Razmnožavanje voćaka

Slika 1. : Reznice vinove loze stavljene u prporište na

ukorijenjivanje; primjer vegetativnog razmnožavanja.

Voćne vrste mogu se razmnožavati na dva načina, vegetativnim i generativnim putem, što se
u prirodi spontano i događa. Novi organizmi koji nastaju imaju specifične osobine, ovisno o
načinu razmnožavanja na koji su nastale. Mogućnosti jednog ili drugog načina razmnožavanja
voćaka nisu jednake kod svih voćnih vrsta.

Postoji vrlo velika razlika u mogućnosti vegetativnog, odnosno generativnog razmnožavanja

između voćnih vrsta. Te osobine se koriste u rasadničarskoj proizvodnji u cilju što
kvalitetnije, brže, jednostavnije i jeftinije proizvodnje sadnog materijala.

Osobine voćaka dobivenih iz sjemena

Razmnožavanje voćaka iz sjemena u cilju dobivanja finalnog proizvoda - sadnica, odnosno

buduće voćke, vrlo je ograničeno u voćarskoj proizvodnji. Razlozi za slabo korištenje ovog
načina razmnožavanja su slijedeći:
1. Biljke dobivene iz sjemena (sjemenjaci, sejanci), vrlo su raznolike po morfološkim
osobinama, bujnosti i kvaliteti ploda. Kulturne sorte, razmnožene sjemenom, daju po pravilu
plodove lošije kvalitete od majčinske biljke. Potomstvo dobiveno ovim načinom
razmnožavanja u sebi nosi više ili manje izražene osobine predaka, pa i divljih formi.
2. Voćke dobivene iz sjemena vrlo kasno prelaze u plodonošenje. One prolaze sve ontostadije
razvoja. Da bi došle u period plodonošenja potrebno je više godina, u nekim slučajevima i
dvadeset. Ovo su dva osnovna razloga zbog kojih se sadnice u voćarstvu ne dobivaju
generativnim putem, nego na neki od vegetativnih načina razmnožavanja.
Slika 2. i 3.: Lijevo: Jabuka cijepljena na slabobujnoj podlozi. Desno: Jabuka na sjemenjaku.
Osobine voćaka dobivenih vegetativnim razmnožavanjem

Mnoge voćne vrste se u prirodi spontano razmnožavaju vegetativnim putem. Međutim, u

praksi se znatno više koriste razni načini vegetativnog razmnožavanja koji se ne pronalaze u
prirodi, a zasnivaju se na nekim biološkim zakonitostima, posebno na vrlo izraženoj
mogućnosti regeneracije.

Ovisno o prirodnim mogućnostima razlikujemo:

a) Voćke na vlastitom korijenu, dobivene ukorjenjivanjem dijelova nadzemnog stabla,
b) Voćke na vlastitom korijenu, dobivene iz korijena i
c) Kalemljene voćke.

Osobine voćaka iz ukorjenjenih dijelova nadzemnog sustava

Voćke imaju mogućnost u određenim uvjetima stvarati korijen i na pojedinim dijelovima

nadzemnog sustava. Ova osobina različito je izražena kod pojedinih voćnih vrsta i može se
reći da je sposobnost stvaranja korijena na nadzemnim dijelovima više izražena kod nižih
vrsta (grmolikih i polugrmolikih), a manje kod krošnjastih voćnih vrsta. Ova osobina također
dosta ovisi i o vrsti i sorti voćke, tj. neke vrste i sorte u okviru vrste dobro razvijaju korijen na
nadzemnom dijelu, a neke ne.
Voćne vrste koje imaju sposobnost stvaranja korijena na dijelovima nadzemnog sustava
mogu se uzgajati na vlastitom korijenu. Na taj način se vrši jednostavnije razmnožavanje ovih
voćnih vrsta. Neka istraživanja su pokazala da ovako razmnožene voćke ulaze u fazu
plodonošenja vremenski približno kalemljenim voćkama. Kod ovog načina razmnožavanja
razlikuju se voćke koje imaju dobre osobine, slične kalemljenim voćkama i voćke koje
značajno odstupaju od osobina kalemljenih voćaka. Dakle, potrebno je poznavati zakonitosti u
pogledu mogućnosti razmnožavanja voćaka ukorjenjivanjem dijelova nadzemnog sustava da
bismo znali na koji način ćemo razmnožavati voćke kako bismo dobili najkvalitetniju sadnicu.
Slika 4.: Voćka razmnožena vegetativnim načinom razmnožavanja, tj. cijepljenjem.

Osobine voćaka razvijenih iz korijena

Većina voćaka ima sposobnost razvijanja vegetativnih prirasta iz korijena i oni se nazivaju
izdanci. Kod nekih vrsta ova sposobnost je više izražena, npr. kod divljih oblika jabuka i
krušaka.
Voćke proizvedene iz korijenovog izdanka uglavnom dolaze u fazu plodonošenja kasnije
nego kalemljene voćke, a u nekim slučajevima istovremeno npr. šljiva i višnja.
Pri korištenju korijen - reznica u razmnožavanju voćaka zapaženo je da se veći postotak
ukorjenjivanja postiže kod reznica dobivenih od korijena mlađih sjemenjaka (sejanaca). Ovo
može imati praktično značenje kod korištenja ovog načina razmnožavanja koji je inače slabo
raširen u rasadničarskoj proizvodnji.

Osobine kalemljenih voćaka

Kalemljenje (cijepljenje) je vrlo star način vegetativnog razmnožavanja voćaka. Poznato je da

se ova tehnika razmnožavanja koristila još u starom Egiptu. Ovaj način razmnožavanja
voćaka se danas najviše koristi u proizvodnji sadnog materijala voćaka, pa ćemo mu iz tog
razloga i posvetiti posebnu pažnju.
Voćke razmnožene kalemljenjem su slične matičnim voćkama od kojih potječu i to po
morfologiji vegetativnih organa, obliku i izgledu krošnje, bujnosti, osobinama plodova i sl. S
obzirom na to da se ove voćke ne razvijaju na vlastitom korijenu, nego na korijenu druge
biljke, mora se očekivati nešto drugačije ponašanje ovako sjedinjenog organizma u odnosu na
njegov izvorni oblik. Tako je utvrđeno da podloga može utjecati na slijedeće osobine pitomih
sorata: bujnost, dugovječnost, vrijeme početka cvatnje i završetka vegetacije, krupnoću ploda,
boju pokožice, okus i aromu ploda, otpornost prema mrazevima, bolestima i štetočinama i sl.
Ovo pokazuje da se pod utjecajem podloge mogu stvoriti značajne promjene na stablu
kalemljene sorte. Promjene ove prirode imaju karakter nenaslijeđenih promjena
(modifikacija) i gube se u drugim uvjetima uzgoja, tj. ako se sorta kalemi na drugu podlogu
(Lučić P. , Đurić G., Mićić N.).

Slika 5.: Cijepljene voćke uzgojene na vegatativnoj podlozi..

Kalemljene voćke svih voćnih vrsta, po pravilu, počinju period plodonošenja ranije nego
sjemenjaci iste sorte. Ovisno o vrsti, sorti i osobini podloge, početak plodonošenja može biti
dosta različit. Veličina stabla, snaga rasta vegetativnih prirasta, stupanj obrastanja i habitus
krošnje mogu biti znatno izmijenjeni pod utjecajem podloge. Ovisno o podlozi stabla, iste
sorte ne doživljavaju istu starost.
O podlozi mnogo ovisi produktivnost i ponašanje sorte u određenim uvjetima uzgoja. Ovo je
posebno važno, jer se izborom odgovarajuće podloge, pojedine vrste i sorte mogu uzgajati i
na onim tipovima zemljišta gdje prirodno ne bi mogle uspijevati. Na taj način se pruža
mogućnost da se ista sorta, s dobrim uspjehom, može uzgajati na zaslanjenim, karbonatnim i
kiselim zemljištima, što se u praksi značajno koristi, posebno kod onih voćnih vrsta koje se
uzgajaju na velikom broju podloga s različitim biološkim karakteristikama.
Iz priloženog se vide velike prednosti kalemljenih voćaka u odnosu na voćke proizvedene
nekom drugom tehnikom razmnožavanja, zbog kojih se podloge, u suvremenoj proizvodnji,
koriste kao regulatori bujnosti.

Proizvodnja vegetativnih podloga

Kod većine voćnih vrsta izražena je sposobnost vegetativnog razmnožavanja, pa se ona

koristi u cilju njihovog neposrednog razmnožavanja ili, što je češći slučaj, u cilju proizvodnje
podloga na koje će se kalemiti sorte određene vrste. Danas raspolažemo s velikim brojem
načina vegetativnog razmnožavanja. Mnogi od njih imaju veću primjenu u proizvodnoj
praksi. Oni koji su najviše zastupljeni u rasadničarskoj proizvodnji možemo svrstati u dvije
grupe:
 1. Uzgoj potomstva, odnosno novih podloga, uz matičnu biljku (nagrtanice, položenice,
korijen - izdanci).
2. Uzgoj potomstva, odnosno novih podloga, iz dijelova nadzemnog sustava ili korijena koji
se ukorjenjivaju odvojeno od matične biljke (zrele, zelene i korijen - reznice).
Uspjeh i produktivnost ukorjenjivanja ovisi o više faktora, npr. o genetskim svojstvima i
prirodnim predispozicijama vrste ili sorte, o primjenjenim tehnikama i načinu razmnožavanja,
o faktorima sredine (posebno zemljišta - vlažnost, prozračnost, temperatura i plodnost).

Shema 1.: Proizvodnja vegetativnih podloga nagratnjem. Formiranje matičnjaka

vegetativnih podloga (gornji red) i odgrnuti grm, skinute mladice i izgled mladice
(Hedigović, 1977.).

Proizvodnja podloga nagrtanjem

Razmnožavanje voćaka nagrtanjem zasniva se na sposobnosti regeneracije koja je kod nekih

voćaka jako izražena. U uvjetima povoljnog vodozračnog i toplinskog režima zemljišta,
jednogodišnji izboji će na osnovnom etioliranom dijelu (nagrtanica) formirati korijen.
Ukorijenjeni jednogodišnji izboji mogu se uspješno uzgajati kada se odvoje od majčinske
biljke. Na ovaj način najviše se proizvode podloge za jabuku, krušku, dunju i šljivu, a ova
tehnika se može koristiti i za razmnožavanje lijeske, smokve i nara. U rasadničarskoj
proizvodnji se ovom tehnikom najviše proizvode podloge M9, M26, M27, MM104, MM106,
MM111, švedski tip A2, dunje A, B, C, EM podloge šljive i novije selekcije vegetativnih
podloga.
Za matičnjak se biraju što ravnije površine, s dobrim fizičkim (rastresitost i vlažnost) i
kemijskim osobinama. Poželjno je da se ove površine mogu navodnjavati.
Priprema zemljišta se sastoji u prihrani zrelim, pripremljeni stajnjakom ili kompostom,
kalijevim i fosfornim gnojivima, u rigolanju na dubinu od 50-60 cm, tanjuranju i usitnjavanju
zemljišta kultivatorom ili nekim drugim prikladnim strojem.
Sadnja se vrši na međurednom razmaku od 0,8 do 1,2 m i ovisi o načinu obrade međurednog
prostora. Razmak u redu se kreće od 0,3 do 0,5 m, ovisno o bujnosti podloge. Manji razmaci
otežavaju ogrtanje i ukorjenjivanje.
Za podizanje matičnjaka uglavnom se koriste korjenjaci kao sadni materijal, a rijeđe
ukorijenjene reznice. Korjenjaci se sade 5-10 cm dublje nego što je normalno, da bi se kasnije
olakšalo nagrtanje glave matične biljke. Poslije sadnje vrši se prikraćivanje nadzemnog dijela
na 15-20 cm.
U toku prve vegetacije ne izvodi se nagrtanje. Dozvoljava se normalan rast nadzemnog
sustava, da bi buduća matična biljka ojačala i što više razvila korijenov sustav. S
eksploatacijom matičnjaka počinje se u drugoj ili najkasnije u trećoj vegetaciji, ovisno o
bujnosti podloge, odnosno razvijenosti matične biljke.

Ukoliko su biljke normalno razvijene, režu se u proljeće prije kretanje vegetacije u „glavu“ na
visinu 3-5 cm. Iz ovako skraćene matične biljke razvit će se više izbojaka. U prvoj godini
vegetacije njihov broj je najčešće mali i nije potrebno vršiti prorjeđivanje. U kasnijim
godinama prorjeđivanje je neophodno. Ostavlja se 6-10 najbolje razvijenih jednogodišnji
izboja, a vrši se kada su jednogodišnji izboji visine 15-20 cm. U isto vrijeme se vrši i njihovo
prvo nagrtanje.
Zemlja kojom se nagrće treba biti rastresita i pomalo vlažna. Prvim nagrtanjem prave se
manji humci, tako da 1/3 jednogodišnji izboja bude prekrivena zemljom. Prilikom stvaranja
humaka treba voditi računa da se ostvari dobar kontakt između jednogodišnji izboja i zemlje.
Porastom jednogodišnji izboja treba ponoviti nagrtanje 2-3 puta, tako da jednogodišnji izboji
budu prekriveni zemljom najmanje 20 cm.
Ukorjenjivanje jednogodišnji izboja počinje 35-50 dana nakon nagrtanja, a naročito je
intenzivno u drugoj polovici ljeta i tokom jeseni. Iz ovog razloga proizilazi potreba da se
jednogodišnji izboji skidaju s matične biljke što kasnije u jesen, ali obavezno prije prvih
jesenjih mrazeva.
Skidanju korjenjaka prethodi potpuno odgrtanje glave matične biljke. Odgrtanje se obično
obavlja ručno, ali može se kombinirati s upotrebom pluga. S odgrnute matične biljke skidaju
se svi prirasti, i oni ukorijenjeni i neukorijenjeni.
U prvim godinama eksploatacije neophodno je da se korjenjaci skidaju odsijecanjem
škarama ili nožem, jer bi se čupanjem slabo učvršćena matična biljka mogla oštetiti. Kod
starijih biljaka poželjno je da se skidanje korjenjaka vrši čupanjem, odnosno potezanjem u
stranu. Na ovaj način se oštećuje glava matične biljke, što stimulira formiranje kalusa i
povećanje broja prirasta.
Poslije skidanja korjenjaka, matične biljke se nagrću da bi se zaštitile od eventualnih
oštećenja od mraza i niskih temperatura. U proljeće prije kretanja vegetacije, ali poslije
opasnosti od mraza, odgrću se matične biljke kako bi formirale što veći broj izdanaka. U
dobrim proizvodnim uvjetima s jednog ha se može eksploatirati 100 000 do 200 000, pa čak i
do 300 000 korjenjaka. Dužina mogućnosti eksploatacije matičnjaka kreće se od 15 do 25
godina.

Slika 7.: Proizvodnja podloga polijeganjem

Proizvodnja podloga polijeganjem

Tehnika i osnova razmnožavanja položenicama u biti se ne razlikuje od razmnožavanja

nagrtanicama. Istraživanja su pokazala da se matične biljke i njihovi ljetorasti, postavljeni u
horizontalni položaj, bolje ukorijenjavaju od onih u vertikalnom položaju. Ovo se objašnjava
usporenim tokom i dužim zadržavanjem rizogenih tvari (stimulatori razvoja korijena) u
dijelovima horizontalno postavljenih ljetorasta i stabla, u odnosu na iste postavljene u
vertikalni položaj. Postoje tri vrste položenica: s trajno položenim stablom, obična položenica
i kineska položenica.

Položenica s trajno položenim stablom

Za podizanje matičnjaka trajno položenim stablom treba imati sve uvjete kao kod nagrtanja.
Priprema zemljišta je ista kao i kod proizvodnje podloga nagrtanjem.
Sadnja se vrši u proljeće ili u jesen. Kod ovog načina razmnožavanja nešto su veći razmaci u
redu nego kod nagrtanja. Razmaci u redu kreću se od 0,8 do 1 m. Međuredni razmaci kreću se
od 0,9 do 1,2 m, ovisno o mehanizaciji koja će se primjenjivati. Za sadnju se koriste
jednogodišnji ili dvogodišnji korjenjaci, a rijeđe ukorijenjene reznice. Sade se koso, pod
kutem od 30 do 45˚ u pravcu reda. Na ovaj način se olakšava kasnije polijeganje stabla uz
zemlju. Da bi se izbjeglo stvaranje izbočina i olakšalo polijeganje, sadnja se obavlja na 10-15
cm većoj dubini od normalne. Poslije sadnje se ne vrši skraćivanje nadzemnog dijela.
U prvoj vegetaciji dozvoljava se normalan razvoj nadzemnog sustava da bi se matične biljke
što bolje ukorijenile.
Proizvodnja podloga počinje u drugoj vegetaciji. U proljeće druge godine odstrane se bočna
razgranjenja rezidbom ili se prikrate na dužinu 2-3 pupoljka. Cijela biljka se povije (polegne)
na površinu zemlje u već iskopane brazde u rednom prstoru. Brazde se kopaju na dubini od
oko 15 cm, a duge su onoliko koliko dozvoljava razmak između biljaka u redu.
U proljeće, prije buđenja pupoljaka, napravi se blago zagrtanje rahlom zemljom u debljini
sloja od 1-2 cm. Deblji sloj nije poželjan, jer može otežati izrastanje jednogodišnji izboja.

Slika 8.: Jednogodišnji izboji dugi oko 15-20 cm.

Kad jednogodišnji izboji dostignu dužinu 15-20 cm, izvrši se njihovo prvo ogrtanje. Kao i kod
nagrtanja važno je da je zemlja umjereno vlažna i rahla i da se ostvari što bolji kontakt između
zemlje i jednogodišnjih izboja.
Nagrtanje se obavlja 2-3 puta u toku vegetacije, dok visina humka ne dostigne 20-25cm.
Nagrtanje treba završiti do kraja lipnja, kako bi se oko jednogodišnji izboja stvorio dovoljno
debeo sloj zemlje i kako bi se lakše održala povoljna vlažnost.
Svake godine mora se obaviti prihrana zemljišta pri ovom načinu razmnožavanja. Potrebno je
unositi što veću količinu organskih gnojiva. Skidanje korjenjaka se vrši u jesen, poslije
njihovog potpunog odrvenjavanja. S ovom fazom rada ne treba žuriti, jer je proces
ukorjenjivanja vrlo intenzivan u toku jeseni. Skidanju korjenjaka prethodi odgrtanje matične
biljke. Odvajanje korjenjaka od matične biljke vrši se pri njegovoj bazi i to tako da matična
biljka ostaje i dalje položena u zemlji. Dok su biljke mlade, korjenjaci se skidaju škarama ili
nožem, a u kasnijim godinama preporučuje se čupanje.

Obična položenica

Kod obične položenice odaberu se 1-2 dobro razvijena izdanka, koji se u jesen ili u proljeće
povijaju u zemlju. Povijanje se obavi tako da se središnji dio ljetorasta nalazi u zemlji, a vršni
je izveden van površine zemlje. Vršni dio ljetorasta, koji se nalazi izvan zemlje, prikrati se na
2-3 pupoljka. Na povijenom dijelu ljetorasta, koji se prekriva rahlom zemljom, odstrane se svi
pupoljci da bi se spriječilo razvijanje izbojaka iz njih. Na dijelu ljetorasta, prekrivenog
zemljom, formira se korijen, a iz vršnog dijela ljetorasta, ostavljenog iznad površine zemlje,
razvijaju se 2-3 jednogodišnji izboja. Od ovih jednogodišnji izboja izabere se najrazvijeniji i
dalje njeguje, a ostali se odstrane. U jesen se, nakon opadanja lista, izvrši odstranjivanje
ukorijenjenog ljetorasta (korjenjaka) od majčinske biljke na taj način što se izvrši presijecanje
na dijelu ukorijenjenog ljetorasta. Ovom tehnikom se od svake matične biljke dobiju po dva
korjenjaka, odnosno onoliko korjenjaka koliko je položeno ljetorasta.

Tehnikom kineske položenice od jedne matične biljke se dobije više korjenjaka. Svi dobro
razvijeni jednogodišnji ljetorasti se povijaju u zemlju. Povijanje se vrši horizontalno, po
cijeloj dužini ljetorasta, u prethodno iskopane plitke kanale dubine 10-15 cm. Duži, razvijeni
ljetorasti se poliježu tako da se izvan površine zemlje ostavi samo vršni dio ljetorasta s 1-2
pupoljka. Kod ove položenice se vrši odstranjivanje pupoljaka na dijelu ljetorasta koji se
nalazi u zemlji, kao što je to bio slučaj kod obične položenice. Iz ovih pupoljaka će izrasti
jednogodišnji izboji. Tijekom vegetacije u baznom dijelu jednogodišnjih izboja, koji su
prekriveni zemljom i na nodusima položenog ljetorasta stvara se korijen. Ovi prirasti će na
kraju vegetacije biti ukorijenjeni i s dijelom matične biljke činiti korjenjak. U jesen se vrši
odgrtanje i odvajanje korjenjaka, najčešće s dijelom položenih ljetorasta matične biljke. Ovom
tehnikom jedna matična biljka daje više korjenjaka.
 Slika 9.: Sposobnost formiranja većeg broja
izdanaka
najviše je izražena kod višnje i šljive.

Proizvodnja podloga iz izdanaka

Izdancima se mogu razmnožavati one voćne vrste koje imaju sposobnost formiranja većeg
broja izdanaka iz korijena. Ta sposobnost je najviše izražena kod višnje i šljive.
Kao podloga obično se koriste izdanci koji se spontano stvaraju iz korijena šljive i višnje.
Njihovo veće formiranje može se stimulirati na razne načine. Najčešće se to vrši namjernim
oštećenjem korijena dubljom obradom, odstranjivanjem većeg dijela nadzemnog sustava ili
dijeljenjem korijena.
Oštećenjem korijena stimulira se razvoj adventivnih pupoljaka iz kojih se stvaraju izdanci. S
obzirom na to da se ovakvim načinom razmnožavanja prenose virusna oboljenja, on se
zanemaruje.
Odstranjivanjem većeg dijela nadzemnog sustava stimulira se stvaranje izdanaka. Metodom
dekapitacije se nadzemni sustav skraćuje prije kretanja vegetacije na visinu 30-50 cm iznad
površine zemlje. Na ovaj način se umjetno narušava ravnoteža uspostavljena između korijena
i nadzemnog sustava, a reakcija biljke na to je pojačano formiranje izdanaka.
Metoda dijeljenja korijena se sastoji u slijedećem: prije početka vegetacije odgrne se jedan ili
više osnovnih skeletnih korijena i prosječe do korijenovog vrata. Ovako odvojen korijen od
stabla podigne se debljim krajem i podboči jakim rašljama. Na ovaj način se gornji dio
korijena dovodi u uspravan položaj. Nakon toga se sav odgrnuti dio korijena zagrne rahlom
zemljom, kao kod nagrtanica. Najbolji izdanci stvaraju se u zoni koja se nalazi do samog
presjeka.
 Slika 10.: Na dijelu reznice koji je iznad zemlje
normalno će krenuti vegetacija.

Proizvodnja podloga iz reznica

Proizvodnja podloga iz reznica koristi se u proizvodnji sadnica onih voćnih vrsta koje
posjeduju prirodnu sklonost dobrog ukorjenjivanja ili se ta mogućnost može povećati
upotrebom hormona za ukorjenjivanje. Ovom tehnikom proizvode se vegetativne podloge za
jabuku, krušku, dunju, šljivu, maslinu, smokvu i dud, a može služiti i za direktnu proizvodnju
sadnica nekih voćnih vrsta kao što su smokva, ogrozd, ribizl, aktinidija, borovnica i sl.
Ovisno o tome koji dijelovi stabla se koriste za ukorjenjivanje razlikujemo zrele, zelene i
korijen - reznice. U praksi se najviše koriste zrele reznice.

Zrele reznice

Zrela reznica je dio dobro odrvenjelog ljetorasta koji se skida s matične biljke u periodu
zimskog mirovanja. Zrele reznice koje se koriste za proizvodnju podloga imaju dužinu 25-30
cm i debljinu 6-8 mm. Tanji djelovi se ne koriste jer je njihovo ukorjenjivanje slabo.
Najpovoljnije vrijeme za uzimanje zrelih reznica je jesen kada 1/3 lista opadne ili neposredno
poslije završetka vegetacije. Uzimajući reznice od jeseni prema zimskom periodu, postotak
ukorijenjenih reznica je sve manji.
Reznice se režu tako da se u baznom dijelu rezanje vrši po nodusu (koljencu), da se dobije
tzv. peta. Bazni dio se potapa u hormon za ožiljavanje (NAA) u trajanju od 1 minute. Potapa
se samo 1 cm baznog dijela. Reznice se postavljaju u zemlju okrenute bazom prema dolje do
dubine od oko 15 cm. Na nodusima koji se nalaze ispod površine zemlje razvit će se korijen, a
na dijelu koji je iznad zemlje normalno će krenuti vegetacija.
Slika 11.: Razmnožavanje zelenim reznicama je jako
zahtjevno pa ih treba saditi u zatvorenom prostoru.

U toku vegetacije u matičnjaku reznica vrše se slijedeći radovi: zalijevanje, uništavanje

korova (može i malč folija), uklanjanje bočnih razgranjenja te zaštita od bolesti i štetočina po
potrebi. Vađenje ožiljenih reznica (podloge) obavlja se u jesen, u periodu mirovanja. Najbolje
je da se obavlja podrivanje, kako ne bi došlo do nepotrebnih oštećenja korijena. Podloga se
sortira i pakira u snopove po 50 ili 100 komada.

Zelene reznice

Razmnožavanje zelenim reznicama vrši se kod onih vrsta kod kojih razmožavanje zrelim
reznicama daje slabije rezultate. Bolji rezultat razmnožavanja može se objasniti
fotosintetskom aktivnošću lista i bogatijim razvitkom tvornog tkiva. Metoda razmnožavanja
zelenim reznicama je dosta skupa i složena, pa se iz tog razloga malo primjenjuje u
rasadničarstvu.
Za uspješno razmnožavanje zelenim reznicama potrebno je osigurati uvjete koji su dosta
zahtjevni, a to su:
• Isparavanje vode iz reznica mora se svesti na minimum,
• Svjetlost treba podesiti tako da se izbjegne prekomjerno zagrijavanje i
• Do mjesta na kome se formira korijen mora se osigurati slobodan protok zraka.
Iz gore navedenih razloga nameće se potreba da se zelene reznice sade u zatvorenom prostoru
(plastenik ili staklenik).
Priraste za zelene reznice najbolje je uzimati kada su poluodrvenjeli. Zeljasti, kao i potpuno
odrvenjeli dIjelovi, nisu pogodni za zelene reznice. Reznice se moraju skidati oštrim nožem,
kako bi se ugnječenje tkiva svelo na minimum.
Kod ovih reznica se također mogu koristiti hormoni za ožiljavanje.
Korijen – reznice

Ovaj vid razmnožavanja je odavno poznat, ali je njegova primjena minimalna. Ova metoda
daje dobre rezultate i njome se mogu razmnožavati vrste koje u gore navedenim slučajevima
daju slabije rezultate. Najbolje se razmnožava jabuka, nešto slabije trešnja, višnja i šljiva, a
znatno slabije kruška.
Tehnika razmnožavanja korijen - reznicama je dosta slična tehnici zrelih reznica. Kao
materijal se koristi korijen sjemenjaka. Korijen - reznice stadijski mlađe voćke daju bolje
rezultate od reznica starijih voćaka.

Slika 12.: Razmnožavanje zelenim reznicama se radi kod onih vrsta

kod kojih razmnožavanje zrelim reznicama daje vrlo slabe rezultate.

Gornji dio reznice se reže ravno, a donji dio se reže ukoso. Prilikom sadnje, dio koji je bliži
korijenovom vratu okreće se prema gore. U toku zime reznice se čuvaju u podrumskim
skladištima, u vlažnom pijesku, postavljene u horizontalnom položaju. U proljeće, mjesec
dana prije sadnje, reznice se prenose u stratifikalu, gdje temperatura treba biti 15-20˚C, zbog
formiranja kalusa. Najbolje vrijeme za sadnju reznica je kada se na gornjem (debljem) dijelu
formira bijela kvržica iz koje će se formirati jednogodišnji izboj. Optimalno vrijeme se smatra
u trenutku kada bijela kvržica ima dužinu od 1 cm. Korijen se obično počinje formirati 2-3
tjedna poslije nadzemnog sustava.
Reznice se sade u brazdice dubine 8-10 cm i stavljaju se uz jedan zid brazde tako da
zauzimaju položaj od oko 45-60˚. Razmaci između reznica su mali, 2-3 cm. Za vrijeme sadnje
treba nastojati da vršni dijelovi reznica budu na približno istoj visini. Brazdice se zatrpavaju
rastresitom zemljom, tako da vrh reznice bude prekriven slojem zemlje 2-3 cm, kako ne bi
došlo do uginuća vršnog etioliranog jednogodišnji izboja. Rast jednogodišnji izboja počinje za
7-10 dana, naročito ako je vrijeme toplo i povoljno. U toku vegetacije ne moraju se skidati
suvišni jednogodišnji izboji koji su izbili iz korijena, to se može obaviti u jesen. U jesen u
periodu mirovanja reznice se vade.