Balkan već sto godina muče isti

problemi
Broj 667
Datum objave: 02.10.2012. Piše: Bojan Rapajić

Igor Despot je povjesničar – u

Hrvatskoj bi rekli da je mlad, iako je navršio četrdeset godina. Despot
je, zapravo, u najboljim godinama, što je i sam prepoznao pa se,
nakon završenog studija povijesti i filozofije u Zagrebu, primio posla,
magistrirao, a kasnije i doktorirao na svojoj omiljenoj povijesnoj temi,
Balkanskim ratovima. Nije stao na tome, nego je otišao korak dalje te
je, nakon detaljnog istraživanja po balkanskim gudurama, ključnima za
razumijevanje naših kasnijih bitaka, objavio knjigu “The Balkan Wars
in the Eyes of the Warring Parties”. Svjestan situacije u kojoj je
znanost na ovim prostorima, saznanja koja je stekao u Beogradu,
Solunu, Sofiji, Skopju i na Cetinju zainteresiranima je predstavio na
engleskom jeziku, objavivši knjigu za američkog izdavača.
Zašto su Balkanski ratovi iz 1912. i 1913. zanimljivi današnjim
čitateljima i kakva je njihova poveznica s nedavnim ratovima?
Odgovor je zapravo vrlo jednostava do danas nije riješeno nijedno
pitanje od onih koja su ovo područje opteretila prije stotinu godina.
Kriza se vratila. Najgore je danas u Makedoniji, koja je i 1912. godine
bila najveća meta. U toj državi, koja želi ući u Europsku uniju,
makedonska i albanska populacija teško pronalaze zajednički jezik i
njihov međusobni odnos nalikuje onome što smo gledali u filmu “Prije
kiše” Milčeta Mančevskoga. Većinski dio makedonskog stanovništva
nezadovoljan je privilegijama manjinske albanske nacije, čiji dijelovi i
dalje maštaju o vremenu Balkanskih ratova, odnosno o stvaranju veće
Albanije. Osim toga, Makedonija ima svoje stare probleme od prije.
Bugari ne priznaju postojanje makedonske nacije, a Grci, poznato je,
imaju problema već sa samim imenom Makedonije.
Dio iste povijesti
Znači opet Mančevski, ali ovaj put film “Sjenke”, koji se jednim
dijelom bavi upravo temom iz Balkanskih ratova i genocidom,
odnosno etničkim čišćenjem Makedonaca iz Egejske
Makedonije?
Sve je to dio iste povijesti. Tu su i Srbi koji nemaju takve probleme s
Makedonijom, s obzirom na situaciju na Kosovu, ali su poznati
pokušaji Slobodana Miloševića, koji je s Grčkom dogovarao podjelu
Makedonije, kada i ona dođe na red.
Dakle, isti se problemi na Balkanu vuku već najmanje stotinu
godina?
Svaka od država koja je bila u Osmanskom Carstvu imala je svoju
nacionalnu ideju. Jedina koja se u potpunosti ostvarila bila je ona
grčka: oni su preuzeli cijelu Egejsku Makedoniju i otoke koje su željeli.
Uspjeli su i asimilirati kompletno slavensko stanovništvo i to iznimno
rigidnim zakonima prema svima koji nisu bili Grci, zabranjujući
slavenska prezimena. I danas je za tu temu u Grčkoj jako teško naći
sugovornike. Bugari su, pak, u to vrijeme dijelili naciju s Makedoncima,
bez obzira na ideje o samoodređenju koje su postojale, što se najbolje
očitovalo kroz pripadnost istoj crkvi. Još početkom 20. stoljeća, na
popisu stanovništva svi su bili Bugari, Srbi su u svojim statistikama
sve Slavene nazivali Srbima, koje su dijelili po pripadnosti određenim
crkvama. O čemu se radi, najbolje svjedoči nedavno objavljena knjiga
u Makedoniji o tom razdoblju, u kojoj suvremeni makedonski
povjesničar u svojoj statistici umjesto Bugara upisuje makedonsku
naciju: bili su jedni ili drugi, ali tada, sasvim sigurno, nisu postojale
dvije nacije. Kako su nastajale i širile se države, stanovništvo se
odvajalo, pa se onaj koji, primjerice, nije želio postati Srbin, odselio u
Bugarsku.
U isto vrijeme nastaje i Albanija?
Austro-Ugarska i Italija željele su stvoriti Albaniju kako bi spriječile
izlazak Srbije na more. Ali, Albanci su odmah izrazili negodovanje
svojom veličinom i protokolima u Firenzi s kojima, zapravo, nitko nije
bio zadovoljan. Tako priča ide iz desetljeća u desetljeće i samo o
političkoj moći u određenom razdoblju ovisi hoće li biti tog
eksplozivnog trenutka ili neće.
Očekuje li Kosovo nova eksplozija?
Rekao bih da nije toliko opasno. Jednim dijelom zbog rata koji se
dogodio, a drugim zbog nedostatka moći, kao i zbog želje za
europskim integracijama. Naravno, govorim o tehničkim
mogućnostima, ali to je područje uvijek potencijalno eksplozivno zbog
same ideje. Na Kosovu je došlo do tipičnog sukoba povijesnog i
prirodnog prava.
Zadane obrazovne matrice
Zašto dolazi do takvih sukoba?
Prije svega, zbog matrica obrazovanja koje primaju i jedni i drugi.
Upravo su te matrice bile razlog zbog kojeg sam krenuo istraživati
Balkanske ratove. Nitko ne čita što piše onaj drugi i ne zna što se piše
na drugom području. Ne prate se međusobno. Čak ni strani izvori ne
daju punu sliku onoga što se događalo, jer ne prate sve strane. Ima
cijeli niz takvih primjera, posebno prešućivanja onoga što se događa
izvan određenog područja.
Znači da smo živjeli i da i dalje živimo jedni pokraj drugih, a ne
jedni s drugima?
A ti drugi nas ne zanimaju. Konkretno, kako će uskoro stogodišnjica
Balkanskih ratova, u svakoj od tih država održat će se međunarodni
skupovi, na kojima ni meni ni većini drugih gostiju neće biti svejedno
što će se govoriti.
Kako to mislite?
Evo primjer: na bugarskom skupu vjerojatno će se govoriti o
nepobjedivoj bugarskoj armiji. U Srbiji će se pričati uglavnom o tome
kako je tada evropska kultura i civilizacija ušla u krajeve koji su bili pod
Osmanskim Carstvom. U Turskoj će skup sasvim drukčije izgledati, u
Grčkoj će biti poseban na svoj način. Naravno, ta priča nije rješiva
preko noći, bez obzira na međunarodne integracije i zajednički život.
Opet primjer: Francuzi i Nijemci su objavili zajedničke udžbenike koji
se tiču razdoblja u kojima su međusobno ratovali. Na ovom je
području takvo što nemoguće – radni materijali postoje, ali nitko ih ne
koristi, niti će se ikada sistematizirati i upotrijebiti.
Je li problem u vlastima koje se izmjenjuju na ovim područjima ili
je riječ o nečem dubljem?
Vratio bih se na obrazovanje, koje uzrokuje mišljenje i onih koji dolaze
na vlast. I oni su obrazovani po unaprijed zadanoj matrici, koja
opterećuje i hrvatsko-srpske odnose. Ništa drukčije nije ni s Kosovom.
Osobno mi se čini da bi bilo najelegantnije da se srpska vlast izmakne
iz tog problema, ali nitko to ne želi napraviti. Iako sve vodi tome da će
Kosovo ostati neovisno i da će se svi oni koji ga takvim ne prihvaćaju
kad-tad morati iseliti.
Zločinci su oni “drugi”
Svim balkanskim ratovima, kada god se oni odvijali, zajedničko je
to da su se oni “drugi” morali iseliti s prostora koje je onaj “prvi”
zauzeo ili obranio, bez razlike. Možda je Kosovo najbolji primjer:
ondje ne samo da više nema Srba, nego nema ni Goranaca,
Roma, pa ni Hrvata… Jedina je želja da prostor bude etnički
očišćen, bez obzira na to gdje se ratuje?
Takva ideja prati Balkanske ratove od samoga početka. Još prije
stotinu godina na više stotina stranica zabilježeni su ratni zločini u
izvještajima Carnegiejeve komisije, koji su bili svima dostupni, ali ih je
malo tko koristio. U Balkanskim ratovima nije bila riječ samo o ubijanju
ili protjerivanju muslimanskog stanovništva, što je možda bila početna
ideja, nego se otišlo korak dalje u onome što su – primjerice, Cvijić i
neki drugi znanstvenici – nazvali “makedonskom salatom”, odnosno
“makedonskim tijestom” koje treba mijesiti. Od početka je bila jasna
ideja stvaranja čistog terena. Kada već spominjemo filmove, za
Balkanske je ratove tipičan film Srđana Dragojevića “Lepa sela lepo
gore”: Turci, kada odlaze, pale sela. Oni koji dolaze također pale, oni
koji su bili potlačeni tlače one koji su ih donedavno tlačili… Turski
podaci, primjerice, kažu da je u Balkanskim ratovima ubijeno više od
pola milijuna Turaka. Taj se podatak često uzima zdravo za gotovo,
iako su se zločini u tom razdoblju vrlo lako prebacivali na one druge.
Primjerice, dobar je dio zločina, zbog iznimno jake propagande,
pripisivan Bugarima, koji se u medijskom ratu zbog strogog odnosa
prema novinarima nisu najbolje snalazili, kao što je bio slučaj s
istočnom Trakijom, koju su Turci u Drugom balkanskom ratu vrlo lako
vratili u svoj posjed i pobili lokalno stanovništvo. Doveli su Lottyja,
jednog od tadašnjih najboljih ratnih fotoreportera iz Francuske, obukli
Bugare u turske narodne nošnje i prikazali ih kao žrtve zločina
suprotne strane. Grci su dobar dio svojih zločina pripisali Bugarima,
tvrdeći da oni tako nešto ne bi napravili jer su zaštitnici
civilizacije. Venizelos je, naime, objavio knjižicu na najvažnijim
svjetskim jezicima, tvrdeći da Grci nemaju veze s tim. Zanimljivo je da
je Antun Gustav Matoš upravo u hrvatskim novinama objavio pismo
jednoga grčkog vojnika svojoj zaručnici, u kojem je ovaj potanko
opisao kako Grci kolju Bugare i obratno. O tome se, međutim, u
europskim medijima šutjelo.
Već se u to vrijeme polagalo puno u propagandu?
Postoji cijeli niz primjera. Austrougarski mediji su tako Srbima dodavali
ubojstva Albanaca kojih je i tako bilo dovoljno, s obzirom na velik broj
neregularnih jedinica u svim vojskama. Većina hrvatskih medija, zbog
tadašnjeg odnosa Hrvata i Srba, nije slijedila taj primjer. Tako je priča
oko austrougarskog konzula Prohaske, koji je zajedno s Albancima
pucao po Srbima, u ostatku monarhije bila prezentirana na način da
su ga Srbi ubili, iako se ovaj koji mjesec kasnije pojavio živ i zdrav.
Ranjenici na kolima
Koliko je ljudi izgubilo život u tih nekoliko mjeseci rata?
Ne postoje točni podaci, posebno ne u Turskoj i Albaniji, koja je bila
najslabije pokrivena. Grci su, primjerice, stradali više u Drugom nego u
Prvom ratu. Srbi su podjednako izginuli u oba rata, ali svakako treba
spomenuti problem kolere, koja je započela u Osmanskom Carstvu i
kasnije poharala i druga područja, od Bugarske i Rumunjske, pa sve
do Bjelovara. Kako bi koja vojska dolazila u zaražene dijelove, dolazilo
bi do bolesti. Zdravstvena skrb je pritom bila katastrofalna, što je
dodatno povećalo broj žrtava. Crnogorci su bili po tom pitanju najgori,
Bugari i Grci također loši, a Srbi nešto bolji. Bolnica nije bilo, ranjenici
su se prevozili volovskim kolima. Crnogorci su imali organiziran sanitet
na način da su ih rođaci morali skupljati po ratištu.
Tko je, na kraju, ako se uopće može o tome na taj način govoriti,
najbolje prošao, a tko je bio najveći gubitnik?
Grci su svakako dobili najvažniji teritorij, od bogate žitnice u Egejskoj
Makedoniji do otoka. Crna Gora se nakratko proširila, Albanija je
nastala, Srbija je ušla u tzv. Staru Srbiju, Rumunjska se raširila na dio
Bugarske… Pravi gubitnici nisu bile države nego svi oni koji su stradali
ili bili protjerani. I dan-danas ljudi u Sofiji obilaze arhive pokušavajući
dokazati vlasništvo nad zemljištem koje je ostalo u nekoj drugoj državi.
Zapravo su nezadovoljni bili svi koji su ostali pod “krivim” gospodarom
i onda se zbog toga iseljavali jer nisu željeli postati oni “drugi”. Takvih
je bilo na stotine tisuća, bez obzira na kojoj strani bili. Oni su pravi i
istinski gubitnici tih ratova.
Koliko je Hrvata sudjelovalo u Balkanskim ratovima?
Gotovo kompletna javnost, s obzirom na tada vladajuću hrvatsko-
srpsku koaliciju, bila je uz Srbe. Tek dio pravaša i klerikalaca stao je
uz Bugare. U svim gradovima skupljao se novac za pomoć slavenskim
narodima, uključujući Grke. I Ivana Brlić-Mažuranićsudjelovala je u
tome, iako je tadašnje srpske gospođe u Slavonskom Brodu nisu
željele. Bilo je dosta liječnika i medicinskih sestara, kojima je bilo
najlakše prijeći granicu s obzirom na izvanredno stanje koje vladalo u
Hrvatskoj. Zanimljivo je da je dio pravaša čak prešao među
jugoslavenske nacionaliste, buneći se protiv Austro-Ugarske
Monarhije. Organizirane su demonstracije među studentima u
Zagrebu i Splitu, koje je podržao i Tin Ujević u Beogradu. Bilo je i
nekoliko stotina dobrovoljaca. Najveći problem imala je Crna Gora s
Austro-Ugarskom i to zbog bijega mladih Boke kotorske u crnogorsku
vojsku.