Metodologija – je znanstveno-epistemološka disciplina, koja nastoji sistematizovati i ocijeniti

istraživačko iskustvo.
Njen predmet istraživanja jesu znanstvene metode,
a predmet istraživanja znanstvenih metoda – jesu dijelovi objektivne stvarnosti koje neka znanost
odabere kao svoj pretmet.

Znanstvene metode mogu biti – logičke forme mišljenja, opšte teorije znanost ili metode prikupljanja
podataka.
Znanstveni rad – je komlikovana aktivnost, koja mora biti zasnovana na načelima logike, mora se
temeljiti na znanstvenoj teoriji i mora proći kroz iskustvenu odnosno emprijsku verifikaciju.
Stoga, on povezuje tri razine znanstvenog mišljenja -
- najopštiju razinu,
- razinu teorije orijentacije,
- razinu empirijsko-metodskih postupaka
Znanost – je skup sistemskih i istinitih znanja – to je suma znjanja o objektivnoj stvarnosti do kojih
dolazimo raznim metodama prikupljanja podataka.
Ona logički objašnjava predmet koji proučava i provjerava svoje misli u objektivnoj stvarnosti.
Mora imati intersubjektivnu provjerljivost – mora biti jasna, precizna i društveno razumljiva, nuditi
obrazloženja i imati praktičnu provjerljivost.
Znanstveno mišljenje – stalna je kritika argumenata na kojim je zasnovano.
Postavlja hipoteze, provjerava ih empirijski i logički – prolazi i kroz jednu i kroz drugu verifikaciju.
Uspostavlja vezu između objektivne stvarnosti i stvarnosti o kojoj se misli.

Znanost i filozofija -
I znanost i filozofija teže istinim spoznajama, ali razlikuju se po predmetu istraživnaja.
Dok znanost teži istinitim spoznajama o objektivnoj stvarnosti, tako što svoju misao temelji na
činjenicama te stvarnosti, prikuplja podatke o njoj i provjerava svoje misli ih unutar te stvarnost,
Filozofija teži za spoznajom totaliteta – što znači da traga za odgovorima na najopštija pitanja o bitku,
karakteru spoznaje i njegove mogućnost...
Znanost podliježe i empirijskoj i logičkoj verifikaciji, a filozofska misao podliježe samo logičkoj verifikaciji.
To znači, da kada neka misao teži za potpunom verifikacijom – ona izlazi iz krila filozofije i postaje
znanost, no da bi to učinila ona prvobitno mora definisati svoj predmet istraživanja i razviti vlastite
metode istraživanja.
Kada težimo dubljim spoznajama, totalitet moramo razdvojiti na manje logičke cjeline – na predmete
pojedinih znanosti.
Znanost i tehnika (nauka)
Znanost je zasnovana na otkriću i otkrivanjem zadovoljava znatiželji.
Ona otkriva zakonitosti objektivne stvarnosti.
Određuje je istinitost.
Tehnika – koristi otkrića znanosti, temelji se na izumu, i traži način primjene tih znanstvenih otkrića kako
bi povećavala efikasnost ljudskog djelovanja.
Ona može biti objektivna – kada povećava efikasnost tehničkim instrumentima,
i subjektivna – kada povećava efikasnost umiješanosti nekog pojedina i njegovim vještinama.
Određuje je efikasnost.
Nauka je rezultata znanost.
Znanoti dijelimo na -
- fundamentalne – one koje se bave temeljnim otkrićima i ne brinu o njihovoj primjeni
- primijenjene – one koje koriste otkrića znanosti i primijenjuju ih u praksi – tehnika.
Znanost i ideologija
Ideologija – je sva duhovna nadogradnja – religija, filozofija, umjetnost,...
Ali prije svega, to je iskrivljena, lažna svijest - mišljenje koje nema veze sa stvarnošću.
Ono što čini osnov ideologijskog mišljenja – jeste postojanje klasnih odnosa u društvu.
Zato ideologiju možemo podijeliti na ideologiju vladajuće klase i na ideologiju potlačene klase.
Ideologija vladajuće klase u svoju misao uvjerava, ne trpi kritičnost niti verifikaciju.
Ona suzbija kreativnost i traži poslušnost te prikriva istinu.
Prikriva ono što znanost o društvu otkriva, zato imamo stalni sukob znanosti i ideologije.
Ideologija je subjektivna jer ovisi o onome ko je misli.
Ideologija može biti internacionalna, i to se često koristi kao argument za njenu ispravnost, ali ne može
biti interblokovska, interklasna niti opštečovješanska.
Znanost, za razliku od toga, svoju misao provjerava, objektivna je jer ovisi o onome šta se misli, i
opštečovječanska je.
Ideologija može biti i društveno učenje kojim se određuju ciljevi, vrste i oblici društvene akcije – to je
kada je određuje neka klasa.
No možemo govoriti i o učenju koje se bavi željama i potrebama ljudi, koja se teži istinitim spoznajama –
tu je riječ o normativnoj teoriji.
Ideologija utiče na znanost -
jer sama sebe proglašava zanošću, suzbija određena znanstvena istraživanja, usmjerava ih u smjeru koji
njoj odgovara te iskrivljuje znanstvene spoznaje.
Postoji nekoliko sličnosti između znanosti i ideologije -
- obje imaju niz polazišta,
- nude stav mišljenja,
- i objašnjavaju kako i zašto se društvo mijenja.
No, razlike su znantno veće -
Idelogija –
- nudi apsolutno uvjerenje i na sve ima odgovor,
- ne prihvaća suprotno dokazivanje,
- izbjegava mijenjanje,
- proističe iz društvenog položaja,
- zatvorena je, fiksna, završena.
Znanost -
- je kritična i samokritična,
- mijenja se u skladu sa dokazima,
- u obzir uzima sve strane,
- upozorava na protuslovlja,
- nedovršenja je i priznaje nesigurnosti,
- razvija se, širi,
- nadilazi društvene položaje.
Znanost i društvene vrijednosti-
Kada govorimo o društvenim vrijednostima i znanosti, moralne dileme koje se dovode u vezu s tim
uglavnom se nalaze izvan znanstvnog rada.
Etička pitanja se postavljaju uglavnom pri primjeni nekog izuma, odnosno u tehnici, a ne ni u samom
izumu.
Struktura spoznajnog procesa
Spoznajni proces jeste jedinstven proces koji se sastoji od teorijskog mišljenja i empirijskog doživljavanja.
Dualizam u znanosti
Znanost je adaptivan proces koji omogućuje dvostruku prilagodbu čovjeka -
omogućuje mu da sebe mijenja na osnovu znanstvenih spoznaja,
te mu omogućava da mijenja prirodu i društvo u skladu sa svojim željama.
No, da bi to bilo moguće, on mora ujediniti spoznajni proces – mora se baviti i teorijskim mišljenjem i
empirijskim provjeravanjem.
Međutim, česti su sukobi unutar znanost – empiričari i teoretičari.
Tri su razloga doprinijela razbijanju jedinstvenog spoznajnog procesa -
- obrazovni, društveni, psihološki.
Istraživanje
Istraživanjem otkirvamo ono što ne znamo.
To je proces povezivanja misli i isustva – ako neku znanstvenu misao želimo provjeriti ona se mora
iskustveno provjeriti da bi se povaćala vjerovatnost njene istinitosti – tako da mora proći kroz logičku i
empirijsku verifikaciju.
U teorijskom dijelu – brinemo se ispravnosti mišljenja,
a u empirijskom dijelu – brinemo o ispravnosti praktičnog postupanja.
Znanstveno istraživanje
također povezuje mišljenje i iskustvo.
Cilj mu je da otkrije zakonitosti objektivne stvarnosti – pojava i procesa.
Bira se reprezentativan broj doživljaja iz te stvarnost, porede se sa drugima, te onda dolazimo do
činjenica na osnovu kojih nešto tvrdimo.
Moramo izdvojiti bitne od nebitnih činjenica – generalizovati one bitne, a nebitne asptrahirati.
Tehničko istraživanje
također povezuje mišljenje i iskustvo,
ali ono se kreće deduktivno – od zamisli prema iskustvu.
Temelji se na izumu, te potencijalnu vrijednost znanstvenog otkrića pokušava pretvoriti u stvarnu.
Koriste se modeli, da bi pojednostavnili misao.
Brine o efikasnosti izuma.
Temelji se na spoznajam znanosti i logici.

Stručno istraživanje
također povezuje mišljenje i iskustvo, ali ono vodi konkretizaciji i nije moguće bez znanstvenog
istraživanja.
Akcijsko istraživanje
ona idu dalje od tradicionalnih znanstvenih istraživanja, jer traju sve dok se neka situacija ne promijeni.
Rijetko je znanstvena istraživanja utiču na političku ili društvenu praksu.
Akcija se temelji na rezultatima znanstvenih, tehničkih i stručnih istraživanja.
Struktura znanosti
Znanost se sastoji od predmeta i metoda istraživanja -
ali jer se njeni predmeti odnose na dijelove objektivne stvarnosti, to je zapravo samo misaona
interpretacija tog dijela stvarnosti -
tako da strukturu znanosti ne čine predmeti i metode -
već spoznaje o svom predmetu i metoda kojim istražuje svoj predmet.
Metode istraživanja – racionalno empirijski su postupci kojima se provjerava istinitost znanstvene misli.
Uspostavlja vezu između objektivne stvarnosti i stvarnosti o kojoj se misli.
Predmet istraživanja – se mora definisati i razgraničiti, tako da ga možemo razlikovati od predmeta drugih
znanosti.
Izbor predmeta istraživanje određuje i područje istraživanja.
U jednom predmetu postoji mnoštvo pojava i procesa koji se mogu posebno istraživati.
Mišljenje o predmetu istraživanja – temelji se na činjenicama stvarnosti.
Činjenice – su osjetilni doživljaji o predmetu istraživanja i tek registrovane činjenice mogu činiti podatke.
Tako da činjenice, podaci i mišljenje nam pomažu da odvojimo ono bitno od nebitnoga, da bitno
generalizuje a nebitno aprtrahiramo-
na taj način dolazimo do biti pojava i procesa.
Bit – je ono što razlikuje jednu vrstu pojmova ili pojava i procesa od druge vrste pojmova ili pojava i
procesa.
Nositelj biti jeste pojam.
Pojam – je zamisao biti pojava i procesa i oni su osnova i sredstvo mišljenja.
Jezik – je dio objektivne stvarnosti koji omogućuje komunikaciju i nadsikustvene veze.
Nadiskustvene veze – čine nove veze među pojmovima, a uspostava tih novih veza čine mišljenje.
To mišljenje nije provjereno, stoga može samo činiti hipotezu.
Hipoteza – je samo misaono objašnjenje o dijelu objektivne stvarnosti koji istražujemo - i tek kada se
provjeri činjenicama može postati zakon.
Zakon – označava trajnu, nužnu i bitnu vezu među pojavama i procesima.
Teorija – je viši zakon koja objašnjava veći broj trajnih, nužnih i bitnih veza među pojavama i procesima.
Znanost se dakle sasotji od definicije, predmeta, metoda, pojmova, podataka, zakona, teorija, jezika,
pojmova, hipoteza – to čini elemente strukture znanosti.
Ti elementi se logički objedinjuju u sustav znanosti.
Znanstvena metoda
Znanstvena metoda provjerava istinitost znanstvenog mišljenja -
to čini ujedinjenjem empirijske i logičke verifikacije u jedinstveni spoznajni proces.
Logika znanstvenom mišljenju daje formu,
a empirijski postupci – povezuju sadržaj teorije sa činjenicama stvarnosti.
Specifičnosti društvenih znanosti
Društvene znanosti bave se interpretacijom objektivne stvarnosti i temelji se na činjenicama te
stvarnosti.
Razvoj sve ukupne znanosti, i prirodne i društvene – ide od anorganske, preko organske, psihoorganske
do superorganske.
1. anorganske - zemlja, voda, zrak, svemirska materija - hemija, fizika, geologija, astronomija
2. organske - tjelesna građa, ljudi, životinje, biljke - fizička antropologija, zoologija, botanika,
fiziologija, organska hemija, biofizika
3. psihoorganske - psihički doživljaji, nervni sistem - psihologija, neurologija
4. superorganske – kultura - kulturna antropologija, sociologija, socijalna psihologija, znanost o
politici, ekonomija, povijest, komunikologija
Razine spoznaja postaju sve složenije kad se ide od anorganskih, organskih psihoorganskih do
superorganskih.
Niže razine su bolje istražene od viših razina, a spoznaje o nižim razinama nisu dovoljne za
objašnjavanje pojava viših razina, iako se one temelje na nižim razinama.
U superorganskoj stvarnosti komplikovaniji je i međuuticaj pojava, pa tako nije jednostavno
odrediti šta je i kad je uzrok nekoj pojavi, utiče li ta pojava na pojavu koja je uzorkuje.
Dok je u nižim razinama pojava vidljiv redoslied kauzaliteta.
Temelj superorganske stvarnosti
Temelj superorganske stvarnosti je simbol – to je čovjekova tvorevina kojom označava nešto –
svaka riječ je simbol.
On se sastoji od materijalnog i konvencionalnog značenja.
Djeca moraju da uče simboli da bi naučili kako individualno da se ponašaju i kako da se ponašaju
u društvenoj interakciji. Genetski kod mora biti nadomješten kulturnim kodom.
Obilježja simboličkog procesa
1. Odgođeno reagovanje
Čovjeka sloboda izbora oslobađa tiranije trenutne situacije, pa tako, ukoliko mu to situacija
dopušta, on može da odgodi reakciju.
U međuvremenu može analizirati podražaj, promisliti i isprobati različite mogućnosti reagovanja,
koristeći se svojim i tuđim iskustvom te se odlučiti za najbolju reakciju.
2. Evokacija odsutnog
S obzirom da simbol označava nešto drugo, što je različito od njega samog, pomoću njega
možemo učiniti „prisutnim“ ono što nije nazočno – čovjek može učiti iz razgovora i knjiga, te na
taj način može učiti o situacijama što su vremenski i prostorno njemu daleke i nedostupne,
može pristupiti rješavanju problema koji nisu neposredni, može rješavati tuđe i anticipirati
buduće probleme te se pripremati za njihovo rješavanje.
3. Supstancija
Simbol može biti zamjena za ono što on označava, ali isto tako simbol može biti zamijenjen
drugim simbolom.
Moguće je stvoriti nobi jezik koji je nerazumljiv drugim (šifriranje).
Budući da između riječi i njezina značenja ne postoji prirodna, već konvencionalna veza, razvili
su se različiti jezici, a svaki jezik se posebno razvija obogaćivanjem brojem simbola i načinom
njihova označvanja.
4. Kategorijalnost
Simboličkim označavanjem pojedinačno svrstavamo u jednu kategoriju.
Jednom riječju označavamo mnoštvo istovrsnoga.
Npr. riječ kuća – nije oznaka samo za jednu kuću, već za sve kuće.
Prema tome, imenovati predmet znači navesti njegovo prezime, a prezime je zajednička oznaka
za svaki pojedinačni slučaj unutar određene skupine predmeta koja je obilježena zajedničkim
obilježjima.
Imenovanje je dakle rezultat mišljenja kojim se daje zajednički naziv istovrsnoj skupini.
5. Stvaralaštvo
Simbolički sustav (pismo) omogućuje neograničenu upotrebu ograničenog broja simbola.
Neograničena je i mogućnost kombinacije riječi.
6. Racionalnost
7. Učenje
Simbolički sustav se uči i pomoću njega se uči – uz pomoć simboola nedostupno postaje
dostupno.
8. Spoznaja -
Pomoću simbola možemo doći do novih spoznaja označavajući ih prethodno poznatim znakom.
Pomoću simbola možemo razraditi put do novih spoznaja. Simbolima uspostavljamo nove
odnose, bez čega ne bi bilo mišljenja.
Kultura je vrlo složena -
ona može biti duhovna – odnosno temeljiti se samo na simbolima,
ili materijalna – kada zahtijeva i simboličku i fizičku aktivnost.
Kultura može biti objektivna – odnosimo se na cjelokupno čovječansko dostignuće ili dostignuća
nekog društva,
ili subjektivna – onaj dio kulture koju pojedinac usvaja.

Obilježja društvenih pojava

Struktura društvenih procesa mnogo je složenija od strukture prirodnih procesa,
U društvenim znanostima -
- pojave su dinamičke strukure
- uzroci pojava su mnogobrojniji i različitiji,
- pojave uzrokuju jedna drugu,
- pojave je teško egzaktno mjeriti
- spoznaja zastarijeva,
- pojave imaju povijesnu dimenziju – na njih utiču prošle pojave,
- temelje se na djelatnosti ljudi – treba ih objašnjavati kroz specifične spoznaje o čovjeku, koje se
odnose na stečena obilježja ljudi – stavovi, kultura,...
- pojave je teško predvidjeti,
- teško je zahvatiti veći broj uzorka,
- istraživač je pod uticajem društvenih vrijednosti koje proističu iz njegove društvene grupe.
Odnos među društvenim pojavama
Cilj znanosti je otkriće, a otkriti se može samo ono što je postoji, odnosi među pojavama i
procesima i njihova obilježja.
S obzirom na međusobne odnose možemo pojave podijeliti na –
Uzroke – pojava ili proces koja izaziva promjene u drugim pojavama ili procesima.
Promjenjivi su zbog dinamičke strukture društvenih pojava.
Možemo govoriti o nužnom uslovu – jedna pojava ili proces,
ili o dovoljnom razlogu – kada samo jedna pojava ili proces izazovu posljedicu.
Povode – dodatno djelovanje, vanjski činilac.
Oslobađa elemente strukture i pospješuje ono što bi se bez njega dogodilo.
Posljedica – pojava uzrokovana drugom, dolazi poslije uzroka.
Empirijska i normativna teorija
Teorija – je viši zakon kojom se objašnjava veći broj trajnih, nužnih i bitnih veza među pojavama i
procesima.
Ona objašanjava niže znanstvene zakone.
Ona uočava u mnoštvu konkretnoga – to konkretno ona misaono interpretira, i zato je apstraktra
– jer ona pomoću apstraktne kategorije mišljenja (pojmovima) izražava mnoštvo konkretnoga.
Teorija se koristi u određenim okolonostima i odnosi se na određene činjenice.
Ona zastarijeva, pa je potrebno da mijenjaju i stvaraju nove teorije.
Samo empirijskom teorijom ne možemo odrediti kakvo će neko stanje biti -
zato u znanosti imamo dvije vrste teorija –
-Empirijska teorija -
- govori o društvu kakvo jeste
- mora biti istinita – a to se provjerava podudarnošću mišljenja i pojava o kojima se misli.
-Normativna teorija -
- govori o društvu kakvo bi trebalo biti, kakvo se društvo u budućnosti želi
- njena verifikacija jeste u provjeravanju tačnosti činjeničnih pretpostavki
- valjanost se krije u slobodom izboru ljudi za vlastite ciljeve
- mora biti istinska – a to jeste kada se zasniva na stvarnim potrebama i željama ljudi na koje se
odnosi.
Normativna teorija i ideologija
Obje se zasnivaju na željama ljudi, često se izjednačavaju, ali se bitno razlikuju.
Ideologija
- posebna je po sadržaju, ne po formi,
- vladajuća klasa njome prikriva istinu i svoje ciljeve, te njih naziva opštim i društvenim
- ne može biti istinska
Normativna teorija
- posebna je i po sadržaju i po formi
- interese proglašava opštim,
- zasniva se na ciljevima i željama ljudi,
- iako je istinska, ne može biti isključiva
Normativna teorija i idealni tip
Idealni tip -
je misaona konstrukcija koja služi kao metodološko sredstvo pri objašnjavanju društvenih
pojava.
To je zamisao društvene stvarnosti koja bi se događala da se vodi strogo racionalno prema
ciljevima.
Ona ne brine o vrijednosti cilja, jer ona često može biti iracionalna.
No, kada je cilj dat, da bi se on ostvario potreban mu je racionalan put – idealni tip.
On pomaže u ostvarenju cilja, govori šta treba postići i znanost instrumentalizira.
Logika svake znanosti jeste idealni tip.
Normativna teorija
govori o pravom cilju, govori šta treba postići i znanosti humanizira.
Normativna teorija i historijsko-komparativna metoda
Uspoređivanje omogućuje i otkriće i njegovu interpretaciju.
Svaka metoda ima određene poteškoće, ali ako se one imaju na umu i ako se metoda kritički
upotrebljava ona može dati dobre rezultate – tako je i sa historijsko-komparativnom metodom,
koja je dala vrijedne rezultate, stoga se pojavljuju komparativne znanosti.
Ocjenu nekog društva je moguće dati usporedbom stvarnog stanja u nekom društvu s
normativniom teorijom tog društva.
Ako je stvarno stanje u jednom društvu bliže onome stanju koje ljudi tog društva žele, onda je to
društvo bolje od onog u kojem je veća razlika između stvarnog stanja i želja ljudi tog društva.
Ocjena nekog društva nije moguća usporedbom stvarnog stanja u nekom društvu s oficijelnim
ciljevima tog društva –
ocjena jednog konkretnog društva moguća je jedino usporedbom stvarnog stanja u jednom
društvu sa stvarnim ciljevima i željama tog društva.
Normativna teorija i funkcionalizam
Funkcionalizam je jedan od dominantnih metodološkoteorijskih orijentacija u društvenim
znanostima.
Pojavio se pod uticajem prirodnih znanosti, pa se društvene pojave pokušavaju tumačiti
analogno biološkim – društveni se sustav izjednačavao organizmom u biologiji, pa se u
proučavanju društvenih pojava pošlo od društvenog sustava, a na njega se gledalo kao na
harmoničnu cjelinu.
U toj cjelini svaki dio tog sustava pridonosi održavanju cjeline i dobija smisao u odnou prema
cjelini.
No, funkcionalisti primjećuju da pojedinci nisu vezani za sustav kao što su organi uz organizam,
stoga, upozoravaju na potrebu socijalizacije pojedinaca, kako bi se usadile vrijednosti i osobine
koje pomažu boljem funkcionisanju sustava. Uz socijalizaciju se ovladava sviješću i osigurava se
dominacija.
Socijalizacijom funkcionalizam postaje psihološki prihvatljiv, ali treba razlikovati znanstveno
prihvatljivu od psihološki prihvatljive misli.
Funkcionalizam izjednačava empirijsku i normativnu teoriju tako da postojeći društveni sustav
uzima kao normu – u tome je njegov pozitivizam.
Normativna teorije temelji se na slobodi izbora, a sloboda izbora dovodi do različitog izbora.
Dok se na individualnom planu očituje neponovljivost ličnosti, na društvenom planu se očituje
različitost društvenih oblika.
Kvantofrenija i kvantofobija u društvenim znanostima
U istraživanju društvenih pojava znanost se razdvaja na kvalitativni i kvantitativni pristup u
istraživanju –
Kvalitativni pristup -
je racionalan pristup.
Njime dobijamo uvid u neki problem i u način razmišljanja neke populacije ili ispitanika.
Ovim se pristupom pokušavaju razumjeti razlozi, stavovi, mišljenja, ponašanja,...
Ovim se metodama koriste teoretičari – oni spadaju u kvantofobe.
Usmjereni su na heurističku vrijednost iskustvenih podataka.
Opredjeljuju se za promatranje sudjelovanjem, bez prethodno postavljenih hipoteza.
Kvantitativni pristup -
je empirijski pristup.
Osnovna metoda ovdje jeste prikupljanje podataka, i uglavnom ne ide dalje od toga.
Ovdje govorimo o empiričarima, koji spadaju u kvantofreniju.
Suprostavljanju kvalitativnog od kvantitaitnog pristupa u istraživanju dalje doprinose različiti
pristupi u metodama prikupljanja, registrovanja i obrade podataka.
No, često kvantitativna istraživanja mogu kvalitativnim dati obilježja – zato se ova dva pristupa
ne trebaju međusobno isključivati, već nadopunjavati. Sukob empiričara i teoretičara ne bi
trebao postojati.
Međutim, postoji i pristup mikasnih metoda u istraživanju.
Društvena znanost i politika
Društvena znanost, istražujući društvo, otkriva odnose koji u njemu vladaju.
Politika je otuđena sila koja vlada nad ljudima, te uz pomoć nje vladajuća klsa reguliše i
usmjerava globalne društvene procese u skladu sa svojim posebnim interesima.
U klasnom društvu neizbježan je sukob između društvene znanosti i politike, jer znanost otkriva
stvarne odnose u društvu, a politika ih nastoji prikriti.
To je jedan od razloga zašto se društvne znanosti kasno pojavljuju, a i kada se pojave brzo se
ideologiziraju, jer postaju instrument vladajuće klase –tako se znanost o društvu u klasnom
društvu pretvara u ideologiju.
No, ipak i u takvim društvima postoje znanstvena istraživanja, jer ona zadovoljavaju individualne
potrebe znatiželjnih talenata – znatiželja je opšta ljudska potreba koja izdiže znanstvene
istraživače iznad potreba njihove klae.
Unatoč pokušajima da se znanost potisne i društvenim uvjetima koji joj nisu bili naklonjeni, ona
se ipak razvijala.
Do sukoba između politike i znanosti dolazit će i u demokratskim društvima, sve dok se društvo
ne riješi autoritatnih elemenata i ostatke autoritarne svijesti.
Političari su uglavnom voluntaristi – jer smatraju da za postizanje ciljeva treba ljude za njih
pridobiti. Zato oni veličaju postavljene ciljeve i postignute rezultate, kako bi podignuli moral i
ponešto rekli o svojoj efikasnosti. To može dovesti do zablude.
Društvena znanost bori se protiv zabluda i otkriva stvarne društvene odnose.
Odnosi do kojih dolazi znanost redovito su mnogo lošiji od onih kako ih prikazuje politika, a to
izaziva sumnju političara u znanstvene radnike.
 • Razlika između logičkog i naivnog empirizma?
Logički empiristi su napravili jedan značajan pomak u odnosu na „naivni empirizam“, naime oni
su spoznali da istraživač mora već unaprijed znati šta želi posmatrati. On mora imati „kriterije“
prema kojima će izabrati iz beskonačnog mnoštva „opaženog“. Drugim riječima znanost ne
počinje iskustvom (senzualno, pukim ili slijepim opažanjem svijeta), već s teorijskim
koncepcijama (konceptualno). Time pada predstava da znanje i znanstveni rezultat dobijamo
neposredno iz akta opažanja – subjektivno iskustvo bi se moralo uvijek tek „protokolirati“ u
stavovima, a teorija bi se morala izvoditi iz stavova opažanja prema ustanovljenom „kriteriju
smislenosti“. Neopozitivizam povezuje naivni empirizam i racionalizam: gradnja cjelokupne
spoznaje događaja se prema logičkim zakonima i bazira se na iskustvu. Teorije kao sistemi
znanstvenih iskaza, moraju zadvoljiti sljedeće uvjete:
• Teorije se moraju upravljati prema zakonima logike, tj.moraju biti formalno—logički
tačne
• Teorije sadržavaju općenito valjane iskaze o području realnosti
• Znanstveni iskazi mogu sadržavati samo vrijednosno-slobodne iskaze; teorije se
kauzalno-objašnjavajući, a ne normirajući sistemi iskaza
• Svaka znanstvena teorija mora biti povjerljiva u zbilji ili se mora verificirati u njoj
Logički empirizam, također, raskida predstavu naivnog empirizma da se iz posmatranja
pojedinačnih slučajeva može izvesti zaključak o prirodnom zakonu.
• Odnos pojmova verifikacija i falsifikacija?
Karl R. Poppe r je u svojoj knjizi Logik der Forschung kritizirao princip verifikacije logičkog
empirizma i na njegovo mjesto predložio princip falsifikacije. Prema Popperu znanstvenici ne
trebaju pokušavati da teorije i hipoteze potvrde (verificiraju) već trebaju da ih pokušati da ih
opovrgnu (falsificiraju). Svi rezultati znantvene spoznaje se trebaju „staviti u pitanje“.

• Odnos pojmova objašnjenje i razumijevanje?

Društveni procesi su stvoreni od strane čovjeka i stoga su varijabilni i promjenljivi. Oni imaju
značenja za čovjeka i mogu se razumijevati. Zbog toga se svijet u filozofiji i društvenim
znanostima uvijek samo „interpretira“ i „razumijeva“, a ne samo spolja „spoznaje“.
• Biheviorizam
Početak 20. stoljeća,utemeljiteljem se smatra američki psiholog John.B. Watson koji je napisao
knjigu Psychology from the Standpoint of a behaviorist 1919. On se zalaže za to da se psihološko
istraživanje ograniči na opažljivo ponašanje. Stoga je vodilja biheviorizma ona psihologija koja se
isključivo bazira na načinima posmatranja koji su ustanovljeni od posmatrača koji stoji spolja.
Watson poduzima kritički napad na metod introspekcije (samoopažanja) koji je on proglasio
odgovornim što se psihologijanjegovog vremena našla u škripcu spekulativnih pitanja. Bihevioris
razumijeva organizam prema uzoru mašine. Mašina u koji on ne može prodrijeti pogledom, nego
samo o njenom načinu funkcioniranja može zaključiti iz input (nadražaj) i output (reakcija na
podražaj). Stoga je nastao izraz stimulus – response psychology.
• Akcijsko istraživanje ili istraživanja djelovanja?
Kurt Lewin je 1945. godine iskovao ovaj termin. On je htio, polazeći od eksperimentalne
socijalne psihologije, zasnovati znanost čiji bi rezultati istraživanja mogli imati neposrednu korist
za pedagoge, socijalne radnike, sociologe, pravnike, komunikologe itd. Tek početkom
sedamdesetih godina mnogi su počeli da uviđaju da bi se akcijsko istraživanje moglo posmatrati
kao izlaz iz rasprava između pozitivista i kritičkih teoretičara. Osnovne oznake akcijskog
istraživanja mogu se iskazati ovako:
• Iz adekvatne društvene potrebe događa se izbor i definiranje problema istraživanja u
znanstvenom radu
• Cilj istraživanja ne sastoji se isključivo u tome da se provjeravaju teorijski iskazi ili da se
dođe do takvih iskaza, već u tome da se istovremeno zahvati u društvene sklopove koji
se mogu praktično promijeniti
• Društvena situacija koja se uzima kao problem, posmattra se kao cjelokupnost iz koje se
ne mogu izolirati pojedine varijable
• U suprotnosti prema tradicionalnom socijalnom istraživanju, ne ostaje istraživani više
samo subjekt istraživanja
• U akcijskom istraživanju, svaki čovjek i grupa ljudi koje istražuju znanstvenici, nisu više
puki izvori informacija istraživaču, već individue s kojima se istraćivač pokušava zbližiti na
putu saznavanja.

• O čemu je epistemologija raspravljala u 20. stoljeću?

Epistemologija je teorija znanja, odnosno filozofski studij prirode,porijekla i obima znanja.
Tokom 20. st. raspravljala sljedeća pitanja:
• Šta konstituira znanja ili iz čega se sastoji znanje? (opravdano istinito vjerovanje)
• Na čemu je znanje zasnovano? (npr. čulno iskustvo)
• Šta je opseg našeg znanja? (objektivne, od saznavatelja-nezavisne, kao i subjektivne, od
saznavatelja- zavisne činjenice)
Među dvije važne revolucije u 20.st. sa epistemološko-metodološke tačke gledišta ubrajaju
se ona iz 1920-ih i ona iz ranih 1960-ih godina.
Anglo-američka epistemologija otpočinje 20.st. pobunom Bertranda Russela i Gorge
E.Moora protiv kantijanskog i hegelijanskog idealizma; u to vrijeme dva vodeća predstavnika
britanskog idealizma bili su Bradley i McTaggart; prvi izvještaj o novoj filozofiji bio je Moorov
 članak u časopisu „Mind“ 1899. Pod naslovom „The Nature of Judgement;

• Uloga i značaj Bečkog kruga za metodologiju?

Najaktivnije izvorište ideja logičkog pozitivizma nalazilo se u Beču, gdje se na jednom seminaru
kojeg je vodio Moritz S. okupila grupa istraživača sličnih filozofskih sklonosti, nazvana Bečki
krug, najistaknutije ličnosti tog kruga bile su: Rudolf Carnap, Filip Frank, Ludvig Wittgenstein,
Carl Hempel; sličan krug bio je formiran i u Berlinu oko Hansa Reichenbacha i Richarda von
Mises; manje ili više nezavisno od ovih djelovali su slični krugovi u Poljskoj, Danskoj, Švedskoj,
Francuskoj.
Zahvaljujući radu Bečkog kruga i pozitivističkoj školi mišljenja, razvijena je metodologija kao
zasebna logičko-epistemološka disciplina u savremenom dobu. Ona je bila forma ispoljavanja
jedne sasvim prepoznatljive epistemologije utemeljenja ili fundacionalističke epistemologije. Po
svom karakteru bila je normativna i redukcionistička. Činjenica je da je logički empirizam
postulirao vrlo ograničene i donekle uske metodološke okvire za analizu znanstvenih aktivnosti
usljed vlastitih epistemoloških stereotipa, ali nikako ne smijemo zanemariti da se upravo u
njemu oblikuje neki temeljni principi koji se odnose na racionalni i empirijski karakter znanosti i
njezine djelatnosti.
Dvije glavne struje pozitivističke filozofije i teorije znanosti u njemačkom govornom području
bile su Bečki krug sa M. Schlickom na čelu i Berlinski krug koji je vodio H.Reichenbach.
• Odnos izama: skepticizam, fundacionalizam, evolucionizam
U prvoj polovici 20. st. škole logičkog empirizma ili neopozitivizma dale su važan pečat
epistemološko –metodološkim pitanjima. One su u osnovi još uvijek pripadale tradicionalnoj
epistemološkoj koncepciji znanja i znanosti. U toj koncepciji pojavljuju se fundacionalizam i
skepticizam kao dvije suprostavljene pozicije u tradicionalnoj teoriji spoznaje i modernoj teoriji
znanja, pri čemu se između njih razvija i treća pozicija – evolucionizam, koji se može prepoznati
u radovima H. Putnama i W.Stegmullera. Naspram logičko-statičkog funacionalizma, pozicija
evolucionizma nastoji premostiti i dinamičke i naturalističke stavove.
Fundacionalizam: stajalište prema kojem se znanje temelji na dvije vrste uvjerenja: osnovnim –
koja su neupitna, i opravdanim – koja se izvode iz osnovnih
Skepticizam: pravac koji kao osnovno načelo zastupa sumnju u vrijednost apodiktički izrečenih
teorijskih ili praktičnih tvrdnji, sumnju u spoznajni kriterij istinitosti, te njemu suprotstavlja
načelo suzdržavanja od izricanja bilo kakvih sudova.
Evolucionizam: teorija prema kojoj su kulturne razlike mežu društvima posljedica različitog
stepena napretka njihovog razvoja.
• Hans Albert- falibilizam:
Hans A., jedan od predstavnika kritičkog racionalizma i odani prijatelj K.Poppera, u svojoj knjizi
Traktat ȕber kritische Vernunft (1968), pojašnjava šta bi se trebalo smatrati pod odrednicom
kritički racionalizam. On je, u svom iskazu iz prve ruke, posebno naglasio tri bitne karakteristike
koje su određujuće za stanovište kritičkog racionalizma:
• Konsekvetni falibilizam koji obuhvata sva područja ljudskog mišljenja i djelovanja, a koji
se naglašava principijelna pogrješivost čovjeka u odnosu na sve moguće probleme
• Metodički racionalizam- koji se razlikuje od klasičnog racionalizma kroz napuštanje
principa fundacionalističkog utemeljenja/obrazloženja saznanja, te pretpostavljanje
principa kritičkog ispitivanja i konstruktivističke imaginacije pri rješavanju problema;
• Kritički realizam koji treba rezultate znanosti da shvati mnogo šire, ustvari, u kulturno-
povijesnoj konstelaciji ljudskog djelovanja, a ne samo kroz rezultate u ovladavanju
svakodnevnim događanjima. Kriticizam koji sadržava ove komponente, implicira
principijelnu revidibilnost ne samo spoznaje, nego također svih normiranja u domenu
ljudske prakse- svih ideala, kriterija i metoda- na bazi kritičkih argumenata. Kritički model
želi da prevlada klasični model racionaliteta, koji je određivao tradicionalnu filozofiju kao
traganje za fundamentom spoznaje ili apsolutnim znanjem.

• Helmut F. Spinner?
-je razvio cjelokupan sadržaj kriticističke alternative tradicionalnom certističkom modelu
opravdanja spoznaje svođenjem na „nesumnjivi temelj“. U knjizi Begrnȕdung, Kritik und
Rationalitȁt (1977) ukazuje na epohalni doprinos falibilističkog modela spoznaje razmatranju
problema spoznaje, naime, toga da se problem spoznaje rješava na način „slobodan od
opravdanja“. Certistički koncept vodi dogmatizmu i konzervira spoznaju, dok falibilizam
neprestano otvara spoznaju za drugačije i nove uvide. Spinner je razvio jednu
antifundacionalističku kritiku tradicionalnog CERTIZMA (lat.certus-siguran). On razlikuje dva
racionaliteta (znanstvene) spoznaje:
• „Certistički“ racionalitet opravdanja tradicionalnog kova koji je usmjeren utemeljivački,
• Opovrgavajuće orijentirani „falibilistički“ racionalitet kritike.
Obje paradigmatske, osnovne norme racionaliteta znastvene spoznaje možemo shvatiti kao
epistemološke modele, odnosno oba shvatanja racionaliteta konstituiraju jednu specijalnu
epistemologiju ili epistemološku poziciju koja ima svoj „ideal“ znanja i znanosti.

Problem indukcije i problem demarkacije:

Karl R. Popper- njegova glavna knjiga Logik der Forschung, djelo koje je umnogome
promijenilo filozofiju znanosti, metodologiju i teoriju spoznaje u 20. st. Prvo njemačko
izdanje knjige objavljeno je u jesen 1934.god. U ovoj fazi Popperovog znanstvenog rada
stajala su dva problema u centru pažnje: problem indukcije i problem demarkacije , koji su
 za njega predstavljali odlučujuće probleme kad je u pitanju pokušaj zasnivanja jedne nove
teorije spoznaje i teorije znanstvenog metoda.
U prvom dijelu Logik der Forschung Popper pokazuje da do znanja dolazimo kada
prihvatamo iskaze koji opisuju iskustvo koje im protivrječi , te tako pobija naše pretpostavke.
To će reći da se deduktivna prije nego induktivna veza nalazi između teorijskog znanja i
iskustva. Tako nas uči da ispravljamo naše greške i da ponovo pokušamo konstruirati neki
iskaz ili hipotezu. Samo oni iskazi ili pretpostavke koje je moguće podvrgnuti iskustvu trebale
bi se uzimati u obzir kao znanstvene.
Problem indukcije je moguće posmatrati i kao pitanje o važenju općih iskustvenih stavova ,
empirijsko- znanstvenih hipoteza i sistema teorija.

Falsifikabilnost:
Popperov cilj je uvesti sposobnost falsifikacije u metodologiju. Falsificirati jednu teoriju ili
iskaz forme univerzalnog iskaza znači opovrgnuti je pomoću protivprimjera ili
protivteorije.Jedna teorija ili iskaz je falsifikabilna ako je moguće navesti uvjete pod kojima
se ta teorija ili taj iskaz mogu falsificirati/opovrgnuti. Nema stavova znanosti koji bi bili
oslobođeni od mogućnosti falsifikacije, takoreći nedodirljivi za pokušaj opovrgavanja. Time
se pokazuje da falsifikabilnost važi kao kriterijum znanstvenosti neke teorije.
Logička struktura falsifikacije izgleda ovako:
• opća/univerzalna hipoteza : „Svi gavranovi su crni“ stoji u protivrječnosti sa
• bazični/iskustveni stav: „Ovdje sad ima jedan gavran koji nije crn.“
Opća univerzalna hipoteza je empirijski falsifikabilna i stoga je znanstvena.

• Historicizam, Munchhausen-trilemma?
Klasifikacija škola(pravaca) koje se zanimaju za metode manje uspješnih znanosti. Prema
njihovom držanju u pitanju primjenljivosti fizikalističkih metoda, Popper razdjeljuje ove pravce
na pronaturalističke i antinaturalističke. Onaj pravac mišljenja o metodama društvenih znanosti
koji zagovara primjenu metoda fizike u društvenim znanostima zpve se pronaturalistički ili
pozitivni pravac, a onaj pravac koji se okreće protiv primjene ovih metoda, naziva se
antinaturalistički ili negativni pravac.Obje doktrine predstavljaju dio onog pristupa ili pozicije,
koju Popper naziva historicizam. Početno određenje ovog pojma kazuje da je to „pristup
društvenim znanostima, koji pretpostavlja da historijsko predviđanje čini njihov glavni cilj i da se
ovaj cilj može dostići pomoću otkrivanja ritmova ili modela/obrazaca, zakona ili trendova koji
leže u osnovi povijesnog razvitka. „
Historicizam smatra da fizikalni/prirodni zakoni vrijede uvijek i svuda, jer u prirodi vlada sistem
fizikalnih uniformnosti, koje su prostorno i vremenski invarijabilne, dok su sociološki zakoni,
različiti na različitim mjestima i u različitim vremenima. Historicizam, doduše, priznaje da postoji
cijelo mnoštvo tipičnih društvenih stanja, čije se pravilno ponavljanje treba posmatrati, ali poriče
da pravilnosti, koje se daju otkriti u društvenom životu, imaju isti karakter kao nepromjenljive
zakonitosti u prirodi. Historicizam u društvenim znanostima vjeruje da su one otkrile zakone
historije koji im omogućavaju da predskažu tok historijskog događanja. Popper je poseban
akcent stavio na oprečnosti između historicizma i društvenog inžinjeringa, kao dijametralno
suprotne tendencije.
Hans Albert je prezentirao problem posljednjeg utemeljenja saznanja i nazvao ga
Munchhausen-trilemma, a ona nam pokazuje kako završavaju svi oni pokušaji traganja za
arhimedovskom tačkom našeg znanja. Nekad se ova trilema naziva i Fiesova trilemma, te služi
kao argument protiv potpunosti utemeljenja svake spoznaje. Ako bi neko utemljenje ili
obrazloženje trebalo biti potpuno i cjelovito, definitivno i nesumnjivo, onda bi se morale i
utemeljavajuće tvrdnje moći utemeljiti. Zbog toga nas ova situacija vodi u tri jednako
neprihvatljive mogućnosti:
• Infinitni regres- završavamo u beskonačnom regresu koji se pojavljuje kroz nužnost da
neprekidno idemo nazada u traganju za temeljima ili polaznim stvavovima, a nikad ne
možemo doći do tih polazišta
• Krug u dokazu (circulus vitiosus)-dobijamo krug u dokazu budući da pretpostavljamo ono
što tek treba dokazati, te se tako s logičkim nedostatkom u polaznici ne može doći do
sigurnih osnova i
• Prekid postupka ili „negdje se mora početi“- završavamo s dogmatskim prihvaćanjem
istine jedne tvrdnje, stava, pozicije, koja nije zasnovana, dakle, utemeljenje se isporučuje
pomoću intuicije, slučajnog odabira, „moje volje“, što predstavlja rakurs na dogmu.
U utemeljivačkom modelu tradicionalne metodologije i teorije spoznaje, na koncu, pokazuje
se da on vodi ka modelu spoznaje kao objave ili otkrovenja. Ne postoji, dakle, konačno
objašnjenje historije, društvenog života, individulanih psihičkih stanja, političkih sistema
ljudskih djelovanja i uvjerenja.
• Kritički racionalizam i političke ideje
Dvije glavne revolucije u 20. st., gledano sa epistemološko-metodološkog stanovišta, su logički
pozitivizam/empirizam iz 1920.god. i „novoj filozofiji znanosti“ iz 1960-ih koju predstavljaju Kuhn
i Feyerabend. Ali između njih postoji događanje koje bi se moglo pojmiti kao kontrarevoluciju -
kritika logičkog empirizma i odmicanja od njegovih prepostavki. Tu kontarevoluciju sprovodi
kritički racionalizam i njegov predstavnik Karl R. Popper. Utemeljen je njegovom knjigom Logik
der Forschung (1934). Kritički racionalizam se odnosi na filozofsku i znanstveno teorijsku školu
koja se nadovezuje na Popperov program logike istraživanja. Sve naše saznanje ima privremeni
karakter i mora se osvjedočiti u empirijskoj provjeri. Kritički racionalizam, s jedne strane, ostaje
u tradiciji empirističke teorije znanosti i znanja, ali istovremeno podvrgava radikalnoj kritici sve
pokušaje da se znanje utemelji kao sigurno/izvjesno znanje. Prema Popperu znanstvenici ne
trebaju pokušavati da teorije i hipoteze potvrde (verificiraju), već trebaju pokušati da ih
opovrgnu(falsificiraju). Tako bi se Popperov pojam „približavanja istini“ mogao shvatiti kao prelaz
između pozitivističkog empirizma i konstrukcionizma, ali samo uslovno. Svi rezultati znanstvene
spozanje se trebaju „staviti u pitanje“. Postoji nekoliko osnovnih teza koje su karakteristične za
kritički racionalizam. Prema mišljenju Kurta Salamuna jedna od njih je teza o principijelnoj
falibilnosti ljudskog uma (falibilizam) i hipotetičkom karakteru našeg cjelokupnog saznanja. Uz
ovu tezu se direktno vezuje plodonosna ideja racionalne klritike i konsekventnog kriticizma koja
nam kazuje da ne trebamo da prihvatamo utemeljenje i opravdanje saznanja kroz rakurs na
dogmu ili definitivno svevažeće načelo, nego zahtjeva kritičko provjeravanje i argumnetovanu
diskusiju u znanstvenoj zajednici.
Sve ovo su sadržaji koji se podrazumijevaju da bi se mogle pojaviti i razvijati liberalne ideje.
Ovdje prezentirani metodolški konstrukt kritičkog racionalizma ima šire i daleko odlučnije
konsekvencije, a to se pokazuje u skiciranju otvorenog društva i liberalne kulture. Posebno je u
tom smisluj važna Popperova knjiga The Open Society and its Enemies u kojoj su nastavljene
intencije kritike historicizma, totalitarnih ideja, povijesnih konstrukcija i velikih društveno-
političkih koncepcija. Spram „open society“ stoji zatvoreno društvo koje ima magijski odnos
prema tradiciji i običajima, te ne postavlja razliku između prirode i konvencije. Djelo se pojavilo
1945. god., a u njemu je, između ostalog, pokazano kako marksisti i SSSR iskrivljuju ideje koje su
u svome začetku bile velike i humane. To mu nisu oprostili i decenijama je bio zabranjena tema
među marksističkim misliocima i političarima. Međutim, Popper je bio samo savjestan građanin
koji se brionu za sreću drugih ljudi, ne postoje pitanja i problemi o kojima ne bismo mogli
govoriti. Čitav naš život je rješavanje problema i pitanja koja nas se tiču i od kojih ne možemo
pobjeći – alles Leben ist Problemlȍsen.