EKONOMIJA JAVNOG SEKTORA

Vježbe 6 : Javni izbor

Ass. Sabina Pačariz

Sadržaj:
„ Osnovna pitanja
„ Problem otkrivanja preferencija
„ Problem usklađivanja preferencija
„ Problem agregiranja preferencija
„ Većinski sistem glasanja i paradoks glasanja
„ Preferencije s jednim vrhom i postojanje ravnoteže u većinskom
sistemu glasanja
„ Medijalni glasač
„ Neefikasnost ravnoteže većinskog sistema glasanja
„ Dvopartijski sistem i medijalni glasač
„ Alternative za utvrđivanje rashoda na javna dobra (Lindalova
ravnoteža)
„ Politika i ekonomija (posebne interesne grupe, političar altruista,
održavanje neefikasne ravnoteže)

2
Osnovna pitanja

„ Za razliku od rashoda na konvencionalna

privatna dobra, koja se određuju preko
sistema cijena, rashodi na javna dobra
određuju se u okviru političkog procesa.
„ Tržišna privreda se oslanja na sistem cijena
da bi ostvarila efikasnu alokaciju resursa u
proizvodnji privatnih dobara. Sistem cijena
obezbjeđuje podsticaje za firme da proizvode
cijenjena dobra, kao i osnovu za alokaciju
proizvedenih dobara među potrošačima.

3
„ Odluke u vezi sa alokacijom resursa u javnom
sektoru donose se na potpuno različit način.
Pojedinci glasaju za svoje izabrane predstavnike, a
ti izabrani predstavnici sa svoje strane glasaju za
državni budžet, dok sam novac troše organi uprave.
„ Prema tome postoji velika razlika između načina na
koji pojedinac odlučuje kako će potrošiti novac od
toga kako npr. parlament odlučuje kako će potrošiti
državni novac. Od člana parlamenta očekuje se da
prilikom glasanja ispolji stavove svog biračkog tijela,
a ne lične.

4
„ Odlučujući kako će glasati, član
parlamenta se suočava sa dva problema:
1. problemom utvrđivanja preferencija i
2. problemom usklađivanja stavova u vezi sa
preferencijama

5
Problem otkrivanja preferencija

„ Za razliku od pojedinaca koji svoje mišljenje u vezi

sa poželjnošću jednog privatnog dobra u odnosu na
drugo mogu jednostavno da ispolje kupovinom ili
nekupovinom, ne postoji uporediv, efikasan način na
koji pojedinci mogu da ispolje svoje stavove u vezi
sa poželjnošću jednog javnog dobra u odnosu na
drugo.
„ Izbori prenose opštu ideju u vezi sa opredjeljenjem
za veću ili manju budžetsku potrošnju, dok su
konkretniji stavovi birača pokušavaju otkriti
anketama.

6
„ Izjave pojedinaca u anketama u vezi s njihovim
preferencijama često znaju da budu nepotpune ili
nepouzdane (jer se anketa ne shvata ozbiljno ili
birači ne žele da otkriju javno svoje mišljenje).
„ Odgovori na pitanja ankete zavise od mnogih
pretpostavki ... tako npr. ako ono što birači moraju
da plate ne zavisi od njihovog odgovora, javlja se
tendencija da traže više određenog dobra (više se
želi ono što se ne mora plaćati) ili ako npr. ono što
birač kaže utiče na to koliko će morati da plati, on je
podstaknut da se pretvara da u tom dobru uživa
manje nego je to u stvarnosti slučaj (nada se da će
postati besplatni korisnik).

7
„ Prilikom privatnog odlučivanja nosilac
odlučivanja zna sopstvene preferencije, dok
prilikom javnog odlučivanja on mora da utvrdi
preferencije onih u čije se ime te odluke
odnose i to je prva važna razlika između
javne i privatne alokacije resursa.

8
Problem usklađivanja preferencija pojedinaca
u pogledu javnih dobara
„ Zajedničko odlučivanje je teško jer različiti ljudi imaju
različite stavove u vezi s tim koliko bi se trebalo potrošiti
na javna dobra. Do tih razlika u mišljenjima dolazi iz tri
razloga: razlika u ukusima, razlike u prihodima i razlike u
porezima.
„ Razlike u ukusima: Neki ljudi daju prednost javnim
parkovima i obrazovanju, dok drugi jednostavno daju
prednost privatnim dobrima kao što su automobili ili
odjeća.
„ Razlike u prihodima: Bogatiji pojedinci imaju veće
prihode, te stoga radije troše više na sva dobra i javna i
privatna, dok siromašniji slojevi stanovništva izdvajaju
manje i za jedna i za druga dobra.

9
„ Razlike u porezima: Razlike u prihodima te porezi koje
države naplaćuju takođe mogu uticati na stavove pojedinaca
o rashodima za javna dobra.
„ Porezi izazivaju dva efekta – dohodovni i efekat supstitucije
(cijene).
„ Ukoliko preovladava dohodovni efekat – onda se oni s većim
prihodima opredjeljuju za – veće rashode za javna dobra bez
obzira na poresku cijenu.
„ Ukoliko preovladava efekat supstitucije (cijene) – onda niža
poreska cijena – utiče na opredjeljenje za veće rashode za
javna dobra, bez obzira na prihod pojedinca.
„ (Poreska cijena je dodatni iznos koji pojedinac mora da
plati kada se državni rashodi povećaju za jednu novčanu
jedinicu.)

10
„ U slučaju jedinstvenih poreza (kod kojih
svaka osoba mora platiti isti iznos poreza)
postoji samo dohodovni efekat, tako da će
osobe s visokim prihodima biti opredjeljene
za veće javne rashode, dok će osobe sa
manjim prihodima biti zainteresovane za
manje nivoe rashoda na javna dobra.

11
 1
„ t = --- x G
N
„ gdje je t – porez, N – broj osoba, 1/N –
poreska cijena, G – državni rashodi

12
„ U slučaju proporcionalnih poreza (kod
kojih svaka osoba plaća isti procenat od svog
prihoda) preovladava efekat supstitucije tj.
niže poreske cijene (nad dohodovnim
efektom). U ovom sistemu siromašniji
pojedinci plaćaju nižu poresku cijenu, te je
stoga veći nivo rashoda koji je za njih
preferencijalan.

13
 1 G
t = --- x -----
N Ỹ

gdje je Ỹ prosječan prihod.

14
„ Porez koji plaća jedna osoba, čiji je prihod
Yi iznosi:
1 GYi
tYi = --- x -------
N Ỹ

15
„ Pojedinac čiji je prihod prosječan tj. Yi = Ỹ,
tada plaća poresku cijenu 1/N.
„ Pojedinac čiji je prihod veći od prosječnog tj.
Yi >Ỹ, tada plaća veći porez (tj. poresku
cijenu veću od 1/N).
„ Pojedinac čiji je prihod manji od prosječnog tj.
Yi <Ỹ, tada plaća manji porez (tj. poresku
cijenu manju od 1/N).

16
„ U slučaju progresivnog oporezivanja (u kojem s
rastom dohotka raste i poreska obaveza), pojedinci
s manjim prihodima platiće nižu cijenu nego u
slučaju proporcionalnog oporezivanja, tako da će biti
opredjeljeni za još veći nivo rashoda.
„ U slučaju regresivnog oporezivanja (u kojem je s
rastom dohotka – manja poreska obaveza) pojedinci
s visokim prihodima će biti zainteresovani za veće
nivoe rashoda za javna dobra.

17
„ Treba napomenuti da kada država troši više
na javna dobra, bogati pojedinci često moraju
da plate veliki dio dodatnih troškova (čak i
bez obzira na sistem oporezivanja). Što se
tiče privatnih dobara, bogati i siromašni
pojedinci obično plaćaju istu cijenu; no kada
su u pitanju javna dobra – bogati pojedinci
obično moraju da plate veću cijenu.

18
„ Prikaz jedinstvenih poreza:
Najpreferencijalniji nivo javnih rashoda za
pojedinca nalazi se u tački dodira linije
budžetskog ograničenja i krive indiferentnosti.
U slučaju jedinstvenog oporezivanja svi
pojedinci su suočeni s istom poreskom
cijenom i postoji samo dohodovni efekat, tako
da su za bogate pojedince poželjniji veći nivoi
rashoda.

19
Grafik: Jedinstveni porezi

20
„ Prikaz proporcionalnih poreza: U slučaju
proporcionalnih poreza, pojedinci sa nižim
prihodima su suočeni s nižom poreskom
cijenom (manje iskošenom linijom
budžetskog ograničenja. Efekti supstitucije i
dohotka djeluju u suprotnim pravcima, tako
da nije sasvim jasno da li je
najpreferencijalniji nivo državnih rashoda veći
ili manji.

21
Grafik: Proporcionalni porezi

22
„ Prikaz korisnosti: Na slici je pokazano kako
korisnost zavisi od nivoa državnih rashoda.
Najpreferencijalniji nivo rashoda pojedinca
nalazi se u tački G*, ali korisnost dostiže
maksimalni nivo ispod linije budžetskog
ograničenja, u tački dodira s krivom
indiferentnosti. Što je stvarni nivo rashoda
udaljeniji od preferencijalnog nivoa G*, to je
niži nivo korisnosti.

23
Grafik: Korisnost zavisi od državnih rashoda

24
„ Prikaz nivoa korisnosti za tri različite grupe
(siromašne, srednju klasu i bogate) u slučaju
jedinstvenog oporezivanja. U ovom slučaju,
bogati se opredjeljuju za više nivoe rashoda
od pripadnika srednje klase, a ono se
opredjeljuju za više rashode nego siromašni.

25
Grafik: Korisnost kao funkcija državne
potrošnje za tri društvene grupe

26
Problem agregiranja preferencija
„ Problem usaglašavanja različitih stavova javlja se prilikom
svakog donošenja zajedničke odluke. U političkim
raspravama često se čuje pozivanje na ono što „narod“ želi.
„ Međutim, pošto različiti ljudi žele različite stvari, kako se na
osnovu tih različitih stavova donosi jedna društvena odluka?
„ Odgovor na ovo pitanje je lak u diktaturi gdje dominiraju
preferencije diktatora.
„ S druge strane, u demokratskim zemljama ne postoji tako
lako rješenje. Predlaže se više načina izglasavanja, između
ostalog, jednoglasno izglasavanje, izglasavanje prostom
većinom i izglasavanje dvotrećinskom većinom; prilikom
odlučivanja u demokratskim zemljama najeviše se koristi
izglasavanje prostom većinom.

27
Većinski sistem glasanja i paradoks glasanja

„ Svima je manje više poznato kako funkcioniše

većinski sistem glasanja.
„ Npr. uzmite primjer da vi i vaša dva prijatelja
pokušavate da odlučite da li ćete ići na utakmicu ili u
kino. Riješili ste da glasate: ako utakmica dobije bar
dva glasa, idete na utakmicu, a ako kino dobije dva
glasa – idete u kino.
„ Ravnoteža u većinskom sistemu glasanja zahtjeva
postojanje jedne opcije koja može da dobije većinu
u konkurenciji s bilo kojoj drugom. Međutim, u
većinskom sistemu glasanja ne dobija se tako jasan
ishod ukoliko postoje više od dvije opcije.

28
Primjer: Glasanje u situaciji sa tri glasača i
tri mogućnosti

Najviše želi Naoružanje - A Socijalnu pomoć - C Zdravstvo - B

Manje želi Zdravstvo - B Naoružanje - A Socijalnu pomoć - C

Namanje želi Socijalnu pomoć - C Zdravstvo - B Naoružanje - A

29
Primjer: Glasanje u situaciji sa tri glasača i
tri mogućnosti

„ Prvi glasač daje prednost A, u odnosu na B i

B u odnosu na C.
„ Drugi glasač daje prednost C, u odnosu na A
i A u odnosu na B.
„ Treći glasač daje prednost B, u odnosu na C i
C u odnosu na A.

30
„ Prepostavimo da glasamo za A ili za B. Prvi i drugi
glasač glasaju za A, tako da pobjeđuje varijanta A.
Zatim se opredjeljujemo između A i C. Drugi i treći
glasač daju prednost C, tako da pobjeđuje varijanta
C. Čini se da bi C moglo da predstavlja društveni
izbor. Varijanta C je pobijedila varijantu A, koja je
pobijedila varijantu B. Međutim, pokušajmo sada da
direktno sučelimo varijante C i B. I prvi i treći glasač
daju prednost varijanti B u odnosu na C.
„ Ovo je tzv. paradoks glasanja ili paradoks
cikličnog glasanja. Jasan pobjednik ne postoji...a
proces se tako nastavlja u nedogled.

31
„ Da bi izbjegle ovakve cikluse glasanja,
demokratske zemlje se često opredjeljuju za
odlučivanje zasnovano na sekvencijalnom
glasanju; na primjer A protiv B, poslije čega se
pobjednička varijanta suprotstavlja C, pri čemu
konačna odluka zavosi od ishoda tog glasanja, bez
daljih provjera.
„ U ovom slučaju – može da bude vrlo važna kontrola
redoslijeda glasanja.
„ Pri tome treba obratiti pažnju da će pojedinci, ako
shvate da će se glasanje obavljati po određenom
redoslijedu, možda željeti da strateški glasaju. To
znači da prvi glasač u prvom krugu glasanja možda
neće glasati za ono za što je zaista opredjeljen, recimo
varijantu A u odnosu na varijantu B, već će razmišljati
o posljedicama svog glasanja na krajnju ravnotežu.
32
„ Beskrajni ciklus glasanja naravno nije poželjan. Idealan
politički mehanizam (sa uređenim pravilima, za
donošenje društvenih odluka) treba da ima četiri
karakteristike:
„ Tranzitivnost (A ima prednost u odnosu na B, B ima
prednost u odnosu na C; A bi onda trebalo da ima
prednost u odnosu na C);
„ Nediktatorski izbor (politički mehanizam mora da
osigura da rezultati izbora ne odražavaju preferencije
samo jedne osobe);
„ Nezavisnost od irelevantnih opcija (npr. neke treće
opcije);
„ Neograničeno polje djelovanja (mehanizam mora da
funkcioniše bez obzira na različite preferencije i brojne
opcije između kojih se treba opredjeljivati).

33
„ Traganje za idealnim sistemom okončano je
nalazima dobitnika Nobelove nagrade Keneta Eroua
sa Stanforda. On je pokazao da ne postoji pravilo
koje će zadovoljiti sve željene karakteristike. Ova
teorema s zove Erouova teorema nemogućnosti.
„ Ono što takođe prozilazi iz ove teoreme je da ona
ukazuje na to da se od države, ukoliko nije oličena u
jednom čovjeku s diktatorskim ovlaštenjima, ne
može očekivati da djeluje s istim stepenom
dosljednosti i racionalnosti kako bi se to moglo
očekivati od pojedinca.

34
Preferencije s jednim vrhom i postojanje
ravnoteže u većinskom sistemu glasanja

„ Bez obzira na Erouovu teoremu nemogućnosti,

postoje određeni uslovi pod kojima jednostavan
većinski sistem glasanja pruža jasan ishod (daje
ravnotežu) a to je slučaj kada pojedinac ima
samo jedan vrh na svojoj funkciji korisnosti
korištenja javnih dobara. Ako postoji više od
jednog vrha – tada većinski sistem glasanja ne
mora da ostvari ravnotežu.

35
„ Npr. razmotrimo problem stavova pojedinca u
odnosu na državno obrazovanje. Ukoliko bi državni
rashodi bili ispod izvjesnog minimalnog nivoa, bogati
pojedinac bi svoju djecu radije slao u privatne škole.
Ukoliko to učini, svako povećanje rashoda na
državne škole samo povećava njegove poreze i on
nema direktne koristi. Prema tome, korisnost se za
njega smanjuje paralelno s rastom državnih
rashoda, sve do kritičnog nivoa pri kojem on
odlučuje da pošalje svoju djecu u državnu školu.

36
„ Grafik:
Preferencija s
jednim ili dva
vrha

37
„ Ako se npr. suočavamo sa izborom više od
jednog dobra, taj izbor ima rijetko samo jedan
vrh. Da bismo postigli jedan vrh – moramo da
se ograničimo i da glasamo o jednom po
jednom pitanju.

38
„ Podjednako je važno i to što uglavnom
većinski sistem glasanja neće postići
ravnotežu u slučaju kada se radi o pitanjima
raspodjele, što se najbolje može vidjeti ako
se razmotri različita struktura poreza na
prihod (i kada dođe do već spomenutog
cikličnog glasanja).

39
Prikaz: Različite poreske skale

Procenat
prihoda koji A B C
plaćaju u vidu
poreza
Siromašni 20% 18% 17%
Srednja klasa 20% 18% 21%
Bogati 20% 23% 22%

40
„ Dakle, preferencije neće imati samo jedan
vrh u sljedećim situacijama:
‰ kada se glasanje odnosi na neko privatno dobro
koje obezbjeđuje javni sektor, ali postoji i privatna
alternativa, kao što je to slučaj s obrazovanjem;
‰ kada postoji više od jednog javnog dobra, a o
njima se glasa u paketima, umjesto jedno po
jedno;
‰ kada se glasanje obavlja u vezi s distributivnim
pitanjima, kao što je struktura poreza na prihod.

41
Medijalni glasač

„ Kada preferencije imaju samo jedan vrh,

pojedince možemo da rangiramo na osnovu
njihovih preferencija, npr. u vezi s rashodima
namijenjenim javnim dobrima – od onih koji
se opredjeljuju za najmanje do onih koji se
opredjeljuju za najveće.
„ Medijalni pojedinac je onaj što se nalazi u
sredini, odnosno od koga se polovina ostalih
pojedinaca odlučuje za manje, a polovina za
više.
42
„ U prikazu Džim je
medijalni glasač.
„ Ishod većinskog
glasanja
korespondira s
preferencijama
medijalnog glasača.
„ U ovom slučaju
pobjeđuje nivo
rashoda u iznosu od
1000 dolara za koje
se opredijelio Džim.

43
Neefikasnost ravnoteže većinskog sistema
glasanja

„ Pošto medijalni glasač odlučuje o nivou

rashoda za javna dobra, da bismo utvrdili da
li su ti rashodi veliki ili mali moramo samo
vidjeti kako on glasa i to uporediti s uslovima
efikasnosti. Pretpostavlja se da medijalni
pojedinac upoređuje samo koristi koje dobija i
troškove koje snosi (koristi su mu manje od
ukupnih društvenih koristi; troškovi su mu
manji od ukupnih društvenih troškova).

44
Sistem Prihod Medijalni glasač vaga Glasanje Ishod za društvo
oporezivanja medijalnog GT i GK
glasača
Jedinstveno Ym = Ỹ GT = GK Glasa se za DGT = DGK
(1/N je poreska cijena za efikasan nivo (efikasnost)
Ym > Ỹ
sve, praktično svi su rashoda
Ym < Ỹ reprezenti društva)

Proporcionalno/ Ym = Ỹ GT = GK Glasa se DGT = DGK

Progresivno efikasno (efikasnost)
Ym > Ỹ GT > GK Glasa se DGT ≥ DGK
(poreska cijena mu je višeznačno DGT ≤ DGK
veća) (↑ ili ↓
rashoda)
Ym < Ỹ GT < GK Glasa se za DGT > DGK
(poreska cijena mu je povećanje (gubitak za društvo) –
manja) rashoda prevelika ponuda

Regresivno Ym = Ỹ GT = GK Glasa se DGT = DGK

efikasno (efikasnost)
Ym > Ỹ GT < GK Glasa se za DGT ≥ DGK
(poreska cijena mu je povećanje DGT ≤ DGK
manja) rashoda (slučaj DGT < DGK je
dobit za društvo, ako bogati
još uvijek plaćaju veliku
sumu)
Ym < Ỹ GT > GK Glasa se za DGT > DGK*
(poreska cijena mu je smanjenje (gubitak za društvo) –
veća) rashoda premala ponuda

45
„ Ravnoteža u većinskom sistemu glasanja,
uopšteno ne dovodi do efikasne ponude
javnih dobara, već se javlja ili nedovoljna
ponuda ili prevelika ponuda.

46
Dvopartijski sistem i medijalni glasač

„ Strategija maksmiziranja broja glasova može lako

da se definiše na sljedeći način. Pretpostavite da
postoje 2 stranke: R i D. Stranka R uzima stav
stranke D kao dat. Usmjeravajući se na jedan
problem (nivo rashoda), obilježićemo stav stranke R
kao GR, a stav stranke D kao GD. Za svaku
vrijednost GD, postoji optimalan stav za GR.
„ Šta svaka stranka radi – imajući u vidu stav svog
oponenta, kada hoće da maksimizira broj glasova?
„ GM predstavlja preferencijalni nivo rashoda
medijalnog glasača.

47
„ Pretpostavimo da se stranka D odlučuje za GD >
GM. Ako tada zauzme poziciju između GD i GM,
stranka R će pridobiti sve glasače koji se zalažu za
nivo rashoda niži ili jednak GM, ali i nekih koji se
zalažu za nešto malo veći. Prema tome, stranka R
dobija preko 50% glasova i pobjeđuje.
„ U odgovoru na to, stranka D će odabrati poziciju
GD’, između GM i GR, koja će odnijeti pobjedu nad
GR. Ovaj proces se nastavlja sve dok obje stranke
ne zauzmu stav medijalnog glasača.

48
„ U dvopartijskom sistemu vrijedi zamjerka da glasači
nemaju izbor – obje stranke zauzimaju srednju
poziciju.

49
Ograničenja teorije medijalnog glasača su:
„ to što ne djeluje ako preferencije glasača imaju više
od jednog vrha,
„ to što postoje veliki troškovi informiranja i samog
izlaska birača na glasačka mjesta. Oni čije su
preferencije na sredini, imaju malo posticaja da se
politički angažuju jer vjeruju da će politički proces u
svakom slučaju odražavati njihove preferencije – što
otvara mogućnost pristalicama ekstremnih opcija da
zauzmu pozicije u društvu.

50
Alternative za utvrđivanje rashoda na javna
dobra - Lindalova ravnoteža
„ S obzirom na to da se većinski sistem
glasanja pokazao iz više razloga kao
neadekvatan (ishod je nejasan, nije efikasan,
glasači mogu glasati strateški i skrivaju svoje
preferencije) ekonomisti su tragali za
alternativnim sistemima.
„ Najpoznatiji alternativni sistem se zove
Lindalova ravnoteža prema švedskom
ekonomisti Eriku Lindalu (Eric Lindahl).

51
„ Efikasna količina javnih dobara može se predstaviti i
kao presjek krive ponude i krive „zajedničke tražnje“
(koja se dobiva sabiranjem po vertikali krive tražnje
svakog pojedinca).
„ Kriva ponude se odnosi na granične troškove
proizvodnje, dok se kriva tražnje dobiva tako što se
pojedinac pita koju bi količinu javnih dobara tražio
ako bi morao da plati određeni iznos za svaki
proizvedenu jedinicu (pojedinac – ako plaća p –
poresku cijenu – tada traži G* javnih dobara).

52
„ Lindalova ravnoteža stoga predstavlja skup poreskih
cijena (iznosa koje svaki pojedinac treba da plati ukoliko
žele dodatnu jedinicu javnog dobra) koje se sabiraju do
graničnih trokova proizvodnje (i to tako da imajući u
vidu navedene poreske cijene pojedinac daje prednost
istom nivou rashoda – G*).
„ S obzirom na to da je zbir graničnih koristi jednak
graničnim troškovima, Lindalova ravnoteža je Pareto
efikasna.
„ Kritika Lindalove ravnoteže: Pojedinci nisu podstaknuti
da kažu istinu – budući da im paralelelno sa ispoljenom
tražnjom, raste poreska cijena.

53
Grafik:
Lindalova
ravnoteža

54
- Poređenje mehanizama javnog izbora

„ Većinski sistem glasanja: moguće odsustvo

ravnoteže, ravnoteža i onda kada postoji nije
Pareto efikasna.
„ Lindalova ravnoteža: uvijek postoji ravnoteža,
ravnoteža je uvijek Pareto efikasna, pojedinci
nisu podstaknuti da otkrije svoje prave
preferencije.

55
Politika i ekonomija

Zašto pojedinci glasaju?

„ Stopa učešća birača na izborima je obično niska i
vrlo podložna čak i trivijalnim pojavama kao što su
npr. promjene vremenskih uslova.
„ Razlog za ovo je činjenica da su koristi od glasanja
male, a šanse da jedan čovjek utiče na rezultat
neznatne. U stvari, kada bi se potpuno racionalno
kalkulisalo, niko ne bi glasao: mogućnost da glas
jednog pojedinca utiče na ishod u suštini je jednaka
nuli.

56
„ Ovaj problem se donekle razrješava time da se
glasačima ukaže na važnost glasanja – pojedincima
glasanje na izborima donosi korisnost tj. učešće u
političkom procesu, povećava građansku
odgovornost. Prema ovom stavu glasači možda i ne
djeluju iz uskog ličnog interesa (npr. oni mogu da
podrže predstavnike koji glasaju za ispravljanje
nekog propusta u poreskom sistemu čak i ako bi se
time njihova poreska obaveza povećala).

57
Izbori i posebne interesne grupe

„ Mnogo je onih što ne vjeruju u sistem:

1 čovjek – 1 glas, jer iako je to ustavom
zagarantovano, čini se da neki glasovi vrijede
više od drugih.
„ Ishod političkog procesa, iz tog ugla odražava
političku moć interesnih grupa.

58
„ Interesne grupe mogu da ispolje svoju moć
na tri načina:
1. one mogu da smanje troškove glasanja i
informisanja, posebno biračima koji će ih
vjerovatno podržati;
2. interesne grupe su primarni izvor
informacija za političare (pomažu im da
otkriju preferencije birača);
3. kroz neposredno i posredno podmićivanje
političara.

59
Političar atruista

„ Pojedinci na vlasti shodno teoriji javnog izbora

uglavnom djeluju u ličnom interesu no, postoje i
pojedinci na vlasti koji mogu da se altruistički
ponašaju, ali to ne mora da znači da će donositi
mudre odluke (pogotovo ako ne znaju preferencije
svojih glasača).
„ U vezi s tim se javlja i još jedan problem: ...ako
glasači vjeruju da su političari koji djeluju u opštem
interesu bolji od onih koji djeluju u ličnom interesu –
svi oni koji djeluju u ličnom interesu će pokušati da
se predstave kao altruisti.

60
„ S druge strane javljaju se i oni političari koji
glasaju uprkos vlastitom interesu već i uprkos
željama vlastitih birača – ali oni rizikuju da ne
budu izabrani.
„ Uprkos tome što bi altruističko ponašanje od
strane političara trebalo da uživa veću
podršku od korupcije, ekonomisti već dugo
sumnjaju u pouzdanost naizgled altruističkog
ponašanja.

61
Održavanje neefikasne ravnoteže

„ Pojava i djelovanje interesnih grupa mogu da

dovedu do neefikasne i nepravedne alokacije
resursa u društvu.
„ To se može pokušati riješiti na sljedeća dva
načina:
1. jačanje javnog interesa (kroz predlaganje
alternativa prijedlozima interesnih grupa);
2. pojašnjavanje distributivnih efekata određenih
državnih programa (rasvjetljavanje pravih namjena
određenih državnih projekata).

62
Izvor

„ Stiglic E. Džozef (2004): Ekonomija javnog

sektora, Ekonomski fakultet Beograd,
p.157-189

63