EKONOMIJA JAVNOG

SEKTORA

Vježbe 9: Analiza politike javnih rashoda

Ass. Sabina Pačariz

1
Sadržaj:

Osnovna pitanja

Potreba za programom

Nesavršenosti tržišta

Alternativni oblici državne intervencije

Značaj odreñenih formulacija programa

Reakcije privatnog sektora na državne programe

Posljedice po efikasnost
 Efekti dohotka i supstitucije i neefikasnost koju podstiču

2

Distributivne posljedice
 Procjena distributivnih posljedica
 Pravednost i raspodjela

Trejdof izmeñu pravičnosti i efikasnosti

Ciljevi državne politike

Politički proces

Izvori

3
 Osnovna pitanja

S obzirom na složenost odlučivanja i obuhvat, analiza
javnih rashoda se dijeli u 10 glavnih dijelova:
1. potreba za programom;
2. nesavršenosti tržišta kojima se program bavi;
3. alternative programu;
4. posebne karakteristike programa;
5. reakcije privatnog sektora;
6. posljedice po efikasnost;
7. distributivne posljedice;
8. trejdof izmeñu pravičnosti i efikasnosti;
9. ciljevi državne politike i
10. politički proces.

4
Potreba za programom

Često je korisno analizu nekog državnog

programa započeti time što će se ispitati
njegov historijat i okolnosti u kojima je
nastao. U ovom kontekstu se postavljaju
pitanja poput toga ko su bili pojedinci ili grupe
koji su insistirali na njegovom usvajanju i šta
su bile pretpostavljene potrebe koje je
navodno trebalo da zadovolji...

5
Nesavršenosti tržišta

Drugi korak u analizi državnih programa jeste

pokušaj da se potreba (izvor tražnje), poveže s
jednom ili više nesavršenosti tržišta (nesavršena
konkurencija, javna dobra, eksterni efekti,
nepotpuna tržišta i nesavršene informacije).

Pored ovog razloga postoje još dva razloga za
državnu intervenciju: prvi je da raspodjela dohotka
koja proizilazi iz tržišne privrede ne mora da bude u
društvenom smislu pravična, a drugi to što način na
koji pojedinac sagledava svoje blagostanje ne mora
da bude adekvatan kriterij za ocjenu blagostanja.

6

Postoje obavezna javna dobra, koja država
treba da podstiče, kao i opšta zla koja država
treba da obeshrabruje ili zabranjuje.

7
Alternativni oblici državne intervencije

Pošto se identifikuje nesavršenost tržišta, problem

može da se rješava različitim državnim mjerama.

Dvije glavne kategorije državnih mjera jesu:

Državna proizvodnja
1. Besplatna raspodjela (npr. osnovno obrazovanje);
2. Raspodjela po cijenama nižim od proizvodnih
troškova (visoko obrazovanje);
3. Raspodjela po cijenama jednakim proizvodnim
troškovima (električna energija);

8

Privatna proizvodnja
1. Državne subvencije proizvoñačima (kroz poreski
sistem);
2. Državne subvencije potrošačima (kroz poreski
sistem);
3. Direktna raspodjela od strane države;
4. Državna regulacija;

9
Značaj odreñenih formulacija programa

Detalji državnog programa često su od ključnog

značaja za utvrñivanje rezultata njegove efikasnosti i
pravičnosti. Razlika izmeñu gladnih i onih koji to nisu
- veoma je važna, ali izrada programa koji će
obezbjediti hranu gladnima zahtijeva neki
jednostavan način za utvrñivanje ko treba da dobije
hranu, a ko ne.

Usljed nemogućnosti da se nepogrešivo utvrdi koji
pojedinci zaista zaslužuju pomoć, donošenje propisa
podrazumijeva trejdof izmeñu dvije nepoželjne
mogućnosti – da se uskrati onima što je zaslužuju i
da se dodijeli onima što je ne zaslužuju.

10
Prikaz: Trejdof prilikom izrade propisa

11

Formulisanje standarda za utvrñivanje
podobnosti ima dodatne efekte, pošto
pojedinci mogu da promijene svoje
ponašanje kako bi se kvalificirali za dobijanje
većih beneficija (npr. program socijalne
pomoći samohranim majkama – mogao bi da
destimuliše sklapanje brakova).

12
Reakcije privatnog sektora na državne
programe

Jedna od glavnih karakteristika mješovite privrede je
to što država nad njom ima samo ograničen stepen
kontrole. Tako na primjer, privatni sektor može na
svaki državni program da reaguje na način koji će
poništiti mnoge predviñene koristi.

Kada država npr. poveća socijalna davanja,
blagostanje starih ne mora da se poveća na dugi rok
u punom, odgovarajućem iznosu; pojedinci mogu da
budu podstaknuti na smanjenje lične štednje za
odlazak u penziju, a djeca mogu da budu
podstaknuta na pružanje manje potpore svojim
ostarjelim roditeljima.

13

Državna pomoć stoga može da istisne
privatnu pomoć i da time obezvrijedi rezultate
programa. Prilikom razmatranja efekata
nekog programa, potrebno je sagledati ne
samo trenutni učinak veći i dugoročni koji će
nastupiti tek pošto svi proizvoñači i potrošači
prilagode svoje ponašanje.

Pri tome ekonomiste naročito interesuju
granični podsticaji - efekti na odreñene grupe
- koji nisu direktno planirani.

14
Posljedice po efikasnost

Naredni koraci u analizi politike javnih

rashoda zahtijevaju da se za svaki
alternativni program utvrde efekti na
efikasnost i raspodjelu, kao i da se procijeni
obim u kojem ti programi mogu da ostvare
ciljeve državne politike.

15
-Efekti dohotka i supstitucije i neefikasnost koju
podstiču

Za mnoge programe korisno je načiniti razliku

izmeñu dohodovnog i efekta supstitucije.

Državna pomoć pojedincima koja ih dovodi u
bolji položaj, ali ne mijenja relativne cijene
pojedinih proizvoda, ima dohodovni efekat:
pojedinac mijenja strukturu svojih rashoda
zbog toga što je imućniji (država daje bonove
za hranu u vrijednosti od 10 dolara).

16
Grafik: Dohodovni efekat

17

Kad god neki državni program smanji cijenu
nekog proizvoda, javlja se efekat
supstitucije: pojedinac zamjenjuje ranija
trošena dobra – novim jeftinijim (država plaća
dio troška hrane).

18
Grafik: Efekat supstitucije

19

U mnogim slučajevima, javljaju se i jedan i drugi
efekat – ali se samo efekat supstitucije dovodi u
vezu s neefikasnošću.

Važno je načiniti razliku izmeñu dohodovnog efekta i
efekta supstitucije. U nekim slučajevima, država
može da poželi da podstakne ili obeshrabri neku
privrednu djelatnost; ona tako može da poželi jak
efekat supstitucije.

Prema tome, ako postoji uvjerenje da siromašni ne
pridaju dovoljan značaj stanovanju, a država želi da
unaprijedi kvalitet kuća koje kupuju, program u
okviru kojeg država plaća dio rashoda na
stanovanje (što dovodi do efekta supstitucije) biće
mnogo efikasniji nego paušalna pomoć za kupovinu
kuće koja (izuzev ako nije veoma velika) ima samo
dohodovni efekat.

20

S druge strane, ako je država na prvom mjestu
zainteresovana za to koliko su različiti pojedinci
imućni, poželjniji su programi koji ne mijenjaju
granične podsticaje; ovakvi programi ne izazivaju
neefikasnost koja se dovodi u vezu s efektom
supstitucije.
________________________________________

Zbog čega je supstitucija neefikasna?
Objašnjenje: Ukoliko država subvencionira npr.
bonove za hranu (oni koštaju npr. $100 , a država
plaća 30% tj. $30 - a siromašni plaćaju $70), može
se desiti da doñe do neefikasnosti: stvarni trošak
bona - hrane ostaje isti, a siromašne kategorije ga
plaćaju manje od toga i takav raskorak u vrijednosti
podstiče neefikasnost.

21

Naredni grafik pokazuje kako novi program
može državu da košta manje – a da
istovremeno siromašni pojedinci koji dobijaju
subvencije budu u istom položaju kao i ranije.
Prema prvobitnoj verziji programa bona za
hranu, država je do odreñenog nivoa plaćala
odreñen dio izdataka za namirnice (do tačke
K), što je nametalo budžetsko ograničenje
BKB’. Nova verzija (BLB’’), u skladu s kojom
država plaća odreñenu količinu hrane, može
podjednako da pomogne pojedincima, ali
košta manje. „Uštedu“ predstavlja rastojanje
EG.

22
Grafik: Besplatno davanje u odnosu na subvenciju

23

Razlog je to što onda kada korisnici moraju
da plate punu cijenu hrane u graničnom
iznosu – pojedinci vrednuju povećanu
potrošnju namirnica tačno onim dobrima kojih
moraju da se odreknu. Ali kada dobiju
subvenciju od 30%, pojedinci kupuju do tačke
u kojoj namirnice vrijedne 1 dolar plaćaju 70
centi, koliko ih i koštaju.

24
Distributivne posljedice

Nije uvijek lako utvrditi ko zaista ima koristi

od odreñenog državnog programa.
Ekonomisti nastoje da analizom da utvrde
obuhvat državnog programa potrošnje ili
poreza, tj. pokušavaju da odgovore na pitanje
ko zaista ima koristi, ko je oštećen, ko snosi
troškove odreñenog programa ili poreza.

25
Primjer:

Prepostavite da je država usvojila opštu
subvenciju za stanovanje. Na kratak rok
(dijagram A) subvencija može više da poveća
cijenu stanova nego količinu ponuñenih
stanova. Vlasnici stanova mogu da imaju
koristi od subvencija za stanarinu koje se
daju siromašnima da bi im se pomoglo da
žive u boljim stanovima.

Na dugi rok (dijagram B) broj stanova će se
povećati, a cijene će se smanjiti.

26
Grafik: Kratkoročni i dugoročni obuhvat
programa javnih rashoda

27

Subvencije za javni prevoz predstavljaju drugi
primjer: ko ima koristi od nove mreže podzemne
željeznice? Odgovor na prvi pogled je jasan – to su
korisnici željeznice. Ovo meñutim ne mora da bude
tačno.

Vlasnici kuća ili stanova u blizini željeznice otkriće
da se njihove kuće i stanovi sve više traže;
povećana tražnja će se odraziti na zakupnine koje
oni mogu da naplaćuju. Oni što svakodnevno
moraju da koriste javni prevoz, a ne posjeduju stan
ili kuću, biće u boljem položaju zahvaljujući boljoj
saobraćajnoj vezi, ali istovremeno i u gorem – jer će
stanarine porasti, tako da će se ta dva uticaja
meñusobno neutralisati. Stvarni korisnici programa
biće vlasnici nekretnina u blizini podzemne
željeznice.

28

Primjer s podzemnom željeznicom ilustruje
sljedeće:

Koristi od državnih programa često se
KAPITALIZUJU i u tom slučaju stvarni
korisnici su oni što posjeduju imovinu koja se
kapitalizuje u vrijeme početka (ili najave)
programa.

Isto tako, troškovi nekog programa često se
kapitalizuju, tako da porez na zemljište
održava vrijednost zemljišta; stvarne troškove
snose one što posjeduju sredstva u vrijeme
kad se porez najavi.
29

Kada korisnici nekog državnog programa
nisu oni kojima je program trebalo da
pomogne, onda su se koristi
PREUSMJERILE, tj. STVARNI OBUHVAT
programa je (ko stvarno ima korist) drugačiji
od namjeravanog.

30
- Procjena distributivnih posljedica

Kao što se moglo primijetiti, različiti pojedinci

ostvaruju različite koristi iz odreñenog
državnog programa. Iako je jasno da je
nemoguće da se utvrdi koliku korist ima svaki
pojedinac, bilo bi važno da se zna kako taj
program utiče na različite društvene grupe
(kategorije sa različitim prihodima - naročito
siromašne, potrošače, proizvoñače, različite
starosne grupe, stanovništvo u različitim
regijama, gradovima, predgrañima itd.).

31

Npr. u slučajevima kao što je program socijalnog
osiguranja, posebna pažnja može da se pokloni
različitim uticajima na trenutno stare ljude i mlade –
koji će u budućnosti biti stari. Ti uticaji se nazivaju
intertemporalnim distributivnim efektima
programa – distributivnim efektima tokom vremena.

Ako siromašni imaju nesrazmjernu korist od jednog

programa (dobivaju više nego što kroz poreze
doprinose troškovima programa), kažemo da je
distributivni efekat progresivan. Ako koristi
nesrazmjerno dobivaju bogati, kažemo da su
distributivni efekti programa regresivni.

32
- Pravednost i raspodjela

Političke rasprave obično se usredsreñuju na

pravičnost različitih prijedloga, pri čemu svaka
strana tvrdi da su njeni prijedlozi pravedniji.

Pojam pravednosti, nažalost, nije dobro definisan;
različite osobe mogu da imaju suprotne stavove u
vezi s tim šta je pravedno (bračni par koji ima samo
dvoje djece iz finansijskih razloga – može da bude
protiv toga da izdržava kroz poreze školovanje djece
koja dolaze iz velikih porodica – od npr. 10-tak
članova).

33
Trejdof izmeñu pravičnosti i efikasnosti

Državni programi mogu da dovedu od

ostvarivanja Pareto poboljšanja, odnosno da
nekim ljudima pruže korist, a da nikoga
drugog ne oštete.

Mnogo češće u planovima državnih rashoda
javlja se trejdof izmeñu ciljeva kao što su
EFIKASNOST (preraspodjela dohotka) i
PRAVIČNOST (davanje ugroženima).

34

Neslaganje u vezi s poželjnošću odreñenog
programa često prostiče ne samo iz trejdofa
efikasnosti i pravičnosti – nego i iz toga o
kolikom se trejdofu radi tj. koliko se smanjuje
efikasnost da bi se povećala pravičnost i
obrnuto.

35
- Prikaz trejdofa efikasnosti i pravičnosti -

(Prikaz A): Štediša i Troškadžija imaju iste

percepcije u vezi trejdofa, ali se razlikuju u
vrednovanju (Štediša više vrednuje efikasnost
tako da je za njega optimalna tačka E2 u kojoj je
efikasnost veća a pravičnost manja, dok je za
Troškadžiju važnija pravičnost i za njega je
optimalna tačka E1 – u kojoj je pravičnost veća –
a efikasnost manja).

36

(Prikaz B): Štediša i Troškadžija se razlikuju po
percepciji trejdofa izmeñu efikasnosti i
pravičnosti. Štediša smatra da čovjek mora da
se odrekne velikog dijela efikasnosti da bi
ostvario neznatno povećanje pravičnosti. S
druge strane, Troškadžija smatra da se uz
veoma mali gubitak na efikasnosti može ostvariti
veliko povećanje pravičnosti.

37

Grafik: Razlozi
za različite
stavove u vezi
državnih
programa

38

Ako je npr. glavni razlog zbog kojeg se nezaposleni
ne zapošljavaju činjenica da ne postoje radna
mjesta – onda veličina osiguranja za slučaj
nezaposlenosti ne mora mnogo da utiče na traženje
posla.

U slučaju da osiguranje za slučaj nezaposlenosti
ima bar mali uticaj na traženje posla, onda ne postoji
značajan trejdof izmeñu efikasnosti i pravičnosti, a
granica odgovara Troškadžijinoj pretpostavci. Ako
na traženje posla u velikoj mjeri utiče naknada za
nezaposlenost, javlja se značajan trejdof – a granica
izmeñu pravičnosti i efikasnosti će odgovarati
pretpostavci Štediše.

39
Ciljevi državne politike

Diskusija je do sada bila usmjerena na dva
kriterija za ocjenu državnih programa: njihov
uticaj na ekonomsku efikasnost i njihov uticaj na
raspodjelu.

Meñutim, državna politika može da bude
usredsreñena na širi spektar ciljeva. Na primjer,
država može da se interesuje za mjeru u kojoj
su pojedinci različitog rasnog, etničkog i klasnog
porijekla meñusobno pomiješani u školama. Ona
može da bude zainteresovana ne samo za
prihode siromašnih već i za izgled kuća u kojima
žive.
40

Kada se ovi različiti ciljevi dovoljno dobro
definišu, država može da koristi i različite
instrumente za njihove ostvarivanje. Meñutim, u
nekim slučajevima za državu može da bude
teško da jasno i unaprijed navede sve svoje
ciljeve ili da ih definiše u vidu propisa ili
standarda.

41
Politički proces

U demokratskoj zemlji, nacrt i usvajanje bilo kojeg

plana javnih rashoda uključuje mnogo pojedinaca i
grupa s različitim ciljevima i različitim stavovima u
vezi s funkcioniranjem privrede. Plan koji se na
kraju usvoji predstavlja kompromis izmeñu svih tih
stavova.

Istraživanje političkog procesa na osnovu kojeg se
odnosi plan rashoda je važan jer:
1. omogućava razumijevanje o tome zašto neki
program ima tačno odreñenu formulaciju;
2. predstavlja bar djelimično želje i očekivanja glasača;
3. utiče na obim u kojem taj program može da bude
podložan pritiscima i korupciji.

42
Izvor

Stiglic DŽ.E. (2004): Ekonomija javnog

sektora (prevod), Ekonomski fakultet
Beograd, p.251-274

43