Professional Documents
Culture Documents
KOMPLEKSI...
„Kompleksi nastaju vrlo rano, tokom razvojnog perioda deteta (u prvih pet godina za
koje se obično kaže da su kritične za razvoj celokupne ličnosti čoveka) i zavisno
od kompleksa mogu se prepoznati tokom različitih faza života (zavisno šta ih i kada
'otkači' kod koga)”.
Termin kompleks je nastao u teoriji Karla Junga, kao vrlo bliskog Frojdovog
saradnika. U originalu on predstavlja smešu nebrojeno mnogo osećanja i ideja, poput
čvora u podsvesti, koji se na teško razumljiv način povezuju sa nečijim ponašanjem.
Kao disturbije u ljudima koje ih vode ka nejasnim odlukama ili ponašanjima, oni
predstavljaju vrlo ozbiljan problem. Lečenje nije uvek moguće i „jedini uspešan
pristup jeste psihoterapijski - dakle, otkrivati komplekse i razvojni momenat na
kome su nastali, pa pokušaj reintegracije ličnosti i 'popravljanje' onoga što je
propušteno ili otcepljeno ili nedostaje tokom razvoja”, kako navodi dr Franić.
Ako se uzrok krije u prvih pet godina života, koliko je moguće garantovati da
postoje oni koji nigde nisu popustili, da li to znači da je čitava civilizacija
podlegla? U toj životnoj dobi se javlja više kompleksa koji su naziv dobili po
likovima iz mitologije; oni nisu po pravilu problem, kako kaže dr Franić, ali vrlo
lako mogu postati više nego ozbiljni ukoliko se ne shvate kao problem i ne izleče
na vreme. Najpoznatiji su Edipov i Elektrin kompleks, libidozne želje za
suprotnopolnim roditeljem sa težnjom da se istopolni roditelj uništi.
Kompleks više vrednosti ili ideja precenjene veličine su vrlo ozbiljna bolesna
stanja: „Verovanje da je neko bolji nego što jeste, jači, sposobniji, nepobediv,
Bogom dan u odnosu na druge, vredniji nego što ga vrednuju...“
Ova dva kompleksa su suprotstavljena jedan drugom jer upravo osobe sa kompleksom
niže vrednosti pokušavaju sebe da predstave u najboljem mogućem svetlu drugima, dok
osobe sa kompleksom više vrednosti ne troše mnogo vremena da se dokažu jer su, po
sebi, već najbolji. Kod oba kompleksa nije manifestacija ili ponašanje problem
koliko je pogrešna slika o sebi samom. Upravo zbog toga oba kompleksa se često
pogrešno postavljaju kao dijagnoza jednoj individui.
Krajnji konflikt se kod ovih osoba dešava upravo u njima, fenomen kognitivne
disonance. Ova pojava je rezultat dva kognitivna (saznajna) sadržaja koji su
psihološki suprotstavljeni. Ovakvo stanje stvara stres i nelagodnost u zavisnosti
od važnosti stavova koji se ne slažu i tera na promene. Međutim, ponašanje se ne
može u nekim godinama iz korena promeniti pa se menjaju stavovi da bi smanjio
pritisak i osećanje nelagodonosti. To je poznato kao „jedno misli, drugo govori,
treće radi“.
Komentari2Čitajte
Pošalji k
Kada bi neko hteo da cuje ono sto govorim...Cesto,u zadnje vreme iniciram potrebu
da govorim kada me niko nista ne pita ..Ranijih godinama sam lako odvajala misli od
reci,smatrajuci da je to ponekad cak i potrebno....svako od njih , je vodio svoju
politiku i isao sopstvenim putem.prvi put se dogodilo da se dva izdanka jednog
mentalnog sklopa sudaraju i zure da stignu ..na cilj..Takva manipulativna kreacija
uplasi coveka..Izreci misao koja je onako skrivena, sigurna ,ususkana .Ovako
ubucena u rec,postaje ubojito oruzje,ako je mrznjom i gadostima obojena..Nikada ne
bih dosao ako bi mi na um padale tralalajke i hvalospevi zivota s njegove lepse
strane..Ali odmah bi se zapitao zasto??Zasto ne bih mogao doci psihijatru i pricati
o lepim stvarima..Zasto uvek losa i ubojita misao i zla namera mora biti okidac na
ovoj sceni..da bih ja video sta mi se dogadja..Zar i lepote nisu takodje inicijalne
kapisle za promenu .
Problem coveka se uvek iznova postavlja kad god izgleda da je raskinut prvobitni
pakt izmedju sveta i ljudskog bica, u vremena u kojima se ljudsko bice nekako nadje
u svetu poput kakvog usamljenog i bespomocnog stranca. To su vremena u kojima se
izbrisala jedna slika Univerzuma, i sa njome nestalo i ono osecanje sigurnosti koja
postoji pred necim poznatim: covek oseca da je nezasticen, lisen doma. Tada se
iznova pita o sebi samome. Takvo je nase vreme. Svet skripi i preti da će se
srušiti, ovaj svet koji, da ironija bude veca, jeste proizvod nase volje, naseg
prometejskog pokušaja dominacije. To je potpuni slom.Svet,koji nam u svoj svojoj
surovosti pokazuje kakva cudovista radjamo i ponosno odgajamo.. ( Dva svetska rata,
totalitarne diktature i koncentracioni logori)
Дневни лист Блиц објавио је пре неколико дана на насловној страни фотографију на
којој се види како се деца тискају да узму аутограм од криминалца Кристијана
Голубовића, једног од јунака наших бројних ријалити програма који је од њега
начинио „велику“ медијску звезду.
Данима смо могли у нашој таблоидној штампи пратити његове „подвиге“ на пинковској
„Фарми“. Блиц, поводом ове слике, наводи да је она израз пораза Србије и пита се
зашто она представља образац катастрофе у којој живимо. У тексту се може наћи седам
разлога који условљавају да се наше друштво све више претвара у огромну ријалити
каљугу.
Јер понекад није могуће правити разлику између Информера, Блица и Курира у начину
како се наша јавност обавештава о чарима живота у „Великом брату“, „Фарми“ и
„Паровима“. Тако се нужно отвара дилема како се у нашим медијима фабрикују узори и
идоли са којима се поистовећују не само наши млади људи. Непрестано се сусрећемо са
згражањем над жалосном чињеницом да су јунаци дана и идоли постали људи са дна
друштвене лествице, старлете, криминалци, насилници, егзибиционисти разних врста,
људи без икаквог занимања, јуродиви и примитивни изданци фолк полусвета.
Оно што је некада у медијима спадало у рубрику која се бавила криминалом и била
обично на последњим страницама, на маргини, сада постаје грађа од које се стварају
ријалити представе и ријалити медијски узори. Сада су људи у прилици да гледају
директне преносе са Ибарске магистрале и при томе нам уредник ТВ Хепи Миломир Марић
безочно подмеће своју „теорију“ да у његовим „Паровима“ гледамо праву Србију и да
је он само поставио огледало у коме се ми огледамо.
Непревазиђени српски песник Петар Петровић Његош је у спеву „Лажни цар Шћепан Мали“
говорио како се народ извео из свести. А ми управо у овом времену живимо овај
далекосежни увид и песничко предсказање. За почетак, било би добро да Блиц уместо
што објављује истраживање како криминалци постају узори нашим младим нараштајима
прекине да на својим страницама прати до најситнијих детаља тај опскурни и
недостојни свет естраде и гладијаторских ријалити борби за рејтинг и профит. То би
било сасвим довољно и неопходно за почетак.
Извор: НСПМ