EKONOMIJA JAVNOG

SEKTORA

Vježbe 8: Eksterni efekti i životna

sredina
Ass. Sabina Pačariz
Sadržaj:

Osnovna pitanja

Problem eksternih efekata

Privatna rješenja za eksterne efekte
 Internalizacija eksternih efekata
 Kousova teorema
 Korištenje pravnog sistema
 Nedostaci privatnih rješenja

2

Rješenja za probleme eksternih efekata od
strane javnog sektora
 Tržišna rješenja (novčane kazne i porezi,
subvencionisanje smanjenja zagañenja)
 Regulacija (pristup prema performansama, pristup
prema inputima)
 Inovacije
 Otkrivanje informacija
 Naknada i raspodjela

3

Zaštita životne sredine: Uloga države u praksi
 Vazduh (oštećenja ozonskog sistema, kisele kiše,
zakon o čistom vazduhu)
 Voda
 Toksični otpad
 Ugrožene vrste

Izvor

4
Osnovna pitanja

državna intervencija u oblasti zaštite prirodne

sredine neosporno pokazuju pozitivne efekte;

ono što izaziva najviše rasprava nisu
intervencije države već njihov obim i način
sprovoñenja, a koji imaju i svoju ekonomsku
pozadinu;

5
Problem eksternih efekata

Eksterni efekti se javljaju kad god neka

aktivnost koju preduzmu neki pojedinac ili
firma ima uticaj na drugog pojedinca ili firmu,
koji za to ne plaćaju ili nisu plaćeni.

Tržišta na koja utiču eksterni efekti dovode
do neefikasne alokacije resursa. Obimi
proizvodnje , kao i rashodi usmjereni na
kontrolu eksternih efekata neće biti
adekvatni.

6

U nekim slučajevima, postupci nekog
pojedinca ili firme pružaju (bez nedoknade)
koristi drugima; to su pozitivni eksterni efekti.
Vlasnik koji održava svoju kuću i ispred nje
sadi cvijeće, stvara pozitivan eksterni efekat.
Aktivnosti koje negativno utiču na druge
predstavljaju negativne eksterne efekte.

7

Posljedice eksternih efekata:
 prekomjerna proizvodnja dobara koja stvaraju negativne
eksterne efekte;
 nedovoljna ponuda dobara koja stvaraju pozitivne eksterne
efekte.

Grafik: Prekomjerna proizvodnja dobara izaziva
negativne eksterne efekte. Postojanje nekog
negativnog eksternog efekta znači da granični
društveni troškovi prevazilaze granične privatne
troškove, a tržišna ravnoteža će zahtijevati
prekomjernu proizvodnju tog dobra. Tržišna
ravnoteža nalazi se u tački Qm, a efikasan obim
proizvodnje u tački Qe.

8
Grafik: Prekomjerna proizvodnja dobara izaziva
negativne eksterne efekte

9
- Problem zajedničkih resursa

Jednu važnu vrstu eksternih efekata izazivaju tzv.
problemi zajedničkih resursa. Njihova glavna
karakteristika je to što se odnose na skup ograničenih
resursa s neograničenim pristupom.

Grafik: Problem zajedničkih resursa - Zamislite jezero u
kojem se ukupan broj ulovljenih riba povećava s brojem
ribarskih čamaca, ali manje nego proporcionalno,
odnosno, s povećanjem broja čamaca broj ulovljenih riba
po čamcu opada. Svaki dodatni čamac smanjuje ulov
ostalima. To je eksterni efekat. Za upostavljanje
ravnoteže na privatnom tržištu bilo bi potrebno da
prosječan prinos bude jednak troškovima čamca (za koje
se pretpostavlja da su stalni), društvena efikasnost
zahtijeva da granični društveni prinos bude jednak
troškovima čamca.

10
Grafik: Problem zajedničkih resursa

11
Privatna rješenja za eksterne efekte

Pod izvjesnim okolnostima, privatna tržišta

mogu da izañu na kraj s eksternim efektima i
bez pomoći države.

Privatna rješenja su:
 Internalizacija eksternih efekata;
 Kousova teorema;
 Korištenje pravnog sistema;

12
1. Internalizacija eksternih efekata

Najednostavniji način da tržišta izañu na kraj s eksternim

efektima je internalizacija eksternog efekta
osnivanjem ekonomskih jedinica čija bi veličina bila
takva da omogući da se posljedice bilo kakve aktivnosti
javljaju uglavnom u njenim okvirima.

Primjer: Način na koji svaki pojedinca održava svoju
imovinu utiče na kvalitet života u susjedstvu. Onaj što
sadi cvijeće stvara pozitivne eksterne efekte, dok oni što
dopuštaju da im stanovi propadaju, izazivaju negativne
eksterne efekte. Da bi se to prevazišlo vlasnici stanova
se udružuju radi podržavanja zajedničkih prostorija i
instalacija i spoljnjeg izgleda zgrade.

13

U ovakvim je situacijama potrebno da postoji
način na koji će se obezbjediti poštovanje
zajedničkog sporazuma odnosno da postoji
mogućnost pravne zaštite (u slučaju da se
pojave npr. besplatni korisnici).

14
2. Kousova teorema

Eksterni efekti često mogu da se prevaziñu

odgovarajućom dodjelom prava vlasništva.
Pravo vlasništva omogućava odreñenom
pojedincu da kontroliše neke resurse i da
naplaćuje naknadu za njihovo korištenje.

Tvrdnja da kad god postoje eksterni efekti,
zainteresovane strane mogu da se udruže i
naprave aranžmane na osnovu kojih će
obezbjediti efikasnost i internalizirati eksterne
efekte, zove se Kousova teorema.

15

Primjer: Posmatrajmo problem ležišta nafte.
Nafta se obično nalazi u velikim podzemnim
akumulacijama. Da bi se obezbjedio pristup
jednom ležištu potrebno je kupiti opremu za
bušenje i zemljište na kojem će se napraviti
bušotina. Što se više nafte vadi iz jedne
bušotine, manje ostaje u drugima. Stoga je
ukupna dodatna količina nafte dobijena
zahvaljujući dodatnoj bušotini – granična
društvena korist – manja od količine dobijene
iz dodatne bušotine.

16

Ako samo jedna firma (pojedinac) otkupi
cijelo ležište nafte, ona će nastojati da
napravi onoliko bušotina – koliko će joj se
najviše isplatiti i u ovom slučaju nema
potrebe za nekom intervencijom sa strane.

Meñutim, u praksi obično niko nema pravo
vlasništva nad čitavim ležištem nafte, i zbog
toga se pravi veliki broj bušotina (a smanjuje
količina izvañene nafte). Vlasnici bušotina se
zbog toga često meñusobno organizuju kako
bi svoju proizvodnju udružili u cilju smanjenja
pretjeranog broja bušotina.
17
3. Korištenje pravnog sistema

Čak i kada pravo vlasništva nije u potpunosti

definisano, pravni sistem može da obezbjedi
zaštitu od eksternih efekata.

Američki sistem zasnovan na običajnom
pravu (ali i kontinentalni sistem prava) ne
dozvoljava jednoj strani da nanosi štetu
drugoj, a „šteta“ se tumači kao nešto što
uključuje niz ekonomskih troškova koji se
nameću drugima.

18

Primjer: Kada je 1989. tanker Valdes izlio naftu u Moreuz
princa Vilijama na Aljasci, oni što su pretrpjeli štetu zbog
naftne mrlje – ribari čiji je ulov smanjen, isto kao i
zaposleni u turizmu koji zavisi od sportskog ribolova –
tužili su vlasnika, firmu „Exxon“ i dobili proces.

Mnogi Amerikanci su smatrali da je time što je zagadila
jedan od relativno netaknutih predjela u zemlji, naftna
mrlja oštetila i njih lično. Za njih je vrijednost
predstavljalo samo postojanje takvih prirodnih resursa
čak i ako sami nisu nisu odlazili na Aljasku da u njima
uživaju; u tom smislu, izlivanje naftne mrlje iz Valdesa
predstavljalo je negativni eksterni efekat čak i za njih.

Sudovi su u slučaju Valdes prihvatili vrijednost
postojanja, a savezna država Aljaska u svojstvu
staratelja, dobila je preko milijardu dolara na ime
odštete.

19

U zadnje vrijeme države nastoje da preciznije
odrede vrstu i iznos odštete koja se može
naplatiti – a iznos koji se dobije na ovaj način
mora se upotrijebiti za obnovu uništenih
resursa.

20
Nedostaci privatnih rješenja

U nedostatke privatnih rješenja (razloge za

državnu intervenciju) spadaju:
1. problemi u vezi s javnim dobrom čije bi
uskraćivanje bilo kome moglo da bude
skupo (problem besplatnih korisnika);
2. usložnjavanje usljed problema izazvanih
nesavršenim informacijama (pitanje
naknade za eksterni efekat; postojanje
podsticaja da se ne otkrije istina);
21
3. problemi kod udruživanja firmi i pojedinaca
(kada se javljaju pojedinci koji se žele posljednji
pristupiti udruženju – jer bi mogli iskoristiti
činjenicu da udruženi članovi moraju smanjiti svoju
proizvodnju, a on bi je mogao tada povećati i na
njoj zaraditi);
4. transakcioni troškovi (koji se javljaju kod
internalizacije eksternih efekata);
5. sudsko rješavanje problema izazvanih eksternim
efektima (sudski procesi su skupi, neizvjesni i
često nedostupni siromašnoj – a oštećenoj –
strani).

22
Rješenja za probleme eksternih efekata
od strane javnog sektora

Rješenja za probleme ekoloških eksternih

efekata od strane javnog sektora mogu da
se podjele u dvije široke kategorije:
1. tržišna rješenja (novčane kazne i porezi,
subvencije, transferabilne dozvole);
2. direktno regulisanje (pristup prema
performansama i prema inputima).

23

Prije nego se uporede uspješnosti ovih različitih
pristupa, treba otkloniti uobičajenu zabludu – o tome
da li bi nekom trebalo uopšte dozvoliti da drugima
proizvodi negativne eksterne efekte. Tako se nekad
tvrdi da firmama ne bi trebalo uopšte dozvoliti da
zagañuju vazduh i vodu, ali je takav stav prema
ekonomistima isključiv i besmislen.

Ono što se predlaže je to (u vezi s kontrolom
zagañenja) da moraju da se izmjere troškovi i koristi.
Problem s tržištem nije u tome što ono dovodi do
zagañenja – već u tome što firme ne vode računa o
društvenim troškovima eksternih efekata koje izazivaju
i što će usljed toga nivo zagañenosti po svoj prilici biti
isuviše visok.

24

Zadatak države je da pomogne privatnom
sektoru da dosegne društveno efikasan nivo
proizvodnje kao i da natjera pojedince i firme
da povedu računa o posljedicama svojih
postupaka po druge.

25
1. Tržišna rješenja

Za otklanjanje ekoloških eksternih efekata

postoje tri vrste tržišnih (ili približno tržišnih)
rješenja, a to su:
A. novčane kazne i porezi,
B. subvencije za smanjenje zagañenja i
C. transferabilne dozvole.

26
 A. Novčane kazne

To je tržišno rješenje koje uključuje naplaćivanje
kazni i taksi u srazmjeri s količinom zagañenja.
Pravilno utvrñena novčana kazna ili porez suočavaju
pojedinca ili firmu sa stvarnim društvenim
troškovima i koristima onoga što čine. Kazne ove
vrste – predviñene da izjednače granične privatne
troškove s graničnim društvenim troškovima, kao i
granične privatne koristi sa graničnim društvenim
koristima – zovu se korektivni ili piguovski porezi.

27
Grafik: Tržišna ravnoteža sa i bez novčanih kazni

Ukoliko ne postoji porez na zagañenje firme će
utvrditi cijenu jednaku graničnim privtanim
troškovima. U tom slučaju dolazi do prekomjerne
proizvodnje (Qm). Efikasnost se postiže
utvrñivanjem poreza (rastojanje EA na slici) koji
treba da bude jednka graničnim troškovima
zagañenja. Površina EABC predstavlja ukupno
plaćene poreze na zagañenje.

28
Grafik: Tržišna ravnoteža sa ili bez
novčanih kazni

29

Firme mogu da smanje zagañenje tako što će
smanjiti obim ili način proizvodnje (koje mogu
dovesti do izdataka na ureñaje za kontrolu
zagañenja, promjene inputa ili drugih aspekata
proizvodnje).
Grafik: Efikasna kontrola zagañenja

Efikasan nivo zagañenja može da se ostvari bilo
naplaćivanjem firmama kazne f* po jedinici
zagañenja (npr.izmjereno brojem čestica koje se
ispuštaju u vazduh) ili uvoñenjem propisa na osnovu
kojeg bi firme morale da imaju nivo smanjenja
zagañenja P*.

30
Grafik: Efikasna kontrola zagañenja

31
 B. Subvencionisanje smanjenja zagañenja

Aktivniji način učešća države u smanjenju
zagañenja je kroz subvencionisanje smanjenja
zagañenja. Umjesto da oporezuje zagañenje,
država je u mogućnosti da subvencioniše izdatke na
smanjenju zagañenja. Ukoliko neće imati direktnu
korist od smanjenja zagañenja, preduzeće nije
motivisano da investira u kontrolu i redukciju
zagañenja, u slučaju nepostojanja kazni. Sa
društvenog gledišta, investiranja sa ekološkom
pozadinom su relativno mala u odnosu na društvenu
širu korist.

32

U slučaju mogućnosti izbora, zagañivači se radije
opredeljuju za subvencionisanje smanjenja
zagañenja, nego za kazne, jer subvencije su
troškovi koji idu na teret države, sa jedne strane, a
omogućavaju veću dobit preduzećima, sa druge
strane.

Ako se primjeni sistem kazni, cijene konkretne
proizvodnje će biti veće, te će biti ugroženi i
potrošači, jer se ekološki trošak indirektno prevaljuje
na njih. Poreski obveznici, iz čijeg poreza se
finansira subvencioniranje, biće više zainteresovani
za sistem kazni. Prema konceptu subvencionisanja
smanjenja zagañenja, proizvoñači se ne suočavaju
sa stvarnim društvenim troškovima sopstvene
proizvodnje, kao u slučaju sistema kazni - kada to
jeste slučaj.

33
Grafik: Tržišna ravnoteža kada postoje
subvencije za smanjenje zagañenja

34
 C. Transferabilne dozvole

Transferabilne dozvole ograničavaju količinu
zagañenja koju svaka firma može da ispusti.

Ovaj ekonomski instrument je sve popularniji, jer
omogućuje «promet dozvolama» izmeñu učesnika u
tržišnoj utakmici. U ovom slučaju, država je
prevashodno zainteresovana za smanjenje opšteg
nivoa zagañenja, ali ne i za to koji je proizvoñač
konkretno svojom aktivnošću to uzrokovao.

Ukoliko iz nekih razloga preduzeće smanji obim
proizvodnje, i ne potroši «svoju kvotu u zagañenju»,
postoji mogućnost da proda, svoje neiskorišćeno
pravo zagañenja, kroz prodaju transferabilne
dozvole preduzeću koje proširuje proizvodnju (i ima
potrebu za dodatnim zagañenjem, preko dozvoljene
visine zagañenja).

35

Preduzeća će biti zainteresovana za prodaju
dozvola u skladu sa tržišnim cijenama. Dok je
tržišna cijena dozvole (kao i bilo koje druge robe)
veća od graničnih troškova smanjenja zagañenja,
preduzeća su zainteresovana za prodaju dozvola, a
s druge srane dok su granični troškovi smanjenja
zagañenja veći od tržišne cene dozvole, preduzeća
će biti zainteresovana za kupovinu dozvola (jer im to
omogućava da poveća obim proizvodnje, uprkos
povećanom zagañenju).

36

U praksi su se pokazala dva problema kao
značajna za tržišnu regulaciju putem dozvola.
1. Prvi problem se odnosi na pravičnost u vezi
početnog izdavanja dozvola. Diskutabilno je šta
treba da se postavi kao osnova za izdavanje
dozvola:

obim proizvodnje (korišćen kod kontrole kiselih kiša
u Los Anñelesu 1994.);

uložena sredstva u kontrolu smanjenja zagañenja
(praksa je utvrdila da takva preduzeća, po pravilu
dobiju manje dozvola, što je krajnje
destimulativno);

uvoñenje savremene tehnologije (u tom slučaju je
najčešće teže smanjiti zagañenje, jer je uvoñenje
tehnologije iziskivalo velika investiranja).

37
2. Drugi problem se odnosi na lokaciju
zagañivača. Sistem transferabilnih dozvola
daje dobre rezultate u slučaju irelevantnosti
lokacije zagañivača. Meñutim, zagañenje
vazduha je mnogo osetljiviji problem u
blizini velikih gradova. Svojevremeno
uvedene transferabilne dozvole za kontrolu
kiselih kiša, nisu dovoljno razmotrile ovaj
problem.

38
2. Direktna regulacija

Države se po tradiciji oslanjanju na direktnu

regulaciju (standardi, zabrane, zakoni, ograničenja).
Pristalice regulacije tvrde da ona obezbjeñuje veću
izvjesnost i jake podsticaje za ostvarivanje
standarda: ako je firmama zabranjeno da zagañuju
vodu preko odreñenog nivoa, onda je maksimalni
nivo zagañenja poznat.

Meñutim, regulacija ne omogućuje podsticaje da se
zagañenje smanji ispod tih standarda, ma koliko da
su potrebni troškovi niski.

39

Postoje dvije vrste direktne regulacije:

pristup prema performansama (država u ovom
slučaju vodi računa isključivo o krajnjem rezultatu –
količini proizvedenog zagañenja, a firme zavisno od
nivoa zagañivanja moraju da plati veće kazne ili da
kupe više dozvola);

pristup prema inputima (najveći dio regulacije ipak
se odnosi na standarde, parksu i inpute, a ne na
performanse ... npr. porezi na ugalj koji sadrži
odreñenu količinu sumpora koji zagañuje zrak);

Pristup zasnovan na performansama efikasniji je kada

se one mogu izmjeriti, dok je pristup prema inputima
prihvatljiv jer su troškovi praćenja inputa niži.

40
Inovacije

Prednost regulacije zasnovane na

performansama te tržišnog rješenja u obliku
poreza je u tome što se oni bave direktno
rješavanjem problema – smanjenjem nivoa
zagañenja i to što oni mogu da dovedu do
inovacija.

U praksi ove vrste regulacija dovode do:
podsticanja inovacija, podsticanja sudskih
procesa, pogrešno usmjerene inovacije itd.

41
Otkrivanje informacija

U nekim oblastima, države eksperimentišu s

pristupom koji naglasak stavlja više na pritisak
javnosti nego na državnu intervenciju. Uloga države
bi bila ograničena na to da od firmi zahtijeva da
otkriju npr. ispuštanje u vodu ili u zrak materija koje
bi mogle da budu kancerogene.

Kritičari ovog pristupa često tvrde da troškovi
ovakvog otkrivanja informacija mogu da budu visoki
– ali ono što ih naročito brine je mogućnost
pokretanja kampanje zastrašivanja.

42
Nadoknada i raspodjela

Različiti sistemi kontrole zagañenja mogu da imaju

veoma različite distributivne posljedice, tj. nekima
mogu da donesu gubitak – a nekima dobitak.

U sistemu kazni – gubitnici su jasni – a to su vlasnici
firmi zagañivača – dok su dobitnici svi oni koje
snose teret poreza za finansiranje subvencija te oni
potrošači svih drugih proizvoda koji mogu da se
suoče sa porastom cijena usljed skretanja
proizvodnje ka subvenioniranoj proizvodnji.

Kod subvencija – postoji obrnuta situacija.

43
Zaštita životne sredine

Politike zaštite životne sredine od strane države
dijele se na 4 kategorije:
1. VAZDUH:
 Oštećenje ozonskog omotača (smanjenje emisije
hlorofluorougljovodonika koji oštećuje zaštitu );
 Kisele kiše (usvojene transferabilne dozvole za smanjenje
emisije sumpordioksida koje uzorkuju propadanje šuma i
jezera)
 Zakon o čistom vazduhu („vaga“ izmeñu koristi za
zdravlje i troškova smanjenja zagañenja)
 Globalno zagrijavanje (problem ugljendioksida koji
dovodi do efekta staklene bašte, podizanja nivoa mora,
promjenjivosti klime – rješenje Kjoto protokol 1997. koji je
obilježen sukobom na relaciji SAD – zemlje u razvoju ...
moguće rješenje vrsta transferabilnih dozvola na
meñunardnom nivou);

44
2. VODA: Kontrolne mjere koje su uvedene u
slučaju zaštite pijaće vode, imaju potpunu
podršku i države i privatnog sektora – dok
ista saglasnost u slučaju zaštite potoka i
rijeka ne postoji (zagañenja se teško
kontrolišu, zahtijeva se kontrola velikog
broja proizvoda sa potencijalnim negativnim
efektom, „koristi nisu dovoljne“);

45
3. TOKSIČAN OTPAD:

Problem rijeka, kanal i zemljišta pretvorenih u deponije
toksičnog otpada i opasnosti širenja rizika od raka za
sve koji su u blizini tih štetnih materija u Americi je
djelimično riješen „Superfond“ zakonom.

Taj zakon je predvidio da zagañivač (ili njegova
osiguravajuća kuća) plaća čišćenje (radi se najčešće o
velikim kompanijama) te da postoji trajna odgovornost
za kupljeno zemljište.

Na ovaj način koncipiran zakon je doveo uglavnom do:
brojnih sudskih procesa; nije smanjio zagañenosti,
doveo je nejednakosti u solidarnoj odgovornosti,
narušavanja zdravlja ljudi koji su nekad radili na
deponiji ili živjeli u njenoj blizini te „maltretiranja“ novih
vlasnika zemljišta.

46
4. UGROŽENE VRSTE:

Sve više raste interes za očuvanje biološke
raznovrsnosti, odnosno zaštitu ugroženih vrsta
(djelimično i iz razloga što se u velikom biološkom
nasljeñu možda kriju lijekovi za veliki broj bolesti).

Meñutim, postoji i zabrinutost da bi ograničenja u
vezi s korištenjem zemljišta u cilju zaštite
ugroženih vrsta predstavljala nepravično
„oduzimanje imovine“.

Kako vrijeme prolazi, treba reći da oni koji kupuju
zemljište znaju da ih u predviñenoj namjeni može
spriječiti zakon o ugroženim vrstama, a to se
održava i na cijenu koju novi vlasnici plaćaju pri
kupovini.

47
Izvor

Stiglic E. Dž. (2004): Ekonomija javnog

sektora, Ekonomski fakultet Beograd,
p.217-247

48