledom okrznuvši
Consuelu.
- Udovica sam — kratko je odvratila Annabelle.
- I liječnica — ponosno je izjavila Consuelo.
-Je li to istina? — začudila se Hortie pozorno se zagledavši u Annabelle. Bilo je to
doista zadivljujuće, ali s druge strane, zašto ne? Annabelle je oduvijek voljela
medicinu.
-Jest. Živimo u Parizu.
- Tako sam i ja čula. Govori se da si bila pravi heroj u ratu.
Annabelle se morala nasmijati. — Teško. Kao studentica, radila
sam pomoćne poslove poput prijevoza ratnika s bojišta. Nema u tome ničega
herojskog.
- Meni zvuči prilično herojski — odvratila je Hortie, dok su djeca uporno skakala
oko nje, vrišteći na sav glas. Dadilja ih je pokušala umiriti, ah ponovo bez osobita
uspjeha. Hortie se nije trudila ispričati za svoje ponašanje prije deset godina niti je
rekla da joj je Annabelle nedostajala, ah nije ni trebala. To joj se vidjelo u očima. -
Do kada ostaješ? - sjetno je upitala.
- Odlazim za nekoliko dana — odvratila je Annabelle, na trenutak pomislivši da
će je pozvati k sebi ili reći da će svratiti k njoj. Ali nije. Znala je da James to nikada
ne bi dopustio. Annabelle bi mogla loše djelovati na njegovu ženu. Raspuštenice op-
tužene za preljub nisu bile dobrodošle u njihovoj kući, iako su priče koje su kružile o
njemu bile znatno gore.
 Annabelle je zamalo rekla kako joj je nedostajala, ah suzdržala se. Bilo je
prekasno. Ipak, susret s njom prilično ju je rastužio. Hortie je izgledala mlohavo i
iscrpljeno. Nije se dobro nosila s godinama. Lijepa djevojka koju je Annabelle
poznavala, potpuno je nestala, pretvorivši se u umornu sredovječnu ženu okruženu
jatom neposlušne djece. Uzdahnuvši, pomislila je kako će joj svejedno nedostajati.
Taj susret doista ju je iznenadio. Kratko su se zagrlile i pozdravile. Annabelle i
Consuelo potom su bez riječi izišle iz restorana. Nastavile su šutjeti sve do kuće i tek
kada su sjele u salon, Consuelo je prekinula tišinu. - Ta žena s kojom si se srela... je
li i ona govorila loše o tebi?
- Moglo bi se reći. Zajedno smo odrasle i bile smo najbolje prijateljice. Ne
zamjeram joj, ljudi katkad čine bedastoće - s osmijehom je odvratila. — Šteta, jer
bile smo poput sestara.
— Ružna je - izjavila je Consuelo demonstrativno prekriživši ruke na prsima. Bila
je prilično ljuta zbog toga što majka brani prijateljicu. — I debela je.
Annabelle se glasno nasmijala. — Bila je prilično zgodna kao djevojka. Rodila je
puno djece.
— I djeca su joj ružna. I prave previše buke — rekla je Consuelo iskosa
pogledavši majku.
— Tako je to kad imaš puno djece - filozofski je zaključila Annabelle. Ali istina je
bila da Hortie nikada nije znala s djecom, čak ni dok je imala jedno ili dvoje. Čini se
daje James pod svaku cijenu odlučio praviti joj jedno dijete za drugim.
Ostatak njihova odmora u Newportu prošao je bez novih uzbuđenja. Uživale su u
svakom danu, a osjećaj da više nije stranac ili uljez 11 vlastitoj domovini zagrijao je
Annabellino srce. Kako god bilo, vrijeme povratka se približilo i dok su pakirale stvari,
Consuelo je izjavila kako bi voljela ponovo doći. 1 Annabelle je pomislila isto. Bilo joj
je doista drago što nije prodala kuću. Lady Winshire bila je u pravu. Kao i u
mnogočemu drugome. Otkad ga je stavila, Annabelle više nijednom nije skinula nje-
zin smaragdni prsten. U međuvremenu joj je prilično prirastao srcu. Bio je to znak
njihove bliskosti i povjerenja.
— Bilo bi lijepo kad bismo ovdje svakoga ljeta proveli nekoliko tjedana. Možda i
cijeli mjesec. Sto misliš o tome? - upitala je Annabelle, čekajući da Brigitte zatvori
njihove putne torbe.
— Mislim da bi to bilo krasno, mamice — rekla je Consuelo, lica ozarena
osmijehom.
— U potpunosti se slažem — odvratila je Annabelle. Budu li svake godine
dolazili, veza s njezinom domovinom neće biti prekinuta, a to je bilo važno i za
budućnost njezine kćeri. S vremenom, situacija će se popraviti. Osjetila je to već i
tijekom toga boravka. Ljudi jednostavno zaboravljaju. Čak i ako budu govorkali o
njoj, riječi će izgubiti oštricu. Nakon toliko godina, stari skandali lako padaju u
zaborav i prestaju biti zanimljivi. Tko bi se zamarao nečim što se tako davno
dogodilo? Usto, to joj ionako više nije bilo pretjerano važno. Toliko toga dogodilo se
u međuvremenu. Izgradila je posve novi život u zemlji
koja je postala njezinim drugim domom i uz koju ju je vezala profesija i njezino
dijete. Ipak, sada kada se vratila u Ameriku, osjećala se cjelovitom. Nije čak ni bila
svjesna koliko joj je taj dio prošlosti nedostajao.
William ih je odvezao do Bostona, a potom su pošle na vlak za New York, u
kojem će provesti sljedeća dva dana i obići nekoliko mjesta koje su pri prvom
dolasku propustile.
 — Čuvajte se, gospodo Annabelle — sa suzama u očima rekao je William. -
Hoćete li uskoro opet doći? - upitao je, nadajući se pozitivnom odgovoru. I on, kao i
ostale sluge, znali su daje proteklih dana doista uživala. Kad bi tračala livadom sa
svojom kćeri ili odlazila na plažu, izgledala je poput djevojčice.
— Idućeg ljeta - nasmiješila se Annabelle. - Obećavam.
Pozdravivši se s Williamom, ušle su u vlak, a stari sluga ostao
je na peronu i mahao im sve dok ih je mogao vidjeti.
Majka i kći tada su sjele na svoja sjedišta i počele planirati što će sve raditi u
New Yorku. Bilo je to doista savršeno ljetovanje. Sve u svemu, bolje nego što je
Annabelle mogla i sanjati.
27. POGLAVLJE
Posljednja dva dana u New Yorku bila su iscrpljujuća, ali zabavna. Annabelle je
povela kćer u kazalište, na mjuzikl, što je malenu doista oduševilo. Objedovale su u
Sardisu i Wal- dorf Astoriji, poput pravih dama, a pošle su i na vožnju brodom oko
Manhattana. Annabelle joj je ponovo pokazala Ellis Island i ispričala joj više o poslu
koji je tamo obavljala. Posljednjega popodneva još jednom su prošetale do kuće u
kojoj je nekada živjela. Annabelle je imala potrebu oprostiti se s njom i odati počast
svima koji su tamo živjeli, kao i onom bezazlenom dijelu sebe koji je zauvijek
izgubila. Nije više imala ništa zajedničko s djevojkom kakva je nekad bila. Negdje
usput, postalaje odraslom ženom.
Nekoliko dugih minuta stajala je tamo, a potom su se Consuelo i ona polako
udaljile držeći se za ruke. Consuelo je u međuvremenu naučila puno toga o baki,
djedu i ujaku Robertu, pa čak i o nekim majčinim prijateljima. Žena s jatom djece,
na koju su naletjele u Newportu, nije joj se ni najmanje svidjela. Pomisao daje bila
zla prema njezinoj majci prilično ju je rastužila i oneraspoložila. Ali što se tiče
čovjeka koji je umro u Meksiku, mogla je razumjeti daje majci stalo do njega i
suosjećala je s njom.
Na povratku, Brigitte je bila znatno manje uspaničena zbog plovidbe Atlantikom.
Bilo je gotovo nemoguće ne opustiti se i ne uživati u putovanju udobnim i otmjenim
brodom poput Mauretanije. Prolazeći pokraj gatova koji su pripadali White Staru i
Cunardu, Annabelle je obuzeo čudan osjećaj. Odjednom se prisjetila kako je prije
trinaest godina, nakon potonuća Titanica, stajala tu čekajući majčin povratak. Nije
rekla ni riječi o tome, ali Brigittu to nije spriječilo da počne klepetati o
nesreći. Annabelle ju je prostrijelila pogledom pa je napokon zatvorila usta.
Kada su napokon isplovili, pogleda uprta u Kip slobode Anna- belle je po prvi put
postala svjesna da će dio njezina srca zauvijek ostati u Americi. Odavno već nije
osjetila takvu povezanost s domovinom i pomisao da će se sljedećega ljeta vratiti
bila je prilično utješna. Consuelo je bila toliko oduševljena odmorom u Newportu da
je jedva čekala sljedeće ljetovanje.
Provjerivši listu putnika, Annabelle nije našla nijedno poznato ime. Ionako više
nije marila za to. Nije se više bojala. Posjet New Yorku i Newportu prošao je bez
neugodnosti. Nije više bilo tajni koje bi morala čuvati. Napokon, čak i ako se netko
prisjeti njezine prošlosti, kako bi joj time mogao nauditi? Nisu joj mogli oduzeti kuću,
njezin život, posao ili dijete. Mogli su samo nastaviti širiti glasine o njoj, što je već
doživjela i preživjela. Ti ljudi ionako joj nisu trebali niti je željela imati ikakva posla s
njima. Bol i razočaranje zbog Hortiene izdaje također su nestali onoga trenutka kad
ju je ugledala. Ljudi koji su je povrijedili za nju su jednostavno prestali postojati.
Nisu joj mogli ništa oduzeti ili joj kako nauditi. Imala je vlastiti život i njime je bila
posve zadovoljna.
Annabelle i Consuelo tijekom putovanja ponovo su svratile u odjeljak za pse, u
kojem je bilo nekoliko pekinezera i pudlica. Consueli je Coco prilično nedostajala i
jedva je čekala daje vidi. Majka joj je obećala da će njih dvije jedan od sljedećih vi-
kenda provesti u Deauvilleu. Rane preostale nakon njezine veze s Antoineom u
međuvremenu su također zacijelile. Antoine je bio obična sitna duša koja je živjela u
svom jadnom ograničenom svijetu s ljudima uskih pogleda poput njegovih. Njezini
pogledi bili su preširoki da bi ih mogla ugurati u te okvire. A njegovi preuski da bi se
proširili.
Na povratku iz odjeljka za pse, majka i kći zastale su uz brodsku ogradu.
Consuelina duga plava kosa lepršala je na vjetru, za razliku od majčine, pokrivene
šeširom. Doduše, ne zadugo, jer nošen vjetrom otkoturao se niz palubu ravno do
nogu pristala
muškarca. Ugledavši dva nasmijana plavokosa stvorenja kako mu dolaze u susret,
muškarac se osmjehnuo i podigao ga.
- Hvala - veselo je izjavila Annabelle nakon što joj gaje pružio. Kože preplanule
od sunca, izgledala je jednostavno neodoljivo. Casak potom, stavila je šešir na glavu.
-Neće tu zadugo ostati — s osmijehom ju je upozorio muškarac. Annabelle se
složila i skinula ga.
-Moj djed i ujak utopili su se na Titanicu — ničim izazvana izjavila je Consuelo.
Bila je to čudna tema za početak razgovora, ali muškarac nije izgledao zgranuto.
Sućutno je kimnuo. — Zao mije što to čujem. Isto se dogodilo i mojemu djedu i baki.
Tko bi znao, možda su se i poznavali - zamišljeno je rekao. Bila je to doista
intrigantna zamisao. - Ali, otada je prošlo puno vremena. Zacijelo se tada još nisi bila
ni rodila.
- Imam već sedam godina - ponosno je izjavila. - Dobila sam ime po baki. I ona je
umrla - objasnila je. — A i moj je otac mrtav. Umro je prije nego što sam seja rodila,
na bojištu - ozbiljnim tonom je dodala. Začuvši to, muškarac se svim silama trudio
ostati ozbiljan. Djevojčica gaje iz samo njoj poznatog razloga očito odlučila izvijestiti
o svim umrlim članovima svoje obitelji.
-Consuelo! — zaprepašteno je rekla Annabelle, uputivši joj pogled pun prijekora.
Nikada dotad nije čula da njezina kći tako razgovara s nekim. I nadala se da
ubuduće i neće. — Oprostite — hitro se ispričala, svrnuvši pogled na muškarca. —
Nismo vas imah namjeru izvijestiti o svojima mrtvima. Obično ne govorimo o tome
na velika zvona — s osmijehom je dodala.
- Vaša kći zacijelo je pogodila da sam novinar - blago je odvratio i osmjehnuo
se.
- Sto je to? — znatiželjno je upitala Consuelo.
-To znači da se bavim novinarstvom. U stvari, objavljujem novine u Parizu.
International Herald Tribune. Ne moraš ih čitati kada odrasteš - objasnio je, ne
prestajući se osmjehivati.
- Moja je majka liječnica - ponosno je rekla Consuelo, ne obazirući se na majku
koja se počela lagano meškoljiti od nelagode.
— Doista? - iznenađeno je upitao. Trenutak potom uljudno se predstavio. Rekao
je da se zove Callam McAffrey i daje rođen u Bostonu, ali živi u Parizu.
 Annabelle se također predstavila, a Consuelo je požurila objasniti da i njih dvije
žive u Parizu. Muškarac je nato rekao da on stanuje u rue de l'Université, na lijevoj
obali, nedaleko od koledža Beaux Arts. Annabelle je dobro poznavala to područje.
Pozvao ih je na čaj, ali Annabelle je odbila, rekavši kako se moraju vratiti u
kabinu i presvući za večeru. S osmijehom na licu, gledao je za njima sve dok nisu
nestale u unutrašnjosti broda. Djevojčica je doista bila neodoljiva, a majka prava
ljepotica. Nije ju mogao zamisliti kao liječnicu. Taj podatak doista gaje iznenadio.
Prije nekoliko godina intervjuirao je Elsie Inglis, koja je djelovala prilično strogo i
ukočeno, nimalo poput Annabelle koja je bila topla i srdačna, a tako je očito odgojila
i kćer. Djevojčica je bez okolišanja podijelila s njim obiteljske podatke, ne obazirući
se na majčino blago zaprepaštenje.
Te večeri vidio ih je u blagovaonici, ali nije im prišao. Nije se želio nametati. Ali
kad je sljedećega dana opazio Annabellu kako sama šeće palubom, pristupio joj je.
Consuelo je s Brigi- ttom otišla na plivanje u bazenu. Toga puta šešir joj je bio sve-
zan svilenim vrpcama ispod brade.
— Vidim da ste usidrili šešir - rekao je s osmijehom, zastavši uz ogradu tik do
nje.
— Vjetar sada puše jače nego prije mjesec dana, kada smo prelazili Atlantik -
odvratila je smiješeći se.
— Unatoč tragediji koja je zadesila članove moje obitelji, doista uživam u
prelasku oceana — rekao je. — A čini se daje tako i s vama. Gledam na to kao na
prigodu za predah između dvaju života i dvaju svjetova. Lijepo je katkad odvojiti
malo vremena za takvo što. Jeste li cijeli odmor proveli u New Yorku? — sa za-
nimanjem je upitao.
Annbelle je pomislila kako je doista ugodan. Nije joj bilo teško razgovarati s njim.
- Ne, samo manji dio. Tri tjedna ljetovale smo u Newportu.
Osmjehnuo se. —Ja sam bio u Cape Codu. Odlazim tamo svake godine. To me na
neki način vraća u dane djetinjstva.
— Moja kći prvi je put posjetila Newport.
— I, kako joj se svidjelo?
— Bila je oduševljena. Rekla je da jedva čeka iduće ljeto da ponovo dodemo — s
osmijehom je rekla Annabelle. — I meni se svidjelo. Nije me bilo deset godina —
dodala je, pomalo se čudeći vlastitoj želji za povjeravanjem.
— Katkad se zasitimo isti li mjesta — rekao je, slegnuvši ramenima.
— U stvari, bio je to moj prvi posjet Americi nakon deset godina — precizirala je
Annabelle.
— Doista dugo — zamišljeno je rekao. Bio je visok muškarac četvrtasta, kao
isklesana lica na kojem su se isticale tople smeđe oči. Po kosi prošaranoj sjedinama,
Annabelle je zaključila daje u ranim četrdesetima. Izgledao je vrlo pristalo, ali ne na
način koji bi na prvi pogled ostavio dubok dojam. Djelovao je više poput
intelektualca nego poput nekoga čiji bi fizički izgled zasjenio sve ostalo. — Vjerojatno
ste bili previše zauzeti poslom — pretpostavio je. — Ili vas je netko opasno razljutio
— s osmijehom je dodao, oslanjajući se na svoj novinarski njuh.
—Jednostavno sam otišla u Francusku kako bih volontirala u bolnici na bojišnici i
nisam se više vratila. Stjecajem okolnosti započela sam vociiti novi život i domovina
mi nije nedostajala. Barem sam tako mislila. Moram priznati daje bilo doista lijepo
vratiti se kući i pokazati kćeri gdje sam i kako odrasla.
 — Udovica ste? - upitao je, budući da mu je Consuelo rekla kako je njezin otac
mrtav. Annabelle je zamalo kimnula, a potom se predomislila. Bila je umorna od svih
laži, neovisno
0 tomu je li njima pokušavala zaštiti druge od izlaganja javnoj osudi ili sebe od
različitih neugodnosti. - Razvedena sam — priznala je.
Netko drugi nakon takve izjave zacijelo bi se zgranuo, ali ne
1 on. Činilo se da ga se to nije ni najmanje dojmilo. — Učinilo mi se daje vaša kći
rekla kako je njezin otac poginuo — zbunjeno je rekao.
Dugi trenutak Annabelle gaje bez riječi promatrala, a tada je odlučila poslati
dodavola sav svoj strah i oprez. Nije imala što izgubiti. Ako joj nakon svega okrene
leda i ode, što je briga? Ionako ga neće više nikada vidjeti. Nije joj ništa značio niti
ga je poznavala.
— Nisam bila u braku s njezinim ocem — tiho, ali odlučno je priznala. Bio je to
prvi put da se povjerava potpunom neznancu. U krugu osoba koje je poznavala, to bi
istoga trenutka značilo kraj bilo kakva daljnjeg razgovora. Otad pa nadalje ona za
njih više ne bi postojala.
Trenutak je šutio, a potom se osmjehnuo. - Očekujete li da ću pasti u nesvijest ili
skočiti preko ograde radije nego da nastavim razgovor s vama, moram vas
razočarati. Zaboravili ste da sam novinar. Naslušao sam se kojekakvih priča. Usto,
živim 11 Francuskoj, a tamo su stvari poput tih češće nego što se želi priznati. Mnogi
Francuzi imaju djecu s tuđim ženama.
Vidjevši kako se nasmijala, pitao seje li pravilno zaključio. Je li to bio razlog
razvoda njezina braka? Bila je doista posve drukčija od žena koje je poznavao. —
Puno je toga što se događa iza zatvorenih vrata, o čemu ljudi ne žele ni misliti, a
kamoli govoriti. Cesto ni sami ne žele vjerovati u to. Postoje i žene i muškarci koji
imaju djecu s osobama koje vole, a nisu s njima u braku. Tko sam ja da bih im
sudio? Uostalom, nisam nikada bio oženjen.
Annabelli se svidjela njegova otvorenost i široki životni obzori. — Nisam ga voljela
- rekla je. - Ali, to je duga priča. Ipak, jedna od onih sa sretnim završetkom.
Consuelo je najbolja stvar koja mi se mogla dogoditi u životu.
Po svemu sudeći, svidjelo mu se to što je rekla. — Kakva ste vi liječnica?
— Dobra — odvratila je smiješeći se.
Glasno se nasmijao. — To sam i pretpostavio. Mislio sam na specijalnost.
Annabelle je znala na što je mislio, ah nije mogla odoljeti da se ne našali. Bio je
vrlo ugodan, tople osobnosti, iskren i otvoren. Doista je uživala u razgovoru s nekim
tko je za promjenu
bio prijateljski raspoložen prema njoj. - Liječnica sam obiteljske medicine — odvratila
je.
—Jeste li volontirali kao liječnica? — upitao je, iako je pretpostavljao da nije. Bila
bi premlada.
- Pružala sam prvu pomoć ranjenicima. U to vrijeme završila sam tek prvu
godinu studija. Diplomirala sam tek po završetku rata.
Držao je zanimljivim što nije otvorila ordinaciju u Americi, ali mogao je to shvatiti.
I sam je bio zaljubljen u Pariz. Život u njemu bio je puno zanimljiviji i bogatiji od
onog koji je vodio u Bostonu.
- Početkom rata došao sam u Britaniju kao reporter. Otada stalno boravim u
Europi. Iz Londona sam otišao u Pariz, dvije godine po završetku rata. Tamo sam
već pet godina. Mislim da se neću nikada vratiti u Ameriku. Europski način života
puno mi više odgovara.
- Ni ja se više ne bih mogla vratiti - rekla je Annabelle. Za takvo što nije bilo
nikakva razloga. Sve što joj je bilo važno u životu, nalazilo se u Parizu. Za Ameriku
su je vezali samo obiteljski korijeni i kuća u Newportu.
Nastavili su razgovarati, a potom je Annabelle pošla potražiti kćer i njezinu
dadilju. Uvečer, dok je s Consuelom izlazila iz blagovaonice vraćajući se s rane
večere, ponovo je naletjela na njega. Zastao je na ulazu i upitao je bi li poslije bila
raspoložena popiti piće s njim. Svrnuvši pogled na kćer, trenutak je oklijevala, a
potom pristala. Činilo se da Consuelo nema ništa protiv. Dogovorili su se da će se u
devet i trideset naći u Verandah Cafeu. Consuelo će dotada već biti u postelji.
- Sviđaš mu se - zaključila je Consuelo dok su se vraćale prema svojoj kabini. -
Vrlo je drag i ljubazan.
Annabelle se suzdržala od komentara. I Antoine se činio dragim i ljubaznim pa je
ispalo da nije takav. U njegovu slučaju prilično se prevarila. Ah Callam McAffrey bio
je drukčiji tip muškarca. Imali su više toga zajedničkoga. Nije se mogla prestati pitati
zašto se nije oženio. Doznala je to iste večeri, dok su
ispijali šampanjac sjedeći u Verandah Cafeu iz kojeg se pružao krasan pogled na
otvoreno more.
- U Engleskoj sam se, tijekom rata, zaljubio u jednu medicinsku sestru. Želio
sam se vjenčati s njom, ali ona je držala kako bismo trebali pričekati do kraja rata.
No, tjedan prije obustave paljbe, poginula je. Dugo se nisam mogao opraviti od tog
gubitka. Šest i pol godina — rekao je, pogleda uperena u daljinu. — Bila je iznimna
žena, podrijetlom iz ugledne obitelji, ali ni najmanje razmažena. Bila je vrlo
prizemljena, a radila je više od ikoga koga sam ikada upoznao. Doživjeli smo puno
lijepih trenutaka - rekao je bez prevelike sentimentalnosti, ali s poštovanjem prema
prošlosti. — S vremena na vrijeme posjetim njezine.
- Consuelin otac bio je također Britanac. Nažalost, ne mogu
0 njemu reći ništa lijepo, ali majka mu je sjajna osoba. Consuelo
1 ja vjerojatno ćemo je posjetiti u kolovozu.
- Britanci znaju biti sjajni. Pojedini su jednostavno nenadmašni — velikodušno
je izjavio. — S Francuzima teže izlazim na kraj — priznao je. Annabelle je pomislila
na Antoinea i tužno se osmjehnula, ali nije rekla ni riječ. - Nisu toliko otvoreni i često
kompliciraju stvari — dodao je.
- S time bih se mogla u potpunosti složiti. Dobri su kao kolege i prijatelji, ali što
se ljubavi tiče, to je posve druga priča.
Iz toga što je rekla, Callam McAffrey zaključio je daje imala gorko iskustvo u vezi
s Francuzom. Ali ni Consuelin otac, iako Britanac, po njezinim riječima nije bio
cvijeće. Računajući i supruga od kojeg se razvela, Annabelle se više puta žestoko
opekla. Ali i on je, neovisno o Fioni, britanskoj medicinskoj sestri, imao loših
iskustava. Prošlo je već puno vremena otkad nije bio u vezi. Kao i Annabelli, život
samca posve mu je odgovarao. Bilo mu je bolje tako.
Nastavili su razgovarati o ratu, politici, njegovim novinarskim iskustvima i njezinu
poslu. Ako već ništa drugo, Annabelle je imala osjećaj daje pronašla dobra prijatelja.
Naposljetku ju je otpratio do njezine kabine i uljudno joj poželio laku noć, kazavši
kako je doista uživao u njezinu društvu.
Sutradan ju je ponovo pozvao na piće. Pristala je. I nije se razočarala. Bio je
jednako ugodan. Posljednjeg dana putovanja igrali su mini golfs Consuelom, a
potom gaje Annabelle pozvala da zajedno večeraju. Dobro se slagao s Consuelom.
Ispričala mu je sve o svom psu i pozvala ga u posjet. Annabelle se suzdržala od
komentara.
Te večeri njih dvoje ponovo su otišli na piće, a na povratku do njezine kabine
rekao je da bi ih doista rado posjetio i vidio Consuelina psa. I sam je imao labradora.
Začuvši njegove riječi, Annabelle je prasnula u smijeh. — Možeš posjetiti psa kad
god želiš — rekla je. — A usput možeš vidjeti i nas.
— Pasje ipak na prvome mjestu — odvratio je s osmijehom. — Ali kad sam već
tamo, bit će mi drago vidjeti i vas dvije, ukoliko pas nema ništa protiv — dodao je,
uputivši joj dug, nježan pogled. Tijekom njihovih susreta doznao je o njoj puno više
nego što je Annabelle mogla i sanjati. To mu je bio posao. Znao je da je puno
propatila. Žena njezina društvenog položaja, u dobi od dvadeset dvije godine, ne
odlazi gotovo pet tisuća kilometara daleko od kuće kako bi služila u ratu koji čak nije
njezin niti ostaje u stranoj zemlji, gradeći liječničku karijeru, ako joj se nisu dogodile
neke jako loše stvari. A imao je osjećaj da su loše stvari dogodile i nakon njezina
dolaska u Francusku. Annabelle nije bila žena koja bi rodila izvanbračno dijete, osim
ako nije imala drugog izbora. U to je bio potpuno siguran. Ipak, što god joj se
dogodilo, dala je sve od sebe da učini najbolje što može. Bila je nadasve dobra žena.
To joj je pisalo na čelu. Svim srcem nadao se da će je ponovo vidjeti.
— Smijem li te nazvati kada dodemo u Pariz? — pristojno je upitao. U
međuvremenu su se sprijateljili i znao je da Annabelle nije uštirkana, ah u svakom
trenutku bila je prava dama i nadasve korektna. To mu se doista sviđalo i želio je
također biti korektan prema njoj. Na određeni način podsjećala gaje na Fionu, iako
je bila mlađa i ljepša od nje. Ali ono što mu se kod obiju najviše svidjelo nije bila
vanjština nego skrivene nutarnje vrijednosti. Annabelle je bila odlučna, stabilna,
iznimno moralna
i inteligentna, a uz sve to, imala je veliko, divno srce. Teško da bi bilo koji muškarac
mogao poželjeti više od toga. Ako se žena poput Annabelle pojavi na tvom putu,
nećeš propustiti priliku daje bolje upoznaš. Žene poput nje ne susreću se često.
Sreća gaje u tom smislu već jednom poslužila i znao je da ne smije propustiti šansu
ako mu se ikada ponovo ukaže.
— Neko vrijeme bit ćemo u Parizu - odvratila je Annabelle. - Obećala sam
Consueli da ćemo poći u Deauville, a nakon toga vjerojatno ćemo otići i u Englesku,
u posjet majci Consueli- na oca. Ali da, možemo se čuti. Moram se vratiti na posao
prije nego moji pacijenti zaborave da postojim.
Nije mogao zamisliti da bi je itko tko ju je upoznao mogao zaboraviti. Pa tako ni
on. - Možda bismo nas troje mogli otići nekamo ovog vikenda — predložio je. — Sa
psom, naravno. Ne bih želio povrijediti njegove osjećaje.
Annabelle se osmjehnula. Vikend će brzo doći, a zamisao joj se svidjela. U stvari,
svidjelo joj se sve što je tijekom putovanja doznala o njemu. Imala je dobar
predosjećaj u vezi s njim. Bio je stabilan, trezven, inteligentan, tople osobnosti, drag
i ljubazan. Osjetila je daje poštuje, a i ona je poštovala njega. Bio je to dobar
početak, znatno bolji od ostalih u njezinu životu. Njezin bratski odnos s Josiahom
nije bio normalan, ali tada je bila suviše mlada da bi to znala. S druge strane,
Antoine je s puno priče i lažnoga sjaja prikrivao srce u kojem nije bilo ničega
vrijednog spomena. Callam je bio potpuno drukčiji tip muškarca.
Kao i dotad, oprostili su se ispred njezine kabine. Sljedećega jutra, Annabelle je
rano ustala i izišla na palubu, kao i prije deset godina kada je slomljena i razočarana
stigla u Europu. Ovoga puta nije bila ni slomljena ni razočarana. Stojeći uz ogradu,
mirno je promatrala izlazak sunca. U daljini se nazirao Le Ha- vre. Za manje od dva
sata stići će tamo.
Zagledavši se u daljinu, obuzeo ju je neopisiv osjećaj slobode. Napokon se
oslobodila teških okova prošlosti. Nije više bila opterećena mišljenjem drugih ljudi ni
njihovim lažima. Bila je slobodna žena. Dobra žena. Napokon je to shvatila.