Professional Documents
Culture Documents
Giljermo Del Toro - 2. Pad
Giljermo Del Toro - 2. Pad
Giljermo Del Toro - 2. Pad
org
PAD
Druga knjiga trilogije Soj
Naslov originala
Guillermo Del Toro and Chuck Hogan
“The Fall”
Book Two of The Strain Trilogy
Četvrtak, 4. novembar
Ogledala su donosioci loših vesti, pomislio je Abraham Setrakijan dok je
stajao pod zelenkastom fluorescentnom zidnom lampom i zurio u ogledalo u
kupatilu. Starac koji pilji u još starije staklo. Ivice su potamnele od starosti, fleke
su se primicale centru. Njegovom odrazu. Njemu.
Uskoro ćeš umreti.
Srebrom premazano staklo to mu je pokazalo. Mnogo puta se nalazio u blizini
smrti, ili nečeg goreg; ali sada je drugačije. Opazio je tu neminovnost u svom
odrazu. Ipak, Setrakijan je pronalazio utehu u istini koju pružaju stara ogledala.
Iskrena su i čista. Ovo je veličanstven primerak s početka veka, prilično je teško.
Okačeno je na zid žičanim gajtanom, nakošeno u odnosu na stare pločice. U stanu je
bilo nekih osamdeset ogledala premazanih srebrom; neka su visila na zidovima,
druga su stajala na podu naslonjena na police sa knjigama. Kompulzivno ih je
sakupljao. Kao što ljudi koji koračaju kroz pustinju znaju kolika je vrednost vode,
Setrakijan nije propuštao priliku da kupi srebrno ogledalo - posebno ako je malo i
lako prenosno.
Više od svega, oslanjao se na njihovu drevnu osobinu.
Nasuprot popularnom mitu, vampiri imaju odraz. Na modernim ogledalima
koja se danas masovno proizvode izgledaju isto kao i kada ih gledate direktno.
Međutim, na ogledalima koja su premazana srebrom, odraz im je iskrivljen. Neko
fizičko svojstvo srebra projektuje ove virusom opsednute užase uz vidljive smetnje
- poput upozorenja. Kao u priči o Snežani, srebrom obloženo ogledalo ne može da
slaže.
Tako je Setrakijan posmatrao svoje lice u ogledalu - između lavaboa od
debelog porcelana i ormarića sa praškovima i melemima, mašću za artritis i
zagrejanim uljem za umirivanje bolova u čvornovatim zglobovima - pomno ga je
proučavao.
Suočio se sa gubitkom snage. Sa saznanjem da je njegovo telo samo telo.
Staro i slabo. Da propada. Nije bio siguran u to da li bi njegovo telo preživelo
traumu preobražaja. Ne prežive sve žrtve.
Njegovo lice. Bore duboke poput otisaka prstiju - poput palca koji je snažno
utisnut u njegovu kožu. Preko noći je ostario dvadeset godina. Oči su mu bile sitne i
suve, žućkaste poput slonovače. Bio je bled, a kosa mu se držala na glavi poput
srebrne trave koju je zamrsila nedavna oluja.
Tap - tap - tap...
Čuo je smrt kako ga doziva. Čuo je štap. Svoje srce.
Pogledao je iskrivljene šake koje je čistom voljom naterao da se oblikuju
prema dršci srebrnog štap-mača, ali malo je toga još mogao da uradi spretno.
Veoma ga je oslabila bitka sa Gospodarem. Gospodar je snažniji nego što ga
se Setrakijan sećao ili što je mogao da pretpostavi. Tek je trebalo da razradi
sopstvene teorije o Gospodarevom preživljavanju na direktnoj sunčevoj svetlosti -
svetlosti koja ga je oslabila i povredila, ali ga nije uništila. Ultraljubičasti zraci
koji uništavaju virus trebalo je da ga iseku poput deset hiljada mačeva - ipak,
gnusno stvorenje je izdržalo i pobeglo.
Na kraju, šta je život nego niz malih pobeda i velikih poraza? Međutim, šta
drugo možemo? Da odustanemo?
Setrakijan nikada nije odustao.
Trenutno se samo preispitivao, to je sve. Da je samo uradio ovo umesto
onoga. Da se samo setio da minira zgradu kada je saznao da je Gospodar unutra.
Da mu je samo Ef dozvolio da umre, umesto što ga je spasavao u kritičnom
trenutku...
Srce mu je ubrzano zakucalo od razmišljanja o tim mogućnostima, preskakalo
otkucaje. Trzalo se. Kao da u sebi ima nestrpljivo dete koje čeka da potrči.
Tap - tap - tap...
Tiho zujanje je prelo iznad otkucaja srca.
Setrakijan ga je dobro poznavao: preludijum za zaborav, za buđenje u bolnici,
ako one uopšte još funkcionišu...
Ukočenim prstom je iskopao belu pilulu iz kutije. Nitroglicerin sprečava
anginu tako što opušta krvne sudove koji pumpaju krv do njegovog srca,
omogućavajući im da se prošire, pojačavajući tok i dovod kiseonika. Stavio je
tabletu ispod svog suvog jezika i sačekao da se rastvori.
Istog trenutka ga je oblio slatkast, peckav osećaj. Zubor u njegovom srcu
minuće za par minuta.
Ohrabrila ga je tableta brzog dejstva. Preispitivanje, samooptužbe i
oplakivanje - sve je to traćenje moždane aktivnosti.
Sada je tu gde je. Njegov Menhetn ga je dozivao, mrvio se iznutra.
Prošla je jedna nedelja od kako je boing 777 sleteo na DŽFK. Jedna nedelja
od kako je stigao Gospodar i izbila zaraza. Setrakijan je predvideo šta će se desiti
na osnovu prve vesti koju je video na televiziji, kao što ljudi predviđaju smrt
voljene osobe kada telefon zazvoni u kasne sate. Vest o mrtvom avionu ščepala je
grad. Samo par minuta nakon što je sleteo, potpuno se ugasio i prosto stajao u
potpunom mraku na pisti. Zaposleni Centra za kontrolu bolesti ušli su u avion u
zaštitnim odelima i otkrili da su svi putnici mrtvi, osim četiri „preživela". Preživeli
nisu bili u dobrom stanju, simptome bolesti koje su ispoljavali izazvao je
Gospodar. Skriven u kovčegu u teretnom delu aviona, Gospodar je prešao okean
zahvaljujući bogatstvu i uticaju Eldriča Palmera: umirućeg čoveka koji je odlučio
da trampi kontrolu ljudi nad planetom za tračak besmrtnosti. Nakon dana
inkubacije, virus se aktivirao u mrtvim putnicima. Ustali su sa stolova u
mrtvačnicama i preneli vampirsku kugu na gradske ulice.
Pun opseg kuge bio je poznat Setrakijanu, ali ostatak sveta se opirao užasnoj
istini. Od tada, još jedan avion se ugasio ubrzo nakon sletanja na Hitrou i stao na
pisti uz kapiju. Na aerodrom Orli u Francuskoj sleteo je mrtav mlažnjak. Na
međunarodnom aerodromu Narita u Tokiju. Aerodromu Franc Jožef Štraus u
Minhenu. Na čuvenom bezbednom Ben Gurion međunarodnom aerodromu u Tel
Avivu, antiteroristička jedinica izvršila je juriš na zatamnjeni avion i pronašla 126
mrtvih putnika. Ipak, nije izdata naredba da se pregleda teretni deo aviona, niti da
se ceo avion uništi. Sve se dešavalo prebrzo. Dezinformacije i neverica suvereno
su vladali.
Nastavilo se. Madrid. Peking. Varšava. Moskva. Brazilija. Okland. Oslo.
Sofija. Stokholm. Rejkjavik. Džakarta. Nju Delhi. U izvesnim militantnim i
paranoičnim sredinama odmah su uvedeni aerodromski karantini, opkoljavani
avioni vojnim kordonima. Ipak... Setrakijan se nije mogao oteti pomisli da ova
sletanja predstavljaju i taktičku obmanu i napade virusnom infekcijom. Samo će
vreme pokazati da li je u pravu - mada je preostalo vrlo malo vremena.
Do sada su originalni strigoji - prva generacija vampira, žrtve Ridžis era i
njihovi Voljeni - započeli drugi talas sazrevanja. Navikavaju se na novo okruženje
i nova tela. Uče da se prilagode, da prežive - da napreduju. Napadali su noću,
novinari su izveštavali o „pobunama” širom grada, što je delimično bila istina -
pljačkanju i vandalizmu tokom dana - ali niko nije istakao da takva aktivnost
dostiže vrhunac noću.
Pošto se to događalo širom zemlje, infrastruktura je počela da se raspada.
Prekinut je dotok hrane, isporuke su kasnile. Kako je oskudica rasla, raspoloživa
radna snaga se smanjivala. Nije imao ko da popravi havarije na električnoj mreži i
reaguje na nestanak struje. Odaziv policije i vatrogasaca bio je sve slabiji, a
nasilja je bilo sve više.
Vatre su gorele na sve strane. Pljačkaši su preovladali.
Setrakijan je zurio u svoje lice, poželevši da još jednom osmotri mladića koji
se krije ispod površine. Možda čak i dečaka. Setio se mladog Zakarija Gudvedera,
koji spava u gostinskoj sobi, dole niz hodnik. Došavši do kraja svojih dana, starac
je žalio sudbinu dečaka koji se u jedanaestoj godini nalazi na kraju detinjstva. Bez
zaštite, dok ga vreba nemrtvi stvor koji je zauzeo telo njegove majke.
Setrakijan je izašao iz kupatila u sobu i pronašao stolicu. Seo je i prekrio
šakom lice, čekajući da prođe dezorijentisanost.
Velika tragedija dovodi do osećanja izolacije, koje je pretilo da ga u
potpunosti poklopi. Oplakivao je svoju davno umrlu suprugu, Mirijam. Njeno lice
su mu iz sećanja istisnule fotografije koje je imao i često posmatrao. Zaledile su
njen lik u vremenu, ali nisu uhvatile srž njenog bića. Bila je ljubav njegovog života.
On je srećan čovek; ponekad bi mu bilo teško da se toga seti. Udvarao se prelepoj
ženi i oženio se njom. Video je lepotu. Video je zlo. Bio je svedok najboljeg i
najgoreg od onoga što je prethodni vek nudio. Preživeo je. Sada je svedok kraja.
Pomislio je na Efraimovu bivšu suprugu Keli. Setrakijan ju je upoznao jednom
u životu i jednom u smrti. Razumeo je čovekov bol. Razumeo je bol sveta.
Napolju je čuo još jedan sudar automobila. U daljini se čula pucnjava, alarmi
su se neprestano oglašavali - alarmi u kolima, zgradama - niko nije na njih
odgovarao. Vrisci su cepali noč poput poslednjih krikova čovečnosti. Pljačkaši
nisu uzimali samo robu i stvari - odnosili su duše. Nisu zaposedali imovinu -
zaposedali su tela.
Ruka mu je klonula na katalog položen na mali sto. Soterbijev katalog.
Aukcija će se održati za par dana. To nije slučajnost. Ništa od ovoga nije se desilo
slučajno: ni nedavno pomračenje, ni prekomorski sukob, ni ekonomska recesija.
Domine padaju.
Podigao je katalog i pronašao određenu stranu. Na njoj je bez ilustracije bio
naveden drevni tom:
Vrata Zakove sobe se otvoriše uz tresak. Okrenuo se. Njegov otac je uleteo
spreman za tuču. „Gospode, tata", oglasio se Zak i pridigao u vreći.
Ef je osmotrio prostoriju. „Setrakijan kaže da te je upravo tražio ovde."
„Uhh...“ Zak je protrljao oči. „Sigurno me nije video na podu."
„Da. Možda." Ef je još jednom osmotrio Zaka, ne verujući mu, ali očigledno
je imao neki bitniji problem od hvatanja sina u laži. Prošetao je sobom i proverio
rešetke na prozoru. Zak je primetio da njegov otac drži jednu ruku iza leđa i da se
kreće na takav način da Zak ne vidi šta drži.
Nora je ušla za njim, a zatim stala kada je ugledala Zaka.
„Šta se događa?", pitao je Zak i ustao.
Njegov otac je odmahnuo glavom, ali osmehnuo se suviše brzo - samo
usnama, ne i očima. „Samo proveravam da li je sve u redu. Budi ovde, okej?
Vratiču se.“
Izašao je okrenuvši se tako da je ruka iza njegovih leđa ostala skrivena. Zak se
pitao da li je to ona sprava koja ispušta puc-škljoc zvuk ili srebrni mač?
„Ostani u sobi“, rekla je Nora i zatvorila vrata.
Zak se pitao šta traže. Cuo je jednom svoju majku kako spominje Norino ime
kada se svađala s tatom - pa, nisu se zaista svađali pošto su već bili rastavljeni -
pre će biti da je davala sebi oduška. Zak je video da otac ljubi majku - pre nego što
je otišao sa gospodinom Setrakijanom i Fetom. Ona je bila napeta i preopterećena
otkako su otišli. Kada su se vratili, sve se promenilo. Zakov otac je izgledao tako
snuždeno - Zak nije želeo da ga ponovo vidi takvog. Gospodin Setrakijan se vratio
u veoma lošem stanju. Zak je, njuškajući unaokolo, čuo delove razgovora, ali
nedovoljno.
Nešto o „Gospodaru."
Nešto o tome kako ga sunčeva svetlost nije „uništila."
Nešto o „kraju sveta."
Dok je stajao sam u gostinskoj sobi, razmišljajući o misterioznim događajima
oko sebe, primetio je maglinu u odrazima ogledala koja su visila na zidu.
Iskrivljenost, sličnu vizuelnim vibracijama - nešto bi trebalo da bude u fokusu ali
bilo je nejasno i zamućeno na staklu.
Nešto je na prozoru.
Zak se okrenuo. Najpre polako - a zatim naglo.
Nekako se držala za spoljni zid. Telo joj je bilo iščašeno i iskrivljeno, oči
širom otvorene i sjajne. Kosa joj je otpadala, retka i bleda, haljina pocepana na
jednom ramenu a otkrivena koža prljava. Mišići vrata su joj bili natečeni i
deformisani, krvave gliste su joj plivale pod obrazima i čelom.
Mama.
Došla je. Znao je da će se to desiti.
Instinktivno je zakoračio ka njoj. Tada je ugledao njen izraz, koji je iznenada
od bolnog postao mračan i mogao se opisati samo kao demonski.
Primetila je rešetke.
Vilica joj se u trenutku otvorila - širom, kao na snimku - žaoka je izletela iz
dubine grla gde joj se nalazio jezik. Probila je staklo prozora uz prasak i nastavila
da prolazi kroz rupu. Duga dva metra, zašiljena na vrhu, žaoka je škljocala
nekoliko centimetara od njegovog grla.
Zak se ukočio, njegova astmatična pluća prestala su da funkcionišu, nije bio u
stanju da udahne.
Na kraju mesnatog izdanka, palacao je složen dvostruki vrh. Zak je ostao
ukopan u mestu. Žaoka se opustila. Uz opušteno klimanje glavom, ona ju je povukla
nazad u usta. Keli Gudveder je zarila glavu kroz prozor, slamajući preostalo staklo.
Privila se uz okvir prozora. Bilo joj je potrebno samo nekoliko centimetara da
dosegne Zakovo grlo i prisvoji svog Voljenog u ime Gospodara.
Zaka su paralizovale njene oči. Crvene sa crnim tačkama u centru. Vrtoglavo
je tražio bilo kakav znak toga da je njegova majka i dalje tu.
Da li je mrtva, kao što je tata rekao? Ili je živa?
Da li je zauvek izgubljena? Ili je još tu - u sobi sa njim?
Da li je ovde? Ili je na nekom drugom mestu?
Nabila je glavu između gvozdenih šipki dok se meso cepalo a kosti krčkale,
poput zmije koja pokušava na silu da uđe u zečju rupu, očajnički se trudeći da
premosti preostalu razdaljinu između svoje žaoke i dečakovog tela. Vilica joj se
ponovo otkačila, pogled je usmerila ka dečakovom grlu, tačno iznad Adamove
jabučice.
Ef je dojurio nazad u sobu. Video je Zaka kako tupo zuri u Keli, dok je
vampirica provlačila glavu kroz gvozdene šipke i spremala se za napad. Ef je
izvukao srebrni mač iza leđa, zaurlao „NE!“, i skočio ispred Zaka.
Nora je uletela odmah iza njega, uključila luma-lampu i UVC talasi su
zazujali. Prizor Keli Gudveder - izopačenog ljudskog bića, majke-čudovišta - bio
joj je odvratan, ali se ipak kretala napred držeći u ispruženoj ruci svetlo koje ubija
virus.
Ef je krenuo ka Keli i njenoj gnusnoj žaoci. Vampiricu je obuzeo životinjski
bes.
„NAPOLJE! ODLAZI!" Urlao je Ef na Keli, kao da mu je neka divlja
životinja ušla u kuću u potrazi za hranom. Spustio je mač ka njoj i potrčao ka
prozoru.
Uz poslednji halapljivi pogled ka sinu, Keli se povukla sa prozora baš kada bi
je Efovo sečivo dosegnulo - i skliznula niz zid zgrade.
Nora je spustila lampu unutar kaveza, postavivši je na šipke tako da ubistveno
svetlo ispuni prostor razbijenog prozora i spreči Keli da se vrati.
Ef je potrčao nazad ka sinu. Zak je spustio pogled i podigao ruke do grla dok
su mu se grudi ugibale. Ef je u prvom trenutku pomislio da mu je sin samo očajan,
međutim, odmah je shvatio da je u pitanju nešto drugo.
Napad panike. Dečak se potpuno ukočio. Nije mogao da diše.
Ef je izbezumljeno gledao unaokolo i pronašao Zakov inhalator na televizoru.
Spustio mu je spravu u ruke i podigao je do Zakovih usta.
Ef je stisnuo, Zak je udahnuo i aerosol mu je otvorio pluća. Bledilo se
povlačilo dok su mu se pluća nadimala poput balona. Zakovo telo se srozalo.
Ef je spustio mač i pokušao da umiri dečaka - međutim, Zak ga je odgurnuo i
jurnuo ka praznom prozoru. „Mama!", vrisnuo je.
Keli se povlačila niz zid od cigala uz pomoć kandži koje su izlazile iz srednjih
prstiju na njenim šakama dok je klizila uz zgradu poput pauka. Nosio ju je pomamni
bes. Osetila je - uz snažan nagon majke koja sanja kako je doziva dete u nevolji -
izuzetnu blizinu svog Voljenog. Njegova ljudska tuga navodila ju je poput
svetionika. Snaga Zakove potrebe za majkom udvostručila je njenu bezuslovnu
vampirsku potrebu za njim.
Kada je posmatrala Zakarija Gudvedera, nije videla dečaka. Nije videla svog
sina, svoju ljubav. Videla je đelić sebe koji tvrdoglavo ostaje ljudski. Videla je
nešto što je njeno - po zakonima biologije - nešto što će zauvek biti deo njenog
bića. Videla je svoju krv, i dalje ljudski crvenu, a ne vampirski belu. Krv koja i
dalje prenosi kiseonik, a ne hranu. Videla je nepotpuni deo sebe od kojeg je silom
odvojena.
Želela ga je. Silno ga je želela.
To nije bila ljudska ljubav, već vampirska potreba. Vampirska čežnja.
Ljudska reprodukcija se pruža ka spolja, stvara i raste. Vampirska reprodukcija
funkcioniše po suprotnim principima; napada krv, naseljava žive ćelije i
prilagođava ih svojim potrebama.
Pozitivna sila privlačenja, ljubav, postaje svoja suprotnost. To zapravo nije
mržnja - niti smrt. Negativna sila privlačenja jeste infekcija. Umesto ljubavi,
sjedinjenja semena i jajne ćelije i mešanja gena kako bi se stvorilo novo i
jedinstveno biće, ovo je izvrtanje reproduktivnog procesa. Inertna supstanca
napada živu ćeliju i proizvodi hiljade miliona identičnih kopija. Ne deli se, ne
stvara, nasilna je i destruktivna. U pitanju je skrnavljenje, izopačenost. Biološko
silovanje i potiskivanje.
Zak joj je bio potreban. Dokle god je on nedovršen, ona je nepotpuna.
Stvar koja je nekada bila Keli održavala je ravnotežu na ivici krova,
ravnodušna prema patnjama grada svuda oko sebe. Poznavala je samo žeđ. Žudnju
za krvlju i svojim krvnim srodnikom. Ta pomama je vodila njene postupke, taj
virus je imao samo jednu misiju: inficirati.
Počela je da traži drugi ulaz u ovu kutiju od cigli, kada je iz pravca masivnih
vrata čula par starih cipela kako koračaju po šljunku.
Dobro ga je videla u tami. Stari lovac Setrakijan pojavio se sa srebrnim
mačem i krenuo ka njoj. Imao je nameru da je pribode za rub krova i noći.
Njegov toplotni trag bio je uzan i tup; krv starog čoveka kretala se polako.
Izgledao je majušno, mada su njoj sada sva ljudska bića izgledala sićušno. Sićušno
i neformirano, kreature koje se grčevito drže ivice postojanja i batrgaju vođeni
beznačajnim intelektom. Leptir sa slikom glave smrti na krilima posmatra dlakavu
gusenicu sa apsolutnim prezirom. Prethodna faza evolucije, zastareli model
nesposoban da čuje blagotvorno Gospodarevo klicanje.
Nešto u njoj uvek se vraćalo Njemu. Primitivan ali koordinisan oblik
životinjske komunikacije. Psihologija košnice.
Dok se stari čovek kretao ka njoj sa ubistvenim, blistavim sečivom, direktno
od Gospodara dopro je glas koji se preneo kroz njen um ka starom osvetniku.
Abrahame.
Poruka je stizala od Gospodara, ali ipak - to nije bio njegov glas, glas koji je
Keli poznavala.
Abrahame. Ne čini to.
Bio je to ženski glas. Ne Kelin, već glas koji nikada ranije nije čula.
Međutim, Setrakijan ga je prepoznao. Osetila je to po njegovom toplotnom
tragu, po tome što mu je srce brže zakucalo.
Ja živim i u njoj... Ja živim u njoj...
Osvetnik se zaustavio, tračak slabosti ukazao mu se u očima. Keli je
iskoristila trenutak, vilica joj se otkačila, usta otvorila i već je osetila guranje
žaoke.
Tada je lovac podigao svoje oružje i uz urlik jurnuo na nju. Nije imala izbora.
Srebrno sečivo je gorelo u noći pred njenim očima.
Okrenula se i potrčala duž ivice, skočila i skliznula niz zid zgrade. Na
obližnjem praznom placu okrenula se i još jednom osmotrila starog čoveka, njegov
sve slabiji toplotni trag dok stoji sam i posmatra je.
Noćni odred
Čovekovi udovi su se poslednji put zgrčili, blagi miris poslednjeg daha utekao
mu je iz usta. Smrtonosni klepet označavao je kraj obroka za Gospodara. Šenka je
ispustila čovekovo nepokretno, nago telo i ono je palo pored preostale četiri žrtve
kraj Sarduovih nogu.
Svi su imali isti trag uboda žaoke u mekom mesu sa unutrašnje strane butine,
tačno na bedrenoj arteriji. Čuvena slika vampira koji pije krv iz vrata žrtve nije
netačna, ali moćni vampiri više vole bedrenu arteriju desne noge. Pritisak i
količina kiseonika savršeni su, ukus je puniji, jači. Vratna žila nosi nečistu, oporu
krv. Uprkos tome, Gospodar je odavno izgubio osećaj uzbuđenja koji donosi
prehranjivanje. Drevni vampir se mnogo puta hranio bez gledanja u oči žrtve -
mada je adrenalin kolao njihovim venama i dodavao egzotičnu notu metalnom
ukusu krvi.
Vekovima je ljudski bol ostajao svež i okrepljivao ga. Njegove različite
manifestacije zabavljale su Gospodara; fina simfonija dahtanja, vrisaka i izdisanja
stoke i dalje je budila Zanimanje ovog stvora.
Ali sada, posebno kada se hranio masovno, bila mu je potrebna apsolutna
tišina. Iznutra, Gospodar je dozivao svoj prvobitni glas - svoj originalni glas - glas
svog istinskog bića, zaklanjajući ostale goste unutar svog tela i volje. Taj glas je
emitovao svoj žamor: puls, psihosedativnu huku iz dubine, mentalno fijukanje biča,
parališući obližnji plen kako bi gospodar mogao da se hrani na miru.
Najzad, Žamor je morao oprezno da se koristi zato što je ogoljavao istinski
glas Gospodara. Njegovo istinsko biće.
Bilo mu je potrebno nešto truda i vremena da utiša sve glasove nastanjene
unutra i da ponovo pronađe sopstveni. To je bilo veoma opasno, pošto su ti glasovi
služili Gospodaru kao štit iza kojeg se skrivao. Glasovi - uključujući glas Sardua,
dečaka-lovca čije je telo Gospodar zaposeo - kamuflirali su prisustvo Gospodara,
njegovu poziciju i misli pred Drevnima. Obavijali su ga kao plašt.
Koristio je Žamor u boingu 777, a sada je baratao puls-zvukom kako bi
ostvario apsolutnu tišinu i sabrao misli. Gospodar je to mogao da čini ovde -
trideset metara pod zemljom, u betonskom bunkeru polunapuštenog kompleksa
klanice. Gospodareva odaja nalazila se u centru lavirinta kružnih, ograđenih
prostorija i servisnih tunela ispod same klanice. Tu se nekada skupljala sva krv, ali
sada je ova struktura, očišćena pred dolazak Gospodara, nalikovala maloj
industrijskoj kapeli.
Pulsirajući ožiljak na leđima Gospodara počeo je da zaceljuje gotovo istog
trenutka. Nikada se nije plašio toga da će pretrpeti trajnu štetu od rane - nikada se
ničega nije plašio - ipak, rana će se pretvoriti u ožiljak i nagrditi ovo telo poput
uvrede. Ona stara budala će zažaliti dan kada je naljutio Gospodara, kao i ljudi
koji se bore sa njim.
Najblaži eho besa - duboko ogorčenje - zatalasao se kroz mnogobrojne
glasove i njihovu jedinstvenu volju. Gospodar je osetio ljutnju. Osećanje je bilo
osvežavajuće i podizalo mu nivo energije. Nije često iskušavao ogorčenje.
Gospodar je zbog toga dozvolio - čak prihvatio sa dobrodošlicom - ovu novu
reakciju.
Tihi smeh je potresao njegovo povređeno telo. Gospodar je već bio u znatno
povoljnijoj situaciji; svi pioni su se ponašali kako je i predvideo. Bolivar,
energični poručnik iz njegovih redova, već je dokazao da je sposoban da proširi
žeđ. Čak je okupio par kmetova koji će za njih obavljati dnevne poslove.
Palmerova arogancija je rasla sa svakim taktičkim korakom napred, međutim bio je
pod kontrolom Gospodara. Plan je stupio na snagu sa pomračenjem sunca.
Pomračenje je odredilo finu, svetu geometriju koja je bila neophodna. A sada -
vrlo brzo - zemlja će goreti...
Na podu, jedan od zalogaja je zaječao, neočekivano se držeći života. Osvežen
i oduševljen, Gospodar ga je osmotrio. Ponovo mu se oglasio hor glasova u umu.
Gospodar je pogledao čoveka kraj svojih nogu, u očima mu je preostalo nešto bola
i straha - neočekivana pretnja.
Ovog puta, Gospodar se prepustio uživanju u desertu oštrog ukusa. Pod
zasvođenim krovom Klanice, Gospodar je podigao telo, pažljivo položio ruku
preko grudi čoveka, tačno iznad srca, i pohlepno utulio njegov ritam.
Nulta tačka
Bio je dan kada su izašli. Ef je nosio mač i drugu opremu unutar bejzbol torbe
na ramenu; Fet je oružje smestio u malu kutiju u kojoj su se ranije nalazili njegov
alat i otrovi. Bili su obučeni u radna odela i prljavi od povlačenja kroz tunele
ispod Nulte tačke.
Na Vol stritu je bilo tiho, pločnici su bili gotovo prazni. U daljini je zavijala
sirena i preklinjala za odziv koji nikada neće doći. Crni dim je postao stalna
postavka na gradskom nebu.
Retki pešaci žurno su prolazili kraj njih, jedva klimajući glavom. Neki su
nosili maske za lice, drugi su štitili noseve i usta šalovima - verujući u
dezinformacije o misterioznom „virusu". Prodavnice i radnje su uglavnom bile
zatvorene - opljačkane, prazne ili bez struje. Prošli su pored marketa u kojem su
svetla bila upaljena, ali nije bilo osoblja. Ljudi su odnosili ono što je preostalo od
gnjilog voća sa štandova i konzerve sa sve praznijih polica. Bilo šta što se može
jesti. Frižider sa vodom i sokovima već je bio ispražnjen, kao i deo sa zamrznutom
hranom. Kasa je takođe opljačkana, zato što je teško odvići se od starih navika.
Međutim, valuta nije ni izbliza toliko vredna kao što će voda i hrana uskoro biti.
„Ludilo", mrmljao je Ef.
„Poneko još i ima neki izvor struje", odvratio je Fet. „Čekaj samo da telefoni i
laptopovi presuše, a oni ne budu u stanju da ih napune. Tada će nastupiti pravi
haos."
Na semaforu se smenjivalo svetlo od crvenog ka zelenom, ali nije bilo gomile
koja prelazi ulicu. Menhetn bez pešaka nije Menhetn. Ef je čuo automobilske sirene
na glavnim avenijama, ali sporednim ulicama prošao bi tek pokoji taksi. Vozači su
bili zgureni za volanom, a mušterije zabrinuto sedele na zadnjim sedištima.
Obojica su zastala kod ivičnjaka, iz navike, pošto se upalilo crveno svetlo.
„Zašto se ovo sada desilo, šta misliš?", pitao je Ef. „Ako su ovde toliko dugo,
vekovima - šta se desilo?"
„Njegovo i naše vreme nije isto." Rekao je Fet. „Mi svoje živote merimo
danima i godinama, po kalendaru. On je noćno stvorenje. Brine ga samo nebo."
„Pomračenje sunca", izletelo je Efu iznenada. „To je čekao."
„Možda to nešto znači“, odvratio je Fet. „Možda za njega ima neko posebno
značenje..."
Izašavši iz stanice, saobraćajac ih je osmotrio, odmeravajući Efa.
„Sranje." Ef je skrenuo pogled, međutim ni dovoljno brzo, ni dovoljno
opušteno. Mada su se redovi policajaca rasipali, njegovo lice je i dalje
prikazivano na televiziji. Svi su još gledali, čekali da im se kaže šta da rade.
Nastavili su, a policajac je skrenuo pogled. To je samo moja paranoja,
pomislio je Ef.
Skrenuvši za ugao, policajac je, prateći strogu utvrđenu proceduru, okrenuo
određeni telefonski broj.
Fetov blog
Zdravo svete.
Odnosno, zdravo onome što je od sveta preostalo.
Nekada sam mislio da nema uzaludnijeg posla od pisanja bloga.
Nisam mogao da zamislim gore traćenje vremena.
Mislim, koga je briga za ono što ja imam da kažem?
Zato ne znam kako mi se ovo desilo.
Ali, imam potrebu to da učinim.
Postoje dva razloga.
Prvo, da bih sredio svoje misli. Moram da ih ispišem kako bih mogao da ih
osmotrim na monitoru - to će mi možda pomoći da shvatim šta se dešava. Budući
da su me iskustva iz proteklih nekoliko dana izmenila - bukvalno - moram da
otkrijem ko sam sada.
Drugi razlog?
Jednostavno. Da otkrijem istinu. Istinu o onome što se dešava.
Ko sam ja? Po zanatu sam istrebljivač štetočina. Ako živite u jednoj od pet
njujorških opština, i ugledate pacova u svojoj kadi, nazvaćete servis za kontrolu
štetočina...
Da. Ja sam momak koji se pojavi dve nedelje kasnije.
Ranije ste mogli meni da prepustite taj prljavi posao. Uklanjanje štetočina.
Istrebljivanje gamadi.
Ali, više nije tako.
Nova zaraza se širi gradom i svetom. Novi soj nametljivaca. Pošast ljudske
rase.
Ova stvorenja se gnezde u vašem podrumu.
Na vašem tavanu.
U vašim zidovima.
Evo u čemu je stvar.
Kada su u pitanju pacovi, miševi, bubašvabe - najbolji način da se oslobodite
napasti jeste da uklonite izvor hrane. Okej.
Šta je njihov izvor hrane?
U tome je problem.
To smo mi.
Vi i ja.
Ako to još niste shvatili - u govnima smo preko glave.
Ulica Perl
Fet je preuzeo vodstvo ispod zemlje, prateći trag suvog urina koji je sijao
fluorescentnom bojom pod svetlošću luma-lampe. Sobe su ustupile mesto nizu
podrumskih prostorija, povezanih starim, ručno kopanim tunelima. Tragovi
amonijaka vodili su u raznim pravcima. Fet je odabrao jedan i skrenuo na
raskrsnici.
„Ovo mi se dopada", rekao je i lupnuo nogom da bi otresao prljavštinu sa
čizama. „Pratim trag, kao da sam u lovu na pacove. UV svetlost to znatno
olakšava."
„Kako to da poznaju ove staze?"
„Bili su marljivi. Istraživali su, tragali. Nikada nisi čuo za Volsted mrežu?"
„Volsted? Kao Volstedov dekret? Iz vremena prohibicije?"
„Restorani, barovi, nelegalni barovi, morali su da produbljuju podrume, da se
ukopavaju. Ovaj grad neprestano gradi na postojećim građevinama. Neki pričaju da
ako spojiš stare podrume i kuće sa tunelima, akvaduktima i zastarelim komunalnim
cevima - možeš da se krećeš od bloka do bloka, od susedstva do susedstva,
isključivo kroz podzemlje, između bilo koje dve tačke u gradu.“
„Bolivarova kuća“, rekao je Ef, prisetivši se rok zvezde, jednog od preživelih
sa leta 753. Njegova zgrada je nekada pripadala šverceru alkohola. Ima tajni
podrum povezan sa tunelima podzemne železnice. Ef je bacio pogled unazad kada
su prošli pored sporednog tunela. „Kako znaš kuda ideš?“
Fet mu je pokazao znak koji kao da je ostavio kakav hobo, verovatno urezan u
kamen dugom kandžom jednog od onih stvorenja. „Ovde smo naleteli na nešto",
odvratio je. „To je jedina stvar u koju sam siguran. Ali kladim se da je Feri Lup
stanica udaljena samo par blokova."
Nazaret, Pensilvanija
Avguštine...
Avguštin Elizalde osovio se na noge. Stajao je u apsolutnom mraku. U prosto
opipljivom mrklom mraku bez tračka svetla. Poput svemira bez zvezda. Trepnuo je
kako bi se uverio da su mu oči otvorene - bile su. Nema promene.
Da li je ovo smrt? Nema mračnijeg mesta.
Sigurno je to u pitanju. Jebeno je mrtav.
Možda su ga preobrazili. Da li je sada vampir, da li mu je telo preuzeto a ovaj
majušni deo njega zatvoren u tami svog uma, poput zarobljenika na tavanu? Možda
su hladnoća koju oseća i tvrdoća poda po njegovim stopalima samo varka njegovog
uma. Zauvek je zazidan u svojoj glavi.
Delimično je čučnuo, pokušavajući da ustanovi svoje postojanje uz pomoć
pokreta i čulnih utisaka. Zavrtelo mu se u glavi zbog nepostojanja vizuelne žiže na
koju bi se usredsredio, te je zauzeo nešto širi stav. Posegnuo je rukom nagore i
skočio, ali nije dohvatio plafon.
Blagi povetarac okrznuo mu je košulju. Osećao je miris soli. Miris zemlje.
Nalazio se u podzemlju. Živ je zakopan.
Avguštine...
Ponovo. Glas njegove majke dozivao ga je kao u snu.
„Mama?“
Vratio mu se eho sopstvenog glasa i prepao ga. Pamtio ju je onako kako ju je
poslednji put video: sedela je u dnu ormara u svojoj spavaćoj sobi, ispod gomile
odeće. Zurila je u njega uz pohotnu glad novopreobraženog stvora.
Vampiri, rekao je starac.
Gas se okrenuo, pokušavajući da utvrdi iz kog pravca dolazi glas. Nije imao
šta dugo da radi osim da ga prati.
Prišao je kamenom zidu, ispipavajući njegovu glatku i blago zakrivljenu
površinu. Boleli su ga dlanovi tamo gde ga je staklo poseklo - krhotina kojom je
baratao tokom ubistva (ne - tokom uništenja) svog u vampira pretvorenog brata.
Zastao je da protrlja zglobove i shvatio da su nestale lisice koje je nosio u vreme
kada je pobegao iz pritvora, lisice koje su lovci presekli.
Lovci. Ispostavilo se da su i sami vampiri. Pojavili su se na ulicama
Morningsajd Hajtsa i borili sa drugim vampirima kao da su u pitanju dve zaraćene
bande. Međutim, lovci su bili dobro opremljeni. Imali su oružje, postupali su
koordinisano. Vozili su kola. Nisu bili samo krvožedni trutovi poput onih sa kojima
se Gas suočio i uništio ih.
Poslednje čega se seća jeste da su ga ubacili u prtljažnik jednog od džipova.
Ali - zašto baš njega?
S novim daškom vetra, poput poslednjeg daha Majke Zemlje, vazduh mu je
okrznuo lice i on ga je pratio - nadajući se da se kreće u dobrom pravcu. Zid se
završavao oštrim skretanjem. Pokušao je da opipa suprotnu stranu, levo od sebe i
otkrio da je ista: da se završava skretanjem uz procep u sredini. Poput dovratka.
Gas je zakoračio unutra. Drugačiji odjek bata njegovih koraka obavestio ga je
da se sada nalazi u prostoriji, koja je šira i višeg plafona od ostalih. Ovde je osetio
blagi miris, iz nekog razloga veoma poznat. Pokušao je da se priseti odakle.
Sinulo mu je. Rastvor za čišćenje koji je koristio u zatvoru kada je bio
raspoređen na dužnost čistača. Ne toliko jak da mu sprži nozdrve.
Tada je nešto počelo da se dešava. Pomislio je da se um poigrava njime, ali
shvatio je da bleda svetlost zaista polagano osvetljava prostoriju. Užasavala ga je
sporost iluminacije i opšta nesigurnost situacije. Dve tronožne lampe bile su
postavljene daleko jedna od druge, nedaleko od suprotnog zida. Palile su se
postepeno, razblažujući gusti mrak.
Gas je stegao ruke, kao što su to činili stručnjaci za borilačke veštine koje je
gledao na internetu. Svetla su se i dalje pojačavala, mada toliko postepeno da se to
jedva primećivalo. Međutim, zenice su mu bile do te mere proširene u tami,
mrežnjača toliko izložena, da bi bilo koja količina svetlosti izazvala reakciju.
Najpre ga nije uočio. Stvorenje se nalazilo ispred njega, nekih tri do pet
metara dalje, ali glava i udovi su mu bili toliko bledi, mirni i glatki da su ga
Gasove oči registrovale kao deo stenovitog zida.
Iz te slike se izdvajao samo par simetričnih tamnih rupa. Nisu bile crne, već
skoro crne.
Bile su najtamnije crvene boje. Krvavocrvene.
Ako su to uopšte bile oči, nisu treptale. Niti su zurile. Posmatrale su Gasa uz
neverovatan nedostatak strasti. Te oči su bile ravnodušne poput crvenog kamenja.
Krvlju natopljene oči koje su videle sve i sva.
Gas je letimično osmotrio obris ogrtača oko tela ovog stvora. Uklapao se u
tamu poput duplje unutar duplje. Biće je bilo veoma visoko, ako je dobro procenio.
Međutim, nepomičnost ovog stvora nalikovala je smrti. Gas se nije micao.
„Šta je ovo?“ Izgovorio je čudnim glasom, odajući strah. „Misliš da ćeš
večerati Meksikanca? Dobro razmisli o tome. Mogao bi da se udaviš, pičko.“
Zračilo je takvom tišinom i nepomičnošću da se Gasu učinilo da zuri u statuu.
Lobanja mu je bila ćelava i glatka, bez ušnih školjki. Gas je postao svestan nečega,
čuo je - odnosno, osetio - vibraciju nalik zujanju.
„Dakle", rekao je, obraćajući se bezizražajnim očima, „šta čekaš? Voliš da se
igraš hranom pre nego što je pojedeš?" Privukao je pesnice bliže licu. „Neće moći
sa ovim čalupom, ti nemrtvi seratore."
Nešto što nije bilo pokret privuklo mu je pažnju sa desne strane - ugledao je
još jednog. Stajao je kao deo kamenog zida, nešto niža senka od prve, očiju
drugačijeg oblika, ali podjednako bezosećajnih.
Zatim se levo od njega - Gasu je to izgledalo kao primicanje - pojavio treći.
Pošto je imao iskustva iz sudnica, činilo mu se kao da se pojavio pred
trojicom nemilosrdnih sudija u kamenoj odaji. Bio je potpuno izbezumljen, ali se
njegova reakcija svodila na izazivanje. Ponašao se gangsterski odvažno. Sudije
pred koje je izlazio to su nazivale „nepoštovanjem suda." Gas je to zvao
„izlaženjem na kraj sa situacijom." To je činio kada mu se činilo da ga neko gleda s
visine. Kada je osećao da se prema njemu ne ponašaju kao prema jedinstvenom
ljudskom biću već kao prema neugodnosti, prepreci koja je pala na nečiji put.
Bićemo kratki.
Gasove šake su poletele ka slepoočnicama. Ne ka ušima - glas se nekako
našao unutar njegove glave. Dopirao je iz onog dela mozga iz kojeg je poticao
njegov unutrašnji monolog - kao da je piratska radio-stanica počela da emituje
program na njegovoj frekvenciji.
Ti si Avguštin Elizalde.
Stisnuo je glavu, ali glas je uporno dopirao odande. Nije bilo prekidača za
isključivanje.
„Da, znam ko sam, do đavola. Ko ste, do đavola, vi? Šta ste, do đavola, vi? I
kako ste ušli u moju..."
Nisi ovde da služiš za ishranu. Imamo dovoljno stoke pri ruci za snežnu
sezonu.
Stoke? „Oh, mislite ljudi?" Gas je čuo povremene uzvike, mučeničke glasove
koji odjekuju kroz pećine, ali smatrao je da su to krici iz njegovih snova.
Stočarstvo je zadovoljavalo naše potrebe hiljadama godina. Glupe životinje
čine izdašne obroke. S vremena na vreme, neka od njih ispolji neobičnu
dovitljivost.
Gas je jedva pratio ovu priču. Poželeo je da već jednom stignu do poente.
„Znači - šta? Nećete me pretvoriti u... jednog od vas?"
Naša loza je prastara i privilegovana. Dar je postati deo našeg nasleđa. To se
dešava izuzetno retko i veoma je skupo.
Gasu ništa nije bilo jasno. „Ako mi nećete popiti krv - šta, do đavola, hoćete
od mene?“
Imamo ponudu za tebe.
„Ponudu?" Gas se udario šakom po glavi kao da je u pitanju aparat koji ne
radi kako treba. „Do đavola, izgleda da slušam - rekao bih da nemam izbora."
Potreban nam je dnevni kmet. Lovac. Mi smo noćna rasa, vi ste dnevna.
„Dnevna?"
Vaš endogeni dvadesetčetvoročasovni ritam direktno odgovara ciklusu koji
nazivate jednim danom. Urođena hronobiologija vaše vrste prilagođena je
nebeskom kretanju ove planete, a potpuno suprotna od naše. Vi ste solarna
stvorenja.
„Mi smo jebeno šta?"
Potreban nam je neko ko može slobodno da se kreće tokom dnevnih sati. Neko
ko može da izdrži izloženost suncu i koristi svoju moć, kao i bilo koje raspoloživo
oružje kako bi masakrirao nečiste.
„Masakrirao nečiste? Vi ste vampiri, zar ne? Želite da ubijam pripadnike vaše
vrste?"
Oni nisu pripadnici naše vrste. Nečisti soj se širi tako brzo među vašim
ljudima - pravo zlo. Bez kontrole.
„Šta ste očekivali?"
Mi ne učestvujemo u tome. Pred tobom stoje bića izuzetno časna i diskretna.
Ova zaraza predstavlja narušavanje mira - ravnoteže - koja je trajala vekovima.
Ovo je neposredno nepoštovanje.
Gas je zakoračio nekoliko koraka unazad. Učinilo mu se da je počeo da
shvata. „Neko pokušava da osvoji vašu teritoriju.“
Mi se ne razmnožavamo na nasumičan, haotičan način kao pripadnici vaše
vrste. Kod nas je to proces koji se pažljivo razmatra.
„Probirljivi ste kada je hrana u pitanju."
Jedemo šta god želimo. Hrana je hrana. Kada se zadovoljimo, odbacimo
ostatak.
Gas se toliko zasmejao da se gotovo zagrcnuo. Pričaju o ljudima kao da se
prodaju po tri komada za dolar u lokalnoj samousluzi.
Nalaziš da je to zabavno?
„Ne. Upravo suprotno. Zato se i smejem."
Kada pojedeš jabuku, da li odbaciš srž? Ili sačuvaš seme kako bi posadio još
drveća?
„Odbacim sredinu."
A plastičnu kutiju? Kada isprazniš njen sadržaj?
„Dobro. Shvatio sam. Vi ispijete pintu krvi i odbacite ljudsku flašu. Evo šta ja
želim da znam. Zašto ste odabrali mene?"
Zato što izgledaš sposobno.
„Kako ste to zaključili?"
Najpre, tu je izveštaj sa tvog hapšenja. Privukao si našu pažnju kada si
uhapšen zbog ubistva na Menhetnu.
Nag debeli čovek koji razjaren hara Tajms skverom. Čovek koji je napao
porodicu, a Gas je pomislio: „Bogami, nećeš to raditi u mom gradu, nakazo." Sada
bi naravno više voleo da se držao po strani, poput ostalih.
Zatim si pobegao iz pritvora, ubijajući nečiste usput.
Gas se namrštio. „Taj nečisti je bio moj prijatelj. Kako znate sve to, iako
živite u ovoj usranoj rupčagi?"
Budi uveren da smo povezani sa svetom ljudi na njegovim najvišim nivoima.
Međutim, da bi se održala ravnoteža, ne možemo dozvoliti da javnost sazna za nas -
ovaj nečisti soj nam upravo time preti. Zbog toga nam je potrebna tvoja pomoć.
„Rat bandi. To razumem. Ali, izostavili ste nešto super-jebeno-bitno. Zašto
bih vam ja do đavola pomogao?"
Postoje tri razloga za to.
„Bolje bi vam bilo da to budu dobri razlozi. Počeo sam da brojim."
Prvo, živ ćeš napustiti ovu prostoriju.
„Dobro, priznajem da je to dobar razlog."
Drugo, ako uspešno okončaš ovaj poduhvat, obogatićeš se tako kako ne možeš
zamisliti ni u svojim najluđim snovima.
„Hmm. Ne znam. Imam prilično razvijenu maštu."
Treći razlog... stoji iza tebe.
Gas se okrenuo. Najpre je ugledao lovca, jednog od zajebanih vampova koji
su ga zgrabili na ulici. Glava inu je bila sakrivena unutar crne kapuljače, a crvene
oči su mu svetlucale.
Pored lovca je stajao vampir sa izrazom gladi koji je Gasu sada već bio
dobro poznat. Niska, krupna i zamršene kose, nosila je pocepanu kućnu haljinu.
Vrat joj je bio ispupčen sa prednje strane zbog unutrašnje strukture vampirske
žaoke.
U dnu izvezenog V-izreza njene haljine nalazilo se stilizovano crno-crveno
raspeće, tetovaža koju je uradila u mladosti a sada je žalila zbog toga, mada je u to
vreme verovatno izgledala opako. Tetovaža je oduševljavala Gusta od najranije
mladosti, bez obzira na to šta bi mu ona govorila.
Vampirica je bila njegova majka. Oči su joj bile povezane tamnim platnom.
Gas je video da joj vrat pulsira, da je žaoka žedna.
Oseća te. Međutim, oči joj moraju ostati prekrivene. U njoj počiva volja
našeg neprijatelja. On vidi kroz nju. Čuje kroz nju. Ne smemo je dugo držati u ovoj
odaji.
Gasove oči se ispuniše suzama. Tuga koju je osećao ispoljavala se kao bes.
Od svoje jedanaeste godine neprestano ju je sramotio. Sada je stajala pred njim u
obličju zveri, nemrtvog čudovišta.
Gas se okrenuo ka ostalima. Bes ga je satirao, ali bio je nemoćan i svestan
toga.
Treći razlog - dopustićemo ti da je oslobodiš.
Potresali su ga suvi jecaji, poput žalosnog podrigivanja. Situacija mu se
gadila, bio je zgrožen, ipak...
Ponovo se okrenuo. Bila je praktično kidnapovana. Oteo ju je „nečisti” soj
vampira o kojem su pričali.
„Mama”, rekao je. Mada ga je slušala, izraz lica joj se nije promenio.
Lako mu je bilo da ubije svog brata, Krispina. Dugo su se mrzeli. Krispin je
bio ovisnik i još gori propalitet od Gasa. Presecanje Krispinovog vrata krhotinom
slomljenog stakla bila je slika i prilika efikasnosti - porodična terapija i bacanje
đubreta u jednom paketu. Bes koji se u njemu sakupljao decenijama slabio je sa
svakim udarcem.
Međutim, oslobađanje madre od ove kletve biće čin ljubavi.
Gasova majka je uklonjena iz odaje, ali lovac je ostao. Gas je ponovo
pogledao trojicu. Sada ih je video mnogo bolje, užasne u svojoj nepokretnosti.
Uopšte se nisu micali.
Obezbedićemo ti sve što ti je potrebno kako bi obavio ovaj zadatak. Novac
nije problem, pošto smo s vremenom sakupili nebrojeno ljudsko blago.
Oni koji su primili dar večnosti, plaćali su to silnim bogatstvom tokom
vekova. U svojim trezorima, Drevni su čuvali srebrne kaleme iz Mesopotamije,
kovani novac iz Vizantije, zlatne funte, nemačke marke. Za njih valuta nije imala
vrednost. To su prosto bile šarene trice uz pomoć kojih trguju sa domorocima.
„Znači - želite da obavljam posliće za vas?”
Gospodin Kvinlan će ti obezbediti sve što ti je potrebno. Sve. On je naš
najbolji lovac. Delotvoran i odan. Jedinstven na mnogo načina. Tvoje jedino
ograničenje jeste tajnost. Skrivanje našeg postojanja od najvećeg je značaja.
Prepustićemo ti da regrutuješ druge lovce poput sebe. Nevidljive i nepoznate, ali
umešne u ubijanju.
Gas se obuzdao, osetivši privlačenje svoje majke od pozadi. Eto ventila za
njegov gnev - možda mu je baš ovo potrebno.
Izvio je usne u besan osmeh. Potrebna mu je radna snaga. Potrebne su mu
ubice.
Tačno je znao gde će ih pronaći.
,Fet ih je, uz samo jedno pogrešno skretanje, odveo do tunela koji vodi ka
napuštenoj stanici Saut Feri Lup. Desetine fantomskih stanica podzemne železnice
nalazilo se u okviru IRT, IND i BMT sistema. 5 Više nisu obeležavani na mapama,
ali su se mogli videti kroz prozor voza - ako ste znali gde i kada da pogledate.
Ovde je vazduh bio memljiv, vlaga je natapala tlo, zidovi su bili glatki i
mokri.
Svetlucavi trag strigoja ovde je bio redi. Fet je zbunjeno zverao unaokolo.
Znao je da je ruta niz Brodvej deo originalnog gradskog projekta podzemne
železnice. Saut Feri je otvoren 1905. godine. Podvodni tunel do Bruklina otvoren je
tri godine kasnije.
Originalni mozaik sa inicijalima stanice, SF, i dalje je stajao visoko na zidu u
blizini sasvim drugačijeg modernog znaka -
Autobus
Bruklin
Fletlends
Fetov blog
Tamnoputi broker je okretao prsten sa plavim opalom oko malog prsta dok je
šetao kanalom u nehru sakou od crnog somota. „Nikada nisam upoznao mijnhera 10
Blaka. Tako mu više odgovara."
Setrakijan je šetao pokraj brokera. Putovao je sa belgijskim pasošem, pod
imenom Roald Prik, u rubrici za profesiju stajalo je „prodavač antikviteta".
Falsifikovani dokument bio je rad stručnjaka.
Bila je 1972. godina. Setrakijanu je bila četrdeset šesta.
„Ali, uveravam vas da je veoma imućan", nastavio je broker. „Da li volite
novac, gospodine Prik?“
„Da.“
„Onda će vam se mijnher Blak veoma dopasti. Spreman je odlično da plati
knjigu koju traži. Ovlašćen sam da vam saopštim da će pristati na cenu koju
zatražite, čak iako je ja budem smatrao veoma agresivnom. Da li vas to usrećuje?"
„Da."
„Tako i treba. Imate sreće što ste u posedu tako retkog toma. Siguran sam da
ste svesni njenog porekla. Niste sujeveran čovek?“
„Zapravo jesam. Po profesiji."
„Ah. Zato ste odlučili da se rastanete od nje? Lično, ovaj tom posmatram kao
dužu verziju priče Đavolak iz boce. Da li ste čuli za nju?“
„Napisao ju je Stivenson, zar ne?“
„Zaista je tako. Oh, nadam se da niste pomislili da proveravam vaše
poznavanje literature kako bi ocenio vaše poštenje. Pomenuo sam Stivensona zato
što sam nedavno posredovao u prodaji veoma retkog izdanja Gospodara Balantre.
Međutim, u Đavolku, kao što verovatno znate, prokleta boca mora da se proda po
ceni nižoj ođ one za koju je kupljena. Sa ovim tomom stvari stoje upravo
suprotno.”
Brokerove oči sevnuše interesovanjem dok su prolazili pored jednog žarko
osvetljenog prozora. Za razliku od ostalih izloga duž De Valena, bordelskog
distrikta Amsterdama, iza ovog je sedeo mladić, a ne ženska prostitutka.
Broker je pogladio brkove i usmerio pogled ka ciglom popločanoj ulici. „U
svakom slučaju", nastavio je, „knjiga ima uznemirujuće zaveštanje. Ja neću baratati
njome. Mijnher Blak je strastven kolekcionar, izuzetan poznavalac. Interesuju ga
opskurna, fina dela. Njegovi čekovi uvek imaju pokriće. Međutim, smatram da je
pošteno da vas upozorim. Bilo je nekoliko pokušaja obmane."
„Shvatam."
„Lično ne mogu da prihvatim odgovornost za ono što se desilo ovim
prodavcima prevarantima. Mada, moram reći da je mijnher silno zainteresovan za
knjigu. Naime, platio mi je pola provizije za svaku od ovih neuspešnih transakcija,
kako bih nastavio potragu i naveo potencijalne prodavce da nastave da dolaze na
njegova vrata."
Broker je nonšalantno izvadio par finih, belih pamučnih rukavica i navukao ih
na svoje manikirane ruke.
„Oprostite mi", rekao je Setrakijan. „Nisam doputovao u Amsterdam da šetam
njegovim prelepim kanalima. Ja sam sujeveran čovek, kao što sam već rekao.
Želim da se oslobodim tereta ove vredne knjige što je pre moguće. Da budem
iskren, lopovi me brinu još više od kletve."
„Shvatam. Vi ste praktičan čovek."
„Kada će mijnher Blak imati vremena da obavimo posao?"
„Znači, knjiga je kod vas?“
Setrakijan je klimnuo. „Ovde je.“
Broker je pokazao ka torbi od krute, crne kože, sa dve drške i dve kopče, koja
se nalazila u Setrakijanovim rukama. „U tašni?“
„Ne, suviše je riskantno." Setrakijan je premestio kofer iz jedne u drugu ruku,
nadajući se da odaje upravo suprotan utisak. „U Amsterdamu je. U blizini."
„Molim vas, oprostite mi na smelosti. Ako zaista posedujete Lumen, onda ste
upoznati sa njenim sadržajem. Sa razlogom njenog postojanja?"
Setrakijan je stao. Primetio je da su odlutali dalje od prepunih ulica i da se
sada nalaze u uskom, praznom sokaku. Broker je prekrstio ruke na leđima kao da je
u pitanju opušten razgovor.
„Tako je", odvratio je Setrakijan. „Ali, bilo bi glupo da otkrivam previše."
„Zaista", odvratio je broker. „Ne očekujemo da to učinite, ali - da li možete
ukratko da rezimirate svoje utiske? U par reči."
Setrakijan je spazio metalni odsjaj iza brokerovih leđa - ili je to jedna od
njegovih ruku u rukavicama? Kako god, Setrakijan nije osećao strah. Bio je
spreman.
„Mal’akh Elohim. Izaslanici Božji. Anđeli. Arhanđeli. U ovom slučaju, Pali
anđeli. I njihova iskvarena loza ovde na zemlji."
Brokerove oči sevnuše na trenutak, pa se umiriše. „Predivno. Pa, mijnher Blak
je veoma zainteresovan za to da se sastanete i uskoro će stupiti u kontakt s vama."
Broker je ponudio Setrakijanu ruku u beloj rukavici. Setrakijan je nosio crne
rukavice i broker je sigurno osetio njegove iskrivljene prste dok su se rukovali -
međutim, osim što se neučtivo ukrutio, nije drugačije reagovao. „Želite li da vam
dam svoju lokalnu adresu?", pitao je Setrakijan.
Broker je odsečno odmahnuo rukom. „Ja ne treba ništa da znam. Monsinjore,
želim vam svako dobro." Već je krenuo nazad istim putem kojim su došli.
„Ali, kako će ostvariti kontakt sa mnom?“, doviknuo je Setrakijan za njim.
„Samo znam da hoće“, odvratio je broker preko somotom obavijenog ramena.
„Laku noć, monsinjore Pirk.“
Setrakijan je gledao kako kicoški obučen čovek odlazi, skreće ka izlogu pored
kojeg su nedavno prošli i kuca. Setrakijan je podigao okovratnik kaputa i pošao na
zapad, udaljujući se od kanala u pravcu trga Dam.
Izgrađen na kanalima, Amsterdam je bio neobično mesto za stanovanje jednog
strigoja, kojima je po prirodi zabranjeno da prelaze preko vode. Međutim, godine
koje je proveo goneći nacističkog doktora Vernera Draverhavena, lekara iz logora
Treblinka, dovele su Setrakijana do podzemne mreže prodavača antikviteta. To ga
je dovelo do predmeta Draverhavenove opsesije, ovog izuzetno retkog latinskog
prevoda opskurnog mesopotamskog teksta.
De Valen je poznat po jezivoj mešavini droge, kafića, seks klubova, bordela i
izloga u kojima sede dečaci i devojčice. Međutim, uske uličice i kanali ovog dela
grada takođe su dom maloj, uticajnog grupi trgovaca antikvitetima koji trguju
rukopisima širom sveta.
Setrakijan je saznao da je Draverhaven - pod lažnim imenom Žan-Pjet Blak -
pobegao u nizozemsku oblast tokom posleratnih godina. Putovao je Belgijom do
ranih pedesetih godina, prešao u Holandiju i nastanio se u Amsterdamu 1955.
godine. U distriktu De Valen mogao je tokom noći da se kreće duž šetališta
zaštićenih od vode i nesmetano provodi dane zakopan. Kanali su otežavali njegov
boravak ovde, međutim, navodno je privlačnost trgovine knjigama - posebno
Occido Lumena - bila suviše zavodljiva. Osnovao je gnezdo i za stalno se nastanio
u gradu.
Centar grada je bio nalik ostrvu, pružao se od trga Dam, okružen ali ne i
potpuno odsečen kanalima. Setrakijan je prolazio pored tri stotine godina starih
zdanja sa zabatima, sa čijih prozora dopiru aroma hašiša i zvuci američke kan tri
muzike. Mlada žena je projurila kraj njega, hramajući zbog slomljene štikle.
Kasnila je na posao. Ispod ruba bunde od lažnog lasičjeg krzna videle su se
podvezice i mrežaste čarape.
Setrakijan je na pločniku ugledao dva goluba koja se nisu uplašila kada je
prišao. Usporio je da vidi šta ih je toliko zaokupilo.
Golubovi su komadali pacova.
„Rečeno mi je da posedujete Lumen?"
Setrakijan se ukrutio. Prisustvo je bilo veoma blisko - zapravo, tačno iza
njegovih leđa. Međutim, glas je čuo unutar svog uma.
Uplašen, Setrakijan se delimično okrenuo. „Mijnher Blak?“
Pogrešio je. Iza njega nije bilo nikoga.
„Monsinjor Pirk, pretpostavljam?"
Setrakijan se trznuo nadesno. Na senovitom ulazu u uličicu stajao je krupan
čovek obučen u dugačak svečani kaput sa cilindrom na glavi i naslanjao se na tanak
metalni štap.
Setrakijan je ugušio adrenalin, predosećaj i strah. „Kako ste me pronašli,
gospodine?"
„Knjiga. Samo je ona važna. Imate li je sa sobom, Pirk?"
„Ja... držim je u hotelu."
„Gđe vam je hotel?"
„Iznajmio sam stan u blizini stanice. Biću srećan da obavim primopredaju
tamo..."
„Nažalost, ne mogu da putujem tako daleko, bolujem od gihta."
Setrakijan se okrenuo pravo ka senkom zaklonjenom biću. Bilo je nekoliko
ljudi na trgu tako da se usudio da zakorači ka Draverhavenu, onako kako bi to
učinio čovek koji ništa ne sumnja. Nije se osećao uobičajeni zemljani miris
strigoja, mada se aroma hašiša širila kroz noč poput parfema. „Šta predlažete?
Veoma bih voleo da večeras zaključim ovu prodaju."
„Ali, ipak želite prvo da se vratite do svog stana."
„Da. Pretpostavljam da je tako."
„Hmm." Figura je zakoračila napred, tapkajući metalnim štapom po kaldrmi.
Začulo se lepetanje krila i golubovi su odleteli iza Setrakijanovih leđa. „Pitam se“,
rekao je Blak, „zašto bi čovek koji putuje u nepoznat grad ostavio tako vredan
predmet u iznajmljenom stanu radije nego da ga nosi sa sobom."
Setrakijan je prebacio torbu iz jedne u drugu ruku. „Na šta ciljate?"
„Ne verujem da bi pravi kolekcionar rizikovao da mu tako dragocena stvar
bude van vidokruga. Ili stiska."
„Ima lopova unaokolo." rekao je Setrakijan.
„Lopova ima svuda. Ako zaista želite da se oslobodite tereta ovog prokletog
artefakta po izrazito povoljnoj ceni, krenučete za mnom, Pirk. Moj stan je samo
nekoliko koraka odavde."
Draverhaven se okrenuo i osmotrio uličicu, koristio je štap ali se nije
naslanjao na njega. Setrakijan je pokušao da se smiri. Oblizao je usne i osetio
čekinje lažne brade dok je pratio nemrtvog ratnog zločinca niz kaldrmom
popločanu ulicu.
Setrakijan je izlazio izvan ograde logora samo kada je radio u
Draverhavenovoj biblioteci. Her Doktor je imao kuću na nekoliko minuta vožnje od
logora. Radnike je, s vremena na vreme, tamo prevozila ukrajinska stražarska
trojka. Setrakijan je unutar kuće retko kontaktirao sa Draverhavenom. Na sreću, s
njim uopšte nije imao kontakta u logorskog bolnici. Tamo je Draverhaven
zadovoljavao svoju radoznalost lekara i naučnika, na sličan način kao što dečak
kojeg niko ne opominje seče gliste na pola i pali krila muvama.
Draverhaven je i tada bio ljubitelj knjiga. Koristio je ratni plen i genocid -
zlato i dijamante ukradene od mrtvih - kako bi trošio nečuvene sume na retke
tekstove sumnjivog porekla iz Poljske, Francuske, Velike Britanije i Italije,
nabavljene na crnom tržištu tokom haotičnih ratnih godina. Setrakijanu je naređeno
da izdelje police od debele hrastovine za biblioteku koja zauzima dve prostorije, i
da napravi merdevine na točkiće i vitraž sa Asklepijevim štapom. Mada ga često
mešaju sa Merkurovom palicom, Asklepijev štap predstavlja zmiju obavijenu oko
štapa i simbol je medicine i lekara. Međutim, na Draverhavenovom vitražu štap se
završavao mrtvačkom glavom, simbolom nacističkih SS odreda.
Draverhaven je jednom lično pregledao Setrakijanov umetnički rad kristalno
hladnim plavim očima, dok je prelazio prstima po policama u potrazi za
neravninama. Pohvalio je mladog Jevrejina klimanjem glave i otpustio ga.
Susreli su se još samo jednom, kada se Setrakijan našao pred jamom dok je
doktor nadgledao pokolj istim hladnim očima. Nije prepoznao Setrakijana. Pred
njim se nalazilo suviše neraspoznatljivih lica. Ipak, eksperimentator je bio
zaposlen. Merio je vreme od trenutka kada metak uđe u mozak do poslednjeg
mučnog trzaja žrtve.
Setrakijanovo proučavanje folklora i okultne istorije vampira poklopilo se s
njegovim lovom na naciste iz logora tokom potraga za drevnim tekstom poznatim
pod imenom Occido Lumen.
Setrakijan je ostavio „Blaku“ dosta slobodnog prostora. Išao je tri koraka iza
njega, tek koliko da ne bude u domašaju žaoke. Draverhaven je koračao sa štapom,
očigledno nezabrinut zbog toga što mu stranac korača za leđima. Možda se nadao
da će prisustvo mnogobrojnih šetača koji kruže Valenom tokom noći obeshrabriti
bilo kakav napad. Ili je prosto želeo da oda utisak prostodušnosti.
Drugim rečima, možda se mačka pretvarala da je miš.
Između dva izloga u kojima su sedele devojke osvetljene crvenim svetlom,
Draverhaven je zastao i otključao vrata. Setrakijan je krenuo za njim uz stepenice
obložene crvenim tepihom. Draverhavenu su pripadala dva poslednja sprata,
bogato ukrašena, ne odajući utisak da u tom stanu neko i živi. Sijalice su bile slabe,
nisko spušteni abažuri nejasno su osvetljavali meke tepihe. Prozori su bili okrenuti
ka istoku i zaklonjeni teškim zavesama. Nije bilo prozora sa druge strane.
Odmeravajući dimenzije prostorije, Setrakijan je zaključio da je suviše uska. Setio
se da je jednom imao sličnu sumnju u kući u blizini Treblinke - sumnju pothranjenu
logorskim glasinama o tajnim prostorijama za preglede u Draverhavenovoj kući, o
skrivenoj operacionoj sali.
Draverhaven se približio osvetljenom stolu i prislonio štap uz njega. Na
porcelanskom poslužavniku nalazio se tekst koji je Setrakijan nešto ranije predao
brokeru: dokument o nabavci koji ustanovljava verodostojnu vezu sa aukcijom u
Minhenu 1911. godine. Skup falsifikat.
Draverhaven je skinuo šešir i položio ga na sto, ali nije se okrenuo. „Mogu li
da vam ponudim aperitiv?"
„Nažalost, moram da odbijem", odvratio je Setrakijan, otkopčavajući kopče
na torbi, mada je gornja kopča ostala zatvorena. „Putovanje loše utiče na moju
probavu."
„Ah. Ja imam želudac od čelika."
„Molim vas, nemojte se uzdržavati zbog mene."
Draverhaven se polako okrenuo u mraku. „Nikako, monsinjore Pirk. Nikada ne
pijem sam."
Umesto oronulog strigoja kojeg je Setrakijan očekivao da će videti, zapanjeno
je shvatio - mada je pokušao to da sakrije - da Draverhaven izgleda isto kao i pre
više dekada. Iste kristalnoplave oči. Ista kao gar crna kosa koja pada do vrata.
Setrakijan je osetio ubod straha, ali nije imao razloga za to: Draverhaven ga nije
prepoznao kod jame, sigurno ga neće prepoznati sada, više od četvrt veka kasnije.
„Pa", rekao je Draverhaven. „Hajde da obavimo našu radosnu razmenu.“
Setrakijanu je nateže bilo da sakrije zapanjenost vampirovim govorom.
Tačnije, njegovim lažnim govorom. Vampir je komunicirao uobičajenim
telepatskim načinom, „obraćao se" direktno Setrakijanovom umu - ali naučio je da
manipuliše beskorisnim usnama imitirajući ljudski govor. Setrakijan je sada
shvatio kako je „Žan-Pjet Blak" mogao noću da se kreće Amsterdamom bez straha
da će ga otkriti.
Osmotrio je prostoriju u potrazi za još nekim izlazom. Pre nego što krene u
akciju, želeo je da bude siguran da je strigoj u zamci. Suviše toga je postigao da bi
sada dozvolio Draverhavenu da mu isklizne iz šaka.
„Da li sam dobro shvatio", rekao je Setrakijan, „da niste zabrinuti zbog
nesrečnih okolnosti koje su zadesile prethodne vlasnike knjige?"
Draverhaven je stajao sa rukama iza leđa. „Ja sam čovek koji prihvata
prokletstva, monsinjore Pirk. Osim toga, izgleda da vas nesrečne okolnosti još nisu
zadesile."
„Ne... još nisu“, lagao je Setrakijan. „Zašto želite ovu knjigu, ako smem da
pitam?“
„Nazovite to znatiželjom učenjaka. I ja sam neka vrsta brokera. Zapravo sam
preduzeo ovu globalnu potragu u ime druge zainteresovane stranke. Knjiga je zaista
retka. Nije se pojavila više od pola veka. Mnogi veruju da je jedino preostalo
izdanje uništeno. Ali - na osnovu vaših dokumenata - zaključujem da je možda ipak
preživela. Ili je ovo drugo izdanje. Da li ste sada spremni da mi je pokažete?"
„Jesam. Najpre bih voleo da vidim novac."
„Ah. Naravno. U koferu je, na stolici iza vas."
Setrakijan se kretao postrance, uz onoliko nonšalantnosti koliko je bilo
moguće ispoljiti u tom trenutku. Napipao je rezu prstima i otvorio poklopac. Kofer
je bio pun povezanih guldena.
„Odlično", rekao je Setrakijan.
„Menjam papir za papir, monsinjore Pirk. Hoćete li mi sada uzvratiti?"
Setrakijan je ostavio kofer otvorenim i vratio se do svoje torbe. Otvorio je
gornju kopču, držeći Draverhavena sve vreme na oku. „Možda to znate, ali knjiga
ima veoma neobičan povez."
„Svestan sam toga, da."
„Uveravam vas da je povez samo delimično odgovoran za nečuvenu cenu
knjige."
„Mogu li da vas podsetim, monsinjore, da ste vi odredili cenu. Ne ocenjuj
knjigu po koricama. Kao što je slučaj sa većinom klišea i ovaj dobar savet često se
zanemaruje."
Setrakijan je doneo torbu do stola na kojem stoje papiri o poreklu. Otvorio ju
je ispod slabog svetla lampe i povukao se. „Izvolite, gospodine."
„Molim vas", odvratio je vampir. „Voleo bih da je vi izvadite. Insistiram."
„Dobro."
Setrakijan se vratio do torbe i posegnuo za njenim sadržajem rukama u crnim
rukavicama. Izvukao je knjigu povezanu srebrom, sa glatkim srebrnim pločama na
prednjoj i zadnjoj korici.
Ponudio ju je Draverhavenu. Vampirovi kapci se suziše, dok su mu oči
svetlucale u tami.
Setrakijan je zakoračio ka njemu. „Želite da je pregledate, naravno?"
„Položite je na sto, monsinjore."
„Ovaj sto? Ali svetlo je mnogo bolje ovde."
„Molim vas, položite je na ovaj sto."
Setrakijan nije odmah poslušao. Kruto je stajao sa knjigom u ruci. „Ali,
sigurno želite da je pregledate,"
Draverhavenove oči se podigoše sa srebrnih korica ka Setrakijanovom licu.
„Vaša brada, monsinjore Pirk. Zaklanja vam lice. Daje vam hebrejsko držanje."
„Zaista? Rekao bih da ne volite Jevreje."
„Oni ne vole mene. Vaš miris, Pirk - poznat mi je."
„Zašto ne pogledate knjigu malo bolje."
„Ne moram to da radim. Lažna je."
„Možda, možda je zaista tako. Ali, srebro - uveravam vas da je srebro pravo."
Setrakijan je krenuo ka Draverhavenu, sa knjigom ispred sebe. Draverhaven se
povukao, a zatim usporio. „Vaše ruke", rekao je. „Sakati ste." Draverhavenove oči
se ponovo vratiše Setrakijanovom licu. „Drvodelja. Znači, to si ti."
Setrakijan je otvorio kaput i iz levog preklopa izvadio mač srebrnog sečiva
skromne dužine. „Postali ste tromi, her doktore."
Draverhaven je sevnuo žaokom. Ne celom dužinom. Bio je to lažni napad.
Naduti vampir je skočio unazad ka zidu, a zatim se brzo ponovo spustio.
Setrakijan je to predvideo. Zaista, doktor nije bio tako okretan kao ostali
vampiri sa kojima se susretao. Setrakijan nije ustupio, stajao je leđima okrenut
prozorima. Vampir je mogao đa pobegne samo tim putem.
„Suviše ste spori, doktore", rekao je Setrakijan. „Lov na vas bio je suviše
lak."
Draverhaven je zašištao. U očima zveri ukazala se zabrinutost dok mu je
vrelina izazvana naporom topila šminku.
Draverhaven je pogledao ka vratima, ali Setrakijan je to zanemario. Ova
stvorenja uvek izgrade izlaz za slučaj opasnosti. Čak i naduti mazgovi poput
Draverhavena.
Setrakijan je izveo lažni napad, narušivši ravnotežu strigoja, kako bi ga
naterao da reaguje. Draverhaven je škljocnuo žaokom. Još jedan lažan ubod.
Setrakijan je uzvratio brzim zamahom mača, kojim bi je presekao da je do kraja
ispružio ruku.
Draverhaven je tada pokušao da pobegne, jureći bukvalno po policama s
knjigama, ali Setrakijan je bio veoma brz. I dalje je držao knjigu u ruci. Sada ju je
bacio ka debelom vampiru i stvorenje je ustuknulo od otrovnog metala. Setrakijan
se tada našao na njemu. Uperio mu je vrh mača ka grlu. Vampirova glava se
zabacila unazad, teme se naslonilo na hrbate dragocenih knjiga sa gornjih polica.
Zurio je u Setrakijana.
Srebro kao da je oslabilo i držalo žaoku pod kontrolom. Setrakijan je zakopao
po najdubljem džepu kaputa - obloženom olovom - i izvukao obruč od debelih
srebrnih tričarija umotanih u mrežu od finog čelika, nanizanih na sajlu.
Vampir je širom otvorio oči, ali nije mogao ni da se mrdne dok mu je
Setrakijan postavljao ogrlicu preko glave, spustivši je na ramena stvorenja.
Srebrna ogrlica je ležala na strigoju poput niske kamenja od po sto kila.
Setrakijan je privukao stolicu baš na vreme da se Draverhaven skrši u nju,
sprečivši vampira da padne na pod. Glava stvorenja nagnula se na jednu stranu,
ruke su mu bespomoćno drhtale u krilu.
Setrakijan je podigao knjigu - to je zapravo bila kopija šestog izdanja
Darvinovog dela Poreklo vrsta, obloženog britanija srebrom - i spustio je nazad u
torbu. S mačem u ruci, vratio se do police ka kojoj je Draverhaven u očajanju
skočio.
Nakon pažljivog pretraživanja, oprezan zbog zamki, Setrakijan je pronašao
knjigu koja otvara vrata. Začuo je klik i osetio kako se polica pomera, a zatim ju je
gurnuo i ona se okrenula na rotacionoj osovini.
Najpre je osetio vonj. Draverhavenove skrivene odaje bile su bez prozora i
ventilacje, gnezdo od odbačenih knjiga, đubreta i kužnih krpa. Ovo međutim nije
bio izvor najgoreg smrada. Taj je dopirao sa gornjeg sprata, do kojeg se dolazilo
uz krvlju natopljene stepenice.
Sala za operacije, sto od nerđajučeg čelika postavljen u prostoriju popločanu
crnim pločicama, dok su fugne naizgled bile izvučene od usirene ljudske krvi.
Dekadama stara garež i krv prekrivali su sve površine. Muve su besno zujale oko
krvlju umrljanog frižidera u uglu.
Setrakijan je zadržao dah i otvorio frižider, zato što je morao. U njemu su se
nalazile samo perverzne sitnice, ništa zaista bitno. Nikakve informacije koje če
pomoći Setrakijanovoj potrazi. Setrakijan je shvatio da je oguglao na izopačenost i
klanje.
Vratio se stvorenju koje se mučilo u stolici. Drevenhavenovo lice se potpuno
istopilo, ostavivši samo strigoja za sobom. Setrakijan je zakoračio ka prozorima.
Zora je upravo počela da sviće, uskoro će uleteti u stan, očistivši ga od tame i od
vampira.
„Kako sam se grozio svake zore u logoru", rekao je Setrakijan. „Početka
novog dana na farmi smrti. Nisam se plašio smrti, ali nisam je ni želeo. Odabrao
sam preživljavanje. Učinivši to, odabrao sam užas.“
Rado ću umreti.
Setrakijan je pogledao Draverhavena. Strigoj se više nije mučio da pomera
usne.
Odavno sam zadovoljio svaku svoju požudu. Postigao sam sve što sam mogao
u životu, kao čovek i kao zver. Više ne žudim ni za čim. Ponavljanjem se ubija
zadovoljstvo.
„Knjiga”, rekao je Setrakijan, usudivši se da mu priđe bliže. „Više ne
postoji.”
Postoji. Ali, samo budala će se usuditi da je traži. Potraga za Occido Lumen
jeste potraga za Gospodarem. Možeš ubijati sledbenike poput mene, ali ako kreneš
protiv njega, prilike neće biti na tvojoj strani. Kao što nisu bile ni na strani tvoje
drage supruge.
Znači, vampir je zaista u sebi i dalje nosio trunku perverzije. I dalje je
posedovao sposobnost, ma kako sitnu i taštu, za bolesno zadovoljstvo. Vampir je
sve vreme gledao Setrakijana pravo u oči.
Jutro je svitalo, sunčevi zraci su pod niskim uglom osvetljavali prozore.
Setrakijan je ustao i iznenada zgrabio naslon Draverhavenove stolice, podigao je
na zadnje noge i provukao kroz policu do skrivenih odaja, ostavivši ogrebotine po
drvenom podu.
„Sunce je suviše dobro za vas, her doktore." Izjavio je Setrakijan.
Strigoj je zurio u njega, očiju punih očekivanja. Konačno nešto neočekivano.
Draverhaven je žudeo za tim da bude deo bilo kakve perverzije, bez obzira na to
koju ulogu igra.
Setrakijan je kontrolisao svoj gnev.
„Besmrtnost nije prijatelj perverzije, kažete?" Setrakijan se naslonio na
policu, zaklanjajući sunce. „Onda ćete uživati u njoj."
Tako je, drvodeljo. Pronašao si svoju strast, Jevrejine. Šta imaš na umu?
Bilo mu je potrebno tri dana. Setrakijan je sedamdeset dva sata bez prestanka
radio u osvetničkoj ošamućenosti. Komadanje strigoja na njegovom sopstvenom
operacionom stolu, odvajanje i kauterizovanje 11 sva četiri patrljka - najopasniji je
deo. Zatim je nabavio olovne žardinjere za lale kako bi napravio kovčeg bez
zemlje za strigoja sa srebrnom ogrlicom i odsekao vampira od komunikacije sa
Gospodarem. U sarkofag je spakovao ovu grozotu i njegove odsečene udove.
Setrakijan je potom iznajmio mali čamac i natovario sarkofag na njega. Zatim je
sam otplovio daleko na pučinu Severnog mora. Pomučio se, ali uspeo je da prebaci
sarkofag preko ivica a da ne potopi čamac usput. Na taj način je zaglavio stvorenje
između zemljanih masa, sigurnog od sunca, ali nemoćnog za sva vremena.
Tek kada je kovčeg potonuo na dno okeana Draverhavenov glas pun
izrugivanja napustio je Setrakijanov um, poput ludila koje je pronašlo lek.
Setrakijan je pogledao svoje krvave i izgrebane krive prste, nagrizene slanom
vodom - i stegao ih u pesnice.
Zaista je krenuo putem ludila. Bilo je vreme da ode u ilegalu, shvatio je, kao
što su to i strigoji učinili. Da nastavi da radi u tajnosti i čeka svoju priliku.
Priliku da se dočepa knjige. I Gospodara.
Vreme je da ode u Ameriku.
Gospodar - drugi deo
Živeo je sam u oronuloj stambenoj zgradi u Džerzi Sitiju, dva bloka od trga
Žurnal. Bilo je to jedno od retkih susedstava koje nije postalo pomodno. Japiji su
preuzeli ostala - odakle su se samo stvorili? Kako to da im nema kraja?
Peo se stepenicama do svog stana na četvrtom spratu. Desno koleno mu je
krčkalo - bukvalno krčkalo pri svakom koraku - bolna škripa potresala mu je telo
iznova i iznova.
Zvao se Angel Guzman Hurtado i nekada je bio veoma krupan. I dalje je
krupan, fizički, ali u šezdeset petoj godini operisano koleno ga je neprestano
bolelo, a telesna masnoća - ono što američki lekari mere indeksom telesne mase, a
meksički panza - preuzela je njegovu inače moćnu figuru. Koža mu je visila tamo
gde je ranije bila zategnuta, zatezalo ga je tamo gde je ranije bio gibak. Međutim,
Angel je uvek bio velik. Kao čovek i kao zvezda - ili ono što je veličini nalikovalo
u njegovom minulom životu.
Angel je bio rvač - bio je rvač u Meksiko Sitiju. El Angel de Plata. Srebrni
anđeo.
Karijeru je započeo 1960. godine kao rudo rvač (jedan od „loših" momaka),
međutim, publika ga je brzo sa obožavanjem prihvatila, kao i njegovu
prepoznatljivu srebrnu masku. Prilagodio je stil i promenio lik u tecnico, postao je
„dobar" momak. Njegov lik je tokom godina prerastao u pravu industriju: stripovi,
fotonovele (otrcani foto-ilustrovani časopisi koji prepričavaju njegove čudne i
često besmislene podvige), filmovi i TV spotovi. Otvorio je dve teretane i kupio
šest stanova širom Meksiko Sitija. Postao je neka vrsta superheroja. Snimao je
razne vrste filmova: vesterne, horore, naučnu fantastiku, špijunske filmove - sa
mnogim sličnim karakteristikama. Borio se sa amfibijskim stvorenjima i sovjetskim
špijunima sa podjednakim samopouzdanjem u koreografski loše odrađenim
scenama punim unapred snimljenih specijalnih efekata - uvek su se završavale
poznatim udarcem pod imenom „poljubac anđela."
Međutim, svoje mesto je pronašao u filmovima o vampirima. Ovo čudo sa
srebrnom maskom na licu borilo se sa svakom vrstom vampira: muškim, ženskim,
mršavim, debelim - povremeno i nagim, u alternativnim verzijama prikazivanim
preko mora.
Ali, njegov pad bio je jednak njegovom visokom letu. Sto je više širio
carstvo, manje je trenirao i rvanje je postalo opterećenje s kojim je morao da se
nosi. Dok su filmovi donosili zaradu na blagajnama i dok je još bio popularan,
rvao se samo jednom ili dva puta godišnje. Film Angel protiv - Povratak vampira
(naslov je bio besmislen, ali je ipak savršeno sažimao Angelovu filmsku umetnost]
doživeo je renesansu u beskrajnim reprizama na televiziji. Dok mu je slava
bledela, Angel je odlučio da producira bioskopski revanš sa zubatim kreaturama u
ogrtačima, koje su mu toliko pružile.
Tako se desilo da se jednog jutra našao licem u lice s grupom mladih rvača u
jeftinim kostimima vampira s gumenim zubima. Angel im je već objasnio izmene u
koreografiji borbe koje će mu omogućiti da posao završi tri sata ranije. Bio je
manje usredsređen na film, a više na popodnevno uživanje u martiniju u
Interkontinentalu.
U jednoj sceni, jedan od vampira treba zamalo da strgne masku Angelu, ali on
se čudesno oslobodi udarcem otvorenog dlana - „poljupcem anđela."
Međutim, tokom snimanja scene, među znojavim tehničarima na sceni studija
Curbusko, verovatno razdragan svojim slavnim filmskim debijem, mlađi glumac-
vampir primenio je malo više sile nego što je bilo neophodno za borbu i oborio
sredovečnog rvača. Dok su padali, vampirski suparnik je nezgodno i tragično
sleteo na nogu uvaženog majstora.
Angelovo koleno je puklo uz prštav, glasan prasak, iskrivivši se u skoro
savršeno slovo L - bolni krik rvača prigušila je dopola pocepana srebrna maska.
Probudio se nekoliko sati kasnije u privatnoj sobi jedne od najboljih bolnica u
Meksiku, okružen cvećem, dok su mu pod prozorom ljudi sa ulice dovikivali želje
za brz oporavak.
Međutim. Noga mu je bila smrskana. Nepovratno.
Doktor mu je to objasnio ljubazno i iskreno. Bio je to čovek s kojim je Angel
nekoliko puta igrao karte u kantri klubu preko puta studija.
U mesečima koji su usledili Angel je potrošio dobar deo bogatstva u pokušaju
da izleči smrskani ud - u nadi da će mu se tako oporaviti i smrskana karijera i
povratiti tehnika - međutim, koža mu je otvrsnula zbog mnogobrojnih ožiljaka preko
kolena, a kost je odbila pravilno da zaceli.
Kao konačno poniženje, novine su otkrile njegov identitet javnosti. Bez
tajanstvenosti koju je srebrna maska donosila, Angel je bio običan čovek koji je
postao suviše vredan sažaljenja da bi bio vredan obožavanja.
Krah je brzo usledio. Kada su mu investicije posrnule, radio je najpre kao
trener, zatim kao telohranitelj, pa izbacivač. Ostao je gord, ali uskoro je otkrio da
je samo krupan starkelja koji više nikoga ne može da uplaši. Pre petnaest godina je
krenuo za ženom u Njujork i ostao tamo nakon što mu je viza istekla. Sada - poput
mnogih ljudi koji završe u ovakvim zgradama - nije imao pojma kako se tu našao.
Znao je samo da se zaista nalazi tu, da je stanar u zgradi sličnoj onima koje je
nekada posedovao.
Tokom večeri je radio kao perač sudova u restoranu Tandori palas u
prizemlju. Da bi mogao satima da stoji kada je velika gužva, obmotao bi lepljivom
trakom dve široke udlage oko kolena ispod pantalona. A često je bilo gužve. S
vremena na vreme bi čistio toalet i trotoar ispred restorana, kako bi vlasnici imali
razlog da ga zadrže. Pao je na dno sistema kasta - tako nisko da je njegova
najvrednija imovina bila anonimnost. Niko nije morao da zna ko je on nekada bio.
Na neki način, ponovo je nosio masku.
Protekle dve večeri Tandori palas je bio zatvoren - kao i prodavnica pored
restorana, druga polovina neobengali trgovine koju je porodica Gupta posedovala.
Dva dana ih nije čuo ni video, dva dana se nisu javljali na telefon. Angel se
zabrinuo - ne za njih, iskreno, već za svoj prihod. Na radiju su pričali o karantinu,
što je dobro za zdravlje, ali loše za posao. Da nisu Guptovi pobegli iz grada?
Možda su nastradali tokom nasilnih pobuna koje su u poslednje vreme tako česte?
U čitavom tom haosu, kako da sazna da li su ubijeni?
Pre tri meseca su ga poslali da napravi duplikat ključeva i od restorana i od
radnje. Napravio je triplikat - ni njemu nije bilo jasno šta ga je spopalo. To sigurno
nije bio mračan impuls, već lekcija koju je u životu naučio: budi spreman na sve.
Večeras je odlučio da baci pogled. Morao je da zna. Nešto pre sumraka,
Angel se odvukao do prodavnice. Na ulici je bilo tiho. Samo je crni haski, kojeg
nikada ranije nije video u komšiluku, lajao na njega sa trotoara na drugoj strani
ulice - kao da psa nešto sprečava da pređe na ovu stranu.
Prodavnica Guptovih se nekada zvala Tadž Mahal, ali nakon decenija
uklanjanja grafita i pamfleta, naslikani logo se tako izlizao da je ostala samo
ružičasta ilustracija indijskog svetskog čuda. Čudno, ali kao da je bilo suviše
minareta.
Sada je neko još gore naružio logo, nacrtavši sprejom tajanstveni simbol od
linija i tačaka fluorescentno narandžaste boje. Mada je bio tajanstven, bio je svež.
Boja je još sijala i curila na par mesta sa uglova.
Vandali. Ovde. Ipak, brava je bila na svom mestu, vrata neoštećena.
Angel je okrenuo ključ. Kada je reza škljocnula, ušao je hramajući.
Bilo je tiho. Struja je isključena tako da frižider nije radio i sva riba i meso su
propali. Poslednji zraci sunca sijali su kroz čelične kapke navučene preko prozora,
poput narandžastozlatne izmaglice. Dublje u radnji bilo je mračno. Angel je sa
sobom poneo dva pokvarena mobilna telefona. Pozivne funkcije nisu radile, ali
ekrani i baterije jesu. Otkrio je - zahvaljujući fotografiji svog belog zida koju je
tokom dana načinio - da ekran odlično svetli kada ga obesi na pojas ili zakači na
čelo.
U prodavnici je vladala prava zbrka. Po podu su bili rasuti pirinač i sočivo iz
prevrnutih posuda. Guptovi to nikada ne bi dozvolili.
Angel je znao da nešto ozbiljno nije u redu.
Iznad svega se osećao smrad amonijaka. Nije to bio onaj oštri vonj sredstva
za čišćenje koji ga štipa za oči dok čisti toalet, već nešto poganije. Nije čist poput
hemikalije, već nekako organski. Telefon je osvetlio nekoliko potočića narandžaste
tečnosti na podu. Bili su lepljivi i sveži. Vodili su ka vratima podruma.
Podrumi ispod prodavnice i restorana bili su međusobno povezani, kako i sa
podzemnim nivoima njegove zgrade.
Angel je ramenom odgurnuo vrata kancelarije Guptovih. Znao je da u stolu
drže stari revolver. Pronašao ga je. Oružje je bilo teško i masno, drugačije od
blistavog lažnog pištolja kojim je zamahivao unaokolo tokom snimanja. Stavio je
jedan od telefona za pojas i vratio se do vrata podruma.
Mada ga je noga bolela. više nego ikada, stari rvač je krenuo niz stepenice. U
dnu su se nalazila vrata. Bila su provaljena, ali iznutra. Neko je provalio iz
podruma u prodavnicu.
Iz ostave je čuo šištanje, ravnomerno i dugo. Ušao je sa ispruženim pištoljem
u jednoj i telefonom u drugoj ruci.
Još jedan crtež je nagrđivao zid. Podsećao je na cvet sa šest latica, ili na fleku
od mastila: centar je oslikan zlatnom, latice crnom bojom. Slika je i dalje blistala.
Prešao je svetlom preko nje - možda je to ipak bila buba, a ne cvet - pre nego što
se provukao kroz dovratak u narednu prostoriju.
Tavanica je bila niska, ispresecana drvenim gredama. Angel je dobro
poznavao raspored. Jedan prolaz je vodio do uskog stepeništa ka trotoaru; tu su tri
puta nedeljno primali isporuke hrane. Drugi je vodio do njegove zgrade. Krenuo je
ka svojoj zgradi kada je vrhom cipele udario u nešto.
Uperio je telefon ka podu. Najpre nije shvatio. Ugledao je neku osobu kako
spava. Pa još jednu. Zatim je video još dvoje kraj stolica.
Međutim, ipak nisu spavali. Nije čuo hrkanje ni duboko disanje. Doduše, nisu
bili mrtvi, zato što nije osećao smrad lešina.
U tom trenutku, napolju su poslednji direktni zraci sunca nestali sa neba
istočne obale. Noč se spustila na grad, a novopreobraženi vampiri, oni kojima su
ovo prvi dani, reagovali su veoma bukvalno na kosmične ukaze sunčevih izlazaka i
zalazaka.
Dremljivi vampiri počeli su da se meškolje. Angel je nesvesno nabasao na
gnezdo nemrtvih. Nije morao da sačeka da im vidi lica kako bi znao da je ovo -
ljudi koji u gomili ustaju sa poda mračnog podruma - nešto čemu ne želi da
pripada, niti čemu želi da prisustvuje.
Krenuo je ka uskom prolazu u zidu koji vodi ka njegovoj zgradi - video je
njegova oba kraja, ali nikada nije imao priliku njime da prođe - ali i tamo je
ugledao figure koje ustaju i preprečuju mu put.
Nije viknuo niti dao bilo kakvo upozorenje. Pritisnuo je okidač, ali nije bio
spreman za intenzivno svetlo i zvuk unutar skučenog prostora.
Ni njegove mete nisu bile spremne. Izgledalo je kao da ih više pogađaju zvuk i
svetlost plamena nego olovni meci koji im probijaju tela. Opalio je još tri puta,
postigavši isti efekat, a zatim i dva puta iza sebe, osetivši da se drugi približavaju.
Pištolj je bio prazan.
Odbacio ga je. Preostala mu je samo jedna opcija. Stara vrata koja nikada nije
otvorio - zato što nije mogao. Vrata bez kvake, zabravljena drvenim ramom,
okružena kamenim zidom.
Angel se pretvarao da su to lažna vrata na sceni. Govorio je sebi da je to krto
balasa drvo. Morao je. Stegnuo je telefon pesnicom, spustio rame i potrčao svom
snagom.
Staro drvo je zaškripalo u okviru, podigavši prašinu i prljavštinu dok je brava
pucala a vrata se razvaljivala. Angel i njegova jogunasta noga zateturali su se
unutra - zamalo sletevši na bandu gangstera sa druge strane.
Podigli su puške i srebrne mačeve ka njemu, zapanjeni njegovim obimom i
spremni da ga prekolju.
„Madre Santisima!“, uzviknuo je Angel. Sveta Majko Božja!
Na čelu čopora, Gas je baš hteo da proburazi ovog vampir skog drkadžiju
kada ga je čuo kako govori - i to na španskom. Reči su zaustavile Gasa - i Safire,
lovce na vampire iza njega - tačno na vreme.
„Me lleva la chingada - que haces tu aca, muchachon?“, pitao je Gas. Šta do
đavola radiš ovde, razbacanko?
Angel nije ništa rekao, pustio je da izraz njegovog lica govori dok se okretao i
pokazivao iza sebe,
„Još krvopija", izustio je Gas sve shvatajući. „Zbog toga smo ovde.“ Zurio je
u krupnog čoveka. Njegovo lice mu je izgledalo plemenito i nekako poznato.
„Te conozco?", pitao je Gas. Poznajem li te? Rvač je na to odgovorio brzim
sleganjem ramena a ne rečima.
Alfonso Krim je jurnuo kroz dovratak, naoružan debelim srebrnim rapirom sa
zvonastom drškom koja ga štiti od krvavih glista. Ta zaštita je osporena time što je
na prste druge ruke navukao srebrni bokser sa lažnim dijamantima koji tvore reč K-
R-I-M.
Krenuo je ka vampirima uz furiozne zamahe i brutalne udarce. Gas ga je pratio
u stopu, sa UV lampom u jednoj i srebrnim mačem u drugoj ruci. Ostali Safiri su
pošli za njima.
Nikada se nemoj boriti u podrumu bilo je pravilo uličnih borbi i rata, ali se
tokom lova na vampire to nikako nije moglo izbeči. Gas bi više voleo da iskoristi
vatrenu bombu, ako bi to obezbedilo potpuno istrebljenje. Ali, vampovi su uvek
imali drugi izlaz.
U gnezdu je bilo više vampova nego što su pretpostavili. Bela krv je tekla
poput usirenog mleka. Ipak, uspeli su da probiju put zamasima mačeva. Kada su
završili, vratili su se do Angela koji je i dalje stajao sa druge strane razvaljenih
vrata.
Angel je bio u šoku. Prepoznao je Guptove među Krimovim žrtvama, ali nije
mogao da svari prizor njihovih nemrtvih lica i zavijanje stvorova dok im
Kolumbijac preseca belokrvne vratove.
Ovakve i slične barabe nekada je prebijao u filmovima. „Que chingdos pasa?“
Šta je ovo?
„Kraj sveta", odvratio je Gas. „Ko si ti?“
„Ja sam... niko bitan", rekao je Angel, oporavivši se. „Radim ovde.“ Uperio
je prstom u drugom pravcu. „Živim tamo."
„Cela tvoja zgrada je zagađena, čoveče."
„Zagađena? Da li su oni stvarno...?"
„Vampiri? Možeš se kladiti u to."
Angel je osetio vrtoglavicu - dezorijentaciju - nije moguće da se ovo dešava.
Ne njemu. Obuzeo ga je kovitlac emocija i među njima je prepoznao jednu koja ga
je odavno napustila.
Uzbuđenje.
Krim je savijao srebrnu pesnicu. „Ostavi ga. Ove nakaze se šetkaju celom
zgradom a ja još imam snage da ubijam."
„Šta kažeš?", pitao je Gas, okrećući se ka svom zemljaku. „Ovde za tebe više
nema ničega."
„Pogledaj to koleno", rekao je Krim. „Mene niko neće usporavati. Mene niko
neće pretvoriti u jednu od onih žaoki.“
Gas je izvukao mali mač iz torbe s opremom i predao ga Angelu. „Ovo je
njegova zgrada. Hajde da vidimo da li može da zaradi platu."
Kao da je oglašena neka vrsta psihičkog alarma, svi vampirski stanovnici
Angelove zgrade bili su spremni za bitku. Nemrtvi su izvirali sa svih strana i bez
napora se peli kroz prepreke i uz stepenice.
Tokom bitke na stepeništu,Angel je ugledao svoju komšinicu,
sedamdesettrogodišnju staricu sa štapom, kako koristi ogradu da bi se odbacivala
od sprata do sprata. Ona i ostali kretali su se zapanjujućom brzinom i s
gracioznošću primata.
Neprijatelji su najavljivali svoje pokrete mrkim pogledima i tako pomagali
herojima da zadaju smrtonosne udarce, Angel nije baš „zaradio platu", mada mu je
brutalna snaga davala izvesnu prednost. Rvačko znanje mu se vratilo tokom ove
borbe prsa u prsa, uprkos ograničenoj moći kretanja. Ponovo se osetio kao akcioni
heroj.
Poput zlih duhova, nemrtvi su nastavili da naviru. Kao da su prizvani iž
okolnih zgrada, talas za talasom stvorenja sa gmizavim jezicima valjao se sa donjih
spratova. Niz zidove zgrade teklo je belo. Borili su se protiv njih kao što se
vatrogasci bore s plamenom; odgurivali ih, gasili plamen i napadali vrele tačke.
Izgledali su kao ledeno hladan odred za pogubljenja. Angel će se zapanjiti kada
sazna da im je ovo bio prvi noćni napad. Dva Kolumbijca su ubodena i izgubljena -
ali ipak, kada su završili sa poslom, izgledalo je kao da barabama to nije dovoljno.
U poređenju s ovim, njihov dnevni lov je laća.
Kada su potisnuli plimu, jedan od Kolumbijaca je pronašao kutiju cigareta i
svi su zapalili po jednu. Angel godinama nije pušio, ali ukus i miris dima
delimično je ublažavao smrad mrtvih. Gas je posmatrao dim kako nestaje i tiho se
pomolio za preminule.
„Postoji jedan čovek“, rekao je Gas. „Stari vlasnik zalagaonice na Menhetnu.
On me je prvi upozorio na vampove. Spasao mi je dušu."
„Nema šanse", odvratio je Krim. „Zašto da idemo čak preko reke kada i ovde
ima toliko posla?"
„Kada upoznaš tog čoveka, shvatićeš zašto."
„Kako da znamo da je još živ?"
„Nadam se da jeste. Idemo preko mosta čim svane."
Angel je odlučio da iskoristi par slobodnih minuta tako što će poslednji put
otići do svog stana. Bolelo ga je koleno dok je razgledao unaokolo: neoprana
odeća nagomilana u uglu, prljavi sudovi u sudoperi, sveopšta beda ovog mesta.
Nikada se nije dičio svojim životnim prilikama - ali, sada se stideo. Možda je
oduvek znao da mu je suđeno nešto bolje - nešto što nije mogao da predvidi - i
samo je čekao poziv.
Ubacio je nešto odeće u kesu, uključujući podupirač za koleno. Zatim je uzeo
srebrnu masku. Skoro posramljeno, zato što time priznaje da mu je to najvrednija
imovina i sve što je preostalo od čoveka kakav je nekada bio.
Stavio je masku u unutrašnji džep jakne, i sa njom kraj srca shvatio da se prvi
put nakon mnogo decenija oseća dobro u svojoj koži.
Fletlends
Trista pedeset pet kilometara iznad površine Zemlje, koncept dana i noći nije
imao velikog značaja. Stanica je jednom u sat i po obilazila Zemlju i obezbeđivala
više izlazaka i zalazaka sunca nego što je to jedna osoba mogla i da poželi.
Astronautkinja Talija Carls nežno je hrkala u vreći za spavanje privezanoj za
zid. Amerikanka, inženjer leta, započinjala je 466. dan u niskoj orbiti. Preostalo je
samo šest dana do dolaska šatla koji će je odvesti kući.
Kontrola misije određivala je vreme buđenja i danas je morala „rano“ da
ustane i da pripremi stanicu koja treba da prihvati Endevor i novi istraživački
modul koji taj brod donosi. Čula je glas kako je doziva i provela nekoliko prijatnih
sekundi prelazeći iz sna u budno stanje. U bestežinskom stanju čovek uvek ima
osećaj da lebdi u snu. Pitala se kako će njen um reagovati na jastuk kada se vrati
kući. Kako će se osećati pod blagonaklonom diktaturom zemljine gravitacije.
Skinula je masku za lice i podlogu za vrat i ostavila ih u vreći za spavanje pre
nego što je popustila kaiševe i izmigoljila se napolje. Skinula je gumicu i protresla
svoju dugu, crnu kosu češljajući je prstima, zatim napravila poluokret preko glave
kako bi je pokupila i vezala dvostruki čvor gumicom.
Glas kontrole misije iz Svemirskog centra Hjuston obaveštavao ju je da preko
laptopa u modulu Juniti treba da uspostavi telekonferencijski aplink. To je bilo
neobično, ali samo po sebi nije predstavljalo razlog za uzbuđivanje. U svemiru je
frekventni opseg veoma tražen i pažljivo se dodeljuje. Pitala se da li je opet došlo
do sudara sa svemirskim otpadom, pošto su krhotine letele orbitom brzinom i
snagom projektila. Prezirala je preventivno skrivanje unutar letelice Sojuz-TMA.
Sojuz je korišćen kao izlaz u slučaju opasnosti koja bi se ukazala na stanici. Pre
dva meseca javila se slična pretnja, zbog koje je osam dana provela unutar modula
za posadu u obliku zvona. Svemirski otpad predstavlja najveću pretnju za MSS i
psihološku stabilnost posade.
Međutim, otkrila je da su vesti još gore.
„Ukidamo lansiranje Endevora, za sada“, rekla je šefica kontrole misije,
Nikol Ferli.
„Ukidate, misliš odlažete?", odvratila je Talija, trudeći se da ne zvuči suviše
razočarano.
„Odlažemo ga na neodređeno vreme. Dole se mnogo toga dešava. Prilično
uznemirujuće stvari. Moramo da sačekamo da se stanje promeni nabolje.“
„Šta je u pitanju? Opet imamo problema s pogonom?"
„Nije mehanika. Endevor je u savršenom stanju. Nisu u pitanju tehnički
problemi."
„Okej..."
„Da budem iskrena, ne znam šta je u pitanju. Možda si primetila da nisi
primila vesti proteklih nekoliko dana.“
Nije Mio direktne veze sa internetom u svemiru. Astronauti su dobijali
informacije, video-zapise i elektronsku poštu preko kej-ju mikrotalasne
frekvencije. „Ponovo imamo virus?" Svi laptopovi na stanici koristili su bežični
internet, odvojen od glavne mreže.
„Nije u pitanju kompjuterski virus."
Talija je stegnula upravljač kako bi se zadržala ispred ekrana. „Okej, prestaću
da postavljam pitanja i samo ću slušati."
„Nalazimo se usred globalne pandemije. Navodno je započela na Menhetnu i
od tada se javlja u raznim gradovima.
U isto vreme, a to je navodno u direktnoj vezi s pandemijom, prijavljen je
veliki broj nestalih osoba. Najpre su ovi nestanci pripisivani razbolevanju.
Smatralo se da ljudi nisu dolazili na posao zato što su odlazili kod lekara. Sada
svuda vladaju pobune. Govorim o celim blokovima Njujorka. Nasilje se širi preko
državnih granica. Prvi izveštaj o napadima u Londonu stigao je pre četiri dana,
zatim sa aerodroma Narita u Japanu. Sve države čuvaju svoje pozicije i
međunarodni ugled, trudeći se da izbegnu raspad turističkih i trgovinskih sistema,
što je - koliko sam shvatila - zapravo ono čemu bi sve države trebalo da teže.
Svetska zdravstvena organizacija juče je održala konferenciju za štampu u Berlinu.
Pola članova je bilo odsutno. Zvanično su proglasili šestu fazu pandemije."
Talija nije mogla da poveruje u to. „Da li je u pitanju pomračenje?”, pitala je.
„Šta kažeš?"
„Pomračenje. Kada sam ga posmatrala odavde... velika crna tufna - senka
meseca, pronela se preko severoistočnog dela Sjedinjenih Država poput mrtve
tačke... Valjda sam imala... imala sam neku vrstu predosećaja."
„Pa - izgleda da je tada sve počelo.”
„Prosto mi je tako izgledalo. Zloslutno.“
„Imali smo nekoliko većih incidenata ovde u Hjustonu, kao i u Ostinu i
Dalasu. Kontrola misije funkcioniše sa nekih sedamdeset procenata ljudstva, a
svaki dan nas je sve manje i manje. Pošto je broj operatera nepouzdan, nemamo
izbora nego da odložimo lansiranje.”
„Okej. Razumem."
„Ruski transportni brod koji je dolazio gore pre dva meseca ostavio ti je
dovoljno hrane i baterija da ti potraju godinu dana, ako postane neophodno da
ekonomišeš sa zalihama."
„Godinu dana," izustila je Talija, silovitije nego što je želela.
„Samo razmišljam o najgorem slučaju. Nadam se da će stvari uskoro biti pod
kontrolom i da ćemo moći da dođemo po tebe za dve-tri nedelje.”
„Odlično, Do tada ću zobati zamrznuti borš.“
„Istu ovu poruku dobiće komandant Demidov i inženjer Maigni od svojih
agencija, Svesni smo tvog razočarenja, Talija."
„Već nekoliko dana nisam dobila i-mejl od muža. Da li ste ih vi zadržavali?"
„Ne, nismo. Nekoliko dana, kažeš?"
Talija je klimnula glavom. Zamislila je Bilija, kao što je to uvek činila, kako
radi za kuhinjskim stolom njihove kuće u zapadnom Hartfordu, s kuhinjskom krpom
preko ramena, dok sprema ambicioznu gozbu za šporetom. „Stupi u kontakt s njim,
molim te. Treba da bude obavešten o odlaganju."
„Pokušali smo kontaktiramo s njim. Nije se javljao na telefon. Ni kod kuće, ni
u restoranu."
Talija je progutala pljuvačku. Silno se trudila da ne izgubi prisebnost.
S njim je sve u redu, pomislila je. Ja sam ta koja je u orbiti oko planete u
svemirskom brodu. On je dole, s obe noge na zemlji. Dobro je.
Pred kontrolom misije ispoljavala je samopouzdanje i snagu, ali nikada se
nije osećala toliko udaljenom od svog supruga kao u ovom trenutku.
Zalagaonica „Starosedelac i rariteti",
Istočna 118. ulica, Španski Harlem
Gas je ponovo uzeo mač i prosekao sebi put kroz još jednog vampa -
obučenog u odelo hirurga - dok je izlazio i kretao se ka obližnjoj zgradi. Tamo je
otkinuo komad zapaljenog prozorskog okvira i potrčao s njim nazad u bitku. Zabio
je oštar kraj u leđa ubijenog vampa. Drvo je stajalo uspravno poput baklje.
„Kriiim!“, dozivao je. Bilo mu je potrebno da ga srebrom nakinđureni ubica
pokriva dok u torbi za opremu traži samostrel. Preturao je u potrazi za srebrnom
strelom i najzad ju je pronašao. Gas je strgnuo komad odeće palog vampa, obmotao
ga oko vrha strele i čvrsto zavezao. Zatim je stavio strelu na samostrel, zapalio je i
uperio oružje ka radnji.
Ka Gasu je krenuo vamp u krvavoj odeći prikladnoj za teretanu, ali Kvinlan je
zaustavio divlji trk stvorenja snažnim udarcem u grlo. Gas je krenuo ka ivičnjaku,
urlajući: „Povucite se, cabrones!“ Zatim je naciljao i pustio zapaljenu strelu,
posmatrajući kako se probija kroz razbijeni prozor, šiba preko prostorije i zabija
se u suprotan zid.
Gas je bio u trku kada je zgrada razneta jednom jedinom eksplozijom. Fasada
od cigle sručila se na ulicu. Krov i drvene potporne grede rasprsnule su se poput
petarde.
Udarni talas je oborio vampire na tlo. Usisavanje kiseonika donelo je čudan
posteksplozivni muk, koji se mešao sa zujanjem u ušima.
Gas se najpre podigao, na kolena, a zatim na noge. Zgrade na uglu više nije
bilo, kao da ju je sravnilo gigantsko stopalo. Talas prašine se slegnuo, a vampovi
su počeli da se podižu oko njih. Mrtvi su ostali samo onih nekoliko koje su
pogodile cigle u letu. Ostali su se brzo oporavili od udara i ponovo okrenuli gladne
oči ka Safirima.
Krajičkom oka, Gas je ugledao Kvinlana kako trči ka suprotnoj strani ulice i
skače niz stepenice koje vode u podrumski stan. Gas nije shvatio zašto, sve dok
nije osmotrio razaranje koje je izazvao.
Eksplozivni udar je podigao dim u okolini. Nalet vazduha je stvorio pukotinu.
Proboj je rastavio mrak i obasjala ih je jasna, pročišćujuća sunčeva svetlost.
Dim se rastvorio, sunčeva svetlost se širila od mesta udara poput žutog fišeka
svetlosne moći - glupi vampovi prekasno su osetili zrake.
Gas je posmatrao kako nestaju oko njega uz sablasne krike. Tela su im padala,
trenutno svedena na paru i pepeo. Onih nekoliko što su se našli na bezbednoj
udaljenosti od sunca, okrenuli su se i utrčali u okolne zgrade kako bi se sakrili.
Samo su osetivači inteligentno postupili, predviđajući da će se sunce pojaviti,
i zgrabili su Bolivara. Mališani su se borili s njim, odvlačeći ga zajedničkim
snagama od nadolazećih zraka ubilačkog sunca. Iščupali su rešetku za ventilaciju na
trotoaru i odvukli ga pod zemlju tačno na vreme.
Safiri, Angel i Gas iznenada su se našli sami na ulici. I dalje su imali oružje u
rukama, ali pred sobom više nisu imali neprijatelje.
Još jedan sunčan dan u Harlemu.
Gas je prišao mestu eksplozije, zalagaonici raznetoj do temelja. Podrum je
sada zjapio otvoren, pun zadimljenih cigli i prašine koja se sleže. Pozvao je
Angela, koji je dohramao i pomogao Gasu da pomeri teže komade šuta i raščisti
put. Gas je sišao u ruševinu dok ga je Angel pratio. Čuo je cvrčanje, međutim, to je
bio samo presečen kabl kroz koji je još tekla struja. Odbacio je u stranu par cigli,
pretražujući pod u potrazi za telima, zabrinut zbog toga što se starac možda sve
vreme krio u podrumu.
Nije bilo leševa. Zapravo, nije pronašao bogzna šta osim praznih polica. Kao
da se starac nedavno spakovao i otišao.
Vrata podruma bila su oivičena ultraljubičastim lampama koje su trenutno
bljuvale narandžaste varnice. Možda je to bio nekakav bunker, sklonište
predviđeno za napad vampira - ili sef izgrađen tako da njihova vrsta ne može da
uđe.
Gas je ostao dole duže nego što je trebalo - dim se već ponovo gomilao,
ponovo zaklanjajući sunce. Kopao je po kršu u potrazi za nečim, bilo čim, što bi mu
pomoglo.
Angel je pronašao malu, zapečaćenu kutiju od srebra ispod pale grede. Prelep
pronalazak. Podigao ju je, pokazujući je bandi, a posebno Gasu.
Gas je uzeo kutiju. „Starac", izgovorio je i nasmešio se.
Sotebi
Dragi Zak,
Treba da znaš da ovo moram da uradim - nije u pitanju arogancija (ja nisam
heroj, sine) već uverenje. Kada sam te ostavio na stanici - iskusio sam strašniji bol
nego ikada u životu. Znaj da se nisam opredelio za čovečanstvo umesto za tebe.
Ono što ću sada učiniti, činim zbog tvoje budućnosti - samo tvoje. Činjenica da će
ostatku čovečanstva to biti od koristi, sporedna je stvar. Ovo radim zato da ti
nikada, nikada ne budeš morao da učiniš ništa slično: da biraš između svog deteta i
svoje dužnosti.
Od trenutka kada sam te prvi put držao u naručju, znao sam da ćeš biti jedina
prava ljubav mog života. Jedino ljudsko biće kojem ću dati sve, ne očekujući da
zauzvrat dobijem bilo šta. Molim te, shvati da nikom drugom ne verujem dovoljno
da bih mu poverio ono što ću upravo pokušati da uradim. Istorija prethodnog veka
mahom je ispisana oružjem. Ispisali su je ljudi koje je uverenje nateralo na
ubijanje. Uverenje i njihovi lični demoni. Ja imam i jedno i drugo. Ludilo je
stvarno, sine - sada je postojanje ravno ludilu. To više nije nered u umu, već u
spoljnoj realnosti. Možda mogu to da promenim.
Biću žigosan kao kriminalac, možda će me smatrati ludim - ali, nadam se da
će s vremenom sa mog imena biti uklonjena ljaga i da ćeš me ti, Zakarije, ponovo
čuvati u srcu.
Ne postoje reči koje mogu da opišu ono što osećam prema tebi, kao i
olakšanje zbog toga što si na bezbednom sa Norom. Molim te, razmišljaj o svom
ocu, ne kao o čoveku koji te je napustio, koji je prekršio obećanje, već kao o
čoveku koji je želeo da se postara o tome da preživiš napad na našu vrstu. Kao o
čoveku pred kojim su teške odluke i čoveku kakav ćeš jednog dana postati.
Takođe te molim da se sećaš svoje majke - onakve kakva je nekada bila. Naša
ljubav će živeti dok god ti živiš. Ti si naš najveći dar svetu - u to ne sumnjam.
Tvoj otac.
. Gospodar je stajao u punoj visini unutar mrklog mraka velike odaje ispod
fabrike za preradu mesa i bio u stanju pune električne budnosti, usredsreden na
meditaciju. Činio je to sve intenzivnije dok je suncem oprljena koža nastavljala da
se ljušti sa nekada ljudskog tela, otkrivajući sirov, crveni dermis.
Gospodareva glava se okrenula za nekoliko stepeni na svom velikom, širokom
vratu ka ulazu, kako bi posvetio pažnju Bolivaru. Nema potrebe da mu Bolivar
podnosi izveštaj o onome što je već znao, o onome što je Gospodar - preko
Bolivara - već video: o dolasku ljudskih lovaca u zalagaonicu, očigledno u nadi da
će pronaći Setrakijana i katastrofalnoj bici koja je usledila.
Iza Bolivara, osetivači su se snebivali na sve četiri, poput kraba. „Videli su“
nešto što ih je uznemirilo, što je Bolivar naučio da zaključi po njihovom ponašanju.
Neko dolazi. Uznemirenost osetivača umirilo je to što Gospodar očigledno
nije zabrinut zbog dolaska uljeza.
Gospodar je rekao: Drevni su zaposlili plaćenike koji će loviti tokom dana.
To je znak njihovog očaja. Stari profesor?
Bolivar je odvratio: Iskrao se pre našeg napada. Osetivači su unutar
domaćinstva osetili da je još živ.
Skriva se. Kuje zaveru. Sneva intrigu.
Uz isto očajanje kao i Drevni.
Ljudi postaju opasni tek kada više nemaju šta da izgube.
Zujanje motornog vozila i zvuk guma koje se kotrljaju preko zemljanog puta
najavili su dolazak posetioca - Eldriča Palmera. Telohranitelj ga je pratio,
osvetljavajući prolaz plavim svetlečim štapićima, pošto njihove ljudske oči nisu
videle u tami.
Osetivači su se povukli pred invalidskim kolicima, puzeći delimično i po
zidovima, i šištali trudeći se da ostanu van radijusa hemijskog osvetljenja.
„Još stvorenja”, rekao je Palmer tiho, nesposoban da sakrije gađenje pri
pogledu na šlepu decu vampire i prazne poglede njihovih crnih očiju. Milijarder je
bio besan. „Zašto baš u ovoj rupi?“
Dopada mi se.
Palmer je sada, pri blagom sjaju plavog svetla, prvi put video da se
Gospodareva koža ljušti. Komadi su popadali po zemlji oko njegovih stopala poput
dlaka oko berberske stolice. Palmera je uznemirio pogled na sirovo meso ispod
ispucale spoljašnjosti Gospodarevog tela i brzo je počeo da govori kako mu
Gospodar ne bi pročitao misli kao gatara koja zaranja u kristalnu kuglu.
„Slušajte. Čekao sam i učinio sve što ste tražili od mene. Nisam dobio ništa
zauzvrat. Upravo su pokušali da me ubiju! Želim svoju nagradu odmah! Više
nemam strpljenja. Daćete mi ono što ste mi obećali, ili vas više neću finansirati -
da li ste me razumeli? Ovo je kraj!“
Gospodareva koža je zakrckala dok se njegova visoka glava naginjala napred.
Čudovište je zaista bilo zastrašujuće, ali Palmer neće ustuknuti.
„Moja prevremena smrt, ako do nje dođe, zakočiće ceo plan. Nećete više
imati moć nad mojom voljom - niti mojim resursima."
Gospodar je u odaju pozvao Ajkhorsta, izopačenog nacističkog komandanta.
Zakoračio je iza Palmera u sumagličastu plavu svetlost. Valjalo bi da obuzdaš svoj
ljudski jezik u prisustvu Der Meistera.
Gospodar je pokretom ruke utišao Ajkhorsta. Njegove crvene oči bile su kao
purpurne na plavoj svetlosti dok je fiksirao Palmera. Biće tako. Ispuniću ti želju za
besmrtnošću. Za jedan dan.
Palmer je zapanjeno zamucao. Najpre zbog toga što ga je iznenadila
Gospodareva iznenadna kapitulacija - nakon svih ovih godina truda. A zatim, zato
što je shvatio koliki će korak načiniti. Skočiće u ambis smrti, a zatim izroniti s
druge strane...
Biznismenu u njemu bile su potrebne dalje garancije. Ali se deo njega
posvećen intrigama ugrizao za jezik.
Ne postavljaju se uslovi čudovištu poput Gospodara. Od njega se traže usluge,
a njegova darežljivost prihvata uz zahvalnost.
Još jedan dan smrtnog života. Palmer je pomislio da bi u njemu možda mogao
i da uživa.
Plan je u punom zamahu. Moje leglo maršira kopnom. Ima nas na svim
kritičnim destinacijama, naš krug se širi u gradovima i provincijama širom planete.
Palmer je progutao svoja očekivanja i rekao: „Dok krug sledbenika raste,
omča se u isto vreme steže.“ Rukama je opisao scenario, tako što je prepleo prste i
stegao dlanove imitirajući davljenje.
Zaista je tako. Preostaje nam još samo jedan zadatak pre Proždiranja.
Ajkhorst je izgledao kao patuljak pored Gospodara kada je ovaj progovorio:
Knjiga.
„Naravno", odvratio je Palmer. „Biće vaša. Ali, moram da pitam... ako već
poznajete sadržaj..."
Nije neophodno da ja posedujem knjigu. Neophodno je da je ne poseduje niko
drugi.
„Zašto ne raznesete zgradu u kojoj će se održati aukcija? Ili čitav blok?"
Grube metode u prošlosti nisu dovele do rezultata. Ova knjiga je imala suviše
života. Moram biti apsolutno siguran u to kakva je njena sudbina. Želim da je
gledam kako gori.
Gospodar se ispravio do svoje pune veličine. Nešto mu je odvratilo pažnju,
kako se to već samo Gospodaru dešavalo.
Nešto je video. Gospodar je fizički bio s njima u jami, međutim, vantelesno je
posmatrao svet kroz nečije tuđe oči - kroz oči jednog od svojih mladunaca.
Palmer je unutar svog uma čuo jednu reč koju mu je Gospodar uputio:
Dečak.
Palmer je potom čekao objašnjenje koje nije usledilo. Gospodar se vratio u
sadašnjost. Vratio se uz obnovljeno samopouzdanje, kao da je upravo video
budućnost.
Svet će sutra goreti, a dečak i knjiga biće moji.
Fetov blog
Ubijao sam.
Usmrćivao.
Ovim rukama kojima sada kucam.
Probadao sam, sekao, tukao, smrskavao, kidao udove, odsecao glave.
Odeća i čizme bili su mi umrljani njihovom belom krvlju.
Uništavao sam. Uživao sam u uništavanju.
Mogli biste reći da sam istrebljivač i da sam se za ovo spremao čitavog
života.
Razumem to stanovište. Ali, ne mogu da ga podržim.
Jedno je kada vam pacov pojuri uz ruku gonjen slepim strahom.
A nešto sasvim drugo suočiti se s pripadnikom ljudskog roda i ubiti ga.
Izgledaju kao ljudi. Veoma nalikuju meni i vama.
Ja više nisam istrebljivač. Sada sam lovac na vampire.
Postoji još nešto.
Nešto što ću samo ovde napisati, zato što se ne usuđujem da to kažem bilo
kome.
Zato što znam šta će pomisliti.
Znam šta će osetiti.
Znam šta će videti kada me pogledaju u oči.
Sve to ubijanje?
Dopada mi se na neki način.
Dobar sam u tome.
Mogao bih da budem odličan.
Ovaj grad pada, verovatno će i svet uskoro pasti. Apokalipsa je krupna reč,
teška reč, kada čovek shvati da se zapravo suočava s njom.
Nemoguće je da sam jedini. Sigurno postoje drugi ljudi poput mene. Ljudi koji
se celog života osećaju nepotpuno. Koji se nikada nisu uklapali. Koji nikada nisu
razumeli zašto su ovde, ili šta treba da rade. Koji nikada nisu odgovorili na poziv
zato što ga nikada nisu čuli. Zato što im se ništa nije obratilo.
Do sada.
Stanica Pensilvanija
Fletlends
Fet se vratio pre sumraka. Bio je siguran da ga vampiri nisu otkrili, niti
pratili, što bi Gospodara dovelo pravo do Setrakijana.
Starac je radio za stolom pored radija i upravo je zatvarao jednu od svojih
starih knjiga. Slušao je tok šou, jedne od retkih stanica koje su još emitovale
program. Fet je osećao iskrenu blagonaklonost prema Setrakijanu. To je delom bio
rezultat veze koja se stvara među vojnicima tokom rata, bratstvo rođeno u rovu - u
ovom slučaju rov je grad Njujork. Osim toga, Fet je osećao izuzetno poštovanje
prema starcu koji je odbijao da prestane s borbom. Fet je smatrao da su on i
profesor veoma slični, po svojoj posvećenosti pozivu i količini znanja o svojim
protivnicima - očigledna razlika tiče se polja interesovanja; Fet se borio protiv
gamadi i napasti, dok se Setrakijan, još kao veoma mlad čovek, posvetio
iskorenjivanju neljudske rase parazitskih bića.
Na neki način, Fet je razmišljao o sebi i Efu kao o profesorovim surogatskim
sinovima. Braći po oružju, mada potpuno različitim. Jedan je iscelitelj, a drugi
istrebljivač. Jedan je univerzitetski obrazovan porodičan čovek visokog statusa,
drugi je radnik, samouki usamljenik. Jedan je živeo na Menhetnu, drugi u Bruklinu.
Ipak, medicinski naučnik, koji je u početku bio u središtu izbijanja virusa,
doživeo je da njegov uticaj potamni u mračnim danima nakon što je uzrok virusa
postao poznat. Dok se njegov pandan, gradski zaposlenik s malom radnjom u
Fletlendsu - i instinktima ubice - sada borio starcu uz bok.
Postojao je još jedan razlog zbog kojeg je Fet osećao bliskost sa
Setrakijanom. Nešto o čemu Fet nije mogao s njim da razgovara, niti je mogao sebi
to jasno da objasni. Fetovi roditelji su emigrirali u ovu zemlju iz Ukrajine (ne iz
Rusije, kao što su govorili ljudima i kao što je Fet tvrdio), ne samo u potrazi za
boljim uslovima života, poput svih emigranata, već i da bi pobegli od svoje
prošlosti. Otac Fetovog oca - što mu niko nikada nije rekao, zato što se u njegovoj
porodici to nije direktno spominjalo, posebno od strane njegovog mrzovoljnog oca
- bio je sovjetski ratni zarobljenik, regrutovan da radi u jednom od logora smrti
tokom Drugog svetskog rata. Da li je to bila Treblinka, Sobibor ili neko treće
mesto, Fet nije znao. To nije bilo nešto što je želeo da istraži. Uloga njegovog dede
u holokaustu otkrivena je dve decenije nakon završetka rata i tada je odveden u
zatvor. Tvrdio je, u svoju odbranu, da je bio žrtva nacista, da su ga naterali da radi
kao čuvar u logoru. Ukrajinci nemačkog porekla postavljani su na pozicije od
autoriteta, dok su ostali naporno radili ispunjavajući hirove sadističkih
komandanata logora. Tužioci su tokom posleratnih godina podneli dokaze i o
ličnom bogaćenju; na primer, Fetov deda nije mogao da objasni izvor novca
pomoću kojeg je osnovao svoju krojačku kompaniju. Međutim, dokrajčila ga je
njegova mutna fotografija u crnom odelu dok stoji pored bodljikave žice s
karabinom u rukama i rukavicama navučenim preko šaka, usana izvijenih u nešto
što su jedni nazivali zlobnim osmehom, a drugi grimasom. Fetov otac do kraja
života nije govorio o tome. Ono što je Fet saznao, saznao je od majke.
Kazna zaista može sustići buduće generacije - Fet je ovaj užasan teret nosio sa
sobom. Vreli stid uvek mu je kuvao u dnu stomaka. Realno, čovek nije odgovoran
za dela svog dede, ipak...
Čovek nosi grehove svojih predaka kao što nosi njihove crte lica. Kao što u
sebi nosi njihovu krv, tako nosi i njihovu čast i njihov razarajuć uticaj.
Fet nikada ranije nije u tolikoj meri patio od ove srodničke veze kao sada -
osim u snovima. Jedan se stalno ponavljao, uvek mu iznova prekidajući san. U
njemu, Fet se vraća u rodno selo svoje porodice, mesto koje nikada u životu nije
posetio. Za njega su zatvorena sva vrata i svi prozori dok sam korača ulicama.
Međutim, svi ga posmatraju. Iznenada, s jednog kraja ulice, divlja narandžasta
svetlost poleti ka njemu nošena vihorom galopirajućih kopita.
Ždrebac, sa zapaljenom kožom, grivom i repom, juri ka njemu. Konj je
potpuno obuhvaćen plamenom. Fet mu se uvek u poslednjoj sekundi izmakne s puta,
a zatim se okrene i posmatra životinju kako juri preko krajolika i ostavlja taman
trag dima za sobom.
„Kako je napolju?"
Fet je položio platnenu torbu. „Tiho. Zloslutno." Skinuo je jaknu i izvukao
puter od kikirikija i krekere ric iz džepa. Skoknuo je do svog stana da ih uzme.
Ponudio je Setrakijana. „Ima li vesti?"
„Ništa", odvratio je Setrakijan, posmatrajući kutiju s krekerima kao da će
odbiti užinu. „Ali, Efraim je odavno trebalo da se vrati."
„Mostovi su zakrčeni."
„Mmm.“ Setrakijan je izvukao papirno pakovanje i onjušio sadržaj pre nego
što je probao kreker. „Da li si nabavio mape?"
Fet se potapšao po džepu. Bio je u depou Odseka za javne radove u
Grejvsendu kako bi nabavio mape kanalizacije Menhetna, posebno Aper Ist Sajd.
„Naravno da sam ih se dočepao. Pitanje je - da li ćemo imati vremena da ih
upotrebimo?"
„Hoćemo. Siguran sam u to."
Fet se nasmešio. Starčeva vera uvek bi mu zagrejala srce. „Možete li mi reći
šta ste pronašli u knjizi?"
Setrakijan je spustio kutiju sa krekerima i zapalio lulu. „Pronašao sam... sve.
Da, pronašao sam čak i nadu. Ali... pronašao sam i naš kraj. Kraj svega."
Izvukao je reprodukciju crteža srpastog meseca koju je Fet slikao mobilnim u
podzemnoj železnici, a koju su pronašli i na stranicama Lumena. Starac ju je
precrtao tri puta.
„Vidiš? Ovaj simbol - poput samog vampira, kako je ranije viđen -
predstavlja arhetip. Nešto zajedničko čitavom ljudskom rodu. Istok i Zapad - ali
unutra se nalazi drugačija permutacija, vidiš li? Skrivena, ali s vremenom
obelodanjena, poput svih proročanstava. Obrati pažnju."
Uzeo je tri papira. Koristeći improvizovani montažni sto, osvetljen odozdo,
postavio je papire jedan preko drugog.
„Bilo koja legenda, bilo koje stvorenje ili simbol na koji naiđemo, već postoji
u beskrajnom kosmičkom rezervoaru u kojem arhetipovi čekaju. Senke koje vrebaju
ispred Platonove pećine. Mi, prirodno, verujemo da smo vešti i mudri, verujemo
da smo veoma napredni, a da su oni koji su živeli pre nas bili naivni i priprosti...
Dok u stvari samo pratimo odjeke reda u univerzumu, dok nas vodi..."
Tri meseca su se zarotirala na papiru i spojila.
„Ovo nisu tri meseca. Ne. To su pomračenja. Tri solarne eklipse. Svaka se
dešava na tačno utvrđenoj geografskoj širini i dužini, prateći ogroman raspon
godina - obeležavajući događaj koji se upravo odvija. Otkrivajući svetu geometriju
predskazanja."
Fet je zapanjeno shvatio da tri oblika zajedno tvore, u rudimentarnom obliku,
znak za biološku opasnost:
Fletlends
Lovac se povukao dalje od Feta, mada je vrh bodeža i dalje bio uperen u
Fetov vrat. Setrakijan je počeo da priča Drevnima o savezu Eldriča Palmera sa
Gospodarem.
Već znamo za to. Obratio nam se pre nekog vremena moleći za besmrtnost.
„Odbili ste ga. Obratio se na drugu adresu."
Nije ispunio naše kriterijume. Večnost je predivan dar, prijem u aristokratiju
besmrtnika. Rigorozno smo izbirljivi.
Glas koji je odjekivao u Fetovoj glavi zvučao je poput roditelja koji grdi dete,
ali stotinu puta jače. Zatim je pogledao lovca kraj sebe i zapitao se da li je to neki
davno preminuli evropski kralj. Aleksandar Veliki? Hauard Hjuz?
Ne - ne ovi lovci. Fet je nagađao da je vampir kraj njega bio pripadnik elitne
vojne jedinice u prošlom životu. Otrgnut sa bojnog polja, možda tokom neke tajne
misije. Regrutovan od strane krajnje selektivne službe. Međutim, ko bi znao kojoj
je vojsci pripadao? Kojoj eri? Vijetnam? Normandija? Termopili?
Setrakijan je govorio - potvrđujući teorije koje je stvarao čitavog života dok
je iznosio činjenice: „Drevni su povezani sa svetom ljudi na njegovim najvišim
nivoima. Preuzimaju bogatstvo novih članova, što im pomaže da se izoluju i
uspostave svoj uticaj širom planete."
Da je u pitanju jednostavna poslovna transakcija, njegovo bogatstvo bi bilo
dovoljno. Međutim, potrebno nam je više od imetka. Mi želimo moć, pristup i
pokornost. Njemu nedostaje ovo poslednje.
„Palmer se razgnevio kada mu je dar uskraćen. Potražio je odmetnutog
Gospodara, mladog..."
Želiš sve da znaš, Setrakijane. Pohlepan si do kraja. Hajde da se složimo oko
toga da si donekle u pravu. Da, Palmer je možda tražio Sedmog. Međutim, budi
siguran u to da je Sedmi taj koji je njega pronašao.
„Znate li šta on želi?"
Znamo.
„Onda sigurno znate da ste u nevolji. Gospodar stvara na hiljade podanika.
Previše ih je da bi vaši lovci uspeli da ih poseku. Njegov soj je sve brojniji. To su
bića koje ne možete da kontrolišete, niti svojom moći, niti preko uticaja."
Govorio si o Srebrnom Kodeksu.
Moć njihovih glasova naterala je Feta da žmirne.
Setrakijan je zakoračio napred. „Potrebna mi je vaša neograničena finansijska
potpora. Potrebna mi je odmah."
Aukcija. Zar misliš da mi o tome nikada nismo razmišljali?
„Lično licitiranje, upošljavanje ljudskog predstavnika, to sa sobom nosi rizik
od otkrivanja. Nemoguće je garantovati motive. Mnogo je bolje osujećivati svaku
potencijalnu prodaju tokom godina. Ovog puta to neće biti moguće. Siguran sam da
se vreme ovog sveopšteg napada, pomračenje sunca i ponovno pojavljivanje knjige
nije slučajno poklopilo. Događaji su centrirani. Negirate li ovu kosmičku
simetriju?" Ne. Doduše, ishod će pratiti kosmički plan bez obzira na akcije koje mi
preduzmemo.
„Nepreduzimanje akcije izgleda mi kao loš plan."
Šta želiš zauzvrat?
„Želim samo da bacim kratak pogled na njen sadržaj. Okovana srebrom, ona
je jedina ljudska kreacija koju ne možete posedovati. Video sam Srebrni Kodeks,
kako ga vi nazivate. Sadrži mnoga otkrovenja, to vam garantujem. Mudro ćete
postupiti ako se potrudite da saznate šta čovečanstvo zna o vašem poreklu."
Poluistine i špekulacije.
„Da li je zaista tako? Smete li da rizikujete? Mal’akh Elohim?"
Nastupila je pauza. Fet je osetio kako mu pritisak u glavi popušta. Mogao bi
se zakleti da su Drevni nabrali usne s gađenjem.
Neverovatni savezi često su najproduktivniji.
„Dopustite mi da budem jasan. Ne nudim vam savez. Ovo je samo primirje u
vihoru rata. Neprijatelj mog neprijatelja u ovom trenutku nije ni moj prijatelj, ni
vaš. Ne obećavam ništa više od toga da ću pogledati knjigu i preko nje možda
pronaći način da uništim odmetnutog Gospodara pre nego što on uništi vas. Kada
dogovor bude izvršen, obećavam vam da će se borba nastaviti. Ponovo ću vas
progoniti. Kao i vi mene...“
Kada pregledaš knjigu, Setrakijane, ne možemo ti dozvoliti da preživiš.
Sigurno si svestan toga. To se odnosi na svako ljudsko biće.
Fet je progutao pljuvačku i odvratio: „Nikada nisam naročito mnogo čitao..."
„Prihvatam." Rekao je Setrakijan. „Sada kada smo to razjasnili, postoji još
jedna stvar koja mi je potrebna. Ne od vas, već od ovog mladića ovde. Od Gasa."
Gas je stao pred starca i Feta. „Dokle god je u pitanju ubijanje."
Zak se otrgnuo Nori kada mu je ajpod ispao na pod tunela. To je bilo glupo,
učinio je to refleksno, ali majka mu ga je kupila plativši čak i muziku koja joj se
nije dopadala i koju je ponekad čak i mrzela. Kada bi držao taj magični uređaj u
ruci, gubeći se u muzici, u isto vreme se gubio u njoj.
„Zakarije!"
Bilo mu je čudno što Nora koristi njegovo puno ime, međutim upalilo je. Brzo
se uspravio. Izgledala je izbezumljeno dok se pridržavala za majku blizu
lokomotive. Zak je u ovom trenutku osetio nešto prema Nori, shvatajući koliko joj
je majka bolesna. Imali su nešto zajedničko: oboje su izgubili majke, mada su one i
dalje bile delimično prisutne.
Zak je zgrabio muzički uređaj i spustio ga u džep farmerki, ostavivši upetljane
slušalice za sobom. Izbačen iz šina, voz se blago ljuljao od ekstremnog nasilja koje
se u njemu odvijalo i koje je Nora pokušala da zakloni od njegovog pogleda. Ali,
znao je. Video je krvavocrvene prozore. Video je lica. Bio je napola u šoku, kao da
se našao u užasnom snu.
Nora je stala, zureći iza njega sa užasnutim izrazom lica.
Iz tame tunela izašle su sitne figure krećući se neverovatnom brzinom. Uz
neljudsku gipkost, ova donedavno ljudska deca, nijedno starije od ranih
tinejdžerskih godina, jurila su ka njima duž šina.
Predvodila ih je falanga slepe vampirske dece, pregorelih crnih očiju. Slepi
su se kretali još čudnije. Druga deca su ih prestigla kada su stigli do voza,
ispuštajući užasnu ciku neljudske radosti.
Odmah su se bacili na putnike koji beže od pokolja u vozu. Ostali su potrčali
uz zidove tunela i bacili se na krov poput tek rođenih paukova koji su upravo
ispuzali iz jaja.
Među njima se jedna odrasla figura kretala sa zloslutnom odlučnošću. Ženska
figura, osvetljena prigušenim svetlom, kao da je rukovodila napadom. Sumanuta
majka koja predvodi armiju demonske dece.
Neka ruka je zgrabila kapuljaču njegove jakne - bila je to Nora - i povukla ga.
Zateturao se i okrenuo da beži, stavivši ruku Norine majke preko svog ramena,
vukući staricu od olupine voza prepunog mahnite vampirske dece.
Norino svetlo boje indiga jedva im je osvetljavalo put duž šina, pojačavajući
kaleidoskop mnogobojnog i bolesno psihodeličnog vampirskog izmeta. Drugi
putnici ih nisu pratili.
„Pogledaj!", uzviknuo je Zak.
Mlade oči ugledale su dva stepenika koji vode do vrata u zidu s leve strane.
Nora je skrenula i potrčala ka kvaki. Zapela je, ili su vrata bila zaključana.
Zakoračila je unazad i šutirala ih petom cipele sve dok kvaka nije otpala a vrata se
otvorila.
Sa druge strane nalazili su se identična platforma i dva stepenika koji vode do
drugog tunela. To je bio južni tunel koji vodi ka istoku, iz Nju Džerzija ka
Menhetnu.
Nora je zalupila vrata, zatvorivši ih što je bolje mogla, a zatim ih povukla
dole ka šinama.
„Požurite” , rekla je. „Moramo da nastavimo da se krećemo. Ne možemo da se
borimo sa svima njima.“
Zašli su dublje u mračni tunel. Zak je pomagao Nori, pridržavajući njenu
majku. Međutim, bilo je jasno da neće moći dugo da se kreću na taj način.
Nisu ništa čuli iza sebe - nisu čuli da se vrata otvaraju - ali ipak su se kretali
kao da su im vampiri za petama. Svaka sekunda im se činila poput pozajmljenog
vremena.
Norina majka je izgubila obe cipele, najlonke su joj bile pocepane, stopala
izgrebana i krvava. Neprestano je ponavljala sve jačim glasom: „Moram da se
odmorim. Želim da idem kući.”
Nora to najzad više nije mogla da sluša tako da je usporila. Zak je usporio sa
njom. Nora je položila ruku preko usta svoje majke kako bi je utišala.
Zak je video Norino lice pod svetlošću lampe. Prepoznao je bol na njenom
licu dok se mučila da u isto vreme nosi i utišava svoju majku.
Tada je shvatio da Nora mora da donese tešku odluku.
Majka je pokušavala da skloni ruku svoje ćerke sa usta. Nora je spustila
platnenu torbu sa ramena. „Otvori je”, rekla mu je. „Uzmi nož.”
„Imam nož.“ Zak je zavukao ruku u džep, izvadio smeđu dršku od kosti i
otvorio srebrno sečivo dugo deset centimetara.
„Odakle ti to?“
„Dao mi ga je profesor Setrakijan."
„Odlično. Zak. Molim te, saslušaj me. Veruješ li mi?“
Čudno pitanje. „Da." Odgovorio je.
„Slušaj me. Moraš da se sakriješ. Sagni se i uvuci ispod ovog ispusta.” Šine
su bile podignute na podupirače nekih pola metra od zemlje, prostor pod njima bio
je obavijen senkom. „Lezi dole i drži nož uz grudi. Ostani u senci. Znarn da je
opasno. Neću dugo... brzo ću se vratiti, obećavam. Ako neko dođe i stane blizu
tebe, bilo ko osim mene - bilo ko - iskasapi ga nožem. Jesi li me razumeo?"
„Ja...“, video je lica putnika u vozu, priljubljena uz prozore. „Razumeo sam.”
„Grlo, vrat - bilo gde, Seci dok ne padnu. Onda potrči i sakrij se ponovo.
Razumeš li?“
Klimnuo je glavom dok su mu suze klizile niz lice.
„Obećaj mi.“
Zak je ponovo klimnuo.
„Odmah se vraćam. Znaćeš ako se zadržim suviše dugo. Tada počni da trčiš."
Pokazala je ka Nju Džerziju. „U onom pravcu. Do kraja. N,e zaustavljaj se ni zbog
čega. Čak ni zbog mene. U redu?”
„Šta ćeš uraditi?"
Ali, već je znao. Bio je siguran. Kao i Nora.
Noru je majka grizla za ruku, primoravala Noru da skloni šaku sa njenih usta.
Zgrabila ga je u poluzagrljaj, priljubivši njegovo lice uz sebe. Osetio je poljubac
na temenu. Tada je njena majka nastavila da urla i Nora joj je ponovo zapušila
usta. „Budi hrabar", rekla mu je. „Idi."
Zak se spustio na leđa i zavukao pod ispust, uopšte ne razmišljajući o
pacovima i miševima. Čvrsto je stegnuo ručku od kosti, držeći nož na grudima
poput raspeća, i slušao kako se Nora muči da odvede svoju majku dublje u mrak.
Nora je najzad pronašla vrata. To nije bio izlaz iz tunela već prostran plakar
za skladištenje. Nije bilo brave - dizajneri nisu predvideli pešake koji se šetaju
trideset metara ispod reke Hadson. Unutra je pronašla bezbednosnu opremu, poput
rezervnih sijalica za signalna svetla, narandžastih zastava i prsluka i staru
kartonsku kutiju sa signalnim raketama. Pronašla je i baterijske lampe, ali baterije
su korodirale.
Poravnala je gomilu vreća s peskom u uglu i smestila svoju majku na njih.
Zatim je zgrabila rakete i ubacila ih u torbu.
„Mama. Molim te, molim te, budi tiha. Ostani ovde. Vratiču se. Obećavam."
Norina majka je sedela na hladnom prestolu od peska i radoznalo razgledala
plakar.
„Gde si stavila keks?"
„Nema više keksa, mama. Spavaj. Odmori se." „Ovde? U ostavi?" „Molim te.
To je iznenađenje - za tatu." Nora se provukla kroz vrata. „Nemoj izlaziti dok ne
dođe po tebe."
Brzo je zatvorila vrata i osmotrila tunel kroz monokular kako bi proverila ima
li vampira. Zatim je spustila dve vreče s peskom pred vrata i zatvorila ih. Potrčala
je nazad ka Zaku, u isto vreme odvlačeći svoj miris od majke.
Verovatno je postupila kukavički - uguravši svoju sirotu majku u ostavu - ali
sada bar ima nade.
Nastavila je da se kreće ka istoku, tražeći mesto na kojem se sakrio Zak. Sve
je izgledalo drugačije kada se posmatra kroz zelenkasto svetlo monokulara. Pruga
izvučena belom farbom bila joj je putokaz, međutim, sada nije mogla da je
pronađe. Prisetila se vampira koji su je malopre napali i uznemireno zadrhtala.
„Zak!“, prošaputala je. „Ludo odvažna reakcija, ali briga je nadvladala razum.
Sigurno je blizu mesta na kojem ga je ostavila. „Zak, Nora je! Gde...?"
Ugledala je nešto zbog čega joj je zamro glas u grlu. Osvetljen njenim
monokularem, na širokom zidu tunela nalazio se grafit čovekolikog bića bez lica, s
dve ruke, dve noge i veličanstvenim krilima.
Shvatila je da je to konačan oblik crteža sa šest latica koji su viđali širom
grada. Ti prvi oblici, cveće ili bube, bili su zapravo ikone, analogoni, apstrakcije.
Karikature ovog užasnog bića.
Crtež stvorenja sa širokim krilima, urađen u isto vreme naturalistički i krajnje
izazivački, užasavao ju je na način koji još nije u potpunosti razumela. Koliko
jezivo izgleda ovaj ambiciozni primer ulične umetnosti u mračnom tunelu tako
duboko ispod površine zemlje. Briljantna tetovaža, izuzetno lepa i preteča, iscrtana
u utrobi civilizacije.
Iznenada je shvatila da je ova slika namenjena isključivo vampirskim očima.
Začula je pisak i brzo se okrenula. Kroz monokular je ugledala Keli
Gudveder, lica izvijenog u izraz koji gotovo da nalikuje bolu. Kroz tanku pukotinu
njenih usta, dok je šištala, nazirao se vrh žaoke koja je palacala poput jezika
guštera.
Pocepana odeća bila je natopljena od kiše i visila je sa njenog mršavog tela.
Niz lice za koje joj se zalepila kosa slivala se prljavština. Oči, koje kao da su
vrištale belinom u zelenom okruženju Norinog monokulara, gorele su od žudnje.
Nora je nespretno dohvatila UVC lampu. Morala je da se udalji od bivše
nemrtve supruge svog ljubavnika - međutim, Keli je neverovatnom brzinom krenula
ka njoj, otevši joj lampu iz ruke pre nego što je Nora uspela da je upali.
Lampa je udarila u zid i pala na zemlju.
Samo je srebrni nož držao Keli podalje od Nore. Vampirica je skočila unazad
na niski ispust u tunelu. Zatim je poterala Noru ka drugoj strani. Nora ju je pratila
pomerajući svoj dugi nož. Keli je izvela lažni napad, a zatim joj ponovo skočila
iznad glave. Ovog puta, Nora je zamahnula ka njoj. Zavrtelo joj se u glavi od
posmatranja gipkog stvorenja kroz monokular.
Keli je doskočila sa druge strane tunela. Niz vrat joj je curila bela tečnost.
Površinska rana, ali ipak joj je privukla pažnju. Keli je osmotrila svoju belu krv na
dugoj ruci, a zatim ošinula Noru svirepim, zlim pogledom.
Nora se povukla i potražila u torbi jednu od signalnih raketa. Čula je
tabananje stopala preko kamenja i nije morala da skrene pogled sa Keli da bi znala
ko je u pitanju.
Keli je dozvala troje sitne vampirske dece, dva dečaka i devojčicu, da joj
pomognu da savlada Noru.
„Okej“, rekla je Nora, odvrćući plastičnu kapislu rakete. „Znači, na ovaj način
želiš da obavimo stvari?" Zagrebala je kapislom po crvenom štapu i raketa se
zapalila. Crveni plamen je rasekao tamu. Nora je zabacila monokular, pošto je sada
videla sopstvenim očima. Plamen je ovu sekciju tunela obasjao gnevnim crvenim
nimbusom od poda do plafona.
Deca su skočila unazad, zgrožena jarkom crvenom svetlošću. Nora je
zamahnula raketom ka Keli, koja je spustila bradu ali nije se povukla.
Jedan od dečaka je prilazio Nori s boka, oštro cičeći. Nora je, s nožem u ruci,
zakoračila ka detetu - zabijajući mu oštricu do balčaka u grudi. Dete se savilo i
zakoračilo unazad, oslabljeno i ošamućeno. Nora je brzo izvukla sečivo. Dete je
otvorilo usta i pokušalo poslednji put da izbaci žaoku. Nora mu je zabila vreli kraj
rakete u usta.
Stvorenje se divlje ritalo, Nora je zamahivala nožem, vrišteći sve vreme.
Kada je vampirsko dete najzad palo, Nora je izvukla i dalje zapaljenu raketu.
Okrenula se, predviđajući da će je Keli napasti s leđa.
Međutim, Keli je nestala. Nije je bilo na vidiku.
Nora je mahnula plamenom ka dvoje preostale dece koja su čučala kraj svog
palog drugara. Pogledala je da li se Keli krije na plafonu ili ispod ispusta.
Neizvesnost je užasna. Deca su se razdvojila, kružeći oko nje. Nora se
povukla ka zidu, ispod gigantskog murala, spremna za borbu, čvrsto rešena da ne
uleti u zasedu.
Remorker je plutao Ist Riverom bez farova, ka zgradi Ujedinjenih nacija. Fet
je upravljao brodom, navodeći ga duž opkoljenog ostrva, držeći se par stotina
metara od obale. Nije bio mornar, ali nije bilo teško upravljati ventilom za dovod
goriva. Kao što je naučio dok je zaustavljao brod na pristaništu u 72. ulici, debele
gume su mnogo toga podnosile.
Iza njega je, za stolom za navigaciju, sedeo Setrakijan pred otvorenim Occido
Lumenom. Pod zracima jake lampe, ilustracije od srebrnih listića blistale su sa
listova. Setrakijan se udubio u rad, proučavajući knjigu prosto u transu. Pored sebe
je držao malu beležnicu. Išpartana sveska bila je skoro do polovine ispunjena
starčevim beleškama.
Lumen je bio ispisan zbijenim ali prelepim rukopisom, po stotinu redova na
svakoj strani. Njegovi stari, odavno skršeni prsti okretali su svaku stranu pažljivo i
brzo.
Analizirao je crteže, osvetljavao listove, tražio vodene znake i brzo ih
skicirao ako bi se pojavili. Navodio je njihovu tačnu poziciju i raspored na strani,
pošto su to bile ključne šifre za dekodiranje teksta.
Ef mu je stajao uz rame, naizmenično posmatrajući fantazmagorične ilustracije
i zapaljeno ostrvo kroz prozor kabine. Primetio je radio pored Feta i uključio ga,
trudeći se da ne uznemirava Setrakijana. Bio je to satelitski radio i Ef se bacio u
potragu za vestima sve dok nije začuo glas.
Umoran ženski glas, glas voditeljke skrivene u štabu Sirijus XM-a, koji
emituje program preko neke vrste pomoćnog generatora. Nepotpune vesti je
preuzimala sa raznih strana - interneta, telefona, i-mejla - sakupljajući izveštaje iz
svih krajeva države i sveta, iznova objašnjavajući da nema načina da potvrdi da li
su informacije tačne.
Otvoreno je govorila o vampirizmu kao virusu koji se prenosi od osobe do
osobe. Detaljno je opisivala krah domaće infrastrukture: nesreće, od kojih su neke
katastrofalne, koje onesposobljavaju ili na drugi način ometaju saobraćaj duž
ključnih mostova u Konektikatu, Floridi, Ohaju, državi Vašington i Kaliforniji.
Nestašica struje izolovala je određene oblasti, uglavnom duž obale, kao i
gasovodne linije na Srednjem zapadu. Nacionalnoj gardi i različitim odredima
vojske naređeno je da održavaju red i mir u većim gradskim centrima. Izveštava se
o vojnoj aktivnosti u Njujorku i Vašingtonu. Borbe su izbile duž granice Severne i
Južne Koreje. Zapaljene džamije u Iraku dovele su do pobuna, pojačanih
prisustvom američkih mirovnih snaga. Serija nerazjašnjenih eksplozija u
katakombama pod Parizom paralizovale su grad. Jeziva serija izveštaja o grupnim
samoubistvima kod Viktorijinih vodopada u Zimbabveu, Iguacu vodopada na
granici Brazila i Argentine i Nijagarinih vodopada u državi Njujork.
Ef je odmahivao glavom na tu zbunjujuću noćnu moru, Rat svetova koji se
ostvaruje, dok nije čuo izveštaj o Amtrakovom vozu koji je izleteo iz koloseka u
tunelu Nort River i dodatno izolovao ostrvo Menhetn. Voditeljka je prešla na
izveštaj o pobunama u Meksiko Sitiju, ostavivši Efa da zuri u radio.
„Izbačen iz šina", rekao je.
Radio nije mogao da mu odgovori.
„Nije rekla kad. Možda su se probili." Rekao je Fet.
Efu je strah presekao grudi. Pripala mu je muka. „Nisu se probili", odvratio
je. Osećao je. Nije bilo u pitanju\|esto čulo: jednostavno je znao. Sada mu je sinulo
da je njihovo bekstvo ionako zvučalo suviše dobro da bi bilo istinito. Nestalo je
olakšanje koje je osećao, kao i bistrina u glavi. Preko uma mu se spustila tamna
koprena.
„Moram da odem tamo.“ Okrenuo se ka Efu nesposoban da vidi bilo šta drugo
osim voza izbačenog iz šina i napada vampira. „Pristani. Moram da se iskrcam.
Idem po Zaka i Noru.“
Fet se nije bunio, zamajavajući se kontrolama. „Pronaći ću mesto za
pristajanje."
Ef je potražio oružje. Gas i Krim, bivši članovi rivalskih bandi, jeli su lošu
hranu iz papirne kese. Gas je čizmom šutnuo torbu s oružjem ka Efu.
Promena u tonu glasa voditeljke ponovo im je skrenula pažnju ka radiju.
Prijavljena je nesreća u nuklearnoj elektrani na istočnoj obali Kine. Vest nije stigla
preko kineskih novinskih agencija, već su očevici iz Tajvana prijavili oblak u
obliku pečurke. Seizmološki zavod u blizini Kvangdonga izmerio je podrhtavanje
zemlje slično zemljotresu jačine 6,6 stepeni Rihterove skale. Nedostatak izveštaja
iz Hong Konga pripisan je nuklearnom elektromagnetnom udaru, koji pretvara
kablove za struju u gromobrane ili antene i prži svaki uređaj povezan sa njima.
„Vampiri izvode nuklearne napade. Jebeno." rekao je Gas, a zatim preveo to
Angelu koji je popravljao improvizovanu udlagu oko kolena.
„Madre de Dios“, odvratio je Angel, prekrstivši se.
„Čekaj malo", oglasio se Fet. „Nesreća u nuklearnoj elektrani? U pitanju je
topljenje jezgra a ne bomba. Možda se desila neka eksplozija u okolini - kao u
Černobilu - ali nije bilo detonacije. Napravljene su tako da to bude nemoguće."
„Ko ih je napravio?" Ovo pitanje je postavio Setrakijan, podigavši glavu sa
knjige.
Fet je zamucao. „Ne znam - kako to misliš?"
„Ko ih je konstruisao?"
„Stounhart", odvratio je Ef. „Eldrič Palmer."
„Šta?", rekao je Fet. „Ali - nuklearne eksplozije? Zašto bi to uradili kada su
skoro osvojili svet?"
„Biće ih još", rekao je Setrakijan. Izgovorio je to bez daha, glasom vantelesno
intoniranim.
„Kako to misliš, još?", pitao je Fet.
„Biće ih još četiri", odvratio je Setrakijan. „Drevni su se rodili iz svetlosti.
Pale svetlosti - Occido Lumen - samo ih svetlost može uništiti..."
Gas je ustao i stao iznad starca. Preko obe strane otvorene knjige rasprostirala
se slika. Kompleksna mandala srebrne, crne i crvene boje. Povrh nje, Setrakijan je
položio crtež šestokrilog anđela na providnom papiru. „To piše u knjizi?", pitao je
Gas.
Setrakijan je zatvorio knjigu i ustao. „Moramo se vratiti nazad kod Drevnih.
Odmah."
„Okej", rekao je Gas, mada je bio zbunjen zbog nagle promene kursa. „Da im
predamo knjigu?"
„Ne“, odvratio je Setrakijan, pronašavši kutiju s pilulama u džepu prsluka.
Otvorio ju je drhtavim prstima. „Knjiga će prekasno stići do njih."
„Prekasno?", žmirnuo je Gas.
Setrakijan se mučio da izvadi nitroglicerin iz kutije. Fet je umirio starčevu
ruku, uzeo pilulu i položio je na njegov izboran dlan. „Profesore", rekao je,
„shvatate li da je Palmer upravo otvorio nuklearnu elektranu na Long Ajlandu."
Starac se zamislio, pogled mu nije bio usredsređen, kao da mu se zavrtelo u
glavi od koncentrične geometrije mandale. Zatim je stavio pilulu pod jezik i
zatvorio oči, čekajući da počne da deluje i umiri otkucaje njegovog srca.
Nakon što je Nora otišla s majkom, Zak je ležao u prljavštini ispod kratkog
ispusta koji se pružao duž južne tube tunela Nort River, privijajući srebrno sečivo
uz grudi. Odmah će se vratiti. Morao je da osluškuje očekujući njen povratak.
Međutim, slabo je šta čuo zbog svog šištanja. Tek sada je to shvatio i opipao
džepove, pronašavši inhalator.
Prineo ga je ustima i udahnuo dva puta, odmah osetivši olakšanje. Razmišljao
je o vazduhu u svojim plućima kao o čoveku zarobljenom u mreži. Kada je Zak
nervozan, čovek se bori protiv mreže i vuče je upetljavajući se sve gore i gore dok
se gotovo ne pridavi. Vazduh iz Zakovog inhalatora deluje poput gasa za
ošamućivanje. Čovek oslabi, opusti se i mreža se opusti sa njim.
Vratio je inhalator u džep i čvršće stegao nož. Nadeni mu ime i biće tvoj
zauvek. Profesor mu je to rekao. Zak je grozničavo kopao po umu u potrazi za
imenom. Pokušavajući da se usredsredi na bilo šta osim na tunel.
Kolima se daju ženska imena, puškama muška. Kakva imena se daju
noževima?
Setio se kako mu je profesor, starac sa slomljenim prstima, predao oružje.
Abraham.
Tako se profesor zove.
Tako će se zvati i nož.
„U pomoć!"
Bio je to muški glas. Neko je trčao kroz tunel - približavao se. Glas mu je
odjekivao.
„Pomozite mi! Ima li koga?"
Zak se nije micao. Nije pomerio čak ni glavu, samo oči. Čuo je kako čovek
zapinje i pada. Tada je čuo i druge korake. Neko je progonio čoveka. Ponovo je
ustao i ponovo pao. Ili je oboren. Zak nije shvatio koliko je čovek blizu. Šutirao je
i zavijao nerazumljivim glasom poput ludaka. Puzao je duž jedne od šina. Zak ga je
tada ugledao. Oblik u tami grabio je rukama napred i šutirao svoje progonitelje.
Nalazio se tako blizu da je dečak mogao da oseti čovekov užas. Tako blizu da je
Zak pripremio Abrahama, ističući njegovo sečivo.
Jedan je skočio čoveku na leđa. Presekao mu je urlik, tako što je posegnuo
rukom za njegovim otvorenim ustima i povukao ga za obraz. Sada su se mnoge ruke
našle na njemu - preveliki prsti zgrabili su ga za meso i odeću i odvukli.
Zak je osetio kako se čovekovo ludilo prenosi na njega. Ležao je tu, drhteći
tako snažno da je bio siguran da će se odati. Čovek je ispustio još jedan mučan
jecaj i to je Zaku bilo dovoljno da shvati da ga - dečje ruke - odvlače na drugu
stranu.
Morao je da beži. Morao je da beži i potraži Noru. Setio se kako se jednom
igrao žmurke u starom kraju. Sakrio se iza žbuna i slušao sporo odbrojavanje
tragača. Zaka je pronašao poslednjeg, odnosno pretposlednjeg. Shvatili su da jedno
dete nedostaje, mlađi dečak koji se kasnije priključio igri. Neko vreme su ga tražili
i dozivali po imenu. Najzad su izgubili interesovanje i odustali, pretpostavljajući
da je otišao kući. Međutim, Zak je sumnjao u to. Video je sjaj u oku dečaka kada je
potrčao da se sakrije, prosto zlobnu želju plena da nadmudri lovca. Snažnije
osećanje od lovačkog uzbuđenja: saznanje o zaista lukavom mestu za skrivanje.
Zaista lukavom za petogodišnjaka. Zak je tada shvatio. Otišao je niz ulicu do
kuće u kojoj živi starac koji uvek urla na decu kada mu prolaze kroz dvorište. Zak
je prišao frižideru koji je bio položen postrance, i dalje na kraju prilaza, čitav dan
nakon dana kada se odnosi smeće. Vrata su nešto ranije bila otvorena, ali sada su
ležala povrh žutog električnog uređaja. Zak ih je otvorio, slomivši pečat. Dečak je
bio unutra i već je počeo da plavi. Petogodišnjak je, uz hulkovsku snagu koju čuva
isključivo za žmurke, nekako uspeo da zatvori vrata frižidera iznad sebe. Sa
dečakom je bilo sve u redu, samo što se ispovraćao na travnjak nakon što mu je Zak
pomogao da izađe. Starac je izašao na vrata i zaurlao na njih da se gube odatle.
Gubi se.
Zak je na leđima skliznuo napolje i, prekriven garežom, počeo da trči.
Uključio je razbijeni ajpod. Napukli ekran je mekom plavom svetlošću obasjavao
metar tla ispred njega.
Ništa nije čuo, čak ni svoje korake, toliko je bila glasna panika u njegovoj
glavi. Pretpostavio je da ga neko juri - mogao je da oseti ruke kako ga grabe za
vrat; bilo da je to istina ili ne, trčao je kao da jeste.
Želeo je da doziva Norino ime, ali to ipak nije učinio, shvatajući da će na taj
način otkriti svoju poziciju, Sečivo Abrahama okrznulo je zid tunela, ukazujući mu
na to da je skrenuo suviše nadesno.
Zak je ugledao crveni plamen pred sobom. To nije bila baklja, već snažna
svetlost, poput raketa. To ga je uplašilo. Trebalo je da beži od nevolje, a ne ka
njoj. Usporio je, ne želeći da nastavi napred, ali nesposoban da se vrati nazad.
Setio se dečaka koji se krio u frižideru. Bez svetla, bez zvuka, bez vazduha.
Na mračnim vratima u zidu koji odvaja jedan tunel od drugog stajao je natpis,
ali Zak se nije potrudio da ga pročita. Okrenuo je ručku i prošao kroz njih, vrativši
se u prvi tunel. Namirisao je dim i smrad od trenja koje je voz izazvao kada je
sleteo sa šina, kao i užasan vonj amonijaka.
Ovo je greška - treba da sačeka Noru, ona će ga tražiti - ali, ipak je nastavio
da beži.
Ispred sebe je ugledao figuru. Najpre je pomislio da je to Nora. Međutim, ova
osoba je nosila ranac, a Nora je nosila torbu.
Takva vrsta optimizma samo je trik njegovog pred-tinejdžerskog uma.
Zvuk šištanja najpre ga je uplašio. Ali, Zak je uz blede obode svog izvora
svetlosti dovoljno dobro osmatrao da bi procenio kako se ova osoba ne bavi ničim
nasilnim. Pratio je graciozne pokrete rukom i shvatio da osoba crta sprejom po zidu
tunela.
Zak je načinio još jedan korak napred. Osoba nije bila mnogo viša od njega.
Preko glave je imala navučenu kapuljaču. Laktovi i rubovi crne kapuljače bili su
isprskani farbom, kao i maskirne pantalone i patike konvers. Oslikavao je zid,
mada je Zak video sam ćošak slike, srebrne i uznemirujuće. Vandal se potpisao
ispod slike - FEJD.
Sve se to desilo za nekoliko trenutaka - zbog čega Zaku nije bilo čudno što
neko crta u apsolutnom mraku.
Fejd je spustio ruku kada je završio s potpisom i tada se okrenuo ka Zaku.
„Zdravo, ne znam koliko znaš o onome što se dešava, ali bolje da pobegneš
iz...“, započeo je Zak.
Fejd je spustio kapuljaču koja mu je skrivala lice. To uopšte nije bio dečak.
Fejd je devojčica, tačnije nekada je bila devojčica u ranim tinejdžerskim
godinama. Lice joj je bilo inertno, neprirodno nepokretno, poput maske od mrtvog
mesa obmotane oko maligne izrasline koja iza nje truli. Pod svetlošću Zakovog
ajpoda, koža joj je bila bleda poput ukiseljenog mesa, iste boje kao fetus svinje u
tegli za uzorke. Zak je ugledao tragove crvene boje koja je tekla stvorenju niz
bradu, vrat i duksericu. To nije bila farba.
Iza sebe, Zak je čuo vrisak. Okrenuo se na trenutak - a zatim brzo vratio u
početni položaj, shvatajući da je upravo okrenuo leđa vampiru. Dok se okretao ka
Fejd, ispružio je ruku s nožem, ne znajući da je skočila pravo k njemu.
Abraham joj se zario u grlo. Zak je brzo povukao ruku, kao da se dogodila
tragična nesreća. Bela tečnost je potekla iz njenog vrata. Fejd je preteče zakolutala
očima i pre nego što je Zak shvatio šta radi, još četiri puta ju je zasekao po grlu.
Sprej je zašištao kraj njenih nogu pre nego što ga je ispustila.
Vampirica je pala.
Zak je stajao s oružjem u ruci, držeći Abrahama kao da drži nešto što je
upravo slomio i sada ne zna šta da radi s tim.
Osvestio ga je topot stopala nadirućih vampira. Nije ih video, ali znao je da
nadiru ka njemu iz tame. Zak je ispustio ajpod i posegnuo za sprejom sa srebrnom
farbom. Uzeo je bocu i postavio prst na pumpicu baš kada su paukolika vampirska
deca vrišteći izjurila iz mraka, dok su im žaoke iskakale iz usta. Kretali su se na
neverovatno pogrešan način, veoma brzo, iskorišćavajući do maksimuma gipkost
svojih mladih udova, iščašene ruke i kolena, krećući se nemoguće nisko, gotovo uz
sam pod.
Zak je naciljao žaoke. Isprskao je oba stvorenja po licu - ustima, nosu i očima
- pre nego što su uspeli da ga dohvate. Preko očiju su već imali navučenu neku
vrstu opne, farba se razlila preko nje, zaklonivši im vid. Povukli su se,
pokušavajući da obrišu oči rukama prevelikim za njihova mala tela, ali nisu uspeli.
To je bila prilika za Zaka da skoči i ubije ih - međutim, još vampova je
dolazilo. Sagnuo se da pokupi svoj ajpod i potrči pre nego što ga farbom isprskani
vampiri osete drugim čulima.
Ugledao je stepenice i vrata sa znakom upozorenja. Bila su zatvorena ali ne i
zabravljena. Niko nije očekivao pljačkaše duboko ispod nivoa vode. Zak je uvukao
vrh Abrahamovog sečiva u pukotinu vrata, gurajući njime rezu. Unutra ga je prepao
zvuk transformatora. Nije video druga vrata i počeo je da paniči, misleći da se
našao u ćorsokaku. Međutim, levo od vrata, na nekih tridesetak centimetara od
poda, iz zida je izlazila cev, skretala i spajala se sa mašinerijom. Zak je osmotrio
prostor ispod cevi i nije video suprotan zid. Razmišljao je nekoliko trenutaka,
zatim položio ajpod na pod i upalio ekran osvetlivši metalno dno cevi. Tada je
pustio ajpod da klizi ispod cevi, kao da baca pak preko stola za vazdušni hokej.
Svetlo je kliznulo po podu, blago se okrenuvši, međutim, prevalilo je priličnu
razdaljinu pre nego što se zaustavilo udarivši u nešto čvrsto. Svetlo se više nije
odbijalo o metalnu cev.
Zak nije oklevao. Spustio se na stomak i zavukao pod cev. Međutim, ispuzao
je shvativši da će se mnogo brže kretati na svojim već prljavim leđima. Ponovo se
zavukao u uzan prostor, glavom napred, i klizio nekih petnaestak metara. Tu i tamo,
majica bi mu zapela za pod i nešto bi mu se useklo u leđa. Najzad je stigao do
praznine, gde je cev skretala nagore pored merdevina ugrađenih u zid.
Zak je uzeo ajpod i okrenuo ga nagore. Nije ništa video. Međutim, čuo je
udarce o cev: vampirska deca su ga pratila, krećući se sa lakoćom.
Zak je počeo da se penje sa sprejom u ruci i Abrahamom zadenutim za pojas.
Kretao se ruku pred ruku uz gvozdene šipke dok su iza njega odjekivali tupi udarci
po cevima. Zastao je na trenutak obesivši lakat preko šipke i izvukao ajpod da
proveri situaciju ispod sebe.
Ispustio ga je. Pokušao je da ga uhvati i zamalo pao s merdevina, a zatim
posmatrao kako pada.
Upaljeni ekran se okrenuo usred pada i proleteo pokraj figure na merdevinama
obasjavši jednog od njegovih zlih progonitelja.
Zak je nastavio da se penje, brže nego što je mislio da je u stanju. Ali, ne i
dovoljno brzo. Osetio je da se merdevine tresu, stao i okrenuo se tačno na vreme.
Detinji vampir mu je bio bukvalno za petama kada ga je Zak poprskao farbom iz
spreja, zapanjio, oslepeo - a zatim šutnuo petom tako da je, cičeći, pao niz
stepenice.
Nastavio je da se penje, poželevši da ne mora stalno da se okreće. Svetlo
ajpoda je bilo slabašno, a pod veoma, veoma daleko ispod njega. Merdevine su se
zatresle - ovoga puta snažnije. Više od jednog tela pelo se uz šipke. Zak je čuo
prigušen zvuk laveža - buka koja dopire spolja - i znao da se nalazi u blizini izlaza.
To mu je dalo snage da požuri i stigne do ravnog, kružnog krova.
Šaht. Glatka donja strana poklopca, hladna na dodir. Površina je na samo
nekoliko centimetara od njega. Zak je gurnuo poklopac dlanom. Svom snagom.
Nije vredelo.
Osetio je nekog u blizini, na merdevinama, i naslepo prsnuo farbom ispod
sebe. Čuo je buku, nešto nalik stenjanju i šutnuo to, ali stvorenje nije odmah palo.
Zadržalo se i sada se ljuljalo. Zak je ponovo šutnuo, ali neka ruka ga je zgrabila za
članak. Vrela ruka sa snažnim stiskom. Vampirsko dete se držalo za njega,
pokušavajući da ga povuče. Zak je ispustio sprej, pošto su mu obe ruke bile
potrebne za držanje. Šutirao je, pokušavajući da nabije prste stvorenja uz šipke, ali
stisak nije popuštao. Odjednom - to se ipak desilo.
Zak je čuo kako telo udara u zid dok pada.
Još jedno biće mu je prišlo pre nego što je uspeo da reaguje. Osetio je vrelinu
vampira koji miriše na zemlju. Ruka ga je zgrabila pod pazuh i podigla do šahta. Uz
dva snažna udarca ramenom stvorenje je razlabavilo poklopac i odbacilo ga u
stranu. Popelo se gore na hladan vazduh vukući Zaka sa sobom.
Izvukao je nož iz pojasa, skoro presekavši kaiš u pokušaju da ga se dočepa.
Međutim, ruka vampira se zatvorila preko njegove i čvrsto je stisnula. Zak je
zatvorio oči ne želeći da pogleda stvorenje. Međutim, kreatura nije popuštala stisak
i nije se pomerala. Kao da čeka.
Zak je otvorio oči. Polako je podigao pogled, užasavajući se pomisli da
osmotri to zlokobno lice.
Oči stvorenja bile su vatrenocrvene, kosa slepljena i mrtva oko lica. Natečen
vrat se napinjao dok je žaoka palacala u ustima. Pogledalo ga je s mešavinom
vampirske žudnje i zadovoljstva.
Abraham je skliznuo iz Zakove ruke.
Rekao je:
„Mama.“
Gas je projurio kroz otvorenu kapiju. Tamne siluete kula za hlađenje nazirale
su se u daljini. Kamere sa senzorima za pokret bile su posađene na visoke bele
stubove poput glava na kočeve.
Nisu pratile hamer dok je prolazio. Put je bio dug i širok, niko ih nije
dočekao.
Setrakijan je sedeo na suvozačkom mestu s rukom položenom preko srca. Na
vrhu visoke ograde nalazila se bodljikava žica; kule su izbacivale paru sličnu dimu.
Sećanje na logor protreslo ga je poput naleta mučnine.
„Federales“, oglasio se Angel sa zadnjeg sedišta.
Kamioni Nacionalne garde bili su poredani pred ulazom u unutrašnju zonu
bezbednosti. Gas je usporio, čekajući znak ili naređenje koje će potom smisliti
kako da ne posluša.
Pošto se ništa nije desilo, dovezao se pravo do kapije i stao. Izašao je iz
hamera ne isključujući motor i proverio prvi kamion. Bio je prazan. Kao i drugi.
Prazni, ali staklo i upravljačka tabla bili su poprskani crvenom krvlju, dok se lokva
krvi sušila na prednjem sedištu.
Gas je prišao zadnjem delu kamiona i podigao ceradu. Mahnuo je Angelu koji
je odmah dohramao. Zajedno su pregledali raf s oružjem. Angel je prebacio po
jednu automatsku pušku preko svakog ramena, uzevši jurišnu pušku u naručje.
Dodatnu municiju je smestio u džepove košulje. Gas je odneo u hamer dve
automatske puške marke kolt.
Probili su se pored kamiona i prišli prvim zgradama. Izlazeći, Setrakijan je
čuo glasnu huku motora i shvatio da generatori elektrane rade na dizel gorivo.
Dodatni sigurnosni sistemi rade automatski, sprečavajući napušteni reaktor da se
isključi.
Unutar prve zgrade dočekali su ih preobraženi vojnici - vampiri u
uniformama. S Gasom na čelu i hromim Angelom na začelju, probijali su se kroz
zombije, komadajući njihova tela bez milosti. Meci su mogli da obore vampire, ali
nisu ostajali na zemlji ako kičmeni stub nije prekinut na vratu.
„Znate li kuda idete?“, pitao je Gas preko ramena.
„Ne znam", odvratio je Setrakijan.
Pratio je kontrolne punktove obezbeđenja, otvarajući vrata na kojima je bilo
najviše znakova upozorenja. Tu više nije bilo vojnika vampira, samo radnika
pretvorenih u čuvare i stražare.
Setrakijan je znao da se približavaju kontrolnoj sobi zato što su nailazili na
sve jači otpor.
Setrakijane.
Starac se pridržao za zid.
Gospodar. Ovde...
Koliko je njegov „glas“ moćniji od glasova Drevnih u njegovoj glavi. Poput
ruke koja mu steže kičmenu moždinu i bičuje kičmu.
Angel je pridržao Setrakijana mesnatom rukom i pozvao Gasa.
„Šta je bilo?”, pitao je Gas, plašeći se da je u pitanju srčani napad.
Oni ga nisu čuli. Gospodar se obraćao samo Setrakijanu.
„On je sada ovde“, objasnio je Setrakijan. „Gospodar.”
Gas je pogledao levo-desno u stanju pune borbene gotovosti. „Ovde je?
Odlično. Hajde da ga sredimo.”
„Ne. Ne razumeš. Nisi se suočio sa njim. On nije poput Drevnih. Ove puške
mu ništa ne mogu. Plesače oko metaka.”
Gas je napunio svoje oružje i rekao: „Suviše sam toga video. Više me ništa ne
može uplašiti."
„Znam, ali ne možemo ga pobediti na ovaj način. Ne možemo ga pobediti na
ovom mestu, oružjem napravljenim za ubijanje ljudi.” Setrakijan je poravnao
prsluk. „Znam šta on želi.”
„Okej. Šta je u pitanju?"
„Nešto što samo ja mogu da mu dam."
„Prokletu knjigu?"
„Ne. Slušaj me, Gase. Vrati se na Menhetn. Ako odmah kreneš, ima nade da
ćeš stići na vreme. Pridruži se Efu i Fetu, ako možeš. Kako god bilo, moraćeš da se
spustiš duboko pod zemlju."
„Ovo mesto će odleteti u vazduh?” Gas je pogledao Angela, koji je teško
disao i stezao koleno. „Onda se vratite s nama. Hajdemo, ako već ne možete da ga
pobedite ovde."
„Ne mogu da zaustavim nuklearnu lančanu reakciju. Ali - možda mogu da
poremetim lančanu reakciju vampirske infekcije."
Oglasio se alarm - prodorni krici s razmakom od jedne sekunde - i prepao
Angela koji je odmah proverio obe strane hodnika.
„Čini mi se da pomoćni generatori otkazuju", obavestio ih je Setrakijan.
Zgrabio je Gasa za majicu, pokušavajući da nadjača sirenu. „Zar želiš da budeš
spržen? Polazite - obojica!"
Gas je ostao s Angelom dok je starac koračao napred izvukavši mač iz štapa.
Gas je pogledao drugog starca kojeg je imao na brizi, skrhanog rvača oblivenog
znojem, s nesigurnim pogledom u očima. Čekao je da mu se kaže šta da radi.
„Hajdemo", rekao je Gas. „Čuo si čoveka."
Angelova ruka ga je zaustavila. „Tek tako ćemo ga ostaviti?"
Gas je odmahnuo glavom, svestan toga da ne postoji dobro rešenje. „Živ sam
samo zato što mi je on pomogao. Reč zalagaoničara za mene je zakon. Hajde da
odemo što dalje odavde, ako ne želiš da vidiš sopstveni skelet." Angel je i dalje
gledao za Setrakijanom, te je Gas morao da ga odvuče.
Gabrijel Bolivar, bivša rok zvezda i jedini preostali član originalne četvorke
putnika koji su preživeli let 753 Ridžis era, čekao je duboko ispod fabrike za
preradu mesa. Gospodar je stupio u kontakt s njim i poručio mu da bude spreman.
Gabrijele, dete moje.
Glasovi su pevušili, brujeći u savršenom jedinstvu. Glas starca, Setrakijana -
zauvek je utihnuo.
Gabrijel. Ime arhanđela... Veoma primereno...
Bolivar je čekao mračnog oca. Osećao je njegovu blizinu. Znao za njegovu
pobedu na površini. Sada im je preostalo samo da sačekaju da se novi svet staloži i
izleći.
Gospodar je ušao u odaju sa crnom zemljom. Gospodar je stao pred Bolivara,
pognuvši glavu zbog niske tavanice. Bolivar je osećao Gospodarevu telesnu
nelagodnost, ali u umu - njegova reč je odzvanjala istinito kao i uvek.
U meni ćeš živeti. U mojoj gladi i mom glasu i mom dahu - i mi ćemo živeti
u tebi. Naši umovi će obitavati u tvom, a naša krv će zajedno kolati.
Gospodar je odbacio ogrtač, pružio svoju dugu ruku ka kovčegu, zahvatio
pregršt bogate, crne zemlje i stavio je u Bolivarova usta, nesposobna za gutanje.
Bićeš moj sin, a ja tvoj otac i vladaćemo kao ja i mi, zauvek.
Gospodar je stegao Bolivara u snažan zagrljaj. Bolivar je bio uznemirujuće
mršav, krhak i majušan naspram Gospodarevog kolosalnog oblika. Osetio se
progutanim, posedovanim. Osetio se prihvaćenim. Prvi put u životu i u smrti,
Gabrijel Bolivar se osetio kao da je stigao kući.
Gliste su počele da se izlivaju iz Gospodara. Stotine i stotine glista curilo je
iz pocrvenelog mesa. Pomamne gliste vijugale su svuda oko njih, ulazeći i izlazeći
iz njihovog mesa, stapajući dva bića tamnocrvenim vezom.
Najzad, Gospodar je odbacio staru ljušturu davno preminulog džina, koja se
smrvila i rasturila kada je pala na pod. Dok je to činila, duša dečaka lovca takode
je pronašla mir. Nestala je iz hora glasova, iz pesme koja oživotvoruje Gospodara.
Sardu više nije postojao. Gabrijel Bolivar je nešto novo.
Bolivar/Gospodar ispljunuo je zemlju. Otvorio je usta i testirao žaoku.
Mesnata izraslina izletela je uz snažno škljocanje i povukla se nazad uz trzaj.
Gospodar je ponovo rođen.
Ovo telo mu je bilo nepoznato, Gospodar se navikao na Sardua, dugo je
boravio u njemu. Međutim, ovo novo prelazno telo bilo je gipko i sveže. Gospodar
će ga uskoro iskušati.
U svakom slučaju, ljudska fizikalnost više nije brinula Gospodara. Divovo
telo je odgovaralo stvorenju dok je živelo u senci. Sada, veličina i izdržljivost
domaćina više nisu od značaja, u ovom novom svetu koji je stvorio po svom liku.
Gospodar je osetio ljudsko prisustvo. Snažno srce, brz puls. Dečak.
Keli Gudveder je izašla iz obližnjeg tunela sa sinom, Zakarijem, stežući ga
čvrsto rukom. Dečak je drhteći stajao u zgrčenom odbrambenom stavu. Nije ništa
video u tami, samo je osećao prisustva, topla tela u hladnom podzemlju. Namirisao
je amonijak, vlažnu zemlju i nešto trulo.
Keli je prišla kao ponosna mačka koja ostavlja miša na prag svog gospodara.
Promena u fizičkom izgledu Gospodara koju je registrovala očima prilagođenim
gledanju u tami podzemne odaje nije je ni najmanje zbunila. Videla je prisustvo
unutar Bolivara i nije postavljala pitanja.
Gospodar je sastrugao malo magnezijuma sa zida i bacio ga na korpu baklje.
Zatim je zagrebao po kamenom zidu dugačkim srednjim noktom i napravio varnice
koje su upalile malu baklju, osvetlivši odaju narandžastom svetlošću.
Zak je pred sobom ugledao koščatog vampira svetlucavih crvenih očiju i
nehajnog izraza lica. Napad panike mu je gotovo zaledio um, ali mali deo njega i
dalje je verovao majci i nalazio utehu u njenoj blizini.
Tada je Zak ugledao leš na podu pored suvonjavog vampira. Suncem oprljeno
meso glatko poput vinila i dalje je sijalo. Koža stvorenja.
Video je i štap za hodanje naslonjen na zid pećine. Vučja glava je svetlucala
dok je plamen titrao po njoj.
Profesor Setrakijan.
Ne.
Da.
Glas unutar njegovog uma. Obratio mu se uz moć i autoritet za koje je Zak
pretpostavljao da će Bog upotrebiti kada mu jednog dana bude odgovarao na
molitvu.
Ali, ovo nije glas Boga. Ovo je zapovedno prisustvo stvorenja pred njim.
„Tata“, prošaputao je Zak. Njegov otac je bio sa profesorom. Suze su mu
navirale. „Tata.“
Zakove usne su se pomerale, ali iza njih nije bilo glasa. Pluća su mu zakazala.
Opipavao je džepove u potrazi za inhalatorom. Pošto su mu kolena klecnula, Zak je
skliznuo na zemlju.
Keli je neosetljivo posmatrala patnju svog sina. Gospodar je bio spreman da
je uništi. Gospodar nije navikao na otpor i nije mogao da pojmi razlog zbog kojeg
Keli nije odmah preobrazila dečaka.
Sada je shvatio zašto. Njena veza s dečakom bila je tako snažna, privrženost
tako moćna, da ga je dovela kod Gospodara kako bi ga on preobrazio.
Ovo je čin odanosti. Žrtva rođena iz ljubavi - ljudskog prethodnika vampirske
potrebe, koja zapravo prevazilazi tu potrebu.
Gospodar je zaista bio gladan. Dečak je dobar primerak. Biće mu čast da
primi Gospodara.
Međutim... stvari izgledaju drugačije u tami nove noći.
Gospodar je shvatio da će imati više koristi od čekanja.
Osetio je bol u dečakovim grudima; srce mu je najpre žestoko tuklo, ali sada
je počelo da usporava. Dečak je ležao na zemlji stežući grlo, a Gospodar je stajao
iznad njega. Bocnuo je svoj palac oštrim noktom istaknutog srednjeg prsta i pazeći
da ne ispusti nijednu glistu, pustio kap bele krvi da padne u dečakova otvorena usta
i sleti na jezik.
Dečak je iznenada zastenjao, uvlačeći vazduh. U ustima je osetio ukus bakra i
vrelog kamfora — ali disanje mu je postalo normalno za samo nekoliko sekundi.
Jednom je zbog izazova polizao bateriju od devet volti. Takav udarac je i sada
osetio pre nego što su mu se pluća otvorila. Pogledao je Gospodara - to stvorenje,
njegovo prisustvo - uz strahopoštovanje izlečenog.
EPILOG
Izvod iz dnevnika Efraima Gudvedera
Fet je pronašao Noru kako sedi na šinama u tunelu ispod reke Hadson. Majka
joj je položila glavu na krilo. Nora ju je mazila po sedoj kosi dok je bolesna žena
spavala.
„Nora“, rekao je Fet, sedajući pored nje, „hajde, dopusti mi da ti pomognem, i
tvojoj majci..."
„Marijela", odvratila je Nora. „Zove se Marijela." Tada se konačno slomila i
počela da plače. Telo su joj potresali duboki jecaji dok je zarivala lice u Fetovo
rame.
Ef se ubrzo vratio iz tunela koji vodi na istok, gde je otišao da traži Zaka.
Nora se okrenula ka njemu, istrošena, prazna... Ustala bi da nije držala majku na
krilu. Na licu su joj se preplitali nada i bol.
Ef je spustio monokular za gledanje u mraku i odmahnuo glavom. Ništa.
Fet je osetio napetost između Efa i Nore. Oboje su bili toliko emotivno
opustošeni i nesposobni da progovore. Fet je znao da Ef ne krivi Noru, da nema
sumnje da je Nora učinila sve što je mogla za Zaka u tim okolnostima. Ali je takođe
osetio da je izgubivši Zaka, Nora izgubila i Efa.
Fet im je prepričao šta se desilo do Setrakijanovog odlaska u Lokus Veli sa
Gasom. „Rekao mi je da ostanem - da dođem ovamo.“ Pogledao je Efa. „Da te
pronađem."
Ef je izvukao pljosku iz džepa, onu koju je pronašao u kabini remorkera. Otpio
je gutljaj i pogledao unaokolo po tunelu s izrazom besnog gađenja. „Pa, evo nas“,
rekao je.
Fet je osetio da se Nora kraj njega nakostrešila. Zatim je tunel ispunila gnevna
rika. Fet najpre nije mogao da je prati, zvuk je razbijalo neprestano zujanje u
njegovom povređenom uvu.
Prema njima se kretala mašina, motor - buka, hučanje užasa unutar dugačke
kamene tube.
Svetla su se približila. Nemoguće je da je u pitanju voz - zar ne?
Dva svetla. Farovi. Automobil.
Fet je privukao mač, spreman za sve. Veliko vozilo se zaustavilo, šine su
isekle debele gume tako da je hamer čegrtao po naplacima.
Prednja rešetka je bila bela od vampirske krvi.
Iz kola je izašao Gas. S plavom maramom vezanom oko glave. Fet je pojurio
do suvozačkih vrata, tražeći putnika.
Hamer je bio prazan.
Gas je shvatio koga Fet traži i odmahnuo glavom.
„Ispričaj mi“, rekao je Fet.
Gas je to i učinio. Ispričao mu je kako je ostavio Setrakijana u nuklearnoj
elektrani.
„Ostavio si ga?“, pitao je Fet.
Gasov osmeh je nosio u sebi tračak gneva. „Zahtevao je da ga ostavim. Kao
što je učinio s tobom."
Fet je progutao bes. Shvatio je da je mladić u pravu.
„Mrtav je?“, pitala je Nora.
„Ne vidim kako je mogao da preživi", odvratio je Gas. „Bio je spreman da se
bori do kraja. Angel je ostao. Ludi kučkin sin.
Nemoguće je da je Gospodar pobegao toj dvojici a da nije osetio bol. Makar
samo radijaciju."
„Topljenje", rekla je Nora.
Gas je klimnuo glavom. „Čuo sam udar i sirene. Zagađeni oblak se uputio
ovamo. Starac mi je rekao da siđem dole do vas."
„Sve nas je poslao ovde", oglasio se Fet. „Da nas zaštiti od radioaktivnih
padavina."
Fet je pogledao unaokolo. Podzemna jazbina. Navikao je da ima odrešene
ruke pod ovakvim uslovima: istrebljivao koji truje štetočine po njihovim rupama.
Gledao je unaokolo, razmišljajući o tome šta bi pacovi, od svih bića najveštiji u
preživljavanju, učinili u ovoj situaciji - u daljini je ugledao voz izbačen iz šina.
Krvavi prozori su odbijali svetlost Gasovih farova.
„Raščistićemo vagone", rekao je. „Možemo da zaključamo vrata i da spavamo
tamo u smenama. Za sada možemo da se hranimo onim što pronađemo u kafe-
vagonu. Imamo vodu. Toalet."
„Nekoliko dana, možda", rekla je Nora.
„Koliko god budemo mogli", odvratio je Fet. Osetio je nalet emocija - ponos,
rešenost, zahvalnost, tugu - udarile su ga kao pesnica. Starac je mrtav; ali nastavio
je da živi. „Dovoljno dugo da se na površini raziđe najgora radijacija."
„Šta ćemo onda?" Nora je bila više nego istrošena. Završila je s ovim. Sa
svim ovim. Ali, nije bilo kraja. Nije imala gde da ode, morala je da ostane u ovom
novom paklu na zemlji. „Setrakijan je najverovatnije mrtav, ili nešto još gore.
Iznad nas se dešava pravi holokaust. Pobedili su. Strigoji su preovladali. Gotovo
je. Sve je gotovo.
Svi su ćutali. U dugačkom tunelu vazduh je bio nepomičan i tih.
Fet je svukao torbu sa ramena. Otvorio ju je i počeo da kopa po njoj prljavim
rukama. Izvukao je srebrom okovanu knjigu. „Možda je tako", rekao je. „A možda i
nije."
Ef je zgrabio jednu od Gasovih jakih baterijskih lampi i ponovo odlutao sam,
prateći tragove vampirskih izlučevina do kraja.
Nijedan nije vodio do Zaka. Ipak je nastavio da doziva ime svog sina dok mu
je glas prazno odjekivao kroz tunel, vraćajući mu se kao poruga. Ispraznio je
pljosku, a zatim je bacio debelo staklo ka zidu tunela. Zvuk slamanja je odjeknuo
poput psovke.
Tada je pronašao Zakov inhalator.
Ležao je pored šine u inače ni po čemu posebnom delu tunela. Na njemu se i
dalje nalazila etiketa: Zakarije Gudveder, ulica Kitlon, Vudsajd, Njujork. Iznenada,
svaka od tih reči mu se obratila, pričajući o stvarima koje je izgubio: o imenu,
ulici, komšiluku.
Sve su izgubili. Ti pojmovi više ništa ne znače.
Dok je stajao u mračnoj jami, Ef je stegnuo inhalator. Stegnuo ga je tako
čvrsto da je plastični omot počeo da puca.
Tada je prestao. Sačuvaj ovo, pomislio je. Privukao je inhalator do srca i
ugasio baterijsku lampu. Stajao je mirno, podrhtavajući od besa u mrklom mraku.
Svet je izgubio sunce. Ef je izgubio sina.
Počeo je da se priprema za najgore.
Vratiće se do ostalih. Očistiće voz, držati stražu i čekati.
Dok ostali čekaju da se na površini vazduh raščisti, Ef će čekati nešto drugo.
Čekaće da mu se Zak vrati kao vampir.
Učio je na svojim greškama. Ne sme biti uzdržan, kao sa Keli.
Oslobodiće svog jedinog sina. Biće to dar i privilegija.
www.balkandownload.org
volter i lena29
ZAHVALNICA