Gimnazija „dr. Mustafa Kamarić“ januar, 2019.

GRAČANICA

KAKO MOTIVIRATI UČENIKE DA UČE STRANI JEZIK

Sažetak
Podučavanje nemotivisanog učenika bilo kojem predmetu, posebno stranim jezicima, je poput guranja
zakočenog vozila uzbrdo. Razlozi za ovakvo stanje (odsustvo želje kod učenika za učenjem stranog
jezika) su različiti: to je novo sredstvo govora za učenike i za izražavanje sebe i svoje osobnosti; oni
upoređuju maternji jezik koji uče što im pogoršava stvari; ne mogu uvidjeti svrhu učenja stranog
jezika, i tako dalje. Ali, nastavnici stranog jezika mogu promijeniti ovakvu situaciju. Oni mogu
promijeniti mišljenje učenika o poteškoćama usvajanja novog sredstva komuniciranja i prisiliti ih da
uče strane jezike i u isto vrijeme da to vole raditi.

Iako je to zaista težak posao za nastavnike stranih jezika oni su ti koji moraju pronaći i koristiti
odgovarajuće pristupe, metode tehnike i različite načine da prisile i učenika koji je najmanje motivisan
da usmjeri pažnju na časovima stranih jezika, da uči i da, u isto vrijeme voli ovaj predmet.

Najvažniji faktori koji mogu utjecati na uspješnije podučavanje stranog jezika su: nastavnik – ca
(njene/njegove osobine i njena/njegova posvećenost podučavanju) i dobro isplaniran i organizovan
nastavni proces (upotreba savremenih pomoćnih sredstava i tehnika, kreativnost u radu, promjena
nastavnih oblika rada i sl.)

*************************************************************************************

Nije pretjerivanje kada kažemo da je jedan od najtežih zadataka nastavnika stranih jezika motivirati učenike da uče
strani jezik. Strani jezik je zaista jedan od onih nastavnih predmeta kod kojeg je najteže pobuditi i izgraditi namjeru,
želju i volju da se uči. Za to postoje određeni razlozi, npr. veoma je teško predstaviti učeniku, posebno učeniku
osnovne škole, cilj učenja stranog jezika. On sam ne može da uvidi potrebu i vrijednost usvajanja novog verbalnog
sredstva komuniciranja. Također je vrlo teško motivirati učenike da raspravljaju o temama neprimjernim njihovom
uzrastu i to na stranom jeziku, što nameće učenje stranog jezika. Mnoga pitanja koja nastavnici postavljaju
učenicima izgledaju nepotrebna i situacijski suvišna, npr.: učeniku su smiješna pitanja poput „Was ist das?“ ili „Wie
heiβt du?“, „Gehst du heute ins Kino?“, ako učenik zna da je nastavniku već poznat odgovor. Težina uviđanja cilja
učenja stranog jezika, ali i nedostatak neophodne unutarnje potrebe za usvajanjem novog sredstva komunikacije,
zatim krajnje vještački uvjeti pod kojim se organizira nastava stranog jezika umanjuju motivaciju i otežavaju
pojavljivanje i održavanje pažnje na časovima stranog jezika. Ukoliko motivacija i postoji predstavlja nametnutu
prinudu spolja, a ne izraz vlastite potrebe učenika. Potrebno je znati naći takav metodski postupak koji će umanjiti
faktore koji dejstvuju u smjeru inhibiranja učenikove motiviranosti.
 Ustvari:

a) Nužno je naći takav postupak koji će što više povezati realističnost situacije u kojoj se jezik podučava (ili
umanjiti njenu neprirodnost);
b) Nužno je, također, shvatiti da je cilj učenja stranog jezika dalek i učenicima nedokučiv, a moguće ga je
ostvariti tek nakon dužeg sistematskog rada. To znači da je potrebno na realističan način shvatiti cijeli
problem i njegovu kompleksnost. Moguće je i potrebno , radi umanjivanja negativnog utjecaja da motivaciju
koji je posljedica nesagledavanja dalekog cilja učenicima, često pokazivati kako se strani jezik, čak i oni prvi
naučeni jezički elementi, mogu uspješno primijeniti u praksi.

Također, postoje još neke otežavajuće okolnosti za lako i nesmetano učenje stranog jezika u učionici: učenik
u trenutku kada počinje učiti strani jezik već dobro vlada jednim jezikom (maternjim). Usvajanje, preciznije
rečeno učenje stranog jezika nije nimalo lagano i velika je zabluda poistovjećivati učenje stranog jezika sa
usvajanjem maternjeg.

Tako su nekada nastavnici smatrali da je najprirodniji način učenja stranog jezika poistovjećivanje s
procesom usvajanja J1. Međutim, dublja anliza ta dva procesa i nastavna praksa su pokazali da su ove dvije
situacije potpuno različite.

„U poređenju s djetetom koji usvaja J1, učenik koji uči strani jezik (posebno onaj koji pohađa školu drugog
stepena) već je
a) kognitivno zreo (mogućnost prirodnog, automatskog usvajanja je, nažalost, iščezla);
b) odgovara na input analitički
c) već posjeduje znanje prvog jezika koje ga sputava pri učenju stranog
d) ima pristup objašnjenjima (posebno gramatičkim) i u stanju je razumjeti ih, iako ne uvijek i primijeniti
u komunikaciji;
e) naviknut je na iskazivanje osobnosti na maternjem jeziku i nailazi na ograničeno izražavanje te
osobnosti u stranom
f) već ima izgrađeno pragmatičko iskustvo na maternjem jeziku pa nailazi na ograničenja u J2“
(Field, 2004, u vlastitom prijevodu, 256)

Također, učenik koji uči strani jezik nema jak motiv kao dijete koje usvaja maternji jezik da ulaže ogroman napor na
savladavanje istog zbog zadovoljenja osnovnih motiva i potreba tj. da bi uopšte postao ravnopravan član društvene
zajednice u kojoj se govori tim jezikom.

Sve to negativno utječe na učenika koji uči strani jezik i povećava mu osjećaj bespomoćnosti kada sluša ili pokušava
da govori strani jezik.
Osjećaj tegobe se javlja i kada učenik shvati da određeno jezičko gradivo u koje je uložio ogroman trud pri
njegovom savladavanju ne može primijeniti u skladu sa potrebama konkretne govorne situacije. Ako su takva
saznanja česta, učenik počinje shvatati da uloženi trud nije urodio plodom, da ne može komunicirati na stranom
jeziku pa takvo učenje za njega nema scrhe i praktične vrijednosti. Posljedica takvih saznanja je antimotivacija
učenika i odbojnost prema učenju stranog jezika.

Učenik doživljava neuspjeh i pri nemogućnosti nesmetane, tečne i brze komunikacije na stranom jeziku. Govor na
stranom jeziku koji se tek usvaja ima obilježja zamornog mučenja i često uzaludnog i neuspješnog traženja jezičkih
sredstava kojima bi mogao izraziti svoje mišljenje, stav ili uvjerenje.
Studije koje se posebno bave ispitivanjem osnosa interesovanja i uspjeha u nastvi pokazuju da
postoji pozitivna korelacija između interesovanja i uspjeha posebno u nastavi stranih jezika. Dakle, usjesi koje
postiže učenik učeći strani jezik povećavaju njegov interes za učenje, a neuspjesi ga smanjuju. Uz neuspjeh se javlja
otpor prema stranom jeziku pa često čujemo izjavu prosječno inteligentnih učenika: „Nisam nadaren za strani
jezik!“

Nastavnik svojim stavom i radom mora utjecati na svijest učenika o premostivosti određenih faktora koji utječu na
uspješnost u učenju stranih jezika. Nastavnik treba posebono ohrabrivati slabije i kognitivno limitirane učenike.
Materiju treba prilagoditi njihovim sposobnostima i tako utjecati na pojavljivanje nedopustivog osjećaja o
nesavladivosti određene jezičke materije.

Veliki broj učenika posebno onih koji pohađaju stručne škole tretiraju strani jezik kao predmet koji im u njihovoj
budućoj profesiji nikada neće trebati. Učenici nisu svjesni društvene potrebe za poznavanjem stranih jezika i ne
doživljavaju je kao ličnu.

Učenici doživljavaju neuspjeh zbog prebrzog i neprimjerenog tempa rada, zbog prevelikih nastavnikovih zahtjeva,
zbog neadekvatnih nastavnih tehnika ili iz nekih drugih razloga, u njima se javlja otpor i odbojnost prema učenju
stranog jezika. Zbog takvih neuspjeha pri savladavanju stranog jezika i zbog kompleksnosti i slojevitosti predmeta,
kod učenika se podstiču neprijatne emocije i osjećanja a samim tim i odbojnost prema učenju stranog jezika. Na
osnovu do sada navedenog može se primijetiti da pojava antimotivacije, a samim tim i odbojnost prema učenju
stranog jezika, kod učenika ima realnu podlogu i da je objektivno uvjetovana.

Ako ne postoji motiv, nedostaje početna i presudna komponenta u procesu učenja. Jak motiv može da nadomjesti
nedostatak u sposobnostima, posebno ako nastavno gradivo sadrži zadatke koji nisu preteški, ali zahtijevaju
ustrajnost. Zanči da moramo imati na umu da stepen do kojeg je dijete motivirano određuje energiju koju će ono
uzeti u proces učenja. Jednostavno rečeno – bez motivacije se ne može ni doći do učenja u pravom smislu.

Poznato je da motivacija može biti: a) unutarnja (intrizična) i b) vanjska (ekstrinzična).

O unutarnjoj motivaciji govorimo onda kada tokom učenja učenik doživljava zadovoljstvo i pozitivno iskustvo zbog
uspješnosti učenja. Učenik smatra da će to gradivo moći iskoristiti npr. u komuniciranju sa strancima. Svijest o
upotrebljivosti naučenog gradiva je značajan unutarnji motivator.

O vanjskoj motivaciji govorimo onda kada učenik uči zbog podsticaja od strane roditelja, nastavnika ili nekog
drugog. Učenik uči samo za ocjenu i takva motivacija nije dugotrajna.

Poželjnije je kad učenik može u što većoj mjeri razvijati unutarnju motivaciju, ali kada to ne uspijeva onda je bolje
pribjeći vanjskoj, jer dobri nastavnici znaju da je i ona bolja od nikakve.

Na uspješno savladavanje stranih jezika procentualno jednako utječu sposobnost i motivacija (33%) pa tako podjela
na talentirane i netalentirane učenike nije ništa drugo nego podjela na motivirane i nemotivirane učenike. Učenici
će učiti strani jezik u željnom obimu i očekivanom brzinom samo pod uvjetom da to zaista žele i da stoga ulažu
ogroman trud i napor.

Postavlja se pitanje kako i na koji način motivirati učenike. Ovo pitanje postavljaju mnogi nastavnici stranih jezika.
Neki od njih možda i poznaju adekvatne načine za pobuđivanje pažnje kod učenika, ali nažalost opet svjesno
djeluju po nekom ustaljenom šablonu, ne dajući svoj doprinos da učenici počnu smatrati ovaj nastavni predmet
posebnim i zanimljivim.

Dva su najznačajnija faktora u nastavi stranih jezika koja se implicitno odnose na pitanje – kako motiirati učenike da
uče strani jezik, a to su: faktor nastavnik i organizacija nastavnog rada.
1. Možemo s pravom reći da je nastavnik najznačajniji faktor koji utječe na radnu motivaciju učenika. Da bi
nastavnik motivirao učenike nije dovoljno da koristi šablonizirane rečenice poput: „Učite djeco strani jezik
jer vam je potreban i koristan!“ Znatno je bolje konkretna aktivnost npr. razmjena elektronske pošte na
stranom jeziku sa vršnjacima iz strane zemlje čiji jezik učenici uče.
Nastavnikove osobine bitno utječu na motiviranos učenika. Ako se u učionici stalno održava nastava uz
prijetnju i prisilu, onda se neminovno javlja otpor i prkos učenika, kako prema nastavniku tako i prema
stranom jeziku pa i prema učenju uopšte. U takvim okolnostima nemoguće je stvoriti povoljnu situaciju u
kojoj bi učenici mogli govoriti na stranom jeziku jer prisila i strah negativno utječu na govor, a posebno na
jeziku koji se tek uči. U ovakvoj negativnoj situaciji učenici često griješe kada govore, a nastavnici ih suviše
često prekidaju što izaziva osjećaj netrepeljivosti. Inače u učionici treba da se jako malo koriguju učeničke
pogreške, a umjesto toga treba da se izodi što veći broj zanimljivih komunikativnih aktivnosti.
Iskusniji i bolji nastavnici izgrađuju saradničku atmosferu u kojoj preovladava demokratičnost i odnosti
uzajamnog povjerenja i poštovanja. U ovakvim okolnostima učenici se prepuštaju kreativnom govornom
reagiranju i kreativnoj primjeni naučenog gradiva.
Želja učenika da se kognitivno angažira ovisi od njegovog samopouzdanja, od osjećanja da se može
utjecati na konačni rezultat učenja, te o osjećaju povezanosti s nastavnikom i razredom kao cjelinom. Ako
su sve te tri „slike“ pozitivne, učenik će usmjeriti svoju pažnju na materiju i uložiti napor da je nauči. Tada
će ponašanje učenika biti praćeno ugodnim emocijama: zanimanjem, znatiželjom i zadovoljstvom.
Motivacija će dovestido učenja čiji će rezultat biti znanje. Svijest o tome da uspješno uči strani jezik stvorit
će u učeniku osjećaj ponosa i povećati mu osjećaj samopouzdanja, na osnovu čega se stvara nova
motivacija za daljnje učenje stranog jezika.
Za uspješnost časa stranog jezika vrlo je bitan lični angažman nastavnika, njegova spremnost da stalno
podstiče, pozitivno potkrepljuje – hvali učenika i da neškrto naglašava sve pozitivno u radu učenika.

2. Motivacija se može pobuditi kod učenika i boljom organizacijom nastave stranih jezika:
Izborom adekvatnog nastavnog metoda, opredjeljivanjem za konkretne nastavne postupke i tehnike rada,
te obezbjeđivanjem više oblika učeničkih aktivnosti (perceptivnih, reproduktivnih a naročito produktivnih)
kod učenika se može podstaći želja za učenjem stranih jezika.
Aktualiziranjem naučenog gradiva i njegovom kreativnom primjenom u stvarnim situacijama, upotrebom
aktuelnih tema za raspravu, služenjem savremenim i raznovrsnim nastavnim sredstvima može se utjecati
na intenzitet i nivo učeničke pažnje a samim tim i na motiviranost učenika da uče strani jezik.
Nastavnik treba da već u samoj pripremi prilagodi raznovrsne nastavne oblike rada tematici tog časa. Npr.
mnoge diskusije o određenoj temi zahtjevaju rad u grupi; neki kraći, lakši zadaci (napisati dnevni program
za odlazak na neki izlet i pročitati ga koristeći Futur) zahtjevaju rad u parovima – jedan od boljih oblika
rada za učenje stranog jezika i sl.
Nastavnik je prinuđen da svojom voljom, entuzijazmom za rad, pozitivnom energijom i primjenom raznih
organizacionih rješenja podstiče pažnju ko učenika držeći učenike pripravne i spremne za aktivno učešće u
radu. I u fazi pripremanja nastavnik se treba opredijeliti za tehnike i sredstva za pobuđivanje pažnje kod
učenika.
Za održivost pažnje dobro je: učenike ukratko upoznati sa suštinom i svojstvima gradiva koje će nastavnik
objasniti ili čiju će upotrebu učenici uvježbavati. Nakon toga treba da slijede potrebna objašnjenja ili
uvježbavanja , a zatim informiranje o uspješnosti rada. Zlatno didaktičko pravilo bi se moglo ovako
formulirati: kaži učenicima šta će se na času raditi, uradi to što si najavio i kaži šta ste uradili. Komentari su
svaki put nešto izmijenjeni: uvodno i završno kazivanje je izuzetno kratko:prvo služi kao uvod, a završno
kao zaključak. Tako se obezbjeđuje koncentrirana pažnja učenika i bolje sagledavanje cijelog sklopa
odnosa, bolje pamćenje. Dužu i koncentriranu hotimičnu pažnju nastavnici mogu unaprijed predvidjeti i
potkrijepiti nagradom. Nagrada ne mora uvijek biti pohvalna ili dobra ocjena, nastavnik može pružiti opće
zadovoljstvo cijelom razredu tako što će im poslije svakog urađenog zadatka ili poslije obrade teže štiva
dati relaksirajući zadatak, npr. čitanje poezije, igre u nastavi, služenje Internetom i sl.
Dakle pri učenju je vrlo korisno razvijati, kako hotimičnu tako i nehotimičnu i interesnu pažnju jer uz nju
aktivnost učenja postaje mnogo lakša i uspješnija.
Neminovan zaključak jeste da nastavnici stranih jezika trebaju biti upoznati sa tehnikama kojima se usmjerava i
podstiče pažnja učenika jer će se na taj način učenici motivirati da uče strani jezik a za rezultat ćemo imati učenje
ali i znanje stranog jezika.
Pored već spomenutih postupaka za podsticanje motivacije dobro je i da se nastavnici služe nekim bitnim općim
zakonitostima uspješnog podučavanja jer se uvažavanjem tih zakonitosti ostvaruju bolji nastavni rezultati. Iz općih
zakonitosti se mogu izvući valjani praktični savjeti:

 Kombinujte postupke prezentacije i uvježbavanja gradiva,

 Povećavajte samopouzdanje učenika i svijest učenika o mogućnosti savladavanja poteškoća pri učenju kao
i svijest o upotrebljivosti naučenog gradiva,
 Podstičite kreativnost i intelektualnu radoznalost kod učenika,
 Upoznajte učenike o potrebi ulaganja koncentrirane pažnje i djelujte na podsticanju pažnje,
 U fazi pripremanja opredijelite se za tehnike i sredstva za pobuđivanje pažnje kod učenika,
 Za održivost pažnje u artikulaciji časa koristite se jednom provjerenom tehnikom podučavanja, tzv.
Zlatnim didaktičkim pravilom: uvodni – glavni – završni dio,
 Ponavljajte nastavnu građu – posebno na početku kada se veliki dio nastavnog materijala vrlo brzo
zaboravlja,
 Koristite se raznim mnemotehnikama (verbalnim, vizuelnim) za bolju organiziranost pamćenja i za bolje
podučavanje,
 Podučavajte dio po dio nastavnog materijala pa onda cjelinu radi boljeg razumijevanja i pamćenja,
 Navodite učenike da razmišljaju i sami zaključuju,
 Budite kreativni, zanimljivi i moderni kada planirate i realizujete nastavni čas ...

Kulenović Sada, prof. njemačkog jezika

I književnosti