UČENJE TALKINA (TELKINA)

Učenje talkina (telkina) je utemeljen u sva četiri hak mezheba, preovladajući stav kod
hanefija, malikija, šafija, hanbelija je da je učenje talkina pohvalno (mustehabb). Mi u
Bosni i Hercegovini smo stava, kao i većina učenjaka hanefijskog mezheba, da je
talkin pohvalan, što je i praksa na našim prostorima.
Jedan od glavnih dokaza utemeljenosti talkina je i hadis iz Muslima koji se prenosi od
Ebu Hurejre, Ebu Seid El Hudrija i Aiše, r.a., u kojem se kaže: “Cinite Telkin svojim
umrlim la ilahe illallah” [2]
Neki učenjaci i Eš-Šafi smatraju da je mustehab učiti talkin umrlome nakon ukopa,
prema predanju Seida ibn Mensura od Rašida ibn Sa'da, Damre ibn Habiba, El-
Hakima ibn Umejra (ovo su tabi’ini), koji kažu: "Kada se izravna kabur nad mejitom,
i ljudi se počnu razilaziti, mustehab je izgovoriti iznad kabura: 'O ti i ti, reci: 'La ilahe
illallah. Ešhedu en la ilahe illallah (tri puta). O ti i ti, reci: 'Moj Gospodar je Allah.
Moja vjera je islam. Moj Poslanik je Muhammed, s.a.v.s." Zatim će otići." (Navodi
Hafiz Ibn Hadžer u Telhisu)
Bilježe Taberani i AbdulAziz El Hanbeli od Ebu Umame koji kaže: “Kada ja umrem,
učinite mi ono što nam je Poslanik, a.s., naređivao da činimo mrtvima. Naređivao
nam je Poslanik, a.s., pa je rekao: “Kada neko od vaše braće umre pa pospete zemlju
po njegovom grobu neka kaže neko od vas kod njegove glave: “O (pa ga zovne po
imenu) sine ( pa spomene ime njegove majke), jer on zaista tada govori: “Uputi nas
Allah ti se smilovao!” ali vi to ne osjećate: “Spomeni ono sa čime si izašao iz
dunjaluka, šehadet da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob
i Njegov Poslanik, i da si zadovoljan sa Allahom kao Gospodarom, Islamom vjerom,
Muhammedom Poslanikom i Kur’anom vođom.” Zaista Munker i Nekir, svaki od njih
uzima za ruku svog druga i govori: “Idemo, nećemo se zadržavati kod onoga koji je
naučen, koji zna svoj dokaz.” Pa je rekao čovjek: “O Poslaniče, a ako ne znamo ime
njegove majke?” Pa je Poslanik rekao: “Pripišite ga njegovoj majki Havi, recite O
sine Havin.”[1]
Kao sto smo naveli, od dokaza utemeljenosti Telkina je i hadis iz Muslima koji se
prenosi od Ebu Hurejre, Ebu Seid El Hudrija i Aiše, r.a., u kojem se kaže: “Cinite
Telkin svojim umrlim la ilahe illallah”[2]
Kaže Šejh Šibbir Ahmed El Usmani u komentaru ovog hadisa: “Kaže El Ubejj:
“Moguće je hadise iz ovog poglavlja o telkinu protumačiti kao telkin poslije ukopa.
Većina šafija to smatra pohvaljenim a taj stav je odabrao i Ibn Salah. Kaže Tajjibi:
“Moguće je da se ovaj hadis odnosi na one koji su na ivici smrti ali i na one koji su
umrli ali još nisu ukopani”. Kaže El Ešrem: “Rekao sam Ahmedu: “Šta je sa onim što
rade, kada čovjek umre, neko stane kod njegovog kabura i kaže: “O sine …” Pa je
Ahmed rekao: “Nisam nikoga video da to radi osim stanovnika Šama kada im je umro
Ebul Mugire jer je on prenosio od Ebu Bekr ibn Ebu Merjema od njihovih šejhova da
su to radili. Takođe i Ismail ibn Ajjaš to prenosi.” Ibn Hadžer El Askalani je u Telhisu
spomenuo hadise koji jačaju hadis Ebu Umame a to su hadisi koje bilježi Seid ibn
Mensur u svom Sunenu od Rašid ibn Sa’da, Damre ibn Hubejba, Hakim ibn Umejra i
dr.”[3]
Kaže poznati hanefijski alim, Ibn Abidin u Hašiji: “Ne zabranjuje se telkin nakon
ukopa jer u tome nema nikakve štete, čak nasuprot,u tome ima koristi jer se mejjitu
olakšava zbog zikra kao što je to prenijeto.”[4] I drugi hanefijski učenjaci pored
gorespomenutog Ibn Abidina,smatraju talkin pohvaljenim, među kojima su eš-
Šurunbulali (vidi njegov hanefijski fikh Nuru-l-idah, poglavlja o dženazi, koji je
preveden i na bosanski jezik); El-Mejdani, pisac Lubaba; El-Ibadi el-Bagdadi ez-
Zebidi, pisac El-Dževhere en-Nejjire; Nesefi i drugi. Ez-Zejeli smatra talkin
dozvoljenim.
Kaže Šejh El Usmani: “U Šerhul Ihjau se kaže: “Kaže u Er Revdi: “Lijepo je činiti
telkin nakon ukopa jer nam je došao hadis po tom pitanju.” Kaže Nevevi: “Veliki broj
naših učenjaka smatra Telkin pohvaljenim, od njih su El Kadi Husejn, pisac Tetimme,
Šejh Nasr El Makdisi u svojoj knjizi Et Tehzib i dr. Hadis koji se prenosi o ovome je
slab ali je on od hadisa o fadailima pa se koristi kod učenjaka i muhaddisa kao validan
dokaz. Ovaj hadis podupiru drugi sahih hadisi poput hadisa: “ Molite Allaha da ga
učvrsti…” kao i oporuke Amr ibnul Asa: “ Ostanite kod mog kabura koliko je
dovoljno da se zakolje kurban i podijeli njegovo meso, da bi mi bilo lakše i da bih
znao kako da odgovorim poslanicima Allaha Uzvišenog.” Bilježi ga Muslim u
Sahihu. Stanovnici Šama su činili Telkin još od prvog vremena.”[5]
Kaže Šejh Abdul Kadir Isa Dijab u Mizanul Adilu: “Čak iako Nevevi i neki drugi
kažu da se telkin odnosi na onoga koji umire, Muhibb Et Taberi, Kemal ibn Humam,
Ševkani i dr. kažu da riječ “Mevtakum” upućuje na umrlog a da je to metafora za
onog koji umire. Pošto mi znamo da se ne prelazi sa bukvalnog na metaforičko
značenje osim zbog dokaza koji to iziskuje ili na to upućuje, a takav dokaz ovdje ne
postoji, onda je preče da se ovaj hadis odnosi na umrle.”[6]
Prenosi se od Rašid ibn Sa’da, Damreh ibn Hubejba i Hakim ibn Umejra da su rekli:
“Ashabi su voleli da se, kada se mejjit ukopa stane kod kabura i kaže: “O Fulane, reci
La ilahe illallah, svedočim da nema drugog Boga osim Allaha – tri puta. U Fulane,
reci: Moj Gospodar je Allah, moja vjera je islam, moj Poslanik je Muhammed.”[7]
Kaže El Hattab, malikijski učenjak u Mevahibul Dželil: “Od Ibnul Arebija se prenosi:
“Kada se mejjit ukopa pohvaljeno je činiti mu telkin u tim momentima, to su radili
stanovnici Medine i dobri ljudi jer se to poklapa sa ajetom: “I spominji, zaista spomen
koristi vjernicima…”[8]”[9] Među malikijskim učenjacima koji smatraju talkin
pohvalnim je i Kurtubi, koji to spominje u svom Tefsiru, te u knjizi Et-Tezkire fi
ahvali'l-mevta ve umuri't-ahireh (Knjiga je prevedena na bos. jeziku pod naslovom
(Podsjetnik na stanja umrlih i ahiretska desavanja)-
Kaže Imam Nevevi: “Što se Telkina tiče, veliki broj naših učenjaka to smatra
pohvaljenim.”[10]
Er-Rafii, šafijski učenjak, u svojoj knjizi El-Feth el-aziz fi šerh el-vedžiz: "Pohvalno
je da se uči talkin mrtvacu nakon ukopa... Šafijski učenjak Maverdi, u svojoj knjizi
El-Ikna', navodi da je talkin sunnet. I imam Nevevi (vidi njegovu knjigu El-
Medžmu'), Ibn Salah, Es-Sujutu, Ez-Zerkeši i Ibn Hadžer el-Askalani smatraju talkin
pohvalnim. Štaviše Ibn Hadžer ga smatra sunnetom.
Ibn Muflih,hanbelijski učenjak, u svojoj knjizi El-Furu', smatra talkin pohvalnim. El-
Behuti u Er-Revd el-Murbi' smatra talkin pohvalnim, kao i hanbelijski učenjak El-
Maverdi el-Hanbeli...
Upitan je Ibn Tejmijje da li je obaveza učenje talkina umrlome nakon ukopa?
Odgovorio je:“ Učenje talkina nakon smrti nije obaveza prema koncenzusu i to nije
bila raširena praksa među muslimanima u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., i njegovih
halifa. Ali se prenosi od nekoliko ashaba, kao što su Ebu Umame i Vasile bin El-
Eska'. Neki imami su to dopustili, kao što je Imam Ahmed, a jedna skupina njegovih
učenika, kao i učenika Imama Šafije, je to smatrala pohvalnim. Neki učenjaci su to
smatrali pokuđenim jer su vjerovali da je to novotarija. Prema tome, postoje tri stava
o ovom pitanju: pohvalnost, pokuđenost i dozvoljenost. Ovaj posljednji stav je
najpravedniji.“ [11]
_______________
[1] Taberani; Nejlul Evtar, Ševkani, 4/ 102; Telhisul Habir, Ibn Hadžer El Askalani,
2/ 270 i kaže: Ovaj hadis je dobar a dobrim ga je proglasio i Hafiz Ed Dija
[2] Muslim, br. 2094 i 2095
[3] Fethul Mulhim, Šibbir Ahmed El Usmani, 4/ 429
[4] Hašija, Ibn Abidin, 3/ 81, Dar Alemul Kutub, Rijad
[5] Fethul Mulhim, 4/ 430
[6] Mizanul Adil, str. 61.
[7] Ibid (isto).
[8] Sura Ez Zarijat, 55. ajet
[9] Mevahibul Dzelil, El Hattab, 2/ 238
[10] El Ezkar, En Nevevi, str. 123.
[11] (Medžmu'atul-fetava, 24/166)
Upitan je Ahmed ibn Hanbel o dodirivanju i ljubljenju Poslanikovog minbera radi
bereketa, i tako isto sa njegovim kaburom, ili slicno tome, zeleci time približavanje
Allahu, dz š.? Odgovorio je: Nema smetnje u tome.
(Ma'rifetu-l-'ilel)

Ibn Hadžer El-Askalani u svom komentaru Buharijine zbirke hadise spominje

sljedeću predaju:“Prenosi Ibn Ebi Šejbe vjerodostojnim senedom od Malika ED-
Dar(ij)a, koji je bio Omerov rizničar, da je rekao: Ljude je snašla suša za vrijeme
Omera pa je došao neki čovjek kaburu Poslanika, s.a.v.s., i rekao: Allahov poslaniče,
zatraži kišu svom ummetu, jer će pomrijeti. Allahov poslanik, s.a.v.s., mu je došao u
snu i rekao:“ Otiđi Omeru“. Sejf u El-Futuhu prenosi da je čovjek koji je vidio
pomenuti san Bilal bin El-Haris El-Mizeni, jedan od ashaba.“ (Fethul-Bari, 2/496)
Posljednjih dana na društvenim mrežama se širi predavanje „Zašto nije logično
učiti Fatihu mrtvima“. Na samom početku svoga osvrta na spomenuto predavanje
želim naglasiti da on ne predstavlja atak na ličnost i karakter uvaženog Predavača za
koga vjerujem da je iskren u Vjeri i da stremi Allahovu zadovoljstvu. Dajem sebi za
pravo da se ne složim sa njim u njegovu poimanju spomenutog pitanja baš kao što je i
on sam sebi dao za pravo da iznese svoje neslaganje sa praksom muslimana ovih
prostora starom nekoliko stotina godina. Ovom ću prilikom iznijeti pet opaski na
sadržaj spomenutoga predavanja:

1. Na početku svoga predavanja uvaženi Predavač primjećuje neke „nelogičnosti“ u

našoj islamskoj praksi nastale kao rezultat, po njemu, činjenice da se islam na ovim
prostorima širio preko Turaka, a ne Arapa. Jedna od tih nelogičnosti jeste i učenje
Fatihe mrtvima.
Veoma začuđujući zaključak! Začuđujući zbog činjenice da on implicira kako ti ljudi
koji su islam donijeli na naše prostore i koji su nas islamu podučavali nisu bili u
stanju razumijevati najprostije islamske tekstove i da nisu poznavali arapski jezik, jer
da jesu, lahko bi zaključili da sura Fatiha svojim sadržajem ne može imati nikakve
veze sa mrtvima. Ovo ne samo da nije istina, već je stvarnost sasvim drugačija.

Istina je pak, kako jedne prilike reče nj.e. reisu-l-ulema Husein-ef. Kavazović, da je
islam na ove prostore došao kultivisan, da ga nisu donijeli trgovci kao u mnoge druge
krajeve svijeta (da ih Allah nagradi za njihov hizmet Njegovoj Vjeri!), već ulema-
učenjaci. Dakle, islam je do nas došao preko znanih koji su naučavajući ljude na ovim
prostorima, proizvodili također ulemu (od domicionog stanovništva) koja će poslije
pisati djela iz fikha, tefsira, hadisa, akaida i drugih nauka na bosanskom, arapskom,
turskom pa i perzijskom jeziku.

Da islam bosanskom stanovništvu nisu tumačili laici kazuje i sljedeći podatak:

„Prema jednom predanju „Fatih je sa sobom poveo četrdeset šejhova, koji bi tumačili
vjeru“. Hadžijahić ovdje navodi mišljenje Rasima Ruščuklija, a sam Hadžijahić je
mišljenja da su šejhovi imali drugorazrednu ulogu, te da je ulema bila na prvom
mjestu. On također misli da su značajno mjesto zauzeli sejjar – vaizi, odnosno
putujući propovjednici, koji su putovali od mjesta do mjesta i u džamijama i
mesdžidima tumačili vjeru, naročito u toku Ramazana, čija se tradicija i danas osjeća
u određenim mjestima.““(Duranović A., Proces prelaska na islam u Bosni)

2. Na Predavačev prigovor kako nije logično Fatihu učiti mrtvim, jer svojim
sadržajem ista nema nikakve veze sa njima, kao i na njegovu tvrdnju kako je islam
logika, odgovaram: islam nije uvijek logika, pogotovo ne u njegovom obredoslovnom
dijelu. Da on to jeste, onda bi bilo besmisleno da na Et-tehijjatu učimo i „Esselamu
alejke eyyuhe-n-Nebiyyu we rahmetullahi we berekatuhu!“ (Neka je na tebe selam
Vjerovijesniče, Allahova milost i blagoslovi!) Zar je logično da se direktno obraćamo
Resulu, sallallahu alejhi we alihi we sellem, u namazu koga u potpunosti
posvećujemo Milostivom?

U prilog osporavanju Predavačeve tvrdnje podsjetit ćemo se i na dijalog između

Imama Ebu Hanife i Imama Muhammeda el-Bakira, Allah njima bio zadovoljan, po
dolasku Ebu Hanife u Medinu. Imam Muhammed ga je upitao; „Jesi li ti onaj koji je
vjeru mog djeda (aludira na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we alihi we sellem)
i njegove hadise zamijenio kijasom (analogijom)?” Imam Ebu Hanife je na to smireno
uzvratio: “Hajde da sjednemo, pa da malo popričamo.” Kada su sjeli, nastavio je: “Ja
ću te pitati tri pitanja, pa kada mi na njih odgovoriš, onda ti sam prosudi da li je tačno
ono za što me okrivljuju. Molim te, odgovori mi: ko je slabiji, muškarac ili žena?”
“Žena”, odgovorio je imam Muhammed el-Bakir. “A koliki je udio žene prilikom
raspodjele nasljedstva?”, pitao je dalje Ebu Hanife. “Muškarcu pripada duplo više
nego ženi”, uzvratio je imam El-Bakir. “E, vidiš“, kazao je Ebu Hanife, “to što si sada
rekao, to isto je kazao tvoj djed, a da sam ja kojim slučajem mijenjao vjeru tvoga
djeda kijasom (analogijom), onda bi, po kijasu, trebalo da ženi pripadne duplo više
nego muškarcu, jer je ona slabija.” Potom je Ebu Hanife nastavio: “Kaži mi šta je
vrednije: namaz ili post?” Imam El-Bakir je odgovorio: “Namaz je vredniji.” Ebu
Hanife na to reče: “To isto je rekao tvoj djed, a da sam ja kojim slučajem mijenjao
vjeru tvog djeda kijasom, onda bi, po kijasu, žena trebala da, kada se očisti od
mjesečnog pranja, naklanja namaze koji su joj prošli za vrijeme hajza, a ne da
napošćuje dane koje nije postila.” Nakon toga Ebu Hanife upita: “Šta je veći nedžaset
(nečistoća): mokraća ili sperma?” “Mokraća”, spremno odgovori imam El-Bakir. “E,
ako je tako”, odvrati Ebu Hanife, “onda bih ja, da sam htio da mijenjam vjeru tvoga
djeda, sallallahu alejhi we alihi we sellem, tražio da se kupa nakon mokrenja, a
abdesti nakon izbacivanja sperme. Međutim, ja tražim utočište kod Allaha od toga da
mijenjam vjeru tvoga djeda kijasom”. Nakon tih riječi imam Muhammed el-Bakir
ustade, zagrli Ebu Hanifu, poljubi ga i ukaza mu posebnu počast.”

3. Praksa učenja Fatihe umrlima, ali i u drugim prilikama i drugim povodima, nije
prisutna samo kod muslimana Balkana, ili muslimana ne-Arapa. Ona je uveliko
prisutna i arapskim zemljama, kao što su zemlje Šama, Egipat, Sudan, itd. Riječ el-
Fatiha, kojom se poziva da se umrlom prouči ova kur'anska sura, naći ćemo i na
nišanima kabura nekih ashaba, kao što je slučaj sa kaburom plemenitog ashaba
Šeddada b. Evsa, radijellahu anhu, koji se nalazi u blizini džamije Al-Aksa u
Jerusalemu. I tamo muslimani, kako domicioni (Arapi) tako i turisti, posjećujući
njegov kabur i istom uče Fatihu. Isti je slučaj i sa kaburima nekih od najvećih
učenjaka Ummeta kao što je hafiz Ibnu Hadžer el-Askalani, čiji kabur se nalazi u
Kairu, a na čijem nišanu je također ispisano „El-Fatiha“, itd.
4. U spomenutom predavanju Predavač aludira na to kako spomenuta praksa nema
nikakvog uporišta u Šeriatu, već je riječ o običaju koga smo, eto, naslijedili od ljudi
čiji maternji jezik nije bio arapski, pa je to uzrokovalo njihovo pogrešno
razumijevanje, između ostalih, i ovog propisa. Činjenica je, zapravo, da osnovu za
ovu praksu nalazimo i u islamskim tekstovima kao i u govoru autoriteta Ummeta.
Tako se od Ibni Omera, radijellahu anhuma, prenosi da je rekao: „Kada vam neko
umre ne zadržavajte ga, već sa njim požurite do njegova kabura, pa (kada ga ukopate)
iznad njegove glave proučite Fatihu, a kod nogu kraj sure el-Bekare!“ (Taberani i
Bejheki, a hafiz Ibnu Hadžer predanje ocjenjuje dobrim.)

Također, postoji i više predanja koja sežu do samog Resulullaha, sallallahu alejhi we
alihi we sellem, sa slabim lancima prenosilaca od kojih je i hadis Ebu Hurejre,
radijellahu anhu, koji kaže da je Poslanika, alejhi-s-selam, rekao: „Ko uđe u
mezaristan, pa prouči Fatihu, Kul huwallahu ehad i Elhakumut-tekasuru, a onda kaže:
„Allahu moj, sevape za ovo što sam od Tvoga govora proučio poklanjam vjernicima i
vjernicama (ovog) mezaristana, oni će mu biti zagovornici kod Allaha Uzvišenog.“
(Ebul-Kasim ez-Zindžani) Hafiz Šemsu-d-din b. Abdi-l-Vahid el-Makdisi el-Hanbeli,
nakon spomena ovoga i sličnih predanja, kaže: „Ovi hadisi, iako su slabi, zajedno
(grupno) ukazuju na to da ova praksa (učenje Kur'ana umrlim kod posjećivanja
njihovih mezara) ima osnove. Muslimani su se na različitim prostorima i u različitim
vremenima okupljali i svojim umrlim učili Kur'an, a da na tu praksu niko nije
prigovora davao, što predstavlja konsenzus po spomenutom pitanju.“

Osnovu za praksu učenja Kur'ana kod posjete mezaristanu, nalazimo, kako rekoh, i u
govoru autoriteta Ummeta. Tako Muhammed Emin b. Umer poznat kao Ibnu Abidin,
imam hanefija svoga vremena, u čuvenoj Hašiji kaže: „U Šerhu-l-lubabu je navedeno:
„Posjetilac mezaristana će proučiti ono što mu je najlakše iz Kur'ana; Fatihu, početak
sure el-Bekare (Elif-lam-mim), Ajeti-l-kursiju, ajet La juahizukumullahu...(el-Bekare,
285), suru Jasin....“ U istom djelu, na drugome mjestu kaže: „Upitan je (šejhu-l-islam)
Ibnu Hadžer el-Mekki o slučaju kada čovjek prouči Fatihu svim stanovnicima jednog
mezaristana. Hoće li sevapi te Fatihe biti podijeljeni među njima ili će svako od njih
imati sevap (kompletne) Fatihe? Odgovorio je da je njegova fetva ovo drugo (tj. da će
svako od njih pojedinačno imati sevape kompletne Fatihe), jer to priliči veličini
Allahove milosti.“

Šejhul-islam Muhjid-din ebu Zekerijja Jahja b. Šeref en-Newewi u svome Medžmu'u

kaže: „Učenjaci našega mezheba kažu: „Preporučuje se onome koji posjećuje
mezaristan da umrlim nazove selam, da za sve njih uputi dovu, a najbolje je da dova i
selam budu u formi utvrđenoj hadisom. Pohvalno je da (im) prouči ono što mu je
najlakše iz Kur'ana (a sura Fatiha je jedna od najlakših kur'anskih sura i prvo njegovo
poglavlje koje djeca uče u našim mektebima), a nakon (svega) toga da se za njih moli
Allahu. Za to postoji tekst od imama Šafije, radijellahu anhu, i oko toga su se
usaglasili naši učenjaci.“
5. Iz imamovog učenja jemek dove za ostale, kao i dove nakon ezana (u nekim
mjestima), uvaženi Predavač stiče dojam da je to zapravo rezultat želje (imama,
vjerovatno) za upravljanjem masama. Ova tvrdnja našega Predavača pokazuje koliko
alimi i daije koji se ne nalaze u mihrabu i koji se ne penju na minberu nemaju realnu
predstavu o vjerskim potrebama, stanjima te vjerskim spoznajama našega muslimana
na terenu. Oni koji sa našim narodom rade iz mihraba i sa minbere, a to im
omogućuje realan uvid u njihove vjerske potrebe, njihovo vjersko znanje i probleme
sa kojima se suočavaju, svjesni su činjenice da pred sobom imaju ljude koji u
ogromnom broju slučajeva čak ni tu Fatihu ispravno ne mogu proučiti, da od
kur'anskih sura znaju svega njih nekoliko i to onih najkraćih, a koje uče (ne)ispravno
kao i samu Fatihu ... a sve to zbog nepoznavanja kur'anskog pisma. Kako očekivati od
čovjeka koji nije u mogućnosti izgovoriti gotovo pola harfova u arapskom jeziku, da
napamet nauči dovu poslije ezana, dovu poslije jela, dovu kod obilaska mezaristana i
sl. Naučiti takve da ispravno prouče Fatihu i svega nekoliko (najkraćih) sura, kao
minimum uvjeta za ispravnost namaza (glede kiraeta), bio bi ogroman uspjeh.

Da mi se ne bi spočitao nedostatak ambicioznosti, kao i rad sa našim muslimanima i

na ovom polju, želim naglasiti da mi je jedna od aktivnosti u sve tri džemata u kojima
sam obnašao imamsku misiju i pokretanje kurseva kur'anskog pisma i učenja Kur'ana
za odrasle, te da sam, koliko sam umio, ljudima ukazivao na važnost njegova
poznavanja. To mi je (bio) jedan od prioriteta u mome imamskom radu. Zbog ove
činjenice, prisutna je praksa u mnogim mjestima da imam uči jemek dovu, a prisutni
aminaju, kao i u nekim drugim prilikama, a aminanje na dovu je učestvovanje u istoj.

5. Zbog iste činjenice, usljed nepoznavanja mnogo bitnijih stvari u vjeri, kao što je
pravilno učenje Kur'ana u namazu, od samih dova u određenim prilikama, naša ulema
je tim ljudima sa skromnim islamskim spoznajama, kao zamjenu za te dove
preporučila učenje Fatihe. I ne slučajno, kao majka Kur'ana, njegova
najveličanstvenija sura i prvo njegovo poglavlje, ima poseban staus u odnosu na
ostale sure. Osim toga, naša ulema koja je narod kod nepoznavanja dova u različitim
prilikama uputila na Fatihu, vjerovatno je kod te napute imala na umu hadis Ubade
bin Samita, radijellahu anhu, u kome kaže da je Resulullah, sallallahu alejhi we alihi
we sellem, rekao: „Majka Kur'ana (Fatiha) zamjena je za ostala učenja, a ništa drugo
ne može biti zamjena za nju.“ (Hakim, Bejheki i Darekutni a Hakim predanje
ocjenjuje vjerodostojnim)
Zaključak
Iz svega navedenog zaključujemo:

a) Učenje Fatihe mrtvima nije rezultat nepoznavanja islamskih tekstova od strane

onih posredstvom kojih nas je Allah počastio Svojom uzvišenom Vjerom.
b) Učenje Fatihe mrtvima nije karakteristično samo muslimanima Balkana ili ne-
Arapima. Ta praksa je jako raširena i u samom arapskom svijetu.
c) Činjenica da Fatiha svojim sadržajem ne spominje mrtve, sama po sebi, ne znači da
im se ista ne može učiti. U Kur'anu Uzvišeni kaže: „ Ovo nije do opomena i Kur'an
razgovijetni da onoga opomene ko živ je ...“ (Jasin, 69-70) Pored toga, kao i pored
činjenice da ista u sebi ne sadrži dovu za umrle, Ma'kil b. Jesar, radijellahu anhu,
prenosi nam riječi Allahova Resula, sallallahu alejhi we alihi we sellem: „ Učite
vašim umrlim suru Jasin!“ (Ahmed, Ebu Davud, Ibnu Madže, a Hakim i Ibnu Hibban
hadis ocjenjuju vjerodostojnim)
d) Učenje Fatihe mrtvima kod posjećivanja mezaristana ima osnove u šeriatskim
tekstovima kao i govoru uleme Ummeta.

ZIJARET POSLANIKOVOM S.A.W.S. KABURU I KABUROVIMA

ALLAHOVIH DOBRIH ROBOVA
U vezi sa zijaretom Poslanikovog s.a.w.s. mezara, te mezarja Allahovih Poslanika i
dobrih robova, kaže:
“Nema ni jedan sahih Hadis koji govori o zijaretu Poslanikovom s.a.w.s. mezaru kao
ni mezaru Hz. Ibrahima a.s.”
(Ibn Tejmija, Kitab Al-Ziyara, str. 12-13)
Na drugom mjestu u ovoj knjizi kaže:
“Mnogobrojni Hadisi koji se prenose u vezi sa zijaretom Poslanikovog s.a.w.s.
mezara, sa stanovišta seneda (lanca prenosilaca) su daif (slabi), i ne samo to, nego su i
apokrifni.
Imami Mezheba i prenosioci Hadisa nisu prenijeli ni jedan Hadis u vezi sa ovim.”
(Ibid., str. 22, 38)
I pored toga što je te Hadise držao slabim, Ibn Tejmije u svom Sunnenu prenosi sahih
Hadis od Ibn Madže I Dare Qutnija u kojem Poslanik s.a.w.s. kaže:
“Ko me posjeti poslije moje smrti kao da me je posjetio dok sam bio živ.”
Poslije prenošenja ovog Hadisa, Ibn Tejmije izražava sumnju u njegovu
vjerodostojnost, zatim ga poriče, iako su prenešeni od velikana Ehli-Sunneta kakvi su
Ibn Madže I Darequtni te kaže:
“Ovakvi Hadisi od Imama Mezheba i sljedbenika Sunneta nisu prenešeni.”
Izgradnja džamija na kaburima i namaz prema njima
Glede toga je u posljednje vrijeme objavljeno obilje članaka u Azharovim i drugim
novinama. Tako je u broju Azharovih novina iz rebiu-l-ahira za 1366. godinu po
Hidžri (1947.), nakon navođenja hadisa Džabira koji se nalazi u Muslimu: Božiji
Poslanik, s.a.v.s., je zabranio da se zidaju kaburovi (grobovi), da se sjedi na njima i da
se iznad njih gradi., te hadisa Ebu el-Hijadža koji se takođe nalazi u Muslimu: Da ne
ostaviš ni jedan kip, a da ga ne uništiš, niti jedan kabur, a da ga ne poravnjaš., napisan
sljedeći tekst:
Ova dva hadisa upućuju da nikako nije dozvoljeno graditi nad kaburom, bez obzira da
li se kabur nalazi na zemlji koja pripada graditelju ili na zemlji koja mu ne pripada,
poput zemlje koja je uvakufljena za ukop ili zemlje koju je nadređeni odredio za
ukop. Razlog tome je činjenica da su ova dva hadisa općenita i nisu ograničena na
određenu zemlju pored druge zemlje. Dakle, mišljenje koje smatra da je gradnja
dozvoljena na zemlji koja je u posjedu, a da je gradnja zabranjena na zemlji koja je
zavještana ili uvakufljena, je mišljenje koje nema uporište u Kur'anu, sunnetu,
koncenzusu (idžamu) niti analogiji (kijasu). Zatim se pisac teksta poslužio u dotičnoj
fetvi govorom Ibn Kajjima u Igasa el-lehfan fi mekajid eš-šejtan (Spas nesretnika iz
šejtanskih spletki): I isto tako kupole (kubeta) na kaburovima se sve moraju (vadžib)
srušiti, jer se temelje na nepokornosti Poslaniku, budući da je on zabranio gradnju na
kaburovima. Stoga, gradnja koja se temelji na nepokornosti i razilaženju sa
Poslanikom je nečasna gradnja. Takva gradnja je nepobitno preča da se sruši od
uzurptatorske gradnje.
Božiji poslanik je naredio da se sruše uzdignuti kaburovi. Stoga, rušenje kupola,
građevina i džamija koji su podignuti na kaburovima je preče i bolje, jer je Poslanik
prokleo one koji grade džamije na kaburovima i zabranio gradnju na njima. Radi toga
je obavezno (važdib) što ranije i što brže srušiti ono što je Poslanik, s.a.v.s., prokleo i
zabranio da se čini. Uzvišeni Allah postavlja za svoju vjeru i sunnet svoga Poslanika
one koji će im pomoći i odbraniti ih. Takođe,potrebno je ukloniti i ugasiti svaki
kandilj i svaku svjetiljku na kaburu.
Na osnovu ovog mišljenja pisca teksta, nadređeni u islamskim zemljama su dužni da
uzmu rušilačke krampe i unište kupole ashaba, imama islama i dobrih ljudi ummeta,
kao i džamije koje su im pripojene, te kupole islamskih kraljeva, emira i drugih u
svakom kraju na istoku (mašriku) i zapadu (magribu) Zemlje - uprkos baštini ummeta
koja se suprostavlja tome, koju je halef (potonje generacije) naslijedio od selefa
(prvih generacija). Shodno ovakvom općem problemu, obaveza je alima da promisli i
studiozno prouči mišljenja uleme kroz sve generacije kako bi pronašao među njima
ono što će ukloniti smetnju.
Kazao je Abdullah Muhammed el-Ubbi el-Maliki u komentaru Sahiha Muslima (Šerh
Sahih Muslim): Rekle su neke šafije: Jevreji i hrišćani bijahu se klanjali grobovima
vjerovjesnika i činili od njih kiblu kojoj su se usmjeravali prilikom klanjanja. Onda su
od kaburova načinili kipove, pa je muslimanima to zabranjeno. A što se tiče
pravljenja džamije u blizini nekog dobrog čovjeka ili klanjanja u njegovoj grobnici
(turbetu) s namjerom traženja blagoslova (teberruka) njegovim ostacima ili
uslišavanjem dove tu, u tome nema smetnje. To se dokazuje činjenicom da je kabur
Ismaila, a.s., u Mesdžidu-l-Haramu kod Hatima, te da je to mjesto najbolje mjesto za
klanjati u njemu.
Kazao je Abdulganijj en-Nablusi el-Hanefi u El-Hadika en-nedijje (Rosna bašča):
Glede onoga ko podigne džamiju u susjedstvu dobrog čovjeka ili klanja u njegovom
turbetu, namjeravajući time potpomaganje ugledom tog čovjeka ili dolazak tragova
obreda (ibadeta) tog čovjeka njemu, ne radi veličanja tog čovjeka niti radi
usmjeravanja prema tom čovjeku, u tome nema smetnje, jer je počivalište Ismaila,a.s.,
kod Hatima u Mesdžidu-l-Haramu, a to mjesto je i najbolje mjesto za klanjanje u
njemu. Isto stoji u komentaru El-Mesabiha (Svjetiljke).
U komentaru Ed-Durera (Biseri) pisca Ismaila En-Nablusija stoji: Ako u turbetu ima
mjesto uređeno za namaz u kome nema kabur niti prljavština (nedžaset), onda nema
smetnje za obavljanje namaza, kako stoji u Haniji (El-Hanije). A u El-Havije
(Kompendijum) stoji: A ako kaburovi budu iza musalle, onda nije pokuđeno
(mekruh).
Kazao je Abdulganijj en-Nablusi u spomenutoj knjizi u studiji o paljenju svijeća na
kaburima: To je sve kada u tome nema koristi. Međutim, ako je mjesto kabura
džamija, ili se nalazi na putu, ili ako tu ima neko ko sjedi, ili ako je to kabur nekog
Allahovog štićenika (evlije) ili učenjaka iz plejade valorizatora (muhakkika), iz
počasti prema njegovoj osvjetljenoj duši na prašini njegovog tijela poput svjetlosti
sunca na Zemlji, obavještavajući ljude da je on štićenik (evlija), kako bi pomoću
njega tražili blagoslova (teberuk) i molili Allaha kod njega, te im On odgovorio, onda
je to dopuštena stvar koja nije zabranjena. Djela se vrednuju prema namjerama.
U El-Mudevvene (Zakonik ) stoji: Pitao sam Ibn Kasima: Da li je Malik dopuštao da
čovjek klanja, a ispred njega bude kabur koji mu služi kao pregrada (sutra)?
Odgovorio je: Malik nije smatrao smetnjom da se klanja u mezarju. Kada bi klanjao u
mezarju kaburovi bi bili ispred, iza, desno i lijevo od njega. Malik je kazao i: Nema
smetnje da se klanja u mezarju. Do mene je stiglo da su neki ashabi Vjerovjesnika,
s.a.v.s., klanjali u mezarju. Malik je takođe kazao u Mudevveni: Mrzim zidanje
kaburova, gradnju nad njima i ovaj kamen na kome se gradi.
Kazao je Šafija u El-Umm (Srž): Volio bih da se ne gradi kabur niti zida, jer to sliči
ukrašavanju i umišljenosti, a smrt nije situacija za to. Nisam vidio da su kaburi
muhadžira i ensarija ozidani. Prenosi se od Tavusa da je Allahov poslanik, s.a.v.s.,
zabranio da se grade kaburi ili da se zidaju. Rekao je Šafija: Vidio sam neke
namjesnike (valije) kako ruše izgrađene kaburove u Mekki. Nisam vidio da su
pravnici (fakihi) to smatrali mahanom. Ako kaburi budu u zemlji koju su preminuli
(mejti) posjedovali za vrijeme svojih života ili njihovi nasljednici naslijedili nakon
njih, neće se ništa srušiti što je izgrađeno. Srušit će se samo u slučaju ako pojedinac
sruši ono što ne posjeduje, kako bi uskratio ljudima mjesto kabura, te tako niko ne bi
bio ukopan, a i otežao bi time ljudima.
Kazao je Ibn Hazm u El-Muhalla (Nakićena): Stoga, nije pokuđeno (mekruh) ako
bude sagradio na kaburu kuću ili neku građevinu.Takođe, ne mrzimo ako bude urezao
svoje ime u kamen... Božiji poslanik je upozorio na mjesto svoga kabura riječima:
Prostor između moga kabura i minbera je jedna od džennetskih bašči. Na taj način je
obavijestio da će on biti ukopan u svojoj kući. Božiji poslanik, s.a.v.s., nije osporavao
da kabur bude u kući niti je zabranjivao da se gradi građevina - samo je zabranio da se
gradi kupola nad kaburom.
Tako dotični zahirija pravi razliku između ukopa mrtvaca u zgradu, izgradnje samog
kabura i gradnje kubeta iznad kabura nakon njegovog ukopa. Polje mudžtehidovog
razmatranja je široko u hadisima koji spominju gradnju na kaburima. Mufessiri su
kazali, tumačeći govor Uzvišenog o stanovnicima pećine (Ashabu-l-kehf): Kazaše oni
koji su se najviše pitali: Načinimo nad njihovim kaburima džamiju. Tj. muslimani i
njihov vladar musliman, jer oni bijahu sagradili nad njihovim kaburima džamiju u
kojoj su muslimani klanjali i tražili blagoslov njihovim mjestom. Oni bijahu njima
najbliži, te su gradnjom nad kaburovima htjeli da sačuvaju njihova turbeta, kako
spominje Nejsaburi i drugi.
Nevevi u El-Medžmu' (Zbirka) prenosi od većine učenjaka (džumhura) da je
pokuđeno zidanje, pisanje imena i gradnja. Onda je naveo da Ebu Hanife nije to
smatrao pokuđenim. A gdje je izjava Šafije i Malika pored govora Ibn Kajjjima?!
Oko lanca hadisa Ebu el-Hijadža postoji razilaženje, uz činjenicu da Habib ibn Ebu
Sabit prenosi hadis prijedlogom "od" i činjenicu da se ravnjanje ne praktikuje tokom
vijekova. Džabirov hadis Ebu ez-Zubejr prenosi prijedlogom "od", a zabrana pisanja
je dodata u nekim rivajetima (verzijama hadisa). Hakim je u El-Mustedrek (Prigovor)
kazao: Dotični lanci su vjerodostojni, ali se oni ne primjenjuju, jer na kaburima
imama muslimana od istoka do zapada je pisano. To je praksa koju je halef preuzeo
od selefa.
Nepraktikovanje hadisa tokom vijekova se smatra razarajućim nedostatkom (el-ille el-
kadiha) kod velikog broja kritičara. Stoga, ako se zabrana gradnje svede na mekruh
tenzihen, a poravnjanje u hadisu Ebu el-Hijadža na zavještana groblja, problem
postaje beznačajan, predaje se pomiruju, propis o rušenju postaje podudaran hadisu
Znoj nasilnika (zalima) nema prava, ekstremizam i pretjerivanje u proglašavanju
ummeta zabludjelim nestaje, a smetnja biva uklonjena.
Da, stav imamija o dozvoli klanjanja u pravcu kabura imama, s namjerom povećanja
nagrade neizbježno vodi u onome što jevreji i hrišćani rade. Možda kolega pisac
teksta u komisiji za objedinjavanje mezheba ima objašnjenje na ovo pitanje? Na nama
je da se vratimo na dotičnu temu, ako Uzvišeni Allah da, kada govor oko usporedbe
između dokaza bude nužan.
Hvaljen Allah koji izvodi na Pravi put.
Autor: Muhammed Zahid Kevseri (Posljednji vekil Mešihata Osmanlijskog hilafeta)

Konkretno i direktno:
Praksa jednog Ashaba je kod muslimana dokaz i ne treba nam praksa 114000 Ashaba
da bi smo prihvatili dokaz .
Postoje predaje da su Ashabi pravili džamiju na mezaru drugog Ashaba i u toj džamiji
su naravno klanjali i učili dovu.
Postoji hadisa i ajeta u kojima je pohvalno učiti dovu pored mezara.
Znamo ko su Allahovi evlije time što naši učenjaci kažu za njih da su evlije.
Ne postoji duplo slovo u srpskohrvatskom jeziku osim u kombinovanim rečima kao
najjači najjeftinije i slično..
Tvoje neznanje za postojanje dokaza ne znači tvoje znanje u nepostojanju dokaza.
Učinite od mezara Ibrahima klanjaliste. Sura el-Bekara, ajet broj 125. (Lažni prevod
ajeta.

Ne postoji u arapskom tekstu reč " mesto gde je Ibrahim stajao" već postoji mekam a
mekam je mezar.
I da jeste tako, i da jeste bereket u mestu gde je Ibrahim stajao veći bi bio bereket u
mestu gde je Ibrahim sahranjen.
Tako da suština je ista..
Suština je postojanje bereketa zbog postojanja mubarek čoveka

Za dolazak kod mezara Poslanika alejhi selam, Allah dž š kaže:

Da bi - kad bi ljudi zulum prema sebi napravili- došli kod tebe, učinili su pokajanje,
Poslanik je tražio oprost za njih, oni bi našli da je Allah oprostiv i milostiv . Sura
Nisa', ajet broj 64.
U ovom ajetu Allah kaže -u značenju - da kad bi grešnici došli kod tebe Allah bi im je
oprostio.
I mi idemo kod Poslanika kad grešimo da bi nam Allah oprostio .
Nema razlike u tome pre ili posle smrti Poslanika alejhi selam .. idemo jer kur'an važi
do Sudnjeg dana.
Ashabi su zidali džamiju na mezaru Ashaba Ebu Basira.
Možete da proverite događaj koji su sve knjige istorije zabeležile

- Ashabi su učili dovu pored mezara Poslanika alejhi selam i njihova dova je bila
primljena: U beografiji Ashaba Ukbe bin Amira r.a. postoji: "On -Ukba- je bio
Omerov poslanik -agent, kurir- za vreme osvajanja Damaska,, došao je u Medinu
-iz Damaska- za sedam dana a vratio se u Damask za dva i po dana zbog njegove
dove koju je učio pored mezara Poslanika alejhi selam u kojoj je tražio šefat
-zauzimanje poslanika za njega da mu približi put. Imam Nevavi, knjiga Takrib.
Objašnjenje: Omer r.a. je angažovao jednog Ashaba koji se zove Ukba da mu nosi
i odnosi pisma između Medine i Damaska. Taj Ashab je došao u Medinu za
najbrži mogući način i za to mu je trebalo sedam dana na putu. U Medini, došao je
kod mezara Poslanika alejhi selam i učio dovu i rekao: Allahu moj, žuri mi se, pa
zbog Poslanika alejhi selam pomozi da stignem još brže.. i kreneo ka Damasku. U
povratku, put mu je trajao dva i po dana. Moj komentar: 1. Mi, Ahli sunati va l-
džemat, kada dovimo pored mezara Poslanika alejhi selam i Allahovih evlija mi
time tačno praktikujemo kur'an i sunet prema razumevanju praksi i metodama
Ashaba r.a. 2. Učenje dove pored mezara Poslanika alejhi selam je bilo prisutno
među Ashabima. 3. Dova pored mezara je primljena više nego inače - kaže imam
Zehabi r.a. 4. Dova pored mezara je sunet, ne širk. 5. Onaj koji tekfiri ljude zbog
praktikovanja suneta Ashaba nek sprema odgovor za pitanje pred Allahom na
Sudnjem danu. Molim Allaha da nam da korisno znanje amin.
Beografiju Ukbe bin Amira može da se nađe u: 1. Tabakat ibn Sead, 5 / 261 . 2.
Ma’rifatu s-Sahaba, 4 / 2150 . 3. Al-Isti’aab, st. 561. 4. Usdu l-gaba, 4 / 53 . 5.
Tehzibu l-Esmai va l-lugat, 1 / 336 . 6. Sijaru a’lamu n-nubala’, 2 / 467 . 7. Terihu
l-islam, 4 / 271 . 8. Mir’atu ldžanan, 1 / 130. 9. Al-isaba, 2 / 488 . 10. Šuzuru z-
zehab, 1 / 266 . ovo deset literatura od stručnih literatura vezanih za beografije
prenosilaca vere Mulla Ali El-Kari, takođe jedan od velikih hanefijskih alima, u
predgovoru svog djela „Mirkatul-mefatih“ spominje riječi Imama El-Džezerija,
velikog autoriteta u nauci o kiraetima, koji kaže:“ Posjetio sam njegov kabur
(Imama Muslima) u Nejsaburu i pročitao sam kod njegovog kabura dio njegovog
Sahiha s nijetom traženja blagoslova, pa sam osjetio tragove blagoslova i nadu
uslišavanja u njegovom turbetu.“ (Mirkatul-mefatih, 1/64) Kaže u Duru l-muhtaru:
Zaista je Meka bolja od Medine osim mesta koje je obuhvatilo telo Poslanika
alejhi selam zaista je ono apsolutno bolje od Ka'be Arša i Kursija i poseta
njegovog mezara je musteheb a u nekom predaju je vadžib. Isto tako kažu imami
Ijad, Subki, Sujuti, Nevavi, Gazeli, Askalani... čak neki i prenose idžma' u tome.
“Poslanici su živi u svojim kaburovima i klanjaju.” (Ed-Dejlemi, Musnedu-l-
firdevs, 119/1; Ebu-Ja’la, Musned, 147/6; Ibn-Adijj, el-Kamil, 327/2) “Zaista je
Allah zabranio Zemlji da jede tijela Poslanika.” (Ahmed, Musned, 8/4; Ebu-
Davud, Sunen, 275/1; Nesai, Sunen, 91/3; Ibn-Madžeh, Sunen, 524/1; Ed-Darimi,
Sunen, 445/1, el-Hakim, El-Mustedrek, 413/1)
 - Kaže imam Sujuti r.a.:
"Posle svih ovih dokaza (dokazi o životu Poslanika u mezaru) od hadisa i govora
učenjaka (nukul), može se doći do zaključka da je Poslanik alejhi selam živ duševno i
telesno, ponaša se, hoda gde hoće po zemljama i na nebesima, po istom izgledu kako
je bio pre smrti, ništa nije izmenjeno kod njega, pokriven - sakriven je od vida - oči
kako se sakriju Meleki iako su živi svojim telima.
Kada Allah hoće kerametom da podigne zavese kome hoće da vidi Poslanika alejhi
selam vodeće ga u svom obliku onako kako izgleda,, nema u tome nikakve smetnje -
šerijatske." Kraj citata.
Imam Sujuti, knjiga Tenviru l-Halak fi imkan .
Napomena: Ja ovo pišem za one koji veruju u život Poslanika alejhi selam.. ovo nije
za raspravu.. onaj koji u to ne veruje nek tera dalje.. ima materijalista među
muslimanima... znam .

- Mezarje Prenosi se da je Boziji Poslanik rekao: “ Ko udje u mezarje pa prouci

Fatihu, Tekasur i Kul huvallahu a zatim kaze: Ja poklanjam sevabe ovoga sto sam
proucio od Tvog govora stanovnicima ovih kaburova od vjernika i vjernica, bice
mu sefadzije na Sudnjem danu.” ( Serhu sudur, Sujuti; i Kavaid , Ebul Kasim)
Prenosi se od Abdurrahman ibn El Ala ibn El Ludzladza a on od svog oca da je
rekao: “ Rekao mi je moj otac Ludzladz: O sinko moj, kada umrem pa mi iskopate
kabur I u njega me stavite reci: Bismillah ve ala milleti resulillah, zatim pospi po
meni zemlju pa potom prouci kod moje glave Fatihu i zadnji deo Kur’ana jer sam
cuo da Poslanik tako kaze.” ( Taberani; Medzme’u zevaid, Hejsemi, 3/44) Od
Mu’kal ibn Jesara se prenosi da je Poslanik a.s. rekao: “ Jasin je srce Kur’ana, nece
ga prouciti covjek koji zeli Allahovu milost i nagradu na Sudnjem danu a da mu
On nece oprostiti. Ucite ga svojim umrlim.” ( Ahmed, Ebu Davud, Nesai, Ibn
Madze I Hakim u Mustedreku gdje kaze da je ovaj hadis Sahih) Prenosi se od Ebu
Derda i Ebu Zerra da je Poslanik a.s. rekao: “ Nema mejjita kome se prouci Jasin a
da mu Allah ne olaksa.” ( Subulu selam, 2/91) ( Kada se hadis istog teksta prenosi
od dvojice ashaba onda se to racuna kao das u dva hadisa) Prenosi se od Ebu
Sa’sa:” Da je Ibn Abas voleo ucenje sure Ra’d jer ona olaksava umrlima.” ( Subulu
selam, 2/91) Prenosi se od Sa’bija : “ Da su Ensarije volele da za umrle uce suru
Bekare.” ( Nejlul Evtar, Sevkani, 3/25) Prenosi se od Ahmeda da je rekao: “ Pricao
mi je Ibn Mugire, pricao mu je Safvan da su sejhovi govorili: Kada se za umrlog
prouci Jasin Allah mu olaksa zbog toga.” ( Tefsir Ibn Kesir, 3/563)
- Zuhd iskrene uleme Ibn El-Mukri pripovjeda da je bio sa imamom Et-
Taberani i Ebu Šejhom (Ibn Hajjan) u Medini kada ih je zadesila jaka glad, pa
su spojili post sa jučerašnjim postom. Za vrijeme jacije prišao sam
Poslanikovom grobu i požalio se: O Allahov Poslaniče, glad! Taberani mi reče:
Sjedi! Ili će biti opskrbe ili smrt. Ustali smo onda ja i Ebu Šejh da klanjamo.
Nakon namaza neko je pokucao na vrata pa mu otvorismo i ugledasmo čovjeka
sa dva dječaka koja su nosila dvije posude pune hrane, a čovjek reče: požalili
ste se Poslaniku, a.s., na mene! Vidio sam ga u snu i zatražio je da vam
donesem nešto od hrane. (Imam Ez-Zehebi, Tezkiretul-Huffaz, Sijer 'Alam En-
Nubela)

- Pitao sam ga – Imama Ahmeda – o čovjeku koji dodiruje minber Poslanika,

s.a.v.s., i čini teberruk (traži blagoslov) u njegovom dodirivanju i ljubi ga, a isto
to radi i s njegovim kaburom, ŽELEĆI SE TIME PRIBLIŽITI UZVIŠENOM
ALLAHU? On reče: Nema ništa loše u tome. ( Kitabul-ilel, Ahmed bin Hanbel,
2/35)

- Posjećivanje turbeta je tema o kojoj se

često vodi žučna rasprava između
onih koji takav čin odobravaju i
smatraju pohvalnim i korisnim i
onih koji u tome vide novotariju u
vjeri i put koji vodi širku kao
najvećem i neoprostivom grijehu.
Nema sumnje da u vezi s posjećivanjem
turbeta postoji ružnih stvari kojih bi se
svaki musliman trebao čuvati, ali bi se,
takođe, trebalo čuvati i osuđivanja svake
posjete turbetima dobrih i pobožnih ljudi i
teških optužbi na račun muslimana koji to
čine. Upravo takav pristup koji predstavlja
sredinu između dvije krajnosti –
dozvoljavanja svega i svačega i potpunog
zabranjivanja – jeste stav velikog broja
muslimanskih učenjaka čije ćemo stavove
spomenuti u ovom tekstu. Ova tema sadrži još nekoliko bitnih pitanja, kao što su
tevessul (približavanje Allahu preko nekoga ili nečega što Allah voli), tebberuk
(traženje blagoslova kroz Allahu draga mjesta, ljude ili stvari) traženje zagovora
(istišfa'), gradnja turbeta na kaburovima evlija i šehida, o kojima ćemo nešto više
pisati drugom prilikom, ako Bog da.
Ovom prilikom ćemo spomenuti stavove poznatih učenjaka koji odobravaju
posjećivanje turbeta i kaburova dobrih ljudi, s obzirom da se o ovoj temi uglavnom
piše u kontekstu harama i širka i navode se samo stavovi onih koji zabranjuju
posjete turbetima.
Posjeta Poslanikovog, s.a.v.s., mezara je jedan od najvrjednijih ibadeta
Prije nego kažemo bila šta o posjećivanju kaburova evlija i učenjaka, kazat ćemo
nekoliko riječi o posjećivanju kabura onoga čijom zaslugom i uputom su dobri
postali dobrima, onoga bez čijeg slijeđenja se niko ne može približiti Uzvišenom i
dobiti Njegove počasti, onoga koji je svom ummetu poput Sunca koje im daje
svjetlost i toplotu. Svi darovi, počasti i savršenstva koja možemo naći kod
odabranih vjernika samo su mali dio onoga čime ga je Gospodar počastio. Zbog
toga je posjeta Poslanikovom, s.a.v.s., mezaru jedan od najvrjednijih ibadeta, kako
su to kazali brojni učenjaci. Imam en-Nevevi u svom poznatom djelu „El-Ezkar“, u
poglavlju pod naslovom „Posjećivanje kabura Allahovog poslanika, s.a.v.s., i
prigodni zikrovi“, kaže: “Svako onaj koji obavlja hadždž trebao bi posjetiti
Allahovog poslanika, s.a.v.s., svejedno da li mu to bilo usput ili ne, jer se posjeta
Poslaniku, s.a.v.s., ubraja među najvažnije ibadete, najkorisnija djela i
najvrjednije poslove.“ Nakon toga, detaljno opisuje način posjete Allahovom
Poslaniku, s.a.v.s., i dvojici njegovih drugova, Ebu Bekru i Omeru, neka je Allah
zadovoljan njima, i zatim kaže: “Onda će se vratiti na ono mjesto na kojem je
prvo stajao, naspram lica Allahovog poslanika, s.a.v.s., pa će činiti tevessul
njime za sebe i tražiti njegov zagovor kod Gospodara, neka je slavljen i uzvišen, i
učiti dovu za sebe, svoje roditelje, drugove, prijatelje, onoga koji mu je učinio
neko dobro i ostale muslimane.“ Zatim Imam en-Nevevi spominje jednu dirljivu
predaju koju vrijedi spomenuti:
„Od 'Utbija se prenosi da je rekao: Sjedio sam kod kabura Allahovog poslanika,
s.a.v.s., pa je došao neki beduin i rekao: Es-selamu alejke, Allahov poslaniče. Čuo
sam riječi Uzvišenog Allaha koji kaže: “A da oni koji su se sami prema sebi
ogriješili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih,
vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv.“ Došao sam ti tražeći
oprosta za svoje grijehe i tražeći tvoje zagovorništvo kod mog Gospodara. Onda je
rekao (stihove):
O najbolji čije je kosti zemlja prekrila
Pa od njih zamirisaše doline i brda
Život dajem za kabur koji nastanjuješ
U njemu je čednost, dobrota i plemenitost.
(Ovi stihovi se ispisani na stubu pokraj Poslanikovog, s.a.v.s., mezara)
'Utbi dalje pripovijeda: Rekao je to i otišao, a mene savlada san i vidjeh Allahovog
poslanika, s.a.v.s., koji mi reče: “'Utbi, stigni beduina i obraduj ga da mu je Allah
oprostio.“ (El-Ezkar, 336) Ovu predaju spominje i Hafiz Ibn Kesir u svom tefsiru
(4/140) i kaže da je prenosi skupina učenjaka.
Poznate su i predaje o Bilalu, r.a., kada je došao iz Šama da posjeti kabur
Allahovog poslanika, s.a.v.s. Takođe, bilježi se da je Ebu Ejjub el-Ensari, r.a,
došao posjetiti kabur Poslanika, s.a.v.s., i da je stavio glavu na kamen tj. nišan.
(Predaju bilježe el-Hakim, Ahmed i drugi. El-Hakim kaže da je sahih prema
uslovima Buharije i Muslima i s njim se složio Imam ez-Zehebi)
Ibn Hadžer el-Askalani u svom komentaru Buharijine zbirke hadise spominje
sljedeću predaju: “Prenosi Ibn Ebi Šejbe vjerodostojnim senedom od Malika ed-
Dar(ij)a, koji je bio Omerov rizničar, da je rekao: Ljude je snašla suša za vrijeme
Omera pa je došao neki čovjek kaburu Poslanika, s.a.v.s., i rekao: Allahov
poslaniče, zatraži kišu svom ummetu, jer će pomrijeti. Allahov poslanik, s.a.v.s.,
mu je došao u snu i rekao:“ Otiđi Omeru“. Sejf u El-Futuhu prenosi da je
čovjek koji je vidio pomenuti san Bilal bin El-Haris El-Mizeni, jedan od
ashaba.“ (Fethul-Bari, 2/496)
Stavovi poznatih učenjaka o posjeti kaburovima učenjaka i evlija
Ibn Abidin, poznati hanefijski učenjak, u poglavlju „O posjećivanju kaburova“
kaže: “Što se tiče evlija, oni imaju različite stepene bliskosti kod Uzvišenog
Allaha i posjetioci od njih imaju koristi spram njihovih spoznaja i duhovnih
stanja. Rekao je Ibn Hadžer u svojim fetvama: Nemoj to (posjećivanje kabura
evlija) ostavljati zbog novotarija i ružnih stvari koje se dešavaju kod njih, kao što
je miješanje muškaraca i žena i slično, jer se dobra djela ne ostavljaju zbog
takvih stvari, već je obaveza čovjeka da ih čini uz ukazivanje na novotarije ili
njihovo uklanjanje, ukoliko je to moguće.“ (Reddul-muhtar, 3/150)
Mulla Ali El-Kari, takođe jedan od velikih hanefijskih alima, u predgovoru svog
djela „Mirkatul-mefatih“ spominje riječi Imama el-Džezerija, velikog autoriteta u
nauci o kiraetima, koji kaže: “Posjetio sam njegov kabur (Imama Muslima) u
Nejsaburu i pročitao sam kod njegovog kabura dio njegovog Sahiha s nijetom
traženja blagoslova, pa sam osjetio tragove blagoslova i nadu uslišavanja u
njegovom turbetu.“ (Mirkatul-mefatih, 1/64)
Imam Ibnul-Dževzi, poznati učenjak hanbelijskog mezheba, u svom djelu
„Sifetus-safve“ spominje biografiju Ma'rufa El-Kerhija i kaže: “Njegov kabur je
poznat u Bagdadu i kod njega se traži blagoslov. Ibrahim El-Harbi je govorio:
Ma'rufov kabur je oprobani lijek.“ (Sifetus-safve, 1/401) Bitno je napomenuti da
je Ibrahim el-Harbi bio veliki učenjak koji je učio od Imama Ahmeda.
Autoritet Islama, Imam Ebu Hamid El-Gazali, kaže: “U to (putovanje radi
ibadeta) spada posjeta kaburovima vjerovjesnika, neka je na njih selam, i posjeta
kaburovima ashaba, tabi'ina, ostalih učenjaka i evlija. Svako onaj u čijem se
viđenju traži blagoslov za vrijeme njegova života, posjetom njemu nakon njegove
smrti se postiže blagoslov.“ (Ihja, 2/246)
Imam en-Nevevi ističe da je preovladavajući stav učenjaka šafijskog mezheba da
posjećivanje kaburova evlija nije zabranjeno (haram) niti pokuđeno (mekruh):
„ Postoje različita mišljenja učenjaka oko putovanja radi posjete nekim drugim
mjestima mimo ove tri džamije, kao što je posjeta kaburovima evlija, odabranim
mjestima i slično. Šejh Ebu Muhammed El-Džuvejni, jedan od naših učenjaka,
smatra da je to haram i taj stav preferira Kadi 'Ijad. Ispravno mišljenje kod
naših učenjaka, kojeg zastupa Imamul-haremejni i drugi veliki učenjaci
(muhakkikun), jeste da to nije zabranjeno niti pokuđeno.“ (Komentar
Muslimovog Sahiha, 9/106) Na drugom mjestu, u biografiji šejha Nasra El-
Makdesija, Nevevi kaže: “Njegov kabur se nalazi u Babus-sagiru pored
kaburova Muavije i Ebu Derda'a, neka je Allah zadovoljan njima. Ljudi ga često
posjećuju i upućuju dove kod njega. Čuli smo od šejhova kako govore: Dova se
uslišava kod njega subotom.“ (Tehzibul-esmai vel-lugati, 2/126)
Ibnul-Hadždž, jedan od velikih malikijskih učenjaka, u svom poznatom djelu „El-
Medhal“ odobrava posjetu kaburovima evlija radi postizanja bereketa i kaže:
“Uvijek su učenjaci i velikani, od mašrika do magriba, tražili blagoslov u posjeti
njihovim kaburovima i osjećali su taj blagoslov, u svakom pogledu.“ Onda citira
riječi šejha Ebu Abdillaha bin en-Nu'mana: “Blagoslov od evlija teče nakon
njihove smrti onako kako je to bilo za njihovog života i dova kod njihovih
kaburova te traženje njihovog zagovorništva je praksa istinskih učenjaka i
autoriteta u vjeri.“ (El-Medhal, 1/255)
Imam eš-Ševkani, komentarišući riječi Imama El-Džezerija da se dova uslišava
kod kaburova dobrih, potvrđuje taj stav, ali ukazuje i na opasnost koja se nalazi u
tome i kaže: “Uslišavanje dove je uslovljeno da iz toga ne nastaje štetnost po
vjeru, a to je da pripisuje tom mejjitu nešto što nije dozvoljeno, što se dešava
mnogima koji posjećuju kaburove, jer ih zastranjivanje u tom pogledu može
odvesti do onoga što je pripisivanje druga Uzvišenom Allahu.“ (Tuhfetuz-zakirin,
63)
Čak i Ibn Tejmijje, koji je bio jako kritičan prema posjećivanju kaburova evlija,
priznaje da ova mjesta imaju posebnu čast kod Allaha i da se kod njih dešavaju
mnoge nadnaravne stvari i kaže:
„Ovo se ne odnosi na ono što je preneseno da su neki ljudi čuli uzvraćanje
selama iz kabura Vjerovjesnika, s.a.v.s., ili nekoga od dobrih ljudi, i što je Seid
bin El-Musejjeb slušao ezan iz Poslanikovog, s.a.v.s., kabura u noćima El-Harre
i slično tome. Sve ovo je istina i mi sada ne govorimo o tome. Postoji nešto što je
veličanstvenije i uzvišenije od toga. Takođe, ono što se prenosi da je neki čovjek
došao kaburu Vjerovjesnika, s.a.v.s., i požalio mu se na sušu koja ih je snašla te
godine pa ga je (Vjerovjesnika, s.a.v.s.) vidio u snu i on mu je naredio da ode
Omeru i prenese mu da sakupi ljude i čine kišnu dovu, mi ovdje ne govorimo o
tome. Slične stvari su se često dešavale u vezi s nekim ljudima koji su manje
vrijedni od Poslanika, s.a.v.s. i znam mnogo takvih događaja. Isto tako, neki su
tražili od Poslanika, s.a.v.s., ili od nekog drugog iz njegovog ummeta neku
potrebu pa bi im bila udovoljena. Ovakve stvari su se često dešavale, ali to nije
ono o čemu sada govorimo...Takođe, sve ono što se spominje od počasti i
nadnaravnih djela koja se dešavaju kod kaburova vjerovjesnika i dobrih, kao što
je spuštanje svjetlosti i meleka kod njih, udaljavanje šejtana i životinja od njih te
sprječavanje vatre od njih i onih u njihovoj blizini, zauzimanje nekih od njih za
umrle koji su ukopani u njihovoj blizini i poželjnosti ukopavanja u njihovoj
blizini, osjećaj smiraja i utjehe kod njih, spuštanja kazne na one koji ih
nipodaštavaju, je istinito i mi ne govorimo o tome. Allahova počast i milost koja
se nalazi u kaburovima vjerovjesnika i dobrih te mjesto i čast koju imaju kod
Allaha je iznad onoga što zamišlja većina ljudi, ali sada nije prilika da se
detaljno govori o tome.“ (Iktidaus-siratil-mustekim, 736)
Dakle, Ibn Tejmijje ne negira da su kaburovi poslanika i evlija blagoslovljena
mjesta na koje se spušta Allahova milost i blagoslov, već zabranjuje posjetu tim
mjestima radi ibadeta i dove smatrajući to putem ka širku.
Njegov učenik, Imam ez-Zehebi, spominje mnogo predaja o posjećivanju
kaburova učenjaka i evlija i učenju dove kod njih. Tako spominje na kraju
biografije Imama Buharije događaj koji se desio u petom stoljeću po hidžri kada
je stanovnike Semerkanda snašla velika suša. Učili su kišne dove, ali im kiša nije
padala. Jednoga dana došao je čovjek poznat po svojoj pobožnosti kadiji
Semerkanda i predložio mu da zajedno sa svijetom izađu do kabura Imama
Buharije i tu prouče kišnu dovu. Kadija se složio s tim i poveo svijet do
Buharijinog kabura gdje su učili dovu. Tada im je Allah poslao obilnu kišu koje
je padala sedam dana. (Sijeru e'alamin-nubela, 12/469)
I Muhammed bin Abdul-Vehhab, pored svojih poznatih stavova o ovim
pitanjima, na nekim mjestima u svojim djelima ne zabranjuje činjenje tevessula
dobrim ljudima i posjećivanje njihovih kaburova. „Treća vrsta dove jeste da kaže:
Allahu moj, molim Te Tvojim vjerovjesnikom, ili vjerovjesnicima ili dobrima.
Ovo nije širk i mi to ne zabranjujemo ljudima, mada se prenosi od Ebu Hanife,
Ebu Jusufa i drugih da su to smatrali pokuđenim. Međutim, to nije predmet
našeg razilaženja s drugima.“ (ed-Durer es-Senije, 2/84) Kao što ukazuje na jasnu
razliku između onoga koji moli nešto od nekoga od ljudi, što nije dozvoljeno, i
onoga koji moli samo Allaha čineći tevessul dobrim ljudima. „Gdje je ovaj (koji
upućuje dove nekome od ljudi) u odnosu na onoga koji moli samo Allaha i
 nikoga pored Njega, ali kaže u svojoj dovi: Molim Te Tvojim vjerovjesnikom, ili
poslanicima ili Tvojim dobrim robovima, ili odlazi na kabur Ma'rufa (Kerhija)
ili nekog drugog da uči dovu kod njega, ali se obraća samo Allahu.“ (Muellefat
eš-Šejh El-Imam Muhammed bin Abdul-Vehhab, Fetava ve mesail, 68)
Na osnovu ovog kratkog pregleda riječi nekih poznatih učenjaka možemo kazati da
je posjećivanje kaburova evlija i učenjaka radi blagoslova i dove bila praksa
prisutna među svim generacijama muslimana i da su takvu praksu odobrili mnogi
poznati autoriteti u vjeri. Zar je moguće da su se tolike generacije muslimana i
velikih učenjaka složile oko nečega što je zabluda i širk?! Naravno, ove posjete
moraju biti lišene bilo kakvih neislamskih vjerovanja i običaja o čemu ćemo nešto
više drugom prilikom, ako Bog da.
Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kada si nam već na Pravi put
ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje.
Hfz. Edin ef. Dedić, mudrost.ba

- Ma'akil b. Jesar radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik,

Muhammed, alejhisselam, rekao:
‫ علي موتاكم يس‬e‫اقرأوا‬
što doslovno znači: „Učite (suru) „Ja-Sin“, vašim UMRLIMA!“
Sunen, Ebu Davud, br.3123.;
Sunen, Ibnu Madždže, br.1448.;
Musned Ahmed, br.20316.;
Sahih Ibnu Hibban, br.3002.;
Musned el-Tajalisi, br.973.;
el-Sunen el-Kubra, el-Nesa'i, br.10846.;
el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.6839.;
Mustedrek, Hakim, br.2074.;
el-Mu'udžem el-Kebir, Taberani, br.16904.;
el-Sunen el-Sugra, Bejheki, br.792.
Sura Jasin se može uči i ljudima koji su na samrti, shodno predaji:
„Neće čovjek umrijeti a da mu Allah neće olakšati stanje ako se kod njega prouči sura
Ja-Sin.“ (Ahbar Asbehan, br.657.)
Iz prakse selefa (prvih generacija) bilježi se da su jedni voljeli da im se uči sura „Ja-
Sin“, neki su voljeli suru „el-Ra’ad“, dok su treći voljeli suru „el-Bekare“. Ebul-
Mugire, r.a., kaže: Pričao nam je Safvan, da su mu šejhovi govorili kako su bili kod
ashaba Gudajfa b. el-Harsa el-Sumalija u trenutku njegove smrti, koji je rekao: Uči li
neko od vas suru Ja-Sin? Reče: Salih b. Šurejh el-Sukuni r.a.., poče učiti suru Ja-Sin, i
kada stiže do četrdesetog ajeta sure Ja-Sin, Gudajf, r.a., dade dušu. Šejhovi su
govorili: „Kada se sura Ja-Sin uči čovjeku na samrti biće mu zbog toga lakše.“ Safvan
kaže: „Isa b. el-Mu’utemir je učio suru Ja-Sin kod Ibnu Ma’abeda.“ (Musned Ahmed,
br.17010.) Hafiz ibn Hadžer, r.a., tvrdi da je ova predaja hasen. (El-Isabeh, 5/324.)
Imam Sufjan el-Sevri, r.a., je tražio da mu se na samrti uči sura Ja-Sin i Kavari’ul-
Kur’an. (el-Mudžalesa ve Dževahirul-Ilm, imam el-Dejnuri, br.2451.)

Kabur Allahova Poslanika, s.a.v.s., zatim kabur hazreti Ebu Bekra, r.a.i hazreti
Omera, r.a., nalaze se u Poslanikovoj, s.a.v.s., džamiji u Medini. Onaj ko posjeti
džamiju Allahova Poslanika, s.a.v.s., posjeti i njihove kabure, stim što ne može da vidi
direktno same kabure, pošto postoji nadzida nad njima. Postoje adabi prilikom posjete
tim mjestima a onda i općenito adabi prilikom posjete mezarjima muslimana. Pošto
vidimo da nam i to počinju zabranjivati neki novi jahači apokalipse. Ne paše im
nadzida ne paše im turbe ne paše kube u džamiji ni pored džamije, pa da se malo
podsjetimo na tu temu.
Piše: hfz. dr. Edin Dedić
Posjećivanje turbeta je tema o kojoj se često vodi žučna rasprava između onih koji
takav čin odobravaju i smatraju pohvalnim i korisnim i onih koji u tome vide
novotariju u vjeri i put koji vodi širku kao najvećem i neoprostivom grijehu. Nema
sumnje da u vezi s posjećivanjem turbeta postoji ružnih stvari kojih bi se svaki
musliman trebao čuvati, ali bi se, takođe, trebalo čuvati i osuđivanja svake posjete
turbetima dobrih i pobožnih ljudi i teških optužbi na račun muslimana koji to čine.
Upravo takav pristup koji predstavlja sredinu između dvije krajnosti – dozvoljavanja
svega i svačega i potpunog zabranjivanja – jeste stav velikog broja muslimanskih
učenjaka čije ćemo stavove spomenuti u ovom tekstu. Ova tema sadrži još nekoliko
bitnih pitanja, kao što su tevessul (približavanje Allahu preko nekoga ili nečega što
Allah voli), tebberuk (traženje blagoslova kroz Allahu draga mjesta, ljude ili stvari)
traženje zagovora (istišfa'), gradnja turbeta na kaburovima evlija i šehida, o kojima
ćemo nešto više pisati drugom prilikom, ako Bog da. Ovom prilikom ćemo spomenuti
stavove poznatih učenjaka koji odobravaju posjećivanje turbeta i kaburova dobrih
ljudi, s obzirom da se o ovoj temi uglavnom piše u kontekstu harama i širka i navode
se samo stavovi onih koji zabranjuju posjete turbetima.
Posjeta Poslanikovog, s.a.v.s., mezara je jedan od najvrjednijih ibadeta
Prije nego kažemo bila šta o posjećivanju kaburova evlija i učenjaka, kazat ćemo
nekoliko riječi o posjećivanju kabura onoga čijom zaslugom i uputom su dobri postali
dobrima, onoga bez čijeg slijeđenja se niko ne može približiti Uzvišenom i dobiti
Njegove počasti, onoga koji je svom ummetu poput Sunca koje im daje svjetlost i
toplotu. Svi darovi, počasti i savršenstva koja možemo naći kod odabranih vjernika
samo su mali dio onoga čime ga je Gospodar počastio. Zbog toga je posjeta
Poslanikovom, s.a.v.s., mezaru jedan od najvrjednijih ibadeta, kako su to kazali brojni
učenjaci. Imam EN-Nevevi u svom poznatom djelu „El-Ezkar“, u poglavlju pod
naslovom „Posjećivanje kabura Allahovog poslanika, s.a.v.s., i prigodni zikrovi“,
kaže:“ Svako onaj koji obavlja hadždž trebao bi posjetiti Allahovog poslanika, s.a.v.s.,
svejedno da li mu to bilo usput ili ne, jer se posjeta Poslaniku, s.a.v.s., ubraja među
najvažnije ibadete, najkorisnija djela i najvrjednije poslove.“ Nakon toga, detaljno
opisuje način posjete Allahovom poslaniku, s.a.v.s., i dvojici njegovih drugova, Ebu
Bekru i Omeru, neka je Allah zadovoljan njima, i zatim kaže:“ Onda će se vratiti na
ono mjesto na kojem je prvo stajao, naspram lica Allahovog poslanika, s.a.v.s., pa će
činiti tevessul njime za sebe i tražiti njegov zagovor kod Gospodara, neka je slavljen i
uzvišen, i učiti dovu za sebe, svoje roditelje, drugove, prijatelje, onoga koji mu je
učinio neko dobro i ostale muslimane.“ Zatim Imam EN-Nevevi spominje jednu
dirljivu predaju koju vrijedi spomenuti:
„Od 'Utbija se prenosi da je rekao: Sjedio sam kod kabura Allahovog poslanika,
s.a.v.s., pa je došao neki beduin i rekao: ES-Selamu alejke, Allahov poslaniče. Čuo
sam riječi Uzvišenog Allaha koji kaže:“ A da oni koji su se sami prema sebi ogriješili
dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da
Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv.“ Došao sam ti tražeći oprosta za svoje
grijehe i tražeći tvoje zagovorništvo kod mog Gospodara. Onda je rekao (stihove):
O najbolji čije je kosti zemlja prekrila
Pa od njih zamirisaše doline i brda
Život dajem za kabur koji nastanjuješ
U njemu je čednost, dobrota i plemenitost
(Ovi stihovi se ispisani na stubu pokraj Poslanikovog, s.a.v.s., mezara)
'Utbi dalje pripovijeda: Rekao je to i otišao, a mene savlada san i vidjeh Allahovog
poslanika, s.a.v.s., koji mi reče:“'Utbi, stigni beduina i obraduj ga da mu je Allah
oprostio.“ (El-Ezkar, 336) Ovu predaju spominje i Hafiz Ibn Kesir u svom tefsiru
(4/140) i kaže da je prenosi skupina učenjaka.
Poznate su i predaje o Bilalu, r.a., kada je došao iz Šama da posjeti kabur Allahovog
poslanika, s.a.v.s. Takođe, bilježi se da je Ebu Ejjub El-Ensari, r.a, došao posjetiti
kabur Poslanika, s.a.v.s., i da je stavio glavu na kamen tj. nišan. ( Predaju bilježe El-
Hakim, Ahmed i drugi. El-Hakim kaže da je sahih prema uslovima Buharije i
Muslima i s njim se složio Imam EZ-Zehebi)
Ibn Hadžer El-Askalani u svom komentaru Buharijine zbirke hadise spominje sljedeću
predaju:“Prenosi Ibn Ebi Šejbe vjerodostojnim senedom od Malika ED-Dar(ij)a, koji
je bio Omerov rizničar, da je rekao: Ljude je snašla suša za vrijeme Omera pa je došao
neki čovjek kaburu Poslanika, s.a.v.s., i rekao: Allahov poslaniče, zatraži kišu svom
ummetu, jer će pomrijeti. Allahov poslanik, s.a.v.s., mu je došao u snu i rekao:“ Otiđi
Omeru“. Sejf u El-Futuhu prenosi da je čovjek koji je vidio pomenuti san Bilal bin El-
Haris El-Mizeni, jedan od ashaba.“ (Fethul-Bari, 2/496)
Stavovi poznatih učenjaka o posjeti kaburovima učenjaka i evlija
Ibn Abidin, poznati hanefijski učenjak, u poglavlju „ O posjećivanju kaburova“ kaže:“
Što se tiče evlija, oni imaju različite stepene bliskosti kod Uzvišenog Allaha i
posjetioci od njih imaju koristi spram njihovih spoznaja i duhovnih stanja. Rekao je
Ibn Hadžer u svojim fetvama: Nemoj to (posjećivanje kabura evlija) ostavljati zbog
novotarija i ružnih stvari koje se dešavaju kod njih, kao što je miješanje muškaraca i
žena i slično, jer se dobra djela ne ostavljaju zbog takvih stvari, već je obaveza
čovjeka da ih čini uz ukazivanje na novotarije ili njihovo uklanjanje, ukoliko je to
moguće.“ (Reddul-muhtar, 3/150)
Mulla Ali El-Kari, takođe jedan od velikih hanefijskih alima, u predgovoru svog djela
„Mirkatul-mefatih“ spominje riječi Imama El-Džezerija, velikog autoriteta u nauci o
kiraetima, koji kaže:“ Posjetio sam njegov kabur (Imama Muslima) u Nejsaburu i
pročitao sam kod njegovog kabura dio njegovog Sahiha s nijetom traženja blagoslova,
pa sam osjetio tragove blagoslova i nadu uslišavanja u njegovom turbetu.“ (Mirkatul-
mefatih, 1/64)
Imam Ibnul-Dževzi, poznati učenjak hanbelijskog mezheba, u svom djelu „Sifetus-
safve“ spominje biografiju Ma'rufa El-Kerhija i kaže:“Njegov kabur je poznat u
Bagdadu i kod njega se traži blagoslov. Ibrahim El-Harbi je govorio: Ma'rufov kabur
je oprobani lijek.“ (Sifetus-safve, 1/401) Bitno je napomenuti da je Ibrahim El-Harbi
bio veliki učenjak koji je učio od Imama Ahmeda.
Autoritet Islama, Imam Ebu Hamid El-Gazali, kaže:“ U to (putovanje radi ibadeta)
spada posjeta kaburovima vjerovjesnika, neka je na njih selam, i posjeta kaburovima
ashaba, tabi'ina, ostalih učenjaka i evlija. Svako onaj u čijem se viđenju traži
blagoslov za vrijeme njegova života, posjetom njemu nakon njegove smrti se postiže
blagoslov.“ (Ihja, 2/246)
Imam EN-Nevevi ističe da je preovladavajući stav učenjaka šafijskog mezheba da
posjećivanje kaburova evlija nije zabranjeno (haram) niti pokuđeno (mekruh):
„ Postoje različita mišljenja učenjaka oko putovanja radi posjete nekim drugim
mjestima mimo ove tri džamije, kao što je posjeta kaburovima evlija, odabranim
mjestima i slično. Šejh Ebu Muhammed El-Džuvejni, jedan od naših učenjaka, smatra
da je to haram i taj stav preferira Kadi 'Ijad. Ispravno mišljenje kod naših učenjaka,
kojeg zastupa Imamul-haremejni i drugi veliki učenjaci (muhakkikun), jeste da to nije
zabranjeno niti pokuđeno.“ (Komentar Muslimovog Sahiha, 9/106) Na drugom
mjestu, u biografiji šejha Nasra El-Makdesija, Nevevi kaže:“ Njegov kabur se nalazi u
Babus-sagiru pored kaburova Muavije i Ebu Derda'a, neka je Allah zadovoljan njima.
Ljudi ga često posjećuju i upućuju dove kod njega. Čuli smo od šejhova kako govore:
Dova se uslišava kod njega subotom.“( Tehzibul-esmai vel-lugati, 2/126)
Ibnul-Hadždž, jedan od velikih malikijskih učenjaka, u svom poznatom djelu „El-
Medhal“ odobrava posjetu kaburovima evlija radi postizanja bereketa i kaže:“ Uvijek
su učenjaci i velikani, od mašrika do magriba, tražili blagoslov u posjeti njihovim
kaburovima i osjećali su taj blagoslov, u svakom pogledu.“ Onda citira riječi šejha
Ebu Abdillaha bin EN-Nu'mana:“ Blagoslov od evlija teče nakon njihove smrti onako
kako je to bilo za njihovog života i dova kod njihovih kaburova te traženje njihovog
zagovorništva je praksa istinskih učenjaka i autoriteta u vjeri.“ (El-Medhal, 1/255)
Čak i Ibn Tejmijje, koji je bio jako kritičan prema posjećivanju kaburova evlija,
priznaje da ova mjesta imaju posebnu čast kod Allaha i da se kod njih dešavaju mnoge
nadnaravne stvari i kaže:
„ Ovo se ne odnosi na ono što je preneseno da su neki ljudi čuli uzvraćanje selama iz
kabura Vjerovjesnika, s.a.v.s., ili nekoga od dobrih ljudi, i što je Seid bin El-Musejjeb
slušao ezan iz Poslanikovog, s.a.v.s., kabura u noćima El-Harre i slično tome. Sve ovo
je istina i mi sada ne govorimo o tome. Postoji nešto što je veličanstvenije i uzvišenije
od toga. Takođe, ono što se prenosi da je neki čovjek došao kaburu Vjerovjesnika,
s.a.v.s., i požalio mu se na sušu koja ih je snašla te godine pa ga je (Vjerovjesnika,
s.a.v.s.) vidio u snu i on mu je naredio da ode Omeru i prenese mu da sakupi ljude i
čine kišnu dovu, mi ovdje ne govorimo o tome. Slične stvari su se često dešavale u
vezi s nekim ljudima koji su manje vrijedni od Poslanika, s.a.v.s. i znam mnogo takvih
događaja. Isto tako, neki su tražili od Poslanika, s.a.v.s., ili od nekog drugog iz
njegovog ummeta neku potrebu pa bi im bila udovoljena. Ovakve stvari su se često
dešavale, ali to nije ono o čemu sada govorimo...Takođe, sve ono što se spominje od
počasti i nadnaravnih djela koja se dešavaju kod kaburova vjerovjesnika i dobrih, kao
što je spuštanje svjetlosti i meleka kod njih, udaljavanje šejtana i životinja od njih te
sprječavanje vatre od njih i onih u njihovoj blizini, zauzimanje nekih od njih za umrle
koji su ukopani u njihovoj blizini i poželjnosti ukopavanja u njihovoj blizini, osjećaj
smiraja i utjehe kod njih, spuštanja kazne na one koji ih nipodaštavaju, je istinito i mi
ne govorimo o tome. Allahova počast i milost koja se nalazi u kaburovima
vjerovjesnika i dobrih te mjesto i čast koju imaju kod Allaha je iznad onoga što
zamišlja većina ljudi, ali sada nije prilika da se detaljno govori o tome.“ (Iktidaus-
siratil-mustekim, 736)
Dakle, Ibn Tejmijje ne negira da su kaburovi poslanika i evlija blagoslovljena mjesta
na koje se spušta Allahova milost i blagoslov, već zabranjuje posjetu tim mjestima
radi ibadeta i dove smatrajući to putem ka širku.
Njegov učenik, Imam EZ-Zehebi, spominje mnogo predaja o posjećivanju kaburova
učenjaka i evlija i učenju dove kod njih. Tako spominje na kraju biografije Imama
Buharije događaj koji se desio u petom stoljeću po hidžri kada je stanovnike
Semerkanda snašla velika suša. Učili su kišne dove, ali im kiša nije padala. Jednoga
dana došao je čovjek poznat po svojoj pobožnosti kadiji Semerkanda i predložio mu
da zajedno sa svijetom izađu do kabura Imama Buharije i tu prouče kišnu dovu.
Kadija se složio s tim i poveo svijet do Buharijinog kabura gdje su učili dovu. Tada im
je Allah poslao obilnu kišu koje je padala sedam dana. (Sijeru e'alamin-nubela,
12/469)
I Muhammed bin Abdul-Vehhab, pored svojih poznatih stavova o ovim pitanjima, na
nekim mjestima u svojim djelima ne zabranjuje činjenje tevessula dobrim ljudima i
posjećivanje njihovih kaburova. „Treća vrsta dove jeste da kaže: Allahu moj, molim
Te Tvojim vjerovjesnikom, ili vjerovjesnicima ili dobrima. Ovo nije širk i mi to ne
zabranjujemo ljudima, mada se prenosi od Ebu Hanife, Ebu Jusufa i drugih da su to
smatrali pokuđenim. Međutim, to nije predmet našeg razilaženja s drugima.“ (ED-
Durer ES-Senije, 2/84) Kao što ukazuje na jasnu razliku između onoga koji moli nešto
od nekoga od ljudi, što nije dozvoljeno, i onoga koji moli samo Allaha čineći tevessul
dobrim ljudima. „Gdje je ovaj (koji upućuje dove nekome od ljudi) u odnosu na onoga
koji moli samo Allaha i nikoga pored Njega, ali kaže u svojoj dovi: Molim Te Tvojim
vjerovjesnikom, ili poslanicima ili Tvojim dobrim robovima, ili odlazi na kabur
Ma'rufa (Kerhija) ili nekog drugog da uči dovu kod njega, ali se obraća samo Allahu.“
(Muellefat EŠ-Šejh El-Imam Muhammed bin Abdul-Vehhab, Fetava ve mesail, 68)
Imam EŠ-Ševkani, komentarišući riječi Imama El-Džezerija da se dova uslišava kod
kaburova dobrih, potvrđuje taj stav, ali ukazuje i na opasnost koja se nalazi u tome i
kaže:“ Uslišavanje dove je uslovljeno da iz toga ne nastaje štetnost po vjeru, a to je da
pripisuje tom mejjitu nešto što nije dozvoljeno, što se dešava mnogima koji posjećuju
kaburove, jer ih zastranjivanje u tom pogledu može odvesti do onoga što je
pripisivanje druga Uzvišenom Allahu.“ (Tuhfetuz-zakirin, 63)
Volio bih znati da li oni koji zauzimaju stav o zabrani posjete turbetima smatraju
zabranjenim i posjete mezarima vjerovjesnika, kao naprimjer posjete mezarima
Ibrahima, Musaa, Jahje i drugih vjerovjesnika, a.s. Zabranjivati posjetu njihovim
mezarima krajnje je apsurdno, a ako je to dozvoljeno, onda se dozvola odnosi i na
posjete mjesta gdje su ukopani evlije, ulema i dobri Allahovi robovi, i nije isključena
mogućnost da to bude jedan od ciljeva putovanja, kao što cilj putovanja može biti
posjeta živim učenjacima.
Ebu Hamid el Gazzali
Na osnovu ovog kratkog pregleda riječi nekih poznatih učenjaka možemo kazati da je
posjećivanje kaburova evlija i učenjaka radi blagoslova i dove bila praksa prisutna
među svim generacijama muslimana i da su takvu praksu odobrili mnogi poznati
autoriteti u vjeri. Zar je moguće da su se tolike generacije muslimana i velikih
učenjaka složile oko nečega što je zabluda i širk?! Naravno, ove posjete moraju biti
lišene bilo kakvih neislamskih vjerovanja i običaja o čemu ćemo nešto više drugom
prilikom, ako Bog da.
Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kada si nam već na Pravi put
ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje.

KAKO SE OKRENUTI KADA SE UČI DOVA NA MEZARU

Imam Bedruddin el-Ajni el-Hanefi u komentaru Hidaje kaze: "U Dževami'u-l-fikh-u se kaze: "I
posjećivaće se kabur nakon toga (ukopa). Posjetilac neće sjedeti i kad uči dovu za mejta okrenuće se
prema kibli. Isto ovo će činiti i kod kabura Božijeg Poslanika a.s. Ovo je i odabir ez-Za'feranija od
šafija." (El-Ajni, El Binaja, 3/ 305)